SAD podižu novu 'željeznu zavjesu', a Ukrajini je osiguran smještaj s njezine istočne strane!
12-15 minutes
Autor: Zoran Meter
Dogodilo se ono što se, jednostavno, prije ili kasnije dogoditi moralo. Ruski državni vrh odlučio je pokrenuti vojnu operaciju protiv susjedne suverene države – Ukrajine!
Kasno je za plakanje, za analize zašto se sve to dogodilo i zašto se nije moglo spriječiti. Za to će biti vremena. Sada je nužno pokušati učiniti sve da se sukob s ukrajinskog terena ne proširi na čitavu Europu, a što bi onda značilo i na cijeli svijet.
Odmah želim kazati kako niti jedan američki vojnik ili vojnik bilo koje zemlje NATO saveza (to se ne odnosi na dobrovoljce ili pripadnike raznih privatnih vojski i sl.) neće ući u Ukrajinu i boriti se na njenoj strani protiv ruske vojske. To je a priori isključeno. Ukrajina nije u sastavu NATO saveza i na nju se ne može i nikada neće primijeniti čuveni čl. 5 koji govori o tome da se napad na jednu članicu istog tretira kao napad na sve ostale. To je jučer jasno ponovljeno i iz Bijele kuće odnosno od strane administracije američkog predsjednika Joe Bidena. U tom smislu svijet može biti miran.
Međutim ne može biti miran vezano uz moguće daljnje ruske poteze koji mogu biti rezultat ekonomskih tj. sankcijskih reakcija Zapada protiv Rusije. Naime, ruski predsjednik Vladimir Putin otvoreno je još prošlog mjeseca kazao kako će uvođenje „sankcija iz pakla", koje je najavljivao Washington, a onda i Bruxelles u slučaju ruske vojne intervencije u Ukrajini (a ona se upravo događa) značiti i potpuni prekid odnosa Rusije i Zapada. Drugim riječima – može se dogoditi da se u potpunosti prekinu ne samo diplomatski, već i oni vojni kanali veze koji postoje između Moskve i Washingtona. Pentagon je sinoć objavio (ali to je bilo prije ruske vojne intervencije) kako će vojni kanali veze između SAD-a i Rusije ostati otvoreni (ipak mislim da se to niti od danas neće promijeniti bez obzira na međusobni diplomatski rat koji je upravo počeo).
Biden je nedugo nakon ruskih diplomatskih zahtjeva za postizanje međusobnih jamstava za osiguranje strateške sigurnosti u Europi (u kojima je jedna od glavnih točaka zaustavljanje daljnjeg širenja NATO saveza na ruske granice i vraćanje infrastrukture NATO-a na one iz 1997. g. kada je dogovorena uspostava Vijeća Rusija-NATO i što ne znači povlačenje u međuvremenu primljenih država iz NATO-a, već samo postrojbi i vojne opreme drugih članica s njihovog teritorija), odmah jasno kazao kako američka vojska neće intervenirati u Ukrajini na strani te zemlje protiv ruske. Time je, zapravo, još i prije starta pregovora između Rusije s jedne, i SAD-a i NATO saveza s druge strane Putinu dao ono što je on i želio čuti. Naravno pri tom je Biden Putina upozorio na posljedice koje su potpuno u američkom interesu, a one su, bit ću slobodan to tako formulirati – konačno i definitivno „rezanje" Rusije od Zapada, prije svega Europske unije (Ameriku ostali Zapad u tom smislu previše ne zanima). Biden će time Europu (EU) za dugo vremena staviti pod punu američku sigurnosnu kontrolu, a bilo kakve pokušaje vanjskopolitičke ili vojne autonomije EU ili njenih ključnih članica Njemačke i Francuske – teoretski i praktično svesti na nulu.
U tom je smjeru već dugo sve išlo: Velika Britanija je provela Brexit, anglo-američki svijet se združio, sklopio nove vojne saveze poput AUKUS-a iz kojeg je glatko izbacio i Francusku i njene interese u Indo-pacifičkom prostoru i još mnogo toga drugog. Osim toga Biden je sada konačno uspio i blokirati već izgrađeni ruski plinovod Sjeverni tok 2 za opskrbu Njemačke i drugih dijelova EU novim količinama ruskog plina (pitanje je što će biti i s onim starim, a što će ovisiti i o potezima Moskve), a američki LNG tankeri s američkim ukapljenim plinom već su krenuli prema Europi.
Dakle, Putin je bio onaj koji je nakon nekoliko razgovora s Bidenom posljednjih mjesec i pol dana morao odvagati što je Rusiji više u interesu: pacifikacija potpuno proturuske moderne ukrajinske države koja je pod vanjskim upravljanjem Washingtona i nesumnjivo bi predstavljala poligon za buduću dugotrajnu destabilizaciju Rusije i primoravala Moskvu na neprestani vojno-sigurnosni fokus na tu zemlju; ili prihvaćanje takve Ukrajine (nazvat ću je „Anti-Rusija") u zamjenu za nastavak kakvih-takvih odnosa sa Zapadom (prije svega EU s obzirom na puno veći stupanj gospodarske suradnje koju Rusija ima s njom nego SAD-om).
