Претражи овај блог

уторак, 19. септембар 2023.

Postmoderna tiranija: Stanja obmane od 9/11 do Covid-19

pcnen.com

Postmoderna tiranija: Stanja obmane od 9/11 do Covid-19 - PCNEN

PCNEN

47–60 minutes


Prošlo je više od godinu dana otkako je zdravstveni strah nazvan pandemijom Covida-19 imao širok utjecaj na živote velike većine čovječanstva. Otkako se podigla "magla rata", da tako kažemo, bilo je vrlo malo introspekcije u vezi s knee-jerk autoritarizmom nametnutim čovječanstvu u liberalnom tisku ili glavnoj akademskoj zajednici.

Jezive paralele povezuju paniku izazvanu tijekom te zdravstvene krize s reakcijom na 11. rujna. Također postoji mnogo posrednih dokaza o prethodnom znanju i prethodnom planiranju za oba ova događaja. Nakon njih, masovna histerija, vladina propaganda, tiranija, cenzura i iracionalni sustavi vjerovanja proizašli su iz svakoga, podržani interesima vladajuće klase i glasnogovornicima masovnih medija.

Iako mnoge politike vezane uz globalni rat protiv terorizma i pandemiju zasigurno imaju fašističke i totalitarne impulse, postoje ključne razlike. Dok se fašisti i totalitaristi oslanjaju na jednog despota i marginalizaciju manjinskih skupina, postmoderna tiranija djeluje u skladu s tokovima kasnog kapitalizma: potiče se raznolikost i uključenost; moć se širi kroz korporativnu oligarhiju, kao i kroz političke, vojne, a sada i medicinske hijerarhije; a razorne ekonomske i društvene učinke uzrokuju "odsutni uzroci"; tj. apstraktni pokretači kapitala: fluktuacije dionica, algoritmi, financijski instrumenti i razni mjehurići i prijevare u sektoru financija/osiguranja/nekretnina (eng. Finance/Insurance/Real Estate – FIRE).

Javnost je očekivano zbunjena rotirajućim sastavom birokrata i elite s različitim količinama sociopatskih i narcisoidnih osobina; međutim, osobni atributi članova glumačke ekipe su takvi da su je strani akumulacija kapitala, imperijalizam i uništavanje prirode. U redu je koristiti izraze kao što su fašizam ili totalitarizam kao odgovor na vladinu politiku radi retoričkog učinka; međutim, većina Amerikanaca ne osjeća se tako niti ne koristi takvu terminologiju, što asocira na jednostavniju eru čizme koja gazi po ljudskom licu. Prilično smo upleteni u diktaturu kapitala.

Srodan aspekt onoga što možemo nazvati postmodernom tiranijom jest odsutnost meta-narativa. Establišment podupire bilo koji narativ koji im trenutno odgovara, ali ih je u stanju odbaciti na prvo ozbiljno gunđanje javnosti. Otprilike od 2001. do 2011. dominirao je globalni rat protiv terorizma; od 2011. do 2016. bila je to "promjena režima" u Siriji i Libiji s malo ISIS-a i glumljenog užasa nad Rusijom koja je zauzela Krim; od 2016. do 2020., prenapuhana veza Russiagate; od 2020. do 2022., Covid-19; a sada ukrajinsko-ruski rat, u kojem nam se govori da su NATO i SAD potpuno nevini saveznici koji nisu započeli, provocirali i manipulirali geopolitičkom šahovskom pločom desetljećima unazad, i koji samo žele pomoći bespomoćnim Ukrajincima.

Ipak, nakon dvije godine podvrgavanja tiranskim naredbama autoritarne medicinske panike koju su dirigirale vladajuće klase, transnacionalne političke marionete, kao i establišmentski medicinski "stručnjaci" koji su uvijek iznova iznosili lažne i smiješne tvrdnje, ljudi diljem svijeta se bude iz zdravstvenog straha kao i iz američkog posredničkog rata u Ukrajini. Postoje mnoge zapanjujuće sličnosti između napada pod lažnom zastavom 11. rujna i globalnog zdravstvenog ludila zbog Covid-19. Oba događaja dovela su do masovne histerije i globaliziranog oblika sindroma noja, gdje su poricanje i kolektivne halucinacije postali norma, utirući put dubljoj imperijalnoj tiraniji i masovnoj poslušnosti. U posljednje vrijeme, mnogi koji su podržavali vladine politike i narative, uključujući karantene, zabrane putovanja, mandate za cjepiva i zdravstvene putovnice, traže "pandemijsku amnestiju" u vezi sa svojim paničnim i tiranskim ponašanjem; i priznali su da su bili u krivu, iako su zagovarali smiješne i smrtonosne politike i demonizirali svakoga tko im je pokušao stati na put.

Ponovni pregled "Katalizatora"

Paralele između reakcija vlade na 11. rujna i pandemije Sars-CoV-2 su nevjerojatne. Prije 11. rujna, znatan dio američkih građana ne bi tolerirali domaći masovni nadzor. Slično tome, prije zdravstvene krize 2020., stanovništvo je bilo vrlo skeptično prema obveznom zaključavanju, apsurdnim pravilima nošenja maski i prisilnim naredbama za cijepljenje i propagandi; kao i prema blokiranju pristupa putovanjima, javnim prostorima i tvrtkama bez potvrda o cijepljenju. Većina to tumači kao vladino iskorištavanje krize, a ne kao vladino prethodno znanje i unaprijed planiranje događaja. Međutim, od samog početka, pripremljena, proizvedena histerija i propaganda sugerira zavjeru vojno-obavještajnih, industrijskih, financijskih i medicinskih snaga industrije i vlade.

Ekonomski pokazatelji treperili su crveno mjesecima čak i prije siječnja 2020., vraćajući se na repo krizu u rujnu 2019. Citirajući investitora pri CNBC iz ožujka 2020.:

"Virus je bio katalizator, ali nije bio uzrok", rekao je Christopher Whalen, osnivač Whalen Global Advisorsa. "I obveznice i dionice bili su prilično dramatično napuhani od strane naših prijatelja u Fed-u. Ovdje vidite kraj igre za monetarnu politiku, a to je da u određenom trenutku morate prestati. Inače dobijete groteskne mjehuriće imovine kao što smo vidjeli, a motor jednostavno ostane bez goriva." [Naglasak moj]

Reuters se slaže, a glavna osoba u Fed-u naglas je izbrbljala onaj tihi dio: "Pomoć za pandemiju također je bila 'spašavanje banaka'". Liberalno/ljevičarski sajt The Intercept prilično dobro sažima igru, objašnjavajući da CARES Act iz ožujka 2020. dopušta:

Izravnu kupnju korporativnog duga – prva nevladina kupnja obveznica u povijesti Feda – sada bi bila dopuštena. Tvrtke su se posljednjih godina naglo zaduživale, a stručnjaci su to prepoznali kao izvor ozbiljnog ekonomskog rizika. Iznenadni šok poput pandemije koja je izbrisala prihode ne bi samo prouzročio bankrote, već bi i ubrzao neplaćanje obveznica, šireći stres u cijelom financijskom sustavu.

Dalje u članku, autor primjećuje kako Zakon o CARES-u poziva na "Fond za stabilizaciju tečaja". Vrijedan 454 milijarde, novac se koristi kao poluga kao kod glavne banke, što omogućuje:

Stvorio bi se fond vrijedan 4,5 trilijuna dolara, a tržišta dionica bi narasla. Ukupna vrijednost burze pala je 23. ožujka na 103 posto BDP-a, oko 21,8 bilijuna dolara. Do 30. travnja vratila se na 136,3 posto BDP-a, ili 28,9 bilijuna dolara. Prema tom pokazatelju, u tom je razdoblju stvoreno 7,1 trilijuna dolara bogatstva na burzi.
Drugim riječima, SAD je vidio natpis na zidu [biti svjestan da će se nešto loše vjerojatno uskoro dogoditi, op.prev.] koji dolazi iz Kine: gospodarsko usporavanje i zatvaranje tvornica koje je započelo u siječnju 2020. konačno je utjecalo na američko tržište dionica koje je do sredine ožujka 2020. doživjelo slom. Samo preuveličavanje pandemije, gašenje milijuna radnih mjesta i otvaranje novih priključaka za bankarski sektor, omogućilo bi korporacijama da zadrže profitabilnost. Restrukturiranje duga bilo je neizbježno i jedini način da se to postigne bio je iznuditi usvajanje zakona kroz Kongres, što nije težak zadatak s obzirom na to da su naši zakonodavci u biti lobisti velikih multinacionalnih korporacija. Velike tvrtke dobile su milijarde pomoći, a radnici i mala poduzeća su propali.

Jednom kad je postavljen medicinski plan, zavladala je panika i pokazalo se da otpuštanjem milijun medicinskih radnika iz prenapučenih domova za starije osobe, i ukupno 40 milijuna američkih radnika, da ričući apokaliptičnu propagandu bez prestanka, da cenzurirajući bilo kakav govor o upotrebi vitamina i dodataka prehrani, da nametajući stresne karantene i odvraćajući pacijenate od liječnika može utjecati na smrtnost diljem svijeta. Teško da je itko u medicinskoj zajednici bio spreman suočiti se s tim nezgodnim istinama, a oni koji su to učinili dodatno su cenzurirani.

Vrlo brzo nakon ožujka 2020. znalo se kolika će biti stopa smrtnosti od infekcije: vrlo nizak postotak, možda dvostruko veći od stope sezonske gripe. Svjetske elite nisu marile – imale su plan u ruci. Bez obzira na ozbiljnost, kapitalističke elite ne bi ostavile bez posla 40 milijuna Amerikanaca i uništile ekonomiju bez plana. A imali su jedan već spreman: plan od 5 trilijuna dolara. Malo kasnije, američke elite se ne bi zalagale za prisilne naredbe o cjepivima – primi cjepivo ili izgubi posao – osim ako naredba nije došla iz najviših slojeva elite, i iako su mnogi, ako ne i većina, establišmenta to kupili na veliko, jasno je da savezna vlada nije namjeravala prepustiti državama da donose odluke na temelju doprinosa lokalnih okružnih i državnih zdravstvenih dužnosnika. Naredba je došla od visokih autoriteta; sigurno je postojao očiti tajni dogovor da se centralizira i organizira Covid dogma, da, "zavjera", jer traženje od javnosti da "vjeruje znanosti" vodi vas tako daleko samo kada im proturječni i kontradiktorni podaci o opasnosti od virusa zure u lice.

S obzirom na nepouzdanost početnih testova za Sars-CoV-2, namjerno korištenje previše PCR ciklusa po testu i jednostavnu činjenicu da je prilično vjerojatno da su više benignih sojeva i varijanti koronavirusa rezultirali pozitivnim testovima, lako je vidjeti kako je globalna pandemija proizvedena odmah na početku. Od samog početka, vladina propaganda koja je proizlazila iz medicinskih, vojnih i obavještajnih establišmenta očito je bila koordinirana, centralizirana i usmjerena na prisiljavanje i zastrašivanje građana da se pokore globaliziranom medicinskom kultu. Sve lokalne i nacionalne vijesti ponavljale su istu rečenicu, a globalna agenda grupnog razmišljanja o biološkoj sigurnosti gurnuta je u prvi plan društva. Važno je zapamtiti da prije proglašenja izvanrednog stanja, "karantena" je podrazumijevala ograničavanje pristupa bolesnima, a ne cijelom društvu.

Jezik nije bio samo orvelovski već je bio napisan na osnovu scenarija u Ministarstvu obrane i obavještajnoj zajednici. Rečeno nam je da se "sklonimo u domove", a liječnici i medicinske sestre bili su na "prvim crtama" borbe. Oni su svakako bili osmišljeni kako bi dočarali slike rata i stvorili strastvenu atmosferu u kojoj je disidentstvo marginalizirano, ponavljajući ukorak ideološki konformizam koji se dogodio nakon 11. rujna. Izrazi poput socijalnog distanciranja i praćenja kontakata ušli su u leksikon uz jedva gunđanje. Što je urnebesno, nakon više od godinu dana trpljenja apsurdnih zakona koji su se stalno mijenjali, Britanija se poigrala idejom da svojim građanima ponudi "slobodne propusnice" za one koji su dovoljno poslušni da se često testiraju, a njihova nagrada je bila "sloboda" da napuste vlastiti dom.

Kanadsko i britansko izvještavanje potvrđuje neetičku propagandu za prisiljavanje, zastrašivanje i izazivanje krivnje kod civilnog stanovništva. Jedan britanski psiholog nazvao je njihov vladin program "totalitarnim". Svaka glavna medijska kuća u SAD-u od ožujka 2020. do veljače 2022. nalikovala je liberalnoj verziji skandala s emitiranjem Sinclaira iz 2018., gdje je medijski konglomerat, koji ima poznatu desničarsku pristranost, natjerao 193 voditelja lokalnih vijesti da ponavljaju isti scenarij dug minutu, riječ po riječ, upozoravajući na "lažne vijesti" i "lažne priče" koje se šire društvenim mrežama i glavnim medijima, ponavljajući Trumpovu retoriku u to vrijeme.

Rugalo se prirodnom imunitetu, okupljanje u javnosti je bilo zabranjeno, kućni posjetitelji su bili zabranjeni, cjepivo se smatralo jedinim odgovorom na prijetnju, a čak su i zagovornici zdravlja koji su zdravorazumski podsjećali na uzimanje vitamina i dodataka ismijavani kao neozbiljni luđaci.

Prikladno pitanje o kojem treba razmisliti je sljedeće: s obzirom na porast navodnih smrti od Sars-CoV-2 oko ožujka 2020., je li globalno promicanje karantena, ograničenja putovanja, ograničenog kretanja izvan doma i ograničenja okupljanja opravdano? Gledajući unazad, mnogi, ako ne i većina Amerikanaca sada kažu ne. Međutim, ostaje činjenica da su mnogi pronicljivi promatrači od početka prozvali Svjetsku zdravstvenu organizaciju, CDC, te medicinske i nacionalne sigurnosne ustanove. Te glasove je cenzurirala i ušutkala korporativistička oligarhija sklona nametanju bola malim poduzećima i prosječnom građaninu. Milijuni su izgubili sredstva za život, a mala poduzeća se nikada nisu oporavila.

Još jedno povezano pitanje: kako i zašto je medicinski establišment bio toliko potaknut na borbu protiv akutne prijetnje zdravlju uzrokovane virusom Sars-CoV-2, ali leži uspavan kada je globalno siromaštvo očito glavni uzrok smrti u svijetu, a slijedi ga rak i bolesti srca? Naveli su nas da vjerujemo da bi se svijet mogao okrenuti naglavačke u borbi protiv virusa, ali ništa se ne može učiniti da se ublaže vodeći uzroci smrti i siromaštva: strukturalna, kronična zdravstvena pitanja nisu na stolu, jer su uzrokovana neumoljivim nagonom kapitalizma da profitira, zagadi ​​i osiromaši većinu stanovnika Zemlje.

