Претражи овај блог

недеља, 24. април 2022.

Србија и политика санкција

politika.rs

Србија и политика санкција

Небојша Катић

5-6 minutes


Не, Србија не би смела да се придружи санкцијама Европске уније које су усмерене према Русији, као што није требало ни да се понижава тихим увођењем санкција Белорусији. Санкције су инструмент рата, често су разорније и од бомби а Србија није у рату с Русијом, као што није у рату ни с Белорусијом. Србија није чланица Европске уније, није чак ни у њеном предворју да би је то обавезивало да следи казнену политику те заједнице.

Онај део јавности који се противи увођењу санкција полази од тога да је Русија историјски савезник и пријатељска земља која је једини заштитник Србије у Савету безбедности УН. Русија је и важан фактор домаће енергетске сигурности. Овој врсти аргументације нема се шта замерити. Она има своје елоквентне тумаче и добар део јавности ту аргументацију добро разуме.

Колико год оваква аргументација била важна и тачна, она ипак замагљује дубину проблема и тежину дилема које су везане за политику санкција. Чак и у свету сурове реалполитичке трговине поменута аргументација је (бар делом и несвесно) непринципијелна. На основу такве аргументације неко би могао закључити да не би било превише страшно ако би се Србија придружила санкцијама тамо где нема већег политичког или економског интереса. То вероватно објашњава и млаке реакције јавности на санкције уведене Белорусији. Следећи такву трговачку логику, Србија би без зазора могла увести симболичне санкције Ирану, Венецуели, Сирији или Куби, ако је сутра неко на то натера.

Санкције су брутални, цинични инструмент којим се уништавају државе, њихове економије и животи њихових грађана, тобоже у име демократије или хуманости. Оне се увек употребљавају селективно, бездушно и безобзирно, без имало правде или принципа. Ако се друге државе у хуманитарном и дакако миротворном заносу могу правити да не разумеју како санкције делују и шта је њихов стварни циљ, Србија се не може правити да то не зна.

Подсетимо се за тренутак последица санкција Југославији (Србији и Црној Гори) из деведесетих година прошлог века. Санкције Савета безбедности, за које је гласала и убога Јељцинова Русија, уништиле су економију Србије и припремиле су терен за велику распродају друштвеног богатства у првим деценијама 21. века. Притоме, санкције су сатрле велике делове средње класе и разориле су социјално ткиво друштва у свим његовим сегментима. Економске последице санкција су много теже чак и од економских последица бомбардовања из 1999.

Током периода санкција бруто домаћи производ Србије се преполовио – не фигуративно – буквално. Такав пад БДП-а се не догађа ни током ратова. Држава се релативно брзо опоравила од последица бомбардовања, али не и од дугорочних последица санкција. БДП Србије по глави становника се тек данас враћа на ниво с почетка деведесетих. Србија је изгубила 30 година развоја и данас је једна од најсиромашнијих држава Европе, чему су санкције дале лавовски допринос. (Сваљивање кривице за санкције на „Милошевићев режим" јефтин је изговор оних душа које се додворавају лево и десно било из глупости или из ћара.)

Санкције Русији, иако веома озбиљне, мекше су од оних које су биле наметнуте Србији или од оних кроз које су прошле или пролазе неке мање земље. Због енергетске и прехрамбене самодовољности, због позиције кључног енергетског снабдевача Европе и чињенице да се највећи део света није придружио западним санкцијама, Русија је на њих много отпорнија. Ако до тежих последица по економију и дође, то ће бити пре свега због грешака руске управљачке елите.

Но, вратимо се Србији. Ако Србија данас, због притисака Запада уведе санкције Русији, сутра ће их можда увести и Кини или неком трећем. На крају тог пута би се могло догодити да Србија уведе санкције и Републици Српској. Западним хуманистима неће зафалити ни разлога ни начина да Србију мало јаче притегну, ако устреба. (Узгред, то не би био први пут да Србија, под притиском, „својима" уводи санкције на Дрини.)

Да закључим – увођење или неувођење санкција Русији није питање подршке руској политици нити је питање навијања за руску страну у украјинском рату. Одлука о санкцијама би морала бити принципијелна и суверена одлука Србије. Србија не би смела да допусти да се око таквих одлука погађа с било ким. Захтеви да и Србија баци свој мали и безначајни камен на Русију страшна је иронија и понижење, тим пре што долази баш од оних који су Србији нанели огромне штете током деведесетих година. Држава која је прошла кроз трауму санкција онако како је Србија кроз њу прошла, морала би у своја законска акта, па и у Устав да угради одредбу по којој никада и никоме неће уводити санкције, без обзира с које стране притисци долазили.

Економиста

https://nkatic.wordpress.com/

Прилози објављени у рубрици „Погледи" одражавају ставове аутора, не увек и уређивачку политику листa

 

среда, 20. април 2022.

Анђелковић: Запад перфидно наводи Србе на самоуништење

rtrs.tv

Анђелковић: Запад перфидно наводи Србе на самоуништење

RTRS, Radio Тelevizija Republike Srpske, Radio Television of Republic of Srpska

3-4 minutes


Драгомир АнђелковићФото: РТРС

Анђелковић је на трибини "Рат у Украјини – шта значи српска неутралност" изјавио да се на Београд врши притисак да се због такозване ЕУ перспективе и привредне сарадње са Западом дистанцира од Русије, с циљем да се по принципу бумеранг ефекта примарно науди Србима, а не Русима.

- Они од нас траже да се одрекнемо себе, причајући нам да треба да се солидаришемо у вези са Русијом која од нас не тражи ништа, осим да будемо коректни - истакао је Анђелковић.

Он је указао да би Срби беспоговорним приклањањем Западу легализовали све у шта су западне силе биле умијешане током ратова деведесетих година прошлог вијека, попут хрватске злочиначке операције "Олуја", НАТО агресије на Републику Српску и Србију и отимања Косова и Метохије.

- Ако бисмо ирационално подлегли притисцима, изгубили бисмо руску подршку. Послије тога би од водећих западних сила била продубљена сецесија Косова, односно отпочела би свеопшта офанзива срачуната на рушење носећих стубова државности Републике Српске - навео је Анђелковић.

Он сматра да у Србији неутралност треба уградити у Устав и на уставан начин уводити санкције, што значи да то не може да се ради без одлуке УН пошто би то била мирнодопска агресија.

- У случају да се окрене Западу науштрб Русије, Србија више не би имала право да инсистира на Дејтону, нити да говори да је Косово отето. Зато је важно увијек имати на уму да су српски национални интереси недељиви и да треба да се бране у цјелини. Неутралност значи одбрану националних интереса, а одустајање од ње капитулајцију и сврставање на страну оних који врше агресију против нас - поручио је Анђелковић.

Политички аналитичар Александар Павић рекао је да је велико питање колико Срби дуго могу да бране позицију неутралности, поготово када дође ултиматум да се уведу санкције Русији.

- Најважније је да мобилишемо јавност за оно што нас чека и да увидимо да ли би нам сврставање на једну страну, ако је оно уопште могуће, осигурало оппстанак. Мислим да би наше попуштање било схваћено као слабост и знак да још јаче треба ударити. Нас ће Запад третирати као Русе изван Русије, шта год да урадимо. Јавности треба објаснити шта нас чека и учинити све да не изгубимо углед код наших пријатеља Руса и Кинеза - сматра Павић.

Социолог Слободан Рељић оцијенио је да је БиХ у стању окупације, која је нека врста пројекта Запада у једној врсти краја капитализма.

- То је свијет у којем постоје немогуће државе као БиХ, гдје ништа не може да се уради док се не добије допуштење оних који одржавају окупационо стање - рекао је Рељић.

Он сматра да ће додатне проблеме на Балкану и у БиХ изазвати слање њемачке војске, јер се тога не плаше само Срби него и други народи.

