INTERVJU Profesorka Jasmina Vujić: Protiv sam intenzivnog ulaganja u energiju vetra i sunca, ali Srbija nije spremna ni za nuklearku
1. mar 2026. 08:00
Intenzivna kampanja promocije nuklearne energije i neophodnosti izgradnje nuklearne elektrane u Srbiji traje poslednjih nedelja nesmanjenim tempom. Resorna ministarka energetike Dubravka Đedović Handanović gotovo svakodnevno obaveštava javnost o susretima sa inostranim parnerima sa kojima razgovara o ovom projektu. Jedan od poslednjih razgovora vodila je sa predstavnicima ruske kompanije Rosatom.
Zato intervju sa Jasminom Vujić, redovnim profesorom Fakulteta za nuklearnu tehniku Kalifornijskog univerziteta u Berkliju, započinjemo pitanjem kako ona vidi poslednju kampanju promocije nuklearne energije u Srbiji.
„U Srbiji se tvrdi da će to uskoro biti zemlja inovacija i naprednih tehnologija. Uz intenzivno pominjanje letećih taksija, nanotehnologija i veštačke inteligencije koja će zameniti 40 odsto zaposlenih. Da ne pominjemo brze pruge, modernu kanalizaciju, velike plate i penzije… Temelji jedne nacije su prvenstveno u očuvanju čistog vazduha i vode, zdrave ishrane i pristupačne cene energenata. Ako postoje ovi zdravi temelji, onda se na njih nadograđuje sve ostalo: privreda, zdravstvo, obrazovanje, pravna država, i naravno nauka i tehnološke inovacije.
Energetika je jedan od temelja opstanka nacije i države. Naravno da u nekom budućem energetskom sistemu treba razmatrati opciju za korišćenje nuklearnih elektrana, ali ne na način na koji se to sada radi", kaže ona u intervjuu za Forbes Srbija.
Ima li Srbija alternativu za nuklearnu energiju? Možemo li se odreći termoelektrana do 2050? Kako po vama treba da izgleda naš energetski miks?
Prema podacima do kojih sam došla, struktura proizvedene električne energije u Srbiji je sledeća: energija iz mrkog uglja i lignita 65,6 odsto. Hidroenergija učestvuje sa 23,77 odsto, energija iz prirodnog gasa 4,97 odsto. Energija vetra čini 0,97 odsto, energija iz biomase 0,01 odsto, a solarna energija 0,34 odsto. Ovi podaci su uzeti iz Godišnjeg izveštaja o nacionalnom rezidualnom miksu za Srbiju za 2024. godinu. Taj izveštaj je pripremilo Akcionarsko društvo Elektromreža Srbije. To znači da se oko 70 odsto električne energije proizvodi korišćenjem fosilnih goriva. Oko 24 odsto su hidroelektrane, i nešto manje od dve odsto je udeo energije vetra i solarne energije.
Da li je tolika zavisnost od fosilnih goriva opasna za našu energetsku budućnost?
Ova struktura proizvodnje električne energije svakako nije dobra. Ona je rezultat decenijskog zanemarivanja ovog sektora i donošenja pogrešnih odluka. Neko bi na ovom mestu odmah rekao da bi trebalo da što intenzivnije ulažemo u energiju vetra i solarnu energiju. Moj odgovor je veliko NE. Postoje samo dva bazna izvora električne energije koji mogu da proizvode električnu energiju 24 sata na dan i 365 dana na godinu. To su nuklearne elektrane i termoelektrane. Čak i stručnjaci često ne mogu da naprave razliku između instalisanog kapaciteta i faktora iskorišćenja jednog elektro–energetskog izvora. Instalisani kapacitet predstavlja maksimalnu proizvodnju jednog elektro–energetskog izvora, ukoliko bi taj izvor proizvodio električnu energiju 24 sata na dan i 365 dana u godini. Faktor iskorišćenja (FI) predstavlja odnos između zaista proizvedene električne energije i instalisanog kapaciteta datog elektro–energetskog izvora.
Jasne su prednosti koje bazni elektro–energetski izvori imaju nad vetrenjačama i solarnim elektranama. To su prvo faktori iskorišćenja, koji su daleko manji u slučaju elektrana na vetar i solarnih elektrana. To znači da nuklearna elektrana iste snage u istom periodu proizvede tri puta više električne energije od vetro generatora i četiri puta više od solarnih elektrana. Takođe, nuklearne elektrane i termoelektrane zauzimaju daleko manje zemljište i životni vek im je daleko duži.
