pravda.rs
Емил Влајки: Чињенице о "геноциду у Сребреници"
16-20 minutes
Kao što sam već rekao u prethodnim kolumnama, sigurno je da su nakon pada Srebrenice počinjeni zločini nad zarobljenim muslimanskim vojnicima. Svaki je rat pun agresivnosti, mržnje i nasilja i vrlo je teško reći šta je dobro a šta loše kada patološki um caruje nad racionalnošću i samo-uzdržavanjem.
Piše: Emil Vlajki
Na primjer, spomenimo nekoliko genocida:
*Genocid nad Indijancima u SAD.
*Genocid nad Aboridžinima u Australiji.
*Genocid nad Armencima od strane Turske tijekom Prvog svjetskog rata. Smatra se da je ubijeno od osamsto tisuća do milijun i pol ljudi. Turska to negira i kažnjava zatvorom svakog tko to kaže.
*Genocid nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu.
Genocid nad Rusima u Drugom svjetskom ratu, 27 milijuna žrtava.
*Genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima u Jasenovcu od strane ustaškog režima.
*Krajem Drugog svjetskog rata savezničke snage su, bez ikakvog strateškog razloga, bombardirale njemački grad Dresden, ubivši pritom nekoliko stotina tisuća nezaštićenih civila.
*SAD je bacio atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki u Japanu uzrokujući pritom stotine hiljada civilnih žrtava.
Od svih navedenih zlodjela, samo se genocid nad Jevrejima oficijelno priznaje!
Sredinom devedesetih, dešava se teški zločin u Srebrenici koji je politički okarakteriziran kao genocid.
Nije stvar samo u tome što je broj žrtava (oko osam tisuća) neznatan u odnosu na istinske genocide. Nigdje ne postoji dokument koji bi govorio o namjeri da se taj zločin izvrši. Ali ono što je za mene još važnije, pošto mi je po majčinoj, jevrejskoj, liniji pobijeno pola porodice u Drugom svjetskom ratu, je činjenica da su nacisti neselektivno ubijali sve pripadnike tog naroda. Da su imali „srpsku koncepciju genocidnosti" po kojoj se nisu ubijali žene, djeca i starci (kao u Srebrenici) moja porodica bi preživjela rat, a isto tako i barem četiri milijuna Jevreja. Zbog toga, nazivati srebrenički zločin genocidom, vrijeđa moja osjećanja i inteligenciju.
NAPOMENA. Ovaj zločin je politički intoniran iz više razloga. Prvo, nazvan je genocidom što kod javnog mnijenja izaziva snažne, negativne emocije. Zatim, time se opravdavaju svi NATO zločini nad Srbima. U ono doba, time je bila skrenuta pažnja sa američko-hrvatske operacije „Oluja" koja je rezultirala mnogim zločinima nad Srbima.
Politički karakter se ogleda i u tome, što se svake godine vrši ukop muslimana u Potočarima. Taj se događaj difuzira planetarno, i svjetsko javno mnijenje se time podsjeća u kontinuitetu na „srpsku genocidnost".
A sada neke od neospornih činjenica koje se tiču broja srebreničkih žrtava. (kao i u prethodnim kolumnama, za sve ovo postoje adekvatne fusnote koje bi u slučaju polemike bile reproducirane).
Sto se tiče Srba, Crnogoraca, Hrvata i Muslimana, svi oni pripadaju istoj etničkoj grupi, govore isti jezik, dijele istu povijest i imaju isti mentalitet. Nahuškani od Zapada da se međusobno ubijaju, sigurno su počinili svakakve zločine i etnička čišćenja. U tom smislu, nitko nije nevin na Balkanu.
Činjenica je, da postoje tijela više od 300 ubijenih muškaraca kojima su vezane ruke odostraga i/ili s povezom na očima. Haški sud je pretpostavio da su to bili Muslimani. Pritom:
-Ne zna se kada i u kojim okolnostima je izvršena egzekucija.
- Otkopavanje i pregled tijela u grobovima udaljenim i po nekoliko desetina kilometara daleko od Srebrenice, vršili su isključivo stručnjaci haškog suda, bez prisustva Srba, što nije bio najbolji način da se osigura objektivnost ekspertize.
