Претражи овај блог

понедељак, 14. септембар 2020.

Albansko falsifikovanje i otimanje srpske istorije i kulture pokazuje prave razmere kosovskog spora

kosovo-online.com

Albansko falsifikovanje i otimanje srpske istorije i kulture pokazuje prave razmere kosovskog spora - Kosovo Online

3 minutes


Tekst objavljen u subotu na portalu "Koha ditore" u kome se bez ikakvog utemeljenja i istorijskih činjenica govori o "albanskim istorijskim spomenicima" navodeći pritom srpske manastire i crkve na Kosovu, pokazuje još jedan albanski pokušaj "prepravljanja" svoje prošlosti za šta koriste srpsku istoriju, koju žele da falsifikuju, ujedno to govori i koliki je nivo nerazumevanja i lošeg odnosa između Srba i Albanaca danas na Kosovu, poručili su na TV Pink advokat Goran Petronijević i Miloš Garić, urednik portala Kosovo Onlajn.

U tekstu Kohe, u kome se navodi i stara teza da su Srbi okupirali Kosovo, autor tvrdi da se kolevka srpskih crkava i manastira tokom vladavine Nemanjića "nije nalazila unutar Kosova", kao i da "teritorija današnjeg Kosova nije bila epicentar aktivnosti izgradnje srpskih crkava u doba Nemanjića".

Miloš Garić, urednik portala Kosovo Onlajn, kaže da pisanje prištinskog lista ne treba shvatiti naivno, ali i da je nešto tako bilo očekivano.

"Posle šoka koji se u Prištini dogodio vezano za sporazum u Vašingtonu, usledila je nova provokacija i zatezanje odnosa. Ovaj list je najstariji i važi u Prištini za jedan od najuticajnijih, i ne ide uz priču koju inače oni propagiraju. Tekst je bez utemeljenja i kada čitate shvatate kolika je dubina problema i nerazumevanja između Srba i Albanaca na Kosovu u ovom trenutku", ukazuje Garić.

Kako kaže, Srbija treba da nastavi da insistira na činjenicama i da ne dozvoli nikakvo falsifikovanje istorije.

"Oni će tek probati da ove tvrdnje plasiraju u svetsku javnost. Nalaze se u specifičnom političkom trenutku i sada im je svaka tema važna. Aljbin Kurti ima svakako radikalne odnose prema Srbiji, a u tu grupu se svrstala i Koha koja očigledno želi da dodatno poremeti odnose sa Srbijom", kaže Garić, ocenivši da Priština treba da bude pre svega zadovoljna sporazumom u Vašingtonu.

https://youtu.be/nj_CL06hQco

Advokat Goran Petronijević ocenio je da je cilj Albanaca da falsifikuju, na neki način operu, svoju istoriju i za to koriste  srpsku.

"Radi se o vrsti političke zloupotrebe nečega što je ozbiljnije od politike, a to je istorija. Oni pokazuju da im ništa nije sveto, da bi došli do cilja. Albanci peru svoju prošlost, kao devojka koja treba da se uda. Reč je o providnoj igri", objašnjava Petronijević, ocenjujući tekst koji je Koha objavila na nivou žute štampe.

"To sve prija njihovim ušima, i takve stvari oni žele da čuju",  dodaje Petronijević.

 

Стефан Немања и наше доба

politika.rs

Стефан Немања и наше доба

Епископ бачки Иринеј

5-6 minutes


Тешко да је ико могао очекивати овакву аутошовинистичку хистерију какву је изазвала најава подизања споменика великом жупану Стефану Немањи, од Бога прослављеном Светом Симеону Мироточивом, како је у именослов светих Православне цркве убележен родоначелник династије Немањићâ и једна од неколико најзаслужнијих и најзначајнијих личности српске историје. Духовни следбеници оних који су, на пример, слали људе на Голи оток, правили такозвана пасја гробља и чинили слична недела, траже од признатих уметника, научника, новинара и других да јавно осуде подизање овог споменика. Један, зачудо по презимену Поповић, јавно се заклиње да ће, чим он и његови истомишљеници преузму власт, одмах минирати споменик. Нема никакве сумње да би тако прошли и сви које он доживљава као политичке противнике. У том смислу, као саставни део истог насилничког, па и злочиначког менталитета, схватам припремање ломаче за поједине владике и сличне претње архијерејима. Да поновим, не треба ни најмање сумњати у озбиљност тих претњи, зато што је наш православни народ све то већ доживео и преживео. Пред остваривање тих претњи испречила се ипак једна реченица упућена владикама, коју је само поновио тај несрећни Поповић: „Када ми дођемо на власт..."

