Претражи овај блог

уторак, 30. октобар 2018.

IVO GOLDSTEIN Treba li Hrvatsku 'brendirati' kao zemlju dvostrukog morala?

jutarnji.hr

ZA GLOBUS PIŠE IVO GOLDSTEIN Treba li Hrvatsku 'brendirati' kao zemlju dvostrukog morala?

Promo / NovaTV

14-18 minutes


U Hrvatskoj koja vrvi od afera predsjednica poziva da se o njima ne piše. Ako želi "brendirati" Lijepu Našu kao takvu dvoličnu zemlju, neka kao zaštitni znak ponudi svoj vlastiti lik i ime

Kad je nedavno u showu na Novoj TV nastupio Kanađanin i spolovilom navodno (jer je "montažom kadrova i računalnom animacijom u postprodukciji izbjegnuto eksplicitno prikazivanje spolnih organa") naslikao portret jednoga od članova žirija, ekspresno je napadnut na društvenim mrežama:  "Sramota za našu zemlju što smo dozvolili direktnu pornografiju kojoj su bila izložena djeca u studiju, a pedofilija se kažnjava, što je ovo večeras bilo? Užas…"

Drugi su pak poticali na "bojkot Nove TV... Pored djece što nastupaju… Više nikad ne gledam Novu TV… Gdje su naše puste udruge za prava djeca? Glavno da primaju lovu za ništa..." Treći su se zabrinuto pitali: "Što je sljedeće? Spolno općenje s kravom, psom…? Pedofili, transvestiti... Sve talent do talenta… Dajte se, ljudi, saberite..."

No, bilo je i mnogo onih kojima je Fraserov nastup bio zanimljiv i zabavan – "lik ima talent, jbg, ima, nemre to svatko sa 'tim' priborom. Osvježenje svakako!" zaključivali su.

Neimenovani pojedinci ili institucije podnijeli su zbog emitiranja Fraserova performansa tužbu Vijeću za elektroničke medije tvrdeći da se "radi o neprimjerenom sadržaju koji bi mogao narušiti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika". Vijeće je tužbu odbacilo.

Dakle, je li Fraserov performans uistinu pornografija? Je li opasan? Što je to "pornografija"? Iako se mnogima čini da dobro razumiju taj termin, valja ga ipak analizirati - što je on značio nekad, što znači danas.

Grčki porneía znači prostitucija, a pórne prostitutka. Odatle potječe i suvremena riječ pornografija, prvi put u francuskom zabilježena 1842. kao "predstavljanje opscenih stvari".

Nadbiskup Stepinac za vrijeme Drugog svjetskog rata pripisivao je u "dobro" Vladi NDH što je "strogo zabranila sva pornografska izdanja"; Stepinac je mislio na ilustrirane novine poput zagrebačkog Svijeta, gdje je bilo i fotografija žena u jednodijelnim kupaćim kostimima i donjem rublju.

Danas riječ pornografija označava "opisivanje ili vizualno prikazivanje seksualnih objekata i radnji lišeno estetskih sadržaja, upravljeno na razbuđivanje mašte čitatelja ili gledatelja". Nekoć se dijelila na "soft core" i "hard core", danas je ta podjela nestala. "Soft core" se zamjenjuje riječju "erotika" i sličnima, dočim će neki reći da se "pornografija" svela na "hard core", dakle na "tvrdu pornografiju" odnosno onu koja je "izravna i vrlo nasilna u iskazu, koja neposredno prikazuje spolni čin".

Danas se djeca pubertetske dobi, pa čak i mlađi, o seksualnosti i pornografiji informiraju na internetu, dovoljna su im dva-tri klika. "Pornografija" je postala lako dostupna i onakva kakvom smo je opisivali i kako smo je definirali prije današnjeg internetskog vremena više ne postoji.

Kao što se vidi, riječ "pornografija" mnogo je puta mijenjala ("pomicala") značenje. Ona, u nekom širem značenju, osim prikazivanja spolnog čina, označava sve što je "skaredno", dakle sve što je vulgarno, prosto, sramotno, nepristojno. A to znači da "pornografija" može označavati i fenomene koji s prikazivanjem seksualnog čina neposredno nemaju veze.

Što je to vulgarno i prosto, ovisi o našem shvaćanju morala. Kad govorimo o moralu u pozitivnom kontekstu, definiramo ga kao shvaćanje odnosa prema dobru i zlu u najširem smislu, kao ukupnost nepisanih društvenih načela, normi, ideala, običaja o ponašanju i odnosima među ljudima, pa onda upotrebljavamo sintagme "profesionalni moral", "liječnički moral" i slične.

Kako smo se osvajanjem drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu prometnuli u nogometnu naciju par excellence, sada su na cijeni sintagme poput "borbeni moral", jer se naši nogometaši "bore za Hrvatsku". Naime, nogomet se percipira kao borba, rat, pa se tom sintagmom želi naglasiti psihološka i fizička spremnost svakog igrača, cijele reprezentacije i svih navijača da se bore i izdrže napore 90-minutne utakmice. Ako pobijedimo, onda će se govoriti o "visokom moralu pobjedničke momčadi".

Postoji i sintagma "kršćanski moral", koja označava "ćudoredne norme koje izviru iz Evanđelja i koje su vjernici kršćanskih crkava dužni poštovati". A da li ih poštuju?

Na to pitanje odgovara papa Franjo, koji često govori o nevjerodostojnosti i nedosljednosti kršćana, o problemu "lažnih katolika". Papa je jasan: "Ako ste kršćanin i eksploatirate ljude, ako vodite dvostruki život ili vodite 'prljavi' posao, možda je bolje da se ne nazivate kršćaninom. Mnogo je takvih i takvi ljudi skandaliziraju ljude oko sebe – što je skandal? Skandal je govoriti jedno, a raditi drugo. Bolje je biti ateist nego takav katolik." Papine riječi temelje se na Isusovim riječima: "Ako tko navede na grijeh jednog od ovih malenih koji u me vjeruju, bilo bi mu bolje da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga bace u more" (Evanđelje po Marku, 9, 42).

