Претражи овај блог

понедељак, 29. новембар 2021.

Слободан Антонић: Опозиција и НВО паразити

iskra.co

Слободан Антонић: Опозиција и НВО паразити

7-9 minutes


Слободан Антонић: Опозиција и НВО паразити

28.11.2021. - 20:06

(Слободан Антонић) Фото: intermagazin.rs

У најновијем интервјуу (овде) Динко Грухоњић изнео је, најпре, тврдњу да је „држава Србија (…) постала фашистоидна", јер има „министра полиције који је фашиста и који то не скрива", а и „Вучић је фашиста, тако да свака врста нормализације фашизма иде њему у прилог".

Друго, ни опозиција није ништа боља. „Замислите", очајан је Грухоњић, „шта би нам се десило да изађемо на улицу с америчким заставама (!?), добили бисмо батина и било би нас укупно стотину – зато што су политичари из опозиције или кукавице, или Вучићеви људи, или су тотални аматери". Није да је грађанска опозиција баш фашистичка, вајка се он, али је на том путу, јер „они су до јуче правили коалицију са клерофашистичким покретом Двери и Бошком Обрадовићем".

А Маринику Тепић, носиоца листе грађанске опозиције, каже Грухоњић, „срам да је било, зато што је с Твитер налога скинула да је антифашисткиња – на такав начин она вређа све нас који смо се читав живот борили против српског фашизма. (…) Сад сам потпуно сигуран да је она Вучићева звечка" (!).

И треће, „Србија се наоружава", јер је „`српски свет` остварив једино уз етничко чишћење и геноцид", па је нужно „Београду на озбиљан начин ставити до знања да ће добити по прстима ако се настави играти ватром". Ко ће то да уради? Наравно, САД – „видећемо да ли је Америка још увијек моћна да неком локалном манијаку заврне руку на убедљив начин", „било би најбоље да можемо сами да се изборимо (с Вучићем – С. А.), али не можемо, потребна нам је помоћ".

Две ствари су овде занимљиве. Прва је активирање бајке о Србији као фашистичкој земљи. О томе се непрекидно прича, Драган Бурсаћ, Грухоњићев партнер, нам је већ објаснио да „нема друштвеног соја и слоја у Србији који није фашизован" (овде), да у Србији не живе људи, него већином „хуманоидне фашистичке приказе", те да је због тога реч о „друштву у коме по вертикали смрди све – апсолутно све!".

Фашизам и смрад – то су и по Грухоњићу, те његовим ранијим чланцима, основне одлике српског друштва. Србија је „дубоко фашизовано друштво", због чега се „задах из Београда шири Балканом – тај смрад мора престати!" Због тога, жали се Грухоњић, кад год изађе из свог стана, „напољу само нацизам и беда", „са зидова смрде четници и остали фашисти", због чега „никад се нисам вратио расположен из шетње, само пун беса и мржње"…

Међутим, та прича о фашизму Срба ових дана се баш интензивирала, још један аутор с Грухоњићевог портала поручио нам је да се „фашизам у Србији нормализовао", док смо на Новој С гледали изјаву из истог серкла да „ми овде причамо о озбиљној фашизацији нашег друштва". „Не смемо дозволити да нас победе фашисти", био је наслов и у Данасу, а „Златно доба Србије поплочано крвљу и логорима", стоји у једном наслову с Ал Џазире.

Човек да се прекрсти – Србију хладно приказују као нацистичку Немачку. При чему никако да објасне какав је то фашизам у коме у медијима можеш причати шта год ти падне напамет – укључив и културу лупетања о „обнови српског фашизма" и о „смраду из Београда"?

Наравно, то је упућено првенствено странцима, од којих се очекује нова траншеја евра и долара за борбу против „српског национализма" и „малигног руског утицаја"…

И на основу таквих којештарија формирају се и учвршћују, од Брисела до Вашингтона, негативни стереотипи о Србима. Срби овакви, Срби онакви… Шта би тек о нама причали да смо ми, а не они, 1914, 1941. и 1999. напали, рецимо, Аустрију и Немачку, бомбардовали Берлин и Беч, разорили им индустрију, потрпали их у логоре и побили им пола становништва?

Дакако, прича о фашизму је само алиби за мржњу за коју Грухоњић каже да је осећа према околини. Јер, само у нацистичком друштву аутошовинизам може имати донекле смисла. Зато овдашњи аутошовинисти непрестано подврискују да су „антифашисти", скривајући иза тога грухоњићевску мржњу према „српском смраду" – заправо према свему што мирише на интерес овог народа.

Друга занимљива ствар је атак другосрбијанских екстремиста на грађанску опозицију. Из онога што прича Грухоњић очигледно да највише смета то што је опозиција престала с ранијим нападима на режим као на „фашистички".

Да подсетим, Ђилас је 2018. године тврдио да смо „ми данас у систему који све више личи на прави фашизам" (овде), да „земља улази у фашизам" (овде), због чега је обећавао: „срушићемо ову фашистичку власт" (овде). Још у фебруару ове године Ђилас је Вучића оптужио за „пројекат увођења неофашистичког система у Србију" (овде). Међутим, сад се мануо тога – уосталом, какав је то фашизам у коме комплетна опозиција излази на изборе, у очекивању да демократским путем преузме власт, макар у престоници?

Слично је некад причао и Вук Јеремић. „Следи отворени фашизам", најављивао је 2018, „у коме се више неће губити само посао, већ и слобода или глава" (овде). „Све више је јасно да се у Србији више не налазимо у предворју фашизма", говорио је у то време, „ми смо практично загазили у фашизам" (овде). „Диктатура у Србији закономерно води у фашизам", објашњавао је (овде). „Физички обрачуни с политичким неистомишљеницима су прва фаза фашизма тридесетих година у Немачкој – гасне коморе су дошле нешто касније", поентирао је (овде).

И Бошко Обрадовић је 2017. тврдио да „Вучићева диктатура" има „јасне елементе фашизма" (овде), а Ђорђе Вукадиновић 2016. да у Србији „структурни фашизам (…) куца на врата" (овде).

Међутим, опозиција се оканула тога, јер ми, уз сву ауторитарност режима, ипак не живимо у фашизму и збиља је глупо тако шта причати. И добро је што је опозиција то урадила, јер се с таквом реториком не може у изборе.

Само би их исмејали – које, беше, вишестраначке изборе је оно организовао Хитлер?

Но, због тога су навукли бес на главу аутошовинистичких екстремиста. Грухоњић и друштво остају усамљени у свом запомагању да живе у нацизму, те да им се дотури још која стотина хиљада долара за борбу са српским фашизмом који угрожава Балкан, Европу, Марс, Јупитер и галаксију Андромеду.

Наравно, тиме наша опозиција није постала до краја прихватљива – за то би морала да јасно каже, што ономад рече Бранко Павловић (овде), само седам једноставних реченица:

1. нема одрицања од Косова;
2. пуна подршка Републици Српској;
3. пуно поштовање СПЦ;
4. не у НАТО;
5. Сребреница је ратни злочин (НБГУС);
6. настављамо сарадњу с Русијом
7. настављамо сарадњу с Кином.

Али, и ово што су престали да причају о „фашизму" ипак је нешто. Било би добро када би се опозиција стварно одвојила од антирежимских паразита, односно од „стране агентуре у виду НВО које немају везе са народом, а стално позивају своје финансијере на интервенцију. Ако је нешто диктатура у Србији, то је диктатура западних интереса" (овде).

