Претражи овај блог

субота, 7. децембар 2024.

Борис Над: Ера масовне обмане је завршена: Запад је егзистенцијална претња читавом човечанству

iskra.co

Борис Над: Ера масовне обмане је завршена: Запад је егзистенцијална претња читавом човечанству

6–8 minutes


Борис Над: Ера масовне обмане је завршена: Запад је егзистенцијална претња читавом човечанству

07.12.2024. - 9:47

www.globallookpress.com © Artem Priakhin/Keystone Press Agency

Сва досадашња помоћ Украјини са Запада, укључујући и испоруке „најнапреднијег оружја", није успела да промени ток сукоба у Украјини. Штавише, показала је војну инфериорност Запада и супериорност Русије. Ако је, пре годину дана, у време дуго најављиване „украјинске контраофанзиве", и било неких дилема, сада их више нема; руско уништавање неонациста из Кијева се наставља, убрзаним темпом.

Уосталом, понашање Запада после почетка Специјалне војне операције и догађаја у Појасу Газе пре годину дана открило је све унутрашње противречности либералног Запада, који се раније чинио монолитан.

Од почетка руске Специјалне војне операције, за огромну већину држава и народа на планети Запад је добио другачији смисао, примећује руски геополитичар Леонид Савин на сајту „Геополитика".

„Сукоб са Западом је превазишао економску компоненту и попримио је есхатолошку боју – сукоб је прерастао у борбу са 'Великим Сатаном', са егзистенцијалном претњом целом човечанству", наводи он.

А све је почело још раније, на пример, са експериментима САД са сојевима вируса корона, који представљају само још један покушај да се човечанство стави под контролу.
Деца се играју рата

Сада је постало очигледно да никакве испоруке оружја са Запада неће променити ток сукоба у Украјини. Нису то успели ни немачки „леопарди", ни амерички „абрамси", као ни напредне ракете са Запада.

Овде није само у питању случај Сједињених Америчких Држава, опседнутих месијанским комплексом, према коме је Америка „дужна да предводи" и да „свим народима показује пут". Питање је и зашто је „либерална Европа", против својих интереса, изабрала пут жестоке конфронтације са Русијом.

С тим у вези, руски геополитичар указује на пример Жан Лук Шафхаузера, бившег члана Одбора за спољне послове и одбрану и безбедност Европског парламента, који је недавно објавио серију публикација о неопходности мира са Русијом.

Шафхаузер сматра да је, „почев од 11. септембра, либерална машина напросто подивљала. Амерички народ, као ни Европљани, никада нису били питани да ли желе да учествују у 'бескрајним ратовима', који се одвијају пред нашим очима и који, хтели ми то или не, уништавају нас и, на крају, читаво човечанство".

Управо то је довело до пада угледа америчке политике у очима глобалне већине. Овај процес је на Западу, наводи Шафхаузер, кулминирао стварањем „коалиције мржње, ароганције и охолости, што је произвело лудило европских лидера, који подсећају на децу која се играју рата, али са оружјем за масовно уништење".

Шафхаузер није оптимиста по питању судбине Запада, кога предводе овакве, полуделе елите. Он предвиђа колапс Запада, позивајући се на пророчанство библијског пророка Језекиља, који је тврдио да ће човек једном пожелети да игра улогу Бога: „Ја сам Бог, и ја седим у столици Божјој, али ти си човек, а не Бог; и поставио си своје срце уместо срца Божјег… Зато ћу повести на тебе најјаче међу народима, који ће исукати мачеве против тебе".

Заправо, према овом аутору, корен пропасти Запада је у „либерализму, који је, кроз субјективизам, релативизам и секуларизам, проузроковао губљење осећаја за реалност, и у унутрашњој и у спољној политици, што га је одвело право у нихилизам".

Либерализам је, додаје Шафхаузер, себичан и похлепан, јер организује друштво имајући на уму само профит и новац: „Резултат тога је унутрашњи и спољашњи хаос. Либерализам је нихилизам, који једноставно уништава све око себе."

По овој логици, Русију треба уништити зато што је таква каква јесте, јер се супротставља и либерализму и нихилизму.

„Вероватно зато што је прошла кроз оба ова покрета у 20. веку", додаје овај аутор.
Ера непрекидне масовне обмане је завршена

Да ли је могуће отрежњење западних политичких елита, њихово буђење из дубоке коме у коју су запали, пита се и политички аналитичар и експерт за Африку и Блиски исток Михаил Гамандиј Јегоров на сајту „Њу истерн аутлук".

Можда би вредело размислити и о „додатним мерама за смирење, посебно у вези са бриселском Европом, која је потпуно изгубила способност да користи здрав разум". Ово се дешава у тренутку „када је ескалација планетарног балона НАТО-а и Запада достигла највишу тачку и када су способности Русије поново шокирале непријатеље наше земље и мултиполарног света", каже овај аутор.

Страх се сада, наставља Гамандиј Јегоров, после лансирања ракете „орешник", већ осећа на „улицама Запада", не само код „обичних грађана", већ и код политичких елита западних режима.

„Наметање равнотеже путем безусловне силе једини је ефикасан метод обрачуна са Западом, који представља само планетарну мањину", додаје овај политички аналитичар.

Оружаним снагама Руске Федерације очигледно нису потребни никакви савети на бојном пољу, јер оне, дан за даном, самоуверено напредују. А то је, иначе, сматра овај експерт, „главни разлог за максималну ескалацију НАТО табора, који је носталгичан за униполарном ером, као и чињеница да 'најнапредније' западно оружје није успело да преокрене ситуацију у корист западне планетарне мањине и њених вазала".

Сличну поруку је Западу, у интервјуу са америчким новинаром Такером Карлсоном, послао руски министар спољних послова Сергеј Лавров.

„Желим да избегнемо било какве неспоразуме. Пошто неки људи у Вашингтону, Лондону, Бриселу, изгледа, нису способни да схвате, послаћемо им додатне поруке, све док не буду у стању да извуку ваљане закључке", поручио је Лавров.

Уосталом, што се тиче вашингтонског режима, он не би требало да гаји илузије о својој способности да унесе раскол између Русије и њених главних савезника, укључујући Кину, као и многе друге државе глобалне већине, додаје Гамандиј Јегоров.

Ера непрекидне масовне обмане са Запада је завршена, сматра руски аналитичар.

„Максимум који се може очекивати у односима са режимом који влада у САД је нека врста суживота, што се дешавало у неким периодима Хладног рата током 20. века", напомиње он.

Али, то је рецепт за после. Не и док се налазимо у вртлогу сукоба са Западом.

RT Balkan

 

четвртак, 5. децембар 2024.

