Претражи овај блог

понедељак, 22. март 2021.

Убица у Кремљу, Бајден у проблему

politika.rs

Убица у Кремљу, Бајден у проблему

Биљана Митриновић

5-6 minutes


У међународним односима све је ближе тренутак када ће на наплату доћи рачуни који су се деценијама гомилали и не мора се испоставити да ће их нужно платити Русија и Путин, како је то најавио Бајден. Наравно, платиће је и они, али сигурно је да неће ићи све тако глатко како је замишљено у Вашингтону. С каквим је убрзањем с позиције силе кренула америчка дипломатија, може се догодити да ту цену плате управо они који је испостављају целом свету. Несрећни изнуђени одговор америчког председника да је Путин убица само је илустрација губљења контроле. То се догодило и у Енкориџу на преговорима Американаца и Кинеза, када су источњаци који негују суптилно опхођење без вишка покрета и речи – оштро зауставили Блинкена и Саливана.

СВАЂА НА АЉАСЦИ: Високи кинески званичници оштро су опоменули Американце да су иступили изван оквира дипломатског бонтона. Недипломатски речено Американци су се на преговорима на Аљасци понашали бахато, што није први пут ни према Кинезима ни у разговору са осталима, али је Кина, можда и прву пут од Хладног рата, јасно и гласно ставила до знања да се тако причати не може. Високи званичник Комунистичке партије за спољну политику Јанг Ђијечи подсетио је Блинкена и Саливана да америчка страна не представља цео свет и да ни на основу броја становника ни на основу тренутних глобалних трендова Запад не означава мишљење целог света.

Преговори који су обележени скандалом били су деби Бајденове администрације на међународној сцени и показали су да је за Вашингтон равно катастрофи да прихвати мултиполарни свет и једнак утицај Кине, Русије и Индије.

Без обзира на то што је Стејт депратмент оценио нови спољнополитички наступ Кине као театралност намењену унутрашњополитичкој употреби Пекинга, јасно је да с друге стране преговарачког стола сада седе људи којима је доста свега и које не занима америчка забринутост за људска права ако њоме подривају суверенитет и безбедност Кине.

ЗНАМ ТЕ, ЗНАШ МЕ: Руси су поводом Бајденове изјаве без преседана у дипломатској и политичкој пракси одиграли промишљено. Пре тога је сам Бајден препричао како је на почетку разговора мангупски рекао Путину: „Познајем те, као и ти мене. Ако сазнам да се то заиста догодило, платићете високу цену."

Кремљ је хитан позив амбасадору Антонову на консултације у Москву – што је озбиљан демарш и последње упозорење пре прекида дипломатских односа – срочио одмерено.

Иако се овакав случај није догодио од рата у Авганистану, рационално и пажљиво је саопштено да је Антонов позван у Москву да би се размотрило тренутно стање односа са САД јер се ускоро навршава 100 дана рада нове администрације. Остављен је простор да „после овога" не значи нужно „због овога".

Москва је, упркос озбиљном демаршу, дала шансу да се спречи неповратно урушавање дипломатских односа и успела да преузме иницијативу после низа америчких провокација. Не треба заборавити да су САД најавиле санкције Русији због мешања у изборе, о којима би требало да се одлучи следеће недеље и да су обавештајне службе означиле самог Путина као особу која је наредила акције у корист Трампа.

КО ЈЕ ПРЕДСЕДНИК САД: Бајденов гаф, који не треба приписати неискуству, а не може се рећи да их није било већ неколико, оборио је цену коју ће Руси морати да плате за грехе који им се приписују. Вашингтон ће морати да узме у обзир да ће, ако тај рачун буде превисок (а игру су започели бескрупулозно), повлачење амбасадора у Москву прећи у спуштање нивоа дипломатских односа на трајној основи. Што ће поткрепити њихове потезе с „позиција снаге", али ће затворити врата за теме о којима желе да разговарају.

Повод који је Бајден дао својом изјавом обесмислио је нову америчку дипломатску стратегију. Чак и ако је његов лапсус о „председници Харис" открио право стање ствари у Вашингтону – разговори с Путином једном „када за то дође време" неће моћи да почну као на Аљасци. Постало је јасно да није проблем с ким се разговара него како се то чини. Трамп је бежао од контаката с Путином управо због тога што су му демократе махале гиљотином изнад главе због „руске везе". Притом, Бајден је подлегао провокацији новинара којој је био изложен и сам Трамп. Иако су га амерички медији представљали као бахатог бизнисмена без трунке политичког искуства, сада су се демократе морале присетити истоветног провокативног реторичког питања које је бившем председнику упућено у телевизијском интервјуу. Док се разговарало о односу с Путином, новинар је убацио: „Али Путин је убица." Трамп је одговорио: „Убица има много. Имамо много убица. Да ли мислите да је наша земља тако невина?"

Руски писац Захар Прилепин написао је да су САД од 1947. до 1989. извеле 72 покушаја државног удара у другим државама и током своје историје покренуле више од 200 ратова, уништивши око 70 држава. Таква историја има своју цену.


View article...

уторак, 16. март 2021.

Ел Паис: Разноликост вакцина у Србији одраз њене спољне политике

rts.rs

Ел Паис: Разноликост вакцина у Србији одраз њене спољне политике

RTS, Radio televizija Srbije, Radio Television of Serbia

4-5 minutes


У опширном чланку, шпански Ел Паис наводи да у Србији нико не калкулише коју ће вакцину примити, већ њени грађани једноставно означе на дигиталном обрасцу ону коју желе да приме, или назначе да им је свеједно која ће бити.

41716478

Текст "Ел Паис"-а о вакцинацији у Србији

"Вакцинација брзо напредује, што Србију чини шестом на свету према упоредној табели, на којој предводи Израел. Поред тога, друга је у Европи са највише вакцинисане популације на 100 људи, 28,8 одсто Срба примило је најмање једну дозу, и то је четврта држава која је највише вакцинисала у последњих седам дана. Просек у ЕУ је 10,9 одсто", пише Ел Паис.

Како наводи лист, то је и геополитички успех земље која својим грађанима нуди вакцине америчко-немачке производње (Фајзер-Бионтек), британско-шведску (Астра-Зенека), кинеску (Синофарм) и руску "спутњик".

Прве две вакцине одобрила је и ЕУ док за вакцине два стратешка ривала Уније Европска агенција за лекове још није дала одобрење.

Разноликост, пише шпански лист, ту уопште није случајна, нити Београд пропушта прилику да је истакне.

"Симболично, шефица владе Ана Брнабић, школована у Сједињеним Државама, прошлог децембра постала је прва од европски лидера која је добила Фајзерову вакцину, док се русофилски шеф унутрашњих послова Александар Вулин определио за руску вакцину, а министар здравља примио је вакцину кинеског 'Синофарма'", наводи шпански лист.

Вакцинација је почела у јануару, а званична порука је да је успела да се усредсреди на чисто здравствену димензију кампање захваљујући отвореној спољној политици више праваца.

"То је европска земља која преговара о приступању ЕУ, али и једна од ретких балканских држава ван НАТО-а (организације која ју је бомбардовала пре две деценије) којој су и Русија и Кина савезници", наводи лист.

Лист наводи да ће Србија бити прва европска земља која ће произвести вакцину "спутњик", почев од маја, док ће и "Синофармову" почети да производи од октобра, у фабрици коју ће градити заједно са Кином и Уједињеним Арапским Емиратима.