Нама је потребна опозиција која ће пружити отпор свакој врсти злостављања Срба – како изнутра тако и споља. Хоће ли такве опозиције бити на гласачком листићу 2022?

standard.rs, Правда

 

петак, 26. новембар 2021.

Dragan Bisenić - Povratak Donalda Trampa

standard.rs

Dragan Bisenić - Povratak Donalda Trampa - Novi Standard

Dragan Bisenić

15-19 minutes


Donald Tramp agilniji je nego ikada. On leti i putuje Amerikom, drži velike skupove i mitinge i ponaša se kao da je predsednik SAD. I sprema se da se vrati u Belu kuću 2024. godine

Kutije na američkim predsedničkim izborima još se nisu ni ohladile, a već je počela nova izborna kampanja. Bajden je predsednik samo 10 meseci i do sledećih predsedničkih izbora ostalo je još više od tri godine. Ali u SAD uspešna predsednička kampanja višegodišnji je poduhvat vredan skoro milijarde dolara. Zbog toga se već sada prave liste kandidata i izjašnjavaju potencijalni takmaci. Ipak, sve ide ka tome da bi na idućim izborima trebalo da se vidi repriza prošlogodišnjih izbora i novi okršaj Bajdena i Trampa.

Predsednik Bajden je, kao što su to tek objavili američki mediji, maloj grupi donatora početkom novembra rekao da će da se kadiduje na predsedničkim izborima 2024. Tako je preduhitrio svog poraženog rivala Donalda Trampa, koji je spreman na sve drugo osim da prizna poraz na prošlim predsedničkim izborima.

Vašington post je prošle nedelje objavio da je Tramp čak razmišljao da objavi svoju kandidaturu u avgustu, kada je Džo Bajden bio zaglibljen u povlačenje SAD iz Avganistana, ali je odlučio da to odloži do posle izbora za Kongres naredne godine, na sredini predsedničkog mandata, kako to glasanje ne postane referendum o njegovom političkom preporodu čime bi rizikovao da preuzme deo krivice ako republikanci ne ispune očekivanja.

„Pozornica za novi haos već je izgrađena“, napisao je Robert Kejgan pre dva meseca u svom prilogu u Vašington postu. Kejgan je već decenijama institucija u Vašingtonu, neokonzervativac koji godinama savetuje republikance, ali se otklonio od Trampa. Njegova supruga Viktorija Nuland jedna je od najmoćnijih službenica Stejt departmenta.

Američki neokonzrevativac i zagovornik liberalnog intervencionizma Robert Kejgan (Foto: Win McNamee/Getty Images)

Kejganov esej upozorava da je američka demokratija pred kolapsom. „Čovek mora da bude veoma naivan, pa da misli da 6. januar ne može da se ponovi“, piše Kejgan. „Sjedinjene Države ulaze u svoju najveću političku i ustavnu krizu od Građanskog rata, sa razumnom šansom da u naredne tri do četiri godine dođe do incidenata sa masovnim nasiljem, sloma federalne vlasti i podele zemlje na zaraćene crvene i plave enklave. Znaci upozorenja mogu biti prikriveni smetnjama iz politike, pandemije, ekonomije i globalne krize, kao i željom za poricanjem.“

Kada piše ove dramatične rečenice, Kejgan ima u vidu da su danas SAD raspolućene na „republikanske“ i „demokratske“ federalne države i na one koji na jednoj strani priznaju Bajdena za predsednika i druge koji odbijaju da prihvate da je Tramp izgubio izbore u novembru prošle godine.

Predsednik „crvene“ Amerike

Bajdenova budućnost, međutim, sasvim je neizvesna. Amerikanci od predsednika očekuju dinamiku koja mu već sada nedostaje, a kako će tek za tri i po godine? Prirodna Bajdenova naslednica Kamala Haris nije uspela da stekne simpatije javnosti i oblikuje svoju poziciju. Bajden nema Klintonovu harizmu niti Obamin retorski talenat. Uverenje da će Bajden da vodi Ameriku profesionalno i da svi mogu mirno da spavaju, trajalo je kratko. Nasuprot njemu, Tramp je agilniji nego ikada.

On leti i putuje Amerikom, drži velike skupove i mitinge i ponaša se kao da je predsednik Amerike – predsednik republikanskih država Amerike. Nedavno je u Ajovi govorio dva sata.

Tramp sistematski radi na tome da svoje sledbenike progura u Kongres, Senat i predstavnički dom i da obezbedi podršku „stare garde“. S druge strane, skoro nijedan republikanac od imena u Vašingtonu ne želi Trampov povratak. Ali, penzioner iz Floride je već nešto kao guru republikanskog establišmenta.

Trampa put do Bele kuće vodi kroz Ajovu. Podržao je sentora Čaka Graslija, koji je od svojih 88 godina 40 godina proveo u Senatu. U januaru se Grasli distancirao od Trampa, nazivajući upad na Kapitol „napadom na samu demokratiju“, nazvao ga je „ekstremnim, agrsivnim i neodgovornim“ zato što nije hteo da prizna rezultate izbora, ali sada je ponovo uz njega.

„Možda sam rođen noću, ali nisam rođen sinoć“, rekao je Grasli. „Dakle, da nisam prihvatio podršku osobe koja ima 91 odsto republikanskih glasača u Ajovi, ne bih bio previše pametan.“

Trampove pristalice tokom njegovog mitinga, Demojn (Ajova), 09. oktobar 2021. (Foto: AP Photo/Thomas Beaumont)

Tramp je svoj govor na skupu u Ajovi završio nečim što je zvučalo kao platforma za kampanju. Obećao je akciju po pitanju imigracije, regulacije tehnoloških kompanija, ekonomije, boračkih pitanja i obrazovanja. Čak je testirao i novi slogan „Učinimo Ameriku ponovo velikom – ponovo“.

Tramp optužuje Bajdena da je ruinirao SAD i da će zemlja da upadne u haos. „Ilegalni migranti i ubilački narko karteli kontrolišu našu granicu“, urlao je Tramp u Ajovi. „Inflacija je poništila privredni razvoj. Kina je uzela naša radna mesta ponovo nazad, a talibani su preuzeli Avganistan“, rekao je Tramp svojim sledbenicima. Od njih se ne traži samo da glasaju za Trampa nego da veruju u njegovu verziju paralelne realnosti ili paralelnog sveta u kojem on želi da žive oni koji ga slede. Na drugoj strani ne nalaze se političari koji imaju drugačije mišljenje nego izdajice koje moraju na svaki način da se proteraju sa vlasti.

Generalni remont

Tramp se pripremio za osvetnički pohod odmah nakon što je Bajden ušao u Belu kuću, a svoju kuću u Palm Biču, u kojoj provodi većinu vremena, pretvorio je u centar svog poduhvata.

Oko Trampove rezidencije u Mar-a-Lagu razvila se nova zajednica njegovih pristalica koji su kupili kuće da bi bili u blizini bivšeg predsednika. Učinili su to konzervativni novinari „Foksa“ Šin Haniti i Nil Kavuto, Džared Kušner je tu kupio kuću za 32 miliona dolara od Hulija Iglesijasa, a Donald Tramp Mlađi vilu od 10 miliona dolara.

Tramp poput patrijarha u svojoj rezidenciji prima u goste sve one koji računaju na republikansku političku karijeru. U Trampovom okruženju taj ritual već se naziva „poljubi prsten“. Tramp prima goste u sali u kojoj se nalazi ogromna stolica na kojoj on sedi, a gosti na sofi pored nje. On salu naziva „tron salonom“ gde je on jednim delom domaćin, a drugim šef ceremonije. Da bi neko bio u Trampovoj blizini, mora da ima mnogo novca ili da bude beskrajno odan. Sada je članstvo u njegovom Klubu povećano sa 100.000 na 200.000 dolara.