- Република Српска је озбиљно окупирана, а Србија као окупациона демократија у приличној мјери. Ипак, српски политичари треба да буду опрезни и да у сваком тренутку на уму имају расположење народа - нагласио је Рељић.

 

ДУШАН ПРОРОКОВИЋ: Зашто једна правила важе за Русију, а друга за све остале?

ДУШАН ПРОРОКОВИЋ: Зашто једна правила важе за Русију, а друга за све остале?

19.04.2022. - 8:22

© Sputnik / Vladimir Astapkovich

Одговор на ово питање из наслова текста је једноставан, мада не желе сви да га виде: против Русије се води хибридни рат! И све што гледамо, попут санкција, пропагандне кампање, игнорисања потписаних споразума и договора до избацивања из међународних организација — део је тога.

Исто као што ће део тога бити и све оно што ћемо у будућности гледати. Укључујући и покретање поступака за ратне злочине против појединаца из руског и војног политичког руководства, продужавање оружаног сукоба у Украјини „до последњег Украјинца", затварања граница за све руске робе и транспортна средства…

Једна правила за Русију, друга за остале…

Логично, свако придруживање оваквим акцијама јесте сврставање међу руске непријатеље. Рат је рат, био он хибридни или конвенционални. Уосталом, вођење хибридног рата уопште не искључује вођење конвенционалног рата. Као и што се, према једној од најширих дефиниција хибридног рата, може констатовати како је тај облик сукобљавања по нечему и гори од конвенционалног.

Док су у конвенционалном рату циљеви везани за уништење оружаних снага непријатеља, заузимање територије или смену политичког руководства, у хибридном рату циљеви су апсолутна деконструкција „непријатељског ткива", промена културног обрасца, сејање патолошке мржње, дугорочна дестабилизација и стварање предуслов за „трајни немир".

Наравно, коришћењем оружја за масовно уништење у конвенционалном рату број жртава може бити већи. Али, овде треба још и додати — у кратком року. Конвенционални ратови најчешће трају неколико година, често и свега неколико месеци. Хибридни ратови пројектују се да трају деценију, две, колико је неопходно. Између осталог и из разлога што су јефтинији.

Кад је почео хибридни рат против Русије?

И овај против Русије је започет највероватније 2014. године (када се говори о хибридним ратовима углавном је тешко одредити јасну временску границу његовог почетка).

Иако се дефиниције различитих теоретичара разликују, а критичари упозоравају да је појам хибридног рата „флуидан", неодређен, неки га категоризују као „теорију завере", неки чак кажу и да је овакво одређење непотребно (јер, рат је један макар се водио без оружја), хибридни ратови су наша стварност, део реалности у савременом свету. У овом конкретном случају, рат је покренут не против Путина, већ против Русије.

Илузија је да ће се постизањем неког мировног споразума стање вратити на старо, на време и околности пре ескалације украјинске кризе. Украјина је и раније представљала важно поље деловања у хибридном рату против Русије. Социјално–политичка деконструкција украјинског „националног ткива" које се потом уоквиравало на галицијској идентитетско–идејној матрици, одбацивање свих слојева источноукрајинског наслеђа, постојано сејање мржње према свему руском упорно се организовало и одигравало како злоупотребом свих државних институција, тако и западним помагањем тог пројекта. Украјина је у овој причи само средство, не и коначни циљ.

Одлука Генералне скупштине УН само је једно од „оружја" које се у овом хибридном рату користи. Због тога за Русију важе једна правила, а за све остале нека друга. Отуда и оволико недоследности. И тек ће их бити!

Катастрофа у Јемену

Бројним недоследностима може се додати још једна. У јеку почетне фазе акције Саудијске Арабије у Јемену, када се такође доста говорило о хуманитарном праву и цивилним жртвама, ова земља је изабрана у Савет за људска права УН (који броји 47 држава чланица).

И остала је у том органу све до краја мандата (трајао у периоду од 2017–2019. године, сама кандидатура поднета је у фебруару 2016. године).

Ко је тада гласао против? Да ли је и колико било забринутости унутар ГС УН? Јесу ли САД, Велика Британија и ЕУ лобирали кроз организацију УН као сада?

Јемен се до данас претворио у најгору хуманитарну катастрофу, број жртава премашио је 400.000, проблеми неухрањености деце, недостатка хране и неприступности води прогресивно повећавају ову цифру из месеца у месец.

„Случај" је хтео да су у мандату од 2021–2023. године две „столице" из источноевропске квоте попуниле Русија и Украјина. Чланство Русије је „суспендовано" до даљњег, гласовима 93 земље у Генералној скупштини УН.

Међу њима и Србије, чиме се неопрезно и неодговорно стварају услови за још гори сценарио. Јер, ово је питање најпре начелно.

rs.sputniknews.com

https://iskra.co/reagovanja/zasto-jedna-pravila-vaze-za-rusiju-a-druga-za-sve-ostale/

Ko je dobitnik, a ko gubitnik u ukrajinskoj krizi?

standard.rs

Ko je dobitnik, a ko gubitnik u ukrajinskoj krizi?

Ги Метан

18-23 minutes


Imajući u vidu okolnosti i ne ulazeći u moralni aspekt cele priče, ruska operacija će, uprkos zastojima i gubicima na početku, biti uspešna i ostaće zabeležena u vojnoj istoriji

U trenutku kada se čini da pregovori napreduju i kada se naziru prvi obrisi mogućeg rešenja u Ukrajini (delimična neutralizacija i demilitarizacija zemlje, prepuštanje Donbasa i Krima), počinjemo bolje da sagledavamo suštinu i pojedinosti konflikta. Ipak, ne bi trebalo očekivati brzi prekid vatre: Amerikanci i Ukrajinci još uvek nisu dovoljno izgubili, a Rusi još nisu dovoljno dobili, da bi sukobi prestali.

No, pre nego što se upustim dublje u analizu, želeo bih da pozovem one koji ne dele moju realističnu, objektivnu viziju međunarodnih odnosa da zaobiđu ovaj članak. Ono što će uslediti u nastavku neće im se svideti, pa na ovaj način imaju mogućnost da izbegnu grčeve u stomaku i da uštede vreme koje bi u suprotnom potrošili na klevete i napade na moj račun. Zapravo, verujem da je moral veoma loš savetnik u geopolitici, ali da je neophodan na ljudskom planu. Ni najtvrđi geopolitički realizam vas ne sprečava da, poput mene, budete angažovani vremenski i novčano kako biste olakšali patnje stanovništvu pogođenom borbama.

Analize nekih od najkompetentnijih stručnjaka (ovde posebno mislim na Amerikance Džona Miršajmera i Noama Čomskog), istrage koje su sproveli istraživački novinari kao što su Glen Grinvald i Maks Blumental, i dokumenta koja su Rusi zaplenili – presretnuta komunikacija ukrajinske vojske od 22. januara i otkriće plana napada koji je britanski oficir zaplenio (konfiskovao) iz napuštenog računara – pokazuju nam da je ovaj rat istovremeno bio neizbežan i improvizovan.

Improvizovani rat

Neizbežan jer su od izjave Zelenskog o nasilnoj okupaciji Krima u aprilu 2021. Ukrajinci i Amerikanci doneli odluku da započnu rat najkasnije početkom ove godine. Koncentracija ukrajinskih trupa u Donbasu od leta, masovne isporuke naoružanja od strane NATO-a poslednjih meseci, ubrzana borbena obuka pukova Azov i vojske, intenzivno granatiranje Donjecka i Luganska koje su Ukrajinaci izvodili počev od 16. februara (na sve ovo zapadni mediji ostali su nemi i gluvi), dokazuju da je Kijev planirao da izvede vojnu operaciju velikih razmera krajem zime.