Ел Паис наводи и да је председник Србије Александар Вучић европску солидарност назвао "бајком која постоји само на папиру".

"Председник је такође оптужио развијене земље да купују додатне дозе 'као да желе да вакцинишу све своје псе и мачке' и понашају се попут богатих у олупини Титаника, 'припремајући скупе чамце за спасавање, док ми који нисмо богати, попут земаља Западног Балкана, тонемо заједно'", наводи лист.

Због тога, како пише шпански лист, већина грађана у Србији верује да је главни донатор њихове земље Пекинг а не ЕУ.

"Знам да се у Србији води дипломатска битка око вакцина. Изгледа да нисмо толико добри у пропаганди", признао је у фебруару шеф европске дипломатије Жосеп Борељ.

Донације у региону

Успех са набавком вакцина омогућио је Београду да дипломатски доминира и у региону.

"Донирала је 4.680 доза Северној Македонији, 2.000 Црној Гори и 10.000 босанско-хрватском ентитету у БиХ", навео је шпански лист.

Седам дана након што је Вучић предао донацију вакцина у Сарајеву, босанска министарка спољних послова Бисера Турковић демонстрирала је на конференцији за новинаре у Берлину са својим немачким колегом Хеиком Масом "с правом незадовољство" својих грађана због тога што нису добили "ниједну дозу кроз Ковакс програм иако су унапред платили 1,2 милиона доза".

Истовремено, шпански лист наводи да је у Федерацији због притиска на болнице поједини кантони у делимичном локдауну, док је Северна Македонија због доминантног присуства британског соја вратила полицијски час.

 

недеља, 14. март 2021.

Миливојевић: Србија и БиХ поново постају геополитичко поље борбе САД-а, али Русијом не влада више Јељцин

Миливојевић: Србија и БиХ поново постају геополитичко поље борбе САД-а, али Русијом не влада више Јељцин

"Сада имамо проблем, јер једна велика сила не може да схвати да више није највећа, труди се да то докаже користећи сва средства", поручио је Миливојевић

Од

ИН4С

-

0

 

Зоран Миливојевић (Фото: mc.rs)

„Нова оријентација САД није усмерена на дијалог, тражење политичких решења, дипломатију и реалполитику на чему је Трамп инсистирао. Сада имамо проблем, јер једна велика сила не може да схвати да више није највећа, труди се да то докаже користећи сва средства, а на Балкану имају два незавршена посла – Косово и Метохију и Босну и Херцеговину", наводи дипломата Зоран Миливојевић за Спутњик.

Миливојевић тако коментарише најаву некадашњег врховног команданта НАТО и генерала америчке авијације у пензији Филипа Бридлава који је најавио да ће ово бити година растућих сукоба Запада и Русије за будућност Западног Балкана. Није изоставио ни да је након 10 година повлачења нова америчка влада вратила фокус на овај део Европе, да ће ново-старо геополитичко поље борбе бити југоисточна Европа, а посебно је апострофирао Србију и Босну и Херцеговину.

Миливојевић каже да га овакве прогнозе Бридлава не изненађују, јер је то потврда онога што можемо да очекујемо од спољне политике нове америчке администрације која се у великој мери поклапа са спољнополитичком доктрином председника Джоа Бајдена и његових демократа.

„Управо то на чему он инсистира пројектује се као нешто извесно, што нас чека током ове године. Међутим, оно што је порука и што је опасно у целој тој причи јесте што он то најављује као директну и очекивану ствар, а добро знамо да нико од Американаца на тој функцији не прича напамет", сматра Миливојевић.

Још у време предизборне кампање било је спекулација да ли ће Западни Балкан бити приоритет нове администрације у Белој кући али је то отклоњено у разговору Џоа Бајдена и канцеларке Ангеле Меркел. Ипак, каже Миливојевић, сада се поново намеће, јер се створила слика да је конфронтација са Русијом логична ствар.

„Ово наше поднебље је у првом плану Сједињених Држава због два незавршена посла – Косово и Метохија и Босна и Херцеговина. Треба да имамо у виду и геостратешки циљ који има своје извориште у деведесетим годинама, нарочито у НАТО агресији на СРЈ. Тада је пројектовано да се цео овај простор заокружи и да уђе у евроатланске интеграције, а да до сада буде, на неки начин, цео тај процес буде окончан", сматра он.

Из дипломатског угла, речи Филипа Бридлава су опасне, јер нова орјентација САД није усмерена на дијалог, тражење политичких решења, дипломатију и реалполитику на чему је Трамп инсистирао. Сада имамо проблем, јер једна велика сила не може да схвати да више није највећа, труди се да то докаже користећи сва средства.

„Опасно је што они овде виде руски малигни утицај, овде је проблем ширења НАТО, овај простор треба затворити како би се до границе са Русијом дошло несметано и на крају опасно је што је једна велика сила која је у силазној линији спремна да користи сва средства. Американци су и данас уверени да имају апсолутну предност у идеологији и војној сили и они ће то у наредном периоду користити на директнији начин него што је то било у претходној администрацији" рекао је Миливојевић.

На питање како ће реаговати Москва на овако оштру реторику САД, Миливојевић је рекао да Русија нема намеру да прихвати да буде у другом плану по било ком основу, нити да за то има разлога. То више није земља Бориса Јељцина, подсећа он, данас је Русија светска сила. Она је партнер који неће одустати од својих стратешких интереса и од онога што њу пројектује као државу која има циљеве и приоритете. На овом простору, каже Миливојевић, Кремљ има јасно зацртану спољну политику која је таква да нема ни говора о такозваном малигном утицају.

„За нас такав утицај не може да постоји, јер је Русија сагласна са нашим суверенитетом и територијалним интегритетом и за то је спремна да заложи свој политички углед и капитал. То само може да се квалификује као пријатељски став па чак и више од тога. Уверен сам да га она неће променити и то не само због тога што нас Руси воле, већ и због својих принципа да међународни поредак треба да се заснива на правилима".

Ту се, закључује Миловојевић, препознаје кључни интерес Русије који постоји и код Кине, који није специјалан и управљен само према нама али јесте нешто што је принципијелно и што има смисла за сваку суверену државу која држи до себе, преноси Косово онлајн.

https://www.in4s.net/milivojevic-srbija-i-bih-ponovo-postaju-geopoliticko-polje-borbe-sad-a-ali-rusijom-ne-vlada-vise-jeljcin/

субота, 13. март 2021.

Alister Kruk - Mit o demokratiji je potrošen, sledi klimatski mit

standard.rs

Alister Kruk - Mit o demokratiji je potrošen, sledi klimatski mit - Novi Standard

Alister Kruk

13-17 minutes


Bajden će izvršnim ukazima učiniti da ispuštanje ugljen-dioksida u bilo kom delu sveta bude pitanje američke nacionalne bezbednosti. To je suština „Velikog reseta” iz Davosa

Bajden je, na Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji, iznova i iznova intonirao svetu reč „demokratija“, uključujući čak tri puta u poslednjoj rečenici. No, maska je već neko vreme strgnuta sa vremešnog, četrdesetih godina lansiranog, moralizatorskog mita Amerike. Skorašnji događaji u Sjedinjenim Državama samo su poslužili da još više istaknu šarlatanski karakter „demokratije“, kao i da razobliče gorke podele koje varniče ispod američke fasade.