Hrvatska politika prošlosti najteže prihvaća genocid nad Srbima

pcnen.com

Hrvatska politika prošlosti najteže prihvaća genocid nad Srbima - PCNEN

PCNEN

13–17 minutes


Autor: Nenad Jovanović

Holokaust i Samudaripen u NDH očito je "lakše" tematizirati, jer se antisemitizam i mržnja prema Romima mogu predstaviti kao nešto u čemu su ustaše slijedili naciste. Ja sam godinama tražila promjenu postava u Jasenovcu iz 2006., no ako bi se on mijenjao u trenutnoj fazi institucionalnog revizionizma, onda bi to bila promjena nagore, kaže zamjenica ravnatelja Instituta za kulturalne studije Austrijske akademije znanosti

Ljiljana Radonić, zamjenica ravnatelja Instituta za kulturalne studije Austrijske akademije znanosti, na nedavnoj konferenciji "Institucionalno sjećanje na ustaške logore u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj: izazovi i prilike u 21. stoljeću" održanoj u Zagrebu govorila je o evoluciji kulture sjećanja kroz muzeje, ali i o nastupajućem revizionizmu.

Budući da ste voditeljica projekta o globaliziranim memorijalnim muzejima, možete li nam reći kako se povijesni revizionizam i suprotstavljanje tom procesu ogledaju u svjetskim muzejima i koliko su oni nastavak i sredstvo državnih politika u nastojanju da se stvori odnos prema povijesti, naročito novijoj?

Memorijalni muzeji su važno sredstvo svake državne politike i pokazuju kakav stav prema prošlosti vlada u određenoj fazi zauzima. Postoje odlučujuće razlike između demokratskih država koje u doba "globalizacije kulture sjećanja" manje-više komuniciraju znanstvena saznanja s jedne strane, kao i autoritarnih država koje koriste povijest kao političko oružje s druge. Najdramatičniji primjer u toj drugoj grupi je trenutno Rusija, koja je odmah poslije aneksije Krima 2014. agresiju protiv Ukrajine legitimirala u Muzeju suvremene povijesti u Moskvi kao demokratsku volju stanovnika tog poluotoka.

Njemački muzeji se nasuprot tome samokritično suočavaju s njemačkom odgovornošću za Holokaust, genocid i ratne zločine te daju opširne informacije o individualnim počiniteljima, ideologiji i kontinuitetima nakon 1945. godine. Mađarska je od 2010. negdje između ta dva pola. Kuća terora u Budimpešti je nacionalističko-revizionistički muzej Fideszove vlade, a Memorijalni centar Holokausta iz 2004., kada je Mađarska pristupila EU-u, signal Europi da se ta država tada bila spremna samokritično suočiti s mađarskim antisemitizmom i lokalnim počiniteljima.

Kako su tekli evolucija kulture sjećanja i tretiranje povijesti Drugog svjetskog rata u muzejskim postavima, arhivskoj građi i spomen-obilježjima? Okupirane i napadnute zemlje spominjale su samo zločine nad svojim građanima, ne navodeći da su među njima bili i Židovi, Romi i ostali. Kada je došlo do promjene u prikazu žrtava i govora o genocidu?

U 1970-ima je na zapadu, kao i u socijalističkim državama, prevladavao fokus na heroje i mučenike, dok su žrtve "rasne" ideologije marginalizirane ili ignorirane. Krajem 1980-ih polako počinje uključivanje sjećanja na individualne žrtve, i na Židovke i Židove, a nešto kasnije i Rome i Romkinje. Države u kojima je bilo kolaboracije s nacistima u toku "europeizacije sjećanja" počinju se samokritično suočavati s vlastitom odgovornošću. U Francuskoj primjerice prestaje dominirati tvrdnja da su manje-više svi bili u pokretu otpora (Résistance). Nakon pristupanja postsocijalističkih država EU-u, prije svega u Mađarskoj i Poljskoj slijedio je državni revizionizam i autoritarni backlash. U sadašnjoj fazi globalizacije sjećanja Holokaust je postao negativna ikona našeg doba, pa se razne žrtve pozivaju na to da su i one patile "kao i Židovi".

Izjednačenje Hitlera i Staljina

Koliko muzeji u svijetu međusobno kopiraju koncepcije ili preuzimaju rješenja?

U mom EU-projektu istraživali smo 50 memorijalnih muzeja u cijelom svijetu posvećenih Drugom svjetskom ratu ili genocidima u Ruandi i Srebrenici. Ustanovili smo da svugdje postoje neke reference na Holokaust, ali na vrlo različite načine. U Ruandi su primjerice vlasti inzistirale na tome da britanski stručnjaci za Holokaust naprave stalni postav u Memorijalnom muzeju genocida u Kigaliju, ali da se ondje Tutsi ne portretiraju kao "novi Židovi".

U Jasenovcu nedostaju diskusija ustaške ideologije, individualnih počinitelja, osim na računalima i internetskoj stranici, objašnjenje logorskog kompleksa na terenu i ustaških specifičnosti. Pored nacista, u Europi su samo Rumunji i NDH imali logore smrti

Za razliku od toga, u Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida u Sarajevu Bošnjaci se implicitno prikazuju kao novi Židovi, a bosanski Srbi ne samo kao četnici, nego implicitno i kao novi nacisti. Memorijalni centar Srebrenica – Potočari, čiji je stalni postav razvijen u suradnji s međunarodnim stručnjacima, ima drugačiji pristup: ondje se muzeji Holokausta koriste kao uzor za muzealizaciju individualnih žrtava s puno empatije i pokazuje se praznina nakon njihove smrti bez tvrdnje da je ona imala neki smisao ili da su oni neki "novi Židovi". Taj drugi pristup je produktivni rezultat globalizacije sjećanja.

Vodili ste projekt "Drugi svjetski rat u postkomunističkim memorijalnim muzejima". Na kakve ste sve pristupe tom periodu povijesti naišli? Jedni pokazuju da su komunistički zločini bili gori od nacističkih, pa se tako i ti narodi pokušavaju svrstati u žrtve, a drugi svojim postavima ukazuju na spremnost uključivanja u Uniju prihvaćanjem antifašizma kao evropske vrijednosti.