Putin je konačnu odluku danas očito i donio, sasvim sigurno u potpunosti učitavajući sve njezine posljedice. Pri tom nema nikakve sumnje da će Ukrajinu staviti pod svoju kontrolu, u punom smislu te riječi! Hoće li je željeti okupirati i hoće li se zaustaviti do određene granice, npr. do Dnjepra, ili će je jednostavno učiniti nestabilnom i nefunkcionalnom (kako je to učinio Izrael sa svojim opasnim arapskim susjedima poput Sirije ili Iraka gdje on kada god za to osjeti potrebu u smislu zaštite svoje sigurnosti bez ikakvog oklijevanja bombardira ili raketira suspektne ciljeve, ili poput Turske, koja jednostavno na sjeveru Sirije proglasi sigurnosnu zonu ili uvodi zabrane letova), uopće više nije važno. Stvar je isključivo u tome da će se ostvariti ono na što je Putin već dugo upozoravao ukrajinski državni vrh ali ga Kijev nije želio (prije vjerujem nije mogao ili smio) slušati – a to je, da će Ukrajina prestati postojati u svom današnjem državnom obliku ako ne odustane od NATO saveza ili ne krene u implementaciju Minskih sporazuma, a umjesto toga krene u vojno rješavanje problema pobunjenih proruskih regija u Donbasu. Već one večeri, u ponedjeljak, 21. veljače (sigurno ne slučajno drugi dan nakon završetka zimske olimpijade u Pekingu), kada je Putin održao javni govor i proglasio priznanje odmetnutih ukrajinskih regija, krajnje oštar ton njegovih riječi, upućen ukrajinskom državnom (političkom i vojnom) vodstvu, jasno je ukazivao kako su vrlo male šanse da će rusko priznanje Donbasa biti i konačna „točka" na ukrajinsko pitanje tj. da neće uslijediti ovo što se upravo sada događa.
A ono što se u vojnom smislu sada događa na ukrajinskom tlu pratit će se s velikom pozornošću, pri čemu odmah treba biti jasno kako će s obiju strana krenuti lavina službenih dezinformacija i obmana. Međutim, neovisno o tome, već u idućih nekoliko dana bit će jasno u kojem će smjeru ići i čime će u konačnici rezultirati Putinova vojna operacija.
Kulminacija globalne geopolitičke bitke
Ono što je poznato je to da je Putin od početka ove „velike igre", kulminacije globalne geopolitičke bitke (barem kada je Europa u pitanju jer ona na Dalekom istoku tek slijedi), svima na Zapadu jasno dao do znanja što će se dogoditi ako se njega ne posluša. Putin nikada ne govori „u prazno", a potezi koje povlači navodno uvijek predstavljaju iznenađenje za Zapad – aneksija Krima, intervencija u Siriji, uspostava gotovo savezničkih odnosa Rusije s Kinom (iako ti potezi iznenađenje uopće ne bi trebali biti, barem ne za profesionalne analitičare). Dakle, nakon njih redovito slijede najprije „šok i nevjerica", a onda oštre političke osude Rusije, gospodarske sankcije i td. Putina se jednostavno nije željelo slušati i za to sigurno postoje puno dublji (čisto geopolitički) razlozi od onih koji se javno ističu – autokrat, diktator, agresor, tiranin i što sve ne.
SAD i Rusija dobili su ono što su i željeli
Vladimir Putin nedvojbeni je ruski patriot i Rusiji je uspio vratiti snažni položaj u međunarodnoj zajednici kojeg je izgubila raspadom SSSR-a. Putin, iako ispada „jastreb" ruske politike (naročito će ga se tako na Zapadu i službeno gledati od danas), u stvarnosti je dugo vremena tražio modele za normalni politički dijalog i suradnju sa Zapadom, ali s pozicije zaštite ruskih nacionalnih interesa, ili, kako je to često govorio – s pozicije međusobnog uvažavanja i ravnopravnosti. Međutim Zapad (čitaj SAD) to nije želio prihvatiti. Štoviše, Washington je otvoreno govorio kako Rusija nema pravo na svoje nacionalne interese i sfere utjecaja, jer se radi o kategorijama koje „nisu primjerene 21. stoljeću" i političkom leksikonu novoga doba.
Prema mom mišljenju, radi se o strateškoj pogrešci američke vanjske politike, iako je ona definitivno ostvarila ono što je željela i o čemu sam gore više u tekstu govorio – prije svega u odnosu na Europu. Naime, uvijek sam smatrao i smatram da je SAD imao izvrsnu šansu nakon raspada SSSR-a, pa čak i u prvim godinama Putinove vladavine od početka 2000-ih, Rusiju uključiti u tzv. zapadni geopolitički krug, uz samo nešto više takta i razumijevanja za ruske interese, prije svega na postsovjetskom prostoru. Mislim da to nije trebalo biti toliko teško i za Zapad predstavljati prevelik problem, poglavito ako bi se Rusija u tom slučaju kretala u smjeru američkih ključnih globalnih interesa ili ih barem ne bi ometala.