Da li bi izgradnjom Srbija doprinela svojoj energetskoj bezbednosti i nezavisnosti?
Svakako, ali samo u slučaju ako izabere dobru opciju i pouzdanu kompaniju sa kojom bi sarađivala.
Drugim rečima, nuklerna energija nam je neophodna?
Srbija nema dovoljno kvalitetnog uglja, uvozi prirodni gas, prilično je iscrpela kapacitete hidroelektrana, a vetrogeneratori i solarne elektrane nisu rešenje. Nisu pouzdani u proizvodnji električne energije, imaju kratak životni ciklus i posebno štete ako se grade na plodnom poljoprivrednom zemljištu.
To znači da Srbija mora da planira već sada kako da uključi nuklearnu elektranu u energetski sistem, ali je to dugoročni projekt koji ne rešava trenutnu situaciju.
U kom smislu ne rešava? Šta su neophodni preduslovi da se otpočne sa takvim projektom?
Srbija nije spremna za nuklearnu energetiku. Čak i kada bi neko doneo (nerazumnu) odluku da se bez šire rasprave i dugogodišnje analize posveti izgradnji nuklearne elektrane, Srbija bi morala da zastane jer ne ispunjava neophodne zahteve Međunarodne agencije za atomsku energiju (MAAE) kojih ima blizu 20. Ukoliko jedna zemlja želi da se posveti izgradnji nuklearne elektrane na svojoj teritoriji, ta zemlja mora prema zahtevima MAAE da ispuni sledeće uslove. Da prepozna da ova odluka donosi dugogodišnje obaveze i posvećenost nuklearnom programu, da pripremi celokupnu nacionalnu infrastrukturu za ovaj poduhvat i da razvije sve neophodne resurse (zakonske, kadrovske, finansijske, nadzorne, operativne) koji će omogućiti siguran i bezbedan dugogodišnji rad nuklearne elektrane i bezbedno odlaganje istrošenog goriva.
MAAE predviđa ciklus od oko 100 godina, koji uključuje donošenje odluke o izgradnji (posle javne rasprave i stručne analize), pripremu celokupne nacionalne infrastrukture i razvoj neophodnih resursa, do odabira elektrane, pronalaženja izvora finansiranja i izgradnje, nabavljanje svežeg goriva, do operativnog rada elektrane (60–80 godina), dekomisije i rešavanja odlaganja istrošenog goriva i radioaktivnog otpada.
Imamo li mi regulativu koja je usklađena sa standardima Međunarodne agencije za atomsku energiju?
U Srbiji ne postoje odgovarajući zakoni niti potrebna regulativa koja je usklađena sa međunarodnim propisima ne samo vezano za regulisanje nuklearnih aktivnosti, već i za zaštitu od jonizujućeg zračenja, nuklearnu sigurnost i bezbednost.
Strategija razvoja ljudskih resursa je nepostojeća. Ne postoji obrazovani kadar. I to ne samo u oblasti nuklearne tehnike, već i u srodnim oblastima neophodnim za izgradnju i upravljanje nuklearnim elektranama, od mašinskih inženjera, građevinaca, hemičara i biologa, do zavarivača specijalizovanih za rad na nuklearnim elektanama, do menadžera i rukovodilaca.

Srbija je davno izgubila korak sa nuklearnim tehnologijama. Kratkovidost srpske vladajuće „elite" je uništila Institut za nuklearne nauke Vinča koji je nekada bio među najprestižnijim u svetu. Nakon usvajanja Zakona o zabrani izgradnje nuklearne elektrane 1989. ugašeno je nekoliko odseka na fakultetima koji su se bavili nukelarnom energetikom i reaktorima. Posledica je da više nema stručnog kadra za ovu oblast i čak i ako se sa obukom počne danas, proći će godine dok ne dostignemo nivo koji smo imali pre 30 godina.