Dvostrukog morala bilo je, naravno, i u doba jugoslavenskog socijalizma. On se možda najbolje ocrtava u aforizmu s početka osamdesetih – "nismo se, drugovi, za to borili, ali sad – što je tu je". Sjetimo se i danas već legendarne mantre koju su promovirali jugofunkcionari kad su željeli predstaviti svu tobožnju dijaboličnost i opasnost onih koji su se usudili da ih kritiziraju. Tada bi rekli otprilike ovako: "To su pojedinci i grupe koje žele vlast!" Zamislite strahote – oni žele vlast! I to smo slušali iz usta onih koji su desetljećima bili na vlasti i nisu se namjeravali s nje maknuti.

Danas je dvostruki moral u Hrvatskoj u pravilu desne provenijencije. Radi se o  licemjerju političara i konzervativne javnosti koji se s jedne strane predstavljaju kao poštovatelji tradicionalnih kršćanskih vrijednosti i obitelji, nesporni domoljubi/rodoljubi, a s druge ih strane nemilice krše. "Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!" govorio je otac tog licemjerja dr. Franjo Tuđman.

Tuđman je, dok je bio predsjednik, razbješnjen britkom kritikom Feral Tribunea, optužio vodeće feralovce – Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića i Predraga Lucića - da su "djeca iz mješovitih brakova i djeca jugooficira"! No, to jednostavno nije točno. Sva su trojica "čisti" Hrvati, ali to nijednom od njih nije značilo ništa, isto kao što im nije značilo ništa da im nitko u obitelji nije radio u JNA. S druge strane, Tuđman je dogurao u JNA do generalskog čina, a u njegovoj najužoj obitelji (ne bih se time bavio da sam Tuđman tu temu nije stavio na dnevni red) ima osoba čija krvna slika nije baš po mjeri samog Franje Tuđmana.

Konzervativna revolucija koja posljednjih godina jaše Hrvatskom vidi u (nepokazanom) pimpeku jednoga Kanađanina veliku opasnost, a istovremeno udara na same temelje onoga što je ostalo od liberalne demokracije u Hrvatskoj.

Crkva načelno zagovara najviše moralne norme, a istovremeno štiti i ne osuđuje pedofile, nego ih premješta iz sredina gdje su njihove odvratnosti procurile u javnost pa se potom, potiho, vrši pritisak na žrtve da šute i sprečava se da informacije o pedofiliji izlaze u javnost.

Crkva propovijeda skrušenost i skromnost, tobože odbacuje materijalno, dok istovremeno gradi luksuzne nekretnine, a njezini se prelati voze u skupim automobilima.

Molitelji se okupljaju pred hrvatskim bolnicama kako bi izvršili pritisak na žene koje žele obaviti pobačaj, ali ih nema pred psihijatrijskim bolnicama u kojima se, po izvještaju Vijeća Europe, događaju "prisilna i nečovječna postupanja prema osobama s invaliditetom". Ne možete ih vidjeti ni pred nekom od bolnica u kojima se zna dogoditi da treba nekog operirati, a nema anesteziologa, pa se onda zahvati izvode samo uz sedaciju i analgeziju, što ni u kojem slučaju nije dovoljno za bezbolno izvođenje takvih zahvata.

Prošli smo tjedan saznali da su dvije referendumske inicijative propale jer se na popisima onih koji ih podržavaju našlo između 40.000 i 45.000 nevažećih potpisa. Među njima je bilo onih koji nisu hrvatski državljani, umrlih, maloljetnika te upisanih s nepotpunim podacima. Organizatori prikupljanja potpisa, koji se svi odreda predstavljaju kao veliki Hrvati i veliki katolici, ne smatraju da bi bio red da se pospu pepelom zbog pokušaja prijevare, da kažu: "Provest ćemo među svojim suradnicima istragu, vidjet ćemo tko je i kako varao." A sve bi to moglo biti i kazneno djelo.

U Saboru je od izbora 2016. već više od 20 zastupnika izašlo iz stranaka i klubova u koje su izabrani te su otišli ili u druge stranke ili klubove, ili glasaju posve suprotno u odnosu na mandat koji su dobili. Tu su i čitave stranke koje su pretrčale u suprotni tabor. U svakoj uređenoj parlamentarnoj demokraciji većina bi zastupnika odlučila da se parlament raspusti i da se ide na nove izbore. U Hrvatskom saboru to nije opcija, jer se većina zastupnika boji da bi na izborima propala. Tko se želi lišiti saborske plaće i drugih privilegija kad ih može uživati još dvije godine?

Nije li paradoksalno da Luka Modrić pjeva "nije u šol­dima sve", a istovremeno godišnje zarađuje osam milijuna eura bruto odnosno 5,84 milijuna neto (ako je točno da plaća 27 % poreza). To znači da dnevno prihoduje oko 16.000 eura. Ako računamo da je prosječna neto plaća u Hrvatskoj 6352 kuna, možemo zaključiti da prosječno plaćeni Hrvat mora raditi 19 mjeseci da bi zaradio Modrićevu dnevnu nadnicu.

Ne bi to bio neki problem da je Modrić bio korektan prema hrvatskoj državi pa da je zajedno sa svojim sponzorima prije desetak godina poštovao njezine financijske propise. No, ne bi čak ni to bio neki problem (stvar je, uostalom, i dalje na sudu) da Modrić – koji se, po vlastitim riječima i po riječima brojnih svojih zagovornika, bez ostatka "bori za Hrvatsku" – nije svoju tvrtku za consulting smjestio u Luksemburg, a ne u Hrvatsku. I da nije nedavno iz nje isplatio španjolskim poreznim službama sitnicu od milijun eura zbog porezne prijevare, sve pod prijetnjom oštrijih sankcija.

Zašto se novac koji se vrti u Luksemburgu nije mogao vrtjeti u Modrićevoj domovini? Najtragičnije od svega u ovoj priči jest to da će Modrićeve postupke podržati veći dio javnosti: ako bi se ljudi pitali, vjerojatno bi većinom rekli da se, eto, "Luka samo dobro snašao". Javnost, jednostavno, ne vidi oštru suprotnost između opraštanja Modriću i urušavanja pravnog i financijskog poretka u državi.

Hrvatska politika i diplomacija ovih su se dana snažno angažirali u nastojanju da dokažu kako su Hrvati u BiH neravnopravni, jer su im, eto, drugi izabrali člana Predsjedništva BiH.