Čak i WHO priznaje da se ¼ ukupnih smrtnih slučajeva danas može pripisati "nezdravom okolišu"; tj. uvjeti ekstremnog siromaštva, bolesti koje se mogu spriječiti, gladovanja i pothranjenosti. U 2012. to je bilo 12,6 milijuna smrtnih slučajeva godišnje, no danas je ukupan broj nedvojbeno veći, vjerojatno oko 20 milijuna. WHO također priznaje da oko 2 milijuna ljudi samo u Kini umre od zagađenja zraka svake godine, s oko 6,7 milijuna smrtnih slučajeva godišnje diljem svijeta. Gdje je negodovanje i globalna mobilizacija da se zaustave ovi mnogo smrtonosniji problemi?

Je li mogao postojati racionalniji put, gdje su ljudi stariji od recimo 60 ili 65 godina, koji će najvjerojatnije biti pogođeni, mogli biti zaštićeni dobrovoljnim planiranjem ograničavanja međuljudskih kontakata, kao i da im se omogući pristup najboljoj njezi i lijekovima, dok bi ostatak svijeta mogao nastaviti bez drakonskih mjera? Sigurno su medicinski stručnjaci u SAD-u mogli razviti plan u suradnji s vladama koji bi omogućio slobodu kretanja, kao u Švedskoj i Japanu.

Put je, međutim, blokirala država nacionalne sigurnosti u sprezi s neizabranim zdravstvenim vlastima, velikim tehnološkim tvrtkama, velikom farmaceutskom industrijom i globalnim kapitalistima željnim uvođenja represivnih mjera i zgrtanja bilijuna od restrukturiranja svjetskog gospodarstva. Globalnom gospodarstvu bilo je potrebno "Veliko resetiranje" kako bi se centralizirala i kupila mala poduzeća za peni po dolaru, a financijski sustav bio je uzdrman vračajući se u rujan 2019. Uznemirujuće, ovaj slijed događaja podsjeća na raniji put kada je država nacionalne sigurnosti preoblikovala svijet, nakon 11. rujna.

Maska se skida

Mnogi ljevičari istaknuli su da će nam obustava rada zbog karantena dati vremena da razmislimo o nehumanosti, hiperprodukciji, otuđenju i izrabljivanju što je svojstveno za kapitalizam. Nema sumnje da je to bila istina. Međutim, ono što se najviše previđalo bila je besmislenost toga da siromašni i radnička klasa nastave raditi dok se privilegiranim klasama bijelih ovratnika, koji rade na daljinu, nudi predah od žrvnja neprekidnog rada. Postojala je, i postoji, inherentna nejednakost i neravnoteža moći u tome što su restorani i vozači dostavljali pakete i hranu na nečiji kućni prag dok su kažnjavali te iste ljude koji su odbili maskirati se (što je apsurdno, čak i na otvorenom).

Zadovoljstva krivnje srednje i više klase života u konzumerističkom društvu učahurenom kod kuće uz TV i hranu za van, nadjačala su potrebu za solidarnošću sa siromašnima i radničkom klasom, koji u mnogim slučajevima nisu bili u mogućnosti i nisu bili voljni skloniti se ili dobiti eksperimentalnu injekciju od vlade koja je tretirala siromašne i manjine kao ljudske pokusne kuniće, ili još gore, tijekom cijele njihove povijesti.

Osjećaj potrebe za sigurnošću od akutne zaraze, dok se odupire hvatanju ukoštac sa složenošću i krivnjom bivanja dijelom globalno-imperijalističko-kapitalističkog stroja smrti, utjelovljuje stav zapadne ljevice. Osim očitih odgovora: "Zato nam je potrebna univerzalna zdravstvena skrb!" itd., jedva da je itko govorio o uzroku broj jedan pravih pandemija: našoj blizini nehumane i nehigijenske stočarske poljoprivrede. Kolektivni, na strahu temeljen automatski odgovor bio je nehumano klanje desetaka milijuna životinja: procjene sugeriraju da je više od 10 milijuna kokoši, možda 5-10 milijuna svinja i 17 milijuna kuna ubijeno zbog "prekomjerne proizvodnje", a u slučaju kune, zbog mogućnosti širenja Sars-CoV-2.

Kratak pregled naše distopije 21. stoljeća

Prije dvadeset tri godine mnogi su ljudi diljem svijeta gajili velike nade kad je osvanuo novi milenij. Došla je 2000. godina, a neupućenom oku je globalna perspektiva izgledala ružičasto. Narativ o Fukuyaminom "kraju povijesti" i dalje je dominirao nakon gotovo desetljeća američke dominacije bez otpora na svjetskim financijskim tržištima te vojne i političke hegemonije. Nije bilo većih ratova među svjetskim silama, a globalna ekonomija omogućila je nove puteve bogatstva za srednju klasu diljem svijeta.

Zabava nije dugo trajala. Ispostavilo se da globalizacija, taj sveobuhvatni pojam koji stalno iznova koriste i liberalni internacionalisti i konzervativni realisti kako bi obranili naizgled beskrajnu vladavinu kapitalista, ima mnogo pukotina u temeljima. Predodžba da su zapadne države "demokratske republike" koje brinu za interese građana počela se urušavati. Sve manji prinosi kapitalizma, kao i drska korporativna i vladina korupcija počeli su narušavati povjerenje globalne srednje klase. Pristanak onih kojima se upravlja više nije mogao biti osiguran; i kako se fasada demokratskog legitimiteta urušila, zapadne vlade, na čelu sa SAD-om, počele su tražiti novu ideološku silu koja bi opravdala neoliberalni kapitalizam.

Događaji u svijetu brzo su krenuli nagore počevši od prvih mjeseci novog tisućljeća. U ožujku 2000. dot-com balon je puknuo, a gubici su na kraju dosegli 1,75 trilijuna samo u SAD-u; ovo je zatalasalo svjetsko gospodarstvo. Ukupni gubitak tržišne kapitalizacije procijenjen je na 5 trilijuna do kraja recesije 2002. godine. U SAD-u je izgubljeno više od 2,2 milijuna radnih mjesta, a nezaposlenost je nastavila rasti do sredine 2003. godine.

U studenom 2000., izbori Bush-Gore zapali su u pat poziciju. Pravosudni udar na Vrhovnom sudu presudio je u korist Busha 5-4, učinkovito zaustavivši ponovno brojanje glasova. Bilo je relativno malo javnog pritiska, a nedostatak bilo kakvog stvarnog otpora od strane demokratske stranačke mašinerije učvrstio je puč, a "Bush-Cheney hunta", kako ju je nazvao pokojni Gore Vidal, došla je na vlast.

Istiniti događaji od 11. rujna 2001. mogli bi zauvijek ostati djelomično obavijeni velom misterija, ali neki znakovi upućuju na očito: zavjeru u kojoj je američka vlada igrala aktivnu ulogu u orkestriranju slijeda događaja koje nazivamo 11. rujna. Svaki letimičan pogled na "teorije zavjere" i nalaze Pokreta za istinu o 11. rujnu pokazuje očigledne rupe u službenoj priči. Ispitivanje i upijanje svih dokaza dovodi do neizbježnog zaključka – događaji od 11. rujna bili su lažna zastava, koju je orkestrirala naša vlada, a počinitelji su još uvijek na slobodi, slično kao i atentat na JFK-a.

Gotovo svi stariji od trideset godina sjećaju se što je uslijedilo, iako se većina toga nerado prisjeća. Bushov režim okrivio je Al Qaidu prije kraja noći, vijesti su bez prestanka pokazivale kako tornjevi padaju, a bojama označena teroristička upozorenja postala su naša "nova normala" (uskoro ćemo doći i do sljedećeg koraka). Službeno je predstavljena osovina zla; svaka zemlja koja se nejasno suprotstavljala američkom imperijalizmu stavljena je na neposlušnu listu, i naređen je novi "križarski rat", uz izričite prijetnje "ako nisi s nama, protiv nas si". Ubrzo nakon toga, misteriozni napadi antraksom zapljusnuli su naciju i zarobili SAD, čak i kada je postalo kristalno jasno da je vrsta korištenog antraksa bila vrlo naoružana verzija koja je dolazila iz američkog biolaboratorija, što je moglo značiti samo da su je namjerno ukrali i pustili visoki elementi unutar naše vlade.

Izvanredno stanje se odmah normaliziralo. Izgrađena je nova država nadzora, Patriot Act i AUMF omogućili su izvansudska ubojstva, mučenja, a špijunski programi su se počeli globalno širiti. Službeno je objavljen rat Iraku i Afganistanu; neslužbeno, specijalne snage i crne operacije proširile su se na otprilike 130 zemalja. Carstvo se širilo i bilo je u pokretu – posebno na Bliskom istoku, središnjoj Aziji i sjevernoj Africi, gdje je kontrola nad pristupom fosilnim gorivima, uz stalnu nadmoć petrodolara, najvažnije u današnjem održavanju globalne hegemonije.

Stalno izvanredno stanje / Stalno iznimno stanje

Moć voli katastrofu: ovdje je glavna tema da kada se dogode neprirodne katastrofe, zapadne vlade se brzo okupe i urote kako bi osigurale brzu zaradu, zadržale kontrolu i razmetale se svojom moći nad slabijim nacijama.

U našem dobu, autoritarni režimi zagovarali su trajnu suspenziju prava vlastitih građana, kao i ljudskih prava i međunarodnog prava. Ovaj koncept popularizirao je Giorgio Agamben u svojoj knjizi Izvanredno stanje iz 2005. godine. Agamben koristi primjer definicije suvereniteta od nacističkog pravnika Carla Schmitta: suveren je onaj koji odlučuje o iznimci. Ukidanjem prava vlastitim građanima kao odgovor na izvanrednu situaciju, nominalno demokratski režimi, kao i diktatorski režimi, mogu u ime nacionalne sigurnosti iskoristiti prijetnju budućih katastrofa za postavljanje u okvir zakona trajnih policijskih država, proglašavanje izvanrednog stanja i normaliziranje onoga što se prije smatralo izvanzakonskim.

Imperijalna jezgra odlučila se za prokušani i istiniti model: programiranje javnosti da prihvati da je svaka katastrofa uzrokovana kapitalističkim globalnim sustavom hitan slučaj na koji se mora odgovoriti sve autoritarnijim društvom. Taktike policijske države, preuzete iz nacističke Njemačke, postale su normalizirane jer su ekonomske, političke i ideološke snage koje su podržavale Rat protiv terorizma vidjele malo otpora zbunjenog i prestrašenog građanstva. Ovaj proces je poznat kao izvanredno stanje, a izvorno ga je u zakonu kodificirao nacistički pravnik Carl Schmitt. Sažetu definiciju možete pronaći ovdje:

[Izvanredno stanje] definira poseban uvjet u kojem je pravni poredak stvarno suspendiran zbog izvanrednog stanja ili ozbiljne krize koja prijeti državi. U takvoj situaciji suverena, odnosno izvršna vlast, prevladava nad ostalima, a temeljne zakone i norme država može prekršiti dok je suočena s krizom.
Gotovo svaka značajna politička žarišna točka u posljednje dvadeset dvije godine korištena je kao izgovor za širenje i produbljivanje državne i korporativne vladavine nacionalne sigurnosti. Ovaj proces je učinkovito obespravio zapadne mase do te mjere da većina zapadnog stanovništva, uključujući mnoge u srednjoj klasi, ima efektivno neofeudalne, dužničke odnose prema državi i tržišnim silama.

Autorica Naomi Klein prilično je dobro opisala novi, globalizirani, neoliberalni model u svojoj knjizi Doktrina šoka iz 2007., gdje kapitalizam katastrofe postaje sila za "kreativno uništenje", vodeći čitave kontinente u dužničke spirale sa zajmovima Svjetske banke i MMF-a dok u isto vrijeme militarizira i financijalizira zapadna gospodarstva da služe interesima Wall Streeta i Pentagona dok uništava male tvrtke i parazitira na radničkoj klasi.

Ubrzo nakon toga, šef kabineta predsjednika Obame, Rahm Emmanuel, rekao je naglas tihi dio rasprave o financijskoj krizi, kada je spomenuo trilijune javnog novca koji se koristi za podupiranje našeg nereguliranog bankarskog sustava. Izlanuo je:

Nikad ne želite da ozbiljna kriza propadne. I ono što pod tim mislim [je] da je to prilika da radite stvari za koje mislite da prije niste mogli.

Kako možemo definirati svoje vrijeme? Ponovo, fraza postmoderna tiranija pristaje bolje nego opis sadašnjeg trenutka kao totalitarnog ili fašističkog. Te dvije riječi postale su toliko pretjerano korištene, međusobno zamijenjene, da su izgubile puno značenja i sjaja za današnje ljude. Iako mnogi od različitih vladinih odgovora na 11. rujna i Covid zasigurno imaju elemente totalitarnih, fašističkih i diktatorskih režima, terminologija je u određenom smislu zastarjela. Više se ne uklapa u povijesni trenutak i rijetko tko stvarno vidi Joea Bidena ili Emmanuela Macrona kao totalitarne vođe. Nije potreban niti jedan despot da bi se sustav nastavio.

Suočavamo se s diktaturom novca, oligarhijom posvećenom osiguravanju glatkog kretanja kapitala. Živimo u piramidalnoj shemi, ekonomski i društveno: sustav bijednih tirana koji se sastoji od vašeg šefa, vašeg gradonačelnika, vašeg stanodavca, vašeg predsjednika Udruge vlasnika kuća, itd. U stvari, kada se sabere, samo u SAD-u postoje milijuni bijednih tirana; buržoazija i njeni milijuni izvršitelja: suci, policija i vojska, političari, odvjetnici, svi koji služe privatnom vlasništvu, nepravedna hijerarhija rada i, kao što smo vidjeli, većina liječnika koji su bili željni nametnuti i potvrditi bijedne diktate koje smo unijeli u zakon.

2019: Doba globalnih prosvjeda

Osim dobro dokumentiranih dokaza kao što je američko financiranje istraživanja o koronavirusu, događaj 201 i mnoge druge sumnjive aktivnosti, postoji još jedan posredni dokaz koji je povezan s prethodnim znanjem i planiranjem pandemije. Godine 2019. su globalni prosvjedi dosegli vrhunac nenadmašan u modernoj povijesti, a jedan komentator je tu godinu nazvao "Dobom masovnih prosvjeda". Dana 30. prosinca 2019., Robin Wright objavila je kolumnu u The New Yorkeru pod naslovom: "Priča o 2019.: Protesti u svakom kutku svijeta". Jedan citat iz tog članka tvrdi:

"'Ljudi u više zemalja koriste moć naroda više nego ikad u zabilježenoj povijesti. Nenasilni masovni pokreti glavni su izazovi današnjim vladama,' rekla mi je Erica Chenoweth, politologinja sa Harvarda. 'Ovo predstavlja izraženu promjenu u globalnom krajoliku neslaganja.'"
Washington Post je 2019. nazvao "Godinom globalnih uličnih prosvjeda". Bloomberg je objavio da je "Godina prosvjeda izazvala promjene diljem svijeta". Masovni poremećaji u radu vlada dogodili su se u Iraku, Iranu, Hong Kongu, Sudanu, Alžiru, Čileu i mnogim drugim nacijama. Obični ljudi postajali su smetnja neometanom kretanju kapitala. Vlade su bile prisiljene suočiti se s izazovima koje su ignorirale desetljećima, dok su rastući troškovi hrane, stanovanja, grijanja i materijala naglo skočili na globalnoj razini. Odjednom, u siječnju 2020., prijeteća avet "globalne pandemije" sve je to smjesta zaustavila.

Pozitivne strane za vlade bile su očite. Nema više protesta. Nema javnih okupljanja. Nema više dosadnih građana koji traže niže cijene dobara, više socijalnih programa i prosvjeda protiv nepravednih poreza i autoritarnih vladara. Bez ikakvog osobnog organiziranja, zamah ljudske moći iz 2019. brzo je odumro.

Pomicanje ciljeva: od "Dva tjedna za izravnavanje krivulje" do Države biološke sigurnosti

Slično kao i 11. rujna, opravdanje i daljnje pridržavanje službene vladine propagande počivalo je na potpunoj poslušnosti i društvenom konformizmu: pritisak iste društvene skupine na razini obitelji, zajednice, radnog mjesta i javnosti pridonio je atmosferi histerije, panike i paranoje. Ubrzo nakon 11. rujna, američka vlada promijenila je prioritete s invazije na Afganistan i izbacivanja talibana i Al-Qaide, na invaziju Iraka 2003. koja je koštala možda milijun iračkih života, zatim na globalni rat protiv terorizma (sjetite se priznanja američkog generala Wesleya Clarka da je namjera Pentagona bila izvršiti invaziju nacija nazvanih "osovinom zla" i uništiti "sedam zemalja u pet godina"). Mučenje i masovni nadzor bili su odobreni i bodreni, Patriot Act i AUMF probijali su se kroz Kongres.

Čim je u ožujku 2020. objavljena pandemija, pravila su se mijenjala, od razdoblja u kojem su nam govorili da će dva tjedna izolacije biti dovoljno da izravna krivulju zaraze do gotovo dvije godine apsurdnih pravila maskiranja, zaključavanja, javnih okupljanja, kućnih okupljanja, cjepiva i putovnice. Besmislice su se nastavile gomilati, jer su se širila sve nelogičnija "stručna mišljenja" lansirana da nas "zaštite", ili nam je barem tako rečeno. Ubrzo je postalo jasno da su sama zatvaranja ubijala mnogo ljudi. Mnogi vjerodostojni "medicinski stručnjaci" koji su vjerovali u ozbiljnost pandemije otvoreno su govorili o izolaciji: ona je bila oblik "democida", pri čemu su mnogi procjenjivali da je otprilike jedna trećina prekomjernih smrti uzrokovana karantenama. Izbjegavani su rutinski pregledi, domovi za starije osobe su bili pretrpani, starije osobe su bile zanemarene i nebitne, a više od milijun zdravstvenih radnika otpušteno je upravo onda kada bi, barem prema službenom narativu, bili najkorisniji.

Iracionalni zahtjevi za maskiranjem bili su potpuno neznanstveni, posebice zahtjevi za maskiranjem na otvorenom u velikim gradovima i, što je suludo, na plažama, kao i na raznim rekreacijskim područjima na otvorenom. Bez obzira na to, tek je u prosincu 2021. glavna medijska medicinska osoba priznala očito: "platnene maske su beskorisne" i malo više od ukrasa na licu. Dvije godine je maska bila oznaka dobrog građanina; svatko tko se nije slagao bio je namazan katranom i perjem bez obzira na stvarnu znanost. Mnoge analize randomiziranih kontroliranih ispitivanja (RCT) provedene su s prethodnim virusima. Da ne spominjemo osnovnu činjenicu da su stope zaraze i smrtnosti bile u osnovi iste za 39 američkih država koje su uvele mandate za maske naspram 11 koje nisu.

Spajanje stope smrtnosti slučajeva (CFR) sa stopom smrtnosti od infekcije (IFR) u glavnim medijima učinili su da se bolest čini mnogo smrtonosnijom nego što zapravo jest. Stvarna šansa da mladi i zdravi odrasli ljudi umru od Covid-19 bila je minimalna.

Društveno distanciranje postalo je strogo obavezno rmeđu vladajućim klasama, kao i višom srednjom klasom brbljivih liberala (i nažalost, mnogih ljevičara) iako je mogućnost umjerene do teške bolesti kod zdravstvenih mladih ili čak sredovječnih ljudi bila gotovo nikakva. Sablast postmodernog otuđenog, imućnog zapadnog subjekta, sa svim njegovim hrpama tjeskoba i neuroza, počela se odmotavati, implodirati; proces involucije koji njeguje solipsistički narcizam svojstven kasnom kapitalizmu.

Sociopatske tendencije naših elita, pojačane i destilirane kroz stoljeća klasnog rata u zapadnoj kulturi, izlile su se na vidjelo. Viša srednja profesionalna klasa, budna na tendencije želja svojih gospodara da se distanciraju od rulje, bila je željna ponavljanja diktata svojih vladara. Pobjednici iz više klase sami su sebe osudili na put neoviktorijanske politike čistoće. Čisto se mora odvojiti od prljavog. Obrazovani vjernici u "znanost" očito su racionalni; anti-vaks horde svakako moraju djelovati iz čistog osobnog interesa i ogorčenosti. Nepotrebno je reći da je napravljeno malo ili nimalo samoispitivanja panične pretjerane reakcije dobrostojećih liberalnih autoritaraca, koja je iskreno spadala u spektar agorafobičnog i hipohondričnog ponašanja.

Stope smrtnosti bile su potpuno smeće, precijenjene u svrhu podizanja atmosfere urnebesa, a da ne spominjemo novčane nagrade za bolnice i zdravstvene korporacije. Kao što mnogi do sada znaju, "umiranje sa" Covidom postalo je poistovjećeno s "umiranjem od" virusa, a liječnici su bili pod pritiskom da uvrste Sars-CoV-2 u smrtovnice.

Guranje eksperimentalnog cjepiva zdravoj djeci i mladima bilo je potpuno nepotrebno i štetno. Rizici srčanih problema nadmašili su zanemarive dobrobiti cjepiva za mlade. To je bilo očito od samog početka i medicinski establišment nastavio je svoju ulogu propagandnog ogranka Velike farmaceutske industrije (Big Pharma) umjesto objektivnog sagledavanja činjenica. Jedna je studija pokazala smiješnu, neugodnu učinkovitost od 12% za djecu od 5 do 11 godina.

UN-ova procjena ekstremne gladi, nesigurnosti hrane i izgladnjivanja

Ubrzo nakon početka karantena u ožujku 2020., Svjetski program za hranu UN-a objavio je upozorenje:

Broj ljudi koji se suočavaju s akutnom nedostašicom hrane (IPC/CH 3 ili gore) porast će na 265 milijuna u 2020., što je povećanje od 130 milijuna u odnosu na 135 milijuna u 2019., kao rezultat ekonomskog utjecaja COVID-19, prema podacima projekcija WFP-a. Procjena je objavljena uz objavu Globalnog izvješća o prehrambenim krizama, koje su izradili WFP i 15 drugih humanitarnih i razvojnih partnera.

Zapravo, vlada i privatni arhitekti karantena bili su u potpunosti spremni žrtvovati stotine milijuna mlađih, siromašnijih manjina u manje razvijenim zemljama kako bi zaštitili stariju, bogatiju, bjeliju populaciju u razvijenim zemljama od vrlo niskog potencijala bolesti, i da, moguće smrti. Dok mnogi ljevičari brzo ističu ekonomske "zone žrtvovanja" u kojima su prekršaji iz radnog odnosa norma, a ekonomska eksploatacija raširena, oni su uglavnom šutjeli o potencijalu masovne smrti, gladovanja i eksplozije ekstremnog siromaštva zbog politike karantena. Zapravo, mnogi ljevičari radosno su podržavali karantene i ograničenja za necijepljene; i bili su ili potpuno nesvjesni ili su hinili neznanje ekonomske devastacije koju su izazvali.

Afrički paradoks

Očigledni skupovi podataka koje treba promatrati u pogledu učinkovitosti eksperimentalnih cjepiva bili bi Zapad, s vrlo visokim razinama cijepljenja, naspram Afrike, koja je imala iznimno niski postotak. Iako su mnoge zemlje očito imale nepotpune informacije zbog nedostatka resursa, postaje očito da cjepiva nisu imala nikakav učinak na prijenos ili smanjenje smrtnosti. Zapravo, stope smrtnosti u afričkim zemljama toliko su niske da ih stručnjaci jednostavno zanemaruju. Holistički pogled stavio bi višak smrtnih slučajeva od "Covida-19" izravno na nezdrave stilove života, opskrbu otrovnom hranom, neregulirane kemijske industrije i stresne uvjete koji su endemski u zapadnom životu.

Agambenove jadikovke

Giorgio Agamben odmah je doveo u pitanje motive zaključavanja, s pravom ističući da su strah od smrti i uzdizanje znanosti kao nove religije sveli zajednice i vlade na kvantificiranje osnovnog opstanka – "golog života" – kao vrjednijeg od opipljive ljudske slobode. Kao što je rekao u postu na blogu iz ožujka 2020.:

Strah je loš savjetnik, ali donosi mnoge stvari za koje ste se pravili da ne vidite. Prvo što val panike koji je paralizirao zemlju jasno pokazuje jest to da naše društvo više ne vjeruje ni u što osim u goli život. Jasno je da su Talijani spremni žrtvovati praktički sve, normalne životne uvjete, društvene odnose, posao, čak i prijateljstva, privrženosti i vjerska i politička uvjerenja pod rizikom da se razbole. Goli život – i strah od njegovog gubitka – nije nešto što ljude spaja, već ih zasljepljuje i razdvaja.
U svibnju 2020., Agamben proširuje pojam medicine kao modernog kulta – i njegove brojne paralele s kršćanskim dogmama.

Odmah je vidljivo da se ovdje radi o kultnoj praksi, a ne o racionalnom znanstvenom zahtjevu. Daleko najčešći uzrok smrtnosti u našoj zemlji su bolesti srca i krvnih žila, i poznato je da bi se one mogle smanjiti kad bi se prakticirao zdraviji način života i kad bi se pridržavalo određene dijete. Ali nijednom liječniku nije palo na pamet da će ovaj oblik života i prehrane, koji su preporučivali pacijentima, postati predmet pravnog zakonodavstva, koje je određivalo ex lege [kao pravno pitanje] što se mora jesti i kako se mora živjeti, pretvarajući cijelo postojanje u zdravstvenu obvezu. Upravo je to učinjeno i ljudi su to, barem za sada, prihvatili kao očito da se odriču slobode kretanja, rada, prijateljstva, ljubavi, društvenih odnosa, svojih vjerskih i političkih uvjerenja.

Čak je i bezobrazna Svjetska zdravstvena organizacija bila prisiljena priznati u listopadu 2020. da su karantene iznimno štetne za siromašne i manjinske zajednice na globalnoj razini i da bi se trebale koristiti kao "vrlo, vrlo krajnje sredstvo". To nije spriječilo vlade i medicinske savjetnike da traže dodatna ograničenja i gašenja još sedamnaest mjeseci, čak i dok su Agamben i mnogi drugi, uključujući mnoge stručnjake koji su potpisali Veliku Barringtonovu deklaraciju, govorili protiv političkog pretjerivanja.

Latourova generalna proba: Pravo iz pogrešnih razloga

U naširoko citiranom članku iz ožujka 2020., francuski sociolog Bruno Latour postavio je zanimljivo pitanje u vezi s zaključavanjima: "Je li ovo generalna proba?" Problem u njegovoj formulaciji je, naravno, to što on vjeruje da su vlade nedužno nametnule protokole za zaključavanje kao odgovor na jasnu i trenutnu opasnost; kao i njegovo uvjerenje da će vlade, u budućnosti, nametnuti zaključavanja kao odgovor na klimatske promjene imajući na umu smanjenje emisija ugljika. Umjesto toga, trebali bismo shvatiti da su vlade, u dosluhu s mega bogatima i multinacionalnim korporacijama, nametnule karantene kako bi profitirale na kolapsu i ponovnom oživljavanju tržišta dionica, disciplinirale javnost kako bi prihvatile drakonske "nove normalne" politike i ubrzale proces biometrijskih osobnih iskaznica, sveobuhvatni nadzor, pad životnog standarda i unaprijeđenje sustava društvenog kreditiranja temeljen na nagradama i kaznama.

Stara metoda odvlačenja pažnje masa zvana kruha i igara više ne može držati na okupu sve više polarizirano društvo koje se razbija u enklave "post-istine" gdje nepovjerenje i paranoja izviru iz kasnokapitalističkog otuđenja i izrabljivanja. Društvo u kojem su dva najveća sveobuhvatna politička narativa smiješna, poput Q-Anona i Russiagatea, ne bi trebalo odbaciti očitu zavjeru i dosluh koji su uključeni u promicanje pretjerane i izmišljene pandemije.

Latour je u pravu kada tvrdi da je ovo svojevrsna generalna proba. Nažalost, poput mnogih tipičnih liberala, on pretpostavlja da su vlade imale u srcu naš najbolji interes i da reagiraju na objektivne činjenice i medicinsku stvarnost. U bliskoj budućnosti vlade će vjerojatno donijeti ograničenja putovanja i zaključavanja ne samo kako bi smanjile emisije ugljičnog dioksida, već kako bi istrenirali građane da prihvate racionaliziranje hrane, nedostatak fosilnih goriva zbog visokih cijena i problema s opskrbom, niži životni standard i nedostatak dobara i pružanja usluga. U ovom procesu discipliniranja i kažnjavanja masa, mnogi će biti prisiljeni prihvatiti sve vladine uredbe, uz rizik gubitka posla, društvene izolacije ili još gore, kao što smo svjedočili tijekom pandemije. Sljedeće zaključavanje moglo bi biti osmišljeno i unaprijed isplanirano upravo kako bi se spriječili prosvjedi, pobune i revolucije koje će se pojaviti kako se trulež kapitalizma bude produbljivala.

Medicinska tiranija? Tko kaže? SZO?

Nedavno izvješće pokazuje da privatna zaklada osnovana za financiranje Svjetske zdravstvene organizacije, nazvana WHO Foundation, objašnjava da je 40% donacija došlo od anonimnih donatora. Potencijal za sukobe interesa je neizbježan, jer očito samo pojedinci i grupe povezane s velikom farmaceutskom industrijom žele anonimizirati kamo idu njihova sredstva.