Postoje neki pokušaji uvođenja predmeta iz reaktorske fizike i dizajna reaktora na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Nažalost, tamo nema nijednog profesora koji je stručan za ovu oblast. Ima samo onih koji su se iz zaštite od zračenja ili medicinske primene zračenja prebacili da predaju ono za šta nisu stručni. Slično je i sa Institutom Vinča ili Nuklearnim objektima Srbije, odakle su provereni stručnjaci davno otišli u inostranstvo ili su se penzionisali. Pre desetak godina, nekoliko naših stručnjaka iz inostranstva, uključujući i mene, ponudili su ETF-u kompletan program master studija iz nuklearne tehnike, uz pisanje odgovarajućih udžbenika. Bili smo odbijeni. To samo pokazuje kratkovidost, arogantnost i neznanje takozvanih "stručnjaka".
Kako objašnjavate to da smo ukinuli zabranu izgradnje i promovišemo nuklearnu energiju, ali i dalje nema nikakvih promena u obrazovnom sistemu?
Citiraću doktora Mesarovića sa kojim se potpuno slažem:
Moja generacija je poslednja koja se time bavila, razvoj nuklearne tehnologije je prestao 1989. kada je donet Zakon o zabrani gradnje nuklearnih elektrana. Nuklearna elektrana 'Krško' u Sloveniji je puštena u rad 1983. ali nakon što su školovani kadrovi koji su pripremani od 1955, naveo je Mesarović.
Ja sam krajem 70-tih i početkom 80-tih upravo obučavala kadar koji će kasnije raditi na nuklearnoj elektrani Krško. Imala sam priliku da pregledam svaki deo elektrane u toku izgradnje.
Najbolje rešenje bi bilo da se određen broj studenata pošalje na obuku, na primer u Slovačku (koja je to ponudila) ili u Rusiju.
Kakav je vaš stav o toj zabrani izgradnje 1989. Da li je i to bila kratkovidost?
Taj moratorijum je bio posledica nerazumnog zastrašivanja od ogromnih posledica na populaciju u Jugoslaviji zbog incidenta u Černobilju. Po raspadu SFRJ, Slovenija i Hrvatska su odmah ukinule ovaj propis. Srbiji je bilo potrebno više od 20 godina da to uradi. Mada je ukidanje pozitivan prvi korak, on neće značajnije ubrzati moguću izgradnju nuklearne elektrane u Srbiji.
Da li mislite da je ova trenutna kampanja zapravo samo još jedan politički balon. I to zbog zemalja, poput Francuske koja se nameće kao glavni partneri na ovom projektu?
Ponovo ću citirati doktora Mesarevića. „To je priča radi priče. Vučić je izašao sa idejom da pravi marketing za svoj novi položaj premijera u budućoj raspodeli pozicija".
A zašto je odabrana Francuska? I da li je uopšte smelo da se bira na taj način ko će biti budući partneri?
Prema svim podacima koji su mi dostupni, odabir Francuske liči na volju jednog čoveka. On zbog svojih ličnih ambicija smatra da najviše dobija okretanjem prema Francuskoj. To nikako ne znači da je najbolje rešenje za Srbiju okretanje prema Francuskoj. Mada Francuska svakako može da izgradi u Srbiji nuklearnu elektranu velike snage i snabdeva Srbiju svežim nuklearnim gorivom, Francuska ne prihvata istrošeno nuklearno gorivo iz drugih zemalja. Takođe, Francuska nabavlja uranijumsko gorivo uglavnom iz Kanade i Nigera, s tim da je Niger zadnjih godina prekinuo saradnju sa Francuskom.
Ceo životni vek jedne nuklearne elektrane može uprošćeno da se poseli u tri faze: pripremna, radna i završna faza.
Samo države koje pripadaju takozvanom "nuklearnom klubu" imaju pristup svim ovim fazama nuklearnog ciklusa. "Klub" uključuje prvenstveno nuklearne sile SAD, Rusiju, Kinu, Francusku i Veliku Britaniju, koje poseduju nuklearne bombe. Tu su takođe države koje nisu u "nuklearnom klubu" ali imaju pristup nekim fazama nuklearnog gorivnog ciklusa, kao što su Kanada, Južna Koreja, Japan, Indija, koje grade sopstvene nuklearne elektrane, ali ne prerađuju istrošeno gorivo.
Hoćete da kažete da jedna od ovih zemalja mora biti partner Srbiji u izgradnji?