Američka pozicija „globalnog lidera“, kako to primećuje Stiven Varthajm u svojoj knjizi Svet sutrašnjice, stvorena je u atipičnim i prolaznim posleratnim okolnostima koje su primat dodelile Sjedinjenim Državama. Ali Varthajm potom objašnjava kako su „ti dani nedodirljive unipolarnosti gotovi i ne mogu se željama vratiti u stvarnost“. Američka imperija je, stoga, u ćorsokaku: njena moralna i politička opravdanja za nadziranje i očuvanje globalnog poretka oblikovanog njenim normama sada su izvan njenih vojnih i finansijskih mogućnosti.

Međutim, te izvorne „patologije“ ugrađene u sistem istrajavaju. Ejris Rusinos, jedan od urednika Anherda, ističe: „Kako se korisni mit širenja demokratije stvrdnuo u dogmu, neurotično uverenje da kraj američke hegemonije znači povratak mračnih sila postalo je toliko ustaljeno da ograničava sposobnost Amerike da izađe na kraj s realnošću. Zaista, postoje zabrinjavajuće indicije da lideri Amerike veruju kako im je pobeda predodređena isključivo zahvaljujući njenoj pretpostavljenoj moralnoj nadmoći: odnosno da su pobede u Drugom svetskom ratu i Hladnom ratu izvojevane zahvaljujući istrajavanju u ispravnoj ideologiji“.

Robert Kejgan nedavno je istakao suštinu pomenutog ćorsokaka: U odsustvu opravdavajućeg mita oko kog se imperija može organizovati (sada kada je američka demokratija kompromitovana), moralna logika cele konstrukcije počinje da se urušava. Kejgan smatra da je imperija potrebna kako bi se očuvala „demokratija“ kod kuće: Amerika koja se povlači iz globalne hegemonije ne bi više imala kohezivni impuls da očuva Ameriku kao ideju ni kod kuće.

Klimatološki poredak

No, ključne reči ovde su „pobede izvojevane istrajavanjem u ispravnoj ideologiji“. Izlažući svoju optužnicu u procesu za opoziv Trampa, demokrate iz Kongresa uzastopno su invocirale pretnju Donalda Trampa „našoj demokratiji“. Ideja pretnje „našoj demokratiji“ kao političkog argumenta je nova. Relativno nedavno se pojavila među progresivcima, kao rutinski termin u političkim nadgornjavanjima. „Reč ‘naša’ implicira da ako želite da budete član ‘njihove’ demokratije, onda morate deliti njihova uverenja. Ako niste s njima, onda ste protiv njih. A ako ste protiv njih, krenuće na vas. Jer vi ste prenja za demokratiju“.

I tako, dok se Bajden u Minhenu zaklinjao na vernost mitu širenja demokratije, takođe je spomenuo i „4IR“ (četvrtu industrijsku revoluciju – termin koji se često koristi u Davosu kao argumentacija za nametanje Velikog reseta). Ono što Bajdenova administracija čini vrlo jasnim jeste da kredo koji definiše i razlikuje „našu demokratiju“ i koji zahteva konverziju na „naš“ način razmišljanja i delanja, istovremeno predstavlja i globalni pohod u ime ljudskih prava (čitajte „raznolikost identiteta“) punog spektra, kao i prvenstvenu posvećenost ispravljanju klimatskih promena u celom svetu. Alati potrebni za ovu iskupljujuću misiju ukazuju na to da će SAD morati da upravljaju digitalnom (i sajber) sferom, dominiraju u kosmosu i obezbede američki primat bez premca u tehnologijama veštačke inteligencije, kvantnih kompjutera, robotici, 3D štampi i 5G telekomunikacijama.

Tako se „Amerika vraća“, a „Veliki reset“ se razotkriva kao zaista grandiozna vizija. On kombinuje hitni, gotovo ratni pristup razvoju naprednih tehnologija, nalik na Apolo program iz 1960-ih, kao i stavljanje „klime“ na centralno tematsko mesto u svim sferama američkih državnih aktivnosti. Bajden je obećao da će kanalisati dva biliona dolara u izgradnju „čiste“ nacionalne infrastrukture. Ovo prevazilazi stimulativni paket od 1,9 biliona dolara koji upravo prolazi kroz Kongres.

Američki predsednik Džo Bajden tokom obraćanja na onlajn Minhenskoj konferenciji o bezbednosti u Beloj kući, Vašington, 19. februar 2021. (Foto: Reuters/Kevin Lamarque)

Već to je, samo po sebi, dovoljno. Ali postoji i druga strana medalje: Bajdenova administracija namerava da upotrebi politiku identiteta, američke digitalne i sajber mišiće, restrikcije na uvoz i izvoz tehnologija i iznad svega „klimatsku krizu“ kao sredstva za ponovno nametanje američkog primata u klimatološki vođenom, novooplemenjenom, svetskom poretku.

SAD se nude da preuzmu ulogu globalnog uterivača mera za redukciju ugljen-dioksida – a Bajden u tome naročito namerava da se fokusira na Kinu. Države koje budu odbile da svojevoljno smanje svoje emisije u zahtevanim količinama moraće da budu primorane na to. Logika je poznata. Dobro znane američke sankcije će se nastaviti, ali biće im pridodat novi set poreza i drugih nameta na ugljen-dioksid, kao i sankcije proistekle iz identitetske politike (tj. ideologije „osvešćenosti“).

Demokratija će nastaviti da se vuče, kao neophodna mantra, ali do sada je uveliko prihvaćeno da ona sama za sebe više ne može biti stub američke izuzetnosti. „Pravi vernici“ u „našu izuzetnu demokratiju“ razumeju da kada Bajden kaže „Amerika se vratila“, to znači da se – ovog puta – vratila „da spase planetu“ i iskupi naše katastrofalno (prošlo, grešno) ponašanje.

To implicira da će Bajdenova izvršna naređenja učiniti ispuštanje ugljen-dioksida u bilo kom delu sveta pitanjem američke nacionalne bezbednosti. Dolazeća Nacionalna obaveštajna procena (eng. „National Intelligence Estimate“) pružiće osnov za upotrebu resursa američke obaveštajne zajednice i čitavog sistema nacionalne bezbednosti za nametanje klimatske politike ove administracije u globalnim dimenzijama.

Osim toga, Bajden je istakao kako će, što se Sjedinjenih Država tiče, zamena čitave svetske infrastrukture fosilnih goriva čistim tehnologijama u narednih 30-40 godina, zajedno sa uvođenjem „sistema društvenih troškova“ baziranog na davanju numeričke vrednosti „globalnoj šteti“ koja se vezuje sa emisiju određene količine CO2, stvoriti čitavo novo digitalno tržište za trgovinu kreditima društvenih troškova i CO2 dugovanjima, odnosno novo tržište kolosalnih dimenzija kojim bi, naravno, dominirali američki finansijski oligarsi.

Čarobnjakova zavesa

Sve ovo – vraćanje na čistije energije i interventno investiranje u tehnologije u stilu Apolo programa – implicira opipljivi cunami čarobnog novca koji će pokuljati iz štamparija Federalnih rezervi. Bajdenovi planeri smatraju da mogu da ubiju dve muve jednim udarcem: da spasu ekonomiju „velikim i vrućim“ potezima (engl. „Going big, going hot“ – reči ministarke finansija Džanet Jelen) i da spasu planetu.

