Претражи овај блог

субота, 3. јун 2023.

Александар Боцан-Харченко: Претње Запада санкцијама Приштини су лицемерне, на Приштину се не врши притисак

nspm.rs

: Александар Боцан-Харченко: Претње Запада санкцијама Приштини су лицемерне, на Приштину се не врши притисак. Косовске безбедносне снаге се обучавају са циљем да се претворе у војску. У томе учествује Кфор, упркос овлашћењима

:

12–16 minutes


Да тако отворено и очигледно било који потези Приштине остају некажњени, свима је јасно и то је за Запад рањиво место, и на ту болну тачку врло успешно је притисла Марија Захарова, када је подвукла да постоји критика упућена Приштини, али и питала где су санкције, поручио је руски амбасадор у Србији за портал РТ Балкан.

Амбасадор Русије у Србији Александар Боцан-Харченко ексклузивно је говорио за РТ Балкан о ситуацији на Косову и Метохији нагласивиши да се и раније дешавало да је она била врло близу тачке кључања.

"Сви смо томе били сведоци и редовно разговарали на тему кризе која се стално понавља и која је ишла ка заоштравању из различитих разлога. Али, сада се нећемо враћати назад, зато што у овом тренутку имамо ситуацију коју би требало оценити, и заиста ова растућа тензија није почела ове недеље, односно прошлог петка, већ је присутна дуже време", рекао је Боцан-Харченко за РТ Балкан.

"Ова ситуација је опасна јер би могло да дође до избијања још већег сукоба, конфликта и обнављања крвопролића на северу Косова, а то да може да дође и до ширења тензија на цео Балкан, или бар на један део балканског региона, је очигледно, зато ми је тешко да кажем, можда неко боље зна, не могу да се сетим ниједног проблема који је изникао у току конфликата у бившој Југославији, који је био решен потпуно, поуздано и праведно. И зато жаришта остају. Осим Косова могу да наведем као пример и Босну и Херцеговину, Републику Српску, постоји цео комплекс проблема који је везан за тај део балканског региона. Хтео бих и да напоменем стремљење различитих албанских лидера и у Тирани и ван ње, ка стварању велике Албаније, што представља стални извор провокација у региону, као и увек кроз историју. Крвопролиће на Косову, у Србији, је опасно само по себи, зато што ће Србија као највећа и најважнија земља региона бити увучена у конфликт, али је опасно и због саме могућности да се створе сукоби и у другим деловима Балкана", нагласио је он.

Како наглашава, Европска унија, као и Запад у целини, показивали су све време једностран приступ у решавању проблема, наравно и пре почетка ових преговора које називамо дијалог Приштине и Београда уз посредовање Европске уније.

"Тешко да можете да нађете неки случај или етапу у решавању проблема у бившој Југославији, почевши од 1991. године, када је Европска унија имала потпуно непристрасан став. И стремљење да се подржи противник Србије увек је било присутно, посебно у решавању проблема Косова. Зато не могу да кажем да смо имали било какве илузије и да смо се тешили надом када су почели преговори, када је било речи о томе да их и Русија подржи, и да бисмо помогли и у Уједињеним нацијама да добију одобрење Генералне скупштине. Да, то смо урадили и ЕУ нас је уверавала да ће играти улогу, како они сами воле да кажу, поштеног посредника", истакао је амбасадор.

Али, како истиче, као што видимо то се није десило.

"Ми нисмо то тек сад схватили и главно је то да су кључни договори који су били постигнути пре више од десет година, пре свега имам у виду Заједницу српских општина, остали само на папиру. Да је постојала жеља таквог посредника као што је Европска унија коју подржава Америка, они би врло лако убедили Приштину да спроведе потписано. Јасно је да није било такве жеље, а постојала је жеља да хушкају Приштину да тај документ користе само као параван да би се припремила за успостављање потпуне контроле над севером Косова. То је заправо прави разлог. Да је испуњен договор о формирању ЗСО у потпуности, онако како је формулисан и потписан, без изузимања делова и под потпуном контролом, на северу Косова не би било већине ових проблема, и не бисмо били сведоци тако опасне ескалације и нових хошкања на северу покрајине", напомиње он.

На питање са чиме су повезани, по његово мишљењу, покушаји да се кривица за сукобе пребаци на оне који протестују на КиМ, Боцан-Харченко је упитао са чиме су повезани било који њихови покушаји у било којој ситуацији.

"У сваком одговору се враћам на већ давне догађаје, али ту се види једна те иста логика. Сада, као и много пута раније, то је покушај да се сва кривица свали на Србе. Узмите рат у Хрватској, Босни и Херцеговини, на Косову пре агресије НАТО-а, увек се кривица сваљивала на Србе", подсетио је он.

"То је још један пример да се кривица сваљује на локалне Србе, и у неким изјавама које смо чули са Запада, и на Београд, који наводно подстиче агресивне снаге на северу Косова. Уствари, ако погледамо чињенице и реалан развој ситуације од петка, видимо да су агресију показали представници Приштине. То је доказано. Председник Вучић је на нашем састанку у уторак показао и ставио на папир хронологију догађаја. То је предао и земљама Квинте, где се све јасно види, ко хоће да види реалну слику, а то је да је све почело провокацијом косовских специјалаца, док је Кфор отворено стао на страну Приштине, чиме су фактички постали телохранитељи косовских специјалних јединица, и прикривали их. А специјалци су агресивно дејствовали и пуцали сакривени иза леђа Кфора", рекао је амбасадор.

Тако да је,како наглашава, слика сасвим јасна.

"Што се тиче Срба који су започели протест управо као миран, никакве агресије није било и јасно је да он био оправдан и да је морао да се деси због тзв. избора у априлу и свега што им је претходило. Ми смо то и очекивали. Русија је о томе говорила и на заседању Савета безбедности УН. Стално смо указивали на опасност и могућу ескалацију напетости", истиче.

На питање зашто су избори за градоначелнике проглашени легитимним, када је излазност била мања од 4 одсто, Боцан-Харченко каже да је то још једна лаж и фалсификат Запада.

"Одговор је веома прост, мени није познато, али мислим да је ово случај без преседана да се избори признају, подржавају, говори да је све то законито, легитимно, без обзира на излазност од три одсто. Ако ћемо искрено, сама прича о излазности, када је свеукупно изашло свега три одсто грађана, и то само албанско становништво, а Срби уопште нису учествовали или бисмо могли да их избројимо на прсте једне руке, сигурно је да се такви избори не могу признати. То је очигледно. Да би избори успели, и то је најважније, неопходни су вам гласачи, којих у овом случају није било. Реч је о организовању избора као параван и камуфлажа за довођење албанских градоначелника у четири српске општине. То је сасвим очигледно и Запад је то признао и знао, и управу ту идеју и шему гурао", истиче.

Говорећи о томе зашто власти самопроглашеног Косова не излазе у сусрет српском становништву, већ игноришу његове интересе он каже да не би говорио о уступцима, већ о разумним компромисима, који су формално били проглашени циљем дијалога Београда и Приштине, како би се односи нормализовали.

