Претражи овај блог

субота, 19. март 2011.

Koštunica: Dara je prevršila meru, vreme je za odgovor

Održan Glavni odbor DSS-a u Beogradu

Koštunica: Dara je prevršila meru, vreme je za odgovor

U Sava centru održan je Glavni odbor Demokratske stranke Srbije, na kojem se predsednik stranke dr Vojislav Koštunica obratio okupljenima. Press vam prenosi ceo njegov govor

Poštovani prijatelji,

Već skoro tri godine traje svakodnevna režimska kampanja protiv Demokratske stranke Srbije. Da se režim obračunava sa Demokratskom strankom Srbije ne treba nikome dokazivati, to zna i vidi svaki građanin Srbije. Zna se veoma dobro i da je cilj ovih neprekidnih napada da se zapravo uništi Demokratska stranka Srbije. U poslednjih mesec dana ovaj napad režima na našu stranku dobio je u pojedinim medijima svoj najogoljeniji, najprimitivniji i najbeskrupulozniji izraz neprikrivene mržnje. Kao u mračnim vremenima, u medijsku harangu protiv nas uključio se i specijalni tužilac. Preko medija ispisana je optužnica i presuda celoj jednoj političkoj stranci, njenoj politici, njenim članovima i njenim pristalicama. Ovakav poduhvat režimskog nasilja prema jednoj parlamentarnoj stranci danas ne postoji ni u jednoj evropskoj državi.

Postavimo sada pitanje zašto se protiv Demokratske stranke Srbije sprovodi ovo nasilje. Nema dana a da se u režimskim medijima ne pojavi pouzdano svedočenje eksperata i analitičara kako Demokratska stranka Srbije ima nezaustavljiv trend propadanja. Tako, po njihovom stručnom mišljenju, svakoga dana već pune tri godine nama pada rejting. Svako ko zna da broji makar do sto morao bi, ako veruje ovim režimskim ekspertima, da zaključi da danas niko, nijedan građanin nije više za Demokratsku stranku Srbije. Pa zašto se onda, kada je to već tako, u režimskim medijima gotovo do pobesnelosti vodi kampanja protiv nas? Neće ipak biti da oni koji organizuju i sprovode ovo nasilje bacaju pare i plaćaju kampanju protiv stranke koja više i ne postoji.

Pravi i jedini razlog zašto režim bez ikakvih obzira napada Demokratsku stranku Srbije jeste naša politika, zapravo nacionalno odgovorna politika uopšte. A šta je suština te politike koju delimo sa velikim delom srpske javnosti? Naša politika je da građanima Srbije govorimo istinu. Da im govorimo istinu o Kosovu, da im govorimo istinu o NATO paktu, da im govorimo istinu o Evropskoj uniji, da im govorimo istinu o neizvesnosti, bedi i siromaštvu u koju je režim gurnuo zemlju. Istina o kojoj svedoči politika Demokratske stranke Srbije boli, ali i peče obraz sadašnjem režimu. I zato bi oni da se i specijalni tužilac obračuna sa tom i takvom, našom politikom.

Nema ništa novo u tome što režim kidiše na Demokratsku stranku Srbije. Ali desilo se zato nešto novo i ohrabrujuće. Kada je režim prevršio svaku meru, ne samo u svojim napadima na nas, nego je pre svega prevršio svaku meru u ponižavanju Srbije, reagovala je javnost Srbije. Novo je, dakle, da je reagovao najvažniji deo srpske javnosti, a to je nacionalno odgovorna inteligencija. I zato je ovo važan i prelomni trenutak. Ovo je trenutak kada je sazrela odluka najodgovornijeg dela javnosti da više nijedna ružna reč ne sme da padne na Srbiju a da ne dobije zasluženi odgovor. Ne može više nikome da padne na pamet da vređa našu istoriju, našu kulturu, našu crkvu, našu veru, našu tradiciju, naše pismo, naše vrednosti a da odmah ne dobije odgovor.

I uvek kada je u Srbiji bila ugrožena sloboda od strane arogantne vlasti, kada se nipodaštavalo sve ono vredno u srpskom društvu, u javnost su istupali naši najodgovorniji intelektualci. Ne može se više ćutati na uvrede stavom da nećemo da se spuštamo u blato i primitivizam onih koji ne haju za pristojnost. I zato su javna obraćanja jednog od najodgovornijih iz nacionalne inteligencije od najveće važnosti. A to je svakako akademik Dobrica Ćosić.

Pitanja koja je Dobrica Ćosić javno postavio nisu značajna samo sama po sebi, već govore da je došlo vreme da i nacionalna inteligencija uzme svoju reč i kaže šta ima o Srbiji i o njenoj budućnosti. Krupna je reč Dobrice Ćosića, koji javno pita državnog tužioca da li će pokrenuti postupak protiv advokata Srđe Popovića, koji je svojevremeno u društvu stotinak zapadnih javnih ličnosti i iz bezbednog komfora Zapada potpisao poznati zahtev da se bombarduje Srbija. Jer Republika Srpska i Srbija jesu bombardovane i mnogi nevini ljudi su izgubili živote. Srpska javnost je ta koja treba da da svoju reč i svoj sud o moralnoj odgovornosti ovog učesnika u ratnom pokliču. Ili, pak, zbog svega ovoga advokat Popović sa svojim istodelatnicima treba ni manje ni više nego da bude unapređen u moralnog arbitra u današnjoj Srbiji?