Ми, пак, који с радошћу очекујемо подизање споменика и освећење сваког новог храма посвећеног мироточивом светитељу српском, треба да чинимо све што Господ од нас очекује, а што је и Свети Симеон чинио, како би и наша отаџбина и било која друга земља и народ били поштеђени таквих искушења и страдања. Свако, пак, размишљање о овако опасним претњама или намерама ми, као хришћани, морамо закључити речима првог хришћанског мученика, Светог архиђакона Стефана: „Господе, не урачунај им грех овај!"

У исто време, у жељи да свој народ подсете на живот Светог Симеона, многи су ових дана добронамерно написали да је он основао прву српску државу. То није тачно, али је сигурно тачније – или макар мање погрешно – од тврђења оних који су 2004. године, поводом двовековног јубилеја Карађорђевог устанка, пласирали лажну максиму „два века српске државности". Немања је родоначелник светородне лозе и династије Немањићâ и творац потпуно независне, признате, а притом и јаке српске државе, увек присутне и живе у историјском памћењу нашега рода. Овде је прилика да укажемо на то да византијски и франачки писани извори говоре да велика и добро организована српска држава већ у 8. веку обухвата Далмацију, Србију, Босну, Паганију, Захумље, Травунију и Конавле. Ти извори сведоче о многим градовима, а не само о војним утврђењима наших предака.

У тим временима раног средњег века појављују се имена првих српских кнежева из династије Властимировића, која је предводила наш народ још у Полабљу, у данашњој Чешкој. Историјској науци су за сада позната имена српских кнежева Свевлада, Селимира, Владина, Ратимира, Вишеслава, Радослава, Просигоја и Властимира, кнеза по којем је династија названа. Та имена сведоче управо о владарском и државном континуитету код Срба од 7. до 10. века. Властимировиће, по смрти кнеза Часлава, наслеђује владарска породица Тихомировићâ, названа по Тихомиру, првом кнезу из тог рода. Године 1078, у време династије Војисављевића, кнез Миахило постаје први међународно признати српски краљ. Познат нам је ктиторски портрет краља Михаила, из 1080. године, у Цркви Светог Михаила у Стону, у данашњој Хрватској. Доба Михаиловог наследника краља Бодина врхунац је наше историје у раном средњем веку, јер је у јединствену државу успео да обухвати српске земље: Дукљу, Травунију, Захумље, Неретљане, Рашку и Босну. Овде ћемо, истичући ступање на историјску позорницу династије Вукановића, у којој ће се око 1113. године у Рибници, данашој Подгорици, родити Стефан Немања, застати и позвати све, нарочито младе нараштаје, да читају и уче о Стефану Немањи, о Светом Сави, да буду поносни на своје претке, да се моле у храмовима посвећеним Светом Симеону Мироточивом, у Београду, Ветернику крај Новог Сада, Чикагу, Подгорици, Лесковцу или Беранама, као и да се поклоне његовим светим моштима у његовој задужбини Студеници.

Напослетку, сви заједно треба да се радујемо што ћемо ускоро у Београду, после молитве у довршеном и величанственом Храму Светог Саве на Врачару, моћи да прошетамо лагано Немањином улицом до његовог споменика и да ту попијемо свеже цеђен и охлађен сок од малине из Ариља, а потом посетимо нови и његовог имена достојан Музеј Николе Тесле, највећег српског научника и једног од највећих светских научника. Први споменик Стефану Немањи, испред Музеја Николе Тесле, а подно Храма Светог Саве, биће заиста диван белег нашег времена. Сматрам да то никоме ко Српству добро мисли неће сметати. Коме ипак буде сметало, биће то показатељ његовог духовног стања и односа према сопственом народу и његовој вери, историји и култури.

Прилози објављени у рубрици „Погледи" одражавају ставове аутора, не увек и уређивачку политику листa

 

петак, 11. септембар 2020.

Londonski 'Ekonomist' o 'neobičnom zagrljaju Srbije, Kosova i Izraela'

 


Londonski 'Ekonomist' o 'neobičnom zagrljaju Srbije, Kosova i Izraela'

 

Britanski nedeljnik "Ekonomist" (The Economist) piše o "neobičnom zagrljaju Srbije, Kosova i Izraela" uz prošlonedeljno potpisivanje dokumenata o "ekonomskoj normalizaciji" u Vašingtonu.

List navodi da se retko dešava da se prepliću dve "najdugotrajniije problematične oblasti sveta Balkan s jedne, i Izrael i Palestina s druge strane, i to na miran način".