U toku pregovora postsocijalističkih država o pristupu EU-u memorijalni muzeji služili su za komunikaciju s "Europom". Jedna grupa muzeja, prije svega muzeji okupacije u baltičkim državama i Kuća terora u Budimpešti, počinjali su svoj stalni postav izjednačenjem Hitlera i Staljina, nacizma i socijalizma, da bi tokom izložbe pretvorili taj argument u tvrdnju da su staljinistički zločini bili gori. Od "Europe" su tražili da ona prihvati njihovu patnju pod Sovjetskim Savezom. Vlastita odgovornost za kolaboraciju s oba režima eksternalizirala se na Hitlera i Staljina. Druga grupa muzeja, u koje ubrajam Memorijalni centar Holokausta u Budimpešti, Muzej slovačkog narodnog ustanka u Banskoj Bistrici i Spomen područje Jasenovac, u komunikaciji s Europom služili su kao dokaz da su Mađarska, Slovačka i Hrvatska spremne za pristup EU-u.

Ti muzeji u cijelom stalnom postavu ili u dijelu o Holokaustu kopiraju estetiku i dizajn muzeja Holokausta, tamne prostore i fokus na individualne žrtve, njihova imena, crteže, privatne fotografije i predmete. Posebno slovački muzej koji portretira svoju državu kao dio europske antifašističke borbe. Tekstovi stalnog postava i zaduženi za muzej komuniciraju puno o Europi i "europskim standardima". Ali ono što je pritom u slovačkom i hrvatskom muzeju nedostajalo jest suočavanje s ideologijom NDH i režima Jozefa Tisoa, te s individualnim počiniteljima, drugdje osim na računalima i internetskoj stranici muzeja.

Kako vidite aktualni postav Memorijalnog muzeja u Jasenovcu, što mu zamjerate, a što biste pohvalili? Bi li po vašem mišljenju taj postav iz 2006. trebalo mijenjati i je li on imao ulogu Potemkinova sela kako bi se EU uvjerila u posvećenost Hrvatske antifašizmu?

Mislim da se 2006. nije toliko radilo o dokazu posvećenosti antifašizmu, nego o zazivanju nekih "europskih standarda" u suočavanju prije svega s Holokaustom i genocidom nad Romima (Samudaripen) u fazi "univerzalizacije Holokausta" kao negativne ikone našeg doba. Fokus na individualne žrtve međunarodni je trend i jaka muzeološka tehnika jer vodi do empatije sa žrtvama. Ono što u Jasenovcu nedostaje jest diskusija ustaške ideologije, individualnih počinitelja, osim na računalima i internetskoj stranici, objašnjenje jasenovačkog logorskog kompleksa na terenu i ustaških specifičnosti.

Do danas mi je zapravo neshvatljivo zašto je hrvatsko predsjedanje IHRA-om dovelo da više institucionaliziranog revizionizma, a ne do pozitivnog novog identiteta Hrvatske kao države koja se suočila s ustaškim zločinima i može biti ponosna na taj napredak

Pored nacista, u Europi su samo Rumunji i NDH imali logore smrti. Holokaust i Samudaripen u NDH očito je "lakše" tematizirati nego genocid nad srpskim stanovništvom, jer se antisemitizam i mržnja prema Romima mogu predstaviti kao nešto u čemu su ustaše slijedili naciste. To je samo po sebi problematično, kao što je Lovro Kralj pokazao u svojoj doktorskoj radnji u kojoj se bavi specifično ustaškim motivima za Holokaust.

Nakon rata 1991. – 1995. genocid nad Srbima je povijesna činjenica koju hrvatska politika prošlosti očito najteže prihvaća. Aktualni napad hrvatske vlade na tu činjenicu pokazuje koliko je postav iz 2006. bio važan. Ja sam godinama tražila promjenu postava u Jasenovcu, no ako bi se on mijenjao u trenutnoj fazi institucionalnog revizionizma, onda bi to bila promjena nagore.

Kolika je bila greška to što se u muzejima i drugim institucijama za vrijeme Jugoslavije često nije govorilo o konkretnim počiniocima zločina, nego su to sve bili zločini fašista? Koliko se to danas zloupotrebljava pa se u Hrvatskoj izbjegava sintagma "ustaški zločin" ili se ona refleksno povezuje s primjerice četničkim ili partizanskim?

Na neki način je rat 1990-ih bio rat sjećanja oko nesavladane povijesti Drugog svjetskog rata. U svojoj doktorskoj radnji analizirala sam i novinske članke iz 1980-ih, koji pokazuju da su se u Jugoslaviji u kontekstu "bratstva i jedinstva" nabrajale žrtve svih jugoslavenskih nacionalnosti, kao da su Srbi, Romi i Židovi u istoj mjeri ubijani kao Hrvati. Isto tako su ustaše ubrajani u dugu listu počinitelja, belogardista, četnika itd. No, mislim da problem sa samokritičnim suočavanjem s ustaškim zločinima danas nije toliko nasljeđe socijalizma, nego Tuđmanove ideje pomirbe antifašističke tradicije s ustaškom i portretiranje NDH kao važnog koraka prema hrvatskoj samostalnosti, a ne kao zločinačkog režima. U 1990-im je izjednačavanje Jasenovca i Bleiburga postalo neki novi standard.

Skandal oko otkazane izložbe

Kako ocjenjujete rezultate jednogodišnjeg hrvatskog predsjedanja IHRA-om i kako vidite skandal oko neodržane izložbe "Neki su bili susjedi", koju je vošingtonski Muzej Holokausta otkazao jer je hrvatska strana odbila istaknuti da je u NDH i nad Srbima počinjen genocid?

Do danas mi je zapravo neshvatljivo zašto je hrvatsko predsjedanje IHRA-om dovelo da više institucionaliziranog revizionizma, a ne do pozitivnog novog identiteta Hrvatske kao države koja se suočila s ustaškim zločinima i može biti ponosna na taj napredak. Ravnatelj JUSP-a Jasenovac Ivo Pejaković svoju je ostavku obrazložio tim Vladinim revizionističkim pritiskom. Nove ploče postavljene pred ulazom u muzej ne samo da ne spominju genocid nad Srbima, čak ni Holokaust ni Samudaripen, nego samo "stradanja golemog broja ljudi, stratište Srba, Roma, Židova, Hrvata, pripadnika drugih naroda i mnogih drugih koji su se suprotstavili ustaškom režimu". Skandal oko u zadnji čas otkazane izložbe američkog Muzeja Holokausta, svjetske vodeće institucije na tom području, međunarodna je dimenzija tog Vladinog revizionizma. To ustvari ostaje neshvatljivo u fazi "globalizacije kulture sjećanja", pa je oštećenje međunarodnog ugleda Hrvatske puno veće od bilo kakvog domaćeg uspjeha takvog nacionalizma.

Na spomenutoj konferenciji rekli ste da se u doba globalizacije sjećanja Hrvatska uz Bugarsku i Mađarsku izolirala kao sjedište zatucanog revizionizma. Kako to dokazujete i je li jedna od potvrda te teze i to što nakon konferencije mainstream mediji nisu izvijestili o njoj, ali je na jednom desničarskom portalu bilo napada?

