pcnen.com
Hrvatska politika prošlosti najteže prihvaća genocid nad Srbima - PCNEN
PCNEN
13–17 minutes
Autor: Nenad Jovanović
Holokaust i Samudaripen u NDH očito je "lakše" tematizirati, jer se antisemitizam i mržnja prema Romima mogu predstaviti kao nešto u čemu su ustaše slijedili naciste. Ja sam godinama tražila promjenu postava u Jasenovcu iz 2006., no ako bi se on mijenjao u trenutnoj fazi institucionalnog revizionizma, onda bi to bila promjena nagore, kaže zamjenica ravnatelja Instituta za kulturalne studije Austrijske akademije znanosti
Ljiljana Radonić, zamjenica ravnatelja Instituta za kulturalne studije Austrijske akademije znanosti, na nedavnoj konferenciji "Institucionalno sjećanje na ustaške logore u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj: izazovi i prilike u 21. stoljeću" održanoj u Zagrebu govorila je o evoluciji kulture sjećanja kroz muzeje, ali i o nastupajućem revizionizmu.
Budući da ste voditeljica projekta o globaliziranim memorijalnim muzejima, možete li nam reći kako se povijesni revizionizam i suprotstavljanje tom procesu ogledaju u svjetskim muzejima i koliko su oni nastavak i sredstvo državnih politika u nastojanju da se stvori odnos prema povijesti, naročito novijoj?
Memorijalni muzeji su važno sredstvo svake državne politike i pokazuju kakav stav prema prošlosti vlada u određenoj fazi zauzima. Postoje odlučujuće razlike između demokratskih država koje u doba "globalizacije kulture sjećanja" manje-više komuniciraju znanstvena saznanja s jedne strane, kao i autoritarnih država koje koriste povijest kao političko oružje s druge. Najdramatičniji primjer u toj drugoj grupi je trenutno Rusija, koja je odmah poslije aneksije Krima 2014. agresiju protiv Ukrajine legitimirala u Muzeju suvremene povijesti u Moskvi kao demokratsku volju stanovnika tog poluotoka.
Njemački muzeji se nasuprot tome samokritično suočavaju s njemačkom odgovornošću za Holokaust, genocid i ratne zločine te daju opširne informacije o individualnim počiniteljima, ideologiji i kontinuitetima nakon 1945. godine. Mađarska je od 2010. negdje između ta dva pola. Kuća terora u Budimpešti je nacionalističko-revizionistički muzej Fideszove vlade, a Memorijalni centar Holokausta iz 2004., kada je Mađarska pristupila EU-u, signal Europi da se ta država tada bila spremna samokritično suočiti s mađarskim antisemitizmom i lokalnim počiniteljima.
Kako su tekli evolucija kulture sjećanja i tretiranje povijesti Drugog svjetskog rata u muzejskim postavima, arhivskoj građi i spomen-obilježjima? Okupirane i napadnute zemlje spominjale su samo zločine nad svojim građanima, ne navodeći da su među njima bili i Židovi, Romi i ostali. Kada je došlo do promjene u prikazu žrtava i govora o genocidu?
U 1970-ima je na zapadu, kao i u socijalističkim državama, prevladavao fokus na heroje i mučenike, dok su žrtve "rasne" ideologije marginalizirane ili ignorirane. Krajem 1980-ih polako počinje uključivanje sjećanja na individualne žrtve, i na Židovke i Židove, a nešto kasnije i Rome i Romkinje. Države u kojima je bilo kolaboracije s nacistima u toku "europeizacije sjećanja" počinju se samokritično suočavati s vlastitom odgovornošću. U Francuskoj primjerice prestaje dominirati tvrdnja da su manje-više svi bili u pokretu otpora (Résistance). Nakon pristupanja postsocijalističkih država EU-u, prije svega u Mađarskoj i Poljskoj slijedio je državni revizionizam i autoritarni backlash. U sadašnjoj fazi globalizacije sjećanja Holokaust je postao negativna ikona našeg doba, pa se razne žrtve pozivaju na to da su i one patile "kao i Židovi".
Izjednačenje Hitlera i Staljina
Koliko muzeji u svijetu međusobno kopiraju koncepcije ili preuzimaju rješenja?