Postoji još jedna činjenica koja tjera na razmišljanje. Navodni masakr Muslimana Srebrenice izvršen je prema haškoj optužnici od 12 do 15 jula 1995. godine. Međutim, već se oko 20. jula počelo govoriti o masakru od 6.000 do 12.000 osoba, a konstituirani su i spiskovi nestalih osoba od strane Muslimana. Prosto je nemoguće, da se u tako kratkom vremenu i to u ratnim uvjetima, moglo sa izvjesnošću tvrditi nešto tako krupno.
Ironično i cinično, prave ubice, SAD-NATO-EZ koalicija sa njihovim liderima i "novinarima": Clinton, Blair, Solana, Clark, Amanpur, Shea, itd, sada se postavljaju kao sudije presuđujući ludilu jugoslavenskih naroda koje su sami isprovocirali.
Ratni zarobljenici i mrtvi ljudi na biračkim listama
U svakom slučaju, sudeći prema činjenicama jedno je sigurno. Nakon pada Srebrenice, srpske snage su zarobile više hiljada muslimanskih vojnika. Za to postoje slijedeći razlozi:
- Srbi iz Republike Srpske čije je ljudstvo bilo manje brojno od muslimansko-hrvatskog, nisu mogli dopustiti uhvaćenim muslimanskim vojnicima da se vrate na bojište.
- Među uhvaćenim Muslimanima bilo je dosta onih koji su, pod Orićevim rukovodstvom, izvršili brojne zločine nad srpskim civilnim stanovništvom u periodu 1992-1995.
- Postoje realne pretpostavke da je izvjestan broj muslimanskih vojnika egzekutiran zbog prethodno počinjenih zločina nad Srbima.
- Postoje realne pretpostavke da je izvjestan broj muslimanskih boraca nastojao da izbjegne zarobljeništvo i u proboju nastradao.
- Postoje realne pretpostavke da je izvršen izvjestan broj zločina nad zarobljenim Muslimanima.
- Sve ostalo, a prije svega plansko pogubljenje hiljada uhvaćenih muškaraca, Muslimana, je sumnjivo i do sada bez ikakvog ozbiljnog dokaza.
U pogledu liste od nekoliko hiljada "nestalih" muslimanskih vojnika koju je objavio Crveni križ, upamtimo slijedeće činjenice:
*Nekoliko hiljada muslimanskih ratnika pobjeglo je iz Srebrenice prije nego što je grad pao.
- Jedan članak u londonskom 'Times-u' (2. august 1995.) navodi da je nekoliko hiljada srebreničkih vojnika prebjeglo sjeverno od Tuzle "bez da o tome obavijeste njihove porodice".
- Štoviše, "međunarodni Crveni križ se obratio bosansko-hercegovačkim vlastima tražeći informacije o nekih 5.000 individua koje su pobjegle iz Srebrenice, od kojih su neki dospjeli do srednje Bosne."
- Zahtjev Crvenog križa je bio popraćen izvještajem UNHCR-a broj 37, datiranim od 13. septembra 1995, u kojem se tvrdi:
"Otprilike 5.000 srebreničkih muslimanskih trupa je napustilo enklavu neposredno prije pada. Muslimanska vlada je priznala da su ovi ljudi bili premješteni u druge jedinice njihovih vojnih snaga. Činjenica da njihove porodice nisu bile obaviještene bila je opravdana obavezom da se čuva vojna tajna."
*Neki od ovih ljudi bili su nakon toga pronađeni i zarobljeni u Žepi.
"Kao što navodi New York Times:
'Ranjenici su bili ostavljeni, i kada su bosanski Srbi preuzeli grad tog utorka, ranjenici su bili premješteni u Sarajevsku bolnicu Koševo na liječenje. Mnogi su od njih započeli svoje putovanje u Srebrenici, a onda prebjegli u brda kada je ova 'sigurnosna zona' pala u ruke bosanskih Srba 11. jula. Ovi ljudi nisu dospjeli do Tuzle, gdje je završio najveći broj izbjeglica, nego su postali branioci Žepe.'"5
*Oko 3.000 ljudi bilo je na izbornim listama tokom općinskih izbora u Srebrenici 1996. i 1997.