"Ali, 4. septembra predsednik Donald Tramp je telefonirao svom prijatelju (izraelskom premijeru) Benjaminu Netanjahuu, da mu kaže da je nagovorio lidere Srbije i Kosova nekada delova iste zemlje, a sada smrtnih neprijateljia, da srdačno zagrle Izrael".

"Ekonomist" piše da će "obe balkanske zemlje, ne hajući za politiku Evropske unije čijem se članstvu nadaju, priznati Jerusalim kao glavni grad Izraela".

"Nejasno je kako je Tramp nagovorio te dve balkanske zemlje na to", piše nedeljenik jer su, kako navodi, "njhovi lideri bili u Beloj kući da potpišu ekonomski sporazum koji su isposlovale SAD, izazivajući bol Evropske unije koja odvojeno pokušava da te neprijatelje ubedi da postignu medjusobni dogovor".


View article...

понедељак, 7. септембар 2020.

Ambasadorka Kurjak: Dokument iz Vašingtona nije obavezujući, nepotreban spor s Rusijom

 

Ambasadorka Kurjak: Dokument iz Vašingtona nije obavezujući, nepotreban spor s Rusijom

 

Bivša ambasadorka Srbije u Rusiji Jelica Kurjak izjavila je danas za Betu da dokument koji je predsednik Aleksandar Vučić potpisao u Vašingtonu nije obavezujući jer se ne radi o medjunarodnom sporazumu koji bi bio ratifikovan u organima zakonodavne vlasti.

"Skup u Vašingtonu je još jednom potvrdio da mi nemamo državne institucije koje rade svoj posao i da su svi naši i unutrašnji i medjunarodni odnosi svedeni na izrazitu personalizaciju politike koju zastupa Aleksandar Vučić", kazala je Kurjak.

Ambasadorka je navela da Srbija, kao ni njena delegacija u Vašingtonu, nije znala sadržaj dokumenta, jer o tim stavkama se nije raspravljalo u Skupštini Srbije ili u bilo kojem drugom nadležnom državnom organu.

"Dobili smo gotova rešenja koja nisu obavezujuća, jer se ne radi o medjunarodnom sporazumu koji bi bio ratifikovan u organima zakonodavne vlasti sva tri subjekta koja su potpisala dokument, odnosno dva subjekta pošto se govori da Amerika nije ništa potpisala", ocenila je ambasadorka.

Podsetila je da je pre odlaska Vu;i'eve delegacije u Vašington rečeno da je sporazum ekonomskog karaktera, "medjutim dobili smo dokument u kojem se nalazi nekoliko političkih tačaka o kojima uopšte nije razgovarano".

"To je veoma čudno, i nama sada treba da se objasni zašto Srbija prebacuje ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalim i zašto je napravljen tako veliki ustupak Donaldu Trampu koji prema svim analizama ima velike probleme u spoljno-političkom sektoru u kampanji za predsednika Sjedinjenih Američkih Država (SAD)", kazala je Kurjak.

Ona je ocenila da dogovori u Vašingtonu mogu da doprinesu poboljšanju ekonomske saradnje Beograda i Prištine, ali mogu da imaju i negativne posledice na saradnju za zemljama članicama Arapske lige, kao i sa Turskom, koje su već kritički reagovale na odluku da se srpska ambasada premesti u Jerusalim.

Jelica Kurjak je istakla da je u ovom trenutku najvažnije kako će na skup u Vašingtonu reagovati Rusija.

"Rusija je stalna članica Saveta bezbednosti i njoj je zaista stalo da se poštuje Rezolucija 1244, što je ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov i potvrdio u jučerašnjem telefonskom razgovoru s predsednikom Vučićem. Lavrov je Vučiću stavio do znanja da Rusija neće odustati od svoje pozicije prema Kosovu i dobrih odnosa sa Srbijom", kazala je ambasadorka.

Na pitanje Bete kako komentariše medjusobno prozivanje na društvenim mrežama izmedju Marije Zaharove i Aleksandra Vučića i njegovih saradnika, Kurjak je kazala da se radi o "neprimerenom dnevno-političkom gafu".

"Zaharova je visoko pozicionirani činovnik ruskog Ministarstva spoljnih poslova i ona sigurno nije objavila te fotografije i komentar bez prethodnog odobrenja svojih pretpostavljenih. Reakcija naših zvaničnika je bila 'brutalna', bez prethodnog razgovora s Lavrovom, što je takodje bilo pogrešno", ocenila je ambasadorka.

Dodala je da je Rusija veoma ozbiljna, kredibilna zemlja, potrebna Srbiji, a da je način na koji se iz Beograda reagovalo na post Zaharove bio nepotreban, "jer se sa Rusijom prave strateški dogovori".