U Mađarskoj je situacija neupitno najozbiljnija jer Fidesz od 2010. ne samo da forsira institucionalizirani revizionizam nego i ograničava demokratske slobode u omjeru koji u Bugarskoj, čiji zastupnici negiraju suodgovornost za Holokaust na teritoriju koji je Bugarska okupirala, i u Hrvatskoj trenutno ne vidim. Također, u Hrvatskoj trenutno nema pokušaja da se kao u Poljskoj za vrijeme PiS-ove vlade revizionistička povijesna "istina" utvrdi problematičnim zakonom. No, Vladin pritisak na međunarodno priznatu instituciju u Jasenovcu i otkazana izložba američkog Muzeja Holokausta jasni su dokazi tog revizionizma.

Da mainstream mediji ne izvještavaju o nekom događaju, iako je HRT bio prisutan, samo po sebi nije dokaz ograničenja slobode medija ili narušene demokracije, ali vjerojatno ukazuje na to da su glavni mediji spremni slijediti revizionistički trend ili barem šutjeti o tom problematičnom razvoju. Što se tiče portala koji sami otvoreno priznaju da traže reviziju znanstvenih saznanja o Jasenovcu i poimenični popis jasenovačkih žrtava nazivaju "lažnim", da konferencija Centra za istraživanje Holokausta i genocida na jugoistoku Europe i Documente nije izazvala takve revizionističke reakcije, morali bismo se brinuti da smo organizatori i ja kao govornica nešto krivo napravili. Poziv na samokritično suočavanje s ustaškim zločinima ide protiv svega na što takvi portali troše energiju. Ako i važni mediji kao Nacional i tzv. lijevi i desni mediji spominju konferenciju, onda je ona po meni velik uspjeh.

Živite i radite u Austriji. Kakav je službeni austrijski stav prema kulturi sjećanja i kako se u Austriji u toj domeni komentiraju zbivanja u Hrvatskoj?

Austrija se do 1986. netočno predstavljala kao prva žrtva nacizma. Danas je činjenica da je velik broj Austrijanaca i Austrijanki sudjelovao u nacističkim zločinima javno priznata i vlada se jako trudi boriti se ne samo protiv revizionizma nego i protiv današnjeg antisemitizma. Hrvatska se spominje prije svega u kontekstu komemoracije u Bleiburgu i tamošnjih neoustaških i neonacističkih ispada. No, kako je ta komemoracija nakon izvještaja stručnjaka za austrijsko Ministarstvo unutrašnjih poslova, u kojemu sam i ja sudjelovala, kritički ocijenjena, a žalba Počasnog bleiburškog voda je odbačena na Upravnom sudu Austrije, ta tema trenutno nije tako aktualna.

I za kraj: je li povijest suviše ozbiljna stvar da bi se njome bavili samo povjesničari sa svojim često dijametralnim stavovima, odnosno negiranjem znanstvenih istraživanja?

U Njemačkoj i Austriji povjesničari danas nemaju tako dijametralne stavove, iako naravno ima desnih i lijevih. "Znanstvenici" koji negiraju da je Jasenovac bio logor smrti ili da su partizani nakon Bleiburga počinili masovna ubojstva donekle su specifična posljedica nedavnog rata i rata oko sjećanja koji traje do danas. No, to nije nikakva isprika za revizionizam.

www.portalnovosti.com

 

среда, 4. децембар 2024.

"Вечерње новости": Загреб признао геноцид над Србима у НДХ

nspm.rs

: "Вечерње новости": Загреб признао геноцид над Србима у НДХ

:

3–4 minutes


среда, 04. децембар 2024.

 Хрватска делегација у Лондону, где је у току друго годишње заседање Међународне алијансе за сећање на Холокауст (ИХРА), како "Новости" сазнају из извора блиских организацији, потврдила је да је НДХ извршила геноцид над Србима, и то први пут од осамостаљења ове бивше југословенске републике.

Све се десило 2. децембра, када су загребачки представници излагали план за унапређење Спомен-подручја Јасеновац у складу са упутствима које је ИХРА дала прошле године. Ова упутства била су резултат констатованог незадовољавајућег стања у спомен-подручју, али и у Хрватској уопште када су у питању места страдања у Другом светском рату, у шта су се делегације ИХРА увериле приликом посета пре годину дана, када је Хрватска била домаћин заседања.

После излагања представника Загреба, аустријска делегација поставила је хрватској директно питање признаје ли одавно доказани геноцид који је извршила над Србима у Јасеновцу и на целој територији НДХ, с обзиром на то да је бивши директор спомен-подручја Иво Пејаковић поднео оставку пошто се од њега, како је рекао, тражило да за српско страдање, за разлику од јеврејског и ромског, не користи назив геноцид.

У одговору, Сара Лустиг, шефица делегације Хрватске, рекла је децидно да нико не може да пориче геноцидну природу режима НДХ и злочина извршеног над Србима. Онда су делегације САД, Израела и наше земље тражиле да то понови, што је и учинила. Тако је званично потврдила став Хрватске - да је над српским народом који је живео на територији НДХ, ова држава извршила геноцид у време свог постојања, од 1941. до 1945.

Ово је огроман заокрет у односу на све оно што се дешавало у време прошлогодишњег хрватског председавања овом Алијансом.

Међу препорукама које су тада дате званичном Загребу, а које је овај у први мах прећутао сопственој јавности, налази се захтев да се на паноима испред јасеновачког музеја јасно види ко су биле жртве, а ко џелати, затим да је почињен геноцид, ко га је починио и да се покуша утврдити именом и презименом тачан број убијених. Сугерисано је и да Хрватска са Каменим цветом, спомеником Богдана Богдановића на спомен-подручју Јасеновац, конкурише за заштићено културно добро на листи Унеска.

Чланица британске делегације Џили Кар инсистирала је и да се изврше нове сондаже терена и евентуално утврде потенцијалне масовне гробнице или нађу други историјски артефакти.

Ни историчари нису убеђени у постојање остатака масовних гробница, заливених кречом, пошто је ово подручје често плавило, али су могући остаци логорског живота, односно предмети из свакодневног живота логораша, а можда и оружја и оруђа којима су мучени. Тражено је и да се мапирају сви логори у НДХ.

(РТ)

 

уторак, 3. децембар 2024.