*Početkom 1996. (17. januara), mančesterski "Guardian" je objavio članak o grupi bivših muslimanskih zatvorenika iz Srebrenice i Žepe koji su bili primljeni u Dublinu nakon što su bili oslobođeni.
*U istom članku može se naći i podatak da su "stotine bosanskih muslimanskih zatvorenika i dalje zatočeni u dva tajna logora u susjednoj Srbiji,...i da je Crveni krst u Beogradu pregovarao nekoliko nedjelja da se ti ljudi puste i da im se ponudi utočište u trećim zemljama."
*SAD su odlučile da prihvate dvije stotine i četrnaest Muslimana koji su, nakon pada Srebrenice i Žepe, bili zatočeni u srpskim logorima i da im ponudi status izbjeglica.
*Na listi "nestalih", više stotina osoba je bilo već mrtvo. "Profesor Milivoje Ivanišević sa Univerziteta u Beogradu pregledao je detaljnije listu Crvenog krsta i otkrio da je sadržala imena ljudi koji su bili preminuli prije nego što su trupe bosanskih Srba ušle u Srebrenicu."
SAD sateliti i U-2 dokazi
Prema "New York Times-u": "10. augusta 1995, voda američke delegacije u UN, Madeleine K Albright, pokazala je na zatvorenoj sjednici Vijeća bezbjednosti UN odabrane fotografije dviju lokacija. Zatim je rekla, 'Vidjet ćemo da li će bosanski Srbi pokušati da izbrišu dokaze onoga što su učinili.'"
*Na osnovu ovih fotografija su Vijeće bezbjednosti i Sud za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju optužili Karadžića i Mladića da su naredili masakre uhvaćenih muslimanskih vojnika nakon pada Srebrenice.
Komentar
*Ni štampi ni Sudu nisu bile dostupne sve fotografije.
*Clinton-ova administracija objavila je tri od osam fotografija koje su pokazane Vijeću bezbjednosti.
- Jedna od tri fotografije pokazivala je "raskopano zemljište".
- Druga je navodno pokazivala velik broj muškaraca na jednom polju blizu fudbalskog stadiona oko 5 milja od Srebrenice.
- Zadnja je fotografija pokazivala široko područje svježe raskopane zemlje, čime su se htjeli sugerirati navodni masovni grobovi.
U svakom slučaju, teško je vjerovati da su članovi Vijeća bezbjednosti, samim tim što su vidjeli fotografije, mogli nepobitno zaključiti da je "srebrenički masakr" počinjen od strane Srba pošto slike nisu doslovno ništa dokazivale.
Novinari su se žalili da je SAD vlada odbila "da dopusti novinarima da vide satelitske fotografije (...) za koje se govorilo da su prikazivale ljude okupljene na fudbalskom stadionu. Američki zvaničnici su izjavili da su satelitske fotografije klasificirana informacija, iako ih je gospoda Albright prethodno pokazala ostalim članovima Vijeća bezbjednosti."
Pitanje je slijedeće: Zašto je vlada SAD klasificirala (za narednih trideset godina, najmanje) fotografije koje su dokazivale istinitost njenih tvrdnji o "masakru u Srebrenici"? Da parafraziramo Shakespeare-a: Nešto je trulo u državi SAD.
Nakon pokazivanja (pardon: prikrivanja) originalnih satelitskih i U2 fotografskih snimaka publici, zašto su SAD smatrale neophodnim da prošire glasine o tome da su Srbi uklonili i kemijskim sredstvima uništili hiljade tijela koja su navodno prethodno bili pokopali ispod tog "raskopanog zemljišta"?
Masovni grobovi, "nestala tijela" i spirala nasilja
Ponovimo:
*Poznato je da tokom rata nema dovoljno vremena ni prilike da se poginuli sahrane individualno. U tom smislu, masovnih grobova je bilo posvuda u Jugoslaviji. Međutim, pitanje se postavlja gdje su tijela navodno nekoliko hiljada (6, 8,12.000) ubijenih Muslimana?
*Jedan dio tijela nije mogao biti identificiran. Prema tome, ne možemo znati koje su nacionalnosti bili ovi ljudi ni kada su umrli.
