Srpski gimnazijalci razvaljuju hrvatski
6-8 minutes
Iscrpan kviz Gradske knjižnice Zagreb odvijao se jednom mjesečno kroz punih sedam etapa, u kojima je tročlana ekipa učenika Srpske pravoslavne gimnazije Katarina Kantakuzina Branković bila ubjedljivo najbolja
Kroz prelistavanje dnevne štampe u redakciji Novosti, za oko nam je zapao kratak članak iz Večernjeg lista s pričom o pobjedničkom timu kviza Gradske knjižnice Zagreb. Na njemu se provjeravalo znanje iz hrvatskog jezika i književnosti te opće kulture, a sve u cilju testiranja znanja za državnu maturu. Prvo mjesto osvojio je trojac iz učeničkog doma Bruno Bušić iz Gajeve i sve bi bilo tako obično da nisu u pitanju učenici Srpske pravoslavne gimnazije Katarina Kantakuzina Branković: Aleksandar Medić i Đorđe Subotić iz Knina i Siniša Nenadović iz Daruvara. Iscrpan kviz u formi pravog školskog testa, odvijao se jednom mjesečno kroz punih sedam etapa, u kojima je ova ekipa bila ubjedljivo najbolja. To je bio prvi glas o njihovom uspjehu, kako nama, tako i ravnatelju gimnazije Slobodanu Laliću koji je đacima zbog toga velikodušno odobrio slobodan sat za razgovor s nama.
Imamo privilegiju da se školujemo u Hrvatskoj, a čitamo djela iz književnih razdoblja koja nisu predviđena na satovima hrvatskog. Naši vršnjaci ne znaju za Branka Ćopića ili Branislava Nušića - komentira Đorđe Subotić
Tri školska, domska i kvizaška druga, učenici su trećeg razreda. Prolaze s odličnim uspjehom, a za ovaj kviz se uopće nisu pripremali. Komentiramo da njihova, ionako čuvena profesorica Mira Bićanić, nije mogla dobiti bolju reklamu od ove.
- Profesorica je najstručnija u tom području i s njom su satovi jako zanimljivi. Nemamo štreberski pristup gradivu. To je više debata u kojoj iznosimo svoj način razmišljanja o tome šta možemo iz nekog razdoblja istorije i književnosti naučiti, kako to danas možemo primijeniti. To važi čak za onaj dosadan period književnosti poput hrvatskog baroka. Nismo se pripremali za kviz, dali smo sve od sebe, a nešto smo i pogađali - govori nam Đorđe uz smijeh.
U zadnjih nekoliko godina kvizovi su postali vrlo popularni, od knjižnica, preko fakulteta, škola pa čak do kafića. Đorđe, Aleksandar i Siniša ne prate taj trend; jedino su željeli provjeriti svoje znanje i zabaviti se. Nisu pridavali značaj tome valjda zato što su se i ranije takmičili na državnim natjecanjima: Aleksandar se okušao na županijskom iz geografije i biologije, a Aleksandar iz istorije i geografije.
- Bili smo mi i prošle godine na ovom kvizu ali nismo ostvarili neki rezultat. Ove godine nas je krenulo iako je test obuhvaćao i gradivo iz četvrtog razreda, a to još uvijek nismo radili. Ali svejedno smo bili najbolji - ponosan je Aleksandar. Kao nagradu za prvo mjesto dobili su besplatno članstvo u Gradskoj knjižnici za sljedeću školsku godinu, poklone od sponzora u vidu školskog pribora i bonove za kupovinu knjiga.
Funkcioniraju kao odličan tim: Siniša je odličan u hrvatskoj gramatici, a Đorđe i Aleksandar 'rasturaju' hrvatsku i svjetsku književnost. Opća kultura podjednako dobro ide svima; puno čitaju, slušaju, prate političku i društvenu situaciju. Bez obzira koliko su dobri u tome, nitko od njih nema namjeru studirati jezike i književnost.
Aleksandra trenutno najviše zanima biologija, pa sebe vidi na medicini, dok je prije imao želju da upiše teologiju. Đorđe želi biti prirodnjak iako mu dobro idu društvene znanosti. 'Vidim sebe na farmaciji, to mi je veći izazov' -kaže, a svjestan je također zakonitosti tržišta rada. Siniša razmišlja o pravu. Sa sigurnošću znaju da će ostati u Zagrebu. Posvetili smo se činjenici da su prestavljali dom koji nosi naziv najpoznatijeg hrvatskog disidenta pa smo ih priupitali kako im izgleda svakodnevni život u 'Bušiću'.
- Bilo je nekih sitnih provokacija, ali nije dugo trajalo, na svu sreću. Mirno je, ne računajući to na početku. U dobrim smo odnosima sa svima iako se najviše družimo s drugovima iz gimnazije - kaže nam Siniša. Na pitanje koji predmet im je draži – srpski ili hrvatski, uglas odgovaraju hrvatski! Kažu da satove oba jezika ne doživljavaju kao dvostruki posao zato što se gradivo u velikom dijelu preklapa, što dobro dođe za utvrđivanje znanja.
- U osnovnoj školi smo učili hrvatski i jako nam je drago što imamo priliku učiti srpski koji je bitan za nas u smislu identiteta, ali i zbog autora koji su u hrvatskom obrazovnom sistemu prešućeni. Imamo kvalitetnu nastavu iz srpskog i na neki način imamo privilegiju da se školujemo u Hrvatskoj, a da čitamo djela iz književnih razdoblja koja nisu predviđena na satovima hrvatskog. Naši vršnjaci ne znaju za Branka Ćopića ili, recimo, za Branislava Nušića - komentira Đorđe.
- Gledamo da prođemo ono što nam je zaista bitno, neke autore preskačemo, ne idemo doslovno po planu i programu. Sve se odrađuje, ali reprezentativnoj prozi dajemo puno više prostora - objašnjava Aleksandar. Budući da se bliži upis nove generacije u Gimnaziju, zamolili smo sugovornike da ju na svoj način preporuče onima koji je žele upisati, a nemaju dovoljno informacija iz prve ruke o životu u domu, profesorima i obimnosti gradiva.
- Naša gimnazija ima puno prednosti. Nije ograničena samo na učenike srpske nacionalnosti, to je važno reći. Isto tako, škola cijeni svakoga tko želi učiti, daje odličnu osnovu za buduće školovanje. Svi đaci koji su dobri, motivirani su kroz nagrade, neke beneficije, ali i putovanja. Sigurno će nekome biti motivirajuće to što smo s gimnazijom posjetili neke europske gradove poput Londona i Majnca - potrudio se Đorđe da animira one koji se premišljaju da li da dođu u Zagreb.
Aleksandar je prvu godinu srednje škole završio u Crnoj Gori gdje su njegovi roditelji izbjegli iz Hrvatske pa ima s čim usporediti kvalitetu školovanja.
- U Zagrebu se daje puno jači temelj, teže je nego u nekim drugim gimnazijama poput moje bivše, ali rezultat je neusporediv. Naglasio bih da u javnosti treba razbiti predrasudu da je pravoslavna gimnazija otvorena samo za Srbe i pravoslavce. Ovo nije vjerska škola poput bogoslovije. Mislim da to treba znati jer puno djece i njihovih roditelja to misli. Također misle da se nakon ovoga nužno upisuje teološki fakultet, a to definitivno nije tako – navodi Aleksandar. Zvono za kraj sata označio je i kraj našeg razgovora s kvizašima-jezičarima koji će, sigurni smo, tek početi pobjeđivati.