Poštovani prijatelji, vreme je da naša intelektualna javnost uzme u svoje ruke važna pitanja sa kojima se suočava zemlja. Ma koliko režim zatvarao sve medije, neće i ne može uspeti da uguši javnu reč. Nedeljnik "Pečat" je postao mesto okupljanja slobodne srpske misli. Sve više se javlja slobodnih sajtova na kojima se vode rasprave o važnim pitanjima koja se odnose na budućnost zemlje. A ja sam uveren da odgovorna nacionalna inteligencija treba pre svega da pruži pravi odgovor na projekat koji je na delu da se promeni moralna, duhovna i istorijska vertikala srpskog naroda.

Jer pod propagandom o putu bez alternative, koji treba da nas odvede u Evropsku uniju, vrši se sistematsko poništavanje i preinačavanje svih pravih vrednosti na kojima počiva istorija Srbije i tradicija srpskog naroda. Po ovom modelu koji se nameće Srbiji, nastavak evroatlantskih integracija treba da se plati ne samo odricanjem od Kosova kao dela teritorije, nego odricanjem od Kosova kao osnovne zemlje i rodnog mesta srpske duhovnosti, istorije i tradicije. Dok se drugi narodi bore za svoj nacionalni identitet i svoje interese u okviru Evropske unije, a videli smo kako to rade Česi, Irci, da ne pominjem najveće zemlje u Evropskoj uniji, dotle se u Srbiji mnogi utrkuju ko će pre i brže da obavesti Brisel kako postoji spremnost da se odreknemo od sebe samih i svih naših nacionalnih i državnih interesa, jer tobože Evropska unija nema alternativu.

Srbija je stigla dotle da joj svaka pa i najmanja država drži lekcije i menja odluke. Samo u poslednjih nekoliko meseci Srbija je svoje zvanične državne odluke menjala na zahtev zemalja iz okruženja. Kako se osećao srpski narod kada je Srbija tražila pa odustala od izručenja Purde? Kako se osećao srpski narod kada je Srbija tražila pa odustala od Ganića? Šta uopšte znači da na protest Podgorice Vlada Srbije menja svoju nacionalnu strategiju? A da ne pominjem najdrastičniji primer kada se Srbija obrukala u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija promenivši svoju rezoluciju koju je podnela, tačnije zamenivši je rezolucijom Evropske unije, kojom se samo pitanje Kosova u sastavu Srbije skida sa dnevnog reda. Da li smo došli dotle da Srbija pre nego što donese neku svoju odluku najpre treba da pozove zemlje iz regiona da joj daju odobrenje?

Poštovani prijatelji, ako Srbija treba bespogovorno da sluša diktate iz inostranstva, i ako treba da se ponaša po nekom stranom skrojenom modelu jednoumlja, odričući se svoje kulture i svog nacionalnog identiteta, onda je to zapravo put nestanka Srbije. Došlo je zaista vreme da svako onaj ko zaista drži do Srbije, ko drži do naše tradicije, do slobode naše kulture, treba i mora da podigne svoj glas.

Srbija je stara evropska država i mi smo stari evropski narod, koji je samostalno i od davnina gradio demokratske institucije, narod koji je bio privržen pravnom poretku i sa osećanjem samopoštovanja sarađivao sa evropskim državama, imajući uvek i s ponosom svoje prirodno mesto u Evropi. Zato je jeftina besmislica da Srbi dokazuju da su evropski narod i da smo evropska država. Naše pripadanje Evropi je dublje i suštinskije od priznanica briselske birokratije da smo na putu da ispunimo uslove kako bismo tobože postali evropski narod. Srbiji je potrebno da povrati svoje samopoštovanje i samosvest da smo uvek bili i da jesmo narod koji je u pravom i suštinskom smislu ravnopravan sa svim ostalim evropskim narodima. Evropa i ideja evropske kulture i evropske civilizacije ne može se svesti na postojeću Evropsku uniju. A kada je reč o odnosima Srbije i Brisela kao administracije Evropske unije, onda treba glasno i nedvosmisleno reći da nije Srbija napravila problem u tim odnosima, već je problem u pokušajima Brisela da otme od Srbije deo njene teritorije.

Vreme koje je pred Srbijom biće puno iskušenja i to najbolje pokazuje nalet sve veće propagande koja pokušava da sruši sve što ima bilo kakve veze sa srpskim vrednostima. To zahteva neodložan i sveobuhvatan odgovor nacionalne intelektualne javnosti. Režim će u početku ignorisati i praviti se da ne vidi da pravo na reč ima i nacionalna inteligencija koja po svoje mišljenje ne ide u strane ambasade. Ne treba da obeshrabri ni to što režim zatvara i što teži da potpuno zatvori medije. Ništa od toga, nikakve reforme pravosuđa i nikakvi specijalni tužioci, neće moći da zaustave vapijuću potrebu Srbije da povrati svoje samopoštovanje i da se ponovo u Beogradu slobodno gadi i razvija slobodna srpska misao. Režim na svojoj strani ima stranu podršku i propagandu da Evropska unija nema alternativu, a nacionalna inteligencija na svojoj strani ima srpski narod, srpsku tradiciju i srpsku kulturu.