Тата решио ствари: На крају мандата испливала сва прљавшина америчке власти

iskra.co

Тата решио ствари: На крају мандата испливала сва прљавшина америчке власти

4–5 minutes


Тата решио ствари: На крају мандата испливала сва прљавшина америчке власти

02.12.2024. - 20:33

 

© Tanjug / АП/Susan Walsh

Помиловање које је одлазећи амерички председник Џозеф Бајден дао свом сину Хантеру није зачуђујуће и само показује како је злоупотреба судског апарата дошла до највиших нивоа политичке пирамиде моћи, разголитивши сву корупцију и прљавштину Бајденове администрације.

Овако некадашњи директор Центра за међународне односе при Рокфорд институту у Илиноису др Срђа Трифковић тумачи Бајденову одлуку да у предвечерје свог председничког мандата ослободи свог сина свих криминалних оптужби у протеклих једанаест година.

Поред поступка који се против Хантера Бајдена водио због неплаћања пореза у износу од 1,4 милиона долара, он се терети и за прекршај везан за неовлашћено ношење ватреног оружја. По америчком закону, због пореза би могао да служи затворску казну од 17 година, док би због ношења оружја могао да проведе и до 25 година у затвору.

Безгрешни Бајден и дежурни кривац Трамп

У изјави коју је Бајден дао поводом помиловања, он је практично оптужио америчко министарство правосуђа да је неосновано и неоправдано подигло оптужницу против његовог сина Хантера.

У стварности је, објашњава Трифковић, било потпуно обрнуто. Министарство правосуђа под Бајденовом демократском администрацијом је максимално тежило да избегне подизање било какве оптужнице, али када су се докази против Хантера нагомилали у толикој мери да поступак није могао бити избегнут, он је спроведен у најблажој могућој форми.

Ово је само доказ до које мере је судски апарат у САД постао политизован и до које мере је безочна хипокризија, пре свега демократа и Бајденових руковалаца доживела свој врхунац. Наиме, они су користили судски апарат да гањају Доналда Трампа за непостојеће преступе у вези са наводним плаћањем проститутки да не говори о њиховом првом и једином контакту. Употребили су и тај исти судски апарат да прогласе учеснике демонстрација на Капитол хилу 6. јануара 2021. године за побуњенике и да их осуде на вишегодишњу робију под изговором да су домаћи терористи, рекао је Трифковић за Спутњик.

Наш саговорник очекује да први Трампов потез после инаугурације 20. јануара следеће године буде да све листом осуђене за преступе 6. јануара, од којих су неки осуђени и на пет година робије, истог часа помилује и пусти на слободу.

Ово нема везе са последњим трзајима империје на заласку јер је америчко правосуђе већ годинама предмет политичких злоупотреба и ту нема ништа ново под капом небеском, такође је апсурдно.

Савршен тајминг

Изрицање пресуде Хантеру Бајдену било је заказано за 16. децембар ове године и Трифковић наводи да се слободно може рећи како је ово помиловање било прорачунато и временски темпирано како не би утицало на исход председничких избора.

Подсетио бих да се Бајден месецима клео док је још био кандидат у председничкој трци да он то никад неће учинити, да ће пустити правосудни систем да функционише без политичког уплитања. Другим речима, сада смо само видели до које мере је лажов.

Док се републиканци буне због ове одлуке, са демократске стране се критике не чују. Ово такође не треба да чуди, будући да, како Трифковић каже, читав апарат Демократске странке функционише по принципу да оно што је њима допуштено, није допуштено и другој страни.

Не дај боже да смо видели да је Трамп употребио своје прерогативе у првом мандату на сличан начин – то би изазвало провалу хистерије у медијској машини и вероватно ће изазвати када буде помиловао, као што се надам да ће учинити, демонстранте од шестог јануара 2021. године, закључује Трифковић.

sputnikportal.rs, Милица Тркља

 

Срђа Трифковић: Da li se Tramp nagodio sa dubokom državom?

standard.rs

Da li se Tramp nagodio sa dubokom državom?

Срђа Трифковић

14–17 minutes


Svega četiri sedmice posle izbora vrlo je izgledno da će spoljna strategija SAD i dalje biti oblikovana dvopartijskom ideologijom američke izuzetnosti i globalne hegemonije, što potvrđuje i Trampov izbor novih saradnika

U utorak petog novembra 2024. Donald Tramp je dobio ubedljiv mandat za mnoštvo novih strategija i poteza, kako na domaćem tako i na spoljnopolitičkom planu. On ima odrešene ruke da razvija i sledi jedan bitno nov geostrateški kurs koji bi konačno napustio tažnje ka globalnoj hegemoniji i intervencionizam nespojiv sa interesima običnih Amerikanaca.

„Nema više ratova, zaustaviću ratove", obećao je Tramp u svom prvom postizbornom govoru biračima. Njegov dotadašnji pristup, zasnovan na paroli „Amerika na prvom mestu", bio je oberučke prihvaćen od miliona birača.

Predstavljao je dobro došli nagoveštaj napuštanja doktrine SAD kao svetskog hegemona, problematizovanje same svrhe i misije NATO saveza, kraj intervencija, težnja ka normalizaciji odnosa sa Rusijom i povratak odbrani trezveno definisanih nacionalnih interesa kao ideji-vodilji spoljne politike.

Imenovanja „jastrebova"

Svega četiri sedmice posle izbora, međutim, vrlo je izgledno da će spoljna strategija SAD i dalje biti oblikovana dvopartijskom ideologijom američke izuzetnosti i globalne hegemonije. Tek reda radi kontinuitet će možda biti kamufliran retorikom „Amerike na prvom mestu".

Taj sumoran zaključak nameće činjenica da je u prvih 25 dana nakon izbora Donald Tramp imenovao čak šest neokonzervativnih ratnih huškača, žestokih mrzitelja Rusije, pobornika sukoba sa Kinom i Iranom i bespogovornih saveznika Izraela, na ključne funkcije u oblasti spoljne politike i nacionalne bezbednosti.

Prvo i pre svega, senator Marko Rubio će naslediti Entonija Blinkena na mestu državnog sekretara. Rubio je veći deo svoje političke karijere proveo promovišući neokonzervativnu ideologiju globalne dominacije SAD i zagovarajući američke vojne intervencije u svetu.

Do svog navodnog preobraćenja u „trampovca" pre dve godine, on nikada nije video rat koji mu se nije dopao. Hvalio je rat Džordža Buša u Iraku kao „uspešan" čak 2016. godine, dugo nakon što je postalo jasno da je taj rat predstavljao katastrofu.