"И да је ЕУ деловала непристрасно, и вршила притисак на Приштину без обзира што је све више присутно мишљење, такође формирано од стране Запада, да је Приштину тешко дисциплиновати, да су постали превише самостални, све то није тачно, већ је чињеница да се на Приштину уопште и не врши притисак. И наравно у таквој ситуацији, приштински режим може да ради шта му падне на памет и да праволинијски штити само своје интересе. А њихов интерес сигурно није нормализација односа са Београдом и гаранција безбедности и нормалног живота за Србе на северу, него наметање пуне контроле на целој територији аутономне покрајине, укључујући и делове где живе Срби, и то је циљ", рекао је.

"Разумете ли о чему се ради, овде је најважнији став Запада, а не позиција Приштине, која је секундарна. И режим у Приштини, као и кијевски режим у Украјини, су марионете, за Запад они су инструмент за спровођење своје политике. На Косову се мало шта променило. Хајде да се подсетимо како су спремали Косово за тзв. независност. Постојали су преговори, у неколико фаза, у разним форматима и негде пред крај преговора почели су да говоре, и то је био званичан став, да је пожељан компромис са Београдом, али ако до тог не дође, Приштина ће добити могућност да прогласи независност. Ко ће водити преговоре ради компромиса када је могуће само одуговлачити и остварити свој циљ 100 одсто. Исто као и сад", каже амбасадор Русије у Србији.

Коментаришући ситуацију да Приштина по први пут трпи неке санкције због својих потеза, Боцан-Харченко наглашава да је то лицемерје и фарисејство.

"То да тако отворено и очигледно било који потези Приштине остају некажњени, свима је јасно и то је за Запад рањиво место, и за Брисел и Вашингтон. На ту болну тачку врло успешно је притисла Марија Захарова, када је подвукла да постоји критика упућена Приштини, али пост фактум, и питала где су санкције. Ако заиста хоћете нешто да урадите, онда примените те санкције., као што и радите у случају других држава веома лако. И то их је очигледно заболело, зато што су већ следећег дана почели да причају о санкцијама. А да видимо о чему се заправо ради? Реч је о забрани учешћа Приштине у војним вежбама. И? Каве су то санкције? При том знамо да ће се војна сарадња Запада и Приштине наставити, да ће их и даље наоружавати беспилотним летелицама и другим оружјем", каже он.

"Косовске безбедносне снаге се свакодневно обучавају са циљем да се претворе у војску, и у томе учествује Кфор, упркос својим овлашћењима. Ако причамо о повећању броја војника Кфора, и то ћу после поменути, али дајте сад да завршим о санкцијама. Као друго, причало се и о томе да се Приштини неће указати подршка за пријем у међународне организације и структуре. И то је све остало на речима. Зашто се све то тако гласно изговара када је могуће једним потезом малог прста зауставити процедуру за пријем Приштине у Савет Европе, што није урађено. Не видимо никакве практичне кораке. То се ради како би се замазале очи и да би сви мислили да се Приштина налази под притиском пост фактум. Исто тако фарисејство је и предлог за одржавање нових избора на северу Косова", додаје.

Како сматра, овде је реч о нечем другом, да је ситуација неучествовања Срба на изборима и у органима власти повезана са тим што Србе обмањују и категорички одбијају да формирају ЗСО, што би решило све ове проблеме.

"И сада ЗСО нико и не помиње, већ се предлажу неке полумере или отужно понављање избора. Хајде поново да организујемо изборе. Хајде. Десиће се све исто. Уверавам вас да ће говорити да су једни те исти људи опет победити на изборима. Нема никаквих мера, а прва хитна која би требало да се примени је повлачење косовских специјалних јединица, која би могла да се спроведе за сат времена. Али они остају на истом месту. Сви главни узроци конфликта, кризе и нестабилности и даље су присутни. И напокон, предлаже се повећање броја припадника Кфора, наводно ради подршке стабилности на северу покрајине. Зар се о томе заиста ради? Кфор мора да испуњава мандат УН, да буде непристрасан, не стаје ни на чију страну. Чак и да их је упола мање, али да дејствују онако како је написано у резолуцији УН 1244, не би било проблема. Повећање броја припадника Кфора, а тачније појачавање присуства НАТО-а на Косову, представља још једну антисрпску меру", закључио је Боцан-Харченко.

Говорећи о недавним речима председника Србије Александар Вучић, који је говорио о протестима у Београду, рекао да њихов циљ није он него Србија, и нагласио да је добио упозорење од пријатељских служби са истока, да је у току покушај обојене револуције, Харченко каже да о томе сведочи цела ситуација, с обзиром да се такви протести нису десили само једном.

"Сада је, и ја сам о томе говорио, интересантан моменат да се ситуација анализира, а то је управо што се поклапа тренутак ескалације на Косову са протестима у Београду. Све се дешава у неколико дана и можемо само да закључимо да је то очигледан притисак на руководство Србије, председника Вучића и владу на свим фронтовима. Први фронт је Косово, други Београд или обрнуто. Циљ или задатак Запада је промена политике Србије, Западу су крајње неопходне две ствари, признање или подршка Србије антируским санкцијама и наравно признање Косова", рекао је амбасадор.

"И једно и друго има за Запад широк и суштински карактер или значење, можемо рећи геополитичко зато што Запад не може да призна и помири се са тим да је Србија својом позицијом против антируских санкција, не дозвољава да се заврши формирање антируске баријере у источној Европи. То је озбиљан проблем, пропуст, како они сматрају, и настављају тако да мисле без обзира на тврду позицију коју заступа председник Вучић, да је могуће Србију до краја стиснути. Немамо повод да сумњамо да ће председник и влада у Београду остати при одлукама које су донете пре годину дана. Али Запад тако мисли и наставља са притисцима. А признање Косова је завршетак косовског пројекта, дељење и слабљење Србије. Наравно, да би се процес завршио, неопходно је његово признање. Важна је намера Запада, у садашњој ситуацији имајући у виду и Украјину, покаже да се у делу Косова све завршило мирно и уз компромис, да је Београд признао Косово, а са признањем Косова, заједно иде и то и да је агресија НАТО-а била оправдана. Запад хоће признање Косова као оправдање своје агресије, својих потеза, у време конфликта на Косову, и уопште у бившој Југославији", закључио је амбасадор Русије у Београду за РТ Балкан.

(РТ Балкан)

 

петак, 2. јун 2023.

Bistron: Priznanje Kosova bila greška, kao i jednostrana podrška Zapada Prištini

kosovo-online.com

Bistron: Priznanje Kosova bila greška, kao i jednostrana podrška Zapada Prištini - Kosovo Online

3–4 minutes


Portparol za spoljnopolitička pitanja Alternative za Nemačku (AfD), poslanik u Bundestagu Petr Bistron poručio je da je priznanje Kosova bila greška, kao i jednostrana podrška Zapada Prištini.

Bistron je u intervjuu za Kosovo onlajn ocenio kao neprikladan pokušaj kosovskog premijera Aljbina Kurtija da Srbe prikaže kao „vazale Rusije", a Albance kao žrtve, dodajuću da njegov „etnocentrični šovinizam" ne bi trebalo tolerisati u Evropi.