Na pitanje Bete o tome kako komentariše to što se u dokumentu iz Vašingtona ne pominje Rezolucija Saveta bezbednosti UN 1244, Jelica Kurjak je kazala da se predstavnici vlasti u Srbiji već duže vreme ne pozivaju na Rezoluciju 1244.

"Mi u ovom trenutku ne znamo zašto se Rezolucija 1244 ne pominje, ni da li je u Vašingtonu razgovarano na tu temu. Ako se već duže vreme ne spominje Rezolucija 1244, onda to možda nagoveštava da smo spremni na neke druge korake", smatra ambasadorka.

Ambasadorka Kurjak je podvukla da Rezoluciju 1244 i ostanak Kosova u sastavu Srbije brani samo Rusija, "de fakto, temeljno i principijelno".


View article...

недеља, 6. септембар 2020.

Bofl diplomatija

danas.rs

Bofl diplomatija

Piše: Jovan Rajić

9-11 minutes


Konačno smo dočekali potpisivanje famoznog i dugo najavljivanog sporazuma između prištinske i srpske delegacije u Vašingtonu, koji smo svi iščekivali, više sa neizvesnošću i zebnjom, nego sa nestrpljenjem.

06. septembra 2020. 14.22

Foto: Pixabay/Sakurayim

Ovo pre svega jer niko u Srbiji nije imao uvid o čemu će se uopšte pregovarati u SAD, sa kim će se tačno razgovarati i da li će epilog svega biti potpisivanje nekog pravno obavezujućeg dokumenta koji bi, na ovaj ili onaj način, značio priznavanje Kosova kao države od strane Srbije.

Na kraju, čini se, ništa epohalno nije se dogodilo, osim što je američki predsednik ugrabio priliku da sebi pred izbore ubere još koji poen u jevrejskoj i LGBT zajednici, a da za američku ekonomiju sklopi dobre poslove kada je u pitanju infrastruktura na Kosovu i upravljanje čuvenim Gazivodama (ipak je, izgleda, dao Gazivode). Prištinska delegacija dobila je priznanje od Izraela i obećanje Srbije da u narednih godinu dana neće lobirati za nova povlačenja priznanja (što je u prethodnom periodu, treba to priznati, činjeno relativno uspešno) i sprečavanje članstva Kosova u međunarodnim organizacijama.

Srbija je, kao i obično kada je u pitanju ova vlast, bila kolateralna šteta, a njeni interesi ostali su u senci, sada već tradicionalnog, ličnog odnosa poštovanja i divljenja koji predstavnici svih velikih sila osećaju prema našem Predsedniku. Ovaj put, dobio je hemijsku olovku kojom lično Tramp potpisuje sve akte (pokloniće je Danilu), ključeve od Bele kuće (da može da dođe kad god poželi) i 15 minuta nasamo sa Trampom (da može da se hvali pred „ružičastim" i „marićevskim" auditorijumom). A šta je dobila Srbija ?

No, da krenemo redom. Sve je počelo kada nam je Predsednik saopštio da putuje u Vašington na pregovore sa prištinskom delegacijom, sa zebnjom, ali uz snažnu poruku da predaja nikada nije bila opcija za Srbiju (ovo mu je valjda neko savetovao da konstantno ponavlja i i on to neumorno i neumereno i čini). Takođe, rečeno nam je i da smo „10 puta spremniji" od prištinske delegacije i da ne zna sta je tačno agenda za sastanak u Beloj kući, ali da će se on, kao i uvek, junački boriti za naše interese.

Razuman čovek bi prvo postavio pitanje kako je upoznat sa spremnošću protivničke ekipe i na koji je tačno način kvantifikovao koliko smo puta spremniji od njih, ali to njegovim navijačima svakako nije previše bitno. Dodatno, za sastanak kućnog saveta stambene zgrade u Rakovici, prilikom lepljenja obaveštenja o njegovom održavanju na ulazna vrata zgrade, istakne se agenda sastanka i pitanja o kojima će se tom prilikom diskutovati (ovo znam iz prve ruke, živeo sam tamo). Da li bilo ko razuman veruje da se za sastanak u Beloj kući, sa predsednikom najmoćnije države na svetu, unapred ne znaju sve teme o kojima će se diskutovati, do tančina ?

Međutim, i pored ovako puno nepoznanica, Vlada Republike Srbije usvojila je deklaraciju kojom „šefu", što bi se reklo „na slepo", pruža snažnu podršku „u veoma teškim i kompleksnim razgovorima koje vodi u Vašingtonu u najboljem interesu svih građana", napominjući da su ovo vremena u kojima je potrebno pokazati jedinstvo. Kao da su to čuli, na jednom beogradskom kružnom toku spontano su se okupili i simpatizeri Predsednika republike, pružajući mu takođe blanko podršku za sve napore koji ga očekuju, složno poručujući Vučić = Srbija !

