Srbi iz Hrvatske
Na korak do konačnog rješenja
Da je Hrvatska na najboljem putu da dođe do “konačnog rješenja” srpskog pitanja pokazuje i broj povratnika, a pogotovo njihova struktura, jer su se, kako to u intervjuu za "NR" cinično reče Svetozar Livada, predsjednik Zajednice Srba u Hrvatskoj, vraćali “osamdesetogodišnjaci u pratnji roditelja”. Oni mlađi koji bi pokazali spremnost da se vrate, čak i po cijenu vlastite slobode, odvraćani su nevraćanjem stanarskih prava i imovine, nemogućnošću da se zaposle, da dobiju penziju ili ostvare bilo koje drugo statusno ili imovinsko pravo
D. Kovačević, S. Govedarica
Posljednju posjetu Hrvatskoj 34-godišnji Srbin Saša Cvetojević, bez sumnje će dugo pamtiti. Ne zbog susreta sa starim prijateljima sa kojima je namjeravao da obnovi kontakte po povratku u Zagreb nakon osamnaest godina izbjeglištva, nego zato što se ni kriv ni dužan obreo u “buvari” zloglasnog zatvora “Remetinec” okružen okorjelim kriminalcima. Njegovoj prošlonedjeljnoj “posjeti” Remetincu prethodilo je hapšenje na graničnom prelazu prilikom pokušaja da iz Hrvatske uđe u Srbiju u koju je 1991. godine, kao 16-godišnji dječak izbjegao sa roditeljima. Hrvatska policija uhapsila ga je pod izgovorom da nije odslužio hrvatsku vojsku zbog čega je odlukom zagrebačkog suda osuđen na osam mjeseci zatvora (tri uslovno) i upućen na izdržavanje kazne. Nakon dva dana provedena u zatvoru zahvaljujući zalaganju Srpskog nacionalnog vijeća iz Zagreba, ali i predsjednika Srbije Borisa Tadića Cvetojević je pušten iz zatvora.
Istina, svega toga mogao je biti pošteđen da nije napravio jednu neoprostivu grešku: počeo je da se interesuje za stan u Zagrebu na koji ima stanarsko pravo, te pokrenuo proceduru za dobijanje dokumenata sa šahovnicom čime je pokazao “opasno“ ozbiljnu namjeru da se vrati u Hrvatsku. Za branioce hrvatski čistog prostora to je bio više nego dovoljan razlog da iz arhive izvuku jednu od svojih (samo)odvraćajućih lista od povratka namijenjenih Srbima.
To što je “objašnjenje” za hapšenje bilo krajnje debilno i što su vjerovatno i oni sami znali da je presuda njihovog suda neodrživa, nije igralo nikakvu ulogu, jer cilj i nije bio kazniti tamo nekog nesretnika zbog navodnog neispunjavanja obaveza prema državi, nego još jednom upozoriti Srbe - potencijalne povratnike da im je pametnije da ostanu tamo gdje jesu, jer im u suprotnom niko ne garantuje bezbjednost, odnosno slobodu.
Ako od hapšenja nisu bezbjedni ni oni koji su kao djeca izbjegli iz Hrvatske, čemu mogu da se nadaju oni koji su u vrijeme ratnih dešavanja bili punoljetni. No, za takve je već odranije osiguran mehanizam u vidu Interpolovih i sličnih tajnih lista na osnovu koji su Srbi hapšeni i osuđivani na višegodišnje robije, najčešće bez i jednog jedinog dokaza za (zlo)djelo koje im se stavljalo na dušu.
Iako se hrvatske vlasti iz petnih žila trude da pred Evropom sebe prikažu kao zaklete borce za ljudska prava i slobode, posljednje bizarno hapšenje, dokaz je da Hrvatska nije odustala od svoj čvrste namjere da “riješi” pitanje Srba u Hrvatskoj - jednom za svagda.
Da su na najboljem putu da stignu do “konačnog rješenja” srpskog pitanja pokazuje i broj povratnika, a pogotovo njihova struktura, jer su se, kako to u intervjuu za "NR" cinično reče Svetozar Livada, predsjednik Zajednice Srba u Hrvatskoj, vraćali “osamdesetogodišnjaci u pratnji roditelja”. Oni mlađi koji bi pokazali spremnost da se vrate, čak i po cijenu vlastite slobode, odvraćani su nevraćanjem stanarskih prava i imovine, nemogućnošću da se zaposle, da dobiju penziju ili ostvare bilo koje drugo statusno ili imovinsko pravo.