Srbija ne pripada nijednoj verziji "nuklearnog kluba" i neće imati međunarodne dozvole da samostalno razvija početnu i završnu fazu nuklearnog ciklusa. Zbog toga, Srbija mora da se opredeli da sarađuje sa državama koje nude "kompletne pakete". Od najpovoljnije cene izgradnje, mogućnosti dobijanja povoljnih kredita, pomoć u obuci kadrova, do proverenih tehnologija, najpovoljnijih cena svežeg goriva, pomoć u nadzoru i upravljanu nuklearnom elektranom, do preuzimanja istrošenog goriva. Ovakve "pakete" sa puno fleksibilnih opcija jedino nudi Rusija, te Srbija ne sme da se zaleće u izbore neproverenih tehnologija i nepouzdanih obećanja. Jedino Rusija proizvodi sve delove potrebne za jednu nuklearnu elektranu, ima domaće rezerve uranijuma i procese obogaćivanja nuklearnog goriva, kao i preradu istrošenog goriva i odlaganje radioaktivnog otpada. Rusija takođe ima brze reaktore koji joj omogućavaju da zatvori gorivni ciklus i sagoreva istrošeno radioaktivno gorivo sa termičkih komercijalnih reaktora u brzim reaktorima.
Već je naveden primer saradnje Mađarske i Rusije na izgradnji nuklearne elektrane PAKŠ II–1 i 2. Drugi primer je saradnja Rusije i Turske. Rosatom je potpisao ugovor sa Turskom da izgradi četiri nuklearna reaktora tipa VVER–1200/V–502 (svaki po 1200 MWe) na lokaciji Akuju. U ovom primeru, Rosatom finasira projekt od početka do kraja sa 100 odsto udela. Rosatom će biti vlasnik nuklearne elektrane, upravljaće elektranom, snabdevaće elektranu nuklearnim gorivom, odnosiće istrošeno nuklearno gorivo, i na kraju radnog veka će izvršiti dekomisiju nuklearne elektrane. Rosatom je pripremio i svu neophodnu dokumentaciju i dozvole, obučen kadar. Turska će kupovati proizvedenu električnu energiju od Rosatoma po ugovorenim cenama.
Rusija/Rosatom su vrlo fleksibilni u pogledu vrste saradnje, što nije slučaj sa ostalim ponuđačima.
Izjavili ste da nijedna zemlja u ovakve projekte ne ulazi bez nekih svojih interesa. O kakvim interesima se radi?
Nuklearne elektrane su izuzetno skupi projekti i zahtevaju dugogodišnju saradnju sa odabranim kompanijama. Ne verujem da se Japan pominje, nego Južna Koreja. Izabrana kompanija/država će ne samo da gradi nuklearnu elektranu, nego će učestvovati u finansiranju izgradnje, u obučavanju kadara, pripremi dokumentacije i dozvola, sprovođenju sigurnosti i bezbednosti elektrane, nabavljaće sveže gorivo, odlagati istrošeno gorivo, vršiti neophodne popravke i održavanje sistema, upravljati radom elektrane (ako postoji takav dogovor) i vršiti dekomisiju elektrane po završetku radnog veka.
Kao što sam već pomenula, ne nude svi ovi potencijalni partneri sve ono što Srbiji treba, te Srbija mora da ima eksperte pregovarače i stručnjake koji mogu da naprave razliku između praznih obećanja i činjeničnog stanja. Naročito treba da se postavi pitanje šta dati potencijalni partner nudi po pitanju odlaganja istrošenog nuklearnog goriva? Vidimo da Slovenija i posle 30 godina nema rešenje za istrošeno nuklearno gorivo iz elektrane Krško. Kompanija koja je gradila elektranu (Westinghouse, USA) se nije obavezala da bilo šta uradi po pitanju istrošenog nuklearnog goriva.
Ovo je zapravo jedna od boljih opcija. Mađarska je već počela da gradi nuklearnu elektranu PAKŠ II–1, i Srbija bi mogla relativno brzo da napravi dogovor da uloži do 20 odsto u izgradnju elektrane. Naravno uz dobijanje određene količine električne energije kad elektrana počne da radi. U ovom slučaju više od 90 odsto skupih koraka koje bi Srbija morala da uradi pre početka gradnje na svojoj teritoriji bi prestali da budu neophodni.