Ovako osokoljen, uz političku i narodnu podršku, predsednik je okupio četvoročlanu delegaciju i krenuo na sudbonosne pregovore preko okeana. A šta se događalo u Vašingtonu ?

Bilo je mučno gledati u četvrtak uveče kako naša delegacija u travi do kolena stoji na kružnom toku (opet kružni tok) u blizini Bele kuće i daje izjave za zabrinuti narod u otadžbini.

Glavna dilema oko sporne tačke 10 i šumovi u komunikaciji na liniji Vašington-Beograd, Grenel koji demantuje sve što predstavnici naše delegacije izjave, a oni, nesretnici, samo što mu ne kažu: „Pa ćuti čoveče, to mi moramo tako da predstavimo kod nas, nije važno šta tu piše i o čemu mi pričamo ovde, važno je kako mi to tamo prodamo". Bofl diplomatija kvazi diplomata, neko bi rekao. Na momente komično, ali pretežno tragično; ipak su oni tamo predstavljali ovu zemlju.

Ovde je svakako prednjačio Siniša Mali, koji je u sred sastanka izašao (valjda do toaleta), i tom prilikom novinarima saopštio kako se predsednik unutra bori nadljudskim naporima, „a da li će izdržati – videćemo", kao lekar koji nakon operacije na otvorenom srcu porodici pacijenta saopštava da su lekari učinili sve što je do njih. A ako i kojim slučajem de facto ili de jure priznaju nezavisnost Kosova – krivi su Koštunica, Tadić, Đilas, svi osim njih, koji su, ako se podsetimo 1999. godine sve ovo i zakuvali (kada kažem „oni", mislim na stranku preteču ove današnje koju svi oni predstavljaju, inače, crni deo tadašnje crveno-crne koalicije).

Predsednik je napomenuo u više navrata da u prethodnih 40, 50 godina niko iz Srbije nije imao priliku da sa američkim predsednikom ima bilateralni susret i da će to za njega biti velika čast. Ako odete na google i otkucate npr. „Đinđić i Buš", prvo što će Vam izaći je slika pokojnog Predsednika srpske Vlade, koji sa tadašnjim Predsednikom SAD u srdačnom razgovoru i sa osmehom na licu, zavaljen u fotelju (ne na hoklici) sedi i razgovara, stiče se utisak, o neobaveznim temama na početku (neformalnom delu) razgovora. Postavlja se pitanje, na koja verovatno psiholozi mogu da daju odgovor, iz kog razloga sadašnji Predsednik države ima potrebu da zaobilazi istinu čak i kada su u pitanju ove lako proverljive stvari i šta nam sve ne govori ili pogrešno interpretira, a u šta nemamo uvid.

Moram se, pred kraj osvrnuti i na sastav delegacije. Desna ruka u pregovorima predsedniku, bio je dokazani kradljivac intelektualne svojine, inače, po struci ekonomista Siniša Mali. Pored njega, u delegaciji je bio i Marko Đurić, diplomac privatnog Fakulteta za pravosuđe i privredu u Novom Sadu (???), kao i Marko Čadež, koji je prema dostupnim informacijama zvanje dipl. menadžera stekao na „Akademiji za marketing i komunikacije" u blizini Frankfurta.

Neko je na tviteru lepo primetio da je svojevremeno Slobodan Milošević (ne zaboravljajući ovde sve njegove grehe prema svom i drugim narodima) u svojim delegacijama ovog tipa uvek i bez izuzetka imao iskusne i školovane diplomate, kao i doktore pravnih nauka, profilisane za međunarodne odnose i međunarodno pravo. Vojislav Koštunica, doktor pravnih nauka, je za pitanja Kosova imao pomoć Slobodana Samardžića, još jednog doktora – političkih nauka, a Boris Tadić iskusnog diplomatu Dušana Batakovića, inače doktora sa Sorbone.

Vućiću eksperti nisu potrebni. On ih prezire. Oni imaju znanje, karakter i dostojanstvo. Znaju da povuku crtu i kažu „Ne, preko ovoga ne idemo". Sve što on ne poseduje i ne sme da uradi. Zbog toga je važno da u njegovoj delegaciji samo on govori i on se za sve pita, a da ostali članovi iste, u svakom smislu inferiorni u odnosu na njega, prave masu i ne postavljaju previše pitanja. Ovo poslednje važi i za novinare kojima je okružen i koje sa sobom vuklja levo-desno, razvlačeći kamere i mikrofone po trgovima i parkovima svetskih metropola, sve zajedno praveći jednu cirkusku predstavu koja ne priliči bilo kojoj ozbiljnoj državi. Ali to je priča koja je već poznata i ispričana više puta i na kojoj se ne vredi preterano zadržavati.