Otuda Tramp vuče konce svog plana kojim treba da dokaže da nije izgubio izbore 2020. i da treba samo da nastavi svoj silom i nezakonito prekinuti mandat, i to tako što će šanse da ponovo izgubi izbore biti svedene na minimum.

„Ako želimo da spasimo našu zemlju, postoji samo jedna šansa. Mi moramo na svakom nivou da postavimo snažne i nepokolebljive republikance. Nama je potreban generalni remont našeg celokupnog izbornog sistema“, zahteva Tramp.

Američki predsednik Donald Tramp gestikulira stisnutom pesnicom tokom predizbornog skupa podrške republikanskim kandidatima za Senat iz Džordžije, Dalton, 04. januar 2021. (Foto: AP Photo/Brynn Anderson)

Rečenica zvuči bezazleno, ali ona po svom smislu ne znači ništa drugo nego pripremu „sledećeg državnog udara“, kako to tvrdi harvardski profesor Danijel Ziblat. On upozorava da su najveći rizik za sadašnju američku demokratiju pokradeni izbori, ali oni iz 2024.

Vodeći stručnjak za američke izbore Ričard L. Hasen ceo scenario opisao je u sledećoj rečenici: „Mogući sledeći državni udar brižljivo će da navodi i citira pravničke spise, Tomasa Džefersona i istorijske presedane.“ I zaista, američki Ustav, koji je star 230 godina, ostavlja bar teoretsku mogućnost da državni parlamenti biraju elektore, što se ne primenjuje već decenijama.

Republikanci u brojnim saveznim državama počeli su da menjaju izborne zakone u svoju korist. Izmene su različitog značaja i nivoa, od toga da se zabranjuje deljenje vode biračima koji stoje u redu, pa do pravih i suštinskih izmena, kakva je promena da konačnu reč o rezultatima izbora daju Predstavnički domovi saveznih država.

U Arizoni je tako usvojen zakon prema kojem sadašnji Senat i Predstavnički dom prostom većinom mogu da odluče koji ljudi predstavljaju državu pri izboru predsednika, pa tako u svojim rukama imaju tumačenje volje naroda. Okrug Marikopa u Arizoni sa 4,5 miliona stanovnika jezgro je „državnog udara“ koji je Tramp pokušao da izvede 2020, ali koji može da postane realnost 2024.

Udar u Marikopi

Ko ovo smatra suviše apokaliptičnim scenarijom, morao bi da poseti okrug Marikopa, koji je, pored Mar-a-Laga, postao svetilište Trampovih pristalica i sledbenika teorija zavere.

Skoro 70 godina Arizona je bila u republikanskim rukama. Jedini demokratski predsednik koji je posle Drugog svetskog rata ovde dobio većinu bio je Bil Klinton.

A onda se u noći izbora, 4. novembra 2020, dogodilo nezamislivo – „Foks“ je javio da je u ovoj republikanskoj tvrđavi pobedio Bajden. Vest je u Beloj kući odjeknula poput bombe. Tramp, koji je do tada bio ubeđen da je dobio izbore, jer je vodio na Floridi i u Pensilvaniji, pozvao je svog zeta Džareda da odmah pozove Ruperta Mardoka kako bi intervenisao zbog ove vesti objavljene na „Foksu“. Nakon nje Tramp je, podržan od Đulijanija, počeo da govori o izbornoj krađi. Ričard Grenel, tada još direktor nacionalnih obaveštajnih službi, izjavio je da postoji „osećaj“ da je „sistem korumpiran“.

Od tada, Marikopa je destinacija regularnih „marševa“ Trampovih „trupa“, a posebno na meti su republikanci koji su priznali rezultate izbora u okrugu. Trampova partijska mašinerija ih je proglasila izdajnicima, iako oni tvrde da nije bilo ni najmanje sumnje u regularnost izbora.

Trampove pristalice za zastavom koja najavljuje Trampovu kandidaturu za predsedničke izbore 2024. godine tokom jednog bokserskog meča u Holivudu, 11. septembar 2021. (Foto: Chandan Khanna/AFP via Getty Images)

Međutim, prethodnih godina sve više mladih porodica doselilo se u Arizonu zbog toplog vremena, ali i zbog toga što zbog cena nekretnina ne mogu sebi da priušte Kaliforniju ili istočnu obalu. Marikopa je tako postala laboratorija demografskih promena što za posledicu ima da republikanci ovde sve teže dobijaju izbore. Ali to Trampove pristalice ne priznaju.

Kongresmenka i sledbenica Qanon-ovih teorija zavere, Merdžori Tejlor Grin, na svojim skupovima regularno pita audotorijum: „Ko je zaista pobedio 3. novembra?“ Kada masa odgovori: „Tramp! Tramp! Tramp!“, onda potvrđuje: „Tako je! Mi u Džordžiji vidimo stvari isto tako“.

Izborna krađa po zakonu

Pregled njujorškog Brenan centra pokazuje da je od početka godine devetnaest država u kojima vladaju republikanci menjalo izborne zakone u kojima je crnim Amerikancima otežano da glasaju na izborima. Republikanci pored ostalog žele da skrate vreme prijema glasačkih listića poštom i da pooštre identifikaciju na biračkim mestima, čime će se pojedinim biračkim grupama otežati glasanje. Ali, u suštini radi se o tome da republikanci žele da izgrade osnove da zakonski dovedu u pitanje eventualnu pobedu demokrata na izborima 2024, kako to tvrdi Ziblat: „Nisam zabrinut zbog toga da će republikanci da prekrše zakon nego upravo suprotno: da će da dosledno slede slovo zakona i da će da pokradu izbore.“

Scenario za ovakav razvoj događaja napisao je konzervativni pravnik Džon Istman prilikom pokušaja izmene izbornih rezultata 6. januara. U memorandumu koji je poslao Beloj kući napisao je da potpredsednik Pens treba da ignoriše glasove iz saveznih država gde su izbori osporeni – iz ukupno sedam njih. To je Pens odbio.

Džon Istman, konzervativni advokat koji radi sa pravnim timom tadašnjeg predsednika Donalda Trampa, početkom januara rekao je da je tadašnji potpredsednik Majk Pens imao ovlašćenje da izbore premesti u Predstavnički dom, rekavši da je to zavisilo od toga da li Pens ima „hrabrosti i kičme“. Ovo je Istman rekao 2. januara u radio-emisiji bivšeg Trampovog višeg savetnika u Beloj kući Stivena Benona – samo dva dana pre nego što je u svom kontroverznom memorandumu obavestio Pensa i Trampa da bi Pens mogao da poništi izbore, i samo četiri dana pre 6. januara, kada je govorio na mitingu koji je prethodio napadu na Kapitol. Ono što je tada Istman rekao direktnije je od onoga kako je nedavno opisao svoj razgovor sa Pensom, kada je naveo da je potpredsedniku rekao da je „otvoreno pitanje“ da li bi mogao da odbaci glasove elektorskog kolegijuma sedam država i da bi to bilo „glupa“ opcija.

Istmanov memorandum ocrtava scenario po kojem bi Pens zanemario glasove elektorskog kolegijuma sedam država – pazeći da nijedan kandidat ne dobije 270 glasova potrebnih da bi se proglasio pobednikom – čime bi se izbori prebacili u Predstavnički dom. Svaka državna delegacija bi tada imala po jedan glas za predsednika, a pošto su republikanci kontrolisali 26 državnih delegacija, većina je mogla da izglasa Trampovu pobedu na izborima.