Cilj je bio da se ponovi operacija Oluja koju je Hrvatska pokrenula protiv Republike Srpske Krajine u avgustu 1995. i da se tokom munjevite ofanzive zauzme Donbas, ne dozvoljavajući pritom Rusima da reaguju, i da se na taj način preuzme kontrola nad čitavom teritorijom Ukrajine, čime bi se otvorio put za ekspresno pristupanje NATO savezu i Evropskoj uniji. Inače, ovo takođe objašnjava zbog čega Sjedinjene Države od jeseni najavljuju ruski napad: Vašington je znao da će doći do rata, na ovaj ili onaj način.

A rat je bio improvizovan jer je ruska reakcija bila iznuđena i izvedena na brzinu. Shvatajući da diplomatski manevri NATO-a – američko neodgovaranje na ruske predloge, sastanak Blinken-Lavrov u Ženevi u januaru, pozivi Zelenskog na smirenost i posredovanje dvojca Makron-Šolc u februaru – nisu vođeni sa iskrenom željom da se spreči rat, i da su možda čak služili kako bi se ruska strana anestezirala, Moskva je odgovorila na odlučan i veoma rizičan način. Rusi su odlučili da preduzmu inicijativu i prvi napadnu sa namerom da čitav posao završe za desetak dana i Ukrajince uhvate nespremnim (prvo priznanje republika, pa sporazum o saradnji sa Moskvom, i na kraju početak vojne operacije).

I umesto direktnog napada na dobro opremljenu i čvrsto utvrđenu vojsku, odlučili su da je zaobiđu širokim, prostranim manevrom opkoljavanja, razmeštajući svoje snage na tri fronta odjednom, na severu, u centru i na jugu, kako bi od samog početka akcije uništili vazduhoplovstvo i onesposobili neprijateljsku tehniku u što većem obimu, čime bi osujetili mogućnost Ukrajinaca da vojno odgovore. Da su Rusi dozvolili Ukrajini da prva napadne, situacija bi za njih postala krajnje kritična i bili bi ili poraženi, ili osuđeni na beskrajni rat do iznemoglosti u Donbasu. Nemojmo smetnuti sa uma da su ruske snage u Donbasu praktično zanemarljive u poređenju sa ukrajinskim: 150.000 ljudi protiv 300.000 Ukrajinaca i njihove nacionalne garde.

Imajući u vidu okolnosti i ne ulazeći u moralni aspekt cele priče, ruska operacija će, uprkos zastojima i gubicima na početku, biti uspešna i ostaće zabeležena u vojnoj istoriji. S obzirom na to da je prva faza operacije okončana, Rusi se sada fokusiraju na svoj primarni cilj, odnosno likvidaciju džepova u Harkovu i Marijupolju koje drže neonacistički pukovi Azova i na suzbijanje paklenog otpora u Kramatorsku, gde se najveći deo ukrajinske vojske nalazi odsečen od ostatka.

Nakon toga će da odluče hoće li upregnuti tenkove preko ukrajinske ravnice, sve do Lavova, ili će se ovde zaustaviti.

Toliko o vojnom aspektu.

Pobednici i gubitnici

Pogledajmo sada političku stranu priče. Ko su pravi pobednici i gubitnici ovog rata? Uočavam pravog pobednika, nekoliko delimičnih pobednika i mnogo gubitnika. Najveći pobednik su nesumnjivo Sjedinjene Američke Države. Mora se priznati da je Bajdenov tim, uprkos senilnosti svog predsednika, majstorski manevrisao. Povlačenjem iz Avganistana prošlog avgusta, Amerika se oprala u očima javnosti i skinula sa sebe deo krivice za katastrofalnu invaziju i okupaciju ove jadne zemlje. Kreiranjem scenarija u kojem je sjajni glumac Zelenski odlično odigrao svoju ulogu, oni se sada u očima zapadnog mnjenja pojavljuju kao hrabri spasioci i beli vitezovi. Uspeli su da zbiju redove NATO-a i pretvore Evropljane u korisne idiote željne da „brane demokratiju koju je ugrozio gnusni kasapin i diktator Putin". Naterali su ih da kupuju njihov gas iz škriljaca, dok su levica i nemački Zeleni odmah pohrlili da obezbede vojne kredite od 100 milijardi evra za kupovinu njihovih F-35. Pun pogodak! Jedina mana u svemu tome: plan se nije završio onako kako je predviđeno. Rusi nisu upali u zamku. Ukrajina će biti raskomadana, neutralisana i, suprotno očekivanjima, neće ući u NATO.

Drugi dobitnici su Kina, Indija i zemlje juga, koje se naslađuju posmatrajući zapadnjake, a posebno Evropljane, rastrzane, međusobno zavađene i oslabljene na duže staze. Neočekivano, oni uspevaju da održe pogodnu poziciju neutralnosti ili nesvrstavanja. Kinezi bi više voleli prijateljski sporazum, ali nemaju izbora: svesni su da će, ukoliko Rusiju puste niz vodu, oni biti sledeći na listi, o čemu svedoči bujica zapadne sinofobije pod izgovorom odbrane prava Ujgura (dok su prema Jemencima koji se već šest godina nalaze pod nemilosrdnim bombardovanjem zapadnjaci potpuno ravnodušni).

Veliki gubitnik biće, naravno, Ukrajina, raskomadana, unakažena, rasparčana, opustošena, uzalud masakrirana, jer će na kraju izgubiti mnogo više od onoga čega bi morala da se odrekne da je odlučila da primeni sporazume iz Minska, umesto što ih je prezrivo odbacila.  U tom smislu će predsednik Zelenski snositi veliku odgovornost pred sudom istorije, jer se opredelio za propast svoje zemlje, umesto da teži ka kompromisu dok je još bilo vremena.

Evropa kao gubitnik

Drugi veliki gubitnici su Evropljani. Na kraće staze oni se naravno mogu pohvaliti ponovo uspostavljenim jedinstvom, ubrzanim naoružavanjem, žestokom rešenošću da brane demokratiju i slobodu do poslednjeg Ukrajinca, velikodušnošću prema izbeglicama, budućom energetskom nezavisnošću od Rusije, itd. Sve je to zaista tačno. Ali cena koju će zbog svega toga sutra morati da plate biće izuzetno visoka. Njihovi postupci pokazuju da Evropljani ne predstavljaju nikakav faktor u odnosu na Amerikance, postavši njihovi obični vazali. Prošlonedeljna odluka Ursule fon der Lajen da Amerikancima stavi na raspolaganje lične podatke građana zemalja EU pokazuje u kojoj meri je Evropa potčinjena SAD-u.

Isto važi i za ekonomiju: šta je smisao oslobađanja od ruske energetske zavisnosti ukoliko ćemo podpasti pod zavisnost od Amerikanaca, sa četiri ili pet puta većim cenama gasa? Kako će na to reagovati nemačka industrija kada račun dođe na naplatu? Tim pre što u Evropi nema ni transportera za tečni gas, ni odgovarajućih luka, ni fabrika za preradu takvog gasa, niti dovoljno gasovoda. Kako ćemo isporučiti američki gas iz škriljaca Slovacima, Rumunima, Mađarima? Hoćemo li ga upregnuti na magarce?

Šta će reći nemački Zeleni kada budu morali da prihvate izgradnju novih nuklearnih elektrana da bi se zadovoljila potražnja za strujom? Kako će reagovati evropska omladina i ekolozi kada otkriju da su prevareni i da je borba protiv globalnog zagrevanja žrtvovana zarad podlih geopolitičkih interesa? Šta li će učiniti Francuzi, kada uvide degradaciju svoje zemlje ne samo na svetskom već i na evropskom nivou nakon što budu prinuđeni da nemo posmatraju ponovno naoružavanja Nemačke i masovnu kupovinu američkog oružja od strane Poljaka, zemalja Baltika, Skandinavaca, Italijana, Nemaca? Kako će reagovati evropsko javno mnjenje kada shvate da je potrebno prihvatiti suživot sa milionima ukrajinskih izbeglica kojima su ponudili besplatne vozne karte?