Konačno, Predsednika je u neku ruku bilo tužno gledati kako u „magarećoj klupi" potpisuje sporazum koji mu je serviran i kako, kao student prve godine fakulteta sedi na hoklici ispred Trampa, molećivo ga gledajući i nadajući se prelaznoj oceni. Ipak on, kakav god bio, tamo pod našom, srpskom zastavom, predstavlja ovu zemlju i nešto potpisuje u naše ime. On za to očekuje našu blanko podršku, bez da nas obaveštava o čemu se konkretno radi, tražeći da ga u tome podržimo bezrezervno, kao što je to učinila tehnička Vlada ili oni nesretnici sa beogradskog kružnog toka.

Ta ista Vlada apeluje na JEDNISTVO svih institucija i aktera. Kažu, sada nam je potrebnije nego ikad. I ja se slažem. Ali, možda je o tome trebalo da misle pre nego što su razvalili i obesmislili sve institucije, a sve ostale relevantne političke aktere i nezavisne intelektualce koji se sa njima ne slažu, satanizovali i obeshrabrili da se bilo gde pojave i iznesu svoj stav, a čitavu zemlju polarizovali do granice pucanja, usadivši u ova dva pola međusobnu mržnju i netrpeljivost, imanentnu sukobljenim stranama u građanskim ratovima. Ne gospodo, ovu čorbu koju ste zakuvali, sami ćete morati da kusate. Da ne kažem onu „sam pao, sam se razbio", jer se iskreno nadam da na kraju ove njihove avanture nećemo završiti razbijeni. Nadam se, ali strahujem. 

Autor je advokat

 

петак, 4. септембар 2020.

Србија, Белорусија и „принципијелност”

politika.rs

Србија, Белорусија и „принципијелност"

Живадин Јовановић

4-5 minutes


Судећи по извештајима медија, белоруски председник Лукашенко је реагујући на грубо мешање и притиске Запада у вези са изборима, рекао, поред осталог: „Нисам ја њима проблем, као што ни Србији није био проблем Слободан Милошевић, већ национално благо Србије, рудници, фабрике, банке... У Србији скоро да више ништа не припада држави, већ странцима који су им уништили апсолутно све фабрике и све банке. Покуповали им за бадава и уништили целокупну економију! Зар желите да и нашу земљу окупирају земље ЕУ да не би банкротирале, да и нама униште фабрике, да нам опљачкају све оно што смо годинама мукотрпно стварали? Е, то неће моћи ни по коју цену!"

Нема сумње да је однос Запада према новој убедљивој победи Лукашенка на изборима мотивисан геополитичким разлозима и циљевима, а не „бригом за демократију и људска права". Уосталом, и председница Европске комисије Урсула фон дер Лајен је још у свом програмском говору истакла да ће стратегија Комисије ЕУ бити геополитика.

Основни принципи међународних односа и Резолуција Генералне скупштине УН не допуштају никакво мешање са стране у изборне процесе независних држава. Руководећи се геополитичким циљевима, ЕУ у односу према изборима у Белорусији очигледно не поштује те принципе, нити Резолуцију УН-а. То се јасно види и у недавно усвојеној Декларацији ЕУ, којом се избори у Белорусији карактеришу као недемократски, нефер, а резултати избора не признају.

Судећи поново по извештајима медија, Србија се накнадно придружила Декларацији ЕУ и на тај начин посредно и са извесним закашњењем, прихватила све ставове из тог документа и на тај начин се умешала у изборни процес пријатељске, савезничке земље.

Интересантно је да о овом придруживању Србије једном документу ЕУ непринципијелне суштине, српска јавност сазнаје посредно, од Сема Фабриција и Ентонија Годфрија, првих дипломатских представника ЕУ, односно САД у Београду, дакле „из страних извора", а не од званичних представника српске дипломатије, или владе, што је пракса суверених и независних земаља. Зашто је тако, остаје нејасно. Да ли је, можда, некоме засметало што је Лукашенко подсетио на случај Србије, на својевремено мешање Запада у изборе у Србији и на све „благодети" које су Србију потом стигле? Шта стоји иза „кашњења" Србије у „придруживању" Декларацији ЕУ? Није ли неко у међувремену „охрабривао" независну Србију да се придружи Декларацији ЕУ?