Kako biste ocenili aktuelnu političku situaciju na Balkanu?

AfD je izuzetno zabrinuta zbog eskalacije nasilja. Uprkos masovnom vojnom prisustvu međunarodne zajednice, konfliktii između kosovskih Albanaca i Srba nisu rešeni u protekle 24 godine. Priznanje Kosova je bila greška, kao i jednostrana podrška Zapada Prištini.

Kako ocenjujete postupke kosovskog premijera Aljbina Kurtija?

Kurtijev pokušaj da demonizuje Srbe i prikaže ih kao vazale Rusije, a Albance na Kosovu kao žrtve je neprikladan. Međutim, to odgovara uobičajenom narativu u zemljama u kojima dominiraju SAD: svako ko stane na put američkim interesima trenutno se diskredituje kao agent Moskve. Etnocentrični šovinizam koji praktikuje Kurti ne bi trebalo tolerisati na evropskoj političkoj sceni, a kamoli da ga podržava bilo koja evropska vlada.

Koja je vaša poruka Srbima na Kosovu?

Savetujem uzdržanost na protestima i istovremeno nepopustljivost u političkim zahtevima. U pravu su. NATO bombardovanje Jugoslavije bilo je nepravda. Nasilno otcepljenje pokrajine Kosovo od teritorije Jugoslavije bilo je nepravda. Nešto što je stvoreno iz nepravde ne može dugo da opstane. Ostanite dosledni. Kosovo je Srbija.

Da li je i dalje moguć nastavak dijaloga u sadašnjim okolnostima? Nije li dijalog propao jer 10 godina nakon Briselskog sporazuma Priština nije sprovela svoje obaveze, pre svega Zajednicu srpskih opština?

U principu, dijalog je uvek moguć. Međutim, dijalog na Kosovu, pod posredovanjem EU, može se smatrati neuspehom, jer Priština sporazume koji su postignuti nije poštovala i sprovodila. EU se još jednom pokazala nemoćnom. Sasvim je jasno da Srbi žele Zajednicu srpskih opština kao svojevrsnog garanta svojih prava. Bez ovog udruženja biće teško voditi pregovore. EU mora da smisli novu strategiju i, ako je potrebno, pribegne sankcijama. Ne može proći bez posledica da Priština deset godina odbija da poštuje postignute dogovore, kao u slučaju ZSO.

Francuski predsednik Emanuel Makron, pa i SAD, su osudili postupke Prištine i jasno rekli da je samo Kurti odgovoran za novu eskalaciju. Zašto Nemačka ćuti?

Francuzi imaju suštinski drugačiji pogled na Balkan od nemačke vlade. Francuzi su protiv proširenja EU na zemlje Zapadnog Balkana, Nemci to guraju, kolika god bila cena. U Berlinu ljudi često zatvaraju oči pred stvarnošću, jednostavno ignorišući činjenice koje se ne uklapaju u koncept. Svima je jasno da je region i dalje bure baruta, a takvo je nekada izazvalo svetski rat. Ali u Berlinu se "bunca" oko „smirivanja situacije". Sada vidimo koliko je „mirna" situacija...

 

среда, 31. мај 2023.

Hirošima: G7 ubrzava proxy-rat

pcnen.com

Hirošima: G7 ubrzava proxy-rat

6–7 minutes


Autorica: Lindsey German

Potrebna je prilično iznenađujuća razina bezobrazluka da se ono što se upravo dogodilo na samitu G7 u Japanu predstavi kao odlučujući korak prema miru. No, u orwellijanskom svijetu zapadnih vlada, upravo to se sada proklamira. Cijeli samit bio je usredotočen na osiguravanje podrške za više oružja za ukrajinski rat i napade na Kinu. Cijela priča se vrtjela oko kineske "ekonomske prisile" i njezine sve agresivnije vojne pozicije. Bezobrazluk ove situacije gotovo je zadivljujući.

Najbogatije i najmoćnije zemlje svijeta, zajedno s nekoliko pažljivo odabranih strateških saveznika, okupile su se na Pacifiku kako bi raspravljale o najmoćnijoj državi te regije i optužile je za agresiju u vrijeme kada te iste zemlje grade nove vojne baze, sklapaju nove ugovore i saveze, ostvaruju ogroman porast troškova naoružanja i opskrbljuju Australiju, zemlju bez nuklearnog naoružanja, nuklearno pokretanim podmornicama.

Najmučnije od svega, za samit je odabran japanski grad Hirošima da bi se, kako su nam više puta ponavljali snishòdljivi novinari, ukazalo na opasnosti i posljedice rata. Hirošima i Nagasaki bili su gotovo uništeni prvim atomskim bombama koje su SAD bacile u kolovozu 1945. na samom kraju Drugog svjetskog rata. Mnogi su umrli odmah, mnogo više ih je patilo od radijacijske bolesti koja ih je na kraju ubila. Opravdanje je bilo da će te bombe spasiti živote jer će prisiliti Japan na predaju, u trenutku kad su SAD znale da se takva predaja već priprema. Bombardiranje je zapravo trebalo pokazati da SAD ima takvo oružje i potvrditi snagu SAD-a kao glavne supersile.

Ništa od ovoga nije spominjano dok je Rishi Sunak držao konferenciju za medije u Centru za mir u Hirošimi. Naravno da nije, jer bi to moglo izvući na vidjelo središnju ulogu koju su ova zemlja (Velika Britanija, op.prev.) i njeni saveznici, posebno Sjedinjene Države, igrali u ratovima tijekom prošlog stoljeća.

Nakon samita postalo je potpuno jasno da te sile ne zanima mir u Ukrajini. Doista, Volodimir Zelenski je nastavio svoju svjetsku turneju prisustvovanjem sastanku Arapske lige u Saudijskoj Arabiji, a zatim i samom samitu G7. Njegov cilj je bio osuditi one zemlje koje se ne pridržavaju zapadne analize rata u Ukrajini i izvršiti pritisak na njih da to učine. Prema članku Financial Timesa, to je bio glavni razlog njegovog dolaska na samit. Sunak je na završnoj konferenciji za medije odbacio pozive za uspostavljanjem primirja, rekavši da to nije 'pravedan i trajan' mir. Time je također odbačen nedavni kineski mirovni prijedlog.

Umjesto toga, Sunak i vlada Ujedinjenog Kraljevstva prednjače u nastojanju da se rat nastavi i da se poveća količina oružja koje se šalje Ukrajini. Unatoč oklijevanju SAD-a oko isporuke borbenih zrakoplova F16 zbog straha od daljnje eskalacije rata, Joe Biden je u petak popustio pritisku i pristao na to da SAD obučava pilote i podrži slanje aviona u Ukrajinu. Dok su sve velike sile na početku sukoba oklijevale oko slanja ofenzivnog oružja, to se sada promijenilo zbog navodnog prelaženja "crvenih linija" iz mjeseca u mjesec, što je dovelo do isporuke njemačkih tenkova Leopard, projektila dugog dometa uključujući sada i britanske krstareće projektile kao i zrakoplove F16 na koje je nekoć bio stavljen veto.