Šta će iz svega toga dobiti Evropa, kada se probudi zavađena i rastrzana dubokom mržnjom i podeljena novom gvozdenom zavesom, pomerenom malo dalje na istok od one iz doba Hladnog rata? I šta će učiniti kada shvati da ne samo da nije uspela u potpunosti izolovati Rusiju, već se sama našla odsečena od ostatka sveta? Kada pažljivo pogledamo glasanje o rezolucijama UN-a, vidimo da četrdesetak zemalja koje su bile uzdržane ili nisu učestvovale u glasanju predstavljaju većinu svetske populacije i 40 odsto njene privrede. Ne samo da podrška Rusiji nije iščezla, ona je čak porasla između glasanja 2. marta i glasanja 25. marta. Što se tiče zemalja koje su odbile da uvedu sankcije protiv Rusije, treba istaći da je ogromna većina bila uzdržana i da su ih usvojile samo zapadne zemlje…

Srušeni mit o Švajcarskoj

Još jedan veliki gubitnik jeste Švajcarska. Njeni zvaničnici ponosno na sva zvona ističu istorijsku brzinu kojom su ispratili uvođenje sankcija po zahtevu SAD i Evropske unije. Već ima poziva na ubrzano učlanjenje u EU i NATO. Vrlo dobro.

Nakon što je posrnula u poslovima oko jevrejskih fondova i po pitanju bankarske diskrecije, ovo je treći put za poslednjih dvadeset godina da je centralna vlada podlegla američkom diktatu: šta je ostalo od naših prava i našeg suvereniteta? Što je još gore, javno smo kapitulirali napuštajući neutralnost onda kada to niko od nas nije ni tražio. Nakon što smo izdržali dva veka, sad smo pokoreni bez borbe, za manje od pet dana!

Ovo napuštanje principa je opasno ne samo za identitet zemlje, već i za njen kredibilitet. To što se savezni odbornici klanjaju pred Zelenskim na Federalnom trgu (Bundesplatz) i mašu maramama u ukrajinskim bojama, još nekako i može da prođe. To je politički folklor. Ali žrtvovanje neutralnosti je ozbiljan udarac za zemlju, jer smo, ugledajući se na Zapad, izgubili svoj kredibilitet u očima ostatka sveta. Šta će se sada misliti o pouzdanosti naših banaka kada one nakon prve američke naredbe blokiraju račune? Šta će biti sa međunarodnim karakterom Ženeve – koju trenutno bojkotuje Rusija, a uskoro verovatno i mnoge druge zemlje – i našom spoljnom politikom ako više ne budemo u stanju da je artikulišemo sami, bez pozivanja na Brisel i Vašington? Kako Ženeva može tvrditi da ostaje prestonica multilateralizma kada CERN i MOR (Međunarodna organizacija rada) suspenduju učešće Rusije, a Švajcarska, na tragu Evrope, bojkotuje Lavrovljeve govore u Savetu za ljudska prava?

Ovo odstupanje označava potonuće principa inkluzivnog multilateralizma koji su Švajcarska i Ženeva tvrdile da zastupaju, i ostaviće izuzetno ozbiljne posledice po našu humanitarnu politiku i Ženevsku konvenciju, o čemu svedoči alarmantno saopštenje za štampu MKCK-a (Međunarodnog komiteta Crvenog krsta) objavljeno u utorak, 29. marta. Time što smo se bezuslovno svrstali na stranu Ukrajine i Evrope, ugrozili smo neutralnost i nepristrasnost MKCK. Te stvari su, u očima sveta, međusobno nespojive. I zato je MKCK morao energično da reaguje na pokušaje Ukrajine da sabotira njegovo delovanje optužbama o saradnji sa Rusima, premda je upravo neutralnost u samoj srži delovanja ove organizacije. Kako se može verovati instituciji čija je zemlja domaćin izdala duh, pa čak i slovo neutralnosti koja je sadržana u njenom ustavu, ne bi li se dopala zapadnim političkim liderima i javnom mnjenju koje je lobotomizovano antiruskom propagandom?

Ćutanje vlasti u Ženevi i političkih partija skupo će nas koštati, pogotovo imajući u vidu činjenicu da Švajcarska sebe izvrgava podsmehu prepuštajući inicijativu posredničkih usluga zemljama poput Izraela, Turske ili Belorusije!

Rusija, pobednik ili gubitnik?

Konačno, tu je i Rusija. Pobednik ili gubitnik? Zapravo, i jedno i drugo. S jedne strane, Rusija će verovatno odneti pobedu u vojnom i strateškom smislu. Na kraju borbi, Rusija bi mogla da postigne cilj neutralizacije Ukrajine, njenu delimičnu demilitarizaciju (odsustvo stranih vojnih baza i nuklearnog oružja) kao i moguću podelu zemlje. To će biti nokaut za fanatike američke hegemonije koji tutnjaju kancelarijama Vašingtona i Brisela. Rusija će dokazati da ne pravi kompromise kad je u pitanju bezbednost sebe i svojih saveznika.

I naposletku, Rusija će svetu dokazati da je uradila ono što je najavila, i da je najavila ono što je uradila, s obzirom na to da je tri meseca pre sukoba jasno naznačila svoje crvene linije. I to će postići bez propasti svoje ekonomije i nacionalne valute, čemu su se zapadnjaci nadali. Suprotno njihovim očekivanjima, ekonomske sankcije, ma koliko teške bile, samo će ojačati Putina, što već pokazuju poslednje ankete neutralnog instituta Levada, koje potvrđuju podršku velike većine stanovništva „Specijalnoj operaciji". Nikada i nigde sankcije nisu uspele da obore vlast, bilo da se radi o Kubi, Iranu ili o Severnoj Koreji.

Međutim, Moskva će morati da nosi žig ratnog huškača, agresora, čak i ako u pravnom smislu uzrok njene akcije nije ništa gori od onog u slučaju invazije na Irak 2003. i agresije NATO-a na Srbiju 1999. godine, uz otcepljenje Kosova nekoliko godina kasnije. Ljudska, kulturna, ekonomska i politička cena koja se mora platiti biće visoka. Tenzije izazvane sukobom neće nestati očas posla i Rusi će još dugo morati da se nose sa posledicama ovog rata.

Psihološke operacije Stratkoma

Zaključićemo ovaj pregled situacije s nekoliko reči o neverovatnom uspehu ukrajinske propagandne kampanje na Zapadu. Ovaj rat je bio prilika da se uživo doživi prva operacija totalnog sajber ratovanja. Ako možemo reći da je u Rusiji na udaru sloboda štampe, ništa bolja slika nije ni ovde, gde su ruski mediji i nepodobna gledišta na rat u Ukrajini zabranjeni, dok mi za to vreme tvrdimo da branimo slobodu štampe! U roku od nekoliko dana bili smo svedoci zelenskizacije umova, gde su se svi takmičili u servilnosti, ko će pre da sasluša Velikog heroja i usliši njegove želje. Predsednik Makron je čak pustio bradu od tri dana i nosio maslinastu majicu kako bi istakao svoju podršku, a mediji su odbacili novinarsku etiku kako bi stupili u borbu za ukrajinsku stvar! Takav krah razuma za tako kratko vreme je nezapamćen.

Nezapamćen, ali ne i neobjašnjiv. Den Koen, dopisnik lista Iza novosti, demontirao je sofisticirane mehanizme ukrajinske propagande i razloge njenog kolosalnog uspeha u našim zemljama. Komandant NATO-a opisao je ovu kampanju u Vašington postu kao „strašnu operaciju Stratkoma (misli se na NATO centar za strateške komunikacije; prim. prev) koja mobiliše medije, informacione operacije i psihološke operacije". Uopšteno govoreći, radi se o mobilisanju medija i hipnotisanju javnosti stalnim bombardovanjem vestima, bilo istinitim ili lažnim, kao i slikama i pričama koje služe da se ljudi konstantno drže u stanju visoke tenzije i neizvesnosti, kako bi njihove emocije i pažnja neprekidno bili budni, čime se briše sposobnost javnosti za trezveno rasuđivanje.