Tko o čemu, a HDZ o nepoštenom izbornom procesu!

Nema dvojbe da se nijedni izbori u devedesetima, dok je HDZ bio na vlasti, ne mogu smatrati poštenima. U javnost su naknadno izlazile informacije o lažiranju rezultata na pojedinim izbornim mjestima ili čak u čitavim izbornim jedinicama. Vidjelo se da su neke osobe prijavljivane u Hrvatskoj samo da bi stekle glasačko pravo – primjerice, na jednoj adresi u Novom Zagrebu tobože je boravilo više od 2000 ljudi, itd. U anketi prije izbora 1995. godine na pitanje "hoće li izbori biti pošteni" samo je 14% ispitanika odgovorilo s "da": s "uglavnom da" odgovorilo je njih 38 %, a s "ne" njih 16 %. Čak 32 % ispitanika "nije znalo" hoće li izbori biti pošteni!

Ne treba zaboraviti u kakvoj se atmosferi vodila predsjednička kampanja 1997. – Franjo Tuđman prvo je konstatirao kako su njegovi protukandidati Zdravko Tomac i Vlado Gotovac "smušenjaci i bezglavnici", a onda je pripadnik Tuđmanove tjelesne straže Tomislav Brzović za vrijeme skupa u Puli udario Vladu Gotovca željeznom kopčom opasača po glavi i teško ga ozlijedio, vičući pritom: "Živio Ante Pavelić!" i prijeteći nazočnima da će ih sve pobiti. Sud je Brzovića osudio na 1,5 godinu zatvora uvjetno, uz rok kušnje od tri mjeseca, a u vojsci je nakon šest mjeseci suspenzije vraćen na dužnost.

Umjesto da osudi atentat Tuđmanov izborni stožer tvrdio je kako je Gotovac "predsjednički kandidat judeomasonskoboljševičke struje u HSLS-u", ideološka pesnica vladajućih Maja Freundlich za napad na Gotovca optužila je američke tajne službe, a HTV je atentat na Gotovca jedva spomenuo.

Nemaju li i danas mnogi hrvatski građani iz susjednih zemalja lažno prijavljene adrese u Hrvatskoj, pa onda dolaze glasati na hrvatskim izborima i na taj način donose prevagu (uglavnom HDZ-u)? A što se tiče izbornog procesa u BiH, i HDZ BiH i hrvatska politika imaju putra na glavi. Još je 2009. Europski sud za ljudska prava zatražio od vlasti BiH promjenu izbornoga zakonodavstva nakon što je pozitivno presudio u tužbi Sejdić-Finci. Sve tri velike stranke u BiH, uključujući Čovića i njegove suradnike, napravile su sve da se u tom pogledu ništa ne promijeni.

Mislio sam u ovoj kolumni ne spomenuti predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, ali jednostavno nije išlo. Ovih je dana na novinarsko pitanje o nizu afera koje potresaju državu odgovorila kako misli "da se od afera ne može živjeti… Mislim da ova koncentracija na afere, koliko god one bile važne kao predmet istrage pravosudnih tijela, u javnom prostoru nije dobra i da dalje utječe na iseljavanje stanovništva iz Hrvatske".

Nije li dvolično i nemoralno da se odgovornima za iseljavanje iz Hrvatske proglašavaju mediji koji pišu o aferama, a ne sudionici tih afera koji su, po svemu sudeći, počinili kaznena djela? Predsjednica nam, dakle, želi nametnuti "lakirovku", a ja sam mislio da je to koncept koji je izumro sa socijalizmom (odnosno s Tuđmanom).

Nedavno je predsjednica formirala grupu koja će "brendirati" Hrvatsku i stavila se na njezino čelo. Predlažem stoga da se napravi spot u kojem bi predsjednica, kao hrvatski zaštitni znak, iz gledališta ili iz svlačionice govorila kako je na nogometnim utakmicama u Hrvatskoj atmosfera "dostojanstvena", a u pozadini bi se trebala čuti publika kako skandira "za dom spremni".

Otkako su se prije dva-tri tjedna zaredale istrage i hapšenja vezana za curenje podataka iz policijskih i USKOK-ovih istraga, vlasti nas uvjeravaju da se dosljedno i principijelno bore protiv kriminala. Stoga i ja prijavljujem jedan slučaj: naime, na mojoj redovitoj nogometnoj rekreaciji petkom jedan od suigrača u povodu rođenja kćerkice častio je društvo ćevapima i pićem.

Jedan od igrača iz protivničke (gubitničke) ekipe naknadno je ustvrdio da "zbog saznanja da će biti čašćenja nakon utakmice za njega i njegove suigrače nije bilo dileme o ishodu susreta" (htio je reći – pustili smo utakmicu). Molio bih da institucije obave svoj posao, odnosno da mog prijatelja Z. V. (ime poznato autoru) uzmu u obradu, jer se, kao što se vrlo dobro zna, u sportu u Hrvatskoj, a pogotovo u nogometu, svako ustanovljeno kazneno djelo skrupulozno istraži i procesuira.

Baš me zanima što bi rekao Vlado Gotovac (umro 2000.), kojem nitko ne može poreći moralnu principijelnost, da vidi današnju Hrvatsku. Naime, ulazak u predsjedničku kampanju on je 1997. prihvatio kao "izraz otpora koji se pruža nedemokratskom razvitku Hrvatske, razaranju morala, vođenju vanjske politike zbog koje Hrvatska iz dana u dan dolazi u sve veće teškoće".

Eto to su samo neki od brojnih primjera dvostrukog morala. Počnimo stvari nazivati pravim imenom – ne radi se ni o čemu drugom nego o najbestidnijoj pornografiji.

 

 

 

Љиљана Смајловић: Убиство у катедрали

standard.rs

Љиљана Смајловић: Убиство у катедрали - Нови Стандард

http://newlookworld.com/

5-6 minutes


понедељак 29. октобар 2018. 16:34

Како је могуће да је Вучић први лидер Србије који je имао политичку вољу да покрене истрагу о убиству Ћурувије са мртве тачке

Славко Ћурувија можда није био Томас Бекет, али још је Хенри Други патентирао како да држава ликвидира политичког противника, а владареве руке да тобож остану чисте.