Mađarska trenutno ima četiri reaktora tipa VVER V–213 (PWR), pojedinačne snage 479 MWe, koji su građeni krajem 70-tih i početkom 80-tih godina. Na početku su elektrane dobile licencu na 30 godina, koja je produžena na 50 godina, a 2023. je licenca produžena na 70 godina.
Mađarska trenutno gradi PAKŠ II–1 i planira da počne gradnju PAKŠ II–2 u toku 2026. godine. PAKŠ II–1 je reaktor ruskog tipa VVER–1200/V–529 (PWR), snage 1100 MWe. Finansijski dogovor je napravljen sa Rusijom (Rosatom) u kome Rusija finansira 80 odsto cene izgradnje (10 milijardi evra). Mađarska će otplaćivati kredit 21 godinu sa početkom u 2026. Kamata je četiri odsto za prvih 11 godina, a posle se penje na 4,5 odsto. Predviđa se da će izgradnja trajati šest godina.
Mora se naglasiti da je nekoliko država EU probalo da zaustavi ovaj projekt i da uceni Mađarsku. Ipak, Mađarska je prvenstveno gledala svoje interese i uspela je da dobije sve dozvole i počne sa izgradnjom.
A da li su potencijalne lokacije, koje su pominjane u prošlosti, uglavnom u blizini Dunava, adekvatne i sada?
U prošlosti su postojale određene studije vezane za moguću lokaciju nuklearne elektrane, koje uglavnom treba da su izgrađene blizu velikih reka (ili okeana), ali te studije je neophodno ponoviti naročito sa gledišta ekološkog uticaja i zaštite okoline.
Koliko bi koštala jedna nuklearna elektrana i koliko vremena je potrebno za njenu izgradnju?
Evo nekoliko primera, koji pokazuju da cena i dužina izgradnje nuklearne elektrane zavise od mnogo faktora. U Francuskoj je zadnji reaktor velike snage pušten u pogon daleke 1999. Najnoviji reaktor velike snage (Flamanville 3, 1650 MWe), čija je izgradnja počela 2007. tek je počeo da radi u decembu 2024. To gradilište sam posetila pre par godina, kao i ostale nuklearne instalacije u Francuskoj. Posetila sam i podzemno skladište za radioaktivni otpad koje se gradi. Zbog kašnjenja u izgradnji ovog reaktora, cena je rasla drastično. Od četiri milijarde evra u 2008. do 13 milijardi evra u 2022. i konačno do 13,3 milijardi evra po završetku izgradnje.
Drugi primer je izgradnja dva reaktora velike snage u SAD, posle perioda od više od 30 godina kada se ništa nije izgradilo posle havarije na ostrvu Tri Milje 1979. Dva reaktora, Vogtle 3 i Vogtle 4 su kompletirani 2023. i 2024. i to sedam godina posle planiranog završetka gradnje. Ovo su reaktori tipa AP1000 snage 1110 MWe (Westinghouse). Cena gradnje je bila udvostručena, i dva reaktora su koštala 35 milijadi dolara.
Takođe postoje podaci korejske kompanije KEPCO, koja je nudila da u EU izgradi njihove reaktore po ceni od 3.571 dolara po kW, što je bilo znatno manje od cene koju je nudila francuska EDF (7.931 dolara po kW) i američka kompanija Westinghouse (5.833 dolara po kW).
Treba naglasiti i da je cena izgradnje malih modularnih rektora po kW snage veća od cene izgradnje reaktora velike snage.
Ovde se u poslednje vreme govori o malim modularnim reaktorima najpre zbog napajanja data centara i rastuće potrebe za energijom zbog razvoja AI? Kako na to gledate?
Što se tiče reaktora male snage, ne treba se zaletati na neproverene tehnologije. Tačno je da se razvoj malih modularnih reaktora (MMR) u poslednje vreme vezuje za napajanje centara za obradu podataka i veštačku inteligenciju. Ovi centri imaju velike zahteve za napajanje električnom strujom. I trenutno koriste dizel generatore kao rezervni plan. Zbog toga su se odjednom probudile IT kompanije koje su počele da investiraju u razvoj MMR. Sa moje tačke gledišta, daleko je važnije obezbediti pristupačne cene električne energije za stanovništvo, nego za napajanje ovih centara.