Nema više druge nego da se na svakom mestu i u svakoj prilici odmah odgovori na sve uvrede, svaku primitivnu klevetu, svaki napad na Srbiju. Odomaćio se običaj da je onima koji napadaju Srbiju sve dozvoljeno, a da je onima koji je brane osim ćutanja sve zabranjeno. Dara je prevršila meru, vreme je za odgovor nacionalno samosvesne i slobodne Srbije.

Živela Srbija!

http://www.pressonline.rs/sr/vesti/vesti_dana/story/155006/Ko%C5%A1tunica%3A+Dara+je+prevr%C5%A1ila+meru%2C+vreme+je+za+odgovor.html

уторак, 15. март 2011.

Pet godina od smrti slobodana miloševića > Pravićemo mi njega od blata

Lični stav – pet godina od smrti slobodana miloševića >

Pravićemo mi njega od blata

hadži dragan antić

Deset godina posle oktobarskog puča 2000. godine, koji je, bez sumnje, najveća prevara učinjena srpskom narodu u dvadesetom stoleću, ne prestaje satanizacija Slobodana Miloševića i njegove porodice

Kada mi je glodur ovog nedeljnika ponudio da napišem prilog o petogodišnjici smrti Slobodana Miloševića, bio sam prijatno iznenađen. Ne znam šta stoji iza ove ponude i neću da o tome razmišljam, pa sam odlučio da priložim svoje viđenje Slobodana Miloševića u veoma kratkim crtama.

Nema sumnje da je Milošević istorijska ličnost. Nema sumnje da je Milošević proteklih decenija u medijima u toj meri satanizovan da teško možemo da nađemo sličan primer u novijoj istoriji. Verovatno da je toj satanizaciji i sam doprineo zbog rigidnog odnosa prema medijima. On je, zapravo, smatrao da treba da govori za medije samo onda kada ima nešto novo i važno da saopšti. Sećam se njegovog intervjua koji je uživo dao čuvenom američkom novinaru Lariju Kingu. Bio je to izuzetan razgovor i prava je šteta što takvih istupanja u javnosti, domaćoj i svetskoj, nije bilo mnogo više.

Ovih dana iz štampe izlazi Zbornik povodom petogodišnjice smrti Slobodana Miloševića. Pedesetak ličnosti iz inostranstva i zemlje napisalo je svoje viđenje Miloševića. Za ovu priliku izdvojio sam neke segmente iz svog teksta koji će biti štampan u Zborniku.

"Pravićemo mi njega od blata" – slušam ovu narodnu izreku već godinama. Govore mi to obični ljudi, ali i oni koji su bili za smenu Slobodana Miloševića 5. oktobra 2000. godine.

Prošlo je pet godina kako je Slobodan Milošević usmrćen u Hagu. Svedoci smo, baš ovih dana, da je upravnik pritvorske jedinice UN sistematski radio na tome da Milošević tragično okonča svoj život u ćeliji. Taj upravnik, da stvar bude još gora, o svojoj špijunskoj aktivnosti, redovno je obaveštavao ambasadu SAD u Hagu.

Deset godina posle oktobarskog puča 2000. godine, koji je, bez sumnje, najveća prevara učinjena srpskom narodu u dvadesetom stoleću, ne prestaje satanizacija Slobodana Miloševića i njegove porodice.

Činjenice govore da je u Srbiju ušlo više od sedamdeset milijardi evra u poslednjoj deceniji. Danas imamo milion nezaposlenih, sedam stotina hiljada gladnih, svakodnevno se otvaraju narodne kuhinje a spoljni dug zemlje u odnosu na prethodnu deceniju je utrostručen. To je u jednoj rečenici bilans ove, nazovi demokratske, vlasti.

U ovom kratkom osvrtu na političko delovanje Slobodana Miloševića podsetiću vas samo na neke događaje koji govore o njegovoj ulozi u demokratizaciji našeg društva, što današnji zvaničnici ne znaju ili neće da znaju, uporno tvrdeći da se radi o diktatoru. Vratimo se nekoliko decenija unazad.

Nema sumnje da je posle smrti Josipa Broza Tita u tadašnjoj Jugoslaviji došlo do velike polarizacije među rukovodstvima federalnih republika i pokrajina, u čemu su posebno prednjačili komunistički funkcioneri Slovenije, Hrvatske kao i pokrajinâ Kosovo i Metohija i Vojvodina. Tih godina, zabranjivane su knjige, novine i časopisi. Pisci su zatvarani. Dolaskom Slobodana Miloševića na čelo GK SK Beograda, a potom i na vodeću funkciju CK SK Srbije, represija prema intelektualcima prestaje. Knjige se slobodno štampaju, igraju se pozorišne predstave, famozni verbalni delikt odlazi u istoriju.