Marko Rubio, senator sa Floride i Trampov izbor za državnog sekretara (Foto: rubio.senate.gov)

Rubio takođe smatra da će SAD možda morati da uđu u rat sa Iranom zbog njegovog navodnog nuklearnog programa. Ukratko, on je oličenje establišmentskog krila Republikanske partije. Kada se kandidovao za nominaciju republikanaca protiv Trampa 2016. godine, rekao je:

„Moć SAD mora biti motivisana željom da proširi slobodu, a ne da samo proširi zonu sopstvene kontrole. Iako Amerika nije nameravala da postane neophodna, bitna svetska sila, upravo to su od nas napravile naše ekonomske i političke slobode. Slobodne nacije sveta i dalje očekuju od Amerike da zastupa naše zajedničke ideale." Ovo je tipična razuzdana retorika pobornika trajnog nastavka globalne hegemonije SAD.

I kongresmen Majkl Valc jedan je od njih. On će biti Trampov savetnik za nacionalnu bezbednost. Dovoljno govori da je podržao odluku Bajdenove administracije da Ukrajini pošalje rakete dugog dometa i da Kijevu dopusti gađanje ciljeva duboko unutar Rusije.

Trampov novoimenovani tim svojski će se truditi da rat produži u beskraj

Bivši voditelj Foks njuza Pit Hegset biće ministar odbrane. Godine 2020, nakon što su iranski saveznici ispalili rakete na američke baze u Iraku, Hegset je pozvao Trampa da napadne iranske ekonomske i kulturne ciljeve.

On je rekao da su međunarodni zakoni protiv ratnih zločina „namešteni" protiv SAD i da bi Amerika trebalo da „napiše nova pravila rata" u svoju korist. Takođe je pozvao na veću budnost i oštrinu u suzbijanju „ruske propagande" u američkim medijima.

Članica Kongresa Elisa Stefanik biće Trampov novi ambasador u UN. O njoj dovoljno govori da je 2022. optužila Rusiju da je izvršila „genocid" u Ukrajini i da se založila za što skoriji prijem Ukrajine u NATO.

Beskrajni rat

Kao da mu jastrebova nije dosta, Tramp je 27. novembra imenovao penzionisanog general-potpukovnika Kita Keloga za svog specijalnog izaslanika za Ukrajinu i Rusiju. Isti taj Kelog je 2023. pisao da je Bajdenova administracija trebalo da „odmah isporuči Ukrajini oružje koje joj je bilo potrebno za proterivanje ruskih snaga na samom početku rata".

Kelog i danas smatra da bi SAD trebalo da naoružaju Ukrajinu do zuba, pod uslovom da Kijev pristane na mirovne pregovore sa Moskvom – po kojima bi Rusi morali da prihvate prestanak rata na bazi zamrznutog konflikta. Pre dve godine Kelog se čak zalagao da NATO proglasi zabranu letova nad Ukrajinom, tj. da zapadni avioni i raketni sistemi otvaraju vatru na ruske avione iznad Kijeva ili Harkova – što bi svet dovelo još jedan kritičan korak bliže „nuklearnom holokaustu".

Sebastijan Gorka, Trampov novi direktor za borbu protiv terorizma, javno je nazvao Putina siledžijom i „nasilnikom". On je, poput Keloga, zapretio Rusiji bitnim uvećanjem vojne pomoći SAD Ukrajini ukoliko RF ne prihvati pregovore pod američkim uslovima.

Tek da se podsetimo: jedan od stubova Trampove kampanje bilo je obećanje da će on „za jedan dan" okončati rat između Rusije i Ukrajine. Njegov novoimenovani tim, možemo sada sa sigurnošću prevideti, svojski će se truditi da taj rat produži u beskraj.

Ne treba se zamarati daljim ratobornim citatima novoimenovanih pripadnika Trampovog spoljnopolitičkog i nacionalno-bezbednosnog aparata. Sve nas neodoljivo podseća na Trampov prvi mandat, kada se on suočio sa preprekama od strane pristalica starog dvopartijskog konsenzusa unutar svog tima (potpredsednika Majka Pensa, državnog sekretara Reksa Tilersona, savetnika za nacionalnu bezbednost Džona Boltona i niza drugih).

Ukrajinske trupe ispaljuju raketu iz američkog raketnog sistema HIMARS, negde u Donjeckoj oblasti, maj 2023. (Foto: Serhii Mykhalchuk/Global Images Ukraine)

„Nadajmo se da je naučio iz svojih grešaka", napisao sam u Chronicles-u dan posle izbora, „i da neće neke nove trojanske konje dovesti na visoke pozicije". Ta nada sada izgleda izneverena. Niko od Trampovih lojalista iz perioda četvorogodišnje hajke adminstracije Demokrata i američke duboke države na njega i njegove pobornike nije dobio neku ključnu funkciju.

Bivši zamenik ministra odbrane za strategiju Elbridž Kolbi, autor Strategije nacionalne odbrane SAD iz 2018, ostao je kratkih rukava, kao i Fred Flejc, potpredsednik Trampovog Centra za američku bezbednost. Trampova desna ruka u prvom mandatu, bivši ambasador u Nemačkoj i v.d. direktora nacionalne obaveštajne službe Ričard Grenel, bez posla je u novoj administraciji, kao i istaknuti geostrateg puk. Daglas Mekgregor.

Naravno, teoretski je moguće da su Rubio i ostali prošli kroz trajnu konverziju od zagriženih jastrebova i ratnih huškača u pristalice principa „Amerike na prvom mestu", ali ne i verovatno. (Primera radi, Elise Stefanik sada kaže da se više ne zalaže za brzo članstvo Ukrajine u NATO-u i odbija da potvrdi da li ona i dalje veruje da je Rusija izvršila „genocid" u Ukrajini.)

Nameće se pomisao da je ovoga puta Tramp sklopio neki dogovor sa „dubokom državom"

Takve promene stavova zvuče neubedljivo. Još manje je verovatno da se opsesija idejama američke izuzetnosti, „međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima" i globalne hegemonije može izlečiti preko noći, poput mamurluka, kod ljudi koji su decenijama živeli od privrženosti kultu nezamenjivosti SAD kao izabrane nacije.

Verovatnije je da su iskusni politički, lobistički i medijski operativci poput Rubija, Valca, Keloga i drugih napravili čisto pragmatične i privremene kompromise u potrazi za moći i napredovanjem u karijeri.

Prvi test

Njihovi prijatelji i saveznici iz dvopartijskog establišmenta znaju kako stvarno stoje stvari. „Čujemo uzdahe olakšanja američkih saveznika u svetu", piše tako Njuzvik, hronično neprijateljski raspoložen prema Trampu. „Ovo su visoko kvalifikovane i iskusne ličnosti, ljudi koji znaju ko su neprijatelji Amerike: Rusija, Kina i Iran, a ko su naši saveznici, u NATO-u pre svega".