U mom EU-projektu istraživali smo 50 memorijalnih muzeja u cijelom svijetu posvećenih Drugom svjetskom ratu ili genocidima u Ruandi i Srebrenici. Ustanovili smo da svugdje postoje neke reference na Holokaust, ali na vrlo različite načine. U Ruandi su primjerice vlasti inzistirale na tome da britanski stručnjaci za Holokaust naprave stalni postav u Memorijalnom muzeju genocida u Kigaliju, ali da se ondje Tutsi ne portretiraju kao "novi Židovi".
U Jasenovcu nedostaju diskusija ustaške ideologije, individualnih počinitelja, osim na računalima i internetskoj stranici, objašnjenje logorskog kompleksa na terenu i ustaških specifičnosti. Pored nacista, u Europi su samo Rumunji i NDH imali logore smrti
Za razliku od toga, u Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida u Sarajevu Bošnjaci se implicitno prikazuju kao novi Židovi, a bosanski Srbi ne samo kao četnici, nego implicitno i kao novi nacisti. Memorijalni centar Srebrenica – Potočari, čiji je stalni postav razvijen u suradnji s međunarodnim stručnjacima, ima drugačiji pristup: ondje se muzeji Holokausta koriste kao uzor za muzealizaciju individualnih žrtava s puno empatije i pokazuje se praznina nakon njihove smrti bez tvrdnje da je ona imala neki smisao ili da su oni neki "novi Židovi". Taj drugi pristup je produktivni rezultat globalizacije sjećanja.
Vodili ste projekt "Drugi svjetski rat u postkomunističkim memorijalnim muzejima". Na kakve ste sve pristupe tom periodu povijesti naišli? Jedni pokazuju da su komunistički zločini bili gori od nacističkih, pa se tako i ti narodi pokušavaju svrstati u žrtve, a drugi svojim postavima ukazuju na spremnost uključivanja u Uniju prihvaćanjem antifašizma kao evropske vrijednosti.
U toku pregovora postsocijalističkih država o pristupu EU-u memorijalni muzeji služili su za komunikaciju s "Europom". Jedna grupa muzeja, prije svega muzeji okupacije u baltičkim državama i Kuća terora u Budimpešti, počinjali su svoj stalni postav izjednačenjem Hitlera i Staljina, nacizma i socijalizma, da bi tokom izložbe pretvorili taj argument u tvrdnju da su staljinistički zločini bili gori. Od "Europe" su tražili da ona prihvati njihovu patnju pod Sovjetskim Savezom. Vlastita odgovornost za kolaboraciju s oba režima eksternalizirala se na Hitlera i Staljina. Druga grupa muzeja, u koje ubrajam Memorijalni centar Holokausta u Budimpešti, Muzej slovačkog narodnog ustanka u Banskoj Bistrici i Spomen područje Jasenovac, u komunikaciji s Europom služili su kao dokaz da su Mađarska, Slovačka i Hrvatska spremne za pristup EU-u.
Ti muzeji u cijelom stalnom postavu ili u dijelu o Holokaustu kopiraju estetiku i dizajn muzeja Holokausta, tamne prostore i fokus na individualne žrtve, njihova imena, crteže, privatne fotografije i predmete. Posebno slovački muzej koji portretira svoju državu kao dio europske antifašističke borbe. Tekstovi stalnog postava i zaduženi za muzej komuniciraju puno o Europi i "europskim standardima". Ali ono što je pritom u slovačkom i hrvatskom muzeju nedostajalo jest suočavanje s ideologijom NDH i režima Jozefa Tisoa, te s individualnim počiniteljima, drugdje osim na računalima i internetskoj stranici muzeja.
Kako vidite aktualni postav Memorijalnog muzeja u Jasenovcu, što mu zamjerate, a što biste pohvalili? Bi li po vašem mišljenju taj postav iz 2006. trebalo mijenjati i je li on imao ulogu Potemkinova sela kako bi se EU uvjerila u posvećenost Hrvatske antifašizmu?