Unatoč ogromnom pritisku da se pošalje više oružja, činjenica je da ono u mnogim slučajevima neće biti operativno mjesecima, tako da su ove, ne samo vojne, nego i političke odluke, dio vrlo opasne igre. Sam rat u Ukrajini je u pat poziciji. Kakva god bila istina o tome tko sada kontrolira Bahmut, borbe tamo traju mjesecima bez pomaka, a sam grad je uništen. Dugo najavljivana ukrajinska proljetna protuofenziva je odgođena, ali se još uvijek planira. Oni koji pate su sami Ukrajinci, koji trpe velike gubitke na ratištima kao i bombardiranja svojih mjesta i gradova.

Stalni pozivi za više oružja dolaze iz SAD-a i od europskih sila, ali ih mnoge druge vlade, osobito na globalnom jugu, ne prihvaćaju. Pozivi koje je Zelenski uputio indijskoj i brazilskoj vladi tražeći dodatnu potporu neće promijeniti tu temeljnu činjenicu. Protivljenje opskrbi oružjem i sankcijama proizlazi iz različitih razloga, od kojih su neki sigurno samo puko sebični interesi, ali među razlozima je svakako i prepoznavanje agresivne uloge NATO-a, neuspjeh prethodnih vojnih intervencija i potreba da se izbjegne ono što bi se brzo moglo pretvoriti u globalni sukob. Nastavak rata ne podržavaju ni umirovljeni diplomati i vojni dužnosnici koji su prošlog tjedna potpisali oglas u New York Timesu, u kojem naglašavaju potrebu za diplomatskim rješenjem i tvrde da se rat u Ukrajini ne može dobiti.

U tom kontekstu moramo promatrati ovaj pacifički samit i napetosti koje će iz njega proizaći. Kineska vlada već je napala konfrontacijski jezik samita. Ali Sunak je otišao korak dalje od službenog priopćenja G7, rekavši da je Kina najveći izazov globalnoj sigurnosti i prosperitetu, jer posjeduje "sredstva i namjeru da preoblikuje svjetski poredak". To jednostavno nije točno, iako odražava rastuću gospodarsku i vojnu snagu Kine u odnosu na SAD, čija moć je u padu. Ono što su članice G7 zapravo izjavile ovih dana jest da su se spremne sukobiti sa svakim tko dovede u pitanje hegemoniju i moć SAD-a i Europe.

Članak je objavljen u maju 2023. na internetskoj stranici Stop the War Coalition.
Lindsey German je aktivistica, jedna od osnivačica britanske Stop the War Coalition i autorica brojnih knjiga, između ostalih The Balkans, nationalism and imperialism.
Prevod: Ad hoc feministička antiratna koalicija

H-alter

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na pcnen@t-com.me

 

субота, 27. мај 2023.

Samit G7 kao parastos

standard.rs

Samit G7 kao parastos

Синиша Љепојевић

9–11 minutes


Tačno je da Zapad nema više nekadašnju moć i nastavlja da je gubi, ali je nevolja što još uvek ima moćne mehanizme finansijske destrukcije. To može naneti mnogo zla

Pre nekoliko dana u Japanu, u Hirošimi, održan je još jedan godišnji samit Grupe 7 (G7), koji okuplja industrijski razvijene zemlje takozvanog kolektivnog Zapada koji je još jednom potvrdio duboku zapadnu krizu i tektonske promene u svetu. Ta neformalna grupa pripada vremenu kojeg više nema i skup u Japanu je svedočanstvo da kolektivni Zapad živi u „zamrznutom vremenu". Samit je, u stvari, više ličio na parastos.

Bez novih političkih i ekonomskih ideja samit G7 ne bi ni privukao veću pažnju javnosti, pa je zato i pronađena „spasonosna formula" – na skup je došao ukrajinski predsednik Vladimir Zelenski.

Da bi sve bilo medijski dramatično, propaganda je dojavila da je Zelenski došao u poslednji čas, tek kad je Amerika pristala da se Ukrajini isporuče avioni F-16, a stigao je avionom francuske vlade. I u tome se barem medijski uspelo, glavna vest je bila da je bio Zelenski, a ne šta je taj skup uopšte doneo.

Nedostatak vizije

Kao razlog njegove posete samitu mediji su naveli da je to prilika da on ubedi lidere Indije i Brazila, koji su bili gosti, da promene politiku prema Rusiji i odreknu se saradnje sa Moskvom. Naravno, nije uspeo da ih ubedi, ali ta vrsta propagande je još jedno svedočanstvo da lažima nema kraja.

U nedostatku političke vizije i ignorisanja realnosti pribeglo se starom metodu obrušavanja na „neprijatelje". Primenjen je metod koji je svojevremeno formulisao pokojni izraelski lider Šimon Peres da „kada izgubite neprijatelje, izgubili ste i politiku". Tako i odluke samita imaju ambiciju dvostrukog obuzdavanje Rusije i Kine.

Japanski ministar industrije Jasutoši Nišimura (levo) i ministar životne sredine Akiһiro Nišimura (desno) govore na početku plenarne sednice na sastanku ministara G7 o klimi, energetici i životnoj sredini u Saporu (Foto: Kyodo via Reuters)

Kada je reč o Rusiji, njen ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov je te odluke opisao kao jasno postavljen zadatak: „Poraziti Rusiju na bojnom polju, ali ne stati na tome, već nju eliminisati kao „geopolitičkog konkurenta".

Ništa manji, prema samitu G7, neprijatelj jeste i Kina koja bi, kako se tumači, mogla da bude i naredni, ako već nije, ratni cilj Zapada.

Drugim rečima, ništa novo i zbog toga lideri tih zemalja nije trebalo ni da sastaju. Kolektivni Zapad pod komandom Amerike je na ratničkom putu i niko ne razmišlja, ili čak i ne sme da misli, kuda to vodi i kako će se završiti. Mir, jasno je, nije opcija, a porazi u Iraku, Siriji i Avganistanu su brzo zaboravljeni.

Produženje sukoba

Naravno, okosnica ratničke politike je Ukrajina. Sada je, međutim, primetna izvesna promena narativa. Dosadašnje poruke kako Rusija gubi, a njena vojska se raspada, su promenjene u ocene da Zapad treba da se pripremi za dugotrajni rat u Ukrajini jer ona sada, priznaje se, nema kapacitet za ratne uspehe.

Indirektno priznanje poraza prisutno je i u medijima zapadnog establišmenta pa se sada zagovara stvaranje neke proratne koalicije na duži rok, kako bi se obuzdala Rusija i u budućnosti. Samo tako se, navodno, može izbeći istorijski i ponižavajući poraz. U prevodu, to je praktično priznanje da je moguće poniženje NATO-a i Amerike, i zato se nudi produženje sukoba i dugi rat.