Međutim, u Zagrebu istovremeno nastaje dokument CK SK Hrvatske, kasnije nazvan Bela knjiga, koju sam ja objavio. Namera hrvatskog komunističkog rukovodstva bila je da se izvrši pritisak na Srbiju i njeno rukovodstvo upravo zbog toga što su srpski pisci, slikari, reditelji i drugi umetnici slobodno iznosili svoja kritička mišljenja o stanju u tadašnjoj Jugoslaviji. Partijski lider Srbije Ivan Stambolić zabranio je moju knjigu. Bio sam uhapšen i osuđen a knjiga sudski zabranjena i potom uništena u fabrici papira na Umci. Slobodan Milošević, istine radi, nije odobrio ovakav postupak državnih i sudskih organa.

Slučaj Milovana Đilasa, poznatog komunističkog disidenta, još ilustrativnije pokazuje držanje Slobodana Miloševića tih godina. Posle nekoliko decenija prvi sam objavio intervju sa Đilasom. Milošević se zalagao da on slobodno govori i piše i da mu se objavljuju knjige. I ne samo to. Milošević je naredio da se vrati pasoš Milovanu Đilasu kako bi on mogao slobodno da putuje. Ovakva odluka naišla je na žestoke kritike unutar CK SKJ. Sećam se da mi je Slobodan Milošević pričao kako ga je zbog te njegove odluke napao srpski političar Dragoslav Draža Marković. Đilas je dobio pasoš i posle višegodišnje robije i progona nesmetano je mogao da putuje, daje intervjue domaćoj i stranoj štampi i objavljuje svoje knjige.

O tome koliko je Slobodan Milošević u tim godinama uticao na demokratizaciju društva govori i podatak da je vrlo aktivno učestvovao u pomirenju tzv. Slobodne srpske pravoslavne crkve u Americi i Srpske pravoslavne crkve u otadžbini. Zahvaljujući njegovim garancijama, u otadžbinu je stigao mitropolit novogračanički Irinej iz SAD. Tada je i došlo do pomirenja među crkvenim velikodostojnicima. Srpska pravoslavna crkva ponovo je postala jedinstvena. Ubrzo zatim iz Libertivila, kraj Čikaga, prenete su mošti vladike Nikolaja u otadžbinu, u manastir Lelić. I na kraju da naglasim da je uloga Miloševića u obnovi izgradnje hrama Svetog Save na Vračaru nemerljiva.

Slučaj tzv. humoreske "Vojko i Savle" objavljene u dnevnom listu "Politika" 18. januara 1987. godine označio je početak obračuna među članovima najvišeg rukovodstva SK Srbije. Nema dileme da je ovaj tekst zapravo bio najava definitivnog razlaza između Slobodana Miloševića i njegovih pristalica s jedne strane i Ivana Stambolića i njegovih sledbenika s druge strane. Ideju za pisanje ovog pamfleta-humoreske dali su u jesen 1986. godine Nikola Ljubičić, Dušan Čkrebić i Petar Stambolić u dogovoru sa Ivanom Stambolićem. Cilj je bio da se deo tadašnje vlasti obračuna sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti zbog tzv. Memoranduma. Taj radni papir SANU u kome se govorilo o položaju Srbije u tadašnjoj Jugoslaviji naišao je na žestok napad dela dogmatskog rukovodstva države. Radilo se o neviđenoj harangi na SANU i njene akademike.

Cilj ove afere je bio da izazove obračun unutar rukovodstva Srbije, onih koji su optuživali SANU i Memorandum i onih koji to nisu učinili. Slobodan Milošević, razume se, nije osudio Memorandum.

Kao svedok odbrane, u više navrata sam boravio u Hagu u poseti Slobodanu Miloševiću. Njegova borba za istinu o stradanju srpskog naroda bila je impresivna. O tome će da sude istoričari. Kao Miloševićev savremenik, i izdavač njegovih knjiga, u narednim godinama objaviću još čitav niz veoma važnih svedočenja o njegovoj državničkoj ulozi. Dotle, pridružujem se svima onima koji danas govore: "pravićemo mi njega od blata".

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=980126

понедељак, 14. март 2011.

Карла по други пут међу Србима

Карла по други пут међу Србима

 

КОСОВО И МЕТОХИJА | Петар ИСКЕНДЕРОВ | 14.03.2011 | 09:53
0 коментара Description: оставити коментар

Косово и Метохиjа Србиjа Карла Дел Понте

 

Бивши Главни тужилац Међународног кривичног трибунала за бившу Југославију Карла дел Понте је у интервјуу швајцарском листу „Ноје Цирхер" изразила спремност да приведе крају истрагу о злочинима албанских сепаратиста на Косову – па и оне у вези са продајом органа заробљених Срба. По њеним речима, „неопходно је формирати независну међународну институцију, која ће одговарати на спровођење истраге и за заштиту сведока".

„Разуме се да ми имамо веома мало елемената, да би смо покренули оптужницу, али већ постојеће индикације су озбиљне" – подвукла је Карла дел Понте. Она је подсетила да Албанија „у принципу одбија сарадњу" – исто као и Мисија ОУН за питања привремене администрације на Косову (1).