Spasavanje planete s jedne strane predstavlja moralnu toljagu preuzetu s namerom da se obnovi američko moralno vođstvo. Ali s druge strane, ono daje smisao onoj zanimljivoj sintagmi koju koriste američki domaći aktivisti kada govore o spasavanju „naše demokratije“ od njenih unutrašnjih i spoljašnjih pretnji. Nije to samo Tramp. Treba shvatiti da su ovi posvećenici krenuli na pohod duž „žute staze od cigli“[1], sa sve Doroti i drugarima (Limenkom i Strašilom), veselo pevušeći dok tragaju za magičnim Smaragdnim gradom tehnoloških čudesa – kako bi se tamo, naravno, susreli sa samim Čarobnjakom iz Oza.

Zastave Sjedinjenih Država pobodene ispred američkog Kapitola uoči inauguracije izabranog predsednika Džoa Bajdena, Vašington, 18. januar 2021. (Foto: AP Photo/Alex Brandon)

E pa, čarobnjak je već upozorio naša tri prijatelja (u svom otvorenom pismu iz 2020. godine) na čudesne događaje kojim treba posvedočiti: planeta stoji na samoj „ivici fundamentalne transformacije finansija“, predviđa on. Nezamislive količine finansijskog kapitala već su izdvojene za realizaciju radikalnih klimatskih politika. Emisije ugljen-dioksida se monetizuju, a nastaje ogromna finansijska mašinerija koja vezuje vrednovanje imovine za parametre kao što su „intenzitet ugljenika“ i „indeksi održivosti“. Džonatan Tenenbaum piše:

„Klimatske projekcije se ugrađuju u dugoročne strategije rizika i u strukture premija osiguravajućih kuća. Obim trgovine ugljenikom eksponencijalno raste, a sa njim i tržište finansijskih instrumenata vezanih za klimu, poput zelenih obveznica (koje već vrede 500 milijardi dolara) i druge tzv. zelene aktive.

Stoga, klimatska politika postaje moćan instrument za Ameriku da oblikuje globalne obrasce investicija i finansijske tokove… Za to vreme, Blekrok – čijih je nekolicina izvršnih direktora postavljena na visoke pozicije u Bajdenovoj administraciji – objavio je kako će „klimatske promene učiniti centralnim elementom svoje investicione strategije za 2021. godinu“.

Čarobnjak – Blekrokov Leri Fink – zahteva da mu kompanije pruže vizije dugoročnog stvaranja vrednosti, sa izračunatim uticajima na društvo. Značaj ovog detalja ne može se prenaglasiti. Blekrok ima težinu svemu ovome pruži zamah. Fink navodi listu pitanja na koja će firme koje žele da Blekrok u njih investira morati sebi da postave:

„Koja je naša uloga u zajednici? Kako upravljamo našim uticajima na životnu sredinu? Da li radimo na tome da stvorimo raznoliku radnu snagu? Da li se prilagođavamo tehnološkim promenama? Da li pružamo preobuke i šanse koje će našim radnicima i poslovima biti neophodne kako bi se prilagodili sve automatizovanijem svetu? Da li koristimo bihejvioralne finansije i druge alate kako bi pripremili radnike za penziju tako da oni investiraju na način koji će im pomoći da ostvare svoje ciljeve?”

Nije teško uvideti šta se ovde događa iza čarobnjakove zavese. Finansijsko-bankarska oligarhija Amerike povlači ručice i pritiska dugmiće kako bi sebe rebrendirala kao tehnološki razboritu, ekspertsku elitu. Baca se klasični model za investicije sa svojim pitanjima – je li ovo održiv poslovni predlog, može li da ponudi realnu vrednost, postoji li potražnja i sposobnost da se plati?

Čovek prolazi pored ekrana na kom je prikazan grb Federalnih rezervi (Foto: Reuters/Kevin Lamarque)

Umesto toga, preuzimaju se komplikovane matematičke kalkulacije rizika, društvenih kredita za metriku raznolikosti i inkluzije, uparene sa računicama dugovanja i troškova pogoršanja „životne sredine“. A stiže i tržište na kojem će sve ove varijable, poput toga koliko mnogo ili malo LGBTQ osoba je zaposleno, moći da se vrednuju, tržišno prodaju i pretvaraju u fjučerse za kupovinu i prodaju. Biće to društvene norme pretvorene u algoritmičnu mašineriju perpetualnog kretanja.

To je nova ekonomija. Nju već otelotvoruje Tesla (misli se na kompaniju Ilona Maska, prim. prev.). Ova kompanija, koja stoji na sopstvenom pijedestalu, zapravo ne ostvaruje profit od svojih električnih automobila, nego glavne prihode ostvaruje prodajom CO2 kredita.

Nedostatak većine

Ali čekajte – šta će biti sa pojedincima? Običnim građanima koji odbijaju da dobrovoljno menjaju svoje ekološki ili društveno neprihvatljivo ponašanje? Hoće li biti „poništeni“ ili naterani da promene svoje ponašanje? Finkova fraza o potrebi da se utiče na bihejvioralne finansije zaista sve govori: u planu je sistem društvenih kredita. Jasno je šta to podrazumeva.

Vihor je odneo Doroti sa prašnjave farme u Kanzasu kako bi je poveo duž Žute staze od cigli nade, a potom sve do futurističkog Smaragdnog grada, pre nego što je konačno upoznala Maga, koji neočekivano sebe razotkriva kao prevaranta iza zavese, koji frenetično povlači poluge kako bi sprečio pregrejanu mašinu da se otme kontroli. Doroti potom želi da se vrati kući u Kanzas i sudara se sa svojom starom, poznatom drvenom seoskom kućom na ravnicama Kanzasa. Ostala je nepromenjena, osim što je vetar nestao. A za većinu nas „povratak kući“ uz „sudaranje“ je sličan – to je dosadni susret sa starim, propadajućim mostovima, rupama na putevima, drevnom kanalizacijom i oronulim voznim parkom.

Jedan od glavnih učesnika na skorašnjem virtuelnom Davosu zapitao je da li projekti Četvrte industrijske revolucije i Velikog reseta u stvari brkaju sredstva i ciljeve. Reset više deluje kao sredstvo za očuvanje postojećih 0.1 odsto najbogatijih, doduše u novim odeždama vrline („spasavanje sveta“). Drugim rečima, sve se mora promeniti kako bi sve (uključujući oligarhe) ostalo isto? I Amerika ponovo bila glavna…

Nismo li zaboravili nešto, zapitao je govornik sa Davosa? Zar ciljevi ne bi trebalo da služe ljudima?

Možda bi ovde trebalo da zastanemo i podsetimo se da je demokratska „kontrola Kongresa i Senata jedva ostvarena: to je titularna većina, tanka poput oštrice žileta. Američki birači žele kovid-pomoć, ekonomski oporavak i povratak u neki nivo „normalnog života“ pre nego što bilo kakve radikalne promene budu makar i zamišljane, naročito otkako su imali prilike da vide kako je prekomerno investiranje u tehnologiju obnovljivih izvora energije dovelo Kaliforniju i Teksas do ivice kolapsa tokom skorašnjeg smrzavanja. I treće, gotovo trećina biračkog tela je glasala za Trampa, a protiv programa „osvešćenih” – naročito protiv njegovih stavki o revoluciji kulturnog identiteta.

