Претражи овај блог

недеља, 15. август 2010.

Kosovski dodatak – vrsta diskriminacije

Kosovski dodatak – vrsta diskriminacije

 

Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Kosovski dodatak neustavan

Ustavni sud je odlučio da nije u skladu sa pravom da zaposleni na Kosovu dobijaju dodatak na platu zato što rade na toj teritoriji. I dok su zaposleni nezadovoljni, u Ministarstvu za KiM kažu da će biti traženo rešenje.

 

Svi koji na Kosovu primaju plate iz državnog budžeta Republike Srbije uskoro će ostati bez takozvanog kosovskog dodatka. Naime, Ustavni sud Srbije je procenio da je isplata takvog dodatka „pozitivna diskriminacija" i da one koji ne žive i ne rade na Kosovu stavlja u neravnopravan položaj.

 

Kosovski dodatak je od 2008. predstavljao dodatnih 50 odsto od zarade, a pre toga su davana i dupla primanja. Međutim, vrlo brzo bi prosvetari, lekari, zaposleni u kulturi, pravosuđu i drugi mogli da ostanu bez tog viška. Iako kod njih vlada nezadovoljstvo, očekuju da će država pronaći neki model da pomogne one koji rade na Kosovu.

 

Nezadovoljstvo među zaposlenima

 

Direktor Zdravstvenog centra u Kosovskoj Mitrovici Milan Jakovljević izjavio je juče da je vest o ukidanju kosovskog dodatka izazvala ogromno nezadovoljstvo među radnicima ove zdravstvene ustanove, ali da misli da to neće izazvati odlivanje kadra, jer motivi zaposlenih u zdravstvu da ostanu na Kosovu i Metohiji prevazilaze okvire jedne ovakve odluke. On je naglasio da bi Vlada Srbije morala da pronađe modus kako bi se stimulisali radnici koji žive i rade na Kosovu i Metohiji.

 

Direktorka Doma zdravlja u Gračanici Rada Trajković kaže da će odluka Suda uticati da intelektualci među Srbima na Kosovu napuste taj prostor, a preostali Srbi će bez njih, prema njenim rečima, biti prepušteni asimilaciji. Trajković je ocenila da će šteta i udar naneti odlukom o ukidanju „kosovskog dodatka" biti više psihološka, ali i finansijska.

 

Prelazno rešenje?

 

Sa druge strane, Oliver Ivanović, državni sekretar u Ministarstvu za KiM, kaže da se odluka Ustavnog suda mora poštovati i da će to biti dobra prilika da se zakonom regulišu primanja zaposlenih u Pokrajini, pri čemu će biti uzeta u obzir činjenica da radnici na Kosovu i Metohiji žive i rade u otežanim uslovima.


Na pitanje da li će odluka Ustavnog suda značiti da će već od sledećeg meseca radnici sa Kosmeta ostati bez dodatka na platu, Ivanović odgovara da misli da se to neće dogoditi i da mora postojati prelazni period. On navodi i da će u tom periodu biti obavljeno usklađivanje primanja zaposlenih koji se finansiraju iz državnog budžeta ili pronaći novo rešenje.

 

Procenjuje se da je kosovski dodatak primalo nekoliko desetina hiljada zaposlenih na Kosovu što je bilo ogromno opterećenje za budžet Srbije.

 

nr/nb/blic/rts

http://www.dw-world.de/dw/article/0,,5912080,00.html?maca=ser-Blic%20Online-2569-xml-mrss

UMESTO SRPSKE, NOVA ALBANSKA GRACANICA

 

 

POKRET ZA KOSOVO I METOHIJU
Tel. 062-8362535, 0646866035
E-mail: pokret.za.kim@gmail.com
 
SAOPSTENJE ZA JAVNOST
 
UMESTO SRPSKE, NOVA ALBANSKA GRACANICA
 
Prosle nedelje Tacijev "gradonacelnik" opstine Gracanica Bojan Stojanovic potpisao je saglasnost za nastavak "divlje" gradnje albanskog naselja "Marigona" (160 albanskih kuca) "u srcu" nove opstine Gracanica, u reonu izmedju Preoca i Lepine, na poljoprivrednom zemljistu.

Proslavi povodom izgradnje ovog naselja prisustvovali su i visoki funkcioneri opstine Gracanica. Takodje, "gradonacelnik" Stojanovic zavanicno je, u ataru srpskog sela Preoca, otvorio auto pijacu (vlasnik Albanac) na poljoprivrednom zemljistu. Time je najkonkretnije zapocelo ispunjavanje obaveza Tacijevih placenika prema svojim   albanskim"gazdama" u Pristini, koji su ih i doveli na vlast na lokalnim novembarskim izborima prosle godine.
 
U predizbornoj kampanji, ova grupa srpskih vazala obecavala je srpskom narodu gradnju NOVE SRPSKE GEACANICE. Nazalost, umesto toga prihvatila je nalg svojih "gazda" (albanskih politickih i kriminalnih centara moci) NOVE ALBANSKE GRACANICE.
 
Kao kamuflazu za takvu antisrpsku politiku narodu "zatvaraju oci" gradnjom plocnika i trga u centru Gracanice, i to sa parama koje su dobili iy Tirane od Sali Berise, premijera Albanije.
 
Pokret za Kosovo i Metohiju vec duze vreme ukazuje na opasnu, i po nacionalne i drzavne interese, vrlo stetnu politiku ove grupe "srpskih politicara" u sluzbi albanskog separatistickog pokreta, ciji je, ocigledno, zadatak da do kraja albanizuje "centralno" Kosovo,u kome u najvecem zive Srbi. To nisu mogli da ucine ni albanski teroristi, nakon 1999 godine.. Ova Tacijeva grupa sve to cini zbog svojih "sitnih"licnih interesa, a najdirektnije u korist albanske separatisticke politike.
 
Za to vreme osamuceno rukovodstvo srpskih institucija Ministarstvo za Kosovo i Metohiju, Skupstine Grada Pristine (izmestene u Gracanici) i Nacelnik Kosovskog okruga sve to nemo posmatraju, baveci se "visokom" politikom, unutrasnjim sukobima i zaposljavanju clanova svojih porodica, prepustajuci vlat i srpsku sirotinju albanskim institucijama.
 
u Gracanici, 15. avgust 2010. godine                            INFORMATIVNA SLUZBA PKIM
 

субота, 14. август 2010.

Zločina protiv civila nema - gde ne postoje civili

Oluja nad Tustinjom

Datum objave: 13.08.2010. Piše: Viktor Ivančić

Kvalitetne ratne strategije takve su da podrazumijevaju kako je svaka žrtva s protivničke strane nužna. General Anton Tus bio je kvalitetan ratni strateg. Da bi se u ratnoj operaciji izbjegle nevine žrtve, smatra general Tus, potrebno je operaciju pripremiti tako da se potencijalnim žrtvama unaprijed odrekne privilegija nevinosti. Na taj će se način izvojevati silovita ratna pobjeda, te istodobno udovoljiti Ženevskoj i drugim međunarodnim konvencijama.