Utoliko je veći cinizam Stjepana Mesića koji reagujući na izjavu Milorada Dodika da su Srbi iz Hrvatske dobrodošli u RS, tobože uvrijeđeno zapitao premijera Srpske “otkud mu pravo da poziva naše građane da se isele”.
Naravno, ta poruka nije bila upućena ni Dodiku, ni Srbima - već evropskim pregovaračima koji odlučuju kojim će se tempom Hrvatska uključivati u evropske integracije.
Sarajevska deklaracija: Problem bezbjednosti, odnosno tajnih i javnih optužnica koje Hrvatska raspisuje za svojim bivšim građanima, samo je jedan od problema sa kojima se suočavaju izbjeglice iz te bivše jugoslovenske republike. Osim njega, neriješena su i pitanja stanarskih prava, konvalidacije radnog staža, neisplaćivanje penzija, devastirana imovina povratnika koju niko neće da im nadoknadi, odnosno naplaćivanje od povratnika za radove koji su izvršeni na njihovim kućama dok su oni bili u izbjeglištvu... Ozbiljniji pristup rješavanju tih problema trebalo je da počne krajem januara 2005. godine kada su se, na sastanku u Sarajevu, predstavnici BiH, Hrvatske i tadašnje Srbije i Crne Gore, uz asistenciju kancelarija UNHCR-a, OSCE-a i Evropske komisije u tim zemljama, obavezali da će zajednički raditi na iznalaženju rješenja. Rezultat Sarajevske deklaracije, kako se naziva taj dokument, ogledao se u projektu „3x3“ koji je predviđao formiranje tri radne grupe iz te tri države čiji cilj je bio izrada mapa puta za svaku od njih. U osnovi, svaka radna grupa napravila bi mapu puta za svoju zemlju u kojoj bi bila predviđena rješenja i rokovi izvršenja svih problema koji muče izbjeglice. Nakon toga uslijedilo bi usaglašavanje i usvajanje mape puta sa predstavnicima druge dvije države. Suština i jeste bila u tome – da sve zemlje uključene u projekat odobre sve tri mape puta, mada je malo ko vjerovao da će one biti gotove u roku od tri mjeseca, kako je prvobitno predviđeno. Ipak, tada je urađeno bar nešto i to je bio dobar znak.
Tri i po godine nakon Sarajevske deklaracije, kvalifikacija „dobar znak“ sve je što je ostalo.
Ako bismo bili bezobrazni, rekli bismo da je jedina konkretna stvar, proizašla iz Sarajevske deklaracije, promjena naziva projekta iz „3x3“ u „3x4“ jer se u međuvremenu, Crna Gora odvojila od Srbije.
Istina je da su predstavnici i BiH, i Srbije i Crne Gore završili svoje mape puta i da na njih nije bilo previše primjedbi, ili bar ne primjedbi koje ne bi mogle biti prihvaćene. Ali problem, od početka se to znalo, i nije bio u Sarajevu i Beogradu, već u Zagrebu.
Tačno je i da je bilo određenog pomaka - od desetak otvorenih pitanja, preostala su samo dva: stanarska prava i konvalidacija radnog staža. Čak je i za to posljednje iznađeno određeno rješenje. Prema riječima Drage Vulete, pomoćnika ministra za izbjeglice i raseljena lica u Vladi RS i člana bh. radne grupe, hrvatska strana čak je pristala i da objavi tajne optužnice.
Iz toga proizlazi da je ostalo samo jedno neriješeno pitanje. Pa čemu onda pesimističan ton ovog teksta? Iz dva razloga: prvi je da je to jedno pitanje i najkrupnije i da, kako sada stvari stoje, neće skoro biti riješeno, ako ikada i bude. I drugo, ako ono ne bude riješeno na odgovarajući način, neće više biti bitno ako ostala pitanja i budu riješena jer hrvatska mapa puta, koje se to tiče, neće biti prihvaćena bez adekvatnog odgovora na to posljednje pitanje.