Svjetska zdravstvena organizacija je formulirala Sporazum o globalnoj pandemiji kako bi prisilila nacije da prihvate sljedeću pandemiju, ako globalne elite budu toliko glupe da pokušaju uspostaviti još jednu rundu medicinskog autoritarizma.

Slično kao i 11. rujna, ono što je predhodilo "događaju" Covid-19 kao i njegove rane faze ostaju zamagljeni tajnovitošću, dezinformacijama i mrežom laži. Svima su nam pokazane slike mrtvih kineskih građana koji leže na ulicama, iako je nejasno je li to od virusa ili čak iz grada Wuhana ili provincije Hubei u nekim slučajevima. Rečeno nam je da je virus nastao na tržnici sa svježim proizvodima u središtu grada, iako sada znamo da ta veza nikada nije dokazana i da je najvjerojatnije odbačena kao hipoteza kako bi se zadovoljilo javno mnijenje, no vjerojatnije je da je riječ o ciničnoj smicalici obavještajnih službi, klasičan slučaj pogrešnog usmjeravanja, pogotovo jer sada znamo da je tajna američka medicinska obavještajna jedinica priznala da je pratila Covid još u studenom 2019., a moguće i mnogo ranije.

Kada je Svjetska zdravstvena organizacija 11. ožujka 2020. proglasila globalnu pandemiju, bilo je oko 118 000 globalnih slučajeva i manje od
5.000 proglašenih smrti. Relativno govoreći, ti su brojevi bili prilično niski i nije bilo razloga da se na temelju tih brojki Sars-CoV-2 proglasi javnozdravstvenim izvanrednim stanjem. Procijenjene stope smrtnosti izvukao je od niotkud potpuni prevarant, Neil Ferguson s Imperial Collegea u Londonu, koji je prekršio pravila karantene u čijem je provođenju sam pomogao.

PCR testovi su proglašeni zlatnim standardom iako je Kary Mullis, jedan od njegovih izumitelja, javno izjavio da testovi nisu napravljeni da bi dokazali postojanje aktivnih infekcija. Nadalje, ciklusi za testove namjerno su postavljeni previsoko, što je rezultiralo neopisivim količinama lažno pozitivnih slučajeva. Stopa smrtnosti čudesno je porasla za "Covid-19" jer su liječnici i mrtvozornici bili pod pritiskom da tu bolest navedu kao uzrok smrti čak i bez pozitivnog testa; mogao se je navesti svaki "sumnjivi slučaj". Gripa, upala pluća i sve druge respiratorne bolesti magično su nestale, a Covid je popunio prazninu, povećavajući brojke.

Da ne spominjemo, učinak proglašenja globalne pandemije nužno je izazvao stresnu reakciju globalne populacije, što je, uz kasnozimski (ožujak-travanj) vremenski okvir na sjevernoj hemisferi, definitivno pridonijelo višku smrtnosti. Zapravo, mnoge etablirane medicinske organizacije slobodno priznaju da su karantene bile odgovorne za značajan postotak (mnogi kažu i do jedne trećine) prekomjernih smrtnih slučajeva, no ipak su se nekako uspjele osloboditi odgovornosti za traženje karantina poput dresiranih tuljana. Zajedno s gubitkom poslova, kućnim zatvaranjem i nedostatkom zajednice, valja primijetiti da kao što će uzvik "vatra" u prepunoj kinodvorani gotovo sigurno uzrokovati neku vrstu nasilnog događaja, tako će uzvik "pandemija" 24/7 kroz ciklus vijesti učiniti isto.

Slično kao i dnevno izvješćivanje nakon 11. rujna, s noćnim vijestima koje crvenom, narančastom ili žutom bojom objašnjavaju nacionalni rizik od terorističkih napada, svakodnevni slučajevi, hospitalizacije i smrti; svi se sjećamo cirkusa koji radi 24/7, osmišljenog da zastraši stanovništvo i održi poslušnost. U ovom namjerno usađenom, panikom zahvaćenom okruženju, vladajuća klasa temeljito je promijenila krajolik: nakon kratkog pada na burzi, digitalna ekonomija i tehnološke tvrtke brzo su se oporavile i procvjetale – tehnološki sektor, velika farmaceutska industrija, tvrtke za web usluge i uglavnom su sve velike korporacije koje su tangencijalno povezane s pružanjem usluga na internetu bile vrlo uspješne.

U roku od nekoliko tjedana, potreba za cjepivom je nestala. Mnogi sezonski virusi dođu i nestanu u roku od nekoliko mjeseci, ali je medicinski establišment nekako uspio shvatiti da bi samo cjepivo moglo zaustaviti ovu bolest. Farmaceutske tvrtke jednostavno su pokušavale zaraditi na novoj medijski razvikanoj i establišmentom zaštićenoj pretjeranoj pandemiji. Činjenica da je napravljen loš posao, bez dugoročnih studija, i sve to za tržište neprovjerene mRNA tehnologije, čini se da nije uznemirila barem polovicu javnosti, koja je otvoreno tražila karantene, cjepiva, putovnice i autoritarne mjere što bi bilo nezamislivo prije nekoliko godina.

Smiješne odredbe maskiranja stupile su na snagu – maskiranje na otvorenom bilo je obavezno u mnogim gradovima diljem svijeta. Nikakva znanstvena osnova nikada nije predstavljena. Propusnice za cijepljene također su primijenjene iako je utvrđeno da je prirodni imunitet u nekim slučajevima bio 27 puta jači. Jesu li zdravstvene vlasti jednostavno pokušavale biti pretjerano oprezne ili su u igri bile zlokobnije namjere? Jesu li institucionalne medicinske prakse nametnute samo kako bi farmaceutske korporacije zaradile?

Jednostavna činjenica da je neprovjereno, opasno cjepivo gurano i nalagano na raznim razinama – i da su ga mnogi tako lako progutali – jednostavno pokazuje koliko učinkovita može biti moderna propaganda. Nije bilo potrebno oružje – ali mogli ste izgubiti posao, položaj u zajednici, prijatelje, obitelj i društvene odnose. Proveden je ogroman društveni eksperiment i svatko tko se usudio dovesti u pitanje "znanost", umjesto da slijepo vjeruje kapitalističkom zdravstvenom sustavu u kojem je profit uvijek bio ispred interesa ljudi, bio je demoniziran.

Pomama oko Covid-19 možda je doista imala malo sreće, barem ovdje u SAD-u. Naravno, predsjednik Trump je na početku umanjio značaj virusa. Stoga je bilo tko drugi koji se slagao s njegovim stavovima o Covidu smatran odvratnim narcisom, bezbrižnim glupanom koji je spreman staviti korporativni profit iznad ljudskog života. Zamislite alternativni svemir u kojem su Trump ili desničarska, autoritarna, američka predsjednička figura poput njega virus shvatili krajnje ozbiljno, uz zaključavanja u kineskom stilu. Bi li ljudi i dalje zahtijevali obvezna cijepljenja i isključivanje prijatelja, obitelji i suradnika iz društva? Vjerojatno ne, ali to nikad nećemo saznati.

Propusnice za cijepljene prijetile su segregacijom društva na temelju iskreno fašističke vizije čistog protiv nečistog. Aktivisti protiv cjepiva i obični ljudi koji su odbili uzeti eksperimentalnu injekciju pogrešno su omalovažavani. Kao što su mnogi istaknuli, izostanak smanjenja prijenosa kod cijepljenih učinio je cijelu mogućnost obveznog cijepljenja besmislenom, neznanstvenom, kontraproduktivnom i jednostavno pogrešnom.

U studenom 2021., sukob je došao do vrhunca kada je Biden, obraćajući se necijepljenima, primijetio: "Bili smo strpljivi. Ali naše strpljenje je na izmaku. A vaše nas je odbijanje sve koštalo." Predložio je plan tjednog testiranja ili cijepljenja svih radnika u svakoj američkoj tvrtki s preko 100 zaposlenih, kao i mandat za oko 17 milijuna zdravstvenih radnika.

Postmoderni subjekt: Proizvodnja hiperrealnog

Paralele između 9/11 i Covid-19 daleko nadilaze njihove početne propagandne kampanje. U konačnici, dio razloga zašto je suvremena propaganda tako učinkovita leži u psihološkoj strukturi postmoderne svijesti. Zaštićenost, stabilnost i sigurnost smatraju se krajnjim proizvodom masovne civilizacije. Čak je i jedan od velikih šarlatana 1990-ih, Francis Fukuyama, bio dovoljno pronicljiv da uoči paralele između postmodernog subjekta i Nietzscheovog pojma "posljednjeg čovjeka".

Danas se sloj idealističkih koncepata kao što su sloboda, demokracija i jednakost, koji su trebali poduprijeti i inspirirati kolektiv na veće visine, briše pred velikom globalnom nejednakošću, ekološkim katastrofama, klimatskom katastrofom i opakim medijskim propagandnim kampanjama. Dok materijalni životni standardi stagniraju i padaju čak i u razvijenom svijetu, sve veći broj ljudi prisiljen je natjecati se za iste resurse, održavajući način razmišljanja stanovništva temeljen na oskudici. Gotovo sva socioekonomska pitanja uokvirena su kao binarna, crno-bijela natjecanja između dobra i zla s nultim zbrojem, gdje je malo nijansi ili pitanja morala dopušteno u javnoj areni.

U ovom krhkom društvenom okruženju, ne čudi što građani hrle na gotove narative i propagandne kampanje. Propaganda vladajuće klase guta se nekritički, upravo zato što prikriva, maskira i umrtvljuje bol života u kasnoj fazi kolapsa kapitalizma. Jedan od razloga zašto su zapadni liberali, pa čak i većina "ljevice" nasjeli na farsu koja je bila prenapuhana, medicinska globalna psihološka operacija koju nazivamo pandemijom Covida-19 je taj što je postmoderni subjekt sada toliko duboko zašao u hiperrealno; gdje simboli, društveni odnosi, pa čak i znanost postaju jeftine imitacije samih sebe. Upravo je to razlog zašto je toliko ljudi na početku karantena u ožujku 2020. primijetilo da se "osjećaju kao da žive u filmu". Medijski inducirani pseudodogađaji danas se više ne mogu razlikovati od teških medicinskih hitnih slučajeva, baš kao što je prije dvadeset i dvije godine masovna panika nakon 11. rujna proizvela istu maglu rata i iracionalnu mržnju prema drugome.

Prožet značenjem i svrhom, građanin koji je maskiran, cijepljen, "papire-molim", s propusnicom o cjepljenju, sada može osjećati zajednički cilj s drugima u zajednici; umjetno inducirani osjećaji blagostanja dočaran putem medijskih organa i destiliran u privlačne slogane poput "vjerujte znanosti". Vrijednost znaka "činiti pravu stvar" postala je snažna sila; a to je establišment koristio kao oružje kako bi zadovoljio različite ciljeve.

Mnogi od tih planova zapravo su bili stvarne zavjere za: uspostavu trajnog stanja biološke sigurnosti; postaviti blagu verziju izvanrednog stanja gdje se kretanje ljudi ograničava i prati; proizvesti lažnu priču o sigurnim cjepivima za financiranje nove industrije za mRNA tehnologije, stvoriti put do zdravstvenih putovnica, digitalnih osobnih iskaznica, digitalnih valuta središnje banke i sustava društvenog kreditiranja; uništiti mala poduzeća radničke klase i srednje klase i psihički pripremiti globalno stanovništvo za pad životnog standarda, pad pristupa robi, uslugama i resursima, kao i racioniranje; dati izgovor za zabranu prosvjeda; nastaviti široku militarizaciju društva, kao i provedbu globalnog režima ideološke popustljivosti i poslušnosti.

Velika farmaceutska industrija, Wall Street, Silicijska dolina, te vojne i obavještajne zajednice dogovarali su se kako bi otjerali siromašne i radničku klasu – činjenica da se ne može pronaći nepobitni dokaz za svaki od ovih isprepletenih i pokretnih dijelova gospodarstva i vlade ne pobija ovu temeljnu činjenicu. Sve to vrijeme, korporativna Amerika nastavila je obogaćivati ​​jedan posto ljudi koji su dobili trilijune tijekom pandemije. Medicinsko-autoritarni edikti izdani su bez ikakve stvarne znanosti iza njih. Nadzor i kontrola populacije uvijek su bili na čelu planova elite za upravljanje života u 21 .stoljeću. Tiranske kapitalističke elite više ne mogu upravljati globalnim tokovima ljudi, informacijama, dobrima i revolucionarnim mislima, kako se uvjeti diljem planeta pogoršavaju. Predstava se mora postaviti svakih deset do dvadeset godina.

Mnogobrojna lica i strategije brendiranja globalne elite dolaze do izražaja: "novo normalno", "ne posjeduj ništa i budi sretan", "maskiraj se", "slijedi znanost" i "ukorak" scenarij za provedbu planetarne tiranije, vladajuća klasa ih vidi kao nužne korake za osiguranje profita i kontrole u sve nestabilnijim ekonomskim i političkim krajolicima. Njihovi tehno-feudalni snovi su naše noćne more dok se napor kapitalističkog rada i hirovi imperijalnog rata nastavljaju. Naši gospodari nude malo predaha za mase čovječanstva, jer su nametnuli totalni spektakl. Ponašanje nalik kultu dominiralo je nakon 11. rujna; prenapuhani strahovi od terorizma i anti-muslimanskog rasizma proželi su zemlju, baš kao što su i prije godinu ili dvije, prenapuhani strahovi od virusa i autoritarno utemeljena averzija i trenutno otpuštanje svih koji su skeptični prema velikoj farmaceutsko industriji i vladi i dalje dominirali.

Čak i dok se narativ pomjerao, a farsa koja je bila reakcija na relativno blagi virus povlačila, potencijal za propagandu i kampanje straha protiv globalnog kolektiva ostaje. Upravo kvaliteti postmoderne, kao što su kraj metanarativa, derealizacija subjekta, hiperrealnost, priroda spektakla i pseudo-događaji, vođeni interesima vladajuće klase, a nametnuti nam od strane kapitalizma, koji dopuštaju ponavljanje ovih sila koje mijenjaju paradigmu da dominiraju društvenim životom. Paralele dvaju najvećih geopolitičkih događaja 21. stoljeća, 11. rujna i zdravstvenog straha od Covid-19, otkrivaju temelje globalnih režima okrutnosti, dominacije i ugnjetavanja. I sigurno nema puno "novog" ili "normalnog" u svemu tome.

SOTT.NET

 

недеља, 17. септембар 2023.