Србија и Белорусија су пријатељске савезничке земље. Године 1944. белоруски борци су учествовали у ослобађању Београда. Лукашенко 1999. године посећује Београд под бомбама, да би изразио солидарност са Србијом и оштро осудио злочиначку агресију НАТО-а. Белорусија је пружила Србији и значајну хуманитарну помоћ. А 2020. године Белорусија је поклонила више борбених авиона и друге војне опреме одбрамбеног карактера. Белорусија принципијелно подржава суверенитет и територијални интегритет Србије, није признала ни једнострану сецесију Косова и Метохије, нити били чиме показује да би такав став променила, Лукашенкова влада је подржала бесцаринску трговину Србије и ЕАУ.

Србија се придруживањем Декларацији ЕУ умешала у изборни процес Белорусије, иако то представља кршење принципа и одлука УН-а. С друге стране, Србија не жели да се меша у изборни процес у Црној Гори, позивајући се на принципе немешања у унутрашње послове суверених држава. Овај принципијелни став се саопштава директно, а не из страних извора.

Шта је заједничко у овим опречним ставовима? Вероватно, геополитика ширења на Исток.

Председник Београдског форума за свет равноправних

Прилози објављени у рубрици „Погледи" одражавају ставове аутора, не увек и уређивачку политику листa

 

Dušan Proroković - Zapad je pustio Mila niz vodu

standard.rs

Dušan Proroković - Zapad je pustio Mila niz vodu - Novi Standard

Dušan Proroković

7-8 minutes


Izbori su početak političke tranzicije u CG, a Zapad, koji je pustio Mila niz vodu, sada treba da se izjasni šta će s njim. Što pre usledi odgovor, svima će biti lakše

Najpre je dan pred izbore objavljena serija tekstova u zapadnim medijima, u kojima je Milo više kritikovan nego za prethodne tri decenije. Obnarodovana je i odavno poznata stvar: vlast pobeđuje zahvaljujući fantomskim biračima. Navodi se cifra od cirka 40 hiljada ljudi, što je na uobičajenu izlaznost oko 10 posto, a možda ih je i više.

Zatim je na dan izbora, delom zbog velike izlaznosti u prvim satima glasanja, ali i zbog spoljnog pritiska sprečen svaki pokušaj nekog novog „državnog udara" kako bi se Milo spasio na identičan način kao i pre četiri godine. Na fantomske birače su zažmurili, dalje od toga nisu želeli. Potom je u izbornoj noći nateran da prizna rezultate, iako je iz štaba DPS-a u 21 čas saopšteno da sa tradicionalnim partnerima imaju sigurnu većinu. Nakon izbora DPS je opet nateran na povlačenje, samo je ovoga puta to bio demanti da organizuju miting u Podgorici.

Naposletku, rafiniranim diplomatskim jezikom Žozep Borel i Oliver Varheji su u zvaničnoj poruci saopštili da EU sa Milom više nema ništa. U izjavi se ukazuje na „neophodnost uključivanja aktera i institucija u transparentan, odlučan i inkluzivan dijalog o primeni preporuka kako bi se rešili dugogodišnji izborni nedostaci uoči sledećih izbora" i da se meseci pred nama „moraju iskoristiti za produbljivanje i ubrzavanje političkih i ekonomskih reformi, posebno u oblasti vladavine prava".

Em znaju kako su sprovođene izborne krađe prethodnih godina (Slavko Perović je svojevremeno rekao da se Milu ovaj model osladio na referendumu, kada je prvi put primenjen kako bi se namakla većina od 55 odsto), em je stav da sa Đukanovićem nema vladavine prava, samim tim ni ispunjavanja famoznih poglavlja.

RAZLIČITI SCENARIJI
Jednostavno, Milo je nakon dve decenije iz statusa kooperativnog stabilokrate prebačen u kategoriju problematičnih lokalnih kabadahija. Postao je preveliko opterećenje – homogenizovao je opoziciju, probudio istorijsko pamćenje i ugrozio projekat na kom se u raznim kuhinjama radilo četvrt veka, a koji ionako bejaše na klimavim nogama. Naravno, niko sada neće priznati da je i u poslednju epizodu tog projekta, posvećenu izgradnji „crnogorske crkve", Milo poguran sa istih adresa. Pobeda ima sto očeva, poraz samo jednog krivca.

Ipak, sa druge strane, isto kao što je jasno da je Milo pušten niz vodu, belodano je i da se on sa tim ne može pomiriti. A i kako bi nakon trideset godina vlasti. „Svaka ljubav tokom vremena bledi, samo ljubav prema vlasti jača." To je boljka svih lidera koji dugo traju. Otuda i ideja o kohabitaciji deluje kao fantazmagorija. Uprkos poređenjima iz Hrvatske (Plenković — Milanović) i Srbije (Koštunica — Tadić).