U Vašingtonu se istovremeno razgovara o daljem razvoju ukrajinskog sukoba. Konkretno, kako javljaju mediji bliski Beloj kući, razmatraju se i opcije za „zamrzavanje" konflikta na duže vreme kada bi bile dogovorene potencijalne granice, a Ukrajina i Rusija bi pristale da ih ne prelaze. To bi navodno trebalo da bude kao na Korejskom poluostrvu. Ali, još uvek je zvanični pristup da „Rusija neće osvojiti Ukrajinu". Neverovatno u kakvim iluzijama živi zvanični Vašington.

Direktno se, ipak, priznaje da ekonomske sankcije Zapad nisu uspele i postale su „vic". Ruska ekonomija nije propala. Londonski Gardijan ocenjuje da su sankcije znak slabosti i neuspeha. Ali se ne odustaje, iako nema novih ideja.

Lista želja

Jedan od simbola te nemoći je i saopštenje sa samita G7. Prosto je neverovatno šta je sve tu, nema čega nema. Od Ukrajine, naoružanja, zaštite životne okoline, bezbednosti, hrane, zdravlja, čiste energije, nauke i tehnologije, polne ravnopravnosti, obrazovanja, digitalizacije, ljudskih prava, migracija i demokratije, terorizma, pa odnosi sa Kinom, Rusijom, Avganistanom i Iranom i drugim zemljama…

I sve to ima 19.000 reči, najduže saopštenje sa nekog skupa. Ali, kako priznaje globalistički Fajnenšel tajms, lista želja bez fokusa ne može biti od koristi. Jer, ako je sve prioritet, onda u stvari ništa nije važno.

Ukrajinski predsednik Vladimir Zelenski i japanski premijer Fumio Kišida, Hirošima, Japan, 21. maj 2023. (Foto: Eugene Hoshiko/Pool via Reuters)

Na samom skupu dominirao je već viđeni ratni narativ. Samit G7 je, barem za javnost, protekao u novim obećanjima pomoći Ukrajini u naoružanju. Ipak je nejasno da li će ta obećanja biti ispunjena a uostalom, kako kažu Kinezi, „nijedno oružje samo ne može da promeni tok rata".

Glavna priča je o nameravanoj isporuci borbenih aviona F-16 Ukrajini. Ali, neizvesan je rezultat tih igara oko aviona. Obuka na F-16 dugo traje, čak i da je odavno počela, što i jeste vrlo verovatno. Zatim, gde će ti avioni biti bazirani jer je za njih potrebno mnogo prostora i složeno servisiranje. Zapadni vojni stručnjaci upozoravaju da je F-16 dosta star model aviona i u Ukrajini bi bio lak ruski plen pa tako ne bi mogao da utiče ni na tok rata.

Pogrešna procena Evrope

Samit G7 je, međutim, bio i još jedno svedočanstvo da je Evropska unija (EU) u najvećem problemu. Suviše je investirala u Ukrajinu i dugoročno pokidala veze sa Rusijom a uskoro će se to desiti i sa Kinom. Evropljani su se nadali da će sve kratko trajati, pa tako neće ni biti potrebe da se dublje uvlače u taj problem. Ponovo jedna pogrešna procena.

Brisel se mnogo vezao i za Zelenskog koji ne samo da želi nastavak rata, nego da se on proširi i na celu Evropu. Većina evropskih lidera se ponaša kao da to ne vide iako Evropa sve više tone u taj rat koji nije samo njen politički poraz, nego je vodi i u ekonomski kolaps.

Neki od Evropljana zaista žele kraj rata, ali pravila diktira Amerika. U političkim krugovima se saznaje da je američka poruka Evropljanima, i na samitu u Japanu, da moraju da nastave i produžavaju rat u Ukrajini i da preusmere svoju privredu na vojnu industriju i ratnu ekonomiju. To bi značilo preusmeravanje profitabilne izvozne industrije na ratnu, pad životnog standarda i zaostajanje u privrednom razvoju.

Pritisak na EU će biti utoliko veći ako Amerika ukine ili smanji svoju pomoć Ukrajini i sve prebaci na Evropsku uniju, što je vrlo verovatno. U bekstvu od realnosti EU i dalje neguje iluziju da će Rusija pristati na mirovni sporazum, i to pod uslovima Vladimira Zelenskog.

Privid globalnog značaja

I, naravno, samit su pratile i bizarne neistine koje su umotavane u emotivne priče.

Tako Njujork tajms piše kako „u vremenima tako male podrške birača, samit G7 postaje ultimativni klub usamljenih srca, kada lideri dele svoj politički bol". Verovatno je u tom duhu kanadski premijer Trudo i prigovorio italijanskoj premijerki Đorđi Meloni zbog statusa LGBT populacije u Italiji.

Američki predsednik Džo Bajden se tokom samita slabo osećao. Kada je dolazio na svečanu večeru sa koje su upućuju osmesi javnosti on se spotakao, a kasnije je i napustio večeru pre vremena. Njujork tajms piše kako je morao da telefonira zbog problema sa visinom američkog duga, ali je pre toga britanski Dejli mejl već otkrio da mu, u stvari, nije bilo dobro.

Grupa 7, ipak, ima skučene mogućnosti. Nju čine zemlje koje su sve, izuzev Kanade, među prvih 10 najzaduženijih zemalja na svetu i u dubokoj ekonomskoj krizi.

Ministri finansija G7 zemalja i guverneri centralnih banaka na fotografisanju nakon sastanka G7 u Nigati, Japan, 12. maja 2023. (Foto; Reuters/Issei Kato)

Samo je javni dug Amerike trenutno 31,4 hiljada milijardi dolara, što je 123 odsto BDP-a, ako je i to tačno a verovatno je još i gore. Otuda je njihova ambicija da i dalje budu neformalna svetska vlada koju svi moraju da slušaju, zaista, besmislena.

Svet u kome je bila nekada G7 i njena dominacija više ne postoji. To je istorija. Za ilustraciju, od 2000. do 2023. učešće zemalja G7 u globalnom BDP-u je sa 44 spalo na 30 odsto.

Da bi se stvorio privid njenog globalnog značaja na samite se zovu i gosti. Pored Australije, glavni gosti su bili i Indija i Brazil, dve zemlje koje su u BRIKS-u ali se kolektivni Zapad još nada da mogu da ih razdvoje od Rusije i Kine.

U zapadnim medijima se sve češće plasira ideja da i Indija treba da bude u Grupi 7+. Nikada kraja iluzijama. A predsednica Evropske komisije Ursula Fon der Lajen je predložila da pošto se, tvrdi, veliki broj zemalja Afrike, Azije i Latinske Amerike razočarao u Rusiju i Kinu, G7 treba brzo da iskoristi tu „prazninu" i reaguje „konkretno". Dok je predsednica vlade Italije predložila da na samitima učestvuje i Afrička unija.

Tačno je da Zapad nema više nekadašnju moć i nastavlja da je gubi, ali je nevolja što još uvek ima moćne mehanizme finansijske destrukcije. To ne može da promeni zahuktali tok istorije, ali mnogima može da nanese mnogo zla. Suština je da G7 ne može ni da vlada svetom ni da ima presudnu ulogu. Samit G7 u Japanu će uskoro biti zaboravljen, kao i svaki parastos davno umrlom.