Mislim da se 2006. nije toliko radilo o dokazu posvećenosti antifašizmu, nego o zazivanju nekih "europskih standarda" u suočavanju prije svega s Holokaustom i genocidom nad Romima (Samudaripen) u fazi "univerzalizacije Holokausta" kao negativne ikone našeg doba. Fokus na individualne žrtve međunarodni je trend i jaka muzeološka tehnika jer vodi do empatije sa žrtvama. Ono što u Jasenovcu nedostaje jest diskusija ustaške ideologije, individualnih počinitelja, osim na računalima i internetskoj stranici, objašnjenje jasenovačkog logorskog kompleksa na terenu i ustaških specifičnosti.
Do danas mi je zapravo neshvatljivo zašto je hrvatsko predsjedanje IHRA-om dovelo da više institucionaliziranog revizionizma, a ne do pozitivnog novog identiteta Hrvatske kao države koja se suočila s ustaškim zločinima i može biti ponosna na taj napredak
Pored nacista, u Europi su samo Rumunji i NDH imali logore smrti. Holokaust i Samudaripen u NDH očito je "lakše" tematizirati nego genocid nad srpskim stanovništvom, jer se antisemitizam i mržnja prema Romima mogu predstaviti kao nešto u čemu su ustaše slijedili naciste. To je samo po sebi problematično, kao što je Lovro Kralj pokazao u svojoj doktorskoj radnji u kojoj se bavi specifično ustaškim motivima za Holokaust.
Nakon rata 1991. – 1995. genocid nad Srbima je povijesna činjenica koju hrvatska politika prošlosti očito najteže prihvaća. Aktualni napad hrvatske vlade na tu činjenicu pokazuje koliko je postav iz 2006. bio važan. Ja sam godinama tražila promjenu postava u Jasenovcu, no ako bi se on mijenjao u trenutnoj fazi institucionalnog revizionizma, onda bi to bila promjena nagore.
Kolika je bila greška to što se u muzejima i drugim institucijama za vrijeme Jugoslavije često nije govorilo o konkretnim počiniocima zločina, nego su to sve bili zločini fašista? Koliko se to danas zloupotrebljava pa se u Hrvatskoj izbjegava sintagma "ustaški zločin" ili se ona refleksno povezuje s primjerice četničkim ili partizanskim?
Na neki način je rat 1990-ih bio rat sjećanja oko nesavladane povijesti Drugog svjetskog rata. U svojoj doktorskoj radnji analizirala sam i novinske članke iz 1980-ih, koji pokazuju da su se u Jugoslaviji u kontekstu "bratstva i jedinstva" nabrajale žrtve svih jugoslavenskih nacionalnosti, kao da su Srbi, Romi i Židovi u istoj mjeri ubijani kao Hrvati. Isto tako su ustaše ubrajani u dugu listu počinitelja, belogardista, četnika itd. No, mislim da problem sa samokritičnim suočavanjem s ustaškim zločinima danas nije toliko nasljeđe socijalizma, nego Tuđmanove ideje pomirbe antifašističke tradicije s ustaškom i portretiranje NDH kao važnog koraka prema hrvatskoj samostalnosti, a ne kao zločinačkog režima. U 1990-im je izjednačavanje Jasenovca i Bleiburga postalo neki novi standard.
Skandal oko otkazane izložbe
Kako ocjenjujete rezultate jednogodišnjeg hrvatskog predsjedanja IHRA-om i kako vidite skandal oko neodržane izložbe "Neki su bili susjedi", koju je vošingtonski Muzej Holokausta otkazao jer je hrvatska strana odbila istaknuti da je u NDH i nad Srbima počinjen genocid?
Do danas mi je zapravo neshvatljivo zašto je hrvatsko predsjedanje IHRA-om dovelo da više institucionaliziranog revizionizma, a ne do pozitivnog novog identiteta Hrvatske kao države koja se suočila s ustaškim zločinima i može biti ponosna na taj napredak. Ravnatelj JUSP-a Jasenovac Ivo Pejaković svoju je ostavku obrazložio tim Vladinim revizionističkim pritiskom. Nove ploče postavljene pred ulazom u muzej ne samo da ne spominju genocid nad Srbima, čak ni Holokaust ni Samudaripen, nego samo "stradanja golemog broja ljudi, stratište Srba, Roma, Židova, Hrvata, pripadnika drugih naroda i mnogih drugih koji su se suprotstavili ustaškom režimu". Skandal oko u zadnji čas otkazane izložbe američkog Muzeja Holokausta, svjetske vodeće institucije na tom području, međunarodna je dimenzija tog Vladinog revizionizma. To ustvari ostaje neshvatljivo u fazi "globalizacije kulture sjećanja", pa je oštećenje međunarodnog ugleda Hrvatske puno veće od bilo kakvog domaćeg uspjeha takvog nacionalizma.