To „pitanje svih pitanja“ odnosi se na povrat stanarskih prava izbjeglicama iz Hrvatske koje Zagreb, ni u kom slučaju ne želi da uvrsti u svoju mapu puta. Riječ je o nekih 30.000 stanova, čiji su predratni korisnici mahom bili Srbi a koji se sada snalaze kako znaju i umiju po RS i Srbiji. Kako sada stvari stoje, sve hrvatske vlade, ni pod opcijom "razno", nemaju namjeru da vrate te stanove prijašnjim korisnicima, pravdajući to odredbom preuzetom iz zakona SFRJ prema kojoj se stanarsko pravo gubi ukoliko se stan ne koristi duže od šest mjeseci. Međutim, isti princip nije primijenjen u slučaju zapadne Slavonije, koja se do 1995. godine i mirne reintegracije nalazila u sastavu nekadašnje Republike Srpske Krajine i gdje su izbjeglice bili hrvatske nacionalnosti. Ilustracije radi, prema podacima UNHCR-a, u BiH je bilo 87.000 takvih stanova i svi do jednog vraćeni su ranijim korisnicima.
Što se zvaničnog Zagreba tiče, oni pitanje povratka stanarskog prava smatraju završenim (čak više takva kvalifikacija i ne postoji u njihovom zakonodavstvu), što nam je i potvrđeno iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH: „Zasada nema napretka u uvrštavanju u mapu puta Republike Hrvatske prava na povrat stanarskog prava jer predstavnici Vlade Hrvatske smatraju da je pitanje stanarskog prava u Hrvatskoj riješeno usvajanjem programa stambenog zbrinjavanja bivših nosilaca stanarskog prava.“
Vješto upakovana prevara: Pretenciozno nazvan projekat „stambeno zbrinjavanje“ nije ništa drugo već efikasno mazanje očiju međunarodnoj javnosti nakon mlakog pritiska iz Brisela da se konačno nešto uradi u vezi s pitanjem izbjeglih Srba. Vješto upakovan, projekat je geografski podijeljen na dva dijela: područje od posebne državne skrbi (teritorija koja se do 1995. nalazila pod kontrolom Republike Srpske Krajine) i van posebne državne skrbi. Prema tom projektu, samo onima koji namjeravaju da se vrate (što nije bio slučaj ni u BiH ni u Srbiji) biće omogućeno da budu uvršteni na listu potencijalnih korisnika projekta. Jedan od uslova jeste i da povratnik ne posjeduju nikakvu nekretninu u bilo kojoj državi na teritoriji bivše Jugoslavije. Nadalje, stanovi se dodjeljuju po principu: uzmi ili ostavi, odnosno, ako ste imali četvorosoban stan u centru Zagreba, teško da ćete dobiti išta slično tome – prostrana garsonjera od cijelih trideset kvadrati tik do industrijske zone biće vam sasvim dovoljna. A ako se „drznete“ i odbijete velikodušno ponuđeno rješenje, skidaju vas sa liste. Istini za volju, „zbrinjavanje“ ide znatno lakše i brže ako ste stanarsko pravo ili nekretninu imali u neatraktivnim dijelovima Hrvatske, ali ako je riječ o lokaciji u blizini mora ili ne daj Bože Zagrebu – mrka kapa.
Prema podacima koje je „Novi Reporter“ dobio od UNHCR-a, u području izvan posebne državne skrbi (gradovi) zbrinuto je 408 porodica od kojih je 315 već u stanovima a 93 porodice obaviještene su da mogu preuzeti ključeve. U području posebne državne skrbi, dodijeljene su kuće/stanovi/građevinski materijal za 4.346 porodica. Međutim, ono što UNHCR ne navodi, jeste ko su, po nacionalnoj strukturi ljudi koji su zbrinuti. Ne navodi zato što ne zna. Hrvatske vlasti te podatke ne žele da objave jer bi se onda vidjelo da u najvećem broju slučajeva nije riječ o izbjeglim Srbima iz Hrvatske.
Ovakvim načinom „konačnog rješenja srpskog pitanja“ niko, osim Zagreba, nije zadovoljan, pa ni međunarodne organizacije. „Smatramo da to nije adekvatno rješenje. To je više socijalno zbrinjavanje a ne adekvatna nadoknada. To je konstatovao i UNHCR“, kaže Vuleta. Nije pomogla ni činjenica da su hrvatske vlasti u cijelosti ignorisale i neke, iako pravno neobavezujuće, ali zato relevantne međunarodne standarde zaštite ljudskih prava, npr. Rezoluciju 2004/2 o stambenom smještaju i povratu imovine izbjeglicama i raseljenim osobama Potkomisije UN za promociju i zaštitu ljudskih prava te Načela o stambenom smještaju i povratu imovine izbjeglicama i raseljenim osobama UN ECOSOC (Pinheirovi principi).