Док сам била главна уредница Политике, амерички дипломата ми је једном приликом, у необавезном ћаскању, благо приговорио што лист који уређујем код сваког спомињања Дејвида Петреуса (и његове улоге у ККР-у, тадашњем власнику Н1 телевизије), нађе за сходно да подсети да је реч о бившем директору CIA.

Дао ми је идеју да коригујем ту праксу, па смо, за остатка мог уредниковања, налазили за сходно да подсетимо и зашто је, заправо, Петреус престао да буде директор CIA: зато што се открило да је државне тајне откривао љубавници, да би се после повољно нагодио са државом око одговорности за то кривично дело.

Спомињем то јер ме је амерички дипломата истом приликом питао зашто, истом логиком, код сваког спомињања Александра Вучића Политика не подсети да је премијер био Милошевићев министар информисања. То би било веома редундантно, одговорила сам: хиперактивног председника владе каткад објавимо на пет различитих страна листа, па би било превише да на сваком месту подсећамо на његову предратну биографију.

Шалу на страну, не знам нити један медиј у Србији који од читалаца крије да је Вучић лично завео ратну цензуру за време НАТО бомбардовања, нити да је за његовог вакта, 1998, донесен онај озлоглашени закон о информисању. Ја сигурно никада нећу заборавити, јер је за важења тог закона, чија је прва и права мета био Европљанин Славка Ћурувије, убијен власник магазина чији сам спољнополитички уредник била.

Не чуди ме што опозициони медији данас поклањају дужну пажњу двадесетогодишњици доношења фамозног закона, као што ме не чуди ни нервоза на коју то наилази у власти наклоњеним медијима. Зар није чудесна околност да се та политиком набијена годишњица дословце поклопила са још једним „убиством у катедрали"? Алудирам, дабоме, на ужасни случај саудијског новинара Џамала Кашогија, који је по свој прилици раскомадан по налогу свемоћног саудијског престолонаследника.

Али пошто деспотска пустињска краљевина до сада још није наишла на проблем чије се решење не може купити петродоларима, у току су компликовани америчко-турско-саудијски преговори о томе како да принчеве руке остану чисте, а да државне убице буду проглашене људима који су се отели контроли, убијајући насумице и на своју руку. „Убиство у катедрали" назив је чувене драме у стиху Т. С. Елиота, у којој четири витеза енглеског краља Хенрија Другог 1170. године убијају бискупа од Кантерберија јер су краљев уздах (зар ме нико неће ослободити тог свештеника) протумачили као краљеву вољу. Инспирисан Шекспиром и историјом, тај наслов је с временом постао кратица за политичко убиство у ком отисци владаревих прстију остају сакривени, а кривица се сваљује на преревносне државне чиновнике.

Процес државним чиновницима оптуженим за убиство Славка Ћурувије вуче се већ годинама на Специјалном суду, тобож због помањкања простора. Нико од оптужених није признао ни своју, ни евентуалну умешаност Слободана Милошевића у атентат на храброг издавача и новинара. Руководиоци државне безбедности тврде да то што је сваки Ћурувијин корак за време бомбардовања и на Ускрс пратило два туцета агената ДБ-а нипошто не значи да су умешани у одстрел новинара ком је прво пуцано у леђа, да би онда био „оверен" метком у главу. Један број судија удружио се са адвокатима одбране у настојању да уклоне главне доказе из поступка, или се барем мени то чини белоданим. Исход суђења је потпуно неизвестан.

А како би другачије и било? И у драми Т. С. Елиота витезови се жале да су они праве жртве злочина у катедрали, јер знају да ће бити осуђени на изгнанство и да им нико неће захвалити на оданости краљу и домовини. Само на подизање оптужнице у случају Ћурувије чекали смо скоро петнаест година, иако су се све постпетооктобарске власти, почев од Зорана Ђинђића, и пре него што је дошао на власт, зарицале да ће пронаћи и казнити извршиоце злочина над оснивачем Европљанина и њихово налогодавце.

Нећу да се мешам у свађу опозиције која би да политички експлоатише годишњицу Вучићевог Закона о јавном информисању, и оних који тврде да је то политички марифетлук. Ни сада не разумем како је могуће да је Александар Вучић први лидер Србије који је после Петог октобра имао политичку вољу — или, ако више волите, нашао политичку рачуницу — да се истрага покрене са мртве тачке и окривљени приведу правди.

Да ли би се то десило и без њега? Можда никада нећемо знати. Је ли његов мотив било искупљење, или лукав политички маневар? После двадесет година, ко ће знати.

И, ако ћемо право, кога је брига?

Извор Недељник/Б92, 29. октобар 2018.

 

понедељак, 29. октобар 2018.

Москва није против идеје разграничења

politika.rs

Москва није против идеје разграничења

Бојан Билбија

9-11 minutes


Изјава председника Доналда Трампа да САД намеравају да изађу из споразума о ракетама средњег и мањег домета представља притисак на Русију, али то не значи да је у Вашингтону донета коначна одлука, истиче у разговору за „Политику" Алексеј Пушков, сенатор Савета Федерације РФ и председник Комисије за информациону политику и сарадњу с медијима Горњег дома руског парламента.

– Излазак из споразума био би радикалан корак који би вратио Европу у време ракетне кризе из осамдесетих година 20. века. Тада смо ми и САД дошли до „нулте варијанте", оличене у споразуму који су 1987. потписали Михаил Горбачов и Роналд Реган. Многи сматрају да је тог тренутка почео крај Хладног рата у Европи. Ако Трамп сада излази из споразума, Европа се враћа у стање Хладног рата, као да ових 30 година није ни било – оцењује Пушков, бивши (2011–2016) председник Спољнополитичког комитета Државне думе, који је недавно боравио у Београду поводом промоције на Сајму књига свог новог дела „Глобални шах. Руска партија".

Прети ли то већом кризом безбедности у свету?