Predsednik Donald Tramp pozdravlja svoje pristalice tokom predizbornog mitinga u Hendersonu (Nevada), 13. septembar 2020. (Foto: AP Photo/Andrew Harnik)

Kada se sve uzme u obzir, verovatno da nema dovoljne „većine“ za nametanje ovog novog, četvrto-industrijsko-revolucionaškog „reseta“ – makar za sada. U obe američke stranke u toku je pregrupisavanje, a iako su se aktivna neprijateljstva donekle stišala, ostale je retorika borbi koje su „daleko od pobede“ i naznaka bitaka koje tek slede. Ona drvena seoska kuća Doroti iz Kanzasa i dalje je polazišna tačka za mnoge Amerikance. Bilo bi sjajno da je bolje od ovoga – ali većina i dalje samo gleda kako da preživi.

________________________________________________________________________________________________

Uputnice:

[1] „Žuta staza od cigli“ je referenca na motiv iz priče „Čarobnjak iz Oza“ Frenka Bauma (1900), a podrazumeva niz događaja ili poteza koji vode nekom predodređenom, uglavnom pozitivnom, cilju.

Naslovna fotografija: Reuters/Phil Noble

Izvor Strategic Culture Foundation

BONUS VIDEO:

 

понедељак, 8. март 2021.

ДУШАН ПРОРОКОВИЋ: Приштина и „западни партнери“ нису схватили поруку Москве

iskra.co

ДУШАН ПРОРОКОВИЋ: Приштина и „западни партнери" нису схватили поруку Москве

6-7 minutes


08.03.2021. - 9:56

фото: З. Шапоњић

Из Приштине су одговорили Марији Захаровој. Званично. Саопштењем. Са закључком како је показана „руска тенденција да се омета процес помирења и нарушава мир у региону." Ништа ново, рекло би се. Aли, испоставља се, да ни Албанци, а ни њихови спонзори, изгледа нису ни чули шта је Захарова рекла.

Због тога „западни партнери", како их често, помало иронично, а помало и озбиљно назива Сергеј Лавров, нису ни схватили поруку?

Уосталом, и поменуто саопштење дошло је као реакција на твит, а не као на изречено током редовног брифинга у Министарству иностраних дела. Елем, портпаролка руског министарства била је врло јасна. Брифинг је трајао уобичајено дуго. Опет уобичајено – без импровизација, уз читање унапред дефинисаних ставова.

Најважније теме о којима су саопштаване официјелне позиције руске дипломатије очекивано су пандемија, дистрибуција вакцина, однос са европским државама у контексту „случаја Наваљни", релације са Бајденовом администрацијом, цензура на друштвеним мрежама… И негде пред крај – посета Лајчака (у 57. минуту!).

Важна порука Москве за Приштину и Запад

Поновљена је теза да се Русија противи вештачким роковима, неопходно је најпре применити до сада постигнуте споразуме, убрзавање процеса преговора може бити деструктивно, а будуће статусно решење мора бити у складу са међународним правом и на темељу Резолуције 1244. И још је додато:

„Главно је постићи стабилну, одрживу опцију, која ће, између осталог, бити прихваћена у јавности!" Или, ако је до превода, да се растумачити и као „опција прихватљива за друштво", суштински не мења ствар. Ово је нови моменат. Може се испоставити и веома важан!

САД и ЕУ већ дуго воде „балканску политику" по принципу наметања унапред пројектованих решења. Без обзира на „стање на терену", формалне препреке и недостатак легитимитета за поједине одлуке. Ако некаквог усаглашавања треба бити, онда се то одиграва на релацији између Вашингтона и Брисела.

Могућност „балканских структура" да на тако договорено утичу, своди се на статистичку грешку. Уколико се појединци из тих „балканских структура" успротиве, онда се против њих организују кампање, усмеравају политички и ини притисци, све док не буду замењени новим, подобним персонама.

До скора, цела ова прича још се некако и могла упаковати у објашњења о борби за демократију, евроинтеграцијама, регионалној безбедности. Од скора, више ни тога нема. Бруталност постаје огољена, ничим није прикривена.

Одлуке без легитимитета

Против промене имена Македоније осталo је две трећина грађана, који су бојкотовали референдум. Или, против тога су три четвртине етничких Македонаца. Одлука нема легитимитет, али се то на Западу никога не тиче. Циљ бејаше да се прошири НАТО. Није било већине ни за улазак Црне Горе у НАТО, а о антологијским литијама након доношења срамног закона којим је требало отимати црквену имовину већ је све испричано.

Да ли је „пола Црне Горе" на трговима и улицама натерало било кога у Вашингтону и Бриселу на реакцију сличну данашњој када оштро протестују против „недемократског Лукашенка" у Белорусији!?

Ђукановићева одлука, подржана од стране Мајка Помпеа током посете Подгорици није имала легитимитет, није чак била ни легална са становишта уставности и међународног права.

Валентин Инцко, у маниру претходника, покушава да намеће одлуке, сада се дохватио имовинских питања, без обзира што је и само позивање на „бонска овлашћења" из више разлога постало спорно и што ће то тешко подржати било ко у једном ентитету.

У недостатку нових иницијатива, овако се одржава привид о коначној дедејтонизацији унутрашње структуре БиХ, а шта је написано у споразумима и шта о свему томе мисле грађани, мање је важно. Између одржавања привида о успешности једне политике и легалног и легитимног са друге стране, избор пада на прво.

Политика наметнутих решења

„Балканска политика", вођена по принципу наметања решења у складу са (огољеним) интересима САД и ЕУ, најчешће без икаквог обазирања на расположење грађана, па чак и на формалне оквире, постаје претња ионако слабо укорењеним демократским вредностима и владавини права на којој морају почивати институције.

Покушај, да се (зло)употребом овакве методологије „заврши посао" и на Косову и Метохији, није донео резултат. Али, упркос свему, након инаугурације Бајдена све је више сигнала како ће се са тим наставити. Циљ је да у догледно време папир који ће донети „неки Лајчак" у Београду буде потписан. После тога, свеједно им је шта ће се дешавати. Имају са чим да машу и говоре како је Србија пристала!

Њихова креатура названа „Република Косово" може у НАТО, формираће оружане снаге, приступити још неколиким међународним организацијама, заокружена прича.

Инсистирање на „опцији прихватљивој за друштво", што је у оваквом облику први пут употребљено, јесте порука Москве „западним партнерима" да су се дебело заиграли и да им такво понашање у будућности неће бити толерисано.

Конкретно, када је о косовској проблематици реч, овај израз може се схватити и као захтев за изјашњавањем народа о решењима која ће бити понуђена. Нису довољни (полу)тајни договори и „изненађујући потписи". Ако се има у виду шири регионални контекст, то је и најава неких нових потеза који ће бити у складу са мишљењем већине у балканским друштвима.

Рецимо, прво што пада напамет је, приликом гласања у међународним организацијама о одређеним темама везаним за наш регион и то по врло конкретним питањима! У Приштини, наравно, могу бити незадовољни због овога, њима је нешто друго обећано још давно, очекивали су другачији развој ситуације. Али, ако већ желе да прозивају оне који „нарушавају мир у региону", нека се најпре обрате својим спонзорима.

Хаос који су направили креирајући или подржавајући нелегитимне одлуке сада почиње да производи бројне последице. Најава да ће Русија сада на такве ствари чешће указивати и вероватно неке од тих одлука на одређени начин „отварати", није део проблема. Већ напротив, може представљати део решења у догледној будућности. Решења које ће подржавати грађани, самим тим и бити легитимна.

 

четвртак, 4. март 2021.

Srđa Trifković - Republika Hrvatska, baštinik nasleđa NDH

standard.rs

Srđa Trifković - Republika Hrvatska, baštinik nasleđa NDH - Novi Standard

Srđa Trifković

16-20 minutes


Na početku treće decenije XXI veka, pitanje da li Republika Hrvatska baštini nasleđe ustaške Hrvatske ima potvrdan odgovor bogato potkrepljen činjenicama

Na početku treće decenije XXI veka, pitanje da li Republika Hrvatska baštini nasleđe ustaške Hrvatske ima potvrdan odgovor bogato potkrepljen činjenicama. To nasleđe je vidljivo pre svega u činjenici da Srba u Hrvatskoj ima tek u tragovima. Uprkos tome, morbidna srbofobija svejedno je sveprisutna na hrvatskim TV ekranima i fudbalskim stadionima, rok koncertima i kaptolskim komemoracijama, u školama i sveučilišnim aulama, na stranicama dnevne štampe i internet portalima, u uredima gradskih čelnika i u provincijskim krčmama.

Tokom proteklih četvrt veka, atavistička srbofobija normalizovana je u javnom i kulturnom diskursu Hrvatske i „internalizovana“ od strane miliona ljudi svih uzrasta i nivoa obrazovanja. Jedinu približnu evropsku paralelu nalazimo u odnosu zapadnoukrajinskih ultranacionalista – sledbenika lika i dela Stepana Bandere, potomaka konclagerskih strvinara i veterana SS divizije Galicien – prema Rusima uopšte, a onima u Donbasu i na Krimu posebno.

„Otac domovine“

Ustaški pokret ima poreklo u ideologiji hrvatskog državnog prava i u vekovnim težnjama hrvatske feudalne i crkvene elite da nametne pravnu, versku i političku kontrolu nad Srbima u Vojnoj krajini. Viziju etnički homogene i kulturno integrisane hrvatske nacionalne zajednice, očišćene od Srba i sa isključivim pravom na sve zemlje od Drine do Jadrana, artikulisao je Ante Starčević (1823-1896).

Starčevićeva zapenušena srbofobija, bizarne rasne i kvaziistorijske tvrdnje stilom podsećaju na opus autora Moje borbe (Mein Kampf). Zajednička im je mržnja koja je u oba slučaja naišla na plodno tle. Razlika je samo u tome što su po Starčeviću imenovane ulice, trgovi, škole i državna odlikovanja u današnjoj Republici Hrvatskoj, koja njega bez zazora priznaje za „oca domovine“. Neophodno je, stoga, pozabaviti se likom i delom Starčevića, jer oni jasno ukazuju na karakter, vrednosti i temelje današnje Hrvatske.

Starčević nije priznavao postojanje drugih naroda na zapadnom Balkanu: svi su oni Hrvati, uključujući Slovence („alpski Hrvati“) i bosanske Muslimane („rasno najčistiji Hrvati“). „Oni koji se nazivaju Srbima“ pak uopšte ne postoje kao narod.[1] Starčević je Hrvate tretirao kao monolitnu naciju koja ima karakter ličnosti sa biografijom.[2] Nasuprot njima, Srbi su „dvostruko ropska“ (slavo-serbska), podljudska, vlaško-ciganska pasmina, pripadnici „vlaškog nakota“ koji zlo čine i koji su za zlo rođeni, koji su Hrvatima vazda bili neprijatelj broj jedan.

Jedan od začetnika srbofobije u Hrvatskoj i osnivač hrvatske Stranke prava Ante Starčević (Foto: Wikimedia/cro-eu.com)

Negirajući Srbima ne samo identitet i pravo na ime nego i ljudskost, Starčević je postavio temeljno načelo hrvatskog nacionalizma. Srbi su remetilački opstruktivni faktor. Turci u XV veku ne bi tako lako napredovali da nije „hervatska pasmina nečistom pasminom u Arbanskoj, u Raškoj i u Serbii prevladana a u Bosni raztrovana“.[3] Srbi ne znaju za civilizacijske vrednosti, oni lažu, kradu, ubijaju i siluju. Oni su „niža pasmina“, a Hrvati „viša gospodujuća“ kojima su Srbi u najboljem slučaju sluge. Svi značajni likovi srpske srednjovekovne istorije su Hrvati: „U Stefanu Dušanu gasi se poslednji trak prejasne hervatske dinastije Nemanjićah…“ U boju na Kosovu Srba nema, jer su bitku vodili „Kralj Bosne i Kastriotić, sa svojimi Hervatima i Skipetari, i množina Bulgarah i Rumunjah.“

U celini, „Slavo-Serbi su smeće naroda, oni su Hervatsku izdali i, ako ustreba, opet će je izdati, makar bez svoje koristi, samo da nju izdaju. Oni su po svojoj naravi bez uma i poštenja, proti slobodi i proti svakom dobru“. Stoga „Srbe treba staviti van zakona. Tu je sudija i overšitelj svaki koji je i besno paščeta“ jer „ta pasmina treba da bude iz naroda istrebljena“. Starčevićeva „antropologija“ tkana je u istom duhu: Srbi nemaju ideju zemljišnog poseda i stoga ne poseduju ljudsko dostojanstvo, ljubav prema domu i zakonu. Po njemu, postoje tri nivoa ljudskog progresa: životinje, spoznaje i razuma. Slavo-Serbi nisu ni prvi nivo dostigli, a preko njega ne mogu preći. Nemaju svest niti savest, ne mogu da čitaju niti da uče.[4]

Starčevićev rasni determinizam je bio bez presedana po tonu, emotivnom naboju i otvoreno genocidnim namerama. U istom duhu, Starčević je Jevreje opisao kao „pasminu… izuzev koje iznimke bez svakoga morala i bez svake domovine“. Oni moraju biti eliminisani: „U čašu najbistrije vode baci mrvu blata, pa se sva voda bude zamutiti“. Reč „genocid“ nastala je sedam decenija nakon što je Starčević zaključio da „Srbe valja sjekirom utući“. Takav jezik predstavljao je novinu u javnom diskursu Evrope tog vremena. Starčevićevo zagovaranje „konačnog rešenja“ srpskog pitanja masovnim ubistvima nagoveštavaju jedan novi jezik, koji je pola veka kasnije svakodnevno koristio Felkišer Beobahter.

Sa Starčevićem, tribalni atavizam je iracionalnom snagom grunuo u svet političkih formula.[5] Mladen Lorković, vodeći ideolog ustaštva, krajem tridesetih godina prošlog veka u Starčeviću je video ne samo oca nacije nego i jednog od preteča „naučnog“ rasizma.[6] U istom duhu, u omažu Starčeviću iz 1936. godine, predsednik Matice Hrvatske Filip Lukas odaje mu priznanje ne samo kao ocu hrvatske nacije nego i kao jednom od preteča rasizma.[7]

Starčević je duhovni otac ustaštva utoliko što mu je pružio etno-istorijski narativ, radikalni odgovor na pitanje identiteta i još radikalniji nagoveštaj programa njegovog stvaranja i očuvanja. On je bitno doprineo artikulaciji ideja i stavova koji su postupke ustaša učinili mogućim. Njegovi eufemizmi za Srbe to ilustruju: blatni skoti, gnusna ropska stvorenja, sužanjska pasmina, nakot zreo za sjekiru, prodane mješine, pseta pustjena s verige, smeće, itd.

Statua Ante Starčevića na trgu koji nosi njegovo ime u Zagrebu (Foto: Wikimedia/SpeedyGonsales, CC BY-SA 3.0)

Sedam decenija pre nego što je Ante Pavelić formulisao Načela ustaškog pokreta, Starčević je utemeljio osam ključnih elemenata ustaške ideologije:

1. Tvrdnju o etničkoj, kulturnoj, jezičkoj i rasnoj jedinstvenosti hrvatskog naroda u izrazitoj suprotnosti sa Srbima koji nisu narod;
2. Ideal suverene hrvatske države i uzdizanje tog ideala na nivo kulta;
3. Enormne teritorijalne pretenzije za tu buduću državu;
4. Svojatanje Bosne i Hercegovine, uz tvrdnju da su Bošnjaci-muslimani Hrvati;
5. Stav da samo Hrvati po krvi mogu biti zakoniti građani Hrvatske;
6. Demonizaciju i dehumanizaciju Srba kao genetski uslovljenog kontramodela Hrvatima i kao egzistencijalnu pretnju hrvatskom opstanku i samoostvarenju;
7. Zalaganje za fizičku eliminaciju rasno i moralno inferiornih „Slavoserba“;
8. Antisemitizam.

Ne bez razloga, Ante Pavelić je priznavao Starčevića za neposrednog i najdragocenijeg svog preteču: „Ja vam kažem, da nije bilo Anta Starčevića, ne bi bilo danas hrvatske države“.[8] Potpuno isti stav slede i savremeni politički prvaci Republike Hrvatske, koji Starčevića bez zazora prihvataju i veličaju kao oca nacije.

Nasleđe NDH danas

Brojni savremeni hrvatski političari, publicisti i istoričari protive se poistovećivanju NDH kao države, koja je po njima bila odraz autentičnih težnji nacije, sa ustaškim režimom koji je bio sklon izvesnim „ekscesima“. Istovremeno se konstruiše „reaktivni“ karakter ustaškog genocidnog programa kao osvetničkog odgovora na velikosrpski teror. Ovo je stari recept okrivljavanja žrtve (blaming the victim): na sličan način, u savremenoj Turskoj je prisutna teza da su Jermeni bili „nelojalni“ Osmanlijama u vreme prodora ruske vojske na Kavkazu 1914-15.

Okvir je kompletiran tvrdnjom da su pokolji nastali kao preventivna i nenameravana reakcija tek uspostavljenog režima NDH na navodno prethodno pripremane, ili već započete ustanke Srba nepomirenih sa samom činjenicom postojanja hrvatske države. Ustaški mit o navodnim pripremama Srba za pobunu i pre početka krvavih represalija nema činjenično utemeljenje. Ta se tvrdnja svejedno ponavlja kao datost i u savremenoj hrvatskoj revizionističkoj literaturi:

„Istodobno će se dio Srba u Hrvatskoj, što zbog nepopustljivog nemirenja s uspostavom hrvatske države, što zbog poziva i huškanja inozemnih čimbenika, a što zbog straha od osveta i represalija, odmetnuti u šumu. Proplamsaji te pobune javljaju se odmah nakon proglašenja hrvatske države, još prije ikakvih ustaških ispada, a poprimaju obilježja organizirane akcije od ljeta 1941.“[9]

Ovo su naprosto laži, koje imaju za cilj da relativizuju ili sasvim prikriju ključnu karakteristiku ustaškog pokreta, ustaške države i ustaškog režima: unapred planirani genocidni teror kao bitni preduslov samog postojanja NDH. On nije bio zavistan od stava markiranih žrtava. Svi aspekti državne, kulturne i svake druge politike u NDH na kraju su se svodili na kamen-temeljac fizičkog istrebljenja Srba. Nije bilo ni govora o distinkciji između režima i države. Temeljni stav ustaškog pokreta – da država (teritorija) i nacija (duh) moraju biti očišćeni sredstvima masovnog uništenja Srba i drugih neželjenih uljeza od prvih dana prožimao je svaki aspekt postojanja NDH. Savremeni pokušaj razdvajanja ustaškog režima i ustaške države nije samo istorijski neosnovan, on je dostojan prezira.

Ustaški poglavnik Ante Pavelić pozdravlja članove Sabora u Zagrebu, februar 1942. (Foto: Wikimedia/NAC)

U kritičkom odnosu prema državi koja je genocidni teror podrazumevala kao preduslov ostvarenja hrvatskog društva zasnovanog na principima rasno-etničke homogenosti i ideološke jednodušnosti, nije moguće razdvojiti ma koji aspekt njenog postojanja od terora kao takvog. Franjo Tuđman je pokušao da kvadraturu kruga reši poznatom izjavom da NDH „nije bila samo fašistički zločin“ već i odraz volje hrvatskog naroda. On je prećutao ključnu činjenicu da su sami tvorci ustaške države, njeni ideolozi, borci i opslužitelji, od prvog do poslednjeg dana isticali da razdvajanja ustaške ponude nema. Ako je NDH bila „odraz volje naroda“, onda je volja tog naroda bila da stotine hiljada nevinih ljudi bude zverski uništeno.

NDH nije bogati švedski sto sa koga se bira kanape „volje naroda“ ili sušimi „tolerantne kulturne politike“, dok se krvava šnicla Jasenovca i Gradiške ili steak tartare Jadovna i Paga diskretno ostavlja po strani. NDH je bila i ostala all–inclusive paket-aranžman u kome večernja predstava Ognjišta u HNK (HDK) sledi prethodnom celodnevnom izletu u dečiji logor u Sisku. NDH je bila jedina satelitska država koja je sama, na licu mesta, sprovodila „konačno rešenje jevrejskog pitanja“, čak i pre nego što su nacisti razvili svoju industriju smrti poznatu kao Holokaust. Ta država bila je prvo i pre svega sveobuhvatna institucija genocidnog terora. Ustaški pokret bio je prvo i pre svega „udruženi zločinački poduhvat“ stvoren i angažovan u cilju izvršenja genocidnog projekta.

Apologetika i revizionizam velikog dela savremene hrvatske publicistike i istoriografije ne uspevaju da promene tu dijagnozu, kao što ni daleko veći resursi Erdoganove Turske nisu u stanju da izbrišu legat jermenskog genocida.

Brozov legat

Posle 1945. godine, Josip Broz Tito, kao apsolutni vladar, prinudio je sve „Jugoslovene“ da ulože ratna sećanja u zajedničku zalagaonicu „narodnooslobodilačke borbe“ i „fašističkog terora“ kao apsolutno izjednačeni akcionari, a potom da iz nje vuku podjednake dividende „bratstva i jedinstva“ i „revolucije svih naših naroda“.

Poluvekovno postojanje DFJ-FNRJ-SFRJ zasnivalo se na tri laži:

(1) da su svi narodi Jugoslavije pružili jednak doprinos partizanskoj pobedi;
(2) da su svi ti narodi podjednako stradali od „okupatora i domaćih izdajnika“; i
(3) da su ustaše i četnici politički i moralno ekvivalentni.

Srbima nije bilo dozvoljeno da budu personalizovani kao žrtve masovnih zločina, dok su ustaše retko imenovane kao njihovi izvršioci. Mit da su svi jugoslovenski narodi bili podjednako zaslužni za pobedu u „NOB“, a pogotovu da su podneli podjednake žrtve tokom okupacije, bio je u izričitoj suprotnosti sa etičkim principom da „sve žrtve imaju pravo da se nazovu po imenu“ i da saopšte svoja stradanja.[10] Bezbrojni spomenici i spomen-ploče širom Like, Korduna, Banije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine postavljani su u znak sećanja na „žrtve terora okupatora i domaćih izdajnika“, posle čega slede duge liste srpskih imena.

Poklani Srbi su desrbizovani i pretvoreni u amorfne žrtve, a hrvatski i muslimanski izvršioci su de-etnizovani. Ovo je predstavljalo smišljenu formu titoističke kolektivne abolicije – i svedeni pod izdajnike i sluge. Zvanični komunistički diskurs svejedno nije mogao da spreči niti da nadjača usmena saopštenja preživelih Srba novoj generaciji, šapatom prenošene podatke i saznanja preživelih. Njih su posleratni srpski naraštaji zapadno od Drine prihvatali kao deo kolektivnog sećanja netaknutog zvaničnim sloganima. Ona su imala karakter srpskog „podzemnog“ usmenog predanja.

Premda politički upotrebljiv za komunističkog diktatora, pristup zasnovan na tri laži značio je da posle 1945. neće biti pokajanja među izvršiocima i njihovim pomagačima, niti stvarnog pomirenja među narodima. Osnova principa bratstva i jedinstva bila je u sistematskom prikrivanju karaktera i dimenzija ustaškog zločina. Antisrpski ton predratnih parola Kominterne o Kraljevini Jugoslaviji našao je odraza u svim pretpostavkama na kojima je zasnovana i Brozova Jugoslavija. Ona je bila zasnovana ne samo na navedenim trima lažima o ratu i okupaciji nego i na arbitrarnim teritorijalnim rešenjima koja bi bila nemoguća pre 1941.

Leševi žrtava logora smrti Jasenovac u reci Savi, 1945. (Foto: Wikimedia/United States Holocaust Memorial Museum, courtesy of Muzej Revolucije Narodnosti Jugoslavije)

Zapadni Srbi, koji su činili glavninu partizanskog pokreta, poverovali su da ta rešenja nisu bitna jer je Jugoslavija garant njihovog opstanka. Da njenom opstanku doprinesu, srpski komunisti u Hrvatskoj i BiH pristali su da se ne otvaraju jame, da se ne sahranjuju kosti žrtava i da se ne obnavljaju porušene pravoslavne crkve. Posledica je potpuno odsustvo denacifikacije u Hrvatskoj između 1945. i 1991, što je najveća razlika između nasleđa Drugog svetskog rata u Nemačkoj i Hrvatskoj.

***

Srpsko-hrvatski sukob u vreme raspada SFRJ nastao je sudarom dva predvidljiva elementa: traumatičnog kolektivnog sećanja zapadnih Srba na NDH i spremnosti nove hrvatske vlasti da svoje ponašanje i težnje uokviri u prepoznatljivi starčevićansko-ustaški diskurs. Rat za jugoslovensko nasleđe završen je etničkom i verskom homogenizacijom Hrvatske… tako kompletnom da su Pavelić i njegovi sledbenici o sličnom ishodu mogli samo da sanjaju.

Na rubu sopstvenog kolapsa, briselska „Evropa“ uporno propoveda neke druge, „tolerantne“ i „multikulturne“ vrednosti, koje su oličene u moralnom, demografskom i kulturnom kolapsu Starog kontinenta. Ona pritom ne primećuje – ili svesno ne haje – da na Balkanu autentično ustaško srce tame i dalje bije punom snagom u trećoj deceniji XXI veka. Ishod je predvidljiv: neokajani gresi se vraćaju kao aveti sutrašnjice, u mutiranom ali ništa manje zlokobnom obliku. Da parafraziramo preko četvrt veka staro upozorenje Džona Lukača, „sa Pavelićem mi još ni izdaleka nismo gotovi“.[11]

Srđa Trifković je spoljnopolitički urednik mesečnog magazina „Hronike“ i vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ekskluzivno za Novi Standard.

________________________________________________________________________________________________

Uputnice:

[1] Ferdo Šišić, „O stogodišnjici Ilirskog pokreta“; Ljetopis Jugoslavenske akademije, sv. 49, Zagreb 1936.

[2] Mirjana Gross, Povijest pravaške ideologije. Sveučilište u Zagrebu: Institut za hrvatsku povijest, 1973, str. 10.

[3] Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj, Djela dr Ante Starčevića, Knjiga III, Zagreb 1894, str. 162

[4] Isti izvor, str. 213.

[5] Vladimir Dvorniković. Karakterologija Jugoslavena. Beograd: Gregorić, 1939, str. 894.

[6] Dr. Mladen Lorković. Hrvatska u borbi proti boljševizma. Zagreb: Velebit, 1944, str. 39.

[7] Filip Lukas, „Starčević“, u zborniku: Dr. Ante Starčević, o 40. godišnjici smrti, Zagreb: Naklada Pragmatica KD, 1936, str. 7.

[8]  Ivo Bogdan, Otac Domovine Ante Starčević, Zagreb: Izdanje Glavnog ustaškog stana, 1942.

[9] Tomislav Jonjić, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942. Zagreb: Naklada Liber, 2000, str. 486. Indikativno je da autor u svom tekstu, inače bogatom fusnotama, za ovu tvrdnju ne navodi izvor. Za lično opredeljenje autora indikativan je ton njegovog intervjua sa udovicom Eugena-Dide Kvaternika, Marijom, od 23. maja 1997: „Marija Kvaternik: moga Didu kleveću više od pola stoljeća!“ http://www.tomislavjonjic.iz.hr/IV_kvaternik.html (Pristupljeno: 1. marta 2021.)

[10] Videti: Aleida Asman, Duga senka prošlosti: kultura sećanja i politika povesti. Beograd: Biblioteka XX vek, Knjižara Krug, 2011.

[11] Wir sind mit Hitler noch lange nicht fertig. John Lukacs, The Hitler of History. New York: Vintage Books, 1998, p. 1.

Naslovna fotografija: Reuters/Lisi Niesner

Izvor Novi Standard

BONUS VIDEO:

 

понедељак, 1. март 2021.

Милорад Додик уручио стипендију за школовање младој глумици Биљани Чекић

Милорад Додик уручио стипендију за школовање младој глумици Биљани Чекић

ГС 01.03.2021 14:38

Милорад Додик уручио стипендију за школовање младој глумици Биљани Чекић

БАЊАЛУКА - Предсједавајући и српски члан предсједништва БиХ, Милорад Додик уручио је стипендију за школовање Биљани Чекић, дјевојчици која је одиграла улогу Даре, у филму "Дара из Јасеновца".

- Договорена је стипендија од 200 КМ за основно, 400 КМ за средње и 700 КМ за студирање - рекао је Биљанин отац Радован Чекић, пренио је РТРС.

Поручио је да ће то много олакшати живот и будућност његове кћерке.

Захвалност институцијама Републике Српске исказала је и Биљана Чекић.

- Још нисам одлучила коју средњу школу ћу уписати, али жељела бих да упишем Факултет драмских умјетности - истакла је она.

https://www.glassrpske.com/cir/drustvo/vijesti/milorad-dodik-urucio-stipendiju-za-skolovanje-mladoj-glumici-biljani-cekic/352382