O kakvom projektu hrvatske vlade je riječ možda najbolje govori obimna „Analiza pristupa stambenom zbrinjavanju izbjeglih i raseljenih“ koju su u aprilu ove godine objavile tri nevladine organizacije u sklopu projekta pružanja pravne pomoći izbjeglicama i raseljenim osobama: „Netransparentnost i samovoljno, nezakonito, nepredvidivo i neprofesionalno postupanje nadležnih tijela javne uprave; nepoštovanje važećih nacionalnih propisa; nedostatak i nemogućnost primjene adekvatnih pravnih lijekova, nepostojanje kontrole i sl. neke su od ključnih osobina sprovedbe postojećih modela stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, čime su u velikoj mjeri ugroženi pravna sigurnost građana i poštovanje načela vladavine prava.“ U zaključku svoje analize na kojoj su radili: Humanitarni centar za integraciju i toleranciju iz Novog Sada, Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć iz Vukovara te regionalni projekat „Movimento por la Paz, el Disarme y la Libertad“ iz Španije sa kancelarijama u BiH, Srbiji i Hrvatskoj navodi se: „Obaveze koje je Republika Hrvatska u 2007. preuzela u vezi sa stambenim zbrinjavanjem bivših nosilaca stanarskog prava nisu ispunjene, i to u velikoj mjeri. Deklarativno zalaganje za rješavanje problema stambenog zbrinjavanja bivših nosilaca stanarskih prava nedovoljno je propraćeno praktičnim učincima. Postojeći modeli stambenog zbrinjavanja, očigledno, predstavljaju neprimjeren mehanizam kojim bi se trajno i u razumnom roku mogao riješiti problem bivših nosilaca stanarskih prava i zatvoriti izbjegličko pitanje u skladu sa načelima Sarajevske ministarske deklaracije o regionalnom povratku izbjeglica i raseljenog stanovništva.“
Može im se: Kako je moguće da se Hrvatska danas ovako ponaša i otvoreno krši ljudska prava? Pa, može im se. Hrvatska nema Kancelariju visokog predstavnika da joj naredi nešto, kao što je to OHR u BiH svojevremeno donio odluku o vraćanju stanarskih prava bivšim korisnicima. „Nerješavanju problema dosta je doprinijelo i nejedinstveno stajalište međunarodne zajednice u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, a koja čini polovinu procesa“, navodi se u odgovorima koji su „NR“ proslijeđeni iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH. O ovome je „NR“ pisao još prije dvije godine, a odnosi se na postojanje određenih neslaganja ili barem nedosljednosti u stavovima UNHCR-a, OSCE-a i Evropske komisije, odnosno njihovih kancelarija u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. Posljedica toga jeste da su se njihove kancelarije u Sarajevu i Beogradu snažno zalagale za rješavanje i pitanja stanarskih prava dok zagrebačke ispostave nisu vršile dovoljan pritisak na hrvatsku Vladu.
Međutim, prema riječima Drage Vulete, danas je situacija znatno bolja: „Kada je u pitanju međunarodna zajednica mislim da su oni postigli jedinstven stav u vezi s ovim pitanjima pa čak i OSCE Hrvatske.“ Vuleta tu posebno ističe UNHCR: „Imamo situacije da prvi put prihvataju da se pomogne onima koji se zaista objektivno ne mogu vratiti Hrvatsku i da se ovdje riješi njihovo stambeno pitanje. Imali smo jedan pilot projekat UNHCR-a gdje smo četiri porodice: tri u Kotor Varošu i jednu u Banjaluci, izbjeglice iz Hrvatske, trajno stambeno riješili ovdje. Planiraju da taj projekat prošire i na dobrom su putu. To je pozitivna stvar ali oni to nisu htjeli da šire jer tu ima otpora.“
Ovakav potez UNHCR-a, kada već Hrvatska tvrdoglavo odbija da vrati stanarska prava prijašnjim korisnicima, čini se savršeno logičnim. Na tom tragu bio je i prijedlog bosanske, srbijanske i crnogorske strane, a koji je, prema Vuletinim riječima, prihvatila i međunarodna zajednica - da se kompenzuju stanarska prava, odnosno da se izbjeglicama iz Hrvatske, umjesto priznavanja stanarskih prava u toj zemlji pomogne u mjestima u kojima sada borave. Međutim, Zagreb je i to odbio uz cinično objašnjenje da bi tako sproveli etničko čišćenje.