Подсетимо да је раније, у децембру 2010. године, када се скандал око извештаја експерта Савета Европе Дика Мартија о злочинима албанских сеперастиста Косово тек распламсао, Карла дел Понте је потврдила да је и она, а и њени експерти, ранија открила „трагове крви" и „умрљану крвљу одећу" у кући на северу Албаније, у којој су дуже време од заробљених Срба узимани људски органи ради касније продаје на „црном тржишту" (2).

Након што је Парламентарна скупштина Савета Европе у својој јануарској резолуцији захтевала да се изврши детаљна међународа истрага о злочинима на Косову, у свесткој заједници развила се дискусија о томе, ко, заправо, тиме треба да се бави. И своје услуге одмах је понудила цивилно-полицијска мисија Европске уније у Приштини. Међутим, и сам Дик Марти, и правозаштитна организација „Хјумен рајтс воч" изразили су сумњу у објективност Европске уније. Јер управо ЕУ помаже албанским властима на Косову да граде институције своје самопроглашене државе, те стога не може бити заинтересована за разоткривање антисрпских злочина својих штићеника. Јер у извештају Дика Мартија фигурира, поред осталих актуелни премијер Хашим Тачи.

У насталој ситуацији иницијатива Карле дел Понте привлачи посебну пажњу. Управо је она у својој књизи „Лов: ја и ратни злочинци", објављеној у априлу 2008. године, по први пута са позивањем на материјале Хашког трубунала приповедала читавом свету о шокантним појединостима деловања албанских „црних транспантолога". Она је тврдила да су се на челу криминалног бизниса налазили бивши политички руководилац"Ослободилачкеармије Косова", сада премијер самопроглашеног „независног" Косова Хашим Тачи, као и бивши теренски командир ОВК и бивши премијер Рамуш Харадинај.

Међутим, у оптужници против Харадинаја (кога је Хашки трибунал почетком тог истог априла 2008. године ослободио) трговина органима убијених Срба није фигурирала. А као разлог Карла дел Понте је навела препреке, које су јој правили у истрази Мисија ОУН на Косову и натовска команда мултинационалних снага у покрајини. У својој књизи она је указивала, да су Мисија ОУН на Косову и мировне снаге НАТО претпостављали, да оптужбе на адресу Тачија „угрожава не само безбедност њиховог персонала и њихове мисије, али представља опасност и по било какве покушаје успостављања мира на Балкану", - иако су постојала озбиљна сведочанства да је злочиначка делатност албанских сепаратиста „вршен уз знање и активно учешће официра ОВК највишег и средњег ранга" (3). Сложеност ситуације на Косову своди се на то, што нам нико није помагао -ни администрација ОУН, ни НАТО, - нагласила је Карла дел Понте и у свом интервјуу немчком листу „Франкфуртер алгемајне цајтунг" (4).

Међутим, позивање на спољне препреке не могу оправдати ћутање само дел Понте. Јер, не може се игнорисати чињеница, да је она обелоданила приукупљена сведочанства месец и по након самопроглашења независноти Косова - одигравши на страни тих истих архитеката косовске независности, који су, по њеним речима, и представљали препреку за истрагу. И слична се ситуација у многоме понавља и данас. Јер, признати Тачија и друге бивше лидере ОВК, који су кривци за најтеже злочине – значи довести у опасност целокупни „косовски пројекат" Запада, који сву кривицу за косовски конфликт сваљује искључиво на Београд. И зато посебно заинтригирани косовако-албански медији мотиве скопчане са личношћу, који се крију иза садашње иницијативе Карле дел Понте – да је она, по сопственим речима „персонално заинтересована за окончање истраге на Косову" – могу „мањкава" за истински светсрану истрагу (5).

Индикативно је да се сама Србија према иницијативи Карле дел Понте да „доврши" антисрпске злочине на Косову односи суздржано позитивно. Српски тужилац за ратне злочине Владимир Вукчевић је изјавио, да „подржава" њену спремност да „помогне" истрази; међутим саму истрагу, по његовом мишљењу, треба да обавља „независна међународна инстуитуција (6). За сада српска страна, по речима Владимира Вукчевића, „не види никакву активност, везану за истрагу" (7)

___________

Напомене:

[1] NeueZürcherZeitung, 01.03.2011

[2] Tages-Anzeiger, 17.12.2010

[3] Дел Понте К. Лов: ја и ратни злочинци. С.455-456.

[4] Frankfurter Allgemeine Zeitung, 2006, 28 Iul.

[5] Zëri, 01.03.2011

[6] VecernjeNovosti, 02.03.2011

[7] Blic, 06.03.2010

Петар Ахмедович ИСКЕНДЕРОВ - старијинаучнисарадник Института славистикеРАН, магистаристоријскихнаука, међународникоментаторрадиостанице«Глас Русије".

http://srb.fondsk.ru/news/2011/03/14/karla-po-drugi-put-medzhu-srbima.html

четвртак, 23. децембар 2010.