Kako je Rodžer Voters postao nacista

standard.rs

Kako je Rodžer Voters postao nacista

Стефан Синановић

8–10 minutes


Kako je legendarni muzičar i sin heroja borbe protiv nacizma dobio etiketu antisemite, naciste i rasiste jer se usudio da dovede u pitanje zvanični narativ Zapada o ukrajinskom ratu

Otkako je, polovinom prošle godine, jedan od osnivača legendarnog Pink Flojda, Rodžer Voters, govoreći za Si-En-En – između ostalog – optužio SAD za rat u Ukrajini, Džozefa Bajdena nazvao ratnim zločincem koji potpiruje vatru, a ekspanziju NATO alijanse na istok Evrope uzeo za jednu od inicijalnih kapisli tekućeg sukoba, navukao je na sebe buku i bijes zapadnog establišmenta, američke i britanske javnosti, čak i brojnih svojih negdašnjih poklonika. Ne samo da su mu diljem EU otkazivani koncerti i ne samo da je žigosan od strane medijskih elita političkog Zapada, već su se na Votersa, u jednom momentu, obrušile čak i bivše kolega iz slavnog benda.

I mada su i ranije bili u svakovrsnim sukobima, nekako se čini da su otrovne strelice rasplamsale polemike vođene na ovom, političkom, a ne na ličnom planu, između Dejvida Gilmora i, nešto starijeg, Votersa bespovratno spalile sve mostove među bivšim prijateljima. Bilo je, u razmjeni vatre, ponegdje i komičnih momenata – tako se u, jednom trenutku, u čitavu stvar uključila i Gilmorova supruga: Tužno, Rodžere, ti si antisemita do tvoje trule srži. Takođe, ti si i Putinov apologeta, lažljivi, kradljivi, licemjerni, bolesni od zavisti, tip koji izbjegava plaćanje poreza i megaloman. Dosta sa tvojim glupostima. A sve je, držeći je za ruku, kasnije odobrio i njen suprug: svaka riječ je u potpunosti tačna!

Voters je pak, na sve što mu se dešava odgovorio u intervjuu za Rolingston optužujući još jednom američku državu za tekuće globalne probleme: Naravno, mi, i kad kažem mi, govorim kao neko ko plaća porez u SADmi smo najveće zlo od svih. Mi ubijamo najviše ljudi. Mi se miješamo u izbore drugih država i drugih ljudi. Mi – američka imperija radi sva ta sranja!

Besmislene optužbe

Međutim, isuviše velik, nedodirljiv i značajan u istoriji rokenrola, činilo se da, iako prilično usamljen, Voters uspješno istrajava pred čeljustima razjarene medijsko-političke nemani. Njegovi nastupi ne samo da nisu bivali mirniji ili makar malo više po volji zapadnih kulturnih elita, već je, čini se, samo dodatno intenzivirao svoje nekonformističke stavove i nastavio da progovara o temama nepoželjnim za tvrdo uho američkog i britanskog političkog sistema. Ipak, i pored tolikih kontroverznih izjava za različite adrese, nekako je utisak da je vrhunac Votersove drskosti i svojevrsnog hibrisa, pristajanje da se, na poziv Rusije, na sjednici sazvanoj da bi se razgovaralo o ratu u Ukrajini, obrati u Savjetu bezbjednosti UN. I mada je fino objasnio da ne govori ispred Rusije, već ispred „ostatka čovječanstva", isped četiri milijarde slobodnih ljudi planete Zemlje – njegove braće i sestara – uz napomenu da osuđuje rusku invaziju na Ukrajinu i da je smatra, sa aspekta međunarodnog prava, nezakonitim ali ne i ničim izazvanim aktom nasilja, Voters nije propustio da decidirano najoštrije osudi i provokatore koje smatra odgovornim za početak rata. A posle toga, izgleda nije bilo povratka – muzičar je morao da bude kažnjen.

Jedan od najčuvenijih, vjerovatno uz The Dark Side of the Moon (1973) i Wish You Were Here (1975) ponajboljih albuma Pink Flojda, po svim relevatnim adresama, sigurno je Votersovo remek-djelo iz 1979. godine – The Wall (zid). Sa svojih dvadeset i nešto pjesama i dvije ploče, The Wall je muzička apoteoza i hvala slobodi potisnutoj među uske zidove totalitarnih režima – na prvom mjestu nacističkih i fašističkih. U pitanju je svojevrsna rok-opera čiji su scenski i vizuelni aspekti vjerovatno jednako bitni koliko i muzički. Ko god je u poslednjih 50 godina imao bilo kakvu vrstu susreta sa rok muzikom morao je čuti makar neki od hitova sa ploče koju je Voters, maltene u cjelosti, sam osmislio i realizovao.

I čak i ako niste ljubitelj Pink Flojda sigurno ste negdje, sa ovog albuma, slušali makar onaj čuveni drugi dio Votersovog triptihona Another Brick in the Wall  kojim autor kritikuje sistemsko jednoumlje i monolitnu unificiranost prosvjetnih sistema. Jedan od glavnih motiva čitave priče o antijunaku Pinku je potreba da se, slobodnom voljom, razbiju visoki i hladni zidovi koji guše sistemski zatočenog pojedinca te da se, na ovaj način, postigne unutarnje oslobođenje. U tom smislu, ukršteni čekići, kao instrumentarij kojim se na kraju priče ruši Zid, centralni su motiv albuma, te shodno tome, umjetnik često nastupa sa ovim simbolom na odjeći.

Ulični grafit inspirisan stihovima čuvene pesme Pink Flojda (Foto: Flickr/Wikimedia)

I tu se krije još jedna, u svom apsurdu, pomalo komična nota. Nakon svoja dva nastupa u Berlinu, u maju mjesecu ove godine, Voters se našao pod istragom da je podsticao mržnju i antisemitizam, a glorifikovao naci-fašizam, jer je na svojoj improvizovanoj crnoj uniformi imao dva ukrštena čekića (inače simbol albuma The Wall već skoro pola vijeka i motiv za koji znaju stotine miliona ljudi diljem svijeta) koji vizuelno podsjećaju na nacistički kukasti krst. Naravno, neutemeljene, u potpunosti iskonstruisane i besmislene optužbe su nakon par mjeseci odbačene ali je autoru već pričinjena prilična šteta budući da su neupućeni i lakovjerni nanovo pokrenuli harangu na društvenim mrežama protiv Votersa koji je, u susret svom koncertu u Frankfurtu, morao da promijeni ovaj višedecenijski dio svog vizuelnog identiteta, ali i da se suoči sa par stotina bijesnih demonstranata u Njemačkoj (među kojima je bio i frankfurtski gradonačelnik).

Votersova borba

A The Wall naime nije samo zadivljujuća rok-opera, u pitanju je i Votersova svojevrsna autobiografska ispovijest. Tako je jedna od manje poznatih ali sigurno najljepših pjesama sa cijelog ovog albuma trominutna elegija o stradanju Votersovog oca sa nazivom – When the tigers broke free. Lirski glas na prološkoj granici otvara pjesmu zloslutnim stihovima: bilo je to prije zore jednog jadnog jutra te crne '44. godine…– a onda pjesma dalje govori o Bici za Ancio u okviru čuvene operacije Šingl na Italijanskom frontu protiv, dominantno, njemačkih snaga. U prvom amfibijskom desantu savezničkih trupa poginulo je više hiljada britanskih i američkih vojnika (na kraju operacije taj broj je iznosio nešto više od 40.000) – među njima je, između ostalih, bio i otac jednogodišnjeg Rodžera Votersa. Pjesma se, nakon ispričane priče, završava stihovima – ...i tako je vrhovna komanda otela mog tatu od mene.

Od početka sukoba u Ukrajini zapadna propaganda se koristi vizuelnim komparacijama nacista i Oružanih snaga Ruske Federacije. Često se na takvim predstavama, ili u slobodnim igrokazima, čak i predsjednik Rusije, iako mlađi brat palog lenjingradskog vojnika i sin borca crvene armije, poredi sa Adolfom Hitlerom. A Rusi su dobili Drugi svetski rat i pobijedili nacizam – kazao je u istom intervju za Si-En-En Rodžer Voters – dvadeset tri miliona Rusa je poginulo štiteći nas od nacističke prijetnje.

Rodžer Voters upire prstima u voditelja tokom intervjua za Si-En-En (Foto: Youtube/Printscreem/Michael Smerconish)

I mada sam i ranije dobro poznavao Votersov lik i mada još od malih nogu pratim njegov rad, slušam Pink Flojd, i mada su mi od ranije poznati brojni Votersovi nekonformistički stavovi, njegova pozicija glede ukrajinsko-ruskog sukoba mi je djelovala previše smjelom čak i za njegove obrasce ophoćenja i ponašanja.

Međutim, posmatrajući makar i površno hronologiju ovog slučaja – čitajući u nevjerici na stranicama Frankfurter algemajne cajtunga kako se usred Njemačke, u 2023. godini, protestuje protiv par excellence antifašističkih nastupa, i kako se sin jednog heroja borbe protiv nacizma palog u bici za Ancio olako diksvalifikuje kao antisemita, nacista i rasista samo zato što se usudio da misli i govori van dominantnog mnjenja i zacrtanih vidika političkih elita, nalazim razumijevanje za Votersovu volju da povede borbu koju je započeo.

Možda se on intimno identifikuje sa pozicijom savremene Rusije, ne Kremlja ili nekog od generala, već Rusije. Ili, prosto, samo nije želio da ga ponovo vrate među Zidove, iz čije se hladnoće, jedva oslobodio.

Stefan Sinanović je profesor srpske književnosti iz Crne Gore. Ekskluzivno za Novi Standard. 

Izvor Novi Standard

Naslovna fotografija: JUSTIN LANE | Credit: EPA-EFE

BONUS VIDEO:

 

понедељак, 4. септембар 2023.

Tri godine od Vašingtonskog sporazuma: Zašto je propuštena dobra prilika za normalizaciju?

kosovo-online.com

Tri godine od Vašingtonskog sporazuma: Zašto je propuštena dobra prilika za normalizaciju? - Kosovo Online

14–18 minutes


Na današnji dan pre tačno tri godine u Beloj kući, u prisustvu tadašnjeg predsednika SAD Donalda Trampa, predsednik Srbije Aleksandar Vučić i tadašnji kosovski premijer Avdulah Hoti potpisali su Vašingtonski sporazum, koji je tada viđen kao nova šansa za izgradnju trajnog mira i dugoročne stabilnosti, ne samo kada je reč o odnosima Beograda i Prištine, nego i u kontekstu celog regiona Zapadnog Balkana. Danas tri godine kasnije Vašingtonski sporazum je skoro zaboravljen, a malo toga predviđenog je ostvareno.

Analitičari iz Beograda i Prištine ukazuju za Kosovo onlajn da je posle tri godine jasno da je propuštena dobra prilika koja je mogla da dovede do značajnog napretka u normalizaciji odnosa Srba i Albanaca. 

Početni optimizam vrlo brzo je utihnuo, a naročito od dolaska Aljbina Kurtija na čelo vlade u Prištini.

Vašingtonskim sporazumom Kosovo je pristalo da poštuje jednogodišnji moratorijum na kampanju za članstvo u međunarodnim organizacijama, a Srbija da će obustaviti lobiranje za povlačenje priznanja nezavisnosti Kosova. Moratorijum je produžavan i nakon roka iz sporazuma, sve do proleća prošle godine kada je Priština aplicirala za Savet Evrope. 

Predviđeno je i da se obostrano implementira sporazum za autoput Beograd-Priština, potpisan 14. februara 2020. godine, kao i železnički sporazum. Pored toga, obe strane su se obavezala da će se posvetiti studiji izvodljivosti o mogućnostima povezivanja železničke infrastrukture Beograd-Priština sa lukom na Jadranu.

U Vašingtonskom sporazumu navedeno je i da će Kosovo i Srbija sarađivati sa Američkom korporacijom za finansiranje međunarodnog razvoja i u memorandumima o razumevanju, na operacionalizaciji "Autoput mira", železničke pruge Priština-Merdare i železničke pruge Niš-Priština.

Sporazumom je predviđeno i da se Kosovo priključi "mini Šengenu", koji su pokrenule Srbija, Albanija i Severna Makedonija, kasnije "Otvorenom Balkanu", ali se to nije desilo.

Obe strane su se saglasile da će sarađivati sa Ministarstvom energetike SAD i drugim entitetima američke vlade na studiji izvodljivosti, u cilju zajedničkog korišćenja jezera Gazivode, koje je i dalje predmet sporenja između Beograda i Prištine.

Sporazum je obuhvatio i obavezu zaštite i unapređenje verskih sloboda, uključujući obnavljanje međuverske komunikacije, zaštitu verskih objekata i sprovođenje sudskih odluka u vezi sa SPC, kao i nastavak vraćanja razbaštinjene imovine, što Priština ni do danas nije ispoštovala

Takođe, obavezle su se da će ubrzati napore na lociranju i identifikaciji posmrtnih ostataka nestalih osoba i da će biti posvećene identifikaciji i primeni dugoročnih i održivih rešenja za izbeglice i interno raseljena lica. Na rundi dijaloga na visokom nivou u Briselu, u maju ovde godine, doneta je Deklaracija o nestalima, ali se dve strane i dalje optužuju za njeno nesprovođenje. 

Kosovo je sporazumom pristalo da otvori ambasadu u Jerusalimu, a zauzvrat da Izrael prizna nezavisnost Kosova.

Docent na Fakultetu političkih nauka Milan Krstić kaže za Kosovo onlajn da je Vašingtonski sporazum bio dobra prilika za napredak u normalizaciji odnosa Beograda i Prištine, koja je propuštena, i da je najveća odgovornost za neiplementaciju dogovora iz ovog dokumenta na albanskoj strani, posebno od dolaska aktuelnog kosovskog premijera Aljbina Kurtija na vlast. 

"Ključna politička tačka sporazuma bio je moratorijum na apliciranje Prištine za članstvo u međunarodnim organizacijama, s jedne strane, i moratoriju na kampanju Beograda za povlačenje priznanja. To je bio jednogodišnji moratorijum, ali se kasnije produžavao, odnosno Stejt department je izjavljivao da smatra da treba da se produži, i Beograd i Priština su se faktički saglašavali sa tim. I dok god je takav vid ponašanja u praksi primenjivan, faktički je taj suštinski politički aspekt sporazuma delovao. Onog trenutka kada je Priština rešila da aplicira za članstvo u Savetu Evrope ta odredba je postala mrtva. Usledila je i reakcija Beograda koji je objavio nova povlačenja priznanja", navodi Krstić.

On ističe da je jedna od važnih odredbi Vašingtonskog sporazuma, koja je vrlo brzo "skinuta" sa agende, bila ulazak Kosova u tadašnji "mini Šengen", odnosno "Otvoreni Balkan", što misli da je propuštena šansa. 

"Onog trenutka kada je Aljbin Kurti, nekoliko meseci nakon potpisivanja sporazuma, pobedio na kosovskim izborima, bilo je jasno da od sprovođenja Vašingtonskog sporazuma nema ništa. Malobrojne su stvari koje su implementirane i one su uglavnom tehničke prirode, kao što je, recimo, izgradnja objekta na prelazu Merdare. Ili su neke stvari implementirane nezavisno od ovog sporazuma, uz posredovanje EU, kao što je izgradnja auto-puta Niš-Priština, deonica do Merošine. Ili su se određene stvari dešavale u okviru nekih drugih procesa, poput rada na diversifikaciji energetskih izvora", ističe on, i podseća da je prema nekim tumačenjima sporazuma Srbija trebalo da prebaci ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalim, što se nije dogodilo, već je Beograd tamo otvorio kancelariju Privredne komore. 