Mrtvo slovo na papiru: Bh. strana je u Sarajevsku deklaraciju polagala velike nade, to je vidljivo i iz izjava Drage Vulete ali i iz odgovora koje smo dobili iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. Nakon određenog zastoja, u oktobru prošle godine ponovo je došlo do malog pomaka kada je hrvatska strana zatražila sastanak radnih grupa. Nade su ponovo probuđene ali ono na što ni bh. ni srbijanska strana nisu obratile pažnju bilo je vrijeme sastanka – mjesec dana uoči opštih izbora u Hrvatskoj. Jedini konkretan rezultat tog sastanka bio je dogovor da se opet sastanu. „Iskreno, mi još polažemo nadu u to da će oni morati da na adekvatan način riješe to pitanje. Međutim, kada je u pitanju Republika Hrvatska, njihovom dobrom voljom to se nikada neće riješiti ako ne bude uslovljena nekim zaista ozbiljnim sankcijama“, pomalo rezignirano dodaje Vuleta.
Iako sve upućuje na to, niko od naših sagovornika ne želi da kaže da su Sarajevska deklaracija i projekat „3x4“ danas mrtvo slovo na papiru. Nadaju se i u Ministarstvu ljudskih prava i izbjeglica ali su za svaki slučaj pokrenuli novi projekat, bilateralni ovaj put, kojim će raditi na neriješenim pitanjima izbjeglica sa Hrvatskom ali, vjerovatno ne i na pitanju stanarskih prava: „BiH, pored činjenice da je prva uradila mapu puta koja je usvojena, čitavo vrijeme je u tehničkom i organizacionom smislu 'vukla' proces... Nažalost, očekivani rezultati u smislu konačnog usaglašavanja mapa puta zasad su izostali. Svjesni ove činjenice, a uvidjevši da vrijeme prolazi i da nemamo vremena da čekamo, mi u BiH inicirali smo i obnovu bilateralne saradnje, pri tome ne dovodeći u pitanje važnost nastavka procesa '3x4'“, objašnjavaju svoje posljednje poteze u ovom ministarstvu.
Problem stanarskih prava u Hrvatskoj, u međuvremenu prešao je na sasvim drugi nivo – sudski. To se posebno reflektovalo u RS, gdje su izbjeglicama iz Hrvatske dodjeljivani stanovi u kojima su prije rata stanovali Hrvati i Bošnjaci, da bi oni kasnije bili deložirani u procesu implementacije imovinskih zakona. Istovremeno, Hrvatska je legalizovala otimanje takvih stanova tako što je dozvolila njihovu privatizaciju.
Rezultat toga jeste da su izbjeglice iz Hrvatske deložirane iz stanova koji su im privremeno dodjeljivani u RS a nisu mogli da se vrate u svoje stanove u Hrvatskoj jer zvanični Zagreb nije priznavao presude bh. sudova. Vlada RS protekle godine pokušala je da riješi tu situaciju odlukom da nema izvršenja sudskih presuda ukoliko strana u sporu – ona koja traži da mu se vrati imovina - ne dokaže da je sud u Hrvatskoj priznao presude iz RS te da je izmirio svoje obaveze prema državi. Ta odredba uvrštena je u Zakon o dopunama zakona o izvršnom postupku koji se odnosi na rad sudova. Međutim, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS, koje je zaduženo da sprovodi odluke sudova, odnosno deložacije, ne funkcioniše po tom zakonu, već po Zakonu o upravnom postupku. A to znači: ako ispoštuje odluku Vlade RS i ne deložira osobu A (izbjeglica iz Hrvatske), osoba B (potencijalni povratnik) tuži Ministarstvo zbog neizvršenja sudske presude; ako, međutim, odluči da ipak osobu A deložira iz stana, onda osoba A tuži Ministarstvo zbog kršenja Zakona o dopunama zakona o izvršnom postupku. Uglavnom, šta god da Ministarstvo uradi, neko će ih tužiti. Suočeni sa tom suludom situacijom, iz ovog ministarstva predložili su Vladi RS da ih potpuno isključi iz postupka te da nadležnost za izvršenje ovakvih sudskih presuda pređe na sudove koji bi svojim mehanizmima po sistemu priznanja stranih sudskih presuda lakše izlazili nakraj sa tom problematikom.