Izvor RT Balkan

Naslovna fotografija: Ministry of Foreign Affairs of Japan/Handout via Reuters

BONUS VIDEO:

 

петак, 26. мај 2023.

Дмитриј Медведев: Овај сукоб ће трајати јако дуго, наjвероватније деценијама

nspm.rs

: Дмитриј Медведев: Овај сукоб ће трајати јако дуго, наjвероватније деценијама

:

~2 minutes


петак, 26. мај 2023.

Главни савезник руског председника Владимира Путина рекао је да би рат у Украјини могао да траје деценијама, са дугим раздобљима борби испрекиданих примирјима, пренела је у четвртак руска новинска агенција РИА.

Према тој агенцији, бивши председник Дмитриј Медведев, заменик председавајућег моћног Путиновог Савета безбедности, говорио је током посете Вијетнаму.

Медведев често даје оштре коментаре, а прошлог месеца је описао украјинске власти као заразу.

Овај сукоб ће трајати јако дуго, највероватније деценијама, рекао је Медведев, а преноси РИА.

„Све док постоји таква власт, биће, рецимо, три године примирја, две године сукоба и све ће се поновити", наставио је, поновивши тврдњу Москве да је Украјина нацистичка држава.

У јануару је Медведев рекао да би, ако Русија буде поражена, то могло да изазове нуклеарни рат.

Ако Запад да Кијеву нуклеарно оружје Русија ће морати да изврши превентивни напад

Заменик председника Савета безбедности Русије Дмитриј Медведев упозорио је да ће Русија морати да изврши превентивни напад уколико Запад да Кијеву нуклеарно оружје.

Он је у разговору са новинарима током посете Вијетнаму рекао да не искључује могућност да ће у овој ситуацији „кијевском режиму и авионе дати" и да им, штавише, можда могу дати и нуклеарно оружје.

„А то ће значити да ћемо лансирати ракету са нуклеарним пуњењем. То су непобитни закони рата. Ако дође до нуклеарног оружја биће потребно извршити превентивни удар", рекао је Медведев.

Према његовим речима, Англосаксонци нису тога до краја свесни и мисле да до тога неће доћи.

„У одређеним условима ће доћи", упозорио је он.

(Н1, Спутњик)

 

четвртак, 25. мај 2023.

Traumatično priznanje zapadnog establišmenta

standard.rs

Traumatično priznanje zapadnog establišmenta

Алистер Крук

7–8 minutes


Otkrivanje da sankcije ne rade i da ostatak sveta aktivno nastoji da se oslobodi od dolara i američke političke hegemonije dolazi kao traumatično iskustvo za zapadne elite

Dva krajnje establišmentska, anglo-američka medija u Velikoj Britaniji su konačno – i sa gorčinom – priznala kako stoje stvari. Jasno je istaknuto: sankcije protiv Rusije su propale. Spektejtor (koji je ranije uređivao i Boris Džonson), piše da je Zapad usvojio dvojnu strategiju: jednu koja podrazumeva podršku Ukrajini i drugu koja je bila:

„Nanošenje finansijskog "zaprepašćujućeg šoka i udara' razmera kakve nikada ranije nisu viđene. Rusija je trebalo da bude gotovo potpuno odsečena… Putinova Rusija, predviđala je teorija, bila bi tako osiromašena da se prisili na predaju".

Malo ko na Zapadu je svestan koliko loše teče ovaj aspekt rata. Evropa je platila izuzetno visoku cenu delimičnog bojkota ruske nafte i gasa.

„No [bilo koje ograničenje evropskog energetskog bojkota] ne objašnjava opseg neuspeha da se nanese šteta ruskoj ekonomiji. Ubrzo je postalo jasno da, dok je Zapad posvećen vođenju ekonomskog rata, ostatak sveta jednostavno nije. I dok je pao izvoz nafte i gasa u Evropu, Rusija je munjevito povećala svoj izvoz u Kinu i Indiju – obe ove zemlje radije kupuju naftu po sniženim cenama nego da zauzimaju strane protiv invazije na Ukrajinu".

„Zapad se upustio u rat sankcijama sa precenjenim osećajem sopstvenog uticaja širom sveta… Rezultat jeste pogrešna procena koju svi mogu da sagledaju… Ruska ekonomija nije uništena; prosto je rekonfigurisana, preorijentisala se na to da bude okrenuta ka istoku i ka jugu umesto ka zapadu".

Alister Hit u Telegrafu takođe beleži:

„Rusija je do sada trebalo da doživi kolaps. Britanski, američki i evropski manevar podrazumevao je da će dramatične trgovinske, finansijske i tehnološke sankcije, ograničenje cena ruske nafte koja se izvozi putem mora kao i potonja pomoć Ukrajini biti dovoljni da se Moskvi nanese poraz. To nije dalo rezultate… Razlog? Kina je tiho uskočila kao pomoćnik, podržala je poljuljanu Putinovu ekonomiju i pomogla joj da izvede preobražaj, razmenjujući energiju i sirovine za dobra i tehnologiju. Sankcije su ispale smešne."

Promašeni zicer

Neki, dok čitaju ove reči, biće istinski začuđeni: kako je ovoliko dugo bilo potrebno britanskom establišmentu da se „rasani" i sagleda ono što je bilo poznato celom svetu?

Spektejtor nam zapravo daje odgovor; „precenjeni osećaj zapadnog uticaja širom sveta". Ili jednostavno rečeno: deluzivni hibris koji je navukao povez na oči zapadnim donosiocima političkih odluka; oni nisu kadri da vide ni ono što im je pred očima.

Američki i britanski obaveštajni analitičari zaokupljeni su uverenjem da je Rusija mala, krhka ekonomija koja ne može da istrpi celokupnu težinu zapadnog ekonomskom sistema, a još manje da mu se suprotstavi; oni su uverili Evropljane da je ruski kolaps zicer. Ruski finansijski kolaps bi destabilizovao moskovske elite, i predsednik Putin bi bio smaknut. I, pod iznova potvrđenom američkom hegemonijom, ruski ekonomski poslovi bi se vratili na raniji način funkcionisanja – Rusija bi iznova bila snabdevač Zapada jeftinim prirodnim dobrima.

Fabrika za prozivodnju uglja i gasa u Groskrocenburgu, Nemačka (Foto: Ben Kilb/Bloomberg)

Bila je to ogromna greška (uporediva sa tvrdnjama kako će rat u Iraku dovesti do stvaranja „Novog Bliskog istoka"). I sada, Evropa plaća cenu. I nastaviće da plaća cenu dugo tokom vremena koje predstoji.

Bilo bi pogrešno, međutim, potceniti efekat ovih „uvida"  koji prodiru u svest zapadnog establišmenta. Očito, neko u američkoj „Stalnoj državi" (Permanent State) želi da se ovi uvidi pojave u dvama blizanačkim medijima (britanski mediji uobičajeno služe za širenje onih medijskih poruka establišmenta kojima nije moguće pripisati izvor).