Istraga do penzije

Komitet Predstavničkog doma koji istražuje napad na Kapitol hil saopštio je 8. novembra da je uputio sudske pozive nekolicini saveznika Donalda Trampa, uključujući bivšeg savetnika za nacionalnu bezbednost Majkla Flina i bivšeg savetnika za kampanju Džejsona Milera.

Pozvan je i Džon Istman, a istražuje se i sastanak u jednom vašingtonskom hotelu 5. januara, gde su planirani načini da se ponište izbore. Na tom skupu bili su Miler, Stiv Benon i Rudi Đulijani.

„Komitet mora da zna svaki detalj o njihovim naporima da ponište izbore, uključujući i sa kim su razgovarali u Beloj kući i u Kongresu, kakve su veze imali sa skupovima koji su eskalirali u nerede, i ko je sve to platio“, naveo je predsedavajući Beni Tompson u svom saopštenju.

Tompson je najavio da komitet očekuje da svi svedoci sarađuju u njegovoj istrazi kako bi se „pomoglo da se više nikada ne dogodi ništa poput 6. januara“.

Demonstranti tokom protesta ispred američkog Kapitola, Vašington, 06. januar 2021. (Foto: Evelyn Hockstein/For The Washington Post via Getty Images)

Pre manje od tri nedelje, Predstavnički dom izglasao je da se Benonovo odbijanje da se povinuje pozivu za predaju dokumenata komitetu i da se izjasni smatra nepoštovanjem Kongresa. Benon je zbog toga uhapšen, odnosno sam se predao.

Rezulat ovih istraga može znatno da omete Trampa u njegovom novom pohodu ka Beloj kući. Nedavna anketa Pju centra pokazala je da, dok dve trećine republikanaca u SAD želi da Tramp ostane „glavna politička ličnost“, manje od polovine želi da se on kandiduje za republikansku predsedničku nominaciju treći put.

To je ono što je Džonatan Martin iz Njujork tajmsa nazvao biračkom jedinicom „zlatni sat“ – deo stranke želi da zahvali Trampu na njegovoj službi, a zatim da ga odvede u penziju uz sjajan poklon i tapšanje po ramenu.

Drugi Trampov mandat

Anketa Rojters/Ipsosa objavljena 21. maja pokazala je da samo 28 odsto republikanaca smatra da Tramp ne bi trebalo da se kandiduje za predsednika 2024. godine, dok 63 odsto republikanaca kaže da su mu poslednji izbori ukradeni. Istovremeno, Trampova podrška u široj javnosti je anemična. On je krajem aprila bio na 32 odsto odobravanja i 55 odsto neodobravanja među odraslima u anketi En-Bi-Si-ja.

Ovi brojevi sugerišu da bi Tramp mogao da bude u poziciji da dobije republikansku nominaciju, ali i da izgubi izbore za tri i po godine, kako je konstatovao jedan bivši operativac Trampove kampanje.

Ali, od Trampovih pristalica stižu pretnje, a neki od njih flertuju i s pravim državnim udarom. Drugi smatraju da je moguć čak i građanski rat. Sve to u Americi zvuči kao ideologija krajnje marginalnih grupa. Ali nije tako, nego je reč o samom srcu američkog kapitalizma.

Dok kongresmeni upozoravaju: „Američka demokratija je u plamenu“, Tramp sve čini da njegov povratak bude sličan Božijoj objavi. „Ovde nije reč o tome da su meni pokradeni izbori nego o tome da je vama oduzeta zemlja“, poručuje Tramp svojim pristalicama. To što će je dobiti nazad nije malo za sledbeništvo proroka koji bi ponovo da vaskrsne u Beloj kući, koju smatra jedinim pravim mestom za sebe.

Američki predsednik Donald Tramp u svom kabinetu u Beloj kući (Foto: Brendan Smialowski/AFP/Getty Images)

Ako Bajden i Tramp ponovo ukrste koplja neće to biti samo još jedan izborni spektakl kakav Amerika želi, već ima sve šanse da se pretvori u fatalnu pretnju za američku demokratiju.

Naslovna fotogrfija: Chip Somodevilla/Getty Images

Izvor oko.rts.rs

BONUS VIDEO:

 

среда, 24. новембар 2021.

Александар Павић: Глобална Инквизиција је бесна

iskra.co

Александар Павић: Глобална Инквизиција је бесна

7-9 minutes


Александар Павић: Глобална Инквизиција је бесна

23.11.2021. - 17:03

фото: standard.rs/ Mark Hertzberg/Pool Photo via AP

У Сједињеним Америчким Државама је у петак, 19. новембра 2021. окончан један од најважнијих тамошњих кривичних судских процеса у последње време, када је 18-огодишњи Кајл Ритенхаус ослобођен оптужби за двоструко убиство (једно са предумишљајем) и рањавање изазивача нереда током насилних демонстрација у Кеноши (савезна држава Висконсин) прошлог августа, изазваних полицијским упуцавањем црнца који се опирао хапшењу са ножем у руци.

По речима познатог америчког професора права Џонатана Тарлија, правда је победила медијске наративе – који су махом били пристрасни, на штету оптуженог – искључиво захваљујући томе што је суђење било пред поротом, сачињеном од „обичних" грађана. „Сврха америчке пороте је да стоји између руље и брањеника, између власти и оптуженог", написао је Тарли.

Односно, цитирајући пресуду америчког Врховног суда из 1968: „Давање оптуженом права да му буде суђено од стране пороте сачињене од његових суграђана пружа му непроцењиву заштиту од корумпираног или претерано ревносног тужиоца, и од послушног, пристрасног или ексцентричног судије."

„Амерички Срби"

Да су младом Ритенхаусу судили медији, он би, у најбољем случају, већ био на извршавању доживотне казне, а у најгорем – стајао би у реду за извршење најстроже, смртне казне. Јер, „либерални" медији су још прошлог августа већ „пресудили" да је младић, који је отишао да са пушком у руци брани приватно власништво од насилних демонстраната у суседном граду, заправо обичан „бели супрематиста" (иако су и он и сва тројица које је упуцао белци), „припадник екстремистичких група", па чак и „масовни убица".

Све то упркос томе што су се убрзо после тог догађаја појавили снимци према којима је било могуће направити тачну реконструкцију оног што се десило: да је младић у самоодбрани пуцао на насилне демонстранте (сва тројица са криминалним досијеима, укључујући и силоватеља деце) који су њега напали. Конзервативни, протрамповски часопис Револвер је већ следећег дана објавио тачну верзију догађаја.

Ако је један „мали" медиј могао у року од 24 сата да зна шта се десило у Кеноши претходне ноћи, зашто то нису могли да знају неупоредиво моћнији, богатији и утицајнији медији „главног тока"?

Одговор је јасан – зато што им то није било у интересу. Ни тад, ни сад – када се ти исти „либерални" медији утркују да пренесу разноразне изјаве оних који су „разочарани" пресудом, сматрајући је само још једном потврдом неискорењивог, уграђеног расизма који прожима све поре америчког система, којег је, стога, неопходно „укинути" (с чим би се аутор овог текста начелно могао и сложити, али то не значи да треба да га замени систем у којем је могуће невиног човека осудити само зато што је „погрешне" боје).

Једна од перјаница часописа Револвер је некадашњи Трампов сарадник Дарен Бити.

Почетком ове године је у овој колумни цитиран један Битијев твит, објављен неколико дана после шестојануарског упада Трампових присталица у зграду америчког Конгреса: „70+ милиона Американаца су сада фактички Срби из 90-их". Другим речима, Бити је хтео да каже да ће значајан део популације САД бити подвргнут сатанизацији сличној оној којој су били подвргнути Срби крајем 20. века, и то од стране истих снага и центара моћи.

Битијево предвиђање било је пророчанско.

Од третирања шестојануарског упада као акта „домаћег тероризма" и „незапамћеног напада на нашу демократију", па до држања оптужених месецима у притвору у нехуманим условима и изрицања казне затвора од 41 месец за сада већ чувеног „шамана" због упада у Конгрес – док су, како је приметио конзервативни коментатор Макс Блументал, починиоци ратних злочина у Ираку, мучиоци затвореника, банкстери и политичари који су профитирали на инсајдерским информацијама везаним за пандемију и даље безбедно и удобно на слободи – Трамповци су дефинитивно постали својеврсни „амерички Срби".

Да није било суђења поротом, њихову судбину би у потпуности поделио и млади Кајл Ритенхаус. Односно, поделио би је да му је суђено као што је суђено Србима у Хагу, и као што им се суди дан-данас у оној истој „либералној" јавности која је организовала медијски линч против правдољубивог америчког младића.

Пресуда „обичног народа"

Србима је пресуђивано и пресуђује им се унутар једног затвореног „кадија те тужи – кадија ти суди" система „либералне" правде и јавности.

Хашки суд за бившу Југославију био је и остао суд НАТО пакта, односно глобалистичке дубоке државе чији је војно-политички инструмент, који је само требало да озваничи оно што су НАТО-медији – који се лажно представљају као „либерални" – већ пресудили. И ту није било места за пороту, односно за било какве независне, непристрасне чиниоце који би се, као америчке пороте, поставили „између (глобалне) власти и оптуженог".

НАТО и његове вазалне државе и структуре су финансирале и бирале и „послушне, пристрасне или ексцентричне" хашке судије и „корумпиране или претерано ревносне" хашке тужиоце.

У таквом систему ни генерал Младић – а ни било који други српски лидер или заштитник – није имао никакву шансу, као што је не би имао ни Кајл Ритенхаус.

Као што нису вредели ни најбољи докази или најубедљивији аргументи Младићеве одбране у Хагу, тако не би вредели ни сви видео снимци који показују шта се стварно десило у Кеноши 25. августа 2020. Међутим, за разлику од Ратка Младића, захваљујући пороти „обичних грађана", Кајл Ритенхаус је бар на слободи, иако му поражене снаге сигурно неће дати мира (већ се увелико оре слогани попут „нема правде, нема мира", и то из уста високих функционера Демократске странке).

Недостатак хашке пороте је у Србији и Српској надоместио „обичан" народ, који у огромној већини не само да верује већ и – за разлику од многих „паметних" интелектуалаца – зна да је Ратко Младић невин, частан и способан официр који је водио херојску одбрану свог народа од наставка геноцида започетог још 1941. године (а суштински још много раније).

И тај исти „обични" народ у убедљивој већини инстинктивно зна да су напади на његов мурал од стране ситних локалних извршилаца глобалне Инквизиције само део нових, синхронизованих притисака на српски народ и државе са обе стране Дрине.

Инквизицију формално предводи НАТО-„либерална" аждаја која је бесна што још није завршила посао из 1990-их на Балкану – тј. трајно неутралисала српски фактор – да би могла да се у потпуности посвети својој старој-новој мети, Русији, која је, на њену жалост, сваким даном, заједно са савезничком Кином, све јача.

Али, глобална Инквизиција је бесна и зато што види да правда, полако али сигурно, побеђује и њене лажљиве медијске наративе.

И не само у Србији и Српској…

standard.rs, sveosrpskoj.com

 

уторак, 23. новембар 2021.

Danilo Babić - Lažne suze Druge Srbije

standard.rs

Danilo Babić - Lažne suze Druge Srbije - Novi Standard

Danilo Babić

9-12 minutes


Iza velike medijske kampanje i navodne borbe za prava nesrećnih vijetnamskih radnika ne nalazi se altruizam već očajnički napor za promovisanjem antikineskog sentimenta

Deo srpskog društva koji decenijama kolokvijalno nazivamo „Druga Srbija" (a čije je pripadnike Zoran Ćirjaković opravdano preimenovao u „Slučajne Srbe") proteklih dana vodi srčanu kampanju povodom radničkih prava vijetnamskih radnika u kineskoj fabrici nadomak Zrenjanina. Nekoliko nedelja ranije vodila se još srčanija kampanja povodom tragične smrti mlade Poljakinje, izvesne Izabele, koja je navodno nastradala zbog konzervativnog (čitaj retrogradnog, šovinističkog, necivilizacijskog) zakona o abortusu u Poljskoj. Takt kampanji davali su mediji u vlasništvu Junajted grupe, a zdušno su joj se priključili različiti „filmsko-politički" radnici sa Fakulteta dramskih umetnosti koji su, iz meni i dalje nepoznatih razloga, dežurni komentatori svega postojećeg u Srbiji. Tako smo, ni krivi ni dužni, usled „zabrane" abortusa u Poljskoj dobili njegovu promociju u Srbiji.

Na različite akcije o zaštiti prava životinja i kućnih ljubimaca smo već oguglali, već odavno su mnogo značajnije postale teme o uslovima života u azilima za pse nego u domovima za nezbrinutu decu ili decu ometenu u razvoju. Takođe, sveprisutna je i „vruća tema" u vidu klimatskih promena i druga „zelena skretanja", koja su uvek morbidno prožeta maltuzijanskom teorijom o prenaseljenosti planete. I, dok borci za očuvanje planete kuju planove o smanjenju broja „zlih indijskih krava" koje svojim metabolizmom zagrevaju Zemlju, mršteći se na sebične Afrikance koji se bez potrebe rađaju u tolikom broju, prema nezvaničnim podacima, broj kućnih ljubimaca u Novom Sadu se utrostručio u prethodnoj deceniji, jer, navodno, svaki četvrti Novosađanin ima svog krznenog prijatelja.

Izgleda da kuce i mace ne remete zelenu agendu kao što je to slučaj sa indijskim kravama i afričkom decom…

Kolonizacija uma

Lepo je što se srpska javnost bavi velikim svetskim i evropskim temama, jer, kako nam poručiše iz američke ambasade, „mi smo svet" (šteta što se toga nisu setili tokom 1990-ih). Ipak, mnogo više od sudbine indijskih krava brine me činjenica da pomenuta društvena grupa brine o svemu osim o problemima svojih sunarodnika. Nema nikada ni reči o pravima Srba na okupiranom Kosovu i Metohiji, verskim pravima Srba u Crnoj Gori, prava na jezik Srba u Hrvatskoj, ustavnim pravima Srba u Bosni i Hercegovini, ili bar radnim pravima srpskih radnika u kompanijama naših prijatelja stranih investitora.

Zašto Drugu Srbiju ne bole jedino suze vlastitog naroda?

Krenimo redom, iza borbe za prava vijetnamskih radnika teško da se može naći altruizam već pre možemo reći da se nalazi očajnički napor za promovisanjem antikineskog sentimenta. Nesrećni vijetnamski radnici imaju „sreću" da rade u kineskoj fabrici, jer da su zaposleni negde drugde ne bi bili predmet pravedničkog pohoda novinara N1 i Nove S. Tragična sudbina Poljakinje Izabele iskorišćena je za promociju abortusa u Srbiji sa suludim sloganom da je u pitanju žensko pravo, dobro ne rekoše i obaveza, a sve zarad sprovođenja zelene agende. Doduše, po Zapadnoj Evropi već možemo videti bilborde na kojima se zarad budućnosti planete Zemlje sugeriše rađanje samo jednog deteta.

Elem, naravno da je abortus žensko pravo, ali ne sme biti predstavljeno kao hir, što je slučaj sa porukama kojima smo bili obasipani prethodnih nedelja. Poruka pomenute kampanje može biti sublimirana u jednoj rečenici: „Ako hoćeš – uradi i niko ti ništa ne može". Ili još gore: „Uradi to u inat tlačiteljskom patrijarhalnom sistemu". Tužno je što upravo samozvani borci za prava žena zanemaruju psiho-fizičku traumu koju abortus predstavlja. Zanimljivo je napomenuti da je u vlasništvu Junajted grupe i kompanija IDJ čiji je lajtmotiv ekstremna seksualizacija žena. Prvoborci za promociju „ženskih prava" u okviru svog programa plasiraju sadržaj koji dehumanizuje žene gotovo u pornografskom maniru.

Demonstranti sa fotografijom nesrećno stradale Izabele tokom protesta protiv zabrane abortusa u Poljskoj, Varšava, 06. novembar 2021. (Foto: Wojtek Radwanski/AFP via Getty Images)

Da stvar bude potpuno apsurdna, nesrećna Poljakinja nije umrla zbog zakona, kako se to u Srbiji predstavlja, već zbog nestručnosti lekara. Zakon ima jasnu klauzulu da se abortus može izvršiti ukoliko je zdravlje majke ugroženo. Zašto lekari nisu uspeli da prepoznaju ozbiljnost situacije i nisu primenili ovu klauzulu biće utvrđeno u sudskom postupku.

Na prvi pogled, lako je odrediti zbog čega pripadnici Druge Srbije nisu zainteresovani za patnju vlastitog naroda. Reč je o već uobičajenim frazama o izdajnicima i stranim plaćenicima. Međutim, ono što se u postkolonijalnim studijama naziva kompradorska elita je rezultat mnogo složenijeg procesa. Reč je o procesu kolonizacije uma čiji rezultat je potreba za patološkom mimikrijom. Kolonizacija uma je termin koji se koristi u postkolonijalnim studijama i označava epistemološko nasilje koje podrazumeva mešanje spoljnog faktora u mentalnu sferu kolonizovanog subjekta.

Jedno od svojstava kolonizacije uma je mimikrija. Mimikrija predstavlja ambivalentan odnos između kolonizatora i kolonizovanog. Kolonizovani se trude da oponašaju kolonizatora tako što usvajaju njegove kulturne obrasce. Rezultat ovog procesa je uvek kamuflaža, nikad istovetna kopija. Istovetna kopija ne može biti postignuta jer kolonizovano stanovništvo ne pripada istoj rasi/civilizaciji/kulturi kao kolonizator.

Sa aspekta kolonizatora, krajnji ishod mimikrije je uvek izrugivanje, nikad prihvatanje. Koliko god se trudio da usvoji obrasce ponašanja stranaca (kolonizatora), koliko god zavrtao nogavice i širio kišobrane u Beogradu kada u Briselu/Berlinu/Parizu pada kiša pripadnik srpske kompradorske elite u očima stranaca tj. Zapada uvek ostaje „balkanski varvarin". Zbog toga član kompradorske elite počinje da prezire vlastiti narod koji ga, po njegovom mišljenju, sputava da postigne ono što želi.

Odraz nemoći

Srbija nije Afrika, nije bila kolonija. Otkud procesi kolonizacije uma, mimikrija i autošovinizam u Srbiji?

Nekoliko je razloga za to. Prvi je sam karakter moderne srpske demokratije koja umesto iz istinske demokratije svoje poreklo vuče iz takozvanih „liberala" koje su predvodili Latinka Perović i Marko Nikezić. Današnji promoteri demokratije u Srbiji zaboravljaju da liberali nisu bili demokrate već komunisti. Takođe zaboravljaju da je Latinka Perović postigla nešto zaista vanserijsko. Uspela je da svoju ličnu mržnju prema Dobrici Ćosiću zbog propasti svoje političke karijere transponuje na ceo srpski narod.

Da paradoks bude veći, smenu liberala nisu uzrokovali Srbi nego njihov „voljeni Tito" (kako bi izbalansirao posledice „Hrvatskog proleća"), kome se zbog nedostatka hrabrosti nisu suprotstavili iako su, maltene, imali većinu. Pobedio je komunistički refleks poslušnosti i odanost kralju sa petokrakom. Usled svoje genealogije srpska demokratija funkcioniše po komunističkim direktivama, zbog toga su sve „demokratske" stranke liderske stranke i zbog toga se stalno cepaju. U njima nema tolerancije i razlike u mišljenjima. Direktive ne trpe slobodan um.

Latinka Perović i Marko Nikezić (Foto: Wikimedia/Stevan Kragujević (po odobrenju kćerke Tanje Kragujević), CC BY-SA 3.0 RS)

Drugi razlog je „Biblija" srpske demokratije − zloglasna Filosofija palanke koja predstavlja esenciju autošovinizma. Stoga, demokratija koja je nastala u Srbiji nakon 2000. godine suštinski nema demokratski ni patriotski karakter.

Treći razlog je komunističko-NATOvska verzija srpske istorije prema kojoj je srpski nacionalizam uzrok svih zala ovoga sveta, remetilac prosperiteta i civililizacijskih tekovina na Balkanu. Koliko je drugosrbijanskim krugovima značajno da održe ovakav narativ svedoče napadi na sve istoričare koji drugačije misle, trenutno na profesora Miloša Kovića. Prilikom drugosrbijanskog razmatranja nacionalizma evidentna je velika doza licemerja, jer je svaki nacionalizam poželjan, osim srpskog (i naravno ruskog).

U skladu sa tim tumačenjem nije problematičan festival Mirdita, Dan albanske zastave niti spomen-tabla Aćifu efendiji – nosiocu fašističkog ordena. Problem su spomenici i murali Draži Mihailoviću (prvom antifašističkom gerilcu) i Ratku Mladiću, kao i samo postojanje Republike Srpske. Uprkos želji da tako bude predstavljena odbrana murala posvećenog generalu Ratku Mladiću nije odraz seirenja srpske omladine nad srebreničkim žrtvama već opiranje tridesetogodišnjem ispiranju mozga i kolonizaciji uma od strane Si-En-En-a, njegovih filijala i Soroševskog establišmenta.

Poslednji razlog, odnosno mehanizam za kolonizaciju uma jeste sam proces pridruživanja Evropskoj uniji koji neodoljivo podseća na britanski indirektni kolonijalni model. Pomalo iznenađujuće, ovaj mehanizam ima najmanje uspeha jer je većina srpskog javnog mnjenja razvejala svoje iluzije o Evropskoj uniji i važnosti njenih komesara.

Zastave Srbije i Evropske unije (EU) (Foto: EU/Etienne Ansotte)

Kosmopolitske suze Druge Srbije ne predstavljaju odraz altruizma već patološku želju da budemo „kao sav normalan svet", čitaj Zapad. Te suze su odraz nemoći usled zarobljenosti između kompleksa više vrednosti (prema vlastitom narodu) i kompleksa niže vrednosti (prema Zapadu). Njihov cilj nije borba za civilizacijske vrednosti, prava vijetnamskih radnika, poljskih ili srpskih žena. Cilj je neprestano podrivanje srpske političke pozicije koja se polako odmiče od Zapada i dalje razaranje društvenog tkiva.

Danilo Babić je doktorand Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Ekskluzivno za Novi Standard.

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub/N1

Izvor Novi Standard

BONUS VIDEO:

 

понедељак, 22. новембар 2021.

Stanković: Određeni krugovi u Vašingtonu i Briselu daju Albancima zeleno svetlo za incidente

kosovo-online.com

Stanković: Određeni krugovi u Vašingtonu i Briselu daju Albancima zeleno svetlo za incidente - Kosovo Online

3-4 minutes


Navikli smo da dok Priština širi razne dezinformacije vezane za pregovore Beograd i Prištine, ali i priče o "velikoj Albaniji", deo međunarodne zajednice ćuti, piše Sputnjik.

Iz tog razloga nameće se pitanje da li je Priština postala glasnogovornik dela međunarodne zajednice, koji misli ono što Priština govori.

Poslednju u nizu tvrdnji Prištine da će kraj, odnosno rok za završetak pregovora s Beogradom biti tempiran s istekom mandata američkog predsednika Džozefa Bajdena, visokog predstavnika EU Žozepa Borelja i kosovskog premijera Aljbina Kurtija, demantovala je samo Srbija, dok su ostali za sad nemi.

Ostala je, makar bez kurtoazne reakcije EU i SAD, i Kurtijeva fanatična ideja o referendumu koji će ujediniti Kosovo sa Albanijom.

Neka vrsta glasnogovornika

Politički analitičar Dejan Vuk Stanković kaže da maltene može da izgleda da je Priština portparol određenih međunarodnih aktera, ali i da ne govori ništa što ti akteri već nisu rekli, te iz tog razloga i nema demantija.

"Verovatno deo nekih krugova u Briselu, a pre svega u Vašingtonu, koji su lobistički nastrojeni daje zeleno svetlo Albancima za takve medijsko-političke incidente", napominje Stanković.

Albancima se, dodaje Stanković, dosta dugo ćuti na sve što kažu, što može da bude i posledica toga da ih ne shvataju ozbiljno, bar u kada govore o 'velikoj Albaniji', što njih ohrabruje.

"Pošto ta priča nije osujećena, oni nastavljaju sa njenom daljom eksploatacijom u javnosti, šireći strah i provocirajući okolne narode", ističe Stanković.

Ponavljaju ono što im odgovara

Stanković napominje da niko ne reaguje na reči koje dolaze iz Prištine možda i zato što taj stav nije njihov, već stav koji je već prezentovan od određenih aktera spolja.

"Sam Gabrijel Eskobar je rekao da se rešenje kosovskog pitanja očekuje do kraja mandata Džozefa Bajdena. Dakle to nije izolovan stav, on korespondira sa zapadnim nestrpljenjem da se što pre okonča kosovska kriza, jer ona ima perspektivu da postane proces bez jasnog ishoda. A i Prištini i Americi treba jasan ishod, a to je normalizacija odnosa između Beograda i Prištine, tačnije uzajamno priznanje", podseća Stanković.

Opasnost od povratka u 1991.godinu

Stanković konstatuje da je očekivano da Priština stalno ponavlja te stvari, jer joj idu u korist, kao što je očekivano da oni koji su ih prvi izgovorili nemaju potrebe da ih ponavljaju, jer to sasvim dobro Priština radi za njih.

Ono na šta Stanković upozorava jeste činjenica da postoji mala svest u delu međunarodne zajednice koji je uz Kosovo, da Albanci vrlo lako mogu da, bez zelenog svetla spolja, u nekom momentu krenu da stvaraju 'veliku Albaniju' što bi nas, kako kaže, sigurno vratilo u 1991. godinu.

Pritom, ističe Stanković, među zemljama prema kojima Albanci imaju aspiracije ima i članica NATO, kao što je Grčka.

Podsetimo, glavni prištinski pregovarač Besnik Bisljimi izjavio je da su određeni rokovi za postizanje konačnog dogovora s Beogradom, te da se poklapaju s trajanjem mandata Bajdena, Borelja i Kurtija, ne precizirajući datum.

 

Politico: Gledamo li kraj Dejtonskog mirovnog sporazuma

ba.n1info.com

Politico: Gledamo li kraj Dejtonskog mirovnog sporazuma - N1

Autor:N1 BiH

5-7 minutes


Dejtonski mirovni sporazum koji je trebao poslužiti kao ljepilo koje će spojiti državu, možda je suočen sa svojim krajem, upozorava se u tekstu objavljenom u političkom magazinu Politico. Ističe se kako je Europska unija prekinula nade o pridruživanju cijelog regiji, samim tim i Bosni i Hercegovini, te da su Sjedinjene Američke Države preuzele ulogu ublažavanja krize unutar same Europe, što dodatno šteti ugledu EU. Krizu je neophodno riješiti baveći se njenim uzrocima, a ne simptomima, navodi se u analizi političke situacije u BiH.

‘Da li je ovo kraj mirovnog sporazuma koji povezuje Bosnu?’ naslov je teksta čiji autor, bivši ambasador Velike Britanije u Jugoslaviji, Irskoj i Italiji Ivor Roberts pojašnjava kako je međunarodna zajednica, tačnije EU i SAD, u problemima još od trenutka potpisivanja Dejtonskog sporazuma, koji je trebao poslužiti kao “ljepilo” koje će spojiti prethodno zaraćene “etničke krhotine” u zajedničku državu, ali da svako malo se podsjećamo kako to ljepilo zapravo ne drži dobro.

Zemlja se još jednom našla u političkoj krizi – pregovori o članstvu u EU su u zastoju a lider bh. Srba Milorad Dodik prijeti povlačenjem iz državnih institucija, uključujući i zajedničku vojsku, de facto odvajanjem od države, ističe autor i dodaje:

Ali ovog puta, moglo bi se desiti da gledamo u kraj Dejtonskog sporazuma, dok ignorišemo glavni uzrok”.

Podsjeća kako je visoki predstavnik u nedavnom izvještaju Vijeću sigurnosti UN zaključio kako se BiH suočava s “najvećom egzistencijalnom prijetnjom u postratnom periodu”, te kako je pozvao na produženje mandata malobrojnih vojnih snaga EU, što je i dobio.

“Ipak, bitno je ne previdjeti kako Dodikove prijetnje dolaze kao izravan odgovor na odluku kojom je sada bivši visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo zakon, kojim se kažnjava negiranje genocida u Srebrenici kaznom do pet godina zatvora”, navodi se u tekstu, te naglašava kako su međunarodni sudovi kategorizirali masakr iz jula 1995. kao genocid te da niko “ne može niti treba da umanji težinu ovog zločina”.

Inzko je nakon donošenja odluke kazao dvije zanimljive stvari, nastavlja autor.

“Prvo, rekao je kako zna koje će biti posljedice njegove odluke, to jest, kako će Dodik reagirati. A drugo, dodao je kako njegova odluka da negiranje genocida proglasi zločinom jednostavno usklađuje BiH sa europskim normama. Što se tiče prvog stava, Inzko kaže kako po njegovom mišljenju izazivanje najvećeg konflikta u BiH nakon rata kako bi se donio ovaj zakon vrijedi, s čim se ja kao neko ko je svjedočio brutalnom ratu u BiH i kao učesnik razgovora koji su doveli do Dejtonskog sporazuma teško mogu složiti. Kad je drugi stav u pitanju, usklađivanje sa EU normama ima smisla ako će zemlja neizbježno postati članica EU, osim što neće”.