*U ono doba, Haški sud je smatrao, što zvuči prosto nevjerojatno, da identifikacija tijela uopće nije prioritetan zadatak ove institucije!
*Do sada nema nikakvih drugih činjenica. Prema tome, svi zaključci koji slijede iz toga su ideologija, spekulacija i/ili propaganda, kao na primjer SAD tvrdnje da su Srbi uništili dokaze služeći se korozivnim sredstvima. Nezavisni timovi istraživača nisu mogli pronaći nikakve tragove korištenja korozivnih sredstava.
U svemu ovome ispušta se iz vida još jedna važna činjenica. Po saznanjima iz većeg broja zapadnih izvora, bilo je više nego dovoljno elemenata da se podigne optužnica protiv Orića i izvjesnog broja drugih Muslimana zbog ubistava velikog broja srpskih civila u Srebrenici i oko nje. ICTY će sigurno jednog dana to uraditi, ali je njegova dosadašnja šutnja vrlo jasna.
*Naime, podizanjem optužnice protiv Orića i ostalih zbog masakra nad srpskim civilima, pokazalo bi se da su Srbi imali opravdanih razloga da, nakon pada Srebrenice, presude zločincima koji su se nalazili među zarobljenim vojnicima.
*Zatim, ispalo bi da su ustvari Srbi bili ti koji su bili prve masovne žrtve, pa bi eventualno motiv osvete bio mnogo bliži mnijenju.
*Drugim riječima, razotkrila bi se spirala nasilja koja bi Srebrenicu prikazala u potpuno različitom svjetlu, tako da medijski propagiran "srpski masakr nad Muslimanima" ne bi ni izdaleka imao sadašnju težinu.
Kintonu je trebalo 5.000 muslimanskih žrtava
"Predstavnici bosanske zajednice okupili su se u Sarajevu 28. i 29. septembra (1993., E.V.)... Delegacija Bosanaca iz Srebrenice je prevezena u Sarajevo helikopterom UNPROFOR-a da učestvuje u debati. Prije tog sastanka delegacija je imala privatni sastanak sa predsjednikom Izetbegovićem... Neki od preživjelih članova srebreničke delegacije izjavili su da im je predsjednik Izetbegović rekao da je on znao za mogućnost NATO intervencije u Bosni i Hercegovini, ali da se to moglo desiti samo pod uslovom da Srbi upadnu u Srebrenicu i ubiju pritom barem 5.000 njegovih ljudi."
Pošto je ova priča bila također potvrđena nakon pada Srebrenice od drugih muslimanskih lidera, postoji velika vjerojatnost da je Izetbegoviću zaista bila predložena ova sramna ponuda od strane NATO-a. Ali NATO je isto što i SAD, a SAD su bile, barem formalno, isto što i Predsjednik Clinton. Markale masakri i mogućnost pada Srebrenice sa navodnim muslimanskim žrtvama i "monstruoznim srpskim ubicama" očigledno su svakoga zadovoljavali:
- Predsjedniku Klintonu je trebala za izbornu godinu 1996. jedna mala vojna pobjeda protiv Srba i konačni "mir" (kolonijalni SAD protektorat) za Bosnu i Hercegovinu.
- Zapadno javno mnijenje bi uživalo u novim ratnim igrama (NATO napad na Srbe).
- Pentagon bi mogao testirati novo oružje na Srbima.
- Vojna industrija bi dobila nove narudžbine.
- Prijatelji SAD, konzervativni muslimanski režimi, bili bi zadovoljni, nakon podjele Bosne i Hercegovine, sa novo-stvorenom muslimanskom polu-državom u srcu Evrope.
- Pad Srebrenice i navodne muslimanske žrtve zataškale bi hrvatsko osvajanje Krajine i predvidljivo stradanje srpske populacije sa ovog područja.
Prema tome, masakrl na Markalama i pad Srebrenice bili su neophodni i morali su biti izvršeni.
Međutim, za naivnog čitaoca, jedan problem ostaje. Naime, čak i da je Izetbegović naredio svojim trupama u Srebrenici da se predaju, nije trebalo da Srbi, nakon preuzimanja grada, ubiju niti jednu od onih pet hiljada "potrebnih žrtava"!