Nedefinisan status: Čekajući da politika i političari riješe njihovu sudbinu izbjegli Srbi iz Hrvatske su se, u međuvremenu, snalazili kako su znali. Skromna humanitarna pomoć, te riješenost hrvatskih vlasti da im ne vrate imovinu i stanarska prava natjerali su ih da svoja trajna boravišta i zaposlenja potraže u zemljama u koje su izbjegli. Prvi korak za ostvarivanje tih prava bilo je dobijanje državljanstva zemlje u kojoj su boravili nakon izlaska iz Hrvatske. Tako je učinio i najveći broj onih koji su izbjegli u BiH i time se doveo u situaciju da danas nemaju odgovor na pitanje kakav je njihov status u ovoj državi.
Naime, priznavanje statusa izbjeglica, u međuvremenu je, sa entitetskih organa prebačeno u nadležnost Ministarstva bezbjednosti BiH, a kao pravni okvir za to naveden je Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu. Prema podacima Ministarstva bezbjednosti od pomenutog broja izbjeglih lica iz Hrvatske, njih 7.498 ima bh. državljanstvo, te zbog te činjenice, stav je ovog ministarstva, ne mogu dobiti izbjeglički status u matičnoj državi, bez obzira na realnost da su de fakto izbjegle osobe, koje su najveći dio svog životnog i radnog vijeka proveli u Hrvatskoj gdje su stekli mnogobrojna prava (vlasništvo, stanarska prava, prava iz radnih odnosa, pravo na penziju...).
Pomenuto Ministarstvo nije prihvatilo tumačenje UNHCR-a da su svi oni koji su od Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS dobili status izbjeglice prije stupanja na snagu Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu - izbjeglice „prima facie“ te da im se status priznaje i pomenutim bh. zakonom. Umjesto da potvrdi izbjeglički status Ministarstvo bezbjednosti zauzelo je stav da se za svako od tih lica ponaosob mora sprovesti zakonom propisani azilantski postupak u BiH.
„Ono što mi u ovom trenutku znamo jeste da je jako mali broj izbjeglih Srba iz Hrvatske dobio izbjeglički status“, rekli su nam u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH. Na pitanje kakva prava u BiH imaju izbjegli Srbi iz Hrvatske s obzirom na prethodne protivrječnosti, u Ministarstvu kažu: „Sigurno je da ista osoba ne može u jednoj zemlji imati državljanski status te zemlje i istovremeno uživati status izbjeglice. Ono što možemo garantovati jeste da će ovo ministarstvo svim osobama koje nam se jave, a imaju uredan izbjeglički karton izdat od nadležnog Ministarstva bezbjednosti BiH, osigurati sva prava po osnovu izbjegličkog statusa. Tražitelji azila, imaju prava koja im garantuje taj status, dok sve osobe izbjegle iz Hrvatske koje imaju bh. državljanstvo imaju prava kao i drugi bh. državljani, što naravno nije dovoljno u smislu njihovih problema i potraživanja, posebno u Hrvatskoj.“
Da bi se riješili ovi problemi, potrebno je mnogo više od dobre volje i razumijevanja koje bh. institucije imaju prema izbjegličkoj populaciji iz Hrvatske. Što se hrvatske strane tiče, kako stvari sada stoje, najspornija od svega jeste ta dobra volja i moralo bi da se desi čudo pa da Hrvatska odustane od svog projekta „konačnog rješavanja“ srpskog pitanja koji se, iz njihovog ugla gledano, pokazao iznenađujuće uspješnim.
U RS 66.863 raseljenih i 9.008 izbjeglih lica
„Kao posljedica tragičnih sukoba u BiH svoje prijeratne domove napustilo je oko 2,2 miliona lica što je činilo više od polovine predratnog domicilnog stanovništva, od toga 1,2 miliona napustilo je BiH, a oko miliona lica bilo je raseljeno unutar RS i FBiH. Trenutno u Republici Srpskoj boravi 66.863 lica sa statusom raseljenih lica i 9.008 lica izbjeglih uglavnom iz Republike Hrvatske“, navedeno je u saopštenju Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS povodom Svjetskog dana izbjeglica koji je obilježen protekle sedmice.
U Republici Srpskoj ima 5.230 porodica korisnika alternativnog smještaja, a od toga 644 porodice u kolektivnim vidovima stanovanja gdje su uslovi stanovanja na vrlo niskom nivou.