Hibridni finansijski rat – počev od sukoba u Iraku – bio je ključni činilac zapadne strategije za širenje njegove hegemonije. Sagledavanje da ova strategija toliko upadljivo propada u Rusiji; svedočenje tome da „ostatak sveta" saopštava kako bi Ukrajina mogla da bude evropska briga, ali da nije njihova; posmatranje sve raširenijeg napuštanja dolara kao sredstva međunarodne trgovinem a što je ključni mehanizam za smenu unipolarnog sveta (predvođenog Sjedinjenim Državama) multipolarnim svetom, objašnjava zašto su sa onoliko gorčine dvojica britanskih kolumnista izrazili svoje stavove.

Osvešćivanje traume

Spektejtor je trebalo da kaže kako ove epizode pogrešnih strateških procena proističu iz prenaduvanog zapadnog osećaja sopstvene važnosti i predstavljaju izuzetan trenutak sa sopstveno preispitivanje, čak iako je natopljeno gorčinom zbog onoga što su kao odraz Zapada u ogledalu videla dvojica autora.

No, nemojmo se zanositi. Ovakve zablude [zapadnjačkog establišmenta] nisu nešto što će olako iščeznuti. Zapadni neokonzervativci ne poseduju komande za kretanje u rikverc: kada su poraženi u jednoj sferi, oni se nikada ne izvinjavaju; jednostavno pređu na izvođenje druge obojene revolucije.

Čak i dok pišem ovaj članak kongresmeni Vilson i Sen MekKol deluju u pravcu da onemoguće američkoj vladi da iznova prizna predsednika Bašara el Asada kao sirijskog predsednika, a što je upozorenje drugim zemljama koje razmišljaju o normalizaciji odnosa sa Asadovom vladom da mogu da se suoče sa ozbiljnim posledicama (odnosno finansijskim sankcijama) u skladu sa Cezarovim aktom[I].

Zapad se priprema da sankcioniše Tursku zbog njenih veza sa Rusijom: Sjedinjene Države nastavljaju da sankcionišu Irak što je deo pokušaja Vašingtona da prinudi zvanični Bagdad da prekine energetsku saradnju sa Iranom; a SAD se pripremaju i da pojačaju svoje „odbrambene položaje" u Persijskom zalivu, zvanično tvrdeći da će Pentagon rasporediti dodatna sredstva u regionu kako bi patrolirao duž pomorskih trgovinskih pravaca i „da bi zaštitio privatna plovila" od Irana.

Naslovne strane novina izložene na izložbi „Today's front pages" u Vašingtonu uoči napada na iračku prestonicu Bagdad, 20. mart 2003. (Foto: Alex Wong/Getty Images)

Sankcioni misaoni okvir neće iščeznuti sve dok Zapad ne iskusi katarzu toliko jaku koja će preokrenuti duh vremena. Otkrivenje da sankcije ne rade – i da ostatak sveta sada prolazi put od emancipacije od dolarske hegemonije prema emancipaciji od američke političke hegemonije – dolazi kao traumatično iskustvo.

Prevod M. Milojević/Novi Standard

[I] U pitanju je zakon koji je u SAD usvojen 2019. godine a kojim se određuje niz ograničavajućih mera protiv različitih pridrednih grana na teritoriji Sirije; usvojeni zakonski predlog potpisao je predsednik Donald Tramp 17. juna 2020. godine; zakonski predlog je imenovan po osobi poznatoj pod pseudonimom Cezar koja je dokumentovala navodne slučajeve zlostavljanja civila od strane pripadnika sirijskih bezbednosnih struktura.

Izvor Almayadeen

Naslovna fotografija: Tanjug / AP Photo / Patrick Semansky

BONUS VIDEO:

 

среда, 24. мај 2023.

Pad Bahmuta vodi u novu eskalaciju rata

standard.rs

Pad Bahmuta vodi u novu eskalaciju rata

М. К. Бадракумар

8–10 minutes


Nakon gubitka Bahmuta, čiju odbranu je u Kongresu SAD Zelenski povezao sa sudbinom Ukrajine, Zapad je odlučio da dodatno eskalira najavom isporuke aviona F16 Kijevu

Saopštenje lidera zemalja G7 sročeno u 2.700 reči o Ukrajini, koje su izdali nakon sastanka u Hirošimi, zamagljuje goruće pitanje današnjice – takozvanu protivofanzivu protiv ruskih snaga.

Nastupila je zaglušujuća tišina, od kada su se pojavile glasine o nestanku glavnokomandujućeg ukrajinskih oružanih snaga . Još je značajnije da se predsednik Vladimir Zelenski retko pojavljuje u Kijevu pošto obilazi svetske prestonice – Helsinki, Hag, Rim, Vatikan, Berlin, Pariz, London i Džedu, te na kraju Hirošimu. Izgleda da je nešto trulo u državi Danskoj.

Kada je okončan samit G7 šef grupe Vagner, Jevgenij Prigožin objavio je u subotu da je ruska operacija ovladavanja Bahmutom, strateškim komunikacijskim čvorištem u Donbasu, koja je potrajala 224 dana, uspešno privedena kraju, nadjačavanjem otpora koji je pružalo više od 80.000 ukrajinskih vojnika.

Ovo je bolan trenutak za Zelenskog, koji se prošlog decembra šepurio pred američkim zakonodavcima na Kapitol hilu da „kao i bitka za Saratogu (1777, tokom Američkog revolucionarnog rata,) tako će i bitka za Bahmut promeniti putanju naše borbe za nezavisnost i slobodu".

U međuvremenu, kako bi skrenuli pažnju, vode se rasprave o suptilnoj promeni američke politike u vezi sa snabdevanjem Ukrajine avionima tipa F-16 u neodređenoj budućnosti. Zapravo, niko ne može da kaže u kakvom će stanju biti ukrajinska država kada ovi avioni budu pristigli. Ne bi trebalo da bude iznenađujuće što se Bajdenova administracija još uvek premišlja. F-16 je izdašan izvozni proizvod, a pitanje je šta bi se desilo ukoliko ga Rusi smaknu sa neba svojim visokotehnološkim oružjem i tako bace senku na njegovu slavu.

Tri uslova

Rusi su izgleda zaključili da ništa manje od potpune pobede neće dovesti do toga da Amerikanci i Britanci razumeju da su tri stvari koje stoje iza specijalne vojne operacije nešto o čemu Moskva jednostavno ne može da pregovara: bezbednost i sigurnost za etničke ruske zajednice i njihovo pravo da žive mirno i dostojanstveno na novim teritorijama; demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine i neutralna, suverena i nezavisna Ukrajina oslobođena američkog stiska, koja nije neprijateljski orijentisani sused.

Možemo zaključiti da nivo američkog neprijateljstva protiv Rusije samo učvršćuje moskovsku odlučnost. Ukoliko anglosaksonska alijansa nastavi da vuče eskalatorne poteze, ruska kampanja bi mogla da se proširi na celokupnu teritoriju istočno od reke Dnjepar. Rusi u ovom ratu igraju dugoročno; lopta je sada na američkoj strani terena.