General Tus slovi za umjerenog čovjeka. Dok je služio Franji Tuđmanu kao prvi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH, a zatim kao savjetnik za vojna pitanja, nikad se nije odavao povišenim nacionalnim strastima niti razmetao nazdravičarskim hrvatstvom. Pritom ga je sve vrijeme žuljala i stigma oficira bivše JNA. Nakon umirovljenja, general Tus odvažno je progovorio o paralelnoj liniji ratnog zapovijedanja, o proustaškoj struji ministra obrane Gojka Šuška, te o svojim nesporazumima s Tuđmanom kojemu nije bilo jasno mnogo toga, pa niti to da je rat u Hrvatskoj počeo.

General Tus čest je gost hrvatskih medija, naročito u vrijeme obljetnica slavnih ratnih pobjeda. Novinari su sigurni da će – za razliku od većine drugih visokih vojnih dužnosnika, penzioniranih ili aktivnih – od generala Tusa dobiti racionalne odgovore, lišene lažnog zanosa, folklorne mržnje i rodoljubne patetike. General Tus progovara kao hladni profesionalac, nesklon afektacijama, i baš zbog toga ulijeva povjerenje – nećemo li Domovini najviše pomoći tako da uz maksimalnu učinkovitost obavimo zadatak koji nam je povjeren? Svaki svoj javni istup general Tus pretvara u staloženi i dostojanstveni trijumf vojnog uma. K tome, političari mu idu prilično na živce, makar im je uvijek bio pri ruci. General Tus drži da politički smutljivci, svojim neodgovornim ponašanjem, uglavnom ometaju školovane stručnjake, stvaraju konfuziju i derogiraju učinke časnoga vojničkog zanata.

Strašna izjava

Novinar Jutarnjeg lista upitao je generala Tusa što misli o izjavi srbijanskog predsjednika Borisa Tadića da je "Oluja" bila zločinačka akcija. "To je strašna izjava!" izjavio je general Tus. Urednici Jutarnjeg tu su izjavu generala Tusa o izjavi predsjednika Tadića, prirodno, istaknuli u naslovu ovećega intervjua. General Tus dometnuo je još u svojoj izjavi da Tadićava izjava, osim što je "strašna", "nema opravdanja", da je ona "neshvatljiva", da nas treba "zabrinuti", a na koncu i "uplašiti". "Otrežnjenje i suočavanje s prošlošću se mora dogoditi", istaknuo je general Tus.

U pasusu prije toga novinar Jutarnjeg lista, koristeći se divnim plutajućim stilom, upitao je generala Tusa kako gleda "na ono što se dogodilo nakon Oluje a baca sjenu na tu važnu akciju", zbog čega tužilaštvo u Haagu traži "drastične zatvorske kazne" za generale Gotovinu, Markača i Čermaka. General Tus odgovorio je da krivnju za "to" snosi "ta druga linija zapovijedanja", a za prijedlog osuda drži da je "izvan svake pameti". O likvidacijama nenaoružanih stanovnika – jer "ono" i "to" se, između ostaloga, odnosi na ubojstva oko sedam stotina civila, uglavnom staraca – general Tus je izjavio sljedeće: "U Krajini nije bilo obitelji ili kuće koja nije barem nekoga dala u vojsku. Svi su bili uključeni. Toliko su bili povezani da među njima nije bilo 'klasičnih' civila posve neuključenih u ratna djelovanja. To sud ne može zanemariti."

Da li bismo ovu izjavu generala Tusa mogli smatrati strašnom? Treba li ona ikoga "zabrinuti", "uplašiti" ili mu se učiniti "neshvatljivom"? Da li bi bilo realno očekivati da sljedećih dana u Jutarnjem listu – po uzoru na masno otisnutu ocjenu "Izjava Borisa Tadića o Oluji je strašna" – osvane naslov "Izjava generala Tusa o zločinima u Oluji i nakon nje je strašna"?

Teško, ili bolje – strašno teško. Jer general Tus ne istupa kao uspaljeni političar, niti kao uobičajeni ovdašnji nitkov koji će u slavljeničkim prigodama sijati međunacionalnu mržnju, naprotiv, on barata isključivo suhim činjenicama i njihovim stručnim verifikacijama. General Tus samo iznosi svoj neumoljivi profesionalni sud. Ako tvrdi da u Krajini uopće nije bilo "klasičnih" civila, nego su "svi bili uključeni" u oružanu agresiju, računajući i 80-godišnjake koji su staje, sjenice i pojilišta pretvorili u bunkere i rovove – pa "sud ne može zanemariti" činjenicu da su im potiljci zaprimili metke s određenim razumnim razlogom – onda general Tus, na svoj tradicionalno neuvijen način, predočava nekadašnje vojno-strategijske procjene, koje su danas, petnaest godina kasnije, samo potvrđene.

Ratna strategija generala Tusa, usklađena s uzusima međunarodnoga prava, otprilike je sljedeća: broj civilnih žrtava u nekoj ratnoj operaciji značajno će se smanjiti ako što većem broju stanovnika uskratimo status civila. Treba poduzimati sve raspoložive mjere da bi se ostvario ovaj humani aspekt ratovanja. Zločini nad civilnim stanovništvom nisu mogući tamo gdje civilnoga stanovništva nema. Ako je to svima jasno, gospodo, molim, ispunite zadaće koje Domovina pred vas postavlja!

Krajnje ekstremne ličnosti

Podrobnija analiza vjerojatno bi pokazala da za generala Tusa "klasični" civili općenito nisu veličina u optjecaju, svakako ne faktor koji bi iole značajno poremetio ravnotežu u jednadžbi. Njegov doktrinarni um, odnjegovan u vojnoj akademiji, upozorava ga da čitav svijet nije ništa drugo nego zbir nesretno raspoređenih strateških mjesta, monumentalni patchwork sastavljen od "vojno interesantnih područja", gdje u trenucima opće frke nema "neuključenih", nego su "svi uključeni" i "tako povezani" da predstavljaju mnogoljudne borbene mašine, kompaktne etno-militarne organizme, a dekadenciji "klasičnog" civilstva odaju se tek u doba službeno proglašenog mira, razdobljima koja njega, generala Tusa, kao iskusnog ratnog profesionalca, ispunjavaju stanovitom nelagodom i tjeskobom.

Problem je s onima koji, potpuno neupućeni u vojnu materiju, i dalje njeguju civilni pristup ratnim doktrinama. Ako bi, primjerice, Haško tužilaštvo uzelo zdravo za gotovo prosudbu generala Tusa kako u Krajini u ljeto '95. nije bilo "klasičnih" civila, pa je dakle prema njima trebalo postupati kao da su naoružani i "uključeni u ratna djelovanja", makar to bili 80-godišnjaci zabunkerirani u stajama, tada bi to mrsko međunarodno tijelo samo osnažilo svoju tezu da je "Oluja" bila rezultat "udruženog zločinačkog pothvata", a vjerojatno bi i Borisu Tadiću to bio dodatni argument za izjavu o "zločinačkoj akciji", te bi mu se ona (izjava, ne akcija) činila daleko manje strašnom nego što je doživljava general Tus.