Riječ plus: Prof. dr Svetozar Livada, predsjednik Zajednice Srba u Hrvatskoj
Srbi u Hrvatskoj nikada nisu bili u gorem položaju
Prof. dr Svetozar Livada, filozof, sociolog, istoričar i demograf, posljednjih je godina najveći dio svog vremena i energije posvetio istraživanju stradanja Srba u Hrvatskoj o čemu je napisao i knjigu „Etničko čišćenje - ozakonjeni zločin". No, predmet njegovog interesovanja nisu samo ratna stradanja nego i poslijeratna golgota kroz koju prolaze Srbi u „lijepoj njihovoj“. Predsjednik Zajednice Srba u Hrvatskoj u razgovoru za „Novi Reporter“, kategorično tvrdi da „Srbi u Hrvatskoj nikada u svojoj povijesti nisu bili u gorem položaju. Čak ni u NDH“.
Prava samo na papiru: Srbi su praktično sad izvan zakona jer u Hrvatskoj su sve nacionalne manjine svedene na jednu trećinu. To je klasična ksenofobija - nastavak rasizma iz Drugog svjetskog rata. Oni su izradili monumentalni zakon o nacionalnim manjinama, kojim mašu pred Evropom, ali ga ne primjenjuju. Drugo, oduzimanjem stanarskog prava Hrvatska je Srbe lišila elite, jer niko se u gradove ne vraća. Ne vraća se ni u provincijalne gradiće gdje su inženjeri, agronomi, ljekari - imali društvene stanove. Dalje, nekoliko desetaka hiljada Srba izgubilo je od jedne do deset godina penziju i vlasti to ne vraćaju. Onda, izglasana je potreba da svi oni koji su radili u društvenom sektoru u Krajini dobiju tzv. konvalidaciju - priznavanje radnog staža, ali se ni to u praksi ne primjenjuje iako postoji zakonski osnov. Umjesto toga primjenjuje se uzurpativno pravo.
Takođe, imate hiljade primjera uzurpativnog nasilja na nekretninama - zaposjedanje stana, zatim reambulacija katastra, čak prenos vrijednosti zemljišta na nekog drugoga, sječu voćnjaka, gajeva... Srbima je na selu opljačkana sva imovina.
Selektivna obnova: Obišao sam 1.500 uništenih naselja, od toga Srbi su uništili 300 hrvatskih, ali su zato Hrvati vratili četiri puta više – 1.200. Ja sam o tome napisao knjigu i imam tačnu predstavu koliko je čega i gdje uništeno. Hrvatska naselja su sva obnovljena i objekti vraćeni u prvobitno stanje, a Srbima se obnavljaju samo suženi gabariti, tako da se zakidaju i njihovi budući nasljednici. Recimo kuća koju oni obnavljaju ima 30 kvadrata, a čovjek je imao vile. Često puta ambar mu je bio veći nego kuća koju sada dobija.
Stambeno zbrinjavanje: U našem narodu postoji izraz da se zbrinjava stoka. Ne možete vi zbrinuti ljude pod nemogućim uslovima. Taj oblik zbrinjavanja povećavanje je kupovne moći države. Ljudi su otišli odavde samo sa najlon kesicom i ostavili ne samo kuću, nego svu njenu opremu. U jednoj kući može biti oprema vrijedna jedne četvrti grada: zlatnine, umjetnine... Sve je to ostalo. Primjera radi Zagreb je protjerao 18.5000 Srba. Njihovi stanovi i sve u njima ostalo je Hrvatskoj.
Zbrinjavanje je dalje diskriminirano, jer u najbolje objekte, oni zbrinjavaju izbjegle Hrvate iz Bosne, koji su takođe, žrtve rate. Ono što ostane kompenzira se Srbima. I onda se ljute što neće da prime.
Najveći dokaz poraza te obnove i povratka jeste to što je na početku prvog mandata Sanaderove vlade u kojoj je učestvovao SDSS, bilo 14.000 žalbi na obnovu - što znači svaki treći koji se vrati žalio se na obnovu. Na kraju tog prvog mandata bilo je 14.300 žalbi. Znači, ništa se ne rješava.
Inače, doministar koji rješava ta pitanja Srbin je i kažu da je dobar. On je možda dobar za sebe. Pokušao sam s njim da riješim neke slučajeve, ali neće ni da me primi, jer ja sam za njega, pošto kritikujem vladu, antisrbin, onemogućavam izmirenje.
Hapšenja i suđenja: Hrvatska je na Interpolove liste stavila nekih 4.000 Srba, a nigdje ih nisu objavili. Svaki Srbin strepi da dođe ovamo, jer ako dođe oni kažu da je na Interpolovoj listi i uhapse ga.