Ovogodišnji EU-Zapadni Balkan samit u Brdu kod Kranja je prekinuo nadu da će se zemlje regije uskoro pridružiti Uniji, a EU je “zasladila gorku pilulu blago ohrabrujućim izjavama i izdašnim ekonomskim i investicijskim planom od devet millijardi eura”.

Za BiH, perspektiva članstva u EU obećavala je ublaživanje etničkih napetosti koje se nastavljaju od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. U tom smislu Dejton je značio ogroman uspjeh – očuvao je mir, dostignuće za koje su mnogi mislili da je nemoguće. Osim toga, zemlja je uspjela reafirmirati bh. identitet, kojim se većna ponosi”, smatra autor.

Ipak, realisti su uvijek znali da je Dejton bio dobar način za okončanje rata, ali loš način za izgradnju države. Mnogo je razloga zašto to nije uspjelo, ali bitan je taj što je Dejton, za razliku od ranijih mirovnih sporazuma koji su predlagali multietničku kantonalnu strukturu, zapravo osigurao podjelu Bosne i Hercegovine na dva etnička bloka s visokim stepenom autonomije u decentraliziranoj zajedničkoj državi”, dodaje i podsjeća kako su bivši visoki predstavnici, posebno pokojni Paddy Ashdown, pokušavali godinama da revidiraju Dejton kako bi izgradili snažniji centar, ali bh. Srbi su se opirali navodeći da to nije nešto što su potpisali.

“Dakle, postojao je i postoji trajni sukob između centralizacijskih težnji visokog predstavnika i inzistiranja bosanskih Srba na decentralizaciji”, zaključuje se u tekstu.

Autor smatra kako EU ne može “šefovski nametati europske norme preko neizabranog guvernera, ako te europske norme nikud ne vode”.

Nasuprot tome, američki predsjednik Joe Biden vidi BiH i Kosovo kao nedovršeni posao i već je signalizirao da su SAD spremne uključiti se u rješavanje ovih dugotrajnih kriza. Ima izuzetno iskusan tim stručnjaka za Balkan u State Departmentu i već je poslao jednog od njih, pametnog i predusretljivog Gabea Escobara, u Bosnu da ugasi vatru, hitro preuzevši vodeću ulogu iz slabašnih ruku Europljana”, dodaje i zaključuje kako je neobično je to da je na SAD da ublaži krizu unutar same Europe.

Smatra kako je ova situacija jako šteti prestižu i autoritetu EU, a da SAD nije jedina globalna sila koja će zakoračiti u taj vakuum

“Ako je EU stalo do mira i stabilnosti u BiH onoliko koliko kaže da jeste, trebala bi se prestati boriti protiv simptoma problema i pozabaviti se uzrokom, dajući BiH i drugim zemljama u regiji jasan putokaz koji će nagraditi teške odluke s članstvom”, navodi se u zaključku.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad

 

среда, 17. новембар 2021.

AIDA, QUO VADIS: Antifašistička doslednost pazarske La Pasionarije

AIDA, QUO VADIS: Antifašistička doslednost pazarske La Pasionarije

Milan Babović

16. 11. 2021. u 18:30

Žalosno je što ova opskurna grupa, od naroda na kom su patentirani "srbosjek" i kvota "sto za jednoga" pokušava da napravi nove naciste

Novosti

DA li se sećate kako je počeo pad Hitlera? Počeo je da sakuplja dečake, da struže dno nemačke kace. Ovi momci koji stoje večeras pored nas, nažalost sa druge strane, jesu to što Vučić struže...

To je pre neko veče doslovce izgovorila žumance borkinja Aida Ćorović, pokraj murala u NJegoševoj. Ova otrovna izjava samo je sublimat naručenih stavova karikaturalnih srpskih antifašista, koji hodeći Brozovim putem odrađuju tezgu kod svojih zapadnih mentora.

No, ma koliko to putujuće pozorište, koje i dan-danas bunca o Jugoslaviji i brani region (ogavne li reči) od velikosrpske hegemonije, ovaj politički hipsteraj zahteva podrobniju analizu.

PUKLA LJUBAV: Marinika Tepić i Aida Ćorović u klinču zbog generala Mladića

AIDA ĆOROVIĆ PRIZNALA: Skup nam je propao!

EVO KO JE HEROINA "NEZAVISNIH" MEDIJA! Aidi smeta mural Mladiću - ne smeta joj ploča zločincu Aćifu Efendiji

Prvo, Ćorovićeva je navedenim stavom poistovetila većinsku Srbiju (koja doduše ima manjak zuba) sa Trećim rajhom. Jer, ako je Vučić Firer - Srbi su zabludeli nacisti. Tu ona svakako nije pionir. Jer, decenijama smo, zaglušeni ehom haške nepravde, pod kanonadom zapadnih ala i domaćih NVO prevaspitača - priznajte genocid i postanite novi Nemci. A, to što su po Nirnbergu postmoderne Naser Orić i Ante Gotovina plahe srne nije bitno za Aidu. Pa jebote, mi se borimo protiv domaćeg fašizma, hajde da počistimo svoje dvorište. Anti - fa, anti - fa, aaantiii fašistaaa!

Drugo, pazarska La Pasionarija zaboravlja da je Adolf iz jajinačkog vinskog podruma (ne, nije iz pivnice) otišao da se pokloni žrtvama u Potočarima, i da je odatle jedva izvukao živu glavu. Tolerantni antifašisti sa druge strane Drine ni do dan-danas nisu niti uhapsili niti osudili one koji su hteli da linčuju tadašnjeg srpskog premijera, iako su tamošnjim službama dostavljeni i video-snimci i imena nasilnika.

Treće, kako to da je našoj junakinji zafalilo jaja kad je u Sjenici 2012. postavljana spomen-ploča Hasan-agi Zvizdiću, komandantu zloglasne muslimanske milicije i otvorenom kolaborantu? Nismo je čuli da joj smeta tabla posvećena Aćifu Bljuti Hadžiahmetoviću, ratnom gradonačelniku Novog Pazara, koji je u vreme Drugog svetskog rata zatro stotine srpskih porodica sve do Zubinog Potoka. Nije antifašistički ćutati i na spomenik Ridvanu Ćazimiju, komandantu terorističke OVPBM, u Velikom Trnovcu, iako njegovo delovanje proističe direktno iz Druge prizrenske lige koja je 1943. nacrtala konture nacističke "velike Albanije". Nije stajala na barikadama kada su Torockajevi "župani" u crnom, sledbenici zloglasnih njilaša, premlaćivali lancima i šipkama u Temerinu srpske mladiće...

Još je primera dvoličnosti novopečene heroine boljosrbijanaca koji su za svoj groteskni marš na NJegoševu izabrali baš Dan borbe protiv fašizma i antisemitizma, ali je prostora malo. Žalosno je što ova opskurna grupa, od naroda na kom su patentirani "srbosjek" i kvota "sto za jednoga" pokušava da napravi nove naciste. Možda razloge treba tražiti i u delu objave na "Fejsbuku" iz februara 2020. kada je, obznanivši da je bez posla, Aida zarozala od suza građansku Srbiju:

- Pre tri godine sam napravila novu organizaciju i sada pokušavam da je postavim na noge, ali je sada mnogo teže jer donatori nisu iskreno zainteresovani za istinske demokratske procese...

Valja reći da je atifašistkinja, koja se skrušeno spremala da postane kuvarica, nedugo zatim odbila posao koji joj je ponudio Firer s početka priče.

https://www.novosti.rs/vesti/kolumne/1056103/aida-quo-vadis-antifasisticka-doslednost-pazarske-pasionarije