Čak i da je konverzija bivših Trampovih neprijatelja u apostole „Amerike na prvom mestu" bila iskrena, zbunjujuće je da Tramp nije izabrao baš nikog od svojih osvedočenih lojalista za najviša mesta u spoljnoj politici i nacionalnoj bezbednosti, od ljudi koji su ostali sa njim tokom četiri godine kada je njegov povratak u Belu kuću delovao neizvesno.

Optimista bi možda rekao da je prerano tvrditi da je Tramp izdao svoje sledbenike po globalnim pitanjima i podlegao dubokoj državi, ali znaci nisu dobri.

Plakat „Učinimo Ameriku ponovo prvom", tokom Trampove predizborne kampanje 2016. (Foto: Getty Images)

Prvi lakmus test biće to da li će Tramp poništiti katastrofalnu odluku Bajdenovog tima da pošalje rakete dugog dometa u Ukrajinu i ovlasti režim u Kijevu da pogađa ciljeve duboko u Rusiji, naravno uz pomoć zapadnih obaveštajnih podataka i elektronskog navođenja u realnom vremenu .

Ovo je opasna eskalacija rata od strane odlazeće demokratske administracije – čin eskalacije sa predumišljajem sa potencijalno poraznim dugoročnim posledicama. Ako Donald Tramp bude inaugurisan 20. januara i po njegovom povratku u Belu kuću ta odluka ostane na snazi, znaćemo da je igra završena, da je trajna, dvostranačka ratna partija vašingtonske močvare ponovo pobedila po pitanju globalnog angažmana SAD.

Ako bude tako, postaće donekle jasnije zašto je Trampu bilo dozvoljeno da pobedi, a Kamali ovog puta nije bilo dopušteno da krade i vara (kao Bajdenov tim 2020), zašto nije bilo antifa i BLM nereda po ulicama nakon njegove pobede i zašto je medijska mašina sada manje histerična u odnosu na Trampa nego u bilo kom trenutku u proteklih devet godina.

Dogovor sa „dubokom državom"

Nameće se pomisao da je ovoga puta Tramp sklopio neki dogovor sa permanentnim aparatom moći SAD („dubokom državom"). Dosadašnja imenovanja najviših funkcionera u sferi spoljne i bezbednosne politike ukazuju na postojanje takvog dogovora. Shodno njemu Tramp je popustio pred dubokom državom po pitanju osnova spoljnopolitičke strategije.

Zauzvrat će dobiti manevarski prostor na domaćem planu, da se bori za kontrolu južne granice i zaustavljanje migrantskog cunamija, za nametanje carina na uvoz iz Kine i drugih zemalja, zarad oporavka domaće industrije, za smanjenje poreza, kresanje enormnog budžetskog deficita shodno planu Ilona Maska, kao i za borbu protiv destruktivne woke ideologije „razbuđenih" kod kuće. Njemu je domaća agenda vazda bila neuporedivo važnija od spoljne.

Nešto slično je već učinila Đorđa Meloni krajem 2022. godine. Ona je tada pobedila na izborima i stvorila koaliciju pobornika kontrole imigracije, odbrane prirodne porodice i očuvanja kulturnog identiteta Italije, ali je zauzvrat morala da se izjasni kao dosledni atlantista i pobornik bezrezervne podrške NATO akciji u Ukrajini. Da to nije učinila, evropski ogranak američke duboke države učinio bi joj opstanak nemogućim.

Ukrajinski predsednik Vladimir Zelenski i italijanska premijerka Đorđa Meloni u Černobiu, Italija, 7. septembar 2024. (Foto: governo.it)

Ako je ovaj scenario osnovan, a sve ukazuje da on to jeste, Amerika će i tokom sledeće četiri godine nastaviti putem vojnih intervencija širom sveta, politike svršenih činova, grubih pritisaka i manije promena režima u dalekim zemljama.

Opasnost od rata globalnih razmera biće veća nego ikada od kubanske krize u jesen 1962. godine. Sa svoje strane Tramp će da se fokusira na hitan posao oporavka jednog raspolućenog, kulturno degradiranog društva, na zaštitu njegovog identiteta od dalje migrantske invazije i na obnovu oronule infrastrukture SAD.

Ovi zadaci predstavljaju ogroman izazov, a on će njihovo ispunjenje predstavljati kao preduslov za očuvanje vodeće pozicije Amerike na svetskoj sceni.

Interesantna vremena

Evropu, naravno, ne treba uzimati u obzir kao autonomnog aktera na svetskoj sceni. EU je bez mnogo roptanja abdicirala takvu ulogu i krotko se povinovala diktatu sa zapadne strane Atlantika.

Primer sabotaže Severnog toka dva – najgori čin ekonokmskog terorizma u istoriji – ukazuje da je Nemačka do dan-danas država sa ograničenim suverenitetom, u istom odnosu prema SAD kao Honekerova DDR prema Sovjetskom Savezu u vreme Leonida Brežnjeva, a pritom na putu ekonomskog sunovrata i političke nestabilnosti.

Ratoborno kočoperenje Makronove Francuske deluje operetski tragikomično, a ne državnički. Brisel je leglo korupcije i oligarhijske bahatosti oličene u gđi Fon der Lajen. Fraze o evropskom jedinstvu više niko ne uzima ozbiljno.

U duhu stare kineske kletve, uistinu živimo u interesantnim vremenima

Proširenja neće biti, verovatno nikada, a pogotovo ne u ova krizna vremena, kada je politička volja u Berlinu, Parizu, Rimu, Madridu – da o Beneluksu i Skandinaviji ne govorimo! – za primanje nekih tamo zapadnih Balkanaca u sumorni briselski klub manja nego ikad.

Sa druge strane okeana većina Amerikanaca odbacuje viziju globalne imperije, ali oni suštinski ne odlučuju ni o čemu bitnom. Naravno, i za ostali svet bilo bi više nego poželjno da se Amerika unormali, da SAD postanu jedna od nacija u multipolarnom sistemu suverenih nacija – moćna i bezbedna, ali izlečena od psihotičkih ideja izuzetnosti, mesijanstva i globalno-hegemonističkih opsesija njene vladajuće klase. Sada, nažalost, znamo da se to neće dogoditi u skorije vreme, zasigurno ne u naredne četiri godine.

Donald Tramp na predizbornom skupu u Vilmingtonu, septembar 2024. (Foto. Anna Moneymaker/Getty Images)

Hegemonističko prenaprezanje svejedno će pre ili kasnije dovesti do pucanja sistema po šavovima. Za strahovati je da će rezultat te krize biti jedan katastrofalni rat.