One ekonomske odredbe dogovora iz Bele kuće koje se i danas implementiraju, priča Krstić, uglavnom idu mimo Vašingtonskog sporazuma.

"Tu mislim da jeste jedna greška Vašingtona, jer je najavljivano da će biti involvirano mnogo više novca u implementaciji svih ovih dogovora, kancelarija Američke korporacije za međunarodno razvojno finansiranje (DFC) u Beogradu je otvorena, ali je ona faktički sad u nekom stanju hibernacije, ogroman novac koji je najavljivan da će biti ulagan u ove projekte još nije tu. Tako da za taj ekonomsko-razvojni deo sporazuma mislim da je nedostajao kontinuitet u odnosu na to što je obećano u Beloj kući pre tri godine. A nedostajao je kontinuitet zato što je Donald Tramp to obećavao, i to treba napomenuti, i u kontekstu svoje aktuelne kampanje za predsednika. A po promeni vlasti, bez obzira što je DFC dvopartijska institucija, osnovana uz podršku i demokrata i republikanaca, očigledno je da nova administracija u Vašingtonu nije smatrala da treba jednako ulagati u ovaj region na onaj način na koji su republikanci najavljivali i planirali", objašnjava Krstić.

Podseća da su, kada je došlo do promene vlasti u Vašingtonu, i američki državni sekretar Entoni Blinken i izaslanik za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, govorili da za SAD Vašingtonski sporazum i dalje važi.

"Ali se to, očigledno, odnosilo na jedan uži deo tog sporazuma, prevashodno na njegovu političku suštinu, na dva međusobna moratorijuma. I to jeste Vašington pokušavao da održi. Oni i dalje rade na nekim tačkama, na primer, na onima koje se odnose na snižavanje uticaja Rusije i Kine posebno kroz diversifikaciju energetskih izvora. Ima nekog diskonuiteta između stare i nove američke administracije, kada je reč o Vašingtonskom sporazumu, ali ima dosta i kontinuiteta Trampove i Bajdenove politike prema regionu", ukazuje Krstić.

Krstić kaže da je Vašingtonski sporazum u trenutku kada je postignut bio i pozitivan impuls u pravcu jačanja odnosa Srbije i SAD.

"Sama činjenica da je to bio prvi sastanak u Beloj kući srpskog i američkog predsednika, prvi put od Koštunice i Đinđića, jeste simbolički gledano bio korak unapred. To je bio deo kontinuiteta odnosa sa Trampovom administracijom koji je započeo malo ranije, a nastavio se, čini mi se, i danas sa Bajdenovom administracijom, uprkos povremenim oscilacijama i turbulencijama u odnosima. Ipak, ne treba preuveličavati uticaj ovog sporazuma, on je više bio simbolički bitan, nego što je operativno nešto promenio. I vidimo i danas da on faktički, politički, više nije relevantan", zaključuje Krstić.  

Pravnik i stručnjak za ljudska prava Milan Antonijević kaže za Kosovo onlajn da je Vašingtonski sporazum imao nekoliko tačaka koje su vrlo značajne, posebno u ekonomskom delu povezivanja Beograda i Prištine, kada je reč o infrastrukturi, putevima, železnicama, energetici.

"Mislim da su se na tim poljima pojedine stvari i uradile. Priština se obavezala da razmotri ulazak u 'mini Šengen', to jest, 'Otvoreni Balkan', a to je nešto što još nismo videli. Nažalost, videlo se veoma brzo da su delovi sporazuma odbačeni od strane Prištine, uključujući i taj deo koji se tiče 'Otvorenog Balkana". Ali, ponašanje Prištine ne stavlja taj sporazum van snage, naprotiv, na njega se svaka američka administracija može vratiti. Videćemo kako će izgledati naredni predsednički izbori u SAD i da li će neka od tih pitanja ponovo da se vrate u fokus američke administracije. Ali očigledno da aktuelna administracija nije bila preterano zainteresovana da se sve te tačke primene", kaže Antonijević.

Kada je reč o ponašanju albanskih vlasti, Antonijević je napravio paralelu između Vašingtonskog i Briselskog sporazuma, u kojem, kako kaže, ima tačaka koje Priština nije spremna da primeni ni 10 godina od njegovog potpisivanja.

"Priština je, verovatno, i u jednom i u drugom slučaju, samo kupovala vreme unutar procesa pregovora. Ali ne bih nijednu od tačaka ni u Briselskom ni u Vašingtonskom sporazumu odbacivao, niti umanjivao njen značaj, već se one zaista mogu koristiti i u našoj diplomatskoj komunikaciji sa Vašingtonom, da se stalno podseća na obaveze koje je Priština preuzela. Verujem da ambasador Srbije SAD i te kako dobro to sve zna i poziva se na ovaj sporazum, ukazuje šta Priština nije sprovela. Ovaj sporazum je važeći, nije stavljen van snage i daje nam neku diplomatsku prednost kada je reč o normalizaciji odnosa sa Prištinom", navodi Antonijević. 

I on smatra da je potpisivanje Vašingtonskog sporazuma pre tri godine dalo i dodatni zamah u jačanju odnosa Srbije i Amerike.

"To jeste efekat ovog sporazuma. On se vidi i po nekoj ranijoj, zaista kvalitetnoj komunikaciji između Srbije i Amerike koja je samo, čini mi se, dobila potvrdu ovakvim sporazumom. Ali i nakon toga, nakon promene američke administracije, sa administracijom Bajdena se ovakav trend poboljšanja odnosa Srbije i Amerike nastavio. Mislim da je ovaj sporazum takođe jasan signal nekim drugim 'igračima' u našem regionu da je Srbija jasno izabrala put kojim želi da rešava sva otvorena i velika pitanja, a to je pre svega, EU, Briselski sporazum, Berlinski proces. I naravno SAD, koje su, kad gledate iskustveno, na 1995. i potpisivanje Dejtonskog sporazuma, možda najbliža podrška rešavanju velikih i bolnih pitanja u regiona. Verujem da u tom iskustvu leži negde i poverenje predsednika Vučića i svih koji su učestvovali u ovom procesu da će SAD ipak neutralno pomoći najviše da se dođe do pojedinih rešenja koja odgovaraju svima koji žive na Kosovu, da će manjine biti zaštićene", uveren je naš sagovornik. 

Podseća da se i ovim sporazumom Priština obavezala da će primeniti sve ono što je ranije dogovoreno u Briselskom sporazumu. 

"Tu su i pitanje verskih prava, imovine, pre svega Srpske pravoslavne crkve, na šta se Priština i Vašingtonskim sporazumom obavezala da će ih rešiti. Tri godine nakon toga mi to i dalje nemamo, tako da i godišnjica Vašingtonskog sporazuma treba da bude iskorišćena da se vratimo na obaveze Prištine i da pokažemo da je za stolom bilo konstruktivnosti Srbije i da smo pristali na stvari koje nas vrednosno približavaju rešenjima, ali da Priština, iako je tad stavila potpis na sporazum, mnoge od tih stvari nije ni pokušala da sprovede. Naprotiv, njihovi političari, pre svih Aljbin Kurti, odbija da pojedina pitanja reši. Ako Priština želi bilo kakvo poštovanje u međunarodnim odnosima, diplomatiji, zaista mora sve ono što je preuzela kao obavezu da sprovede", ukazuje on.

Antonijević smatra da Bajdenova administracija nije odustala od Vašingtonskog sporazuma i da su američki zvaničnici u više navrata slali poruke da je on i dalje na snazi i da nijedna od tačaka sporazuma nije izmenjena od dolaska Bajdena.

"Oni vrlo jasno govore o preuzetim obavezama Prištine, šta je to što nisu sproveli, uvedene su i sankcije Kosovu. To sve govori o ozbiljnosti svakog potpisa na određeni dokument. Ona strana koja to shvati, biće u prednosti, mislim da je Srbija u ovom trenutku i te kako dobro i shvatila i mnoga od tih pitanja rešila, pa ima negde i pravo da zahteva rešavanje svega onoga što je Priština potpisala", zaključuje Antonijević. 

Govoreći o tome da li je, gledajući sa distance od tri godine Vašingtonski sporazum doprineo normalizaciji odnosa Prištine i Beograda, i u kojoj meri, novinarka i odličan poznavalac međunarodnih prilika Ljiljana Smajlović za Kosovo onlajn ukazuje da je od tri potpisnika, danas na vlasti jos samo Aleksandar Vučić.

"Trampov naslednik u Beloj kući ignorisao je Trampov potpis, a danas se malo ko seća ko je uopšte bio gospodin Hoti iz Prištine. Delom je i zbog toga od septembra 2020. došlo do veće normalizacije odnosa između Saudijske Arabije i Izraela nego između Prištine i Beograda. Spominjem te dve međusobno neprijateljske države jer su i one u septembru 2020. potpisale sporazum kom je takođe kumovao Tramp, ali je razlika u tome što je predsednik Bajden njihov sporazum, tzv. Abraham sporazum, posle gurao kao svoj", ukazuje Smajlović.

Na pitanje da li je ideja iz Vašingtonskog sporazuma da ekonomska normalizaciji odnosa Beograda i Prištine u tom momentu bila dobra polazna tačka za rešavanje problema na političkom nivou, Smajlović kaže da bi možda i bila da, kako ukazuje, Kurti nije došao na vlast i da je Vašington održao reč.

"Srbiji je sporazum svejedno pre koristio nego škodio, a to što Amerikanci nisu nista uradili da ga sprovedu barem nas je spasilo da ne premeštamo ambasade Srbije iz Tel Aviva u Jerusalim. Popravili smo odnose sa Vašingtonom, a nismo pokvarili odnose sa Moskvom i Pekingom", navodi Smajlović.

Analitičar Nedžmedin Spahiu istakao je da je Vašingtonski sporazum i dalje na snazi, ali da nije primenjen.

"Od Vašingtonskog sporazuma ostalo je samo priznanje Izraela za Kosovo i postavljanje ambasade u Jerusalimu, a ne u Tel Avivu. Sve ostalo je mrtvo slovo na papiru. Srbija nije premestila svoju ambasadu, ekonomski sporazumi koji se tiču Kosova i Srbije takođe nisu na snazi. Tako da sporazum jeste na snazi, ali nije sproveden", rekao je Spahiu.

Prema njegovim rečima, da je Vašingtonski sporazum sproveden do kraja, odnosi Kosova i Srbije bi bili mnogo bolji.

"Mnoge stvari danas ne bi bile na dnevnom redu", dodao je Spahiu.

Kako je naglasio, i pre tri godine kada je Vašingtonski sporazum postignut smatrao ga je dobrim, ali sa sumnjom u njegovu primenu.

"I ispalo je tako. Sada možemo reći da je taj sporazum postignut uoči američkih izbora, kada je Tramp želeo da pokaže kako je on čovek koji sklapa mir. Međutim, nije ništa sadržajno postigao, jer je dobar sporazum onaj koji se primenjuje, a ne onaj koji ostaje prazno slovo na papiru", istakao je Spahiu.

Po pitanju novih izbora u Americi naredne godine, i kako će se to odraziti na dijalog Kosova i Srbije, kao i da li je moguće da dođe do novog sporazuma iz Vašingtona, Spahiu kaže da se na Kosovu nadaju da će dogovor biti postignut pre tih izbora, kako zbog vizne liberalizacije, tako i zbog ostalih pitanja.

"Nadamo se da će dogovor biti postignut pre izbora u Americi, dakle ove godine. Evropska zajednica se odlučila za viznu liberalizaciju početkom sledeće godine, jer je računala na to da će sukob između Kosova i Srbije do tada da bude okončan. Ali kako idu stvari, izgleda da će se i vizna liberalizacija odložiti, jer sadržajni sporazum nije ni na vidiku", zaključio je Spahiu.

 

субота, 2. септембар 2023.

Зашто литијум ваља свима осим Србији

politika.rs

Зашто литијум ваља свима осим Србији

Д.Н.

10–13 minutes


„Литијум је један од основа за стратегије за будућност наше земље". Овим речима чешки премијер Петр Фијала најавио је данас да би овај ресурс могао бити један од кључних фактора даљег развоја ове земље.

Експлоатација литијума више пута је помињана у стратегијама неколико европских и јужноамеричких земаља, а у појединим се већ увелико производи док је у Србији овај пројекат дочекан са подозрењем због наводне забринутости за угрожавање животне средине. Иако се у истраживањима још увек није стигло до студије која би дала процену угрожености животне средине услед експлоатације литијума, део политичких структура започео је кампању за забрану ових активности. На улицама су се убрзо нашле присталице дела опозиције, али и многи грађани забринути због информације које су пласиране претходном кампањом о штетности ископавања литијума

Влада Србије донела је након протеста почетком 2022. године одлуку о стопирању пројекта Јадар и поништењу свих докумената са компанијом Рио Тинто која је истраживала потенцијална налазишта литијума у долини Јадра.

- Ставили смо тачку на Рио Тинто у Србији. Уговоре никада нисмо имали као што смо више пута и рекли - рекла је тада председница Владе Србије Ана Брнабић.

Дан после одлуке Владе Србије, агенција Ројтерс је пренела да су на светским берзама пале акције компаније - у Аустралији за 4,1 одсто, а у Лондону за више од три одсто, што је незнатно мање у односу на друге берзе.

Пад акција на берзама је велики ударац за Рио Тинто, који се надао да ће пројекат рудника у западној Србији, вредан 2,4 милијарде долара, помоћи да постане један од 10 највећих светских произвођача литијума, кључног састојка батерија, наводи Ројтерс.

Литијум као развојна шанса Србије заустављена по налогу страних обавештајних служби

Председник Србије Александар Вучић у више наврата је навео да је литијум био велика развојна шанса Србије.

Како је навео, такав пројекат који би Србији донео милијарде и омогућио отварање фабрике за производњу батерија за електричне аутомобиле, а у перспективи и саме фабрике електричних аутомобила, заустављен је по налогу страних обавештајних служби, лобистичких организација и њихових експонената у Србији.

Председник Вучић рекао је јуна ове године, током обиласка нове деонице обилазнице око Београда, да су две стране обавештајне службе зауставиле пројекат експлоатације литијума како би зауставиле економски раст наше земље.

Вучић је навео да су стране обавештајне службе то извеле преко домаћих експонената који су на крају заустављање економског раста Србије славили на улицама као победу.

- Могу да кажем да смо испали будале, пропустили одличну прилику и направили катастрофу са литијумом. Службе су нас убиле, две спољне службе, упецали нас као сома, па још и да се радујемо како смо победили. Зауставили су убрзани развој Србије, ишли бисмо као ракета. Књигу само једном да напишем, како стране службе регулишу да Србија не сме да штрчи у региону. Може мало, али не много - рекао је председник.