Upravo zbog ovoga smo izloženi poplavi frapantnih slika i često lažnih informacija: navodna pogibija vojnika na Zmijskom ostrvu; priča o duhu iz Kijeva koji je navodno potpuno sam oborio šest ruskih aviona; pretnje elektrani u Černobilju; lažno bombardovanje Zaporoške elektrane; pa čak i slučajevi sa porodilištem i pozorištem Marijupolju čije žrtve nikada nisu pronađene, osim dve žene, od kojih je za barem jednu utvrđeno da je živa. Baš kao što smo bili svedoci ubrzanog pranja biografije bataljona Azov, čiji su pripadnici preobraćeni u patriotske vojnike nakon što su odbacili svoje neonacističke ambleme, i negiranja postojanja američkih bio-laboratorija u Ukrajini, iako je njihovo postojanje eksplicitno priznala Viktorija Nuland tokom saslušanja u Senatu 8. marta. Naravno, odmah je uvedena posebna terminologija kojom će se demantovati priznanje Nulandove. Sledećeg dana puštena je priča o „strukturama za biološka istraživanja" i upozorenja javnosti na navodne ruske napade hemijskim oružjem, a sve sa ciljem da se skrene pažnja sa problema tajnih biolaboratorija SAD u Ukrajini.

Propagandna mašinerija

Čini se da ukrajinska propagandna mreža, koja deluje pod okriljem grupacije PR Netvork, zapošljava najmanje 150 firmi za odnose s javnošću, hiljade eksperata, desetine novinskih agencija, prestižnih medija, Telegram kanala i opozicionih medija u Rusiji kako bi plasirali svoje poruke i oblikovali zapadno javno mnjenje. Smejemo se Rusima koji su zabranili upotrebu reči „rat" za termin „specijalna operacija". Ali ni zapadni mediji, koji vrve od ključnih poruka i posebnih elemenata u jezičkom narativu, nisu ništa bolji po tom pitanju. Tako imamo primer zabrane upotrebe izraza kao što su „Referendum na Krimu" ili „građanski rat u Donbasu".

Svi detalji o tome mogu se naći u tekstu Dana Koena: „Ukrajinski propagandni rat: međunarodne PR firme, lobisti Vašingtona i okidači CIA-e".

Ovaj blistavi propagandni uspeh na Zapadu, međutim, krije očigledan neuspeh u Latinskoj Americi, Africi i Aziji, odnosno u 75 odsto naseljenog sveta. Zemlje juga ne mogu se više prevariti našim lažima i pričom o našim interesima.

I zvezda Zelenskog počinje da bledi. Kap koja je prelila čašu bio je njegov jadni nastup u narodnom predstavništvu Izraela, Knesetu, gde je napravio grešku uporedivši rusku ofanzivu sa „konačnim rešenjem", a zapravo su Rusi ti koji su oslobodili Aušvic i potisnuli Hitlera, kojem su pomagali preci njegovih saveznika, ultra desnih ukrajinskih nacionalista koji su učestvovali u Holokaustu.

Rizikujući da se ponavljam, zaključiću ovaj poduži članak rečima: mi možemo, čak moramo osuditi ovaj rat. Ali molim vas, prestanite da nam bacate prašinu u oči. Hajde da iznova probudimo u sebi kritički duh i sopstveni osećaj za stvarnost. Samo tako se može ponovo izgraditi trajni mir na polju nepreglednih ruševina koje danas vidimo u Ukrajini.

Gi Metan je stručnjak za Rusiju i autor knjige „Rusija-Zapad, hiljadugodišnji rat: rusofobija od Karla Velikog do ukrajinske krize"

Preveo Luka Ugrica/Novi Standard

Izvor arretsurinfo.ch

Naslovna fotografija: Blumberg

BONUS VIDEO:

 

понедељак, 18. април 2022.

Ljepojević: Zapadna javnost potiskuje temu agresije NATO na SRJ, jer tada je srušen međunarodni sistem

kosovo-online.com

Ljepojević: Zapadna javnost potiskuje temu agresije NATO na SRJ, jer tada je srušen međunarodni sistem - Kosovo Online

7-8 minutes


Pitanje agresije NATO pakta na SRJ i Srbiju, koja je započela 24. marta 1999. godine, danas 23 godine kasnije u velikoj meri je potisnuto u zapadnoj javnosti, iako je mnogima jasno da je tada počeo raspad međunarodnog sistema, izjavio je u intervjuu za Kosovo onlajn dugogodišnji novinar i politički analitičar Siniša Ljepojević.

Zapadna javnost je dugo pre marta 1999. godine bila zasipana medijskim izveštajima o srpskoj krivici za događaje na prostoru bivše Jugoslavije, tako je zatim pravdana i agresija NATO na SRJ. Kakvo je danas stanje po tom pitanju i da li su u Parizu, Londonu i Vašingtonu u međuvremenu promenili pristup napadu na Srbiju i njenom razaranju koje je počelo tog 24. marta?

Vrlo je interesantno da se to pitanje, taj događaj uporno potiskuje iz javnosti, priča se o Iraku, Avganistanu, pa posle Siriji, sad Ukrajina. Nekako taj događaj, bombardovanje SRJ i Srbije 1999. se uporno potiskuje iz javnosti i skoro da se i zaboravilo na to. Mislim da je osnovni razlog za to što je čitav raspad međunarodnog sistema, što sad vidimo kao vrhunac sa ukrajinskim ratom, u stvari počeo sa bombardovanjem SRJ i Srbije. Tada je razbijen međunarodni sistem, potpuno poništeno međunarodno pravo i to se nastoji potisnuti. Jer, u Iraku su oni imali neke svoje razloge, nafta, ali ovo je stvarno bilo do te mere apsurdno i ponižavajuće da oni to jednostavno žele da potisnu tako da u zapadnoj javnosti je taj događaj potpuno potisnut u poslednje 23 godine.  

Koliko je posledica po međunarodni poredak izazvala odluka NATO da bombarduje SRJ? Da li je, u svetlu svih poznatih činjenica moguće opravdati taj čin, kako to danas i dalje pokušavaju brojni zapadni akteri?

To je izuzetno važan događaj, zbog toga se potiskuje jer time je počeo raspad međunarodnog sistema i to je svima jasno. Međutim, pokušava se prebaciti na mnogo veći događaj kao što je bio Irak i Avganistan, tako da jednostavno to nije tema. Međutim, sada kada se desila Ukrajina, sada se ponovo, ne masovno, ali se ponovo neki istoričari, komentatori pa i političari koji nisu baš prva liga, oni se sada sećaju i podsećaju da je sve počelo sa bombardovanjem Srbije i sa generisanjem krize na Kosovu. Tako da se to sada posle 23 godine polako vraća, ali samo kroz izjave ljudi. U javnosti, u smislu medijskog prisustva, to se i dalje potiskuje. 

Predsednik SAD Bajden dolazi u Evropu na sastanak sa saveznicima, zanimljivo je da će skup u sedištu NATO biti baš 24. marta. Da li je to sasvim slučajno?

Teško je suditi pošto je Zapad u jednom iracionalnom stanju, prema tome teško je reći da li je to baš namerno zbog 24. marta 1999. godine. Ali u svakom slučaju to ima neku simboliku, da li namernu ili slučajnu, ima simboliku i možda ovaj samit 24. marta može da započne raspad NATO. U tom smislu je i ta simbolika moguća. Ali, ne može se tvrditi da je namerno ili je slučajno zato što je sitacija totalno iracionalna, nisam siguran da tamo ljudi koji vode NATO savez, da oni o tome uopšte razmišljaju, to je jedna velika panika trenutno. Američki predsednik dolazi da ohrabri, pošto je NATO na ivici raspada. Dolazi da ohrabri u ime vodeće zemlje NATO, da ohrabri NATO saveznike. Ali verovatno će biti onih koji će podsetiti Bajdena i njegove saveznike da je upravo 24. marta 1999. počeo taj raspad i pad NATO i zapadnog savezništva.