Ili bi bilo uputnije stvar približiti na primjeru koji ne sadrži samo vojno-strategijsku, nego i osobnu komponentu? I gdje uopće nema civila – ni "klasičnih", ni "uključenih" – nego ordiniraju samo vojna lica, što mrtva, što živa?

Uoči osvajanja kasarni JNA u Bjelovaru i Koprivnici, 27. rujna 1991., general Tus izdao je pisanu naredbu čiji dio glasi ovako: "U pripremi realizacije plana sa odstojanja tajno izvršiti likvidacije krajnje ekstremnih ličnosti, koje su u stanju da svojim nepromišljenim postupcima nanesu masovne gubitke pučanstva i ogromne materijalne štete."

Iako dokument više nalikuje narudžbi ubojstva nego planu ratne operacije, general Tus nije precizirao tko su "krajnje ekstremne ličnosti" koje valja "tajno likvidirati", već je to ostavljeno na procjenu terenskim zapovjednicima, a generalova naredba poslužit će kao alibi za bilo kakav ishod. Uostalom, u prilikama kada ni civili nisu "klasični", "krajnje ekstremne ličnosti" vrlo su fleksibilna kategorija, naročito ako nose uniforme. Dosta godina kasnije general Tus potvrdio je da je zapovijed autentična, te da je vrijedila od 28. rujna do 3. listopada, ali da ona nije provedena: "na žalost", naglasio je general, jer bi u protivnome bilo spašeno više života hrvatskih vojnika.

Kapitalne mudrosti

Suprotno toj tvrdnji, međutim, naredba generala Tusa je sasvim sigurno provedena, premda je on (možda) nije takvom zamislio. "Tajne likvidacije" su obavljene, striktno u duhu naloga, negdje oko 19 sati 29. rujna, i jedina neobična okolnost je što su "krajnje ekstremne ličnosti" u trenutku likvidacije bile lišene ličnog naoružanja. Kada su se, nakon dvosatnih borbi oko kasarne "Božidar Adžija" u Bjelovaru, vojnici JNA predali i položili oružje, izdvojeni su, odvedeni i ustrijeljeni zapovjednik vojarne pukovnik Rajko Kovačević, njegov zamjenik potpukovnik Miljko Vasić, te kapetan prve klase Dragiša Jovanović koji je bio oficir sigurnosti. Istraga o tim ubojstvima otvorena je najprije u Beogradu, zatim u Haagu, da bi u ljeto 2006. istragu nevoljko pokrenulo i Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru: ne treba ni napominjati – bez ikakva ishoda.

Prema iskazima petorice svjedoka, zločin je izgledao ovako: u krugu kasarne, gdje su bili postrojeni zarobljeni vojnici, pojavio se tadašnji predsjednik bjelovarskog Kriznog štaba Jure Šimić, naredio zarobljenicima da se skinu do pojasa, prozvao imena trojice visokih oficira, odveo ih stotinjak metara dalje, odakle su se kroz nekoliko minuta začuli pucnji. Kasnije je za sve zainteresirane bilo organizirano morbidno razgledavanje mrtvih tijela; stravični prizori, koji su uključivali čak i mokrenje po truplima ubijenih oficira, zabilježeni su video kamerom, pa je ta snimka emitirana 29. rujna 2006., na petnaestu godišnjicu zločina, u središnjem dnevniku Radio-televizije Srbije.

Naredba generala Tusa, za koju tvrdi da "na žalost" nije provedena, prvi put je pak objavljena 1997., u knjizi pod naslovom "Bjelovar u Domovinskom ratu" čiji je autor – Jure Šimić. Predgovor Šimićevoj knjizi, šest godina nakon "tajne likvidacije krajnje ekstremnih ličnosti" (zbog koje načelnik Glavnog stožera, ako je već djelo bilo protivno njegovoj zapovijedi, nije poduzeo nikakve istražne radnje), napisao je – pogodili ste – general Tus.

General Tus slovi za umjerenog čovjeka. Strašne izjave poput onih kakvima se razmeće Boris Tadić sigurno ga duboko uznemiruju. Ali nastoji zadržati pribranost i – kad god ga novine angažiraju – istupati racionalno, bez afektacija, folklorne mržnje i rodoljubne patetike. Namjeran je svjedočiti o istini cjelokupnim svojim integritetom.

Dok uzvišeno zuri u objektiv fotografskog aparata razmišlja kako je odviše toga na strani pravde: njegov profesionalni i ljudski moral, te – iznad svega – njegova vojnička čast. Kroz glavu mu struji nekoliko kapitalnih mudrosti koje će, ako ih ne zaboravi, istresti u novinarov diktafon. Na primjer: "Otrežnjenje i suočavanje s prošlošću se mora dogoditi." A opet, general Tus ima previše godina da bi takvo što bilo razumno očekivati.

http://www.novossti.com/2010/08/oluja-nad-tustinjom/

Ali Baba Srđan i nekoliko hajduka…

Ali Baba i nekoliko hajduka…

 

Samostalnost šake političkog jada u Srbiji, postala je veća od jednostrano proglašene nezavisne i samostalne šiptarske države Hašima Tačija...

 

Ali Baba je imao 40 hajduka i tajnu pećinu koju je punio opljačkanim blagom. Srđan Srećković, ministar za dijasporu, danas ima njegovo ministarstvo i u njemu pare iz budžeta siromašne Srbije, a daje ih šakom i kapom onima kojima ne bi trebalo. Na primer dobro stojećim srpskim organizacijama i pojedincima u zapadnim zemljama, ali i za projekte SPO-a koji nemaju veze sa dijasporom. Današnji Ali Baba u Srbiji ima para za mnogo toga (naravno ne njegovih, već od osiromašenog srpskog naroda i mršavog budžeta Srbije), a nema 40 hajduka. Na pritisak ministarstva i od njega odabranih, a kobajagi izabranih od dijaspore, ima uz sebe broj pojedinaca, od onih 49 delegata koji su verifikovani na konstutivnoj Skupštini dijaspore. A to što zakonom Srbije Skupština dijaspore može da ima samo 45 delegata, nije ni briga, ni prepreka, za Alibabu Srđana. To je briga ovakve Srbije u kojoj je ministar zakon, a ne obratno. I to je prepreka da Srbija bude onakva kakvom bi je svi želeli. Hajdučijom se počelo još pre konstituisanja Skupštine, a Srđanovi hajduci pokušavaju da spreče poštene delegate da rade na osnovu stavova onih koji su ih izabrali i budu ono što jesu: delegati dijaspore u Skupštni dijaspore i Srba u regionu, jer ih samo takve dijaspora može prihvatiti kao "svoje". 