Na spomenutoj konferenciji rekli ste da se u doba globalizacije sjećanja Hrvatska uz Bugarsku i Mađarsku izolirala kao sjedište zatucanog revizionizma. Kako to dokazujete i je li jedna od potvrda te teze i to što nakon konferencije mainstream mediji nisu izvijestili o njoj, ali je na jednom desničarskom portalu bilo napada?
U Mađarskoj je situacija neupitno najozbiljnija jer Fidesz od 2010. ne samo da forsira institucionalizirani revizionizam nego i ograničava demokratske slobode u omjeru koji u Bugarskoj, čiji zastupnici negiraju suodgovornost za Holokaust na teritoriju koji je Bugarska okupirala, i u Hrvatskoj trenutno ne vidim. Također, u Hrvatskoj trenutno nema pokušaja da se kao u Poljskoj za vrijeme PiS-ove vlade revizionistička povijesna "istina" utvrdi problematičnim zakonom. No, Vladin pritisak na međunarodno priznatu instituciju u Jasenovcu i otkazana izložba američkog Muzeja Holokausta jasni su dokazi tog revizionizma.
Da mainstream mediji ne izvještavaju o nekom događaju, iako je HRT bio prisutan, samo po sebi nije dokaz ograničenja slobode medija ili narušene demokracije, ali vjerojatno ukazuje na to da su glavni mediji spremni slijediti revizionistički trend ili barem šutjeti o tom problematičnom razvoju. Što se tiče portala koji sami otvoreno priznaju da traže reviziju znanstvenih saznanja o Jasenovcu i poimenični popis jasenovačkih žrtava nazivaju "lažnim", da konferencija Centra za istraživanje Holokausta i genocida na jugoistoku Europe i Documente nije izazvala takve revizionističke reakcije, morali bismo se brinuti da smo organizatori i ja kao govornica nešto krivo napravili. Poziv na samokritično suočavanje s ustaškim zločinima ide protiv svega na što takvi portali troše energiju. Ako i važni mediji kao Nacional i tzv. lijevi i desni mediji spominju konferenciju, onda je ona po meni velik uspjeh.
Živite i radite u Austriji. Kakav je službeni austrijski stav prema kulturi sjećanja i kako se u Austriji u toj domeni komentiraju zbivanja u Hrvatskoj?
Austrija se do 1986. netočno predstavljala kao prva žrtva nacizma. Danas je činjenica da je velik broj Austrijanaca i Austrijanki sudjelovao u nacističkim zločinima javno priznata i vlada se jako trudi boriti se ne samo protiv revizionizma nego i protiv današnjeg antisemitizma. Hrvatska se spominje prije svega u kontekstu komemoracije u Bleiburgu i tamošnjih neoustaških i neonacističkih ispada. No, kako je ta komemoracija nakon izvještaja stručnjaka za austrijsko Ministarstvo unutrašnjih poslova, u kojemu sam i ja sudjelovala, kritički ocijenjena, a žalba Počasnog bleiburškog voda je odbačena na Upravnom sudu Austrije, ta tema trenutno nije tako aktualna.
I za kraj: je li povijest suviše ozbiljna stvar da bi se njome bavili samo povjesničari sa svojim često dijametralnim stavovima, odnosno negiranjem znanstvenih istraživanja?
U Njemačkoj i Austriji povjesničari danas nemaju tako dijametralne stavove, iako naravno ima desnih i lijevih. "Znanstvenici" koji negiraju da je Jasenovac bio logor smrti ili da su partizani nakon Bleiburga počinili masovna ubojstva donekle su specifična posljedica nedavnog rata i rata oko sjećanja koji traje do danas. No, to nije nikakva isprika za revizionizam.
www.portalnovosti.com