Hipokrizija po pitanju upotrebe vojne sile i posledica ratova širom sveta unazad 60, 70 godina finale ima ovih dana u Ukrajini, stavovi su čini se nepomirljivi, u kom pravcu to vodi planetu?

Pa stavovi su apsolutno nepomirljivi. Ne samo što su stavovi nepomirljivi nego ukrajinski rat, ukrajinska kriza, simbolizuje potpuni raspad međunarodnih odnosa i stvaranje, praktično su stvorena, dva nepomirljiva bloka. Jedan evroazijski, na čelu sa Kinom i Rusijom i drugi, zapadni. Nezavisno kako će se ovaj rat završiti, to je već formirano. Međutim, da Ii je to kraj međunarodnih vojnih intervencija, to je teško reći zbog toga što Zapad jednostavno ne odustaje bez obzira što nema vojni kapacitet koji je nekad imao, ali on ne odustaje, Zapad je na putu bez povratka. Mi ćemo videti da li će se ova ratna kriza prebaciti na Bliski istok zbog toga što Saudijska Arabija počinje da plaća naftu u juanima Kini, to potpuno ruši dolarski sistem, vidimo da Amerika već prebacuje neko naoružanje u Saudijsku Arabiju na osnovu ranijih ugovora sa tom zemljom. Prema tome, nisam siguran da je ovo kraj tih vojnih operacija, jednog časa će biti kraj u Ukrajini, ali globalno nisam siguran da je to kraj.   

Koje su najvažnije paralele između napada NATO na Srbiju iz 1999. i današnjeg napada Rusije na Ukrajinu?

Paralele su u izazivanju rata. Bombardovanje Jugoslavije je generisano kroz organizovanje albanskih separatista u oružanu formaciju. To je sve bilo pod NATO komandom i pod NATO zaštitom. Tako se generiše kriza i onda dolazi do situacije da NATO reguje i spasava one koje je NATO i stvorio. Videli smo kako je to bilo sve na Kosovu. Ukrajina je nešto drugačija, ali su paralele u smislu da je NATO generisao krizu u Ukrajinu. Tu su paralele. NATO je stvorio te, sad ih već zovu neonacističke, nacionalisticke oružane formacije, izvršio je državni udar 2014. u Ukrajini i instalirao svoju vojnu infrastuktutru tamo i doveo je do te situacije. Jednostavno, Rusija je morala zbog svoje odbrane, to se dešava vrlo blizu ili na granicama Rusije. Sličnost je, na primer, da osam godina te formacije Ukrajine pod zaštitom NATO bombarduju ove dve otcepljenje republike u Donbasu. Ubili su 14.000 ljudi, niko nije reagovao da spasava ljudska prava, da spasava ljude. Takođe, bila su dva diplomatska pokušaja, međunarodna ugovora Minsk 1 i Minsk 2. Naravno, Amerika je instruisala ukrajinske vlasti da ne poštuju te diplomatske ugovore, tu je paralela, mi smo imali duge pregovore oko Kosova. Na kraju je bio taj Rambuje kad je Amerika svaki dan menjala uslove da bi došlo do bombradovanja. Ima dosta sličnosti, ali u završetku krize nema sličnosti jer je Rusija ipak intervenisala vojno.

Već dugo živite i radite u Londonu, ali značajan deo novinarske karijere posvetili ste Kosovu i Metohiji. Na koji način će, po vama, aktuelna svetska dešavanja imati uticaj na rasplet kosovskog pitanja?

Pa imaće, naravno, ne samo ovo što se sad događa. Zato što je Kosovo postalo mnogo širi geopolitički problem nego što je to samo pitanje Srbije ili albansko pitanje, tako da sudbina Kosova će naravno zavisti od razrešanja šire geopolitičke krize. Ovo što se sad događa u Ukrajini je samo jedna faza razvoja te geopolitičke krize, koja će još potrajati. Na kraju će Kosovo biti deo tog paketa razrešenja geopolitičke krize, ali to razrešenje ćemo sačekati, to će još dugo trajati. U međuvremenu će na Kosovu biti status kvo.

 

недеља, 17. април 2022.

Не смемо да пресечемо везу с Русијом

politika.rs

Не смемо да пресечемо везу с Русијом

Дарко Пејовић

10-12 minutes


Русиja мора што пре да приведе крају војну операцију у Украјини, односно да досегне минимум постављених циљева и да онда предложи услове за склапање мира. Такође, нужно је да осмисли како да се заштити од тешких губитака у тоталном економском рату, који Запад са САД на челу води против ње. Америка све маневре у том правцу покушава да осујети, претећи свим и свачим државама које су наклоњене Русији, чега ни Србија није поштеђена. Против Москве је поведен и тотални дипломатски рат – уз масовно протеривање особља руских амбасада у земљама Европске уније, а главни удар иде преко Уједињених нација, каже Владислав Јовановић, некадашњи министар иностраних послова СР Југославије у два мандата, амбасадор у УН и дипломата с вишедеценијским искуством.

Што брже окончање рата у Украјини жеља је читавог добронамерног човечанства, али је све јасније да кључеве мира не држе само Москва и Кијев?

Да, питање је да ли Украјина може да прихвати било какав мировни предлог без благослова својих западних покровитеља. Интерес Америке није политичко решење, они су ову кризу индуковали и сада желе да остваре далекосежне циљеве. У стратегијама осмишљеним пре Трампове ере, Русија је означена као највећи противник Америке, а Кина као највећи ривал. У настојању да обезбеде глобалну превласт, САД су као прву мету означиле Русију, економски и демографски слабијег и рањивијег такмаца.

Кажете да је Русија прва мета, да ли то значи да САД планирају и конфронтацију с Кином?

У тим стратегијским процењивањима Русија је пројектована као потенцијални савезник САД против Кине. Али, Русија најпре мора да буде исцрпљена, ако је могуће и сломљена, налик онаквој каква је била у време Бориса Јељцина. Само као такав послушни сателит била би подесна да се њена војничка маса и територија искористе за обрачун с Кином. Зато је покренута вишеслојна операција, најпре кроз економски рат, кроз стално померање НАТО снага до граница Русије, уз континуирано инсистирање на учлањењу бивших совјетских република у ту војну алијансу. Звецкање оружјем на дуже стазе проузрокује изнуривање економских, људских и војних потенцијала Русије. Упоредо је започет процес демонизације не само председника Путина и његовог режима већ и целокупног народа, уз стално опомињање осталих земаља да је сарадња с Русијом „токсична".

А онда се догодила Украјина. Или је њено увођење у игру такође било део стратегије о којој говорите?

Запад је интензивно радио на јачању државног и националног идентитета Украјине и на распиривању неповерења и мржње према Русима. То су биле припреме за евентуални сукоб, по могућству што дужи и крвавији, после кога би остао непремостив јаз између две највеће словенске државе. Зато сам и рекао да Москва што пре мора да оконча војну операцију у Украјини, којом је, то се мора рећи, нарушила интегритет и суверенитет те земље. Ма колико такав потез био изнуђен зарад заштите виталних стратешких интереса, он је Америци послужио да на известан начин легитимише своју политику према Русији и да је интензивира, увлачећи у конфронтацију европске савезнике, а жели да тај фронт прошири на што већи део остатка света. Зато је тежиште дипломатског рата сада у Уједињеним нацијама.

Председник Вучић је недавно упозорио да поједине земље планирају да покрену иницијативу за искључивање Руске Федерације из Уједињених нација. Неколико америчких сенатора већ је јавно апеловало на председника Бајдена да уклони Русију из Савета безбедности, а у обраћању Уједињеним нацијама исто је тражио и председник Украјине Володимир Зеленски. На који начин би такав сценарио могао да буде остварен?