Северноатлантска алијанса, НАТО, приближила се до самих граница Русије и нећу се изненадити ако руководство Пољске понуди своју територију за размештање америчких ракета. Или ако се оне појаве у Прибалтику. Савремени систем глобалне стратешке стабилности почива, или је почивао, на три споразума. Из првог су САД изашле 2001, то је споразум о противракетној одбрани. Други је овај споразум о ракетама средњег и мањег домета. Ако најава Трампа буде остварена, онда ће САД следеће године срушити и други стуб глобалне стратешке стабилности и остаће само споразум СТАРТ, који регулише број бојевих глава и њихових носача на стратешким балистичким ракетама. Рок важења СТАРТ-а истиче 2021. и сада је прави тренутак да почну преговори о продужењу. Ако и овај споразум падне, враћамо се у ситуацију из шездесетих година 20. века и настаће опасност да се понови Карипска криза, овог пута опаснија.

Причамо о потенцијалним бомбама, али један „нуклеарни прасак" већ се догодио у Украјини, где је васељенски патријарх Вартоломеј признао тамошњу неканонску цркву као легитимну?

Вартоломеј не жели независну украјинску цркву, већ пре свега њено одвајање од Московске патријаршије и потчињавање Цариградској.

Ви и ту видите „амерички траг"?

Амерички траг је очигледан. Помоћник америчког државног секретара за религијска питања провео је последња три месеца на релацији Кијев–Истанбул и подстицао патријарха константинопољског да крене овим путем. Американци су веома заинтересовани за ово питање, јер операција откидања Украјине од Русије још није окончана. Политичко одвајање се десило, трговинско-економско одвајање је у току, али без успеха на који су рачунали. Русија је и даље други највећи трговински партнер Украјине, с врло малим заостатком у односу на целу ЕУ заједно. Ако се део Украјинске православне цркве званично одвоји од РПЦ и потчини Константинопољу, тиме би се ослабиле духовне везе Русије и Украјине. То је део крупне геополитичке игре.

Из свега тога може опет да се изроди крвопролиће?

Сетите се да је Барак Обама у марту 2012. изјавио да су „Асадови дани одбројани". Ево, сада је крај 2018. и Обаме нема у Белој кући, а Асад је, као и пре, у Дамаску. Али, колико је људи за то време погинуло и повређено, колико градова срушено, искључиво због тога што су се САД одлучиле за смену режима у Сирији? Верски раскол у Украјини бременит је могућим сукобима и крвопролићем, пре свега ако дође до заузимања цркава и манастира од стране присталица аутокефалности.

Али нико им то неће мирно препустити?

Расколници, присталице Филарета, већ су отели 50 цркава од тренутка доласка Петра Порошенка на власт 2014. године. То је опасан план и видим неку аналогију с постепеним одвајањем Косова од Србије.

Како оцењујете ниво сарадње Србије и Русије?

Добар, чак јединствен. Србија је једна од две-три европске државе које се нису придружиле санкцијама и има веома активне политичке везе с Москвом. Имамо сталне консултације у вези с косовским питањем. После недавне провокације косовских власти на језеру Газиводе, ово питање су разматрали председници Вучић и Путин. Наше односе назвао бих напредним стратешким партнерством, чак се може говорити и о некој врсти стратешке алијансе. Русија не признаје Косово и не допушта његов пријем у УН, што покушавају да прогурају западне државе. Србија се налази на простору где доминантну улогу има ЕУ. Политички писмени људи знају да курс усмерен на европске интеграције даје Србији одређену перспективу социјално-економског развоја. Притом, веома ценимо што Србија декларише војно неутралну оријентацију и принципијелно не жели да улази у НАТО. То је изузетно важан моменат.

Важно је и питање енергетске сарадње, а у оквиру тога, гасовода „Турски ток", који већ фигурира као нека врста новог „Јужног тока"?

Овај пројекат условно можемо да назовемо „Јужни ток 2", он има солидне перспективе. „Јужни ток" је Европска унија блокирала, између осталог, због своје Енергетске повеље, која забрањује да власник гаса буде истовремено и његов дистрибутер. Сада, ако гас крене преко Турске, онда ће Анкара да се бави реекспортом. Цев би ишла за Бугарску, Србију, Мађарску и Аустрију. Бугарска разматра могућности за реализацију овог пројекта и сада с више оптимизма гледам на могућност остварења „Јужног тока 2".

Наши западни партнери, пре свега Вашингтон, не гледају благонаклоно на војнотехничку сарадњу Србије и Русије?

Ваши западни партнери не желе да се помире с тиме да Србија може да остане војно неутрална држава, мада у јавности говоре супротно. Њихов задатак је да вас учине, ако не де јуре, онда де факто чланицом НАТО-а. Пре свега пребацивањем на стандарде НАТО-а и продајом западног оружја.

Стиче се утисак да је Србији забрањено да, као војно неутрална земља, има довољно снаге да себе заштити у случају агресије?

Америка би, заиста, желела да има зависну Србију. Мислим да би САД, могуће, желеле да виде и неко друго руководство на власти у Србији. Али знам за читав низ држава чија се руководства не допадају Сједињеним Америчким Државама, у којима би желели да виде друге председнике или премијере, али не значи да то могу и да остваре. Американци су били веома скептични због доласка на власт у Египту генерала Ел Сисија, који обнавља односе с Русијом и склопио је уговор о набавци наоружања вредан 2,5 милијарди долара. Наравно да ће на вас вршити притиске, као и на нас. Американци су нам увели 65 врста санкција од 2014. године! Суверенитет захтева снагу духа и САД не могу да вам наметну оно што ви не желите.

Кад је реч о Косову, појављују се нови приступи, укључујући и могућност корекције граница? Поједини руски медији, ипак, наводе да Москва не подржава Србију у идеји разграничења с Албанцима?

Постоји давно изнета руска позиција, која се није променила, да подржавамо оно што Србија сматра исправним за себе. У информативни простор убацује се огромна количина дезинформација, манипулација, лажних вести... Често се то ради и како би се раздвојиле пријатељске државе. То је један од најважнијих инструмената борбе за геополитички утицај. Никад нисам чуо да је Москва против решења која предлаже српска власт.

Укључујући и корекцију граница?

Ако се Србија договори о корекцији, не видим ни најмањи разлог зашто би Русија била томе опозиција. Током разговора наших председника, шефова дипломатија, могу да се појаве различите варијанте, али не значи да је Русија против српског плана. Понављам, никад нисам чуо ни од једног руског званичника да је против плана о разграничењу. Друго је питање колико је он остварив...

Зашто може да буде неостварив?