 

Dakle, Ministarstvo za dijasporu je ministarstavo koje se (uz prećutnu dozvolu predsednika Tadića i premijera Cvetkovića) odavno "izdvojilo" i proglasilo svoju samostalnost. Nezavisno je, i od Vlade, i od dijaspore. Neprihvatljivo često ovaj ministar i ovo ministarstvo deluju suprotno određenoj političkoj strategiji vlade Republike Srbije. Zbog toga nije iznenađujuće da ga mnogi ne smatraju i nazivaju ministarstvom, već tvrđavom SPO-a, prepunom tajni i nezakonitih marifetluka. Samostalnost šake političkog jada, postala je veća od jednostrano proglašene šiptarske samostalne države Kosova. Razlika je u tome što je nezakonito delovanje Hašima Tačija i samostalnost Kosova do danas priznala samo trećina zemalja, članica UN-a. A samostalno delovanje, suprotno zakonu, strategiji države Srbije, dogovorene političke platforme i Ustavu Srbije, priznali su i dozvoljavajuje predsednik i premijer i svi ministri njegove Vlade. Veoma brzo će još zemalja priznati Kosovo kao samostalnu državu. A zašto i ne bi, kada se u Srbiji dugo čuju javna pozivanja čelnih ljudi SPO-a, i još nekih političara, da se ne treba poštovati, ignorisati ga i raditi suprotno od Ustava Srbije, kada je Kosovo u pitanju. Predsednik, premijer i tužilaštvo neće to da sankcionišu, a po Ustavu su dužni da to učine. Ako neće da to čine zbog Srbije (a izgleda da zbog nje i neće) onda bar neka zaustave bezobrazluk kameleona "Alibabe" koji se često prepoznaje i kao Minhauzen. To nije mnogo, ali je prvo što dijaspora od njih zahteva. Recite da se stane sa time zbog zaustavljanja sramote i uklanjanja svega što nam dugo i neizdržljivo smrdi pod nosom. Sramota je kada čitamo ono što je Srećković, ne tako davno u jednim medijima koje mu pomažu da laži konstantno predstavlja kao istinu. Ovog puta je govorio o nečemu što je "izuzetno važno za međusobno poštovanje i nov odnos matice i rasejanja", i te njegove reči okarakterisao kao "istinu" o ideji i razlogu osnivanja "istorijske" Skupštine dijaspore i Srba u regionu:

 

"Ideja je da okupimo relevantne predstavnike Srba iz celog sveta, da njihov izbor i kandidatura budu nezavisni od državnih organa Srbije i da povratimo poverenje dijaspore u maticu.", reče Srećković!?

 

Nije to bila ni ideja ni cilj stvaranja ove i ovakve Skupštine dijaspore, gospodo. Nisu ni trećina delegata u toj Skupštini relevantni predstavnici Srba iz celog sveta" kako slaga ministar. Ako bi to bila samo trećina od njih, Srbija bi bar nešto napredovala, a nažalost neće. Izbor dela delagata bio je sve drugo, samo ne "nezavisan od državnih organa"! Najcrnje od svog crnila je, da je i ono malo poverenja koje je do skoro postojalo prema matici, danas manje nego što je bilo pre mesec dana.

 

Samo pre dve nedelje jedan imenom i prezimenom potpisan novinar napisao je da i dalje ne prestaju diskusije o "izboru" delegata u Skupštinu dijaspore. I još i da "kandidate mnogi ne poznaju niti su za njih glasali i da su ih namestili ljudi iz Ministarstva za dijasporu!" Ovo je tvrdnja za "Novosti" gde piše i sledeće:

 

"Posle pompeznih izveštaja viđenih na RTS-u o "verifikaciji" delegata za Skupštinu dijaspore u Beogradu, raznih prijema i proslava, Srbi se sa pravom pitaju – ko su ti delegati, ko ih je predlagao, gde,  kada i od koga su navodno birani! U Štutgartu, Minhenu, Dizeldorfu, Frankfurtu i Berlinu mnogi naši građani misle da je sve bio lopovluk, prevara, nameštaljka! Oni tvrde da ih dijaspora nije birala. Slično govore Srbi  iz Švajcarske. Iz mnogih razgovora i zahteva da se publikuju mišljenja građana a ne samo, kako kažu, propaganda MZD, izdvojili smo nekoliko. Svi razgovori idu u istom pravcu – lopovluk i prevara!"

 

"Desa Burazor iz Štutgarta kaže da je u Baden-Virtembergu "glasalo" nekoliko  folkloraša i da njen klub nije bio ni pozvan na tu bajagi "izbornu skupštinu". Ni  klubovi lekara, akademika... takođe nisu bili pozvani ni da kandiduju svoje ljude ni da glasaju i nastavlja:

 

"Izbore je unapred namestilo MZD. Neki njima podobni ali bez podrške građana postali su "poslanici". Ti "delegati" mene i moje prijatelje ne predstavljaju niti mi je njihovo predstavljanje i nekakva "zaštita" potrebna. To je obmana dijaspore!"

 

Milovan Ristić je takođe progovorio za "Novosti" gde je rekao:

 

"Koja Skupština? To je čista prevara! Nije bilo poziva na izbore, niti je bilo ikakvih informacija ili najava neke "izborne skupštine".  Glasalo se u  provinciji da im klubovi i pojedinci iz Štutgarta, gde živi oko 15.000 Srba ne bi slučajno pokvarili "skupštinu"! To je  bila nameštaljka najgore vrste. Čak ni Milošević nije tako radio. Takav "izbor" je nacionalna sramota za Srbiju koja tvrdi da se demokratizovala. MZD treba zatvoriti jer ničega dobrog osim unošenja razdora među Srbe u dijaspori i trošenja novca za putovanja po svetu, nije učinilo. Sram ih bilo, bitange!"

 

Ima ih još, kojima sigurno treba verovati više nego Srećkoviću ili onome šta su objavile neke režimske ili nemoralne medije (što mu izlazi na isto) i što je emitovao Satelitski program Javnog servisa RTS-a.

 

"Akademik prof. dr Dušan Gruden, poznati automobilski stručnjak, osnivač i predsednik prvog Društva inženjera van matice, tvrdi da ih niko nije obavestio  ili pozvao na neku izbornu skupštinu gde su navodno birani delegati za Beograd.

 

Magistar tehničkih nauka Tanasije Rajić, sekretar istog udruženja smatra izbore apsolutno nelegalnim. MZD verovatno nije želelo da iz Nemačke u skupštini ima naučnike i stručnjake koji mogu da pomognu srpskoj privredi. Nas niko ništa nije pitao, nije obavestio a ministar govori o "demokratskom izboru" delegata. Mi ne znamo ko su oni i čime se bave jer to nigde nije objavljeno. To kao da je  "državna tajna" ministarstva..." – kaže Rajić.