IZ DIPLOMATSKOG UGLA: Taj ga ne bi osvitao

IZ DIPLOMATSKOG UGLA

 

Taj ga ne bi osvitao

 

Koga se Crnogorca ili Srbina dokopao, dok je bio terorista, Hašim Tači, poznat pod nadimcima "Zmija" i "Hašiš Tači", taj ga ne bi osvitao. Osuđivala ga je "međunarodna zajednica", devedesetih godina, kao teroristu, a onda se izljubio sa svojom dobrom "vilom", s onom simpatičnom i nestašnom Madlen Olbrajt, koja ga je proglasila "demokratom". Srpske vlasti su ga osudile na robiju zbog banditskog napada na srpsku miliciju, kada su ubijena dva policajca, a pet ih ranjeno. Onda je neko iz srpske vlasti sakrio crvenu interpolovu potjernicu raspisanu za njim, jer Tadić hoće da mu bude sagovornik, "dok se ne dokažu optužbe". Istovremeno, Boris, kao dosljedan "američki predsjednik" u Srbiji, nije htio da brine o ljudskim pravima Miloševića, u haškoj tamnici, iako Slobi ništa nije dokazano, pa je ubijen, neosuđen, dakle nevin, kako bi "međunarodna zajednica" izbjegla bruku.
Sada se svi iščuđavaju kako je Tači, "legalni predstavnik albanskog naroda", kako mu tepaju naše političke vođe, mogao da bude ne samo kriminalac, već i monstrum. Svi ti koji se sada iznenađuju, zbog tvrdnji Dika Martija, mogu se smatrati saučesnicima u zločinu, naročito Brisel i Vašington, UNMIK i Euleks, jer se sve to znalo već deset godina, a oni nijesu htjeli da vjeruju, jer su "zločin uzeli sebi za zastavu", što bi rekao pjesnik Branislav Petrović Brančilo. Ako to nijesu htjeli da znaju u prvih deset godina, zbog "kratkoročne stabilnosti Balkana" morali su to saznati posljednjih godina, jer, pisano je o tome u ovoj kolumni, pisano u beogradskom Pečatu, pisano u rimskoj Rinašiti. Pisale su o tome Italijanka Marialina Veka u knjizi "Vučje srce" i Karla del Ponte u knjizi "Lov". Umjesto da naši političari nalože istragu i zatraže to isto od "međunarodne zajednice", Boris bi da pregovara sa čudovištem, a Britva je priznao Zmiju. Oni koji su pisali o trgovini srpskim organima napadani su da izmišljaju te stvari, jednako kao što su napadani i oni koji su još prije deset godina pisali o švercu cigareta i ulozi Gospodara u njemu. Napadali su ih isti oni što se sada iznenađuju Tačijem, isti oni što u Montenegru još neće da se iznenade onim što piše u optužnici Đuzepea Šelzija, na 408 stranica, u kojoj Milo zauzima počasno prvo mjesto. Sjutra će se isti iščuđavati kada Hag dokrajči i Vojislava Šešelja, koji leži osam godina u "tamnici naroda", zbog "verbalnog delikta", a da mu ništa nije dokazano, pa ni presuđeno.


Evo im već davne izjave haškog svjedoka K-144, za koju su morali znati: „Koliko znam, najmanje 300 bubrega i još bar oko 100 drugih organa izvađeno je ljudima na Kosovu. Zarobljenicima su vadili jetru, ali i srce. Znam da se cijena bubrega kretala od deset do 50 hiljada maraka... Vođena je precizna evidencija, a papiri su išli na ruke Hašimu Tačiju kao i 80 odsto zarade koju je dijelimo s komandantima... Kad bi javili koji im i kakav organ treba, odlučivalo bi se ko će pod nož. Operisani su zatim ostavljani da umru tako što bi ih skinuli s aparata..."

Šeik Behramin je izjavio na iračkoj televiziji, 2002. godine, da mu je presađeno srce u Turskoj, da se "odlično osjeća, ali mu je žao što u njemu sada kuca srpsko srce".
Šta još treba da nam učine ovakve zvjeri, pod zaštitom evroatlantista, da bi se naši političari okrenuli svome narodu, a manuli ljubljenja sa zlikovcima i trčanja pod NATO skute?

Dokle će naše vođe, NVO i novokomponovane demokrate, da vjeruju da je svaka optužnica protiv Srba osnovana, a nikako da povjeruju da su i optužnice protiv naših neprijatelja istinite, već to proglašavaju "teorijom zavjere"? Da ne bi Martija, još bi ćutali.

Gdje im je obraz?

(Autor je nekadaŠnji generalni konzul SRJ u Bariju)

Piše: Dragan MRAOVIĆ

 

http://www.dan.co.me/index.php?nivo=3&rubrika=Povodi&datum=2010-12-23&clanak=260952

понедељак, 20. децембар 2010.

Мафиози на тапету Европе

Мафиози на тапету Европе

 

 

20.12.2010, 14:34

 

Photo: EPA

Description: Одштампајте прилог

Description: Испричајте пријатељу

Description: Додати на блог

Уочи своје посете Москви специјални известилац Савета Европе, сенатор и бивши тужилац Швајцарске Дик Марти је званично у Паризу на седници правне комисије ПССЕ представио резултате двогодишње истраге, која се тиче учешћа косовског премијера, а раније терористе такозване Ослободилачке војске Косова  Хашима Тачија у крвавим злочинима, у које спада и трговина људским органима. Расправа о извештају у ПССЕ је заказана за 25.јануар 2011 године.