Oni koji imaju ovu vrst problema, vjerojatno su nesvjesni moći koju ima današnja totalitarna propaganda. Nije važno da li se nešto desi ili ne, zato jer se sve može kreirati i proširiti preko medija.
Na primjer, nepostojeći logori "smrti" i "silovanja" u BiH koji su bili nekritički prihvaćeni od strane zapadnog javnog mnijenja, otvorili su mogućnost za svakovrsne "istinite laži". Zapadno javno mnijenje je željno da učestvuje u imperijalističkim SAD-NATO-EZ akcijama jer mu takva politika osigurava visok standard, ali hipokrizijski traži moralno opravdanje za to.
Kostojeća info-totalitarna mašinerija je savršeno sposobna da stvori iluzije o ovoj vrsti moralnosti. Nije važno što će se laži poslije otkriti, uvijek ima dovoljno novih imperijalističkih igara da sramno izmišljena te silom i ucjenama nametnuta realnost padne ubrzo u zaborav.
Zaključak. Nema razloga da se više troši vrijeme na pobijanje vješto izvedene propagande oko Srebrenice. Štoviše, može se reći da je Zapad u toku zadnjih deset godina, lagao o svemu ostalom: srpskim "logorima za silovanje" i" logorima smrti", o Markale masakrima, o "Račak masakru", o navodnoj smrti 100.000 ili čak 500.000 Albanaca sa Kosova "ubijenih od strane Srba", itd. Prema tome, zašto ne bi lagao i u ovom slučaju?
Dakle, problem nije u istinitosti činjenica o Srebrenici, u svakom slučaju ne za nove totalitarne vladare. Za njih su Srebrenica i Markale bili samo neka vrst krvave ali neophodne metafore, put do Dayton-sporazuma, do kolonizacije Balkana, do ostvarivanja neljudskih geopolitičkih ciljeva.
U današnje vrijeme događaji tipa "masakr" ne moraju se uopće dogoditi. Dovoljno ih je samo zamisliti. Ostalo je stvar tajnih službi, čarobnjaka iz agencija za odnose sa javnošću i savezništva elita, medija i publike. Američki film 'Wag the Dog' sjajno pokazuje kako je postojeća stvarnost sve više čista iluzija, a iluzija sve više postaje nepodnošljiva realnost.
Povrh svega, Srebrenica se mora sagledati u cjelini, počevši od masakra nad srpskom populacijom u tom području, kršenja odluke UN-a o stvaranju demilitarizirane zone, političkih igara oko Srebrenice posebno u vezi tragedije Srba iz Krajine. Isključivo izdvajanje mogućeg srpskog zločinačkog ponašanja iz ovog konteksta prepunog zločina i intriga svih vrsta i od strane sviju, ne predstavlja nikakvu pravdu, već čistu manipulaciju i namjeru da se demonizira srpski narod.
Ostaje još pitanje nestalih iz Srebrenice. U onom vremenu, Haški Tribunal nije išao ide dalje od 6000 nestalih. Vjerojatno ne treba dovoditi u sumnju ovaj podatak. Ali ako je i tako, postavljaju se i slijedeća razmišljanja. Prvo, rat je, što objašnjava mnogo toga. U Francuskoj, bez ikakvog rata, nestaje godišnje pedeset tisuća osoba. Zatim, pod pretpostavkom da su svi nestali Muslimani poginuli, zar nisu mogli poginuti na različitim bojištima u BiH? Sve u svemu, ima puno pitanja, puno propagande, puno emotivnog naboja, puno različitih interesa koji su prikriveni navodnim ili stvarnim masakrom, premalo direktnih dokaza i apsolutnog ignoriranja prethodnih srpskih civilnih žrtava na području Srebrenice.
U četvrtak čitajte na Pravdi tekst Emila Vlajkija "Što se dešavalo u Srebrenici u julu 1995. godine".
Predhodne tekstove Emila Vlajkija čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
PAŽNJA:
Sistemom za komentarisanje upravlja kompanija Disqas. Stavovi izneseni u komentarima nisu stavovi portala Pravda.