Председник Србије је, почетком августа 2023. године, говорећи о литијуму истакао да је део људи у Србији био наиван, а део је стварно поверовао у приче о литијуму које су пласирали противници експлоатације.

- Ову земљу диже индустрија и ИТ сектор пре свега. Пољопривреда је некада била 11 одсто БДП, сада је шест одсто. Они су то са литијумом урадили да Србија не би превише штрчала. Енглези у Корнволу раде са литијумом, Португалци исто. Само у Србији има да се одрекнемо таквог богатства. То је било увезано са тиме да се направи да је против Вучића, који хоће да затрује Србију, а да је они онда као штите. Ми смо милијарде евра изгубили, највише су изгубили људи у Рађевини, Лозници и том крају – закључио је Вучић.

Америка

Америчко Министарство енергетике објавило је да ће аустралијској рударској компанији „Ајонир" дати условни зајам од 700 милиона долара за пројекат ископавања литијума у Невади, с обзиром да САД трагају за домаћим извором кључне компоненте за батерије у електричним возилима.

„Ајонир" се нада да ће ископавања у округу Есмералда почети до 2026. године, и процењује да ће количине литијума са ове локације бити довољне за вишедеценијску производњу 400.000 електричних возила годишње, док америчка влада у данашњем саопштењу даје нешто нижу процену - 370.000.

Немачка у потрази за литијумом

Јануара 2023. године немачки канцелар Олаф Шолц одлази у Јужну Америку како би са челницима Чилеа и Арегнтине покушао да обезебеди додатне залихе литијума потребне немачким аутомобилским гигантима за батерије за електричне аутомобиле.

У међувремену, кинеске компаније у Чилеу већ увелико експлоатишу литијум. Немачка влада намерава да понуди Чилеу споразум који би био уноснији него онај који имају са Кином, писао је тада Блумберг.

Чиле је други највећи снабдевач литијума на свету, после Аустралије, а највећи део производње из ове јужноамеричке земље иде у Кину.

У Буенос Ајресу, Немачка и Аргентина су у суботу потписали меморандум о разумевању, са намером да се Берлину омогући приступ богатим изворима литијума.

Након састанка са аргентинским председником Албертом Фернандезом, Шолц је рекао да је против „политике која служи само интересима оне земље која жели да сама прерађује робу".

Шолц је данас директно назвао Кину „немачким ривалом на глобалном тржишту роба".

- Постоје државе које сматрају да сав сиров материјал долази из Кине, али то није тачно. Многе сировине долазе, рецимо, из Аргентине и из Чилеа, шаљу се у Кину и тамо се прерађују, па продају. Зар се прерада ових материјала, која отвара хиљаде радних места, не може преместити у оне земље одакле ти материјали долазе - упитао је Шолц.

Јужна Америка

Боливија, Аргентина и Чиле као земље које имају око 66 глобалних резерви литијума разматрају заједно са Бразилом оснивање јужноамеричке варијанте „ОПЕК"-а за проширење прерађивачких капацитета, развој индустрије батерија и улазак у бизнис прозводње електричних возила, пренео је специјализовани рударски сајт mining.com са седиштем у Ванкуверу.

Вест о овим плановима држава из „ латиноамеричког литијумског троугла", потврдили су представници Аргентине на годишњој конвенцији Удружења истраживача и програмера ( ПДАЦ) која се од 5—8. марта одржава у Торонту, уз учешће експерата из преко 130 земаља.

- Треба да будемо спремни за оно што долази и прилагодимо се, почињући можда са појединачним компонентама, радећи ка индустријализацији и коначно ка производњи батерија - Френанда Авила, подсекретар у аргентинском министарству рударства истакла је на скупу у Торонту.

Aмеричка банка ЏејПи Морган проценила је да би Аргентина до краја ове деценије могла да снабдевач 16 одсто литијума на светском тржишту што је 2021. око шест одсто. Према америчкој мега-банци, Аргентина би 2027. могла да претекне Чиле на позицији другог светског произвођача литијума, док је на челној Аустралија.

Кинески произвођач аутомобила Cheryy INC саопштио је прошлог месеца да у Аргентии планира изградњу постројења за производњу електричних возила и литијумских батерија вредно у најави око 400 милиона америчких долара.

У игри Африка

И док траје трка за литијум у Јужној Америци, Кинези већ увелико експлатишу ову руду на другом крају планете, тачније у Африци. У јулу 2023. године отворена је фабрика за прераду литијума, вредна 300 милиона долара, у Зимбабвеу. Зимбабве има резерве литијума које су међу највећим у свету.

Фабрику је отворила рударска компанија „Проспект литијум Зимбабве", подружница кинеске компаније „Џеђанг Хуају кобалт", преноси Асошијетед прес.

Председник Зимбабвеа Емерсон Мнангагва је саопштио да фабрика има капацитет да преради 4,5 милиона тона тврдог литијума у концентрат за извоз на годишњем нивоу.

- Литијум је минерал садашњости и будућности, а додатна вредност ће нашу земљу позиционирати као новог и конкурентног играча у глобалном ланцу вредности литијума - поручио је Мнангагва.

Зимбабве је прошле године забранио извоз сирове литијумске руде, придруживши се тако Индонезији и Чилеу који су такође увели забрану како би максимизовали своју зараду.

Руси долазе

Крајем јуна ове године Боливија је потписала уговоре о експлоатацији литијума са руском компанијом "Ураниум Оне Гроуп" и кинеском "Цитиц Гуоан Гроуп", саопштила је данас влада ове јужноамеричке земље.

"Ураниум Оне Гроуп" је компанија која послује у оквиру руског енергентског гиганта Росатом, преноси Ројтерс.

Први заменик директора Росатома, Кирил Комаров, изјавио је да ће руска фирма у Боливији производити до 25.000 тона литијума годишње.

Он је поменуо и могуће проширење овог комплекса за експлоатацију литијума, у складу са процењеним залихама овог метала.

Руске резерве литијума

Русија има огромне резерве литијума који је неопходан за производњу батерија за електрична возила и ускоро ће покренути производњу овог метала.

„Русија ће у потпуности покрити своју домаћу потражњу за ретким земним металима до 2030. године, док ће индустријске потребе за литијумом бити задовољене још раније, изјавио је потпредседник руске владе Денис Мантуров.

У интервјуу новинској агенцији Интерфакс, Мантуров је истакао да Русија поседује једну од највећих светских резерви минерала, укључујући ретке и ретке земне метале.

- Ми смо други у свету после Кине. Домаћа сировинска база је способна да задовољи садашње и будуће потребе руске индустрије, укључујући пуштање у рад нових лежишта и изградњу најкомплетнијег циклуса прераде сировина - рекао је Мантуров који на челу Министарства индустрије и трговине.

Русија ће ставити фокус на производњу литијума јер земља жели да постане један од водећих светских произвођача „белог злата" и „нема проблема са прерадом" метала, рекао је руски званичник.

- Имамо неопходне капацитете за прераду литијума у ​​неколико фабрика. Укупан обим производње литијума ће у потпуности покрити домаћу тражњу до 2025. године, а до 2030. године биће довољно количина и за извоз - навео је потпредседник руске владе.

Литијум

Литијум је главна компонента батерија које се користе у мобилним телефонима и електричним возилима. Потражња за литијумом расте из године у годину широм света јер се користи за производњу батерија које су од виталног значаја за већину потрошачке електронике и електричних возила.

Уједињене нације сматрају литијум „стубом економије без фосилних горива" јер се очекује да ће бити примарни начин складиштења енергије у чистим енергетским мрежама будућности.

Светска банка процењује да ће глобално производња литијума морати да се повећа за 500 одсто до 2050. године.


View article...

Enclosures:

160z120_11622370-litijum.jpg (10 KB)
https://www.politika.rs/thumbs/upload/Article/Image/2023_09//160z120_11622370-litijum.jpg

 

уторак, 29. август 2023.

RT Balkan analiza: Vredi li čekati Evropsku uniju (barem) do 2030?

lat.rt.rs

RT Balkan analiza: Vredi li čekati Evropsku uniju (barem) do 2030?

RT Balkan

6–8 minutes


Medijski se održava privid takozvanog evropskog puta, ali objektivno se ne može očekivati nikakva konkretna odluka na zvaničnom nivou na samitima EU, kaže Siniša Ljepojević

U junu 2003. godine na Solunskom samitu usvojena je Deklaracija kojom je izražena podrška ulasku zemalja Zapadnog Balkana u Evropsku uniju. Države regiona dobile su poruku da ih EU želi u svojim redovima, ali da će biti primljene tek kada ispune uslove i budu ekonomski sposobne.

U narednih 20 godina, pa do danas, čula su se nova obećanja, datumi, ali i bezbroj novih zahteva zbog kojih su države Zapadnog Balkana, čini se, "zarobljene" u čekaonici EU. Zvanični zahtev za članstvo u Evropskoj uniji Republika Srbija je podnela 22. decembra 2009. godine, a status kandidata za članstvo stekla je 1. marta 2012.

Od Samita u Solunu samo je Hrvatska postala članica EU, a pitanje je koliko decenija će, uz sva pomeranja, proći dok Unija zaista i razmotri proširenje.

Tadašnji šef Evropske komisije Žan-Klod Junker 2018. poručio je zemljama Zapadnog Balkana da će do 2025. godine ući u EU. Predsednik Evropskog saveta Šarl Mišel danas je, na Bledskom strateškom forumu, još jednom pomerio taj datum i najavio da EU mora da bude spremna da prihvati nove države članice do 2030. godine i da to podrazumeva zemlje Zapadnog Balkana.

Novinar Siniša Ljepojević za RT Balkan ocenjuje da je pre 20 godina možda i bilo nekog entuzijazma u Evropskoj uniji, ali da se u međuvremenu EU "do te mere negativno transformisala u procesu destrukcije da tamo nema više ko ni da odlučuje".

Kada je u pitanju Bledski strateški forum, Ljepojević podseća da je u pitanju neformalni skup, "jedan od serije skupova za zamajavanje zemalja Zapadnog Balkana i same Evropske unije". On ističe da je svima jasno da nije realno da neka od država regiona u dogledno vreme bude primljena u Evropsku uniju.

"To je kupovina političkog vremena, održavanje privida i mita o prijemu u EU, pa i o samoj Uniji. Zato se taj prazan prostor popunjava raznim skupovima, kao što su na primer berlinski proces, forum na Bledu... Sve je to kupovanje vremena, a nije zaista realno da se bilo šta konkretno odluči. Ne mislim samo na Forum na Bledu, koji je neformalna institucija i ne može ništa da odluči, ali se tako popunjava prazan prostor. Medijski se održava privid takozvanog evropskog puta, ali objektivno se ne može očekivati nikakva konkretna odluka na zvaničnom nivou na samitima EU. Takvo je stanje i ne bi se trebalo ljutiti ni na koga", dodaje naš sagovornik.

Napominje da je EU kao integracija u dubokoj krizi, a da je situacija u Ukrajini dovela u pitanje njeno postojanje, jer zvaničnici "svašta pričaju, ali suštinski više ne znaju šta će".

On podseća i na ideju predsednika Francuske Emanuela Makrona o formiranju Evropske političke zajednice i ocenjuje da je u pitanju krajnje nejasan predlog.

"Zajednica je održala već dva skupa, a treći bi trebalo da bude održan u Španiji krajem septembra ili početkom oktobra. Ta zajednica bi u stvari trebalo da obuhvata sve zemlje koje se smatraju evropskim, a nisu članice EU. U prevodu to znači da vi pripadate jednoj nejasnoj, nezvaničnoj, neformalnoj organizaciji i na taj način prihvatate sve ono što EU odluči, ali niste njen član. To je birokratska zavrzlama koju, nažalost, većina političke elite u zemljama Zapadnog Balkana prihvata, a medijski se to prikazuje kao nešto važno i ohrabrujuće. U osnovi to je samo kupovanje vremena", dodaje Ljepojević.

Kada su u pitanju zahtevi koji se kao uslov za članstvo u EU postavljaju pred Srbiju i druge zemlje, kaže da u ovom trenutku to nije ni vredno, "možda za neko vreme, ako EU bude postojala".

"To zaista ne vredi, pogotovo Srbija koja ima nekoliko uslova koji nemaju kraja. Na primer, 35. poglavlje koje je veoma rastegljivo, a trenutno se fokusira na Kosovo i faktički priznanje što je za Srbiju neprihvatljivo. I kada bi se to desilo, sledeći uslov bi bio Republika Srpska, odnosi sa susedima i ko zna šta još. Srbija je tu nekako u najnepovoljnijem položaju i pritom jer nije članica NATO-a, možda Srbija najviše gubi vreme", napominje Lepojević.

Kada je u pitanju sve veće neraspoloženje građana Srbije po pitanju ulaska u EU, kaže da se vremenom razotkrivaju dubine krize EU kao institucializovane integracije.

On dalje navodi da Evropska unija "nije organizacija koja je bila i nikada neće biti", a da se vremenom ruše mitovi na kojima počiva narativ o evropskoj zajednici.

"U svetu i Evropi dešavaju se tektonske promene i mislim da to ljudi vide i da je to u velikoj meri razlog neraspoloženja i, naravno, besomučno uslovljavanje Srbije Kosovom i drugim stvarima. Mislim da javnost prepoznaje da to više ne vredi", zaključuje Lepojević.

"Politički turizam"

Naučni saradnik na Institutu za međunarodnu politiku i privredu Dušan Proroković kaže da je ovu temu deplasirano komentarisati i da su u pitanju neozbiljne inicijative i da ne zna zašto Srbija više u tome i učestvuje.

"To je politički turizam, Slovenija je sazvala Bledski forum sa ciljem da doprinese miru u Ukrajini. O čemu se tu radi, kakva Slovenija, kakav mir u Ukrajini? Slovenci se više ne pitaju ni za stanje na Balkanu, a kamoli oko mira u Ukrajini. To je nešto što ide po inerciji, organizuju se neki skupovi, pokazuje se da su neki političari politički živi, glume da su bitni, ali tu se više apsolutno više ne rešava", dodaje Proroković.

On smatra da u obećanja koje EU daje Srbiji apsolutno više niko i ne veruje.

"Evropska unija ima potrebu za obećanjima posle samita BRIKS-a, vidim da su se uzbudili. Desio se politički zemljotres, jer su oni deset godina prespavali, ne analizirajući šta BRIKS radi", ističe naš sagovornik.

Proroković napominje da će EU verovatno ponovo dati neka obećanja, a pita se - ko uopšte u njih može i da poveruje?

Brnabić: Dajte nam datum

Premijerka Srbije Ana Brnabić izjavila je na panelu lidera u okviru Bledskog strateškog foruma da u Srbiji postoji veliki evroskepticizam, zbog toga što zemlja na članstvo u EU čeka više od 20 godina.