Prema snazi, nuklearni reaktori se dele na reaktore velike snage (> 700 MW), na male modularne reaktore (do 300 MW) i mikro reaktore (do 10 MW). Trenutno ima više od 100 različitih tipova MMR u raznim fazama razvoja. Ovi reaktori se razlikuju po vrsti goriva, moderatora i hladilaca koje koriste, da li su termički ili brzi reaktori, i da li rade na visokim temperaturama.
MMR četvrte generacije imaju veoma različito gorivo, hladioce i moderatore. Većina koristi HALEU gorivo. Problem sa ovim gorivom je da ga jedino Rusija proizvodi komercijalno. U SAD je počeo intenzivan razvoj tehnologija za proizvodnju HALEU, ali će za to trebati nekoliko godina.
Mada mali modularni reaktori imaju dosta prednosti, oni imaju i nedostatke. Njihova izgradnja po kW još uvek je skuplja od reaktora velike snage. Većina nije licencirana niti su prototipovi izgrađeni. Male zemlje bez nuklearne infrastrukture ne treba da se zaleću, pre nego što ove nove tehnologije dokažu svoje prednosti.
Prirodni gas predstavlja najčistije fosilno gorivo koje se koristi za proizvodnju električne energije. Izgaranje prirodnog gasa proizvodi daleko manje zagađivača vazduha i ugljen-dioksida nego izgaranje uglja ili nafte. Na primer, termoelektrane na ugalj, pored ugljen-dioksida, emituju velike količine sumor-dioksida, oksida azota, živu i ostale teške metale, pepeo i sl.
To što se u Evropi tvrdi da je prirodni gas tranziciono gorivo, predstavlja očigledno zavaravanje. Ako Evropa neće nuklearne elektrane (primer Nemačka, Italija), ako neće termoelektrane, ako neće elektrane na prirodni gas, dok su hidro potencijali već iskorišćeni, ostaju vetrogeneratori i solarne elektrane.
Interesantan je podatak da je 28. aprila 2025. došlo do potpunog raspada elektroenergetskog sistema Španije i Portugalije. I to samo 12 dana posle objave u Španiji da su postigli 100 odsto proizvodnju električne energije koristeći samo obnovljive energetske izvore. Mnogi su kasnije tvrdili da je upravo to i dovelo do raspada sistema i da predstavlja upozorenje za zemlje koje žele da se oslobode baznih energetskih izvora (termoelektrane i nuklearne elektrane) i zamene ih vetrogeneratorima i solarnim elektranama.
Uz to imamo primere prestanka rada vetrogeneratora zbog smrzavanja ne samo u Finskoj, već i u Teksasu, dovodeći u pitanje njihovu korisnost kad su najpotrebniji. Teksas je takođe imao još veći problem sa solarnim elektranama, kada je iznenadni grad uništio hiljade panela.
Srbija mora da pronađe svoj put i elektroenergetsko rešenje koje odgovara njenim uslovima, a ne da se povodi za neproverenim tehnološkim rešenjima.
Kada pogledamo zemlje u ovom delu Evrope, uključujući I Sloveniju I Hrvatsku, one ili već imaju nuklearnu elektranu ili planiraju da grade. Bilo klasičnu ili male modularne reaktore. Da li nas o stavlja u nepovoljan položaj pa otuda ta žurba kako nam se sada čini?
Srbija se odavno nalazi u nepovoljnom energetskom položaju u odnosu na većinu okolnih zemalja.
Niko od nadležnih me nije kontaktirao. Očigledno je da im stručnjaci ne trebaju.
Biografija Jasmine Vujić
Jasmina Vujić je profesor Fakulteta za nuklearnu tehniku Kalifornijskog univerziteta u Berkliju, koji se smatra jednim od najboljih istraživačkih univerziteta na svetu. Od 2005. do 2009. bila je rukovodilac/dekan Fakulteta za nuklearnu tehniku. I to kao prva žena koja je obavljala ovu funkciju na sličnim fakultetima u SAD. Bila je potpredsednik i predsednik Organizacije svih dekana fakulteta za nuklearnu tehniku u SAD (2010–2012). Osnovala je i rukovodi sa dva univerzitetska istraživačko–obrazovna centra u Berkliju: Berkeley Nuclear Research Center (osnovan 2009.) i Nuclear Science and Security Consortium (osnovan 2011.), koji uključuje timove profesora i studenata saradnika sa nekoliko vodećih američkih univerziteta.