„САД и ОВК бране исте вредности и принципе. Борити се на страни ОВК значи борити се за људска права и америчке вредности" – говорио је амерички сенатор Џозеф Либерман '99 године, у жаришту војне интервенције под руководством САД против бивше Југославије. Било би занимљиво да чујемо како он оцењује извештај СЕ о његовим вољеним „борцима за слободу и права човека". То је цитат из британског „Гардијана". Што се тиче постављеног питања, није тешко предвидети реакцију америчког политичара. А његов протеже Хашим Тачи је назвао резултате истраге клеветом и обећао да ће тужити известиоца суду.

Али неће ли том тужбом наштетити самом себи? Јер према речима Марти, о свим представљеним чињеницама светска заједница је знала последњих 10 година. А припрема извештаја, чији је иницијатор руска делегација у ПССЕ, почела је још 2008 године, када се појавила књига бивше тужитељке Међународног суда за бившу Југославију Карле дел Понте – „Лов. Ја и војни злочинци", у којој је дел Понтеова испричала о киднаповању косовских Срба, њиховом пребацивању у Албанију и вађењу органа за црно тржиште. Број жртава достиже 500 људи.

Један од лидера мафије је био дотични Шаип Муја, а  такорећи „кум" – Хашим Тачи звани „Змија". Данас је Муја виђени политичар, саветник премијера. Говорећи о бившим-садашњим бандитима који су се пробили у политичаре, не можемо да не споменемо и Рамуша Харадинаја – претходника „Змије" на челу владе.

Какве последице може имати извештај ПССЕ за Хашима Тачија? Са правне стране – никакве, сматра, на пример, познати немачки политиколог Александар Рар. А моралне – наравно.

Није никаква тајна да се Тачи у своје време бавио криминалом, - говори Рар. – За време уласка НАТО и САД на Косово много се шта променило. Тачи је прешао на страну Америке и постао друг тадашње државне секретарке Медлин Олбрајт. И у сваком случају, са тачке гледишта тадашњих западних власти, он је спрао са себе љагу на тај начин. Али од прошлости не можеш побећи – каже немачки политички аналитичар.

Занимљиво да је ЕУ, за разлику од Русије, признала легитимност парламентарних избора на Косову, на којима је, иначе, победила Демократска партија Тачија. И поред прекршаја које су забележили међународни посматрачи, шефица дипломатије ЕУ Кетрин Ештон је говорила о „мирној и организованој атмосфери" за време гласања. У Приштини већ говоре о будућем учлањивању у ЕУ. Истина, за почетак Косово треба да призна још 5 држава ЕУ и више од 100 других земаља. А даље? Издање независног „Америчког комитета за Косово" је пуно песимизма. „Највероватније – пише – стаћемо у одбрану, надајући се да ће све проћи без последица, а затим ћемо поново завртати руке целом свету да би подржао незаконску сепаратистичку терористичку творевину".

http://serbian.ruvr.ru/2010/12/20/37259844.html

Organi i ustanove

ZIDANjE SKADRA

 

Organi i ustanove

 