Постоје делови где живе Срби, а који не могу да буду „изнети" из састава Косова. Друго, да ли би на корекције пристали Косовари и, треће, морамо имати у виду ставове ЕУ и САД. Москва ће подржавати српску владу у оним решењима која Србија сматра могућим, достижним и потребним, дакле оптималним. То је реална руска позиција.

Често оптужују Русију да шири свој малигни утицај на Балкану, посебно у Македонији, Црној Гори, БиХ, Србији?

Није Црна Гора ушла у ОДКБ, већ у НАТО! О каквом штетном утицају Русије говорите? Немамо ни базе, ни војно присуство. Видим да се управо САД, а не Русија, баве дестабилизацијом и променом статуса држава на Балкану. Када западна алијанса усисава државе Балкана једну за другом, док САД спроводе геополитичку експанзију, оптуживати Русију да шири штетни утицај, то је класичан пример када лопов виче „држите лопова". Имате пример где САД кажу да Кина дестабилизује ситуацију у Јужнокинеском мору. Може ли ико да ми објасни: шта САД траже на Далеком истоку? Зашто држе 90.000 војника у Јапану? Шта ће им базе на Филипинима? Оно што нам је заиста важно јесте само да Србија очува свој неутрални статус.

Може ли овај регион да издржи такав притисак са свих страна?

Не видим потенцијал за велики сукоб на Балкану сада. Мислим да ће мале државе Балкана еволуирати у правцу НАТО-а и ЕУ. Србија представља изузетак, који не допушта западној алијанси да у потпуности консолидује регион као сопствену зону утицаја. У геополитици нема демократије, њени елементи постоје само у унутрашњој политици западних држава. У спољној политици све решавају сила и моћ, погледајте шта се дешава у Македонији. Ако демократија не даје резултат који желимо, тим горе по демократију.

АКО СТЕ ПРОПУСТИЛИ

Вучић за Блумберг: Решење проблема између Срба и Албанаца промениће регион

 

недеља, 28. октобар 2018.

Момир Булатовић: Данашња Црна Гора протерује Његоша из уџбеника ...

nspm.rs

: Момир Булатовић: Данашња Црна Гора протерује Његоша из уџбеника и гради самобитност на антисрпству - стидим се поступака Ђукановићеве власти

:

2-3 minutes


субота, 27. октобар 2018.

 Бивши предсједник Црне Горе и Савезне владе Момир Булатовић оцијенио је да је неодрживо стање да у Црној Гори контролни пакет акција у свађи између православаца држе Албанци и муслимани.

Он је навео да у односима између Србије и Црне Горе ипак највише шкрипи у самој Црној Гори, те истакао да данашња Црна Гора, нажалост, не зна шта ће са Његошем, па га протјерује из уџбеника и образовног система.

„Мени је жао данашње Црне Горе и стидим се многих поступака црногорских власти. Почев од несрећног признања Косова, преко малих зађевица и чарки са Србијом, до приче да ће патријарху српском Иринеју да забране долазак у Црну Гору. Доказивати црногорску самобитност на антисрпству је сулудо и то је немогућа мисија", поручио је Булатовић.

Додаје да у односима између Србије и Црне Горе данас највише шкрипи у самој Црној Гори.

„Знате, Црна Гора се погубила. Прије двије године нијесу знали шта ће са Његошем, дан-данас не знају шта ће са Његошем. Сад хоће да га избаце из уџбеника и образовног система", појашњава он.

Смијешно, додаје он, дјелује прича о Црној Гори и НАТО-у.

„Као, Црна Гора је сад под неком, кобајаги, заштитом. Као, они су сад у НАТО. То заиста дјелује смијешно. Искрено, потези црногорске власти су огромна количина глупости, а глупост је тешко предвидјети", наводи бивши предсједник Црне Горе.

Булатовић такође сматра да Мило Ђукановић данас не може да буде ни миран, ни спокојан, а ни срећан.

„Ово није Црна Гора наших предака коју су нам оставили у аманет и она данас не може да издржи толико количину противрјечности. Данас контролни пакет акција у свађи између Срба и Црногораца држе Албанци и муслимани и доносе рјешења која су у супротности са историјским трајањем државе Црне Горе. Заиста, немам ништа против Албанаца и муслимана, али овакво стање је неодрживо", поручује Булатовић.

(Спутњик)

 

субота, 27. октобар 2018.

Vojska za Kosovo

kossev.info

Vojska za Kosovo - KoSSev

KoSSev -

7-9 minutes


FOTO: Yuriy Seleznev/Shutterstock.com

Piše: Dragan Janjić

Kosovo jača nezavisnost i formira vojsku uz podršku Vašingtona. Poruka Vašingtona je jasna – Srbija može da traži ustupke i da odugovlači sa donošenjem odluka koje bi vodile ka normalizaciji odnosa sa Prištinom, ali će stvari na terenu da se menjaju u korist nezavisnosti Kosova.

Prošle nedelje u Beogradu je, po treći put za manje od godinu dana, boravio zamenik pomoćnika državnog sekretara SAD Metju Palmer koji je srpskim zvaničnicima saopštio da Amerika podržava nastavak dijaloga Beograda i Prištine, ali i da sa Prištinom radi na tranziciji Bezbednosnih snaga Kosova u Vojsku Kosova. Njegova poruka je jasna – Srbija može da traži ustupke i da odugovlači sa donošenjem odluka koje bi vodile ka normalizaciji odnosa sa Prištinom, ali SAD neće čekati na te korake nego će preduzimati konkretne korake.

Kosovske vlasti su, paralelno sa podrškom koju su im iskazale SAD, formalno započele proces formiranja vojske, a parlament je prošle nedelje usvojio u načelu tri nacrta zakona koji se tiču transformacije Kosovskih snaga bezbednosti u vojsku. Jedan od tih predloga predviđa formiranje Ministarstva odbrane. Ranije su, na osnovu Briselskog sporazuma, policija i sudstvo u kosovskim opštinama sa srpskom većinom formalno prešli u nadležnost vlasti u Prištini, a kosovske vlasti su upravo pojačale nastojanja da bude primljene u INTERPOL.

Vojska je, pored članstva u Ujedinjenim nacijama (UN), jedan od poslednjih važnih prerogativa nezavisne države koji nedostaju Kosovu. Njeno formiranje je, zapravo, politička odluka kojom Priština pokazuje da je, zahvaljujući podršci Vašingtona, u stanju da menja situaciju na terenu i neopozivo jača nezavisnost koju je Kosovo proglasilo (jednostrano, prim.red.). Neposredno uoči Palmerovog dolaska u Beograd SAD su u UN pokrenule inicijativu za prestanak misije UNMIK, što koincidira sa zalaganjem za stvaranje kosovske vojske.

Formiranje kosovske vojske će biti proces koji se neće završiti tako brzo. Palmer je rekao da Kosovo na putu formiranja svoje vojske ima podršku SAD, ali je dodao da je reč o „tranziciji kojoj će trebati dosta vremena" i da Vašington "namerava pažljivo da radi sa partnerima u Prištini" kako bi podržao tu tranziciju. Formiranje Vojske Kosova za Srbiju jeste krajnje osetljivo pitanje i sasvim je izvesno da će, kao i eventualni ulazak Kosova u INTERPOL, biti ozbiljan poraz srpskih vlasti.

Poruke

Za razliku od Prištine, Beograd nema na raspolaganju široku paletu koraka koje može da preduzme. Srbija ne priznaje Kosovo i protivi se ideji da ono dobije stolicu u UN, ali su apeli sve što može da uradi. „Mi smo suviše mali da bismo nešto zahtevali od jedne super sile kao što je Amerika, naše je da molimo da dobro razumeju da to može da ugrozi mir i stabilnost i da dovede do tragičnih posledica," rekao je srpski predsednik Aleksandar Vučić nakon razgovora sa Palmerom koji ga je obavestio o podršci stvaranju kosovske vojske.

Vučiću je preostalo da ponavlja da se ne može dozvoliti da Srbija u rešavanju kosovskog problema izgubi sve, a da Kosovo bude dobitnik, ali iole zadovoljavajućeg odgovora na te apele nema ni iz Prištine, ni iz Brisela i Vašingtona. Tako srpske vlasti, koje su minulih godina uživale pojačanu naklonost Zapada upravo zbog iskazane spremnosti za rešavanje kosovske krize, postaju sve usamljenije. Od njih se očekuje da ne prave smetnje ulasku Kosova u međunarodne organizacije, uključujući i UN, a ne obećavaju im se (makar ne javno) nikakvi ozbiljniji ustupci na samom Kosovu.

Nepovoljne poruke Srbiji iz SAD, inače, stižu već nekoliko nedelja. Američki ambasador u Beogradu Kajl Skot se na jednom sastanku u Vladi Srbije otvoreno usprotivio formulaciji „takozvana država Kosovo", rekavši da Kosovo za SAD nije "takozvana" nego suverena država koju Vašington priznaje. Usledili su oštri prigovori srpskih funkcionera, ali se na prigovorima koje su preneli mediji i ostalo. Nije bilo nikakvih konkretnih reakcija koje bi dovele u pitanje odnose dve zemlje, budući da Beograd ne raspolaže ni resursima ni međunarodnom podrškom za neki ozbiljniji uticaj na politiku koju Vašington sprovodi u regionu.

Pokazalo se da Beograd, zapravo, nemoćno posmatra ne samo jačanje kosovske nezavisnosti, nego i političke prilike u regionu, koje se odvijaju svojim tokom. Crna Gora već uveliko krči put ka EU, a makedonski parlament je, istina uz ogromne napore vladajućeg bloka, uspeo da obezbedi većinu za prihvatanje sporazuma sa Grčkom o imenu Makedonije. Tako je ofanzivna pozicija koju u odnosu na kosovski problem već nekoliko meseci pokušava da izgradi srpski predsednik  Aleksandar Vučić, promovišući i dalje prilično maglovitu ideju o razgraničenju, izgubila zamah.

Opcije

U ovom tenutku nije do kraja jasno da li su prestali mahom posredni kontakti Beograda i Prištine o modelima za rešavanje krize zasnovanim na razgraničenju koji su postojali u proteklim mesecima, ili se i dalje održavaju, ali je prilično izvesno da Srbije nije definitivno odustala od te ideje. Premijerka Ana Brnabić je, reagujući na odluke vezane za formiranje kosovske vojske, rekla da to nije dobra poruka za dijalog, ali je naglasila da je takozvani „zamrznuti konflikt" za Srbiju ipak najgora opcija.

"Zamrznuti konflikt" zagovaraju nacionalistički orijentisani krugovi i Srpska pravoslavna crkva (SPC), koji se protive bilo kakvim ustupcima Prištini, smatrajući da treba čekati neko "povoljnije vreme", a ideja o razgraničenju je pokrenuta upravo sa ciljem da se izbegne takva vrsta konflikta. Otuda se premijerkina izjava može "čitati" i kao poruka da Srbija, uprkos svemu što se događa na terenu, neće prihvatiti zalaganja opozicije i da se neće vraćati pokušajima da učvrsti stav da je Kosovo njen neodvojivi deo.

„Kada čujem kritike na predlog razgraničenja pod izgovorom da će to otvoriti Pandorinu kutiju, želim da budem potpuno jasna. Pandorina kutija je otvorena pre deset godina, 2008. godine kada su etnički Albanci, ili deo njih proglasili jednostranu nezavisnost Kosova," rekla je Brnabić. To zvuči kao oštra kritika Prištine i međunarodne zajedice, ali takođe pokazuje da Beograd i dalje priželjkuje dogovor o granicama, što samo po sebi znači da Kosovo suštinski (mada ne i formalno) već tretira kao teritoriju koja nije u sastavu Srbije.

U trenutku kada je počelo da se intenzivno govori o takozvanom razgraničenju vlasti, u Beogradu su praktično prestale da pominju Briselski sporazum i EU kao ključnog posrednika za rešavanje krize (mada tu ulogu nisu nikada direktno osporile), a mediji su spekulisali o sve snažnijem uplivu Vašingtona na pregovore. Ali, u proteklih desetak dana Vučić je počeo ponovo da pominje odlučujući značaj EU za pregovore između Beograda i Prištine, što stvara utisak da više nije tako siguran u nove modele o kojima se priča već mesecima.

Osservatorio Balcani e Caucaso

Comments

comments

 


Preuzimanje i objavljivanje tekstova sa portala KoSSev nije dozvoljeno bez navođenja izvora. Hvala na poštovanju etike novinarske profesije.

 

петак, 26. октобар 2018.

Palmer kosovskim zvaničnicima: Šta ste spremni da date za finalni sporazum sa Srbijom?

kossev.info

Palmer kosovskim zvaničnicima: Šta ste spremni da date za finalni sporazum sa Srbijom? - KoSSev

KoSSev -

4-5 minutes


Zamenik pomoćnika američkog državnog sekretara Metju Palmer boravio je u višednevnoj poseti regionu Zapadnog Balkana. Na Kosovu – 23. i 24. oktobra, susreo se sa političkim predstavnicima Albanaca i Srba kao i sa civilnim društvom. U danima nakon posete, kosovski mediji i dalje izveštavaju, kako o potvrđenim, tako i o nezvaničnim detaljima brojnih sastanaka, dok je sam Palmer dao i dva intervjua kosovskim medijima – listu Koha Ditore i RTV KIM iz Čaglavice.

Prema izveštajima Klan Kosova, zvaničnik Biroa za evropske i evroazijske poslove, zadužen za srednju Evropu i zapadni Balkan susreo sa premijerom Ramušem Haradinajem, zatim predsedavajućim Skupštine Kosova Kadrijem Veseljijem, kao i sa predstavnicima opozicije: Agimom Veljiuom – gradonačelnikom Podujeva iz redova LDK, Aljbinom Kurtijem iz Samoopredeljenja, Špendom Ahmetijem, gradonačelnikom Prištine i liderom Socijal-demokratske partije i Mimozom Kusari-Lilom, liderkom Alternative.

O detaljima sastanka sa Metjuom Palmerom, oglasio se i ministar za zajednice i povratak, Dalibor Jevtić, koji je saopštio da je Palmer od Srpske lista zatražio da se vrati u vladu Kosova.

Klan Kosova navodi, međutim, da američka ambasada u Prištini nije potvrdila ovaj sastanak, dok su na Fejsbuk profilu ove ambasade objavljene fotografije sastanaka sa Haradinajem kojem su se pridružili i ministar spoljnih poslova Bedžet Pacoli i zamenik premijer, Enver Hodžaj. Takođe su objavljene fotografije sa sastanaka sa predsednikom Tačijem i liderom LDK, Isom Mustafom, ali i fotografije sastanaka sa civilnim društvom.

Palmer: Da li ste spremni nešto da date za sporazum sa Srbijom?

Kako Klan Kosova nezvanično saznaje, Palmer je kosovske zvaničnike pitao da li su spremni da nešto daju kako bi zauzvrat postigli finalni sporazum sa Srbijom. Direktna poruka koju je Palmer poslao političkim liderima glasila je: SAD nemaju vremena da se večno bave odnosima Kosova i Srbije, navodi Klan Kosova.

Politički lideri koji su učestvovali na ovim sastancima, odbili su da daju izjave za Klan Kosova.

Eksplicitno priznanje Srbije u igri

Sličan sastanak, kako navodi Klan Kosova, Metju Palmer je održao i sa predstavnicima civilnog društva sa Kosova.

Među prisutnima na tom sastanku, bio je i Agon Maljići koji se oglasio porukom na Fejsbuk nalogu. Maljići je naveo da je poruka SAD sa tog sastanka bila da ova zemlja „nema dovoljno kapaciteta da u trenutnoj formi gura napred kosovski projekat", navodi Klan Kosova.

„Za SAD je od velike važnosti da se okonča projekat Kosova, da se ukloni zavisnost Srbije od Rusije koja čitav region drži kao taoca. Treba da shvatite da je u igri eksplicitno priznanje Srbije, što će odblokirati Kosovo, članstvo Kosova u EU i doneti nova priznanja. Ostavite SAD da reši to sa Rusijom. Ali morate biti svesni da ćete nešto morati da date (prim. red za priznanje), a ne da se ponašate kao Milošević 1999. ili kao Koštunica 2008. koji je odbio nešto kako bi kasnije izgubio nešto još važnije. Na vama je da odlučite šta ste spremni da date, to ne mora nužno biti teritorija. Naravno, to znači da sve što ste spremni da prihvatite kao ustupak, možete da kompenzujete ukidanjem nekih od ranijih kompromisa koji proističu iz Ahtisarijevog plana. Na vama je da odlučite, ali ako ovo ne učinite, budite sveni da će biti posledica," napisao je Maljići na svom Fejsbuk nalogu.

Pored Maljićija, putem Fejsbuka se oglasila i Jeta Krasnići koja je takođe potvrdila da je učestvovala na sastanku.

„Sudbina Kosova je jasna, priznanje Kosova od strane Srbije. Kako doći do ovoga? To je diskusija koju moramo da pokrenemo u čitavom političkom spektrumu. Ukoliko cenimo da je ovaj proces važan za Kosovo onda je i samim tim vredan ozbiljne posvećenosti da nameru ispunimo, uzimajući u obzir sve nepoznanice procesa, sve opasnosti i oklevanja druge strane da prihvati zahteve Kosova. Ako proces prihvatimo kao takav (važan, prim. red.) dnevnopolitičke igre i dugoročne izborne kalkulacije mora da se ostave po strani i moramo početi da radimo za državne interese Kosova," napisala je Jeta Krasnići na Fejsbuku.

Comments

comments

 


Preuzimanje i objavljivanje tekstova sa portala KoSSev nije dozvoljeno bez navođenja izvora. Hvala na poštovanju etike novinarske profesije.

 

четвртак, 25. октобар 2018.

Америка нуди ништа - долази време дуговечних култура и многољудних заједница

 

 Европа преко 30 одсто зависи од руског гаса. Неке земље су у последње две године санкција Русији повећале увоз руског гаса чак за преко 20 одсто годишње. Алтернатива за руски гас у Европи не постоји. Американци нуде ништа! Немају количине за извоз! Пољска и Америка су потписале уговор о испоруци гаса у следећих 20 година, а до сада су од Америке добили бродић природног течног гаса, што су потребе за три дана. Осим тога, то је индустријски сабијен гас. Да би променио агрегатно стање (и могао да се користи), неопходна је обрада, што се одржава на коначну цену

 

Цео текст


View article...