Znam desetine ljudi koji su osuđeni potpuno nevini. Najmarkantnija osuda za mene je, Zorana Banić - žena koja je u odsustvu osuđena najprije na 20 godina, pa onda na 13 kada je isporučena, pa na deset i izdržala je šest, a uopšte nije prisustvovala tom zločinu niti u njenoj presudi ima ikakvog dokaza za djelo za koje je osuđena.
Ovakvim hapšenjima i suđenjima hrvatske vlasti produžavaju etničko čišćenje. Oni su namjerili da završe srpsko pitanje u Hrvatskoj kao konačno pitanje. A, najtragičnije je to što u tome učestvuju i neki Srbi u toj koaliciji.
Činjenica je da postoji nekoliko stotina hiljada Srba izvan hrvatskog prostora, dok u Hrvatskoj postoje njihove nekretnine i razoreni zavičaji. Ali oni neće da se suoče s tim da je ovdje bio građanski rat.
Hrvatska insistira na Ovčari kao najvećem zločinu. To nije tačno. Najveći zločin u Hrvatskoj zločin je nad Srbima u selu Januzi gdje je ubijeno 500 ljudi i odvezeno u hladnjačama. O tome postoji zaštićeni svjedok. Međutim, nema ni jednog jedinog procesa za taj slučaj.
U Sisku je, od svih gradova, ubijeno najviše ljudi, ali nema procesa, jer bi
bio doveden u pitanje Đuro Brodarac, šef policije u to doba. Taj je izrekao najveći cinizam, koji sam pročitao, na račun Srba: da su Srbi tako nesposobni da ne mogu hodati nasipom Save, pa otklizavaju, onda im glave otpadaju, a tijelo ode Savom u Dunav.
Najčistije etničko čišćenje: U Hrvatskoj je sprovedeno najčistije etničko čišćenje koje je igdje ikada sprovedeno. Napadnuta je toponomastika - 52 toponima prenominirana su i nisu vraćena - najveći toponim je Vrgin most. U svakom tom toponimu uništen je identitet svega što je živo i mrtvo tamo postojalo. Gledao sam kako je kokoška sa pilićima ubijena. Onda je napadnut katastar. Pa je izvršen „knjigocid“. Moj prijatelj Hrvat napisao je knjigu o uništavanju knjižnog fonda. Osoba koja je napisala naputak o tome kako to treba uništavati nagrađena je prošle godine povodom dana bibliotekarstva. Uništeno je 100.000 knjiga - sve što je latinicom i ćirilicom štampano negdje u Srbiji, sva marksistička literatura i sva antifašistička literatura; mnoge knjige čiji su autori Jevreji, muslimani, Rusi. To je neka ksenofobija koja zahvata sve sa stanovišta čiste rase.
Lažni brojevi o povratku: Govori se o broju od 150.000 Srba povratnika. Međutim, to nije tačno. Na inicijativu nas nekoliko, UNHCR je odobrio sredstva da se naučnom metodom dođe do tačnog broja povratnika. Sprovedena je reprezentativna anketa i prema njoj vratilo se između 42.000 i 50.000. Od toga, otkako su se počeli vraćati do 2002. kada je anketa sprovedeno - umrlo je 15.000. To znači da je svaki treći umro.
Ljudi se ne vraćaju jer se ne osjećaju sigurno, ne obnavlja im se imovina.
Selektivno im se izdaje državljanstvo: jednom članu daju, drugom ne i tako su razbijali porodice. Ljudi koji su rođeni ovdje ne mogu dobiti ni privremeni boravak, iako im je potrebna radna snaga. Umjesto toga uvoze je iz Rumunije, Poljske - osam hiljada takvih dozvola su dali.
Na hiljade je onih kojima penzija nije vraćena. Nijedan Srbin - povratnik nije ostvario penziju iz osnove poljoprivrednog osiguranja, iako su godinama plaćali doprinose...
Prelazak u katoličku vjeru: Taj problem isto je tragičan. Postoji procedura pokrštenja to se zove baptizacija, to je jedan proces. Ali postoji i drugi proces - prenominacija nacionaliteta. Hiljadama đaka u školama razrednici su u dnevnicima promijenili nacionalnu pripadnost. Pred posljednje izbore dolazili su mi ljudi, starci, žale se da su dobili izvadak za glasanje i na njemu piše Hrvat.
http://www.novireporter.com/look/reporter/nr_article.tpl?IdLanguage=11&IdPublication=2&NrIssue=276&NrSection=5&NrArticle=3447