U izvještaju čiji je autor zvaničnik Savjeta Evrope otkrivena je jeziva istina o pravoj prirodi tzv. „Oslobodilačke vojske Kosova". Najmanje tri stotine ljudi bilo je oteto na Kosovu i Metohiji, često u vrijeme mira, kada je pokrajina već bila pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Oteti su prebačeni na teritoriju Republike Albanije i tamo brutalno pogubljeni, a njihovi organi su izvađeni i prošvercovani u inostranstvo. Ova izopačena fabrika, ta industrija zla, funkcionisala je mjesecima, upošljavala veliki broj ljudi i ubrala milione dolara. Prema navodima izvještaja predstavljenog javnosti, u ovaj bestidan i zvjerski posao bilo je uključeno vođstvo terorističke OVK i današnji premijer Kosova Hašim Tači.
Najsnažniji moj utisak nije činjenica da je vođstvo albanskog nacionalnog i terorističkog pokreta bilo kriminalizovano. Takođe, nisu mi bliske teze prema kojima otkriće i međunarodna potvrda ovih zločina može da dovede do pomirenja ili relativizovanja zločina srpske strane. Mene je po ko zna koji put zatekla beskrupuloznost zvaničnika u Briselu, Tirani i Vašingtonu. Uprkos jasnim, nepobitnim činjenicama čujemo optužbe protiv Savjeta Evrope i zaklinjanje u albansko ratno vođstvo na Kosovu. Iz SAD i EU uglavnom dolaze licemjerne tvrdnje prema kojima trgovce organima otetih civila prvo treba osuditi, pa tek onda iznositi optužbe u javnost. Ali, ko uopšte može da osudi premijera države koju su stvorile SAD i EU? Haški sud više ne podiže optužnice. Dok je to mogao, evropski i američki političari i činovnici činili su mnogo da „zbog stabilnosti Kosova" ne dođe do suđenja vođama „OVK". Opravdanja koja čujemo ne razlikuju se previše od pravdanja koja smo slušali u Srbiji za vrijeme režima Slobodana Miloševića. Ipak, postoji jedna primjetna razlika. Naime, Srbiji i srpskom narodu rat je devedesetih godina nametnut. Za mnoge američke diplomate i političare Srbi su bili narod ubica, odgovoran za Prvi, a time i Drugi svjetski rat, nacizam i holokaust. U Bosni i Hrvatskoj Srbima je bespogovorno trebalo oduzeti važećim ustavima garantovanu ravnopravnost. Već na početku rata Srbi su za ove ratne učesnike ubili 200.000 Muslimana i silovali 50.000 zarobljenica. Samo je trebalo da se kasnije dogode Višegrad, Prijerdor, Foča i konačno Srebrenica kao potvrda, ali i bez toga sve je bilo jasno na samom početku rata. I danas saga o zločinima i odgovornosti vodi ka daljem ukidanju prava srpskog naroda i rušenju nezavisnosti i cjelovitosti Srbije.
Ali dok su srpski zločini, stvarni i izmišljeni, imali svoju funkciju u politici ratnih neprijatelja srpskog naroda - koju to vrijednost ugrožava istina o zločinima OVK?
Albanski narod na Kosovu se nikada nije ni borio za ljudska i građanska prava, dobili bi ih još 1992. godine u savezu sa srpskom demokratskom opozicijom samo da su izašli na izbore. Samostalnost im danas svakako ne ugrožava nejasna politika slabe Srbije. Mislim da se radi o druga dva nimalo načelna ali svakako važna razloga. Zahvaljujući Vašingtonu i Briselu, grupa ubica, kriminalaca i u nekim slučajevima manijaka, došla je u priliku da regrutuje ministre i generale, a jedna teroristička organizacija postala je oslobodilačka vojska i jezgro moderne armije. Ubistva, šverc, trgovina ljudima, organima..., droga i terorizam nijesu bili izbor SAD i EU, ali su bili dio zajedničkog preduzeća. Sramota je zajednička i zato se danas ovako jednodušno i brane. I dok prvi ljudi Albanije vode kampanju protiv ustanova Savjeta Evrope, predstavnici albanskog suda i tužilaštva su još prije nekoliko mjeseci odbili saradnju sa srpskim pravosudnim organima. Predsjednik Srbije Boris Tadić procijenio je odnose snaga i poručio da ni on ne smatra Tačija krivim dok ga ne osudi sud. Da li će taj sud biti sud Tačijevog naroda ili njegove stranke, Tadić ne spominje, ali izbor je takav. Bolje da otvoreno kažemo da ćemo na sve pristati, nego da nas poslije natjeraju. Ipak, ako Srbiju mogu da prisile na razna poniženja, da li je moguće da njeni državnici ne smatraju da postoji nešto što bi prevršilo mjeru i dovelo do toga da odbiju da učestvuju pa makar i izgubili vlast. Neka takve poslove radi opozicija, ona ista koja je 1999. dokazala da može da izgubi Kosovo a da se i dalje beščasno drži vlasti. Sadašnju vlast u Srbiji nije preporučila tek moć i pomoć iz inostranstva, već upravo moralna razlika u odnosu na socijaliste i radikale.
Prošle sedmice umro je Ričard Holbruk. Političar koji je mnogo učinio da ospori prava srpskom narodu u Bosni i Hercegovini i na Kosovu i Metohiji, ali je zato 1997. podržao održavanje neregularnih izbora koje je opozicija bojkotovala i tako posredno doprinio održanju Slobodana Miloševića. Izuvao je cipele prilikom posjete teroristima iz „OVK". Vodio pregovore koji su doveli do bombardovanja Srbije. Tri godine pošto je u Sarajevu objelodanjen ukupan broj žrtava građanskog rata, Holbruk je i dalje tvrdio da su Srbi ubili tri puta više Muslimana. Ipak, Holbruk će poslije svega ostati upamćen po tome što je vodio pregovore na kojima je očuvana Republika Srpska. Bosna i Hercegovina nije zahvaljujući njemu postala država, čak naprotiv. Kosovo su od Srbije otcijepili američki generali, pošto su njegovi „diplomatski" pokušaji propali, a sjever pokrajine još uvijek nije predat Albancima na upravu.
Holbrukova sudbina i reakcije na aferu u vezi sa trgovinom ljudskim organima ukazuju na prirodu odnosa SAD i EU prema Srbiji i srpskom narodu. Davne 1879. godine britanski državnik Gledston nagovjestio je moralno stanje u kome se danas nalazi politika ovih sila prema Srbiji. Treće načelo spoljne politike za koju se zalagao, definisao je sljedećim riječima: „Ako želimo postati apostoli mira sa ciljem da razumu drugih naroda omilimo svoja ubjeđenja, smatrajući ih za savršena, pa toga radi poričemo njihova prava, onda ćemo, to je više nego sigurno, srušiti vrijednost svojih načela."

PiŠe: Čedomir AntiĆ

 

http://www.dan.co.me/index.php?nivo=3&rubrika=Povodi&datum=2010-12-20&clanak=260571