 

Mirko Jović aktivista iz Berlina i član Socijaldemokratske partije Nemačke je istog mišljenja – sve je urađeno nelegalno, tajno i bez  podrške dijaspore. MZD je protivzakonito sve lažiralo i namestio. Među delegatima iz Nemačke nema ljudi koji bi pomogli matici. Jedan "delegat" iz Berlina, živi od socijalne pomoći. On ne može da pomogne ni sebi, a još manje nama ili Srbiji. Kako će on prema zakonu, o svom trošku dolaziti na skupove u Beograd, kada nema ni za sebe...?!"

 

Ovakvih stavova, tvrdnji i izjava koje smo pročitali u članku Peđe Rakočevića u "Novostima", ima na stotine. A ima par ljudi koji tvrde da je ministarstvo ipak platilo nekim delegatima put za Beograd. Verovatno izabranim hajducima. Svima nisu mogli da plate. Još nisu sigurni da svi prihvataju da budu na taj način selektirani među selektiranima, a zakonom je određeno da delegati sami snose troškove svojih putovanja i dolaska u Beograd.

 

Od poštenih dlegata odmetnuti hajduci imaju kao prvi zadatak, izgleda, da obezbede tajnost rada Skupštine dijaspore. Da nije tako onda bi se njen predsednik, gospodin Gvozdenović Slavoljub iz Rumunije, odavno oglasio i rekao im da je nedopustivo da od dijaspore (od onih koje oni kobajagi predtsvljaju i u čije ime će da govore) kriju šta delegati diskutuju, planiraju ili (ne)rade. Ali on to do danas nije učinio i cirkus se nastavlja. A to što 99% ljudi u dijaspori ne zna ni ko su, ni odakle su, ni koga zapravo predstavljaju, te delegate ne uzbuđuje? Ni da li bi oni mogli, i u čemu bi mogli, da bez dijaspore pomognu Srbiji?! Osladilo se pojedincima što ih je Srećković prostavio za delegate Skupstine dijaspore, pa hoće i više od toga. Krenuli su otvaranjem Internet portala "Serbiandelegate", gde javnost nema pristup. Samo oni, uz pomoć ličnih lozinki i šifara, da ne bi neko od onih u čije ime govore znao šta među sobom muvaju? Onaj od delegata ko se drzne da svoju matičnu bazu, koja ga je zaista izabrali i organizaciju koju predtavlja, delimično obavesti o dešavanjima u Skupštini, izoluje se od onih čija je baza grupica ljudi ili samo jedan čovek.

 

Dakle nema više zezanja sa Srđanovim hajducima. To su toliko važne osobe, da više ne prihvataju da ih bilo ko pominje, ili ne daj Bože, da se njihovo ima piše ili izgovara na srpskom, jeziku nekog malog i genocidnog naroda sa Balkana. Jok bre, nego na engleskom! Sećate se one narodne: "Videla žaba da se konji kuju, pa i ona digla nogu". Ko među odmetnicima diže noge zaista ne znam i ne interesuje me. Videli su da danas u Srbiji može da se radi sve i svašta (a malo pametnog i poštenog) pa se i oni ugledali na Hašima Tačija i Srđana Srećkovića, i proglasiše sebe samostalnom, od dijaspore nezavisnom institucijom. Nisu oni od jula meseca 2010. više ni neki socijalni slučajevi ni harmonikaši, ni (kako muški deo naroda kaže, a dame nek nam oproste), neki "pičkin dim". Oni su  "Serbiandelegate", sa velikim S. Znači da predstavljaju sve Srbe. Kad ministar Srećković može sam da odluči ko će iz nekih zemalja da bude delegat dijaspore, može i desetak ljudi da sebe unapredi u delegate svih Srba. To je demokratija, bre! Još im samo treba dobar prevodilac sa engleskog na srpski, da babi Stani iz Lajkovca i deda Miloju iz Lazarevca objasne da "serbiandelegate" znači srpski delegati. Jer i Stana i Miloja su Srbi. I nemaju potrebe da starcima objašnjavaju razloge zašto ni babe ni dede ne mogu da znaju šta njihovi delegati na tom sajtu dogovaraju, koga ogovaraju i šta kuvaju? Kakvu papazjaniju pripremaju u njihovo ime? Sigurno nešto korisno, ali ne toliko za građane Srbije ili za milione Srba u rasejanju, koliko za neke projekte, za koje će oni dobiti pare.

 

I pravi i ovakvi hajduci su imali svoje babe i dede i verovatno se sećaju kada im je baka, koja se nije možda zvala Stana, u jesenje kišne večeri, uz petrolejku i pucketanje grančica i varnica, pričala priče. Možda i onu koja se završava rečenicama:

 

"Miš za macu, maca za kucu, kuca za unuku, unuka za babu, baba za dedu, deda za repu, povuci – potegni...".

 

Nažalost, deo delegata Skupštine dijaspore i Srba u regionu, deo političkog vrha države Srbije i deo njenih medija, zaboravili su zašto su nam ovakve priče pričane i šta je njihovo naravoučenije...?!   

 

Nikola Janić

 

U idućem broju pišemo ko su ljudi koji su delegati "svih Srba" i na osnovu čije se dozvole nekoliko hajduka usuđuje da od dijaspore krije šta oni zapravo rade u ime dijaspore?  

 


Kratko obaveštenje:

 

Ima i poštenih i za Srbiju važnih aktivnosti koje se među dijasporom privode kraju i o čemu će www.koreni.net takođe pisati. Ovog puta je to o završnim pripremama konferencije osnivanja Nacionalnog saveta Srpskog rasejanja, koja će se održati 24. i 25. septembra ove godine.

 

Zainteresovane organizacije i pojedinci mogu već sada da najave svoje eventualno interesovanje za učešće na ovom važnom skupu. Na meil koreni@telia.com pošaljite poruku o vama i vašu meil adresu (ako nije ista sa onom sa koje se javljave) a na koju će vam se slati bliže i detaljije informacije o Nacionalnom savetu srpskog rasejanja i konferenciji.

 

Vaša poruka će biti prosleđena organizacionom odboru konferencije.

 

http://www.koreni.net/modules.php?name=News&file=article&sid=2188

Аутономија Санџака Зукорлићев политички ватромет

Аналитичари: Аутономија Санџака Зукорлићев политички ватромет

14. август 2010. | 18:06 | Извор: Танјуг

Description: http://static.rtv.rs/files/20090623/sandzak_130.jpgБЕОГРАД -

Српски аналитичари сматрају да је идеја о аутономији Санџака "политички ватромет" којим муфтија Муамер Зукорлић покушава да ојача своје позиције.

Професор Слободан Антонић каже да је питање аутономије дефинисано Уставом и да се она може остварити поштовањем прецизно утврђене уставне процедуре.

Према његовим речима, под појмом покрајине или региона не мора се нужно подразумевати оно што је дато Војводини јер то могу бити и јединице са ограниченом аутономијом, које се могу стварати, али и укидати.

"Ако се поштује Устав, онда то значи да се Србија признаје као своја држава што подразумева уставну лојалност", рекао је Антонић Танјугу, подсетивши да је Зукорлић, међуитм, имао изјаве којима је проблематизовао ту врсту односа.

Антонић: За грађане осетљиво питање

Ако је реч о некој другој врсти аутономије, Антонић каже да око тога не постоји политичка воља нити изгледна скупштинска већина, а када су грађани у питању, питање постаје осетљиво и изазива несигурност јер се повезује са Косовом и опасношћу од сецесије.

"Због свега тога, овде је реч више о једној врсти поллитичке провокације, а не о озбиљном прављењу аутономије, којом се жели скренути пажња јавности на постојање одређених поитичких снага које очекују попуштање и добијање бенефиција", навео је Антонић.

За њега је то пре нека врста политичке игре јер, како каже, тешко да једна тако ожбиљна ствар у Србији може да се деси без мешања страног фактора заинтересованог за дестабилизацију овог простора.

"То је заправо један политички ватромет и за сада, осим чињенице да ствара осећај нелагоде, нема разлога за неку панику", сматра Антонић.

Јањић: Идеја није нова

Председник Форума за етничке односе Душан Јањић подсећа да идеја о аутономији Санџака није нова и да је лидер Странке демократске акције (СДА) и актуелни министар Сулејман Угљанин још деведесетих година прошлог века заговарао програм федералне јединице Санџака унутар СРЈ. Касније је, додао је, Расим Љајић ту идеју релативизовао као неку врсту региона за прекограничну сарадњу.

Идеја Санџака као посебне јединице, сматра Јањић, није довољно јасна јер се не зна да ли је реч о бошњачкој, етничкој, која је тешко остварива с обзиром на то да Бошњаци чине већину у свега пар општина на српској и црногорској страни или теритроијалој аутономији.

Будући да је уверен да је реч о територијаној аутономији, Јањић каже да је за то одговорна власт у Србији - прво, због тога јер је дозволила интегацију Угљанина и Љајића у врх власти због чега су они на терену "изгубили политичку битку" и друго - зато што власт нема комуникацију са муфтијом Зукорлићем који покушава да ојача своје политичке позиције.

"Зато је ово посао за предедника Тадића и Владу Србије и крајње је време да они почну да разговарају са својим грађанима (Зукорлићем), али и да Угљанин и Љајић почну да траже компромис јер ће се у противном све више Бошњака опредељивати да прати Зукорлића који им је наметнут као једина опција", навео је Јањић.

http://www.rtv.rs/sr_ci/politika/analiticari:-autonomija-sandzaka-zukorlicev-politicki-vatromet_206163.html

петак, 13. август 2010.

Српски талац Милорад Додик

Српски талац Милорад Додик

Да сам Милорад Додик и да ми је једини циљ да од 3. октобра будем председник Српске, понудио бих тамошњим грађанима оно што желе да чују и виде: организовао бих референдум, било какав, о статусу тог ентитета и – убедљиво победио на предстојећим изборима

Статус Косова и територијални интегритет Србије ће, краткорочно, више да зависи од будућих политичких потеза званичне Бањалуке него од, ма како парадоксално звучало, става власти у Београду. Јер, после одлуке Међународног суда правде о „јужној српској покрајини", стара теза о Срби(јанц)има као таоцима прекодринских Срба, добила је свој пун бумеранг ефекат.

Прагматичан разум засигурно би сугерисао Бањалуци да подуку и потпору за сопствену будућност потражи баш у искуству Приштине, али срце изгледа каже да, због мира у „великој српској кући", Република Српска треба да жртвује део својих снова које јој отвара саветодавно мишљење из Хага.
Да ли је Српска талац проевропског режима у Београду, односно његовог упињања да докаже како је изборна крилатица из 2008. „И Европа и Косово" и даље остварива?

Да сам нешто Милорад Додик и да ми је једини циљ да од 3. октобра будем председник Српске, понудио бих тамошњим грађанима оно што желе да чују и виде: организовао бих референдум, било какав, о статусу тог ентитета и – убедљиво победио на предстојећим изборима! Макар и са оним бенигним питањем, богомданим за најслободнија тумачења, против кога аргументе не би могли да пронађу ни тзв. међународна заједница нити опозиција у РС:

„Да ли сте за изворну дејтонску БиХ?". У најмању руку, чак да такво грађанско изјашњавање (а резултат би био акламативан) и не произведе никакве директне последице, институција референдума као право РС била би и легитимисана и легализована као последњи бедем пред претећом унитаризацијом БиХ.

Овако „српски Холбрук", „булдожер дипломата" Додик, од 22. јула, наступа окованих руку и ногу (кључеве држе Силајџић и Запад), са додатним букагијама око врата у виду притиска свог кућног пријатеља на челу Србије да не диже фрку, да отћути мешање Турске у балканске послове, да не расписује било какав референдум, а некмоли тражи оно што Српској не припада ништа мање но Косову.
Додик је зато натеран да се куне како никада неће учинити ништа што би могло да наштети интересима Србије, иако би одлуку МСП-а највише волео да чита баш као што у њој пише – као сигнал Српској да лагано крене путем косовских Албанаца. У првој фази, инсистирањем на враћању дејтонских надлежности ентитетима, односно тражењем, за те захтеве, савезника у БиХ и свету; у другој етапи, с обзиром на искључивост заговорника унитаризације БиХ, вероватно, проширивањем захтева који иду у правцу осамостаљења РС…

У овом тренутку, Додик осећа и додатни притисак америчке дипломатије која се – хотећи да потпомогне Силајџићев део бошњачке власти у Сарајеву и његов пројекат уставне централизације – понаша као слон у стакларској радњи и, језиком армираних стереотипа о Србима као кривцима за све зло на овим просторима, Српску оптужује за поткопавање државних институција што проузрокује јачање радикалних исламских покрета у БиХ?!

С друге стране, отопљавајући политичке и интензивирајући економске односе са Анкаром, Србија, у нади да ће Турци „узорати друмове" ка јужном Јадрану, (не)свесно прихвата интернационализацију питања Санџака. Играјући на карту два министра из редова Бошњака и Зилкићеве Исламске заједнице, као да неко намерно пренебрегава чињеницу да је, тренутно, муфтија Зукорлић, не само верски, већ и политички и национални лидер санџачких Бошњака, што ће рећи, можда и важнија адреса за разговор. Скуп светских исламских верских првака, у коме утицај имају сарајевски реис-ул-улема Церић и муфтија Зукорлић, већ је на дневном реду имао кршење права Бошњака у Санџаку, али и позвао исламске земље да признају Косово.

Овај унутарсрбијански „теферич" у Санџаку, додатни је ланац око Додикових удова. Тај принцип „спојених посуда", недавно је и формално инаугурисан, активирањем Одбора за обнову Народног вијећа Санџака, чији ће основни циљ бити враћање аутономије Санџаку по угледу на тзв. партизанску аутономију од 1943. до 1945. године. Иницијатори, блиски политичкој опцији ефендије Зукорлића, обећавају да овај захтев неће довести у питање суверенитет и интегритет државе Србије, осим, „уколико дође до цепања БиХ".

Док год води „немогућу мисију" (Вук Јеремић) за Косово и док год јој се, спонтано или однегде из света, отварају нова унутрашња жаришта, Србија – јасно је као дан – неће смети да, пуном снагом, стане иза Српске. Арбитражном одлуком коју су наметнули Американци, Брчко је, подсетимо, ампутирано из Српске, баш у тренутку када је Србији било најтеже, када није могла ни смела да реагује, у предвечерје НАТО бомбардовања, 1999.

Зато би политички лидери босанских Срба коначно морали да преломе: част и љубав „мајци Србији", али за будућност Српске, унутар или изван БиХ, мораће да се изборе, превасходно, сопственим снагама.

директор агенције за односе с јавношћу „Прагма"
 

Цвијетин Миливојевић

објављено: 13/08/2010

http://www.politika.rs/pogledi/Cvijetin-Milivojevic/Srpski-talac-Milorad-Dodik.sr.html

недеља, 8. август 2010.

Branko Dragaš: Ludaci

Ludaci

petak, 06 avgust 2010 17:02 Branko Dragaš Tekstovi i kolumne

 

Piše: Branko Dragaš

POLITIKA - Opasni ludaci vladaju Srbijom. Šta se to dešava sa nama da nas uvek vode ološ i ludaci. Radoje Domanović je pisao da su srpske vođe slepci. I narod ih slepo sledi. Dok svi ne završe u provaliji. Kada izađemo iz provalije, ponovo nalazimo slepe vođe i ponovo upadamo u provaliju. Još dublju i mračniju.

Taman sam mislio da smo se oslobodili Miloševićevog prokletstva i da smo naučili iz te tragedije nešto, kada pristadosmo da nas dobrovoljno porobe ludaci. Deset godina na vlasti su isti diletanti. Nestručni politikanti, bez radnog iskustva i znanja, dovedeni da rasprodaju državu i narod. Narcisoidni Klovn tranzicije nastavlja da nas sluđuje svojom sumanutom politikom. Poslednji politički nokaut od Međunarodnog suda pravde ga nije otreznio. Umesto da trenutno podnese ostavku, Boris Tadić, slično Miloševiću, nastavlja da srlja dalje. Vodi nas u nove izgubljene bitke. Pošto sam sve tačno predvideo od 1981. godine u vezi sa dešavanjima sa Kosovom i pošto nijedna moja ideja i konkretan predlog nije prihvaćen, u vreme kada niko u javnosti nije ni znao da postoji tip koji se zove BT, mislim da sam pozvan da kažem kuda vlast srlja i šta treba da se radi.
Znači, potpuno je besmisleno bilo da izlazimo pred Međunarodni sud pravde. Jednostavno, to je bilo politički nepromišljeno u uslovima kada Srbija nema nikakav međunarodni ugled i rejting. Putovanja balavca Vuka Jeremića i njegovog mentora, samoljubivog BT, samo nanosi štetu našim državnim i nacionalnim interesima.
Prvo, kada ih svetske diplomate lično upoznaju i vide kako se oni diletantski ponašaju, gubimo svaku mogućnost da nas svetska politika ozbiljno shvati. Imam obilje primera od mojih poslovnih partnera iz sveta koji mi prenose mišljenje njihovih političara. Drugo, sva ta njihova besmislena ekskurzija po svetu papreno košta poreske obveznike. Nije trebalo da izlazimo na MSP. U svetu nema pravde, nego postoje samo interesi. To nije razumeo nasilni SM. To ne razume ni folirant BT.

Pitanje koje je postavljeno je potpuno glupavo. Usledio je još gluplji odgovor. Čovek koji je sve to čitao izgledao je kao voštana figura koju je Veliki Brat oživeo da bi napravi cirkusku predstavu. Klovn tranzicije to nije razumeo. Zapravo, on ništa ni ne razume. Pokušavao je da prevari građane, tvrdeći da ćemo izaći kao pobednici iz ovog sukoba. Doživeo je politički nokaut. Ali, on nastavlja dalje da srlja. Istoga dana, bez ikakve samokritike za pogrešnu politiku, kreće u diplomatsku ofanzivu da pobedi MSP i svetsku diplomatiju. Režimski mediji izveštavaju o novom Kosovskom boju. Koji se prebacuje na sednicu Skupštine UN.

Dakle, suludi vojskovođa od papira namerava da pobedi Imperiju u rastrojstvu sa svojih 55 Sančo Pansa, koji su krenuli na ekskurziju i šoping. Niko ozbiljan ne veruje u tu parazitsku bratiju koja ne razume svetsku politiku. Dakle, iste Miloševićeve greške. Srpski političari se bave politikom i žive od nje, ali ništa ne razumeju politiku. Politika je opasno zanimanje. Pogledajte samo bilanse u poslednje dve decenije i sve će vam biti jasno. Pa, dobro, kažete vi, ali šta treba raditi? Moje pitanje je - da li vredi bilo šta da predlažem? Nijedna moja ideja za dvadeset godina nije prihvaćena, da bi se prihvatale posle čitave decenije u uslovima potpunog nacionalnog poraza. Danas ne vredi političarima ništa predlagati. Moraju da se sami uruše. Režim i opozicija. Jer su dve strane iste falsifikovane novčanice. Putovanje Nevernog Tome i Vučića u Brisel uoči presude MSP je samo teledirigovano pripremanje nove političke koalicije, koja će građanima ponuditi - novu prevaru! Nakon te prevare, nastaje pobuna građana i smena neuspešne politike. Dolaze novi ljudi i nova politika. Ti novi političari neće ići na Generalnu skupštinu da ne bi rasrdili Imperiju u rastrojstvu. Mi nismo jači od nje. I ne možemo da je pobedimo. Mudro je da se sklonimo i prilagodimo. Nova državna politika prema Kosovu će biti da nećemo da priznamo nikad nezavisnost Kosova. Isto kao što Kina ne priznaje Tajvan. Istovremeno ekonomski ćemo jačati Srbiju i napraviti radnu, štedljivu, uzornu, sigurnu i bogatu državu koja ima svoju viziju razvoja. Umesto da ratujemo, pravićemo novac. Umesto da šalju državni novac privilegovanim kastama na Kosovu, praviće se fabrike i banke. Zaustavićemo umiranje naše nacije. Umnožićemo našu naciju. Podići ćemo srednju klasu. Napravićemo privredni razvoj u regionu. Uložićemo novac u Sandžak, to sam nesretnom Tadiću i mrljavom Koštunici predlagao u Otvorenom pismu još 2005. godine, zaposlićemo sve nezaposlene i pohapsiti ekstremiste, bez obzira na to koje su nacije i vere.