Predsednik Crne Gore i DPS-a Milo Đukanović tokom glasanja, 31. avgust 2020. (Foto: Snimak ekrana/Jutjub)

Sa jedne strane, tu je kreativno tumačenje kako mandat najpre mora ponuditi listi sa najvećim brojem glasova (dakle – DPS-u), a zatim se to može produžiti na 90 dana, završiti neuspehom i na kraju dovesti do raspisivanja novih parlamentarnih izbora početkom 2021. godine. Uz to se očekuje i pobeda Bajdena na američkim predsedničkim izborima. Ovakav scenario je teško zamisliv. Ne samo zato što Bajden mnogo greši, već i zbog toga što je Milo „prvi trepnuo". Nateran je na odustajanje od nekoliko ključnih akcija, taj proces je sada ireverzibilan. Takođe, falsifikovanje izborne volje građana nije prihvatljivo nikome u Vašingtonu i Briselu pošto im to potpuno kvari računicu u Belorusiji. Stajući uz Milove marifetluke dodavali bi municiju direktno Lukašenku.

Sa druge strane, moguće su razne provokacije u cilju prikazivanja kako se „Crna Gora vraća u devedesete". U projektovanom haosu i indukovanim sukobljavanjima Milo bi se prikazao kao jedini faktor stabilnosti. Međutim, i ovakav pristup je feleričan. Opet, ne samo zato što su lideri tri opozicione liste ovo prepoznali i oko toga do sada nisu pravili greške, već i što je cena visoka, pa i previsoka za sve međunarodne aktere. Prvo, ko zna gde sve to može završiti. Drugo, što se „zapadnih influensera" tiče, oni jesu Mila označili za „deo problema", ali neki novi, reformisani i dekriminalizovani DPS za njih u perspektivi čini „deo rešenja".

Biće izbora i glasanja i nakon Mila, biće globalnih i regionalnih sučeljavanja, novih izazova i pretnji, samim tim i mnogih prestrojavanja u političkom životu Crne Gore. Pokušaj mobilisanja partije za očuvanje jedne fotelje na kraju će dovesti do uništenja celokupne stranačke infrastrukture. Braniti propalu stvar kroz izazivanje nereda ima krupne posledice.

ŠTA S MILOM?
Skandalozno postizborno saopštenje DPS-a, u kom se za poraz okrivljuju svi, od Beograda do EU i NATO (to je ona „međunarodna zajednica" koja nije branila Mila od „litijaša"), upravo potvrđuje da je predsednik spreman da do kraja žrtvuje ono što mu je preostalo pre no što ostane sam. Sa Milom može niz vodu otplivati i DPS, a sa tim i politika koju su baštinili. Problem je što su sa političkog Zapada zarad stvaranja te baštine mnogo uložili, i sada ne bi da im propada investicija i godine truda.

Dakle, manevarski prostor za bilo kakvo „izvlačenje" ostaje preuzak. Svakako i zbog toga što sam Milo nikakve izlazne strategije nije smišljao, niti kada je donosio sporni zakon, niti kada je raspisivao izbore. Valjda je očekivao da će ga, po običaju, sponzori i mentori sačuvati. U ovim okolnostima, praktično, jedina održiva alternativa jeste traženje garancije za penzionerske dane, negde na nepoznatoj lokaciji, daleko od politike. Da ostavi na miru i region, i Crnu Goru, na kraju i DPS.

Teško je prognozirati i da li je on na to spreman, ali još i više da li postoji spremnost za tako nešto kod onih koji su vlasni da garancije potpišu. Jer, narativ o Milu sada se potpuno menja – i u Vašingtonu, i u Briselu. Da traži tako nešto od Moskve, bilo bi shvaćeno kao šala.

Građani Podgorice ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja proslavljaju pobedu opozicije na izborima u Crnoj Gori, 31. avgust 2020. (Foto: mitropolija.com)

U svakom slučaju, izbori su početak političke tranzicije u Crnoj Gori. Taj proces se neće odigrati brzo i bez problema kako zamišljaju glasači dojučerašnje opozicije, ali neće ni trajati u nedogled kako to misle pobornici dosadašnje vlasti. Jer, naposletku, obrni-okreni, on će se svesti samo na jedno pitanje: šta sa Milom? Što pre usledi odgovor biće lakše svima. I u Crnoj Gori i u regionu.

Zapad je pustio Mila niz vodu, sada treba da se izjasni šta će sa njim!? U suprotnom, ako odgovora ne bude u razumnom roku, posledice će biti veće.

Naslovna fotografija: Savo Prelević/AFP via Getty Images

Izvor Sputnjik