Velike sile na zalazu svoje moći sklone su da vuku ishitrene i riskantne poteze, kao Španija Filipa Drugog, ili Austrougarska u leto 1914. godine. Spoljnopolitička elita SAD ima daleko kraći fitilj od njih i daleko slabije intelektualne, moralne i svake druge kvalitete.

Postoji zjapeća provalija između aspiracija vašingtonske elite o kontroli svetskog poretka sa jedne strane i opadanja relativne ekonomske snage, dolarske dominacije, privlačnosti kulturnih modela, meke moći i globalnog političkog uticaja SAD sa druge.

Imenovanja u Trampov kabinet ukazuju da ovaj ponor neće biti premošćen u periodu pred nama. Kontinuitet je daleko verovatniji od okretanja novog lista, sa zlokobnim posledicama po stabilnost i mir u svetu.

U duhu stare kineske kletve, uistinu živimo u interesantnim vremenima.

Tekst predstavlja delove predavanja dr Trifkovića u Predstavništvu Republike Srpske u Štutgartu održanog u subotu, 30. novembra 2024.

Izvor: Novi Standard

Naslovna fotografija: Al Drago/The New York Times

BONUS VIDEO:

 

петак, 29. новембар 2024.

Сергеј Лавров: Никакви информациони ратови и лажи неће помоћи неонацистичком режиму у Кијеву

nspm.rs

: Сергеј Лавров: Никакви информациони ратови и лажи неће помоћи неонацистичком режиму у Кијеву. Изрежирани „маскар" у Бучи идентичан ономе у селу Рачак на КиМ из јануара 1999.

:

4–5 minutes


петак, 29. новембар 2024.

Било какво решење украјинског сукоба неће бити стабилно и дуготрајно без отклањања узрока сукоба, рекао је министар спољних послова Русије Сергеј Лавров на "амбасадорском округлом столу", организованом на тему могућности регулисања украјинског сукоба.

Он је нагласио важност оваквих "округлих столова" и конференција, имајући у виду размере и могућности информационих манипулација путем средстава масовне комуникације, којим сведочимо свакодневно.

"Методе информационог рата се нису пуно измениле", приметио је Лавров. Као пример ове тврдње навео је начин на који је Запад спремао светску јавност за бомбардовање суверене Југославије. Он је подсетио на то да се инсценирани маскар у украјинској Бучи идентичан ономе у селу Рачак на КиМ из јануара 1999. године.

"Никакви информациони ратови, лажи и лажи неће помоћи неонацистичком режиму у Кијеву. Циљеви и задаци Специјалне војне операције биће реализовани", рекао је министар током састанка са шефовима дипломатских мисија акредитованих у Москви.

Лавров је такође објаснио да су украјински нацисти "ископирали" сценарио у провокације Бучи од своји немачких колега, конкретно по инциденту у немачком граду Немерсдорфу у октобру 1944. године. где је после принуђеног одласка Црвене армије, пропаганда Гебелса оптужила совјетске војнике за убиства мирних становника, да би након рата историчари доказали крупну фалсификацију Трећег рајха.

Лавров је такође напоменуо да док данас Запад громогласно говори о плурализму, демократији док показује крајњу нетрпељивост према било којој алтернативној тачки гледишта.

Он је додао да је председник Путин више пута истицао да Русија даје предност мирним, политичким и дипломатским средствима.

"Ипак, било какво решење украјинског сукоба неће бити трајно, дугорочно, ако његови основни узроци не буду уклоњени", закључио је он.

То укључује, према речима министра, "стварање дугорочних претњи безбедности Русије у западном правцу кроз ширење НАТО-а и покушаје да се Украјина апсорбује у алијансу" Лавров је додао да основни узроци, укључују систематске акције кијевског режима на истребљењу права Руса и рускојезичних грађана своје земље", објаснио је руски министар.

Руски министар одбране говорио је о двоструким аршинима и лицемерју Кијева, који, говорећи о људским правима, потпуно своје грађане који се осећају Русима и говоре руски језик. Лавров је рекао да избацивање књига руских аутора из библиотека у Украјини подсећа на фашистичку Немачку.

Министар је прокоментарисао и страшне прогоне, као и званичну забрану канонске Украјинске православне цркве од стране кијевског режима.

У овом контексту Лавров је подсетио на иницијативу кинеског лидера Си Ђинпинга о глобалној безбедности, која подразумева елиминисање њихових основних, првобитних узрока приликом решавања било каквих сукоба.

"Желео бих да скренем пажњу на иницијативу председника Народне Републике Кине Си Ђинпинга, Глобалну безбедносну иницијативу, која је покренута у фебруару 2023. године и која је посвећена принципима који се морају поштовати при приступу било ком сукобу. Од главних принципа ове глобалне безбедносне иницијативе је да у сваком сукобу напори треба да буду усмерени на идентификацију и елиминисање његових основних узрока", рекао је он, говорећи на округлом столу амбасадора о решењу украјинске кризе.

Министар је позвао да се предлози Пекинга узму у обзир приликом изношења иницијатива о глобалној безбедности.

Лавров је такође рекао да Русија тражи да иницијативе за решавање украјинског сукоба на основу међународног права и Повеље УН уваже, не селективно, већ све њене принципе "у целини и међусобној повезаности".

(РТ Балкан)

 

среда, 27. новембар 2024.

Захарова: Поносни смо на Србе

in4s.net

Захарова: Поносни смо на Србе - ИН4С

ИН4С

~2 minutes


Поносимо се што Срби имају снаге да се супротставе деструктивним тенденцијама Запада, изјавила је званична представница Министарства спољних послова Русије Марија Захарова на конференцији за штампу.

„Србе није сломило ни бомбардовање, нити системски напори које је Запад предузимао наредних 25 година да се заборави то што се десило. Преживевши дубоку колективну трауму, Срби су сачували и индентитет и одрживост државе. Трагично искуство српског народа учи нас како можемо да се изборимо за национално достојанство", истакла је она.

Захарова је подсетила да је пре 25 година, авијација НАТО показала шта тачно значи хуманитарна интервенција.

„Управо тај термин је руководство НАТО и САД користило за гађање цивилних и војних објеката Југославије, чије руководство је у циљу очувања земље морало да води борбу за оно што је за њих увек било важно", подсетила је представница МИП-а.

Сада руководство Србије, објаснила је она, нема намеру да прати политику западних држава, немају намеру да окрену страницу која се тиче агресије НАТО и одлучно је да не заборави ратни злочин који је извршен 1999. против Југославије.

„Тај став се мора поштовати. Поносимо се што Срби имају снаге да се супротставе деструктивним тенденцијама Запада", закључила је Захарова, преноси Спутњик.

 

Придружите нам се на Вајберу и Телеграму:

     

Continue Reading