Малигне идеје да се Русија избаци из УН или да јој се ускрати право вета у Савету безбедности немају изгледа за успех. Тиме би били поткопани темељи међународног устројства, успостављеног после Другог светског рата, што може да доведе до несагледивих последица. Када рушите такву конструкцију, а нема ничег што би могло да је замени, онда наступа стање хаоса. Међутим, уколико се рат у Украјини интензивира и постане још крвавији, може да се покрене иницијатива да се због опасности од дестабилизовања ширег простора ово питање из Савета безбедности премести у Генералну скупштину. Западна дипломатија много пута је показала мајсторство у реторичким акробацијама када хоће да протури своје интересе. Ако не отворите четворе очи, лако могу да вас жедног преведу преко воде. Уз то, Америка се не либи да зарад остварења властитих циљева користи читав спектар претњи, од перфидних до отворених.

Колико је Србија спремна да парира таквим манипулацијама и притисцима?

Запад је свестан да не може да нас натера да преко ноћи уведемо санкције Русији и прекинемо односе с том државом. Зато прибегавају такозваној салама тактици, рез по рез. Прво нас анестезирају причама да такав потез не би био ни страшан ни погубан, да не морамо одмах да пристанемо на све, а упоредо нам предочавају какве су све добити од сврставања на њихову страну. Ту игру нам ваља што пре прозрети и одупрети се замкама које нам постављају. Ако нас интегришу, бићемо последњи вазали међу вазалима, без могућности да заштитимо своје интересе по питању Косова и Метохије и Републике Српске, а није искључено и даље територијално дробљење Србије. Зато сматрам да никако не смемо да пресечемо историјску пупчану врпцу с Русијом.

Судећи по изјави портпаролке руског Министарства иностраних послова Марије Захарове, Москва није с разумевањем примила одлуку Србије да у Генералној скупштини УН подржи суспендовање Русије из Савета за људска права УН. И пре изјашњавања о том предлогу САД, поручено је да ће Русија чак и уздржаност при гласању сматрати непријатељским гестом?

Та порука је била очајнички покушај да се утиче на исход гласања и утолико могу да је разумем и оправдам. С друге стране, мора се признати да се руска дипломатија у овој кризи показала као крута и шаблонизована. Без активног и креативног приступа, можда зато што ни Путин не жели да јој отвори простор за размах идеја. Министра иностраних послова Сергеја Лаврова познајем дуго, паметан је и образован, али и помало салонски дипломата совјетског типа, тешко се сналази у овом крвавом колу. Види се да своју дужност одрађује мучно, без много воље, клонећи се да не зађе у нека своја размишљања, мимо Путинових смерница.

Можда је и та инертност дипломатије разлог што светској јавности није јасније предочено да је Америка преко Украјине заподенула рат против Русије?

Не само преко Украјине већ преко целе Западне Европе. И из тог неоружаног рата Европа ће изаћи осиромашена, дестабилизована социјалним незадовољствима због погоршане економске ситуације и пада животног стандарда. Ојачаће суверенистичке снаге, као што се сада догађа у Француској. Кад Европа направи салдо, видеће да је Америка добила све, а она само Русију као непријатеља. Склон сам да верујем да је ово последња америчка тортура на коју ће Европа пристати.

Зар изнурена Европа неће бити још послушнија према диктатима моћне Америке?

Тежња ка осамостаљивању од Америке биће израженија после ове кризе. Исцрпљеност и фрустрације су и извор непослушности, свакојака незадовољства могу да се излију и на улицу, мимо воље политичких елита које би биле спремне на кооперативност с Вашингтоном. Зато предвиђам да ће тежња ка осамостаљивању од Америке бити израженија после ове кризе.

Такав расплет догађаја срушио би стратегију о којој сте говорили на почетку, да ће се Америка „у финалу" суочити с Кином ради успостављања своје глобалне превласти?

У сваком случају, трећег светског рата неће бити, барем не у апокалиптичној, нуклеарној форми. Али, сви облици дугорочног, исцрпљујућег, економског, дипломатског и информативног рата биће на делу, а нису искључени ни локални оружани сукоби. Друго, ваља имати на уму да Америка увек ратује преко посредника, као што је сада инструментализовала Украјину. И да се устреми на Кину, на сукобе ће хушкати Вијетнам, Тајланд, Јужну Кореју, Јапан... Америка је у свим ратовима које је водила, на нишан увек узимала мање и слабије земље. Уосталом, сетите се шта се догодило у време максималног заоштравања односа са Северном Корејом. Председник Трамп је био тај који је први трепнуо.

Какве потезе би требало да повлачи Русија када украјинска криза прође, или када се барем оконча оружани сукоб?

Мораће да осмисле нову дугорочну политику, која ће бити привлачна другим деловима света. Да појачано указују на потребу ширег повезивања. У томе би улогу могла да одигра Шангајска организација за сарадњу или БРИКС. Ови савези би, уз проширење новим члановима, могли да се позиционирају као нека врста стожера за земље које су угрожене агресивном политиком запада.

Хоће ли Организација уједињених нација опстати оваква какву је сада знамо?

Сматрам да једина суштинска опасност по УН прети од перфидних покушаја да се ревидира историја повезана с Другим светским ратом. Ако би тај процес добио на замаху широм света, онда би могао да се релативизује сам чин стварања Уједињених нација и да се започне с деконструкцијом ове организације. Ипак, то је сценарио који није изгледан у догледној будућности, тим више што се ревизији историје Другог светског рата одлучно супротставља не само Русија већ и Кина.

Хоће ли се све ово што се догађа и што ће се још догађати у вези с Украјином одразити на доградњу система међународног права?

Очигледно је да су се последњих деценија развили облици тоталног рата, који нису покривени међународним конвенцијама и ограничењима, иако могу да нанесу већу штету од класичних оружаних дејстава. Рецимо, против наше земље вођен је тотални економски рат, који је био антидемократски, јер је разорио средњу класу, био је и нехуман, антиљудски. А шта тек рећи о сајбер-нападима који могу да се униште или на дуже време паралишу виталне привредне, саобраћајне и комуналне системе, што доноси огромне патње цивилном становништву. Такође, на примеру Русије смо видели како изгледа специфични облик ратовања у форми дубинске сатанизације једног народа, при чему нису поштеђене ни личности из минулих епоха, упркос томе што су оставиле дубок траг у култури, уметности, науци. И на послетку, ваљало би размислити како да се регулише огромна моћ коју интернет има, а која се у модерном ратовању обилно злоупотребљава за ширење дезинформација, панике и мржње, за тровање људских душа и принудну промену мишљења.

https://www.politika.rs/scc/clanak/505118/Ne-smemo-da-presecemo-vezu-s-Rusijom?fbclid=IwAR31ekc-BjtO6S_LomL4SmRj9XvrQLIovVpaKgMZiu_0_PaLCfac-sP5vRs

 

Алистер Крук: Rusija je pokrenula tihu revoluciju

standard.rs

Rusija je pokrenula tihu revoluciju

Алистер Крук

7-9 minutes


Vezujući rublju za zlato, a energente za isplate u rubljama, Rusija započinje proces koji će na kraju povezati cenu nafte sa cenom zlata. Ovo je tiha revolucija monetarnog i trgovinskog sistema

Ponekad se desi da nam se revolucionarna promena prikrade neprimećeno, a veliku vododelnicu uvažimo tek kada je primetimo u retrovizorima. Ovo naročito važi kad oni koji su prvi povukli obarač ne shvataju šta su zapravo uradili.

Šta je učinjeno? U momentu kad im je mržnja udarila u glavu, nekoliko Bajdenovih službenika odlučilo je da realizuje svoj plan za uništenje vrednosti rublje. Tako su pokrenuli trik zaplene dolara, evra i američkih obveznica koje je Centralna banka Ruske Federacije držala u rezervama.