Američka strategija očito se odlučila za opciju potpune blokade, čak i dezintegracije Rusije, i to je – i ništa drugo – rezultiralo svim ovim događajima na koje je, uostalom, prije točno 15 godina na Minchenskoj sigurnosnoj konferenciji otvoreno upozorio i sam Putin u svom već čuvenom govoru koji je sablaznio Zapad (taj govor nije predstavljao baš ništa drugo u odnosu na ruske zahtjeve iz prosinca prošle godine predane Bidenu, i kada je upozorio na sve ono što se upravo ovih godina i događa).
Američki uspjeh u ovoj „igri" s Rusijom sada se svodi na slijedeće: Biden je od danas definitivno slomio uvijek „u zraku viseću" moguću uspostavu rusko-njemačke „osovine" i time spasio anglo-američke interese u Europi. Međutim pri tom je Rusiju još dublje vezao uz Kinu čime je gotovo oživotvorio najveće strahove Henryja Kissingera – uspostavu kinesko-ruskog saveza prema kojemu onaj njemačko-ruski izgleda skoro benigno. Sada je daljnji Bidenov cilj ekonomski što više oslabiti Rusiju i pokušati je dodatno međunarodno politički izolirati, a onda se obrušiti svom snagom na Kinu kao glavnog američkog globalnog suparnika. Ali to je vrlo rizična „igra", rekao bih i krajnje upitnog uspjeha, a prema mom mišljenju radi se o posljednjem i očajničkom pokušaju očuvanja američke globalne dominacije. Zato će se sada pozornost itekako trebati usmjeriti i na Kinu i njene poteze, prije svega oko Tajvana i JKM. Jer ruska odlučnost u rješavanju problema koje ona smatra po sebe ključnim sigurno neće ostati bez odjeka u Pekingu.
Putin je danas jasno upozorio Zapad (iako ga kao takvog nije imenovao) da će se, ukoliko se pokuša umiješati i počne prijetiti Rusiji, suočiti s nikad u povijesti viđenim odgovorom. U tom je smislu Putina sigurno preopasno ne shvatiti ozbiljno tj. iznova ga ne željeti čuti. Zato ne treba isključiti niti nastavak dijaloga Washingtona i Moskve oko sigurnosnih jamstava u Europi – gdje je ova druga potpuno „izbačena iz igre". Amerikanci jednostavno ne žele rat s Rusima u Europi, oni žele svoje slobodno fokusiranje na Indo-pacifik tj. Kinu.
Gubitnici
Geopolitička slika svijeta mijenja se ubrzanom dinamikom, a za 20 godina svijet će izgledati potpuno drukčije. Washington je davno pokrenuo, a Putin akcelerirao globalne geopolitičke procese, a Moskva će ih, definitivno, uz Washington i Peking aktivno sukreirati.
Europa će biti najveći gubitnik, a Ukrajina je to od danas i službeno. U vodu sada padaju sve one donedavno navodno čvrste teorije o „Rimlandu", „Heartlandu", Ukrajini kao središnjoj točci borbe Zapada i Rusije koju nitko neće htjeti izgubiti, ovih ili onih europskih strateških prometnih koridora i sl. O tome sam već odavno govorio u svojim analizama, jer svijet se u međuvremenu potpuno promijenio. Naime, u doba kada je moćno nuklearno oružje jamac sigurnosti ključnih svjetskih država, bilo kakav konvencionalni rat nekoga protiv njih je potpuno isključen. Zbog toga se za Ukrajinu Zapad neće vojno boriti bez obzira što je to u povijesti često bilo tako – zadnji put u doba Drugog svjetskog rata, kada je to pokušao Hitler.
Ukrajina je od Zapada svjesno žrtvovana još od majdanske revolucije 2014. g., od kada je, također svjesno, pretvorena u „Anti-Rusiju". I to iz jednog jedinog razloga kojeg u Kijevu nitko nije želio ili mogao vidjeti: konačnog dizanja nove „željezne zavjese" na europskom tlu, gdje je Ukrajini „osiguran" smještaj s njezine istočne strane, a Amerikancima dozvoljeno da s one zapadne čine sve ono što smatraju nužnim za osiguranje svojih nacionalnih interesa. To znači i još nešto, adio EU! Ako i opstane kao takva (obuhvaćena čvrstim američkim klještima Amerikancima ne smeta), bit će isključivo samo javni servis Washingtona. Od sada pa na dalje njezina je glavna zadaća „režanje" na Rusiju, naravno – bez „ugriza". A to će "režanje" po EU biti vrlo skupo.
Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na pcnen@t-com.me