Srbija će postati bogata, uređena, pravedna i slobodna država. Imaćemo prijatelje u regionu i svetu. Trgovaćemo sa Albancima na Kosovu, ali nećemo da priznamo Kosovo. Nećemo imati neprijatelje, nego poslovne partnere. Niko ozbiljnu državu, koja vodi mudru državnu politiku neće da tera da prizna Kosovo. Bogata Srbija je garant stabilnosti u regionu. I garant da nikada više neće biti ratova i ludaka na vlasti, koji su nas opljačkali. A vi ,opet, pitate - a KO će to da uradi? Vi, gospodo! Vi koji ovo čitate. Ima li neko bolji od vas?

MINSK - Prvi put sam u Belorusiji. Zaprepašćen sam kako izgleda Minsk. Uredan, čist, pun parkova, cveća i vode. Najlepše žene na svetu kao da su sišle sa modnih pista iz vremena kada su muškarci, koji su voleli žene, kreirali modu. Narod predusretljiv i ljubazan. Otvoreno govore da smo mi njihova braća. Kulturni i blagi u ophođenju. Veličaju Lukašenka i zahvaljuju mu što nije dozvolio da zemlju unište tržišni talibani pod komandom MMF i Svetske banke. Na svakom koraku se vidi da se podiže zemlja. Samo na jednom mestu sam izbrojao 35 kranova koji su radili.

U noćnoj šetnji po centru grada video sam radnike i mašine u pokretu. Setih se te propagande o diktaturi Lukašenka. Da li je to ta diktatura? Ko je lansirao propagandu o diktaturi i propasti Belorusije? Oni koji su naše ludake doveli na vlast i nametnuli im propali neoliberalni model. Lukašenko to nije dozvolio. Bio je dovoljno mudar. Sačuvao je državu od strvinara i eksperata za šok-terapiju.
Rezultati se sada vide. Hteli smo da se sretnemo u ministarstvu građevine sa čelnim ljudima. Tražio sam dan za dan sastanak. I primio nas je zamenik ministra. Izvinio se jer je ministar na putu. Sastanak je brzo ugovoren i on nam je izašao u susret. Neverovatno! Bio sam prijatno iznenađen. Nismo mogli da odmah pronađemo ministarstvo, pa je načelnica, jedna ponovo izuzetno zgodna dama, izašla na ulicu i krenula nam nekoliko stotina metara u susret.
Da li možete da zamislite tu scenu u Srbiji? Da li možete da zamislite da ja pozovem zamenika ministra u jutarnjim satima i da posle dva sata on primi moje poslovne partnere iz Belorusije? Prvo, niko to ne bi pristao da uradi. Drugo, odakle su ti partneri? Iz Belorusije: Ma, kakva crna Belorusija, tamo je diktatura, siromaštvo i primitivni komunizam. Ne znamo ni gde se tačno nalazi ta zemlja. Da ste rekli neku zemlju iz sazvežđa EU možda bismo mogli nešto da uradimo. Ovako, dočekao bi me samo podsmeh i sprdanje. Ne mogu ni da zamislim da srpski zamenik ministra izjavi - mi razumemo naš bratski beloruski narod. To nijedan japijevac u vlasti neće da kaže. Njihovi isprani mozgovi su softverom povezani samo na EU igrice. Uvek sam se čudio toj osobini našeg naroda da se sprda sa onima koje smatra nižim od sebe. Zašto bi Belorusija bila niže vrednovana? Zato što malograđanski režim širi ideologiju da je Sunce zašlo na Istoku, a da izlazi na Zapadu.

Nova vlast mora da izvrši temeljno opismenjavanje nacije. I da konačno iskoreni posprdnost i podsmeh. Da iskoreni nadobudnost, uobraženost i umišljenost. I da uvede rad, red, disciplinu i sabornost.

BEČ - Poslovni ste ljudi ako tokom noći kolima krenete u Beč, budete u Beču na sastancima od 9 do 17 časova i onda se odmah vratite kući. Koliko imate takvih ljudi koji su spremni tako da rade, tolika vam je snaga za Preporod Srbije? Sastanci u Beču su se odvijali pod senkom krize koja se oseća svuda. Možda oni koji su prvi put u Beču to ne vide, jer ih lepota carskog grada zaseni, ono što je Pariz danas izgubio, ali nama koji smo imali poslove u Beču ne mogu da promaknu svi oni detalji koji pokazuju dubinu krize.
Na samom ulazu iz Mađarske, uprkos velikom broju vetrenjača, ipak se primećuje da su putevi znatno propali. Rafinerija i hemijska industrija na ulazu u grad ne daje onu potrebnu patinu za grad svetlosti i kulture. Veliki broj građevina koje se u centru renoviraju, ne mogu da sakriju sve veću bedu i siromaštvo prigradskih četvrti. Malograđanska težnja da se sve uvije u mocart kuglice i proda velikom broju turista, ne može da sakrije novu staklenu arhitekturu koja je pokvarila patinu nekadašnje imperije.
Ko je dozvolio da se to napravi? Ko je uzeo provizije? Ko je naružio svoj grad skorojevićevskim kičom? Zašto? Da bi neki belosvetski banditi u tom stakleniku pili kafu od 50 evra. Fuj! Gade mi se ti pompaduri i pompadurke. Beč nema energiju. Izgubila se u bahato skupim građevinama novokomponovanih bogatuna.

RUSKO GROBLJE - Ina Kirjanova je bila nedelju dna naš gost. Sposobna i inteligentna Estonka sa ruskom dušom je došla na trening za top menadžera. Estonija i Srbija su otvorili poslovnu saradnju, jer nema privredne saradnje. Privrednici grade mostove, političari ih ruše. Estonija je potpuno finansijski pukla. To čudo tranzicije je danas pred bankrotom.
Skoro dve decenije su proterivali sve rusko iz Estonije. Rusi su bili okupatori. Sada je nastala kriza. Ozbiljna kriza koja je uništila san o životu na kredit. Energija je sve skuplja i država više nema novca. Sada je Rusija jedina opcija. Navijamo za tu opciju. Postoji velika mogućnost da naš poslovni partner postane premijer, a naša Ina Kirjanova ministar kulture. Naša je jer istu poslovnu filozofiju delimo. Posebno je bilo potresno što je deda naše gošće poginuo u oslobađanju Subotice. Imao je samo 34 godine. Uplašio sam se kako će da izgleda rusko groblje. Prijatno sam iznenađen kada sam video kako je uređeno rusko groblje u Subotici. Nije sve propalo. Još ima ljudi koji cene žrtve koje su pale u borbi protiv fašizma. Ima nade za nas. Samo da se povežemo i steknemo poverenje u izabrane.

DOBOJ-BJELJINA - Dodela diploma studentima na Univerzitetu Slobomir Pavlović u Doboju je bila veličanstvena. Američka ceremonija u Doboju. Moderni ste koliko modernih ideja prihvatate. Održao sam i prve treninge za studente i invalide u Slobomiru. Sjajna mlada ekipa koja ima potencijal. I to je naš spas.

Tabloid broj 212 5. avgust 2010

http://www.dragas.biz/index.php?option=com_content&view=article&id=7085:ludaci&catid=104:komentari&Itemid=69