"Ljudima na Zapadnom Balkanu znači čak i da počnemo pregovore, iako to ne znači ništa ljudima u Evropskoj uniji. Dajte nam datum", poručila je Brnabićeva na početku panela.

Dodala je da Evropska unija prema Zapadnom Balkanu često ima stav kao da ništa što urade nije dovoljno dobro.

Brnabić je istakla i da stoji pri svom ranijem stavu da Srbija i dalje nema "plan B" i da je budućnost države u Evropskoj uniji.

I drugi lideri zemalja Zapadnog Balkana su u svojim izjavama jasno stavili do znanja da im se ne sviđa plan lidera EU i da nisu spremni na novu turu odlaganja i čekanja.

RT Balkan analiza: Vredi li čekati Evropsku uniju (barem) do 2030? — RT Balkan https://lat.rt.rs/srbija-i-balkan/47254-evropska-unija-eu-srbija-zapadni-balkan/

понедељак, 28. август 2023.

Yanis Varoufakis: Deficit demokratije u Evropi

pcnen.com

Deficit demokratije u Evropi - PCNEN

PCNEN

7–8 minutes


Autor: Yanis Varoufakis

Mirni dani avgusta su dobro vreme za razmišljanje o godini koja dolazi. Najveći događaj u mom kalendaru za 2024. su izbori za Evropski parlament. Nažalost, to je događaj koji me više ne inspiriše kao pre pet godina.

Na prethodnim izborima za Evropski parlament kandidovao sam se u Nemačkoj, dok se moj nemački kolega kandidovao u Grčkoj. Kroz naš panevropski pokret DiEM 25 želeli smo da pokažemo da evropska demokratija ne može zaživeti ako ne postane zaista transnacionalna. Ali na izborima 2024. takav gest više ne bi imao ni simbolički značaj.

Umor koji osećam dok razmišljam o evropskim izborima najavljenim za jun sledeće godine nije posledica gubitka interesovanja za evropsku politiku, pa ni poraza koji sam nedavno doživeo na izborima u Grčkoj. Ono što me iscrpljuje je pomisao na to koliko su mali izgledi da ću dočekati rađanje istinske demokratije u Evropi.

Evropski lojalisti će me napasti zbog takve izjave. Kako se usuđujem da tvrdim da u Evropskoj uniji nema demokratije, kada njome upravlja Savet koji čine demokratski izabrani premijeri i predsednici, Komisija koju postavljaju demokratski izabrane vlade evropskih zemalja i najzad Parlament čije poslanike evropski narodi direktno biraju, a koji ima pravo da raspusti Komisiju?

Distinktivna odlika demokratije u društvima duboke nejednakosti jesu institucije izgrađene tako da spreče svođenje svih ljudskih interakcija na odmeravanje odnosa snaga. Da bi se despotizam držao pod kontrolom, diskreciona prava izvršne grane vlasti moraju se ograničiti ovlašćenjima suverenog političkog tela koje raspolaže svim sredstvima potrebnim da taj zadatak obavi.

Države članice Evropske unije osiguravaju takvu moć pripadnicima političkog tela svake evropske zemlje ponaosob. Koliko god da je mogućnost izbora sužena, građani svake zemlje imaju pravo da predstavnike izabranih tela pozivaju na odgovornost za donete odluke (unutar egzogenih ograničenja za datu zemlju). Ali avaj, na nivou Evropske unije to ne postoji.

Po povratku sa sednice Evropskog saveta naši lideri ritualno peru ruke od nepopularnih odluka i prebacuju krivicu na druge članove: „To je najbolje što smo mogli da uradimo", govore i sležu ramenima. Funkcioneri Evropske unije, savetnici, lobisti, zvaničnici Evropske centralne banke, svi oni to odlično znaju. Navikli su da slušaju predstavnike država članica kako se pravdaju pred svojim parlamentima i ponavljaju da se s odlukama Saveta ne slažu, ali su previše „odgovorni" i posvećeni evropskoj „solidarnosti" da bi im se suprotstavili.

Tu je izvor demokratskog deficita Evropske unije. Ključne politike kojima se većina članova Saveta protivi usvajaju se praktično bez ikakvog otpora. Uz to, političko telo koje bi moglo da sudi o postupcima Saveta, da ga poziva na odgovornost i po potrebi smenjuje kao i svaki drugi organ uprave, u ovom slučaju ne postoji. Čak i kada Savet uspe da postigne neki delimično prihvatljiv dogovor (kao što je bio onaj koji su postigli španski i holandski premijer, Pedro Sánchez i Mark Rutte, o reformi fiskalnog sporazuma za EU), kada se približe državni izbori, koji se nikada ne fokusiraju na odluke donete na nivou EU, takve inicijative se brzo zaboravljaju.

Takođe, formalno pravo Evropskog parlamenta (koji inače nema pravo pokretanja zakonodavnih inicijativa) da raspusti Komisiju in toto korisno je koliko i kupovina nuklearne bombe da bi grčka mornarica odgovorila na pretenzije Turske na neko ostrvce u blizini njene obale.

Sve to nije ništa novo. Ali danas sam umorniji nego obično zbog tri trenda koji su praktično srušili ideju o Evropskoj uniji kao delotvornoj sili koja čini dobro unutar i izvan Evrope.

Za početak, izgubljena je nada da će zajednički dug poslužiti kao hamiltonovsko tutkalo kojim će se evropska konfederacija transformisati u nešto sličnije kompaktnoj demokratskoj federaciji. Da, pandemija je prinudila Nemačku da pristane na emitovanje zajedničkog evropskog duga. Ali, kao što sam već upozoravao, politički uslovi pod kojima su sredstva distribuirana bili su ostvarenje sna svakog evroskeptika. Rezultat? Umesto da označi prvi korak ka budućoj fiskalnoj uniji, evropski fond za oporavak od pandemije NextGenerationEU eliminisao je mogućnost transformacije EU u Hamiltonovom federalističkom duhu.

Drugo, ratom u Ukrajini srušene su aspiracije Evrope da stekne stratešku autonomiju u odnosu na Sjedinjene Države koje, uprkos formalnoj uljudnosti pokazanoj posle Trumpovog poraza 2020, nastavljaju da posmatraju EU kao protivnika koji se mora držati pod kontrolom. Šta god mislili o mogućoj sadržini budućeg mirovnog sporazuma između Ukrajine i Rusije, jasno je da će Evropska unija u tom diplomatskom procesu imati sporednu ulogu.

Treće, Evropska unija se više i ne pretvara da nastupa sa pozicija principijelnog kosmopolitizma. Evropljani su se podsmevali Trumpovim mitinzima na kojima je najavljivao „podizanje zida" na meksičkoj granici, a sada Evropska unija pokazuje da je u podizanju zidova mnogo efikasnija od Trumpa. Na granici Grčke i Turske, u marokanskoj enklavi u Španiji, na istočnim granicama Mađarske i Rumunije, u libijskoj pustinji, a sada i u Tunisu, EU finansira podizanje gnusnih prepreka na kojima Trump može samo da nam zavidi. I niko se ne protivi protivzakonitim postupcima čuvara naših obala koji rade pod zaštitom i u dosluhu s agencijom Frontex, što je doprinelo smrti hiljada ljudi u vodama Mediterana.

Posle evropskih izbora 2019, liberalna štampa je odahnula konstatujući da evropski ultradesničari nisu prošli tako dobro kao što se očekivalo. Ali zaboravili su da za razliku od fašista između dva svetska rata današnjim ultradesničarima pobeda na izborima nije potrebna. Oni jačaju bez obzira na rezultate izbora, jer se sve konvencionalne partije nadmeću ko će ponuditi više ksenofobije, autoritarizma i konačno totalitarizma u njihovim razblaženim i umivenim verzijama. Drugim rečima, autokratski evropski lideri poput mađarskog premijera Viktora Orbána ne moraju više ništa da rade jer njihov šovinistički program osvaja EU i Brisel sam od sebe.

Ovo nisu misli evroskeptika uverenog da evropska demokratija nije moguća zato što ne postoji evropski demos. Ovo je žalopojka evropeiste koji veruje da je evropski demos itekako moguć, ali je Evropska unija odabrala da pođe u suprotnom smeru. Svedoci smo ekonomskog propadanja Evrope praćenog produbljivanjem njenog demokratskog (i etičkog) deficita.

Uprkos svim sumnjama, odluka da se ponovo kandidujem na evropskim izborima – ovog puta u Grčkoj na listi MeRA25 – bila je laka, upravo zato što ove sumnje zavređuju da postanu tema izborne kampanje. Da bih pokušao da uverim druge da izborna politika u Evropskoj uniji još uvek zaslužuje naše vreme i energiju, u to prvo moram uveriti sebe.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net

 

недеља, 27. август 2023.

Србија добила понуду – да престане да постоји

Србија добила понуду – да престане да постоји

26.08.2023. - 10:15

© Sputnik / Лола Ђорђевић

Србију са Запада покушавају да држе на врућој ватри разним иницијативама попут недавног сусрета у Атини, а све у жељи да полако јењава у отпору према признавању Косова. Међутим, немају шта да јој понуде да би прихватила неприхватљиво, јер би тиме практично престала да постоји као суверена земља, упозорава бивши министар Владислав Јовановић.

Два су кључна питања због ког притискају власти у Београду – признање Косова и увођење санкција Русији, а то је била и једна од тема радне вечере у Атини. Грчки премијер Киријакос Мицотакис појављује се с иницијативом да окупи разне политичке субјекте, наоко без видљивог разлога, али како каже Јовановић, то је била потреба главних архитеката политике на Балкану да се одржи темпо у преговарању и све, а посебно Србију да подсете да постоје фиксирани циљеви који се морају постићи.

„То је Охридски споразум, значи да идемо ка прихватању створеног статуса кво и признања независности Косова и то у предвидљивом року. Ти притисци ће бити стални. Сад се ту додају и други, пре свега проблеми које Запад има у вези са Русијом у вези са неиспуњавнајем њихових очекивања да ће Украјина да произведе жељене последице по саму Русију и да је на неки начин елиминише као велику силу, ако не и као државу. То не само да је застало него се јављају и негативни ефекти – један од њих је што политика санкција нема покриће и да им је потребна потпуна солидарност свих, а Србија ту штрчи", објашњава бивши шеф југословенске дипломатије.

Србију притискају јер штрчи

Он прецизира да Србија штрчи јер подсећа да се политика санкција води ван УН што није уобичајено, нарочито у таквом обиму и тако дуго, а притом против сталне чланице СБ.

„С друге стране, разочарали су се јер нису очекивали да санкције не само да неће наићи на масовнију подршку него ће наићи на отпор. Уместо да добију солидарност из других праваца посебно јужних они су добили оно што нису очекивали – да већина других држава покушава у ужурбаном темпу да се престроји. То је тренд који они никако не воле и журе да окончају акцију коју су почели али не тако да је изгубе", сматра Јовановић, уз опаску да отуд и ти спољни и унутршањи притисци према Србији.

Перко Матовић из Центра за националну политику верује, међутим, да су САД у пракси одустале од идеје да ће Србија икад увести санкције Русији, иако ће наставити да јавно говоре да то треба учинити.

„Показало се да притисак на нас не може да делује и да са нама не може да се разговара са позиција моћи ако макар не уврстите у размишљање српско становиште", примећује Матовић.

У Вашингтону иду на палестинизацију косовског питања?

Што се тиче притисака везаних за Косово, он сматра да се не може променити статусни став Сједињених Држава по овом питању, али да је све више наговештаја да у Вашингтону иду на „палестинизацију косовског проблема":

„То значи да Охридски споразум можете да ставите ад акта. Палестинизација би значила врсту замрзнутог конфликта са неколико спорадичних сукоба што нама иде у корист. До тога је дошло само зато што је косовски премијер Аљбин Курти сам на своју руку одлучио да убрзано реши неке ствари. Имали бисмо друкчију ситуацију да је с друге стране био неко ко би био опрезнији према америчким интересима а мени је драго што је Курти направио ту грешку."

Матовић сматра да је и Запад направио грешку тиме што последњих двадесетак година Србе оптужује за све проблеме у региону,а подржава друге национализме пакујући их у грађанске формулације што на крају има за циљ тријумф одређених национализама – бошњачког, албанског…

„На Косову су Србе представили као агресоре иако смо бранили свој суверенитет и иако су они резолуцијом потврдили да тај суверенитет мора да опстане и након што су тај национализам и ОВК представљали као хероје. Онда су 20 година уместо да се баве деконтаминацијом албанског друштва бавили тиме да појачавају њихов национализам. И уместо да се објашњава да треба да се формира грађанаско друштво они су форсирали сепаратну идеју Албанаца", констатује политиколог.

Контаминирано друштво у Приштини

Резултат је, како каже, друштво толико контаминирано да је насиље над Србима и другим неалбанцима прихватљиво и настојање да се формира етнички чисто албанско друштво, а имају лоби који им омогућава да то представе у јавности како они желе. Ипак, напомиње Матовић, чак се у западним медијима у последње време запажа озбиљан тренд реалног приказивања таквог понашања Албанаца.

На питање, зашто ипак западни центри моћи не осуђују превише гласно све израженије Куртијево залагање за великоалбански пројекат, Владилсав Јовановић оцењује да све што шкоди Србима и њиховим интересима повлашћено је у очима Запада.

Чак и Куртијев рушилачки излет у Северну Македонију, где се измахивало заставама велике Албаније, по мишљењу Јовановића, коришћено је и за притисак на Србију, с поруком да јој предстоји неизвесна будућност са повампиреним албанским национализмом.

„Несрећа је што је Северна Македонија која је испуњавала све што су јој тражили доведена на ивицу националног постојања у сендвичу између бугарске политике која се показује да није потпуно искрена према Македонији, док се Албаницма пружа отворени терен за акције. А њима је важно да нас и даље уверавају да је у нашем интересу да се ослободимо косовског тега на ногама, при чему чак и међу нама има таквих који се с тиме слажу", примећује бивши министар.

Матовић верује да је најважније за Србију да сачува своје националне интересе у прилично проблематичној ситуацији: сви споразуми које смо потписивали ишли су у развлашћивање Србије не само на КиМ, него и у разним другим областима, што нас је довело у пат позицију.

„Не можемо да прихватимо коначне нове предлоге које нам дају, а више немамо ни могућност да у помоћ у капацитету у ком бисмо желели позовемо Русију и Кину јер смо тим споразумима и технички и логистички упућени да увек помоћ морамо да тражимо у Вашингтону и Бриселу", објашњава он уз оцену да је маневарски простор Србије сужен.

У таквој ситуацији, сматра Матовић, морамо да проналазимо иновативне начине како ћемо да представљамо своје аргументе и како да у исти мах не нарушимо своје односе са Русијом, али да их не нарушимо ни са САД.

sputnikportal.rs, Тања Трикић

https://iskra.co/srbija/srbija-dobila-ponudu-da-prestane-da-postoji/