Toliko su bili sigurni da će plan uspeti i dovesti do podrivanja napora Rusije da spase poniruću rublju, da nisu čak ni probali da se konsultuju sa Federalnim rezervama i Evropskom centralnom bankom. Ova druga je to čak i javno istakla, ističući svoje neslaganje sa preduzetom merom.

Ono što je usledilo je nehotično lansiranje zapadnog finansijskog sistema u njegovu postepenu propast. Rusofobni vašingtonski „jastrebovi" glupavo su započeli kavgu sa državom koja poseduje resurse nužne za funkcionisanje sveta, i tako pokrenuli prelazak na drugačiji monetarni sistem.

Dva plafona

Hoće li ovaj monetarni događaj promeniti i geopolitičku dinamiku? Naravno – to se već dešava.

Zamrzavanjem ruskih rezervi, Vašington je praktično rekao Moskvi: dolari su vam uskraćeni, ne možete kupiti apsolutno ništa dolarima. Ako je to slučaj, šta je onda poenta držanja dolara? Rezultat ovog poteza SAD i EU je neizbežan: Rusija će prodavati svoj gas za rublje.

No, ovde se dogodio makijavelistički obrt: starajući se za obe strane jednačine, odnosno vezujući rublju za zlato, a potom isplate energenata za rublje, Centralna banka Rusije fundamentalno menja čitave funkcionalne pretpostavke svetskog trgovinskog sistema (zamenom dolara valutom koja ima čvrstu sirovinsku podlogu).

Ali važno je istaći da je Centralna banka Rusije uradila još dve stvari od geostrateškog značaja: istovremeno je uvela jedan plafon cene, ali je (što je slabije primećeno) uklonila drugi. Banka je dodala plafon cene zlata, obećavajući da će ga kupovati po fiksnoj ceni.

Američki dolari i zlatne poluge (Foto: pantalla Macro/besthqwallpapers.com)

Međutim, insistiranjem na isplatama u svojoj nacionalnoj valuti, Rusija je počela da uklanja ograničenje vrednosti dolara koju su SAD nametnule 1971. godine, po kome je ostatak sveta morao da prodaje svoje nacionalne valute (pritom ih slabeći) kako bi kupovao dolare (radi isplate energenata). Ukratko, iako je ruski portparol Dmitrij Peskov rekao da će Rusija koračati pažljivo, ovaj potez buši strukturalno prekomerno vrednovanje dolara.

Bliskoistočni proizvođači energenata jasno vide kuda sve ide: Rusija – vezujući rublju za zlato, a energente za isplate u rubljama – započinje proces koji će na kraju povezati cenu nafte sa cenom zlata. Ovo je tiha revolucija. Zlato tako postaje uslovna neutralna rezervna valuta, dok se stvore uslovi za razvoj šire valute.

A tu je i treća prelomna tačka: sve ovo započinje odvajanje od američkih razmena sirovina za „papir", kojima Zapad manipuliše kako bi uticao na cene sirovina i zlata. To na primer potencijalno daje potpuno novi horizont zemljama iz udruženja OPEK+.

Sredstvo zaštite

Evo šta je poenta: ako krene bacanje hartija od vrednosti i dolara koje drže njujorške Federalne rezerve, šta će onda biti prirodno sredstvo zaštite vrednosti? Pa sirovine, naravno. Zašto je ovo toliko revolucionarno? Zato što u eri ometanja lanaca snabdevanja, nestašica hgrane, rata i tome sličnog, Zapad više neće imati pristup jeftinim sirovinama.

Možda je trebalo da se Bajdenovi službenici pomuče da upitaju Federalne rezerve za mišljenje, pošto su – gle ironije – ne samo zastrašili druge inostrane držioce američkih hartija od vrednosti i dolara kada su zaplenili ruske rezerve, nego su to učinili baš u momentu kada američka inflacija oštro skače, a obveznice se ionako škartiraju.

Nakon četrdeset godina funkcionisanja, američke obveznice danas se tretiraju kao „rizici bez profita"  – „rizici" usled straha da će inflacija učiniti vrednost obveznica još negativnijom u realnosti. Kamatna stopa na dvogodišnje hartije od vrednosti već skače. Ali ukoliko Fed zaista želi ozbiljno da se izbori sa inflacijom, kamatne stope moraće da budu mnogo veće.

Scila i Haribda

Kako se moglo očekivati, jagma za sirovinama (iz svih poznatih razloga kao što su opasnost od rata, ometanje lanaca snabdevanja, sankcije protiv Rusije) uzdigla je cene sirovina do Meseca. Uvećanje cena sirovina utiče na sve druge cene i pravi štetu svuda – ali nigde tako mnogo kao u SAD, u kojim otežali finansijalizovani konstrukt leži nasađen na tanušnu bazu sirovinske zaloge. I u kojim je administracija uhvaćena između Scile jezive inflacije i Haribde kolapsa tržišta ukoliko kamatne stope skoče.

Može li se ova trajektorija ekonomske krize i opadajuće relevantnosti Zapada – dodatno pritisnuta preusmeravanjem monetarnog poretka, pretnjom hiperinflacije, nestašica hrane, praznih rafova, inflacionog siromaštva i divljajućih cena grejanja i goriva – preokrenuti američkom pobedom u sukobu u Ukrajini?

Ono što nam „Buča" govori jeste da se Zapad upustio u ludilo po principu „sve ili ništa" kako bi dokazao da može da pobedi u ovom ratu. Neuspeh u Ukrajini mogao bi čak da znači i dezintegraciju EU i NATO. Skrpljena kohezija unutar ovih saveza neće preživeti traumu poraza. A „Buča" nam govori da je Zapad spreman da ide na pobedu u imaginarnom ratu, čak i po cenu strateških gubitaka na terenu u Ukrajini.

Evropski Uroborus

Očajanje Zapada otkriva se i kroz evropsko podražavanje Uroborusa (drevnog simbola zmije koja proždire sopstveni rep i samu sebe): Namernim izbegavanjem jeftinijih ruskih sirovina, Brisel izaziva da se inflatorna spirala otrgne kontroli, a Evropa postane ekonomski zapećak pošto će njena proizvodna baza postati potpuno nekonkurentna usled visokih izdataka za energente.

Predsednik američkog Atlantskog saveta, taj neskriveni „ideolog unipolarnosti" Frederik Kempe, napisao je prošle nedelje: „Pobeda Ukrajine – sa snažnim ujedinjenim Zapadom iza nje – nametnula bi preispitivanje američke posvećenosti i kompetentnosti, te preokrenula trajektoriju opadajućeg transatlantskog uticaja i značaja. […] Nije pitanje kakav bi bio novi svetski poredak, nego da li će SAD i njihovi saveznici moći da, kroz Ukrajinu, spreče eroziju prošlovekovnih dostignuća, kao prvi korak ka uspostavljanju prvog istinski 'svetskog' poretka" (kurziv autora).

Fredrik Kempe, predsednik Atlantskog saveta (Foto: Atlantic Council/Flickr)

Glavni značaj Ukrajine ogleda se u tome što svet (izvan uskih okvira Zapadne Evrope i Sjedinjenih Država) pažljivo posmatra šta se dešava. Najvećim delom se odsečno odupire pridruživanju osudama Rusije. Jedna od manifestacija ovog političkog reseta je hladni tuš kojim su Bajdena dočekali Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Obe države su odbile Bajdenovu posetu, pa čak i njegove telefonske pozive, istovremeno odbijajući da ukinu tesnu saradnju sa Rusijom u oblastima naftne proizvodnje i regulacije cena.

Nekako su se geopolitičke tektonske ploče već pomerile. Jedan regionalni lider je to dobro sumirao nakon ruske inicijative za oporavak rublje: „Više se ne plašimo sankcija, videli smo da druge države mogu da ih prežive".

Izvor Strategic-Culture.org

Preveo Vladan Mirković/Novi Standard

Naslovna fotografija: AP Photo/Michael Probst