Pripadnik Vagnera u Bahmutu (Foto: Sputnik / Viktor Antonyuk)

Ono što pada na pamet jeste govor koji je prošlog jula održao predsednik Vladimir Putin tokom svog obraćanja Dumi. Tom prilikom je rekao: „Danas čujemo da oni žele da nas potuku na bojnom polju. Pa, šta reći? Neka pokušaju. Već smo čuli mnogo toga da Zapad želi da se bori  protiv nas do „poslednjeg Ukrajinca". Ovo je tragedija za ukrajinski narod, ali izgleda da je to pravac u kojem se stvari kreću. Međutim svi bi trebalo da znaju da ni izbliza još uvek nismo otpočeli ništa ozbiljno".

No, ruska operacija je sada konačno počela „ozbiljno". Logika iza ovog odlaganja je nepogrešiva. Putin je podvukao u svom govoru da bi Zapad trebalo da zna da što duže bude trajala ruska specijalna vojna operacija, „sve će im teže biti da pregovaraju sa nama".

Koliko može Kijev?

Stoga, nameće se veliko pitanje o ukrajinskoj kontraofanzivi. Ruske snage u svakom pogledu su vojnom nadmoćne. Čak i ukoliko jezgro ukrajinskih snaga koje su trenirane na Zapadu, i koje broji nekih 30-35 hiljada vojnika, uspe da ostvari nekakav „prodor" duž 950 kilometara duge linije fronta, šta će se desiti posle toga?

Nemojte misliti da posle toga neće uslediti masivan ruski kontranapad. Ukrajinski vojnici mogu samo da se nađu u vatrenoj zamci i da pretrpe ogromne gubitke, u desetinama hiljada. Šta bi anglo-saksonska osovina time ostvarila?Osim toga, ukrajinska vojska je toliko temeljno iscrpljena da posle toga ništa ne bi stajalo na ruskom putu prema Harkovu i Odesi.

I ovde leži paradoks. Od tog trenutka Rusi ne bi imali sa kime da vode pregovore.

Ukoliko američko ponašanje u prošlosti na nešto ukazuje – bilo da je to u Vijetnamu, Avganistanu ili Iraku i Siriji – Vašington neće uraditi ništa. Ovo se ne bi moglo bolje saopštiti nego što je to napisao dobro poznati američki strateški mislilac, penzionisani pukovnik Dejvid Mekgregor ranije ove nedelje:

„Mogu da vam kažem da Vašington neće uraditi ništa. I oduvek sam upozoravao… da mi (SAD) nismo kontinentalna sila, nismo kopnena sila nigde drugde osim u našoj hemisferi. Mi smo prevashodno vazduhoplovna i pomorska sila, otprilike kao Velika Britanija. I šta to znači? Kada stvari krenu loše po nas, mi otplovimo, odletimo, odemo kući… To je ono što stalno činimo. Na kraju ćemo jednostavno otići, to je trenutno na dnevnom redu".

Mrtva tišina G7

Razumljiva je mrtva tišina u izjavi G7 o predstojećoj ukrajinskoj kontraofanzivi. Saopštenje G7 bi trebalo staviti u kontekst sa izveštajem koji se pojavio u Politiku na početku samita u Hirošimi i koji, citirajući visoke američke zvaničnike, razrađuje drski plan da preobrazi rat u Ukrajini u „zamrznuti konflikt", uporediv sa onim na Korejskom poluostrvu ili u Kašmiru.

Zvaničnici iz Pentagona svakodnevno govore da nedavni paketi vojne pomoći Ukrajini odražavaju „preorijentaciju prema dugoročnoj strategiji" Bajdenove administracije. Prema ovim izveštajima, američki zvaničnici već govore Kijevu o prirodi njihovog odnosa u budućnosti.

Predsednik Ukrajine Vladimir Zelenski na aerodromu u Hirošimi uoči sastanka grupe G-7 (Foto: Kyodo/Reuters)

Principijelno gledano, ukoliko se isključi kandidatura Ukrajine za članstvo u NATO, zapadne garancije bi mogle da se protežu od uzajamnih sporazuma koji bi uključivali klauzulu sličnu petom članku ugovora kojim je NATO uspostavljen do dogovora o isporukama oružja (u izraelskom stilu) sa Ukrajinom a koje bi omogućile „da se sukob kreće negde između aktivnog rata i nerešene pat pozicije".

Zaista, izjava G7 otpočinje konceptualizovanjem „evropeizacije" Ukrajine reformama, tržišnom ekonomijom koju pokreće privatni sektor i zapadne finansijske institucije te snaženjem kijevskih vojnih kapaciteta za odvraćanje Rusije.

Objava rata

Ovo je zaista neverovatno. Tek što je razobličen jedan pogrešni narativ – koji govori i ruskom vojnom porazu u Ukrajini i svrgavanju Putina – pojavljuje se novi, zasnovan na uprošćenom uverenju da će Rusija prileći i mirno posmatrati iz prikrajka kako SAD integrišu Ukrajinu u zapadni sistem savezništava kako bi ostavili otvorenom živu ranu na ruskim zapadnim granicama, koja bi decenijama crpela ruske resurse i usložnjavala odnose u susedstvu.

Međutim, reakcija ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova na samit G7 potvrđuje da Moskva neće upasti u zamku „zamrznutog konflikta". Lavrov je rekao: „Pogledajte odluke o kojima se raspravljalo i koje su usvojene na sastanku G7 u Hirošimi i koje su usmerene na dvostruko obuzdavanje Rusije i Narodne Republike Kine?"

„Ciljevi su objavljeni glasno i otvoreno, i podrazumevaju nanošenje poraza Rusiji na bojnom polju, ali se ne zaustavljaju na ovome, već je cilj da se Rusija poništi kao geopolitički protivnik, zajedno sa svakom drugom  državom na svetu koja bude isticala svoj nezavisni položaj".

Lavrov je takođe ukazao da ekspertska zajednica iz zapadnih zemalja otvoreno govori o radu na scenarijima usmerenim ka rasparčavanju Rusije i „da ne prikrivaju da je samo postojanje Rusije kao nezavisnog centra u nesaglasju sa ciljem zapadne globalne dominacije". Ministar je dodao: „Moramo da pružimo čvrst i konzistentan odgovor na rat koji nam je objavljen".

Ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov na konferenciji za novinare (Foto: Reuters/Maxim Shemetov/Pool)

Ipak, nije da Amerikanci nisu kadri da vide rat kroz ruske oči. Ovde možete pročitati pismo koje poziva na izvesnu razboritost u Vašingtonu koji je potpisala grupa bivših američkih diplomata i vojnih zapovednika povezanih sa Ajzenhauerovom medijskom mrežom. Inače, oni su platili pismo bude objavljeno u Njujork tajmsu, ali je ostatak medijskog establišmenta odlučio da ga ignoriše.

Izvor Indian Punchline

Naslovna fotografija: Sputnik / Yevgeny Biyatov

BONUS VIDEO: