Претражи овај блог

субота, 5. мај 2007.

SRPSKO OGLEDALO: FELDMARŠALU IMA KO DA PIŠE



SRPSKO OGLEDALO 93



 



Oliver Vulović



 



FELDMARŠALU IMA KO DA PIŠE



 



Dok , devetog maja, Evropa slavi Šumanov plan kojim je
1950 godine započeto stvaranje današnje EU, Srbija bije odlučnu bitku za
propast jednog drugog evrospkog plana , Ahtisarijevog, koji se po svom
legalističkom bazisu, stilu i formi  ne sukobljava samo direktno i sa svim
tekovinama Šumanovog plana nego i sa svim ostalim zvaničnim dokumentima,
deklaracijama i rezolucijama koje su evropske zemlje utkale u pravila
sopstvenog  pojedinačnog i zajedničkog funkcionisanja i postojanja nego i
uredjenja života kompletne planete. Srbija bije bitku protiv plana kojim bi pre
mogla da se podiči vlada u ime koje je , na isti dan ali 1945. godine,
nacistički feldmaršal Kajtel potpisao kapitulaciju. Na dan kada bi trebalo da
slavimo i evropski dan ujedinjenja ali i pobedu te iste Evrope i saveznika nad
fašizmom i nacizmom , pobede u kojoj su značajnu ulogu imali i Srbi, mi smo u
situaciju da sa nekadašnjim saveznicima i saborcima vodimo odsutne diplomatske
bitke u sprečavanju zaživljavanja jednog projekta čiji su duhovni i praktični
oci baš fašisti i nacisti , projekta rasparčavanja Srbije ili ti nezavisnog
Kosmeta.



 



Nekadašnji saborci hoće da nas stave pred izbor, 
ili ispunjavanje nekadapnjih Hitlerovih i Musolinijevih geostrateških zamisli
ili nam sledi sudbina evrospkih beskućnika koji će od kompletne Evrope sa
njenim fondovima i kulturom moći da budu bliski samo sa njenim ivičnjacima,
slivnicima, šahtovima, betonom, autobuskim stanicama i izlozima prodavnica,
dakle samo sa onim što nam se spolja može prikazati u kratkom periodu jedva
odobrene posetilačke vize. Poslovne vize će moći da dobiju samo oni koji tamo
budu pozvani na pregovore o modalitetima odlaganja evropskog djubreta u našoj
zemlji. Ako tako budemo vredno radili dvadesetak godina (ambasador Cobel) možda
jednog dana i EU odobri neki plan tešnjih veza ili privilegovanog susedstva sa
neposlušnom Srbijom koja je svoju evropsku budućnost i i evroatlantske
integracije suludo proćerdala ne poštujući briselske ultimatume i odrekla se
najbitnijeg dela svoje teritorije, najvažnijeg dela svog istorijskog pamćenja.
U tom magnovanjskom bauljanju jedva da smo i svesni i šta su nam sve uradili i
šta se sve pripremaju da nam urade, jer su već mnogo toga nam
nepodnošljivog  učinili. Konstruktivnost, objektivnost, realnost i milion
drugih lepih, za sada sa mekim oštricama tupih reči se šalje u etar ove države
ne bi li nam se nacionalna lobotomija uradila što lakše uz kreiranje
autosugestivnog osećaja apsolutne bezbolnosti i olakšanja. Nikom nije lako pa
ni onoj trojici tipova koji su i u vreme pisanja ovog teksta „pravili
vladu" dok se rusko ministarstvo spoljnih poslova bavi onim što treba da
radi srpsko a vladika Artemije radi ono što treba da rade Koštunica i Tadić a
neka Garda Cara Lazara se bavi onim što treba da radi Vojska Srbije. Evropska
kuća Srbiju gleda kao potencijalnog gosta kojeg najradje vidja samo kada mora i
to u stilu – komada ništa uneo, komada ništa izneo – kojem se toplo ponude
ostaci obroka i lepa reč ali i neskrivena srdačnost prilikom ispraćaja. Ima li
igde mesta za nas i da li nas iko želi je



pitanje koje se nameće sludjenom Srblju koristeći isti
način zamene teza kao tokom bombardovanja kada smo i pored rušenja nam države
nazivani agresorima, dok se u ovom slučaju namerno prenebegava činjenica da mi
imamo svoju kuću koju želimo da zadržimo celu i neoštećenu i da baš nije tačno
da  kod nas neće niko da dodje i da nemamo kome da odemo ako to nije EU.
Ako Amerika može da ima svoje „otpadničke države" pa po Bogu zašto ih ne
bi imala i EU koja se svojim ponašanjem na Balkanu ne razlikuje puno od
ponašanja prekoatlantskog velikog brata u ostatku sveta.Treba vredno vežbati
strogoću do momenta kada se osim spoljnih granica sa Alžirom naprave i
unutrašnje evropske granice kao nekada u SSSRu. Srbija je divan opitni prostor
za takve naume, a srpski narod dovoljno mali ili nedovoljno veliki da opit
izdrži. U ostalom koga bi 9. maja ili bilo kojeg devetog bilo kojeg meseca i
bilo koje godine u ovom mondijalističkom Novom svetskom poretku trebalo da bude
briga za srpski narod. Ne znam da li o tome razmišljaju i ona već pomenuta
trojica tipova tokom svoje partije pokera, okruženi poluzaintzeresovanim
kibicerima dok im ulog od osam miliona duša i preko stohiljada kvadratnih
kilometara bez obzra na tok igre se sam od sebe topi.



 



Jedno je sasvim jasno, da  je Kajtel znao šta će se
62 godine kasnije dogadjati potpis bi mu bio lepršaviji, stisak pera lakši i
mimika lica vedrija. Počivaj mirno Vilhelme, misle danas na tebe i tvoj Alber i
tvoj Marti, tvoj Oto i tvoji Ričard i Nikolas. Na žalost, iz sasvim drugih
razloga mislimo i mi, kada nas Šuman već nije predvideo.



 







Powered by ScribeFire.

уторак, 3. април 2007.

OBRAĆANJE PREDSEDNIKA VLADE SRBIJE VOJISLAVA KOŠTUNICE SAVETU BEZBEDNOSTI UN



OBRAĆANJE PREDSEDNIKA VLADE SRBIJE VOJISLAVA KOŠTUNICE
SAVETU BEZBEDNOSTI UN



 



POLITIKA - SVET I MI - Utorak, April 03, 2007 23:15



 



KostunicaUN04_m Poštovani gospodine predsedniče,
poštovani predstavnici zemalja članica SB, gospođe i gospodo, Želim pre svega
da izrazim posebno poštovanje prema ovom visokom telu svetske organizacije.
Verujem da je prisutnim uvaženim predstavnicima država članica Saveta
bezbednosti dobro poznata činjenica da je Srbija stara evropska država. Ona je,
pored ostalog, bila član još Lige naroda, a jedna je od zemalja-osnivača
Ujedinjenih nacija. Sa svojom viševekovnom državnom tradicijom, Srbija je
učestvovala u izgradnji evropske istorije i izgradnji trajnih i univerzalnih
vrednosti sveta u kojem živimo. Tu pre svega mislim na suštinske vrednosti kao
što su vladavina prava i pravda.



 



Siguran sam da delimo zajedničko uverenje da svaka država
ima neprikosnoveno pravo, zagarantovano Poveljom UN, da za nju važe opšta
načela međunarodnog prava i elementarna pravda. Do danas niko nije pokušao da
ospori osnovni princip poštovanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta
međunarodno priznatih država, ili da prekrši princip nepovredivosti međunarodno
priznatih granica. Naglašavam da je to tako bilo sve do predloga Specijalnog
izaslanika Martija Ahtisarija, koji u tom pogledu predstavlja istorijski
presedan.



 



Srbija je već jasno saopštila da je Specijalni izaslanik
Ahtisari - suprotno načelima međunarodnog prava, suprotno Povelji UN, suprotno
Rezoluciji SB 1244, suprotno Završnom helsinškom aktu, suprotno Ustavu
Republike Srbije i suprotno elementarnoj pravdi - predložio da se otme 15 odsto
teritorije Srbije. Njegov predlog predviđa da se jednostrano prekroje
međunarodno priznate granice Srbije i da na njenoj teritoriji albanska
nacionalna manjina, u neposrednom susedstvu postojeće, stvori još jednu
albansku državu. Kada se jedna država i jedan narod suoče sa ovakvim pokušajem gaženja
prava i pravde, tada svaki građanin i cela zemlja pouzdano znaju i najdublje
osećaju da je u samim temeljima ugroženo njihovo državno i nacionalno
dostojanstvo.



 



Zato Srbija, gospodine predsedniče, odlučno odbacuje
Ahtisarijev predlog kao protivpravan i nelegitiman akt rasparčavanja države
Srbije. Nikada i niko nije Specijalnom izaslaniku mogao dati mandat da prekrši
princip suvereniteta i teritorijalnog integriteta i da promeni državne granice
Srbije. Istina je da je Generalni sekretar UN Martiju Ahtisariju poverio mandat
da bude posrednik u razgovorima za određivanje budućeg statusa srpske pokrajine
Kosovo i Metohija. Kao što je i istina da SB nije, niti je mogao, dati
Ahtisariju mandat da otvori pitanje državnog statusa Srbije, zato što to ne
dozvoljava Povelja UN.



 



Savet bezbednosti je pravo mesto da se Martiju Ahtisariju
postavi pitanje na čemu on zasniva svoj predlog da se prekrši princip
suvereniteta i teritorijalnog integriteta međunarodno priznatih država i da se
Srbiji, državi članici UN, na taj način otme značajan deo njene teritorije.
Pošto Specijalni izaslanik do sada o tome nije rekao ni jednu jedinu reč,
krajnje je vreme da saznamo pravni osnov ovakvog njegovog predloga. Naravno,
gospođe i gospodo, da svi znamo da, sve dok je na snazi Povelja UN, za ovakav predlog
ne može postojati pravni osnov. Kršenje prava ne može nikakvim objašnjenjem
postati pravo, niti onaj koji raspolaže silom može pravno nasilje da pretvori u
pravo.



 



Pravo pitanje glasi: zašto Ahtisari nije delovao saglasno
mandatu koji je dobio i zašto nije bio posrednik u vođenju razgovora koji su se
morali kretati u okviru Rezolucije 1244, odnosno Povelje UN? Umesto da bude
posrednik, Ahtisari je odlučio da napravi ultimativni predlog koji nema ni
najmanje dodirne tačke sa stanovištem Beograda i koji je direktno suprotan svim
važećim međunarodnim normama.



 



Onog trenutka kada se Specijalni izaslanik odlučio da
radi suprotno Povelji UN, pokazalo se da on i nema za cilj da pomogne da dve
strane postignu kompromisno rešenje. Nema sumnje da je Ahtisari svesno stao na
jednu, albansku stranu, i ponudio predlog koji zadovoljava interese samo
albanske strane. Kao dokaz najbolje može da posluži činjenica da je Srbija ovaj
plan bez ostatka odbacila, a albanska strana bezpogovorno prihvatila.



 



Srbija je, gospodine predsedniče, to hoću posebno da
naglasim, od samog početka veoma strpljivo pokušavala da Specijalnom izaslaniku
ukaže da je za uspeh njegove misije ključno da se pridržava dve osnovne
obaveze. Prva je da se razgovori moraju voditi u okviru Povelje UN, a to znači
puno poštovanje načela nepovredivosti međunarodnih granica i poštovanja
suvereniteta i teritorijalnog integriteta postojećih država. A druga je obaveze
bila da bude posrednik u pronalaženju kompromisnog, obostrano prihvatljivog
rešenja, a nikako zastupnik jedne, u ovom slučaju albanske strane. Očigledno je
da se Ahtisari, i pored našeg stalnog podsećanja, u potpunosti oglušio o ove
dve ključne obaveze. Zato je njegov predlog u direktnoj suprotnosti sa Poveljom
UN, zbog čega Srbija sa punim pravom insistira da Savet bezbednosti odbaci ovaj
predlog kao protivpravan i nelegitiman.



 



Upravo zbog nedostatka bilo kakvog pravnog osnova da se
Srbiji otme njena teritorija, sve češće se u poslednje vreme mogu čuti
upozorenja da će albanski separatisti i teroristi, ukoliko Kosovo ne dobije
nezavisnost, pribeći masovnom nasilju. Srbija pita da li SB može da pređe preko
otvorene pretnje nasiljem i, više od toga, da dozvoli da pretnja nasiljem bude
argument za stvaranje nove države na teritoriji već postojeće i međunarodno
priznate države. Srbija je uverena da je autoritet SB neprikosnoven u
odbacivanju svake pretnje i da će se ovo visoko telo najodlučnije suprotstaviti
posezanju za nasiljem kao sredstvom rešavanja kosovskog pitanja, kao što bi to
učinilo u slučaju bilo kojeg sličnog problema.



 



Koristim ovu priliku, gospodine predsedniče, da ponovo
nedvosmisleno ukažem svim uvaženim državam članicama SB da je Srbija potpuno
opredeljena da konstruktivno i odgovorno učestvuje u razgovorima za
pronalaženje kompromisnog rešenja za južnu srpsku pokrajinu. Od najveće je
važnosti da se uoče svi nedostaci u prethodnom pregovaračkom procesu i da se
novi međunarodni posrednik u potpunosti usredsredi na pronalaženje kompromisnog
rešenja, koje bi nužno moralo biti saglasno fundamentalnom principu očuvanja
suvereniteta i teritorijalnog integriteta države Srbije.



 



Srbija je potpuno uverena da je moguće pronaći takvo
kompromisno i istorijski pravično rešenje. Srbi i Albanci vekovima žive zajedno
i vekovima Kosovo i Metohija pripada Srbiji. Srbija ispoljava čvrstu i dobru
volju da albanska nacionalna manjina saglasno Rezoluciji 1244 ostvari suštinsku
autonomiju u pokrajini Kosovo i Metohija. To znači da bi, s jedne strane, bilo
omogućeno Albancima da u Pokrajini sami upravljaju svojom vlastitom budućnošću
i ostvaruju svoje interese, a Srbija bi, saglasno Povelji UN, zadržala svoj
suverenitet i teritorijalni integritet. Te dve stvari je apsolutno moguće
pomiriti. Za Srbiju bi u takvom slučaju bilo potpuno prihvatljivo da UN
nadgledaju sprovođenje i ispunjavanje suštinske autonomije Kosova i Metohije
unutar Srbije.



 



Koliko je ispravan ovaj pristup koji predlaže Srbija
najbolje se može videti ako postavimo pitanje, koja bi se nacionalna manjina
danas u svetu usudila da odbaci ovako definisanu suštinsku autonomiju. Verujem
da smo svesni da će - ako se jednom napravi presedan, i ako se nacionalnim
manjinama jednom da pravo da, razbijajući postojeće države, krše Povelju UN -
to značiti da je svet prešao Rubikon. Nema sumnje da se iz ovakvog presedana
mogu izroditi krajnje opasne posledice po mir u svetu.



 



Zato stav Srbije glasi da je nužno započeti novi
pregovarački proces sa novim međunarodnim posrednikom, kao i da se moramo
usredsrediti na raspravu o najboljem obliku suštinske autonomije za Pokrajinu.
Ponavljam da su Srbi i Albanci vekovima živeli zajedno i da je nedopustiv
zaključak albanskih separatista da je nemoguć zajednički život. Istinska
demokratska načela i opšteprihvaćeni princip multietničnosti podrazumevaju
podelu odgovornosti za zajednički život. U toj podeli odgovornosti albanska
strana bi preuzela sve nadležnosti iz dogovorene suštinske autonomije. Širom
sveta su pronalažena različita rešenja za ostvarivanje autonomije nacionalnih
manjina i nedopustivo je da, samo u jednom slučaju, samo jedna manjina dobije
ekskluzivno pravo da stvori državu, i da samo za tu manjinu ne bude dovoljan ni
najviši oblik autonomije.



 



Vreme je da stvari postavimo na pravi i valjan način i da
započnemo neposredne razgovore Beograda i Prištine. Nažalost, do sada, i pored
insistiranja Beograda, do takvih razgovora zapravo nije došlo. Više puta je
ponavljana činjenica da je dosadašnji međunarodni posrednik Marti Ahtisari, pre
nego što je dao svoj predlog, organizovao samo jedan sastanak na kojem je
razgovarano o statusu Pokrajine. Ako se svi slažemo da je kosovski problem
složen, podrazumeva se da se takvo pitanje ne može razrešiti na jednom jedinom
sastanku. Zato je potrebno iskazati čvrsto opredeljenje da kontinuirani dijalog
dve strane do postizanja obostrano prihvatljivog sporazuma bude jedini način
utvrđivanja budućeg uređenja Pokrajine, i - što je posebno važno - da to bude
put koji je obavezujući za sve strane. Ako jedna strana ne želi dijalogom da
dođe do rešenja, već preti nasiljem, moraju se definisati jasni mehanizmi da se
teror onemogući, odnosno sankcioniše.



 



Poštovani gospodine predsedniče, Srbija danas konkretno
predlaže da osnova za novi pregovarački proces bude sveobuhvatan razgovor o
sprovođenju važeće Rezolucije 1244. Pravi je trenutak da objektivno sagledamo
da li su i u kojoj meri do sada ostvareni obavezujući uslovi koji su jasno
definisani ovom Rezolucijom. Još konkretnije, Beograd u punoj meri podržava
inicijativu Rusije da SB odredi svoju misiju koja bi posetila Srbiju i na licu
mesta se uverila u dosadašnji stepen ispunjenosti obaveznih standarda. Na prvom
mestu bi misija SB mogla sama da se uveri koliko se prognanih Srba za ovih osam
godina vratilo u Pokrajinu. Dobro je poznato da je od 1999. godine više od
200.000 Srba prognano iz Pokrajine. Samo iz glavnog grada Pokrajine Prištine je
prognano više od 40. 000 Srba i danas u Prištini živi svega oko 100 Srba. Šta
zapravo znači da u glavni grad Pokrajine ne mogu da se vrate prognani Srbi? Da
oni ne mogu da se vrate u neke krajnje nepristupačne sredine, možda bi neko i
mogao da pronađe neki logičan razlog. Ali činjenica da prognanici ne mogu da se
vrate zato što nisu bezbedni u glavnom gradu Pokrajine i da oni nisu bezbedni u
drugim velikim gradovima kao što su Peć, Prizren, Uroševac, Gnjilane najbolje
svedoči u kojoj su meri neispunjeni standardi koje je naložila Rezolucija 1244.



 



Uoči ove sednice SB teroristi su raketama gađali srpski
manastir Dečani koji potiče iz 14 veka, i koji se nalazi pod zaštitom UNESKO-a.
A Dečani nisu jedini manastir koji se našao na udaru terorista. Za poslednjih
nepunih osam godina teroristi su srušili preko 150 takođe drevnih manastira i
crkava, od kojih mnogi predstavljaju vredno srpsko i evropsko kulturno nasleđe.



 



Zbog svega toga naredni korak koji nas očekuje morao bi
biti utvrđivanje stvarnog stanja u sprovođenju Rezolucije 1244, i Srbija je
uverena da je to najbolji način da započnemo novi ciklus razgovora. Posebno
naglašavam da Rezolucija 1244 eksplicitno potvrđuje državni suverenitet i
teritorijalni integritet Srbije na Kosovu i Metohiji i zahteva da se obezbedi
suštinska autonomija za Pokrajinu. To omogućava da ova važeća Rezolucija SB
zauzme centralno mesto u budućim razgovorima o uređenju Pokrajine.



 



Srbija i ovom prilikom upozorava da Rezolucija 1244 SB
ima obavezujuću snagu za vlade svih država članica UN. Nijedna država ne sme da
prekrši ovu Rezoluciju i da se jednostrano određuje prema budućem statusu
Pokrajine. Svako jednostrano priznanje nezavisnosti Kosova predstavljalo bi
najgrublje i naglašavam dvostruko kršenje normi UN. Bile bi prekršene i Povelja
UN i važeća Rezolucija 1244, čime bi svaka država koja se odluči na takav
protivpravni akt direktno pogazila autoritet svetske organizacije. Podrazumeva
se da bi Beograd u potpunosti kao ništavno odbacio svako priznanje nezavisnosti
Pokrajine, jer bi to predstavljalo direktno mešanje tih država u unutrašnje
stvari Srbije. U tom slučaju Srbija bi insistirala da SB poštujući sopstvenu
Rezoluciju 1244 zaštiti i potvrdi nepovredivost suvereniteta i teritorijalne
celovitosti Srbije i njenih međunarodno priznatih granica.



 



Želim posebno da vas upoznam da je Srbija krajem prošle
godine donela novi Ustav. Mora se uvažiti činjenica da je na referendumu više
od polovine ukupnog broja punoletnih građana iskazalo svoju slobodnu volju,
ponovno utvrđujući kao ustavnu kategoriju da je pokrajina Kosovo i Metohija
neotuđivi deo teritorije Srbije. Pitanje teritorijalne celovitosti Srbije u
potpunoj je nadležnosti suverene volje naroda Srbije, a donošenjem novog Ustava
nedvosmisleno i izričito su potvrđene sadašnje međunarodne državne granice
Srbije.



 



Podsećam još jednom da je Srbija stara evropska država i
da ona ne dozvoljava da se pravo i pravda gaze otimanjem njene teritorije.
Dostojanstvo moje zemlje i mog naroda neodvojivo su povezani sa Kosovom i
Metohijom na kome je nastala naša država, naša vera, naša kultura i naš
nacionalni i državni identitet. To je pitanje istine, prava i pravde za Srbiju.



 



Kao i svaka suverena država Srbija svoju budućnost vidi u
svojim međunarodno priznatim granicama, i svoju budućnost vidi u punoj celini
svoje državne teritorije. Možete biti sasvim sigurni da srpski narod nikada
neće dozvoliti da se njegova država komada, niti bi ikada mogao priznati
postojanje nezavisne države na svojoj teritoriji.



 



Na samom kraju, gospodine predsedniče, zahvaljujem Vam na
prilici da izložim stavove Srbije, da obavestim SB da je Srbija odbacila
Ahtisarijev predlog, i da zatražim od SB da, uz novog međunarodnog posrednika,
pokrene nove pregovore, koji će ovoga puta važeću Rezoluciju 1244 uzeti za
jasan i čvrst okvir pronalaženja sporazumnog rešenja.



 



Hvala vam na pažnji.



 



http://www.rts.co.yu/jedna_vest.asp?IDNews=182394







Powered by ScribeFire.

среда, 28. март 2007.

Nezavisnost Kosova - za i protiv

http://www.bbcserbian.com

Utorak, 27. mart 2007. - Objavljeno 09:36 GMT

Nezavisnost Kosova - za i protiv

Ocene
među onima koji se profesionalno bave međunarodnim odnosima, pa i
dešavanjima na Balkanu, nisu ništa manje podeljene od stavova izmedju
zapadnih zemalja i Rusije povodom budućeg statusa Kosova.

"Predlog Martija Ahtisarija za međunarodno nadziranu nezavisnost Kosova je put koji vodi napred", procenjuje za BBC profesor međunarodnih odnosa na britanskom Univerzitetu Oksford, Ričard Kaplan:

"Ne
vidim da, i pored uslovljavanja odnosno vremenskog međunarodnog
nadziranja, postoji alternativa nezavisnom Kosovu. Uveren sam i da će
Kosovo i celokupan region imati koristi od nalaženja rešenja za
dosadašnju situaciju. Istina je da preostaje ispunjenje niza standarda,
posebno onih koji se tiču zaštite manjinskih prava, a pre svega Srba.
Niko ne sumnja da će za međunarodnu zajednicu upravo to biti jedno od
najvažnijih pitanja na Kosovu. Činjenica da se pokrajni suštini nudi
ograničena nezavisanost, upravo znači da međunarodna zajendica ima
načina i sredstva da po ovom pitanju vrši pritisak na Kosovo budući da
će ključ za punu nezavisnost činiti upravo ispunjenje traženih standarda
", kaže Kaplan za BBC.

Dijametralno suprotan stav

Dijametralno
suprotan je stav urednika vašingtonskog spoljnopolitičkog časopisa
Nešnal intrest (National Interest), Nikolasa Gvozdeva:

"Ako
je neshvatljivo zašto posle sedmogodišnjeg protektorata UN i prisustva
dvadeset hiljada NATO vojnika nisu mogli da budu ispunjeni standardi,
onda je neko dužan da objasni razloge za verovanje da će nadzirana
nezavisnost postići ono što za proteklih sedam i više godina nije
učinjeno - a nisu omogućeni mir, stabilnost, zaštita manjinskih prava,
nije se stalo na put kriminalu i krijumčarenju ljudi. Uz to nema ni
naznaka da će nezavisnost biti opozvana ako se traženo ne ispuni.
Mislim da je nezavisnost pod međunarodnim nadzorom samo smokvin list za
davanje Kosovu pune nezavisnosti bez garancija da će postavljeni
standardi biti ispunjeni u većoj meri nego što su bili do sada
".

Ispunjenje standarda na Kosovu

Profesor
Ričard Kaplan sa druge strane, uveren je da su šanse za ispunjenje
standarda danas mnogo veće nego što su bile u vreme kada je u opticaju
bila formula "standardi pre statusa" i kada nije bilo izvesno da je
nezavisnost realna opcija za Kosovo:

"Sada,
kada je nezavisnost postala realna mogućnost, vrlo je verovatno da ćemo
biti svedoci daleko veće saradnje kosovskih Albanaca sa međunarodnom
zajednicom. Možda i nećemo u punoj meri biti zadovoljni delovanjem
vlasti na Kosovu ali sam ubeđen da će njihov rad, sada kada je
nezavisnost izvesnija, biti daleko delotvornije. Moj je utisak i da su
Ričard Holbruk i drugi, upozorenjem da bi izostanak rešenja kojem teži
večina na Kosovu mogao da dovede do sukoba, samo ukazali na postojanje
daleke mogućnosti da frustracija izazvana tapkanjem u mestu, kao i
marta 2004. godine, dostigne tačku ključanja. Svest o toj vrsti rizika
postoji i u pozadini mnogih reakcija su strahovanja da bi današnje
nezadovoljstvo moglo da pothrani sutrašnje nasilje
".

Nejasan status

Nikolas
Gvozdev iz časopisa Nešnl intrest dovodi međutim, u pitanje tezu da je
definisanje statusa Kosova preduslov za kvalitativniji pomak napred i
smirivanje strasti:

"U svetu, pre svega,
postoji niz regiona sa nejasnim statusom i u kojima su ostvareni
vladavina zakona, zaštita prava i borba protiv kriminala. Tajvan je
jedan od najpoznatijih primera. Međunarodni status Tajvana je prilično
neodređen, mnoge zemlje ga i ne priznaju za legitimnog predstavnika
Kine a on se i pored toga nije pretvoriou pravi raj za organizovani
kriminal. Primer da promena statusa ne vodi zadovoljenju standarda je
Istočni Timor koji je stekao nezavisnost ali se ispostavilo da time
nisu rešeni i svi problemi sa kojima se suočava. . Moj je utisak da se
nezavisnosti pribegava ne zarad direktnog hvatanja u koštac sa
problemima sa kojima se Kosovo suočava već da bi Evropa i Amerika mogli
da kažu da su rešili problem i nastave dalje
".

Novi problemi

"Ukoliko
se sada ne priđe rešavanju nekih od tih problema, onda će nam za dve,
tri ili četiri godine biti saopšteno da će se NATO, sa daleko oštrijim
ovlašćenjima, vratiti na teritoriju za koju tamošnji žitelji sada
veruju da dobija nezavisnost. Mislim da Ahtisarijevim planom pružene
garancije ne deluju verodostojno zato što se Sjedinjene Države nadaju
da će nezavisnost sama po sebi rešiti problem. Mnogi međutim veruju da
konačan ishod neće biti ostanak srpske zajendice na Kosovu već da će
Srbi, tokom nekoliko godina, napustiti Kosovo čime će se problem, da
tako kažem, rešiti sam po sebi: neće više biti manjinske zajednice o
kojoj mora da se brine
".

Odlazak Srba?

"Odlazak Srba sa Kosova predstavljao bi neuspeh međunarodne zajednice i Albanaca na Kosovu, ali će to možda biti neminovno", upozorava pak za BBC profesor Ričard Kaplan sa Univerziteta Oksford:

"Biće
to egzodus Srba koji će možda otići uvereni da novi aranžman za njih
predstavlja pretnju, ljuti zbog svega ili u znak protesta zbog
novonastale situacije. To će biti situacije koju u određenoj meri neće
biti moguće izbeći. Slično se desilo i u istočnoj Slavoniji kada je
došlo do njene reintegracije u Hrvatsku. Nije ni sasvim jasno šta bi
međunarodna zajendica još mogla da učini da to spreči
".

Diktirano rešenje

U
slučaju Kosova nije osnovano govoriti o rešenjima kojima se neka
zajendica umiruje ili ne, već o rešenjima koje je međunarodna zajednica
spremna da sprovede, primećuje Nikolas Gvozdev:

"Međunarodna
zajendica je u bezbroj slučajeva diktirala rešenje koje se nije dopalo
većini stanovništva na konkretnoj teritoriji. Nije dakle suptina u tome
da li se to nekome dopada ili ne već da li je svet voljan da u delo
sprovede ono što je odlučio. A svet je tokom proteklih godina pokazao
da nije preterano zainteresovan da snažno zalegne za ideju
multietničkog Kosova. Da ponuda sadrži odvajanje Kosova od Srbije koji
će, zajedno i relativno brzo, za pet do deset godina, uči u Evropsku
uniju što bi Srbima omogućilo da kao Evropljani žive i rade na Kosovu,
onda bi ovakvo rešenje i moglo da urodi plodom. Problem je što se i
Srbiji i Kosovu, kao i Turskoj i Ukrajni, stalno pred nosem maše
njihovom evropskom budućnošću. A sumnjam da je danas u Evropi iko
spreman da Beogradu i Prištini za to da blanko potpis. Mislim da
Vašington rado daje obećanja u ime Brisela za koja sam Brisel smatra da
niej obavezan da ih ispuni
", ocenjuje za BBC urednik spoljnopoltičkog američkog časopisa Nešnal intrest, Nikolas Gvozdev.





Powered by ScribeFire.

уторак, 27. март 2007.

O RIJEČIMA I STVARIMA



O RIJEČIMA I  STVARIMA



by Emil
VLAJKI



 



   Moj otac Lujo, Hrvat, i nekoliko njegovih prijatelja, odlučili
su na početku Drugog svjetskog rata da se ožene Jevrejkama kako bi ih otrgli od
smrti. Majka, Bea Askenazi, je preživjela, ali ne bez opasnosti. Iako udata za
ne-Jevreja, na ulici je morala nositi traku sa žutom Davidovom zvijezdom. U tri
navrata, bila je internirana diljem istočne Europe. Otac ju je nekako
pronalazio i spašavao.



   Porodica moje majke nije bila te sreće. Skrila se u nekoj
napuštenoj kući, ali ne zadugo. Susjedi su javili da su jednog jutra došli
nacisti, na silu izvukli moju baku, djedu i dvije mlađe majčine sestre.
Susjedima se učinilo da se baka i djeda plačući mole. Ali Jahve, jevrejski bog,
ih očito nije uslišio pošto nitko od njih nikada više nije bio viđen.



   Bilo je to vrijeme Hitlerovog „finalnog rješenja“ za Jevreje
od kojih je samo u Aušvicu ubijeno četiri miljuna. Tada je filozof Horkheimer
rekao da nakon Aušvica više ne može biti humanizma. To se je onda, kada se
ubijalo bez odabira: muškarce, žene, staro i mlado kako bi se zatro
čitav jedan narod, zvalo: genocid
. Tada su riječi pokrivale univerzalnu
bol,  imale su dignitet i  odgovarale su stvarima
.



   Horkheimer se nije prevario. Nakon rata, planetu je zahvatio
užas neokolonijalne eksploatacije. Danas, kada je najveći dio svijeta u
dužničko-ropskom odnosu prema „međunarodnoj zajednici“, svake godine od
aranžiranih ratova i bijede umire oko četrdeset miljuna ljudi, od čega,
prema UNICEFU, sedamnaest miljuna djece! Ali, začudo, nitko se na ove
„nevažne žrtve“
 niti osvrće, niti to zove genocidom! Ovdje
riječi, ne samo da su izgubile, nego su dobile obrnuti smisao: genocid na
svjetskom nivou proglašava se procesom demokratizacije!



   Perverznost međunarodnih odnosa se posebno ispoljila nakon
propasti 'socijalističkog bloka' kada je svijetom zavladao Veliki Brat.
Otada, ne samo riječi, već stvari i ljudi nemaju nikakvog značenja.
Ratovi i povodi za rat aranžiraju se po volji:



-1991. godine, da bi se napao Irak, bilo je izmišljeno da su iračke snage u
Kuvajtu bacale na pod bebe iz inkubatora i gazile im glave. Sve to je, navodno,
vidjela jedna bolničarka koja je svjedočila pred Kongresom 'Velikog Brata', a
miljuni ljudi su pritom plakali pred TV ekranima. Kasnije se ispostavilo da je
ovo svjedočenje bilo laž i da je navodna bolničarka bila kčer kuvajtskog
ambasadora koja se godinama nije vraćala u svoju zemlju. Nakon rata je, od
strane 'Velikog Brata', zaveden embargo protiv Iraka zbog kojeg je, po UNICEFU,
samo do 1995., umrlo više od pola miljuna djece. Tko je ikada to nazvao
genocidom
?



-Da bi se 1999. napala Jugoslavija, isfabriciran je „masakr“ u Račku, a
usput je rečena laž o tome kako su Srbi već pobili sto tisuća Albanaca, te da
se strahuje za ostalih četristo tisuća! Nakon nelegalnog NATO napada i
okupacije Kosmeta, jedna španjolska komisija je konstatirala da je od početka
1999., stradalo, na svim stranama, svega par tisuća ljudi! U ime ovih laži, u
Jugoslaviji su dva i pol mjeseca uništavane bolnice, škole, mostovi, ceste, TV
stanice, zagađeni su zrak, voda i zemlja osiromašenim uranijumom, a ubijeno je
na tisuće ljudi. Usput se prijetilo Srbima: 'vratit ćemo vas na 1389. godinu'!
Riječi su ponovo izgubile smisao: ovaj genocidni pokušaj nazvan je
„humanitarnom intervencijom“
!



-2003. godine, da bi se nanovo napao Irak, izmišljena su „iračka sredstva
za masovnu destrukciju“, a svijetu je predstavljen lažan dokument o navodnoj
iračkoj opasnosti; radilo se, ustvari o petnaest godina starom magistarskom
radu nekog studenta! I ponovo je 'Veliki Brat' napao jednu zemlju bez odobrenja
UN-a! Naravno, to što u Iraku postoji 12% svjetske rezerve nafte, „nema nikakve
veze“ sa suštinom stvari! Od 2003. do danas, u toj zemlji je ubijeno par
stotina hiljada civila što od „humanitarne intervencije“, što od isprovociranog
građanskog rata. Ali nitko to ne zove genocidom!



   Ne priznaje se, nadalje, ni genocid nad Indijancima, ni nad
australijskim autohtoncima, ni nad Armenejcima, ni nad Vijetnamcima. Genocid je
ono što od sada 'Veliki Brat' proglasi genocidom i što legitimira njegovu
neokolonijalnu politiku. Jedna od „formula“ za „genocid“ je slijedeća:



   Prvo se međusobno pokrve narodi na nekom (strateški važnom)
području s tim, da su već odabrani „dobri i loši momci“. Na ratnu scenu stupaju
mediji „međunarodne zajednice“, centri za psihološko ratovanje, špijunske
službe, diplomate, falš-satelitski snimci, a sve u suradnji sa
banana-političarima „dobrih momaka“ koji su u stanju da žrtvuju 'mir za
nezavisnost'. Kada međusobno klanje i etničko čišćenje dođu do vrhunca, onda
oni koji su sve zakuhali „humanitarno“ interveniraju; naravno, jedino protiv
„loših momaka“! Kako, ipak, ne bi bilo sumnje u ispravnost njihove
„humanitarne“ intervencije, aranžiraju se sve pretpostavke za jedan
„mini-selekcijski genocid“. „Dobri momci“, muškarci i vojska, napuštaju neki
grad, prepuštaju ga neprijatelju i kukavički ostavljaju na licu mjesta žene i
djecu! Računa se da, čak i ako ih neprijatelj ne povrijedi, napravit će
nekoliko masakra nad muškarcima bilo zbog objesti zločinaca kojih ima u svakoj
vojsci, bilo zbog osvete radi prethodnih zločina počinjenih od strane „dobrih
momaka“. Ako žrtava nije dovoljno, one će proizaći iz proboja „dobrih momaka“
kroz neprijateljske linije. Na kraju, na scenu stupa „međunarodni sud pravde“.
On, na primjer, odbija da osudi nelegani i genocidni NATO napad na „nepostojeću
zemlju“ (s kim li je to „međunarodna zajednica“ prethodno u Rambujeu
pregovarala?!), ignorira zločine „dobrih momaka“, ali zato olako proglašava
genocidom skup zločina na jednom uskom području gdje ostarjeli, te žene i
djeca, nisu stradali.



   Bože, pitam se, zašto i nacisti nisu imali ovakvu koncepciju
„genocida“? Aron, Berta, Sara i Hana bi živjeli, pružili bi mi ljubav za koju
sam prikračen, a u životu bi bili i miljuni drugih koji su nestali u
konc-logorima. Ovako, ostaju samo vječito neisplakane žrtve i spomenici, te
beskrupulozni svjetski mešetari koji sve ljudsko skrnave i obezvrjeđuju,
oduzimajući riječima i stvarima svako dostojanstvo i smisao.



 



Emil Vlajki



vemil@wanadoo.fr







Powered by ScribeFire.

понедељак, 26. март 2007.

NEZAVISNOST, I ZVANIČNO

NEZAVISNOST, I ZVANIČNO




Ekipa Novosti, 26. mart 2007




DUGO
čekani "paket" Martija Ahtisarija, kojim se kosovskim Albancima "na
tacni" nudi nezavisnost, u ponedeljak je stigao pred Savet bezbednosti
UN.

U "paketu" su dva papira: jedan je već dobro poznati
"Sveobuhvatni predlog statusa Kosova", u kome, međutim, nema reči
"nezavisnost", iako ona, po opštoj oceni, proizilazi iz svakog odeljka
ovog dokumenta. Drugi papir je propratno pismo Martija Ahtisarija
generalnom sekretaru UN Ban Ki-Munu, u kome je navedena jasna
definicija budućeg statusa Pokrajine.

Prema papiru koji je stigao u Savet bezbednosti, "status Kosova treba da bude nezavisnost, nadgledana od međunarodne zajednice".

Ovako,
nedvosmisleno i neuvijeno, masnim slovima, počinje izveštaj specijalnog
izaslanika generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Martija Ahtisarija,
koji je u ponedeljak dostavljen Savetu bezbednosti UN.

Međunarodni
posrednik tako se, definitivno, opredelio za smanjivanje teritorije
Srbije za 15 odsto. U svom izveštaju, on, zapravo, govori o
"nezavisnosti", bez ikakvih prefiksa i odrednica, uz međunarodni nadzor
- samo u "ranoj mladosti" nove balkanske države. Za takav stav dobio je
jasnu podršku generalnog sekretara UN, Ban Ki-Muna iz Južne Koreje.

Njegov specijalni izaslanik Marti Ahtisari, ovako obrazlaže svoj predlog:

-
Posle pažljivog razmatranja skorije istorije Kosova, kosovske današnje
realnosti, i uzimajući u obzir pregovore s dvema stranama, zaključio
sam da je jedina održiva opcija za Kosovo nezavisnost, koju bi u
početnom periodu nadzirala međunarodna zajednica - piše Ahtisari, a
zatim skida masku i sa svog drugog dokumenta, koji je Priština već
prihvatila, a Beograd odbio: - Moj "Sveobuhvatni predlog sporazuma o
statusu Kosova", kojim se postavljaju ove međunarodne nadzorne
strukture, postavlja temelje za buduće nezavisno Kosovo koje je
ostvarivo, održivo i stabilno, i u kome sve zajednice i njihovi članovi
mogu da žive mirno i dostojanstveno.

Sledeće poglavlje izveštaja
naslovljeno je: "Reintegracija u Srbiju nije ostvariva opcija". Tu se
pominju "represija Miloševićevog režima", "oružani otpor kosovskih
Albanaca" i "brutalna represija Beograda".

- Povratak srpske
vlasti nad Kosovom ne bi bio prihvatljiv za prevlađujuću većinu naroda
Kosova. Autonimija Kosova unutar granica Srbije - jednostavno nije
održiva - presudio je Ahtisari.

On je oceni oi da je Unmik
postigao "značajna postignuća na Kosovu", ali da, ipak, međunarodna
uprava na Kosovu ne može da se nastavi.

Zatim, specijalni izaslanik UN nabraja razloge za nezavisnost Kosova:

-
Nezavisnost je jedino rešenje za politički stabilno i ekonomski održivo
Kosovo. Samo u nezavisnom Kosovu biće njegove demokratske institucije
potpuno odgovorne za svoja dela. To će biti krucijalno za poštovanje
vladavine prava i za efektivnu zaštitu manjina... To je, takođe,
najbolja prilika za održivo, dugoročno partnerstvo između Kosova i
Srbije.

U zaključku, specijalni izaslanik UN objašnjava zašto je Kosovo - izvan sveta:

-
Kosovo je jedinstven slučaj koji zahteva jedinstveno rešenje. Ono ne
stvara presedan za druge nerešene konflikte. Jednoglasno usvajajući
rezoluciju 1244, Savet bezbednosti je odgovorio na Miloševićeve akcije
na Kosovu, oduzimajući Srbiji ulogu u upravljanju njime, postavljajući
Kosovo pod privremenu upravu Ujedinjenih nacija i predviđajući
politički proces koncipiran da utvrdi budućnost Kosova. Kombinacija
ovih faktora čini okolnosti na Kosovu jedinstvenim".





RASPRAVA 10. APRILA?



PREMA
rečima Ahtisarijevog portparola Remija Durloa, još se ne zna datum
sednice Saveta bezbednosti, na kojoj će specijalni izaslanik UN lično
predstaviti svoj plan.

Durlo još ne zna kada će biti održana
sednica Saveta bezbednosti, na kojoj Ahtisari treba da predstavi svoje
rešenje za budućnost Kosova i Metohije, dodavši da će taj datum biti
određen posle sastanka Kontakt-grupe, zakazanog za 28. mart. Ranije je,
kao mogući "termin", pominjan treći april. Kako saznajemo, verovatnije
je da sednica SB bude održana nešto kasnije, oko desetog aprila.

M. Z. RADONjIĆ





PREDSEDNIK SRBIJE U TELEFONSKOM RAZGOVORU SA NIKOLASOM BERNSOM



NE PRIHVATAMO!



SNAŽNO
neslaganje sa odlukom Stejt departmenta da podrži plan Martija
Ahtisarija, u kome se preporučuje nadgledana nezavisnost za KiM,
predsednik Srbije Boris Tadić preneo je američkom državnom podsekretaru
Nikolasu Bernsu.

     - Za Srbiju je neprihvatljiv bilo kakav
oblik nezavisnosti KiM - rekao je Tadić svom sagovorniku u telefonskom
razgovoru, dodajući da će nastojati da u kontaktima sa zemljama
članicama Saveta bezbednosti UN izrazi potrebu za kompromisnim rešenjem
do koga je potrebno doći nastavkom pregovora.

     - Ubeđen sam da
ima prostora za dalji dijalog i da specijalni izaslanik Marti Ahtisari
nije iscrpeo sve mogućnosti pregovora. Srbija je spremna za
kontruktivnoi učešće u daljim pregovorima.

     Tadić je Bernsu
preneo i da je od vitalnog interesa da se učini sve kako bi se
osigurali mir i stabilnost na KiM, istakavši da najveću odgovornost za
to snosi NATO, ali i da je Srbija spremna da pomogne u očuvanju mira i
stabilnosti u Pokrajini.





SVET UZ AHTISARIJA



Nikolas Berns: Odnos Srbije prema nezavisnosti KiM imaće dalekosežne posledice po njenu budućnost



Od stalnog dopisnika Brisel



ZVANIČNICI EU, NATO i SAD
podržali su Ahtisarijev predlog za konačno rešenje statusa Kosova, koje
podrazumeva nezavisnost pod međunarodnim nadzorom. Visoki predstavnik
EU Havijer Solana, komesar za proširenje EU Oli Ren, generalni sekratar
NATO Jap de hop Shefer i američki državni podsekretar zadužen za Evropu
Nikolas Berns, ne samo da su podržali Ahtisarijev plan, već su se
složili da je Kosovo jedinstven problem u svetu, da nema podele Kosova,
da novu rezoluciju o Kosovu treba doneti što pre i da nema mesta za
nove pregovore, ni nove pregovarače o statusu Kosova.
Kao
što se i očekivalo, najdirektniji je bio Nikolas Berns koji je
razgovarao u ponedeljak sa Solanom i Renom, a u utorak će sa Sheferom.



-
Došlo je vreme za odluku o statusu Kosova. SAD i EU su jedinstvene u
podršci Ahtisarijevom planu, odnosno davanju nezavisnosti Kosovu pod
međunarodnim nadzorom. Očekujem da nova rezolucija bude doneta krajem
aprila ili u prvoj polovini maja - izjavio je Berns.



Istovremeno,
Berns je naglasio da Ahtisarijev plan ne podrazumeva samo davanje
nezavisnosti Kosovu, nego obezbeđuje i zaštitu Srba na Kosovu.



-
Srbi imaju pravo da žive na Kosovu, imaju pravo na sigurnost i
budućnost. Ne samo oni Srbi koji žive na severu Kosova već i u ostalim
delovima Kosova. Jedan od naših zadataka biće da to osiguramo, baš kao
i srpske crkve i kulturnu baštinu na Kosovu. S druge strane, nadamo se
da će Srbija iz ovog problema izaći kao snažna demokratska država. koja
će postati deo EU i NATO. Mislim da to isto misli i većina zemalja
unutar EU - kazao je Berns.



Prema Bernsovoj oceni, od Srbije
zavisi kako će reagovati na plan Ahtisarija, "ali ona treba da računa
da će rezolucija o Kosovu biti usvojena u aprilu ili početkom maja u
Savetu bezbednosti UN i da će vrlo brzo morati da se odredi i da će to
imati dalekosežne posledice za njenu budućnost".



Američki
državni podsekretar se sreo i sa Olijem Renom, sa kojim je razgovarao o
budućoj ulozi EU na Kosovu. Komesar Ren je posle susreta izjavio da će
Kosovo moći da traži prijem u EU kada bude ispunilo neophodne uslove za
to.



Istovremeno u Briselu su se sreli Solana i Shefer. Obojica
su naglasili da je SB UN taj koji odlučuje o statusu Kosova, a da oni
podržavaju Ahtisarijev plan i da bi ga trebalo usvojiti što pre, uz
napomenu da Kosovo neće biti presedan za druge zamrznute konflikte u
svetu.





SRBIJA LIDER



-
NEMA sigurnosti i stabilnosti u Evropi dok se ne reše sporna balkanska
pitanja. Pored rešenja statusa Kosova, drugi oslonac za konačnu
stabilizaciju Balkana je Srbija. Ona bi trebalo da ima najsnažniju
demokratiju u regionu i da postane lider na Balkanu. Nadamo se da će
tako i biti. Srbija ima zagarantovanu budućnost u EU i NATO, jedina
prepreka je Ratko Mladić, kojeg mora što pre da uhapsi - kazao je Berns
u razgovoru sa grupom novinara u američkoj misiji pri EU.

Željko PANTELIĆ







KAKO ĆE IZGLEDATI NAJAVLjENA DIPLOMATSKA OFANZIVA:



POMAŽU NESVRSTANI



Predsednik
će pisati šefovima država, nestalnih članica SB. U Indoneziju,
Maleziju, Katar i Kuvajt uskoro putuje Ljajić. Bogojević odlazi u
Južnoafričku Republiku, Kongo i Ganu



NOVA
diplomatska ofanziva kojom Srbija teži da obezbedi podršku za svoje
stavove o rešavanju pitanja Kosova i Metohije, a koju je proteklog
vikenda u Berlinu najavio predsednik Srbije Boris Tadić, prema rečima
njegovog savetnika Vuka Jeremića, zapravo, već je počela.

     -
Tokom protekle nedelje koordinatori našeg pregovaračkog tima (Leon
Kojen i Slobodan Samardžić) imali su veliki broj brifinga u Njujorku sa
članicama Saveta bezbednosti, kao i sa multilateralnim organizacijama
poput Arapske lige, Afričke unije i Pokreta nesvrstanih. Zatim se
predsednik Tadić u Berlinu sastao sa dvadesetak šefova zemalja i
premijera iz EU - navodi savetnik predsednika za spoljnu politiku.

     Sledeći Tadićev korak, već ove nedelje, biće obraćanje nestalnim članicama Saveta bezbednosti.

     -
U pismima adresiranim na šefove tih zemalja predsednik će objasniti
stavove Srbije, skrenuće pažnju na međunarodno pravo, na posledice koje
bi proizvelo eventualno nametnuto rešenje za status pokrajine, a
zatražiće i podršku za inicijativu da se pregovori o budućem statusu
KiM nastave. Posle toga, vrlo verovatno, predsednikovi izaslanici će i
putovati u ove zemlje - kaže Jeremić.

     Kakav je značaj lobiranja
kod nestalnih članica SB, govori i podatak da je za "prolazak" bilo
koje rezolucije SB, pa i one o Kosovu, potrebna podrška najmanje devet
članica aktuelnog sastava tog tela UN. U ovom trenutku, među
rotirajućim članicama SB su Gana, Indonezija i Južnoafrička Republika,
koje su prilično naklonjene stavu Srbije. Ali, tu su i Panama, Peru,
Kongo, Katar, Slovačka, Belgija i Italija...      

     Povodom
Tadićeve najave diplomatske "ofanzive" i ministar spoljnih poslova
Srbije Vuk Drašković kaže da je ona uveliko u toku.

     - Već
sutradan, po završnom sastanku u Beču, 10. marta, uputio sam pismo
šefovima diplomatija SAD, Rusije, Kine, Francuske, Velike Britanije,
Italije i Nemačke, zatim visokom predstavniku EU za spoljnu politiku i
bezbednost Havijeru Solani, komesaru EU Oliju Renu i generalnom
sekretaru NATO Japu de hop Sheferu.

     On najavljuje da će u
Indoneziju, Maleziju, Katar i Kuvajt uskoro otputovati Rasim Ljajić u
svojstvu specijalnog izaslanika predsednika Srbije, dok će pomoćnik
ministra spoljnih poslova Rajko Bogojević, u svojstvu specijanog
izaslanika premijera Srbije, posetiti Južnoafričku Republiku, Kongo i
Ganu.

     Prošle nedelje delegacija Srbije bila je u diplomatskoj misiji u Moskvi.





KOŠTUNICA

     - PLANIRANO je i da premijer Koštunica govori na samoj

sednici
SB UN - kaže Drašković. - Ministarstvo spoljnih poslova i naša
diplomatsko-konzularna predstavništva rade i radiće sve što je moguće.
Ishod svih ovih napora, međutim, zavisi od toga šta i kako u odbrani
teritorijalne celovitosti svoje države radimo u samoj Srbiji.

D. R. - T. Mt.





Powered by ScribeFire.

недеља, 25. март 2007.

Главни град Албаније биће Солун


ИНТЕРВЈУ


Дејан Лучић


Главни град Албаније биће Солун


Књи­га
Де­ја­на Лу­чи­ћа “Кра­љев­ство Ха­за­ра” је по­ста­ла оба­ве­зна
ли­те­ра­ту­ра про­фе­со­ра ко­ји је чи­та­ју по шко­ла­ма кри­ју­ћи се
од ко­ле­га. Де­јан Лу­чић је исто­ри­ју пре­вр­нуо као ру­ка­ви­цу и
ње­ну су­шти­ну тре­снуо пред шо­ки­ра­не чи­та­о­це, ре­као нам је
је­дан љу­бо­мор­ни “про­фе­си­о­нал­ни” исто­ри­чар.


Не­ки
чла­но­ви Ли­бе­рал­но де­мо­крат­ске пар­ти­је, у сво­јој ба­зи,
за­го­ва­ра­ју јав­но жи­го­са­ње овог пи­сца и за­бра­ну ње­го­вих
књи­га “Тај­не ал­бан­ске ма­фи­је” и “Кра­љев­ство Ха­за­ра”, ваљ­да
због на­ло­га сво­јих спон­зо­ра.


Де­јан
Лу­чић је по­стао ин­сти­ту­ци­ја у Ср­би­ји ко­ја сво­јом реч­ју
от­кри­ва исти­ну, и то брит­ко и ја­сно. Он ни­је оби­чан пи­сац и
за­то је те­шко пред­ста­ви­ти га. Ре­цен­зент је “Ге­о­по­ли­ти­ке”
Алек­сан­дра Ду­ги­на, са­вет­ни­ка Вла­ди­ми­ра Вла­ди­ми­ро­ви­ча
Пу­ти­на.


Књи­га
“Кра­љев­ство Ха­за­ра” по­све­ће­на је Деј­ви­ду Рок­фе­ле­ру и
при­ја­те­љу ње­го­вих при­ја­те­ља. О Лу­чи­ћу се го­во­ри да је он
са­вет­ник и кон­сул­тант “та­мо не­ких”.


• Па до­бро Лу­чи­ћу ка­да из­ла­зи дру­ги део “Кра­љев­ства Ха­за­ра”?


– До ле­та.



По­чи­ње­мо раз­го­вор о ге­о­по­ли­ти­ци и пи­сац нам об­ја­шња­ва шта
је то “та­ла­со­кра­ти­ја”, по­јам ко­ји је код нас до­шао пре­ко
Алек­сан­дра Ду­ги­на.



По­јам “та­ла­со­кра­ти­ја” у се­би са­др­жи го­спо­да­ре мо­ра и
оба­ла, то су да­нас САД и Ве­ли­ка Бри­та­ни­ја, као осо­ви­на плус
Ка­на­да и Хо­лан­ди­ја. У тај са­вез за­хва­љу­ју­ћи Дру­гом свет­ском
ра­ту уву­че­на је Фран­цу­ска а оку­па­ци­јом и Не­мач­ка и Ита­ли­ја.
Да би ком­пен­зо­ва­ли фру­стра­ци­ју Не­мач­ке и Ау­стри­је, због
ва­зал­ства – го­спо­да­ри мо­ра ну­де им ре­ин­кар­на­ци­ју
Ау­стро-Угар­ске и про­дор на Ис­ток, али под пла­штом НА­ТО-а. Пр­ва
фа­за то­га би­ло је ру­ше­ње ко­му­ни­зма, уз по­моћ ка­то­ли­чан­ства
на се­ве­ру Евро­пе и ру­ше­ње Ју­го­сла­ви­је уз по­моћ ка­то­ли­ка и
му­сли­ма­на. Ло­ги­чан след је био ства­ра­ње Сло­ве­ни­је и
Хр­ват­ске и то под па­тро­на­том Ва­ти­ка­на, Бе­ча и Бер­ли­на,
ства­ра­ње Бо­сне и Ве­ли­ке Ал­ба­ни­је у са­ве­зу са исла­ми­сти­ма.


“Та­ла­со­кра­ти­ја”
ко­јом у сен­ци упра­вља­ју Ха­за­ри (Ашке­на­зи) ву­че кон­це пре­ко
Бил­дер­бе­га, на опе­ра­тив­ном ни­воу-а у по­за­ди­ну се не ви­ди
Ко­ми­тет-300. За нас је тај Бил­дер­бег кро­јач суд­би­не. Чи­ча Адолф
Мар­ти Ах­ти­са­ри је ма­ли ку­рир, на ве­ли­ком за­дат­ку ру­ше­ња
Ује­ди­ње­них на­ци­ја и ме­ђу­нар­од­ног прав­ног по­рет­ка. Циљ је
ства­ра­ње оп­штег ха­о­са, што је мо­то вла­да­ра из сен­ке, “кроз
ха­ос до но­вог свет­ског по­рет­ка”.


• Да­нас је на ре­ду Ко­смет, су­тра не­ко дру­ги...


– На­рав­но, ва­жно је да се на­пра­ви пре­се­дан, а он­да то по­ста­је но­во пра­ви­ло.


• Не­дав­но сте по­ме­ну­ли да је Пољ­ска са­ве­зник САД и Бри­та­ни­је про­тив Ру­си­је...



Да, то је озби­љан вој­нич­ки на­род, али они су са­мо­гла­ви као
Ср­би, и у бу­дућ­но­сти би­ће пред­мет тр­го­ви­не из­ме­ђу Не­мач­ке
и Ру­си­је. Не­мач­ку ин­те­ре­су­је угаљ у Пољ­ској, као што је
ин­те­ре­су­је на Ко­сме­ту. Та зе­мља мо­ра да до­ђе до го­ри­ва, јер
не мо­гу се осла­ња­ти са­мо на ру­ски гас. За­то Пољ­ска чим из­гу­би
ге­о­стра­те­шки зна­чај за САД пре­ста­је да бу­де бе­дем про­тив
Ру­са.


• Ка­да до то­га до­ла­зи?



Ка­да се рас­пад­не Европ­ска Уни­ја, а то је пи­та­ње вре­ме­на.
По­сле то­га се пра­ви осо­ви­на Бер­лин-Мо­сква-То­ки­о, где ће Па­риз
и Пе­кинг да бу­ду парт­не­ри. То ће би­ти са­вез кон­ти­нен­тал­них
си­ла ко­јем ће се при­кљу­чи­ти Ја­пан и он тре­ба да ста­би­ли­зу­је
Пла­не­ту.


• Хлад­ни рат
САД пре­ма Ру­си­ји иза­зван је екс­пан­зи­јом Европ­ске уни­је и
Ан­гло­сак­со­на­ца пре­ма Ис­то­ку, ко­ли­ко је то опа­сно?


– Опа­сно је­сте, али ми­слим да ће ра­зум и страх за­у­ста­ви­ти ко­нач­но ре­ше­ње за пла­не­ту Зе­мљу.


• Да ли је мо­жда све то игра, као прет­ход­ни хлад­ни рат ?



За­те­за­ње од­но­са из­ме­ђу Ру­си­је и САД је и део светс­ке игре,
ка­ко би оба пред­сед­ни­ка оја­ча­ли сво­је уну­тра­шње по­зи­ци­је,
али и по­зи­ци­је на ме­ђу­на­род­ном пла­ну. Но­ви “хлад­ни рат” мо­же
по­тра­ја­ти де­се­так го­ди­на. Ствар­ни рат ће би­ти ин­ди­рек­тан и
во­ди­ће се пре­ко ма­њих др­жа­ва. Ру­си­ји од­го­ва­ра од­ла­га­ње,
као и Ки­ни, а Аме­ри­ци је по­тре­бан пре­дах. “Тај­минг” им је
раз­ли­чит, Си­ри­ја и Иран, као и од­нос са Из­ра­е­лом су оки­да­чи
но­вог су­ко­ба. Но, на­пад на Иран је са­мо пи­та­ње вре­ме­на, ме­те
на­па­да су од­ре­ђе­не чак су и об­ја­вље­не. Уни­шта­ва­ње Пер­си­је,
древ­не ци­ви­ли­за­ци­је, је но­ви ге­но­цид по­сле Ин­ди­ја­на­ца,
Ја­па­на­ца, Ара­па... А свет ћу­ти.


• Ја­сно нам је шта је “та­ла­со­кра­ти­ја”, а ко чи­ни кон­ти­нен­тал­не си­ле?



То су си­ле коп­на. Пре све­га Ру­си­ја, Ки­на, Иран и Ин­ди­ја. По
де­фи­ни­ци­ји при­род­ног за­ко­на то су Фран­цу­ска и Не­мач­ка,
Тур­ска и Еги­пат, али оне су под па­тро­на­том “та­ла­со­кра­ти­је” и
не мо­гу да го­спо­да­ре сво­јом суд­би­ном.


• За­што?


– За­то што по­сто­ји си­стем кон­тро­ли­са­ног те­ро­ри­зма ко­јим се ове др­жа­ве ла­ко уру­ша­ва­ју.


• На при­мер?



Не­мач­ка и Ита­ли­ја – цр­ве­не бри­га­де. Фран­цу­ска, Тур­ска и
Еги­пат – ислам­ски те­ро­ри­зам. Не­мач­кој се та­ко­ђе да­нас пре­ти
исла­мом.


Ислам­ски
те­ро­ри­зам је по­лу­га ути­ца­ја “та­ла­со­кра­ти­је” на оне
кон­ти­нен­тал­не си­ле ко­је су про­ме­ни­ле свој при­род­ни та­бор.


• Хо­ће­те да ка­же­те да је рат про­тив те­ро­ра исла­ми­ста о­бич­на фар­са?



На­рав­но. Му­сли­ман­ску бра­ћу у Егип­ту су на­пра­ви­ли Бри­тан­ци,
Та­ли­ба­не Аме­ри­кан­ци, Осам Бин Ла­ден је њи­хо­ва играч­ка, а Ал
Xа­зи­ра (гла­си­ло му­сли­ма­на) је ме­диј­ски про­је­кат МИ-6 и
Мо­са­да. То је гла­си­ло пре­ко ко­га се огла­ша­ва­ју исла­м­ски
те­ро­ри­сти кад год то тре­ба “та­ла­со­кра­ти­ји”. Да ли тре­ба да
вам ка­жем да су и те­ро­ри­сти му­сли­ма­ни Ал­бан­ци та­ко­ђе
са­ве­зни­ци САД? Да ли тре­ба да вам от­кри­јем ЦИЕ, БНД и Иран­ске
тај­не слу­жбе БЕ­БАК у Бо­сни и у Ра­шкој обла­сти. Да ли ми­сли­те да
иза Ва­ха­бит­ског ислам­ског фун­да­мен­та­ли­зма (ко­ји до­ла­зи из
Са­у­диј­ске Ара­би­је) – не сто­ји ЦИА? Тај по­крет де­лу­је и у
Че­че­ни­ји про­тив Ру­са. Ко ­је у по­за­ди­ни? Па ЦИА, а из­над
Бил­дер­берг, Три­ла­те­рал­на ко­ми­си­ја, Са­вет за ино­стар­не
по­сло­ве (ЦФР), Кра­љев­ски ин­сти­тут, а он­да као ка­па – Ко­ми­тет
300.Све је то ор­га­ни­зо­ва­на ха­зар­ска ма­фи­ја.


• За­што је “та­ла­со­кра­ти­ја” про­тив Ср­ба?



За­то што су про­тив Ру­са. А ми смо по де­фи­ни­ци­ји
“та­ла­со­кра­ти­је” пред стра­жа Мо­скве, са­да Пу­ти­на. Због на­ше
уло­ге пред стра­же Ру­си­ји, по­би­је­ни су и про­те­ра­ни Ср­би у
Хр­ват­ској у Дру­гом свет­ском ра­ту, под Па­ве­ли­ћем
(бри­тан­ско-ита­ли­јан­ским аген­том) – и на кра­ју XX ве­ка под
Туђ­ма­ном (Ха­за­ром) не­мач­ко-ва­ти­кан­ским аген­том, ко­ји је имао
сна­жан линк пре­ма Бри­тан­ци­ма и Аме­ри­кан­ци­ма. Не
за­бо­ра­ви­те, Ср­би су про­те­ра­ни из Хр­ват­ске уз по­моћ
Аме­ри­ка­на­ца.


• А Бо­сна?



Бом­бар­до­ва­њем од стра­не Аме­ри­ка­на­ца, и на­о­ру­жа­ва­ње
Хр­ва­та и му­сли­ма­на од стра­не Не­мач­ке и ислам­ских зе­ма­ља,
пла­но­ве и обу­ку су од­ра­ди­ли Аме­ри­кан­ци пре­ко
пен­зи­о­ни­са­них ге­не­ра­ла. Да се Ср­би бр­зо не би се­ти­ли.


• Ко­со­во и Ме­то­хи­ја?


– Без­оч­на агре­си­ја уз по­моћ те­ро­ра од стра­не “та­ла­со­кра­ти­је” и ње­не пе­сни­це НА­ТО.


• Цр­на Го­ра?



Да би се Ср­би­ја од­во­ји­ла од мо­ра, од­но­сно у по­за­ди­ни
Ру­си­ја – ко­јој тре­ба по­мор­ска ба­за у Ја­дра­ну од­во­је­на је
Цр­на Го­ра од Ср­би­је. Са­да је про­цес кро­а­ти­за­ци­је Цр­не Го­ре
и ње­ног пре­ла­же­ња на уни­ју за де­се­так го­ди­на.


• Зна­чи Цр­на Го­ра по­ста­је Ју­жна Хр­ват­ска?


– Она ће би­ти “цр­ве­на Хр­ват­ска” и тај тер­мин је де­фи­ни­сан.


• Вој­во­ди­на?



Пла­ни­ра­но је да се од­во­ји од Ср­би­је по­сле от­це­пље­ња
Ко­сме­та. То ће се учи­ни­ти уз по­моћ аген­ту­ре ко­ја је са­чи­ње­на
од пла­ће­них по­ли­ти­ча­ра.


• Ка­ко?



Ма­мац ће би­ти се­па­рат­но при­ма­ње Вој­во­ди­не у Европ­ску Уни­ју
због бо­љег жи­во­та гра­ђа­на Вој­во­ди­не. Вој­во­ди­на тре­ба да се
од­во­ји од на­зад­них Ср­би­ја­на­ца – ге­џа. Па­ра­лел­но са тим
пла­ном ов­де је до­нет за­кон да стран­ци мо­гу да ку­пу­ју зе­мљи­ште
та­ко да су тај­ку­ни са ту­ђим па­ра­ма по­ку­по­ва­ли зе­мљу уз
га­ран­ци­ју – ко­ју ће пре­не­ти на пра­ве вла­сни­ке ка­да за то
до­би­ју на­лог. Уз­гред, по­кре­ће се и про­цес вра­ћа­ња имо­ви­не
про­те­ра­ним Нем­ци­ма. То мо­же би­ти мач над “Вој­во­ђа­не­ри­ма”
ка­ко их на­зи­ва­ју ау­то­но­ма­ши.


• Ма­ке­до­ни­ја?



Ма­ке­до­ни­ја ће се по­де­ли­ти на Ис­точ­ну Ма­ке­до­ни­ју и би­ће
до­де­ље­на Бу­гар­ској за до­са­да­шњу ло­јал­ност и на За­пад­ну
ко­ја ула­зи у са­став Ве­ли­ке Ал­ба­ни­је.


• Ка­да?


– За пет до де­сет го­ди­на, ако се Ма­ке­дон­ци не про­бу­де.


• Грч­ка?



Бри­тан­ци обе­ћа­ва­ју Гр­ци­ма за­шти­ту од Ал­ба­на­ца ако Грч­ка
бу­де ко­о­пе­ра­тив­на. Али, Ал­бан­ци су на­пу­ни­ли Грч­ку са 750
хи­ља­да сво­јих рад­ни­ка и то је за Гр­ке тем­пи­ра­на бом­ба.


• НА­ТО?



НА­ТО је ва­зал­на вој­ска “та­ла­со­кра­ти­је” ко­ја се ин­спи­ри­ше
по­мор­ском им­пе­ри­јом – Ри­мом. На­пад НА­ТО на Ср­бе 1999. го­ди­не
био је пре­се­дан, ка­ко би ова ор­га­ни­за­ци­ја иза­шла из сво­јих
пра­ви­ла и пре­тво­ри­ла се у офан­зив­ну си­лу ко­ја ће сле­ди­ти
“та­ла­со­кра­ти­ју” кад год за­тре­ба.


• Где иде НА­ТО у бу­дућ­но­сти?



НА­ТО тре­ба да се ши­ри на Ис­ток ка­ко би са ју­жне стра­не до­шао
ис­под Ру­си­је и са за­пад­не што бли­же Ки­ни. Ко­нач­ни циљ је
де­фи­ни­сан, по­де­ла Ру­си­је на че­ти­ри де­ла и за­у­ста­вља­ње
ки­не­ске екс­пан­зи­је.


• Ки­на?



Ки­на има сво­ју спе­ци­фич­ну по­ли­ти­ку, она рет­ко ула­зи у
кон­флик­те али ка­да то учи­ни она је до­след­на. Ки­не­ска
оба­ве­штај­на слу­жба зна за све под­ри­вач­ке пла­но­ве Ко­ми­те­та
300, тј. “та­ла­со­кра­ти­је”. Због то­га она мно­го ула­же у раз­вој
кон­тра­о­ба­ве­штај­не слу­жбе у зе­мљи, али и у оба­ве­штај­ну мре­жу
на За­па­ду и у Ја­па­ну, Тај­ва­ну, али и у Па­ки­ста­ну.


• Ки­на се на­о­ру­жа­ва?



Вр­ло озбиљ­но, ку­пу­је оруж­је од Ру­си­је, ку­пу­ју и фа­бри­ке, и
на­уч­ни­ке. Сви ру­ски на­уч­ни­ци, ко­ји ни­су ан­га­жо­ва­ни у
сво­јој зе­мљи, до­би­ли су блан­ко фи­нан­сиј­ску по­ну­ду од Ки­не,
да до­ђу и по­мог­ну. Ки­на ће за 50 до 100 го­ди­на би­ти ве­ли­ки
го­спо­дар не са­мо огром­ног де­ла Ази­је већ и Афри­ке. Они су та­мо
кре­ну­ли у ин­ве­сти­ци­је. То им је по­ну­ђе­но као ма­мац – да би
би­ли мек­ши. Но, са­рад­ња Ру­си­је и Ки­не због то­га не сла­би.


• Ин­ди­ја?



Ин­ди­ја на вра­ту има Па­ки­стан ко­ји је ин­стру­мен­та­ли­зо­ван од
За­па­да – да бу­де ка­мен око вра­та Ин­ди­ји – а у дру­гом пла­ну и
Ру­си­ји. Но, Пу­тин се лу­ка­во сна­шао и по­ста­вио као парт­нер, а
не као хе­ге­мон му­сли­ман­ском све­ту – ко­ји За­пад гу­ра у свет­ски
рат.


• Иран?



Иран, у по­за­ди­ну има Ру­си­ју и Ки­ну. План је да се Аме­ри­ка
упе­ца на Иран ка­ко би се ње­на вој­ска ла­га­но раз­ву­кла пре­ко
Ав­га­ни­ста­на, Ира­ка и Ира­на. За оку­па­ци­ју ово­ли­ких
те­ри­то­ри­ја Аме­ри­ка и НА­ТО не­ма­ју до­вољ­не ка­па­ци­те­те.
Због то­га ће САД пре­ма Ира­ну ићи са ва­зду­шним уда­ри­ма чак и са
упо­тре­бом ма­лих атом­ских бом­би. Иран ће на то од­го­во­ри­ти
бом­бар­до­ва­њем Из­ра­е­ла.


• Си­ри­ја сто­ји Аме­ри­ци као про­блем у том по­хо­ду на ислам­ске зе­мље?



Да, за­то се Си­ри­ја при­бли­жи­ла Ира­ну, а она је ра­ни­је би­ла
бли­ска са СССР. То зна­чи да Си­ри­ја гра­ви­ти­ра пре­ко Ира­на,
Ру­си­ји и Ки­ни. Ства­ра се блок кон­ти­нен­тал­них зе­ма­ља про­тив
на­до­ла­зе­ће “та­ла­со­кра­ти­је”.


• Де­мо­кра­те у САД су про­тив вој­не екс­пан­зи­је, про­тив ра­та?


–Не.
Не по­сто­ји у Аме­ри­ци оп­ци­ја де­мо­кра­те и ре­пу­бли­кан­ци. То
су ле­ва и де­сна ру­ка, мо­зак је је­дан и он је у струк­ту­ра­ма
вла­да­ра из сен­ке. Аме­ри­ка је ин­стру­мен­та­ли­зо­ва­на, као и
Бри­та­ни­ја. “Та­ла­со­кра­ти­ју” чи­не го­спо­да­ри по­ли­ти­ке,
ко­ји не из­ла­зе на из­бо­ре – они на­след­но вла­да­ју. Ко су они,
са­зна­ће­те чи­а­тју­ћи “Огле­да­ло”.


• По ва­ма Тре­ћи свет­ски рат је бу­дућ­ност?



Из­ве­сна бу­дућ­ност. Им­пе­ри­ја во­ђе­на скри­ве­ним упра­вља­чи­ма
мо­ра да тре­ну­т­но ­напра­ви пре­дах до великог рата.


• До­кле?



Мо­жда док не оде Пу­тин. То зна­чи да ће бив­ши шеф ЦИЕ Ро­берт Гејтс
по­ку­ша­ти да се на­го­ди са Вла­ди­ми­ром Вла­ди­ми­ро­ви­чем,
опе­ра­тив­цем КГБ у Ис­точ­ној Не­мач­кој ко­ји је на­вод­но ра­дио у
оде­ље­њу “Т” (тех­нич­ка шпи­ју­на­жа), ка­ко би ње­го­ва по­др­шка
Ира­ну би­ла сма­ње­на. То мо­же да се до­го­ди, али ту се ни­ка­да не
зна шта је ме­ра ства­ри. У том по­га­ђа­њу је и Ср­би­ја, од­но­сно
Ко­смет. Ми­слим да ће се на­ћи ком­про­ми­сна фор­му­ла зва­на
ус­по­ре­но кре­та­ње у круг.


• За­што би Ко­смет ин­те­ре­со­вао Ру­се?


– Из истог раз­ло­га за­што ин­те­ре­су­је и Аме­ри­кан­це.


• Али Аме­ри­ка је ја­ча?


– Мо­жда тре­нут­но, али ње­на сна­га има рок тра­ја­ња. За де­сет го­ди­на све ће би­ти пот­пу­но дру­га­чи­је.


• Шта то зна­чи?



Ки­на ће по­ста­ти свет­ски хе­ге­мон и ба­ци­ће очи на огром­но
про­стран­ство Си­би­ра у ко­јем жи­ви све­га 20 ми­ли­о­на
ста­нов­ни­ка. Та­да ће Ру­си­ји би­ти по­треб­на Аме­ри­ка и
обр­ну­то.


 • За­што се
он­да, ако ће све то би­ти та­ко, као иде­ал сва­ком об­ра­зо­ва­ном и
па­мет­ном Ср­би­ну на­ме­ће Европ­ска уни­ја као циљ ко­јем тре­ба да
те­жи?


– То је кла­сич­но
ис­пи­ра­ње мо­зга. Ин­док­три­ни­ра­ни Евро­пом не­ће­мо схва­ти­ти
об­ма­ну. Европ­ска уни­ја на­ма не до­зво­ља­ва да у њу уђе­мо.
Евро­па за нас мо­же да сја­ји са­мо из да­љи­не. То је мо­жда и бо­ље,
јер из­бли­за је че­мер и јад, о ко­ме кон­тро­ли­са­ни ме­ди­ји у
Ср­би­ји не­сме­ју да пи­шу.


• На­ши ме­ди­ји?


– На­ши, а њи­хо­ви. А све ви­ше на­ши по­ста­ју њи­хо­ви.


• Па шта је он­да исти­на о Евро­пи?



Цр­ве­на за­ста­ва са Кре­мља пре­ба­че­на је у Бри­сел. СССР је умро,
ро­ђе­на је Европ­ска уни­ја. То је иста по­зо­ри­шна пред­ста­ва
мле­тач­ких тр­го­ва­ца, ко­ја се игра на но­вој сце­ни. Со­вјет­ски
гра­ђа­нин – за­ме­њен је европ­ским гра­ђа­ни­ном. Ру­бља – евром. Чак
су и го­спо­да­ри обе уни­је ро­ђа­ци из истог пле­ме­на.


• Да се вра­ти­мо Ко­сме­ту.



Сла­жем се, то је пи­та­ње где сви Ср­би на Пла­не­ти Зе­мљи тре­ба да
по­тег­ну сво­је ве­зе ме­ђу вла­да­ри­ма из сен­ке и код Пу­ти­на и
код Бу­ша. Ко­смет­ска бит­ка во­ди се са­да тај­но, и не­ма ко­нач­ног
ре­ше­ња.


Пре ко­нач­ног
ре­ше­ња би­ће је­дан но­ви бал­кан­ски рат. Ал­бан­ци су се
по­ла­ко­ми­ли и не­ће се за­у­ста­ви­ти док не на­пра­ве Ве­ли­ку
Ал­ба­ни­ју, а то мо­гу да учи­не тек кад на власт у САД по­но­во до­ђу
де­мо­кра­те. Ми ства­ри око Ко­сме­та мо­ра­мо за­вр­ша­ва­ти пре­ко
Пу­ти­на и Бу­ша уз Бо­жи­ју по­моћ.


• Али Ви пред­ви­ђа­те но­ви бал­кан­ски рат?



То је ре­ал­ност, чвр­сту ко­а­ли­ци­ју мо­ра­ју да чи­не Грч­ка,
Ср­би­ја, Ма­ке­до­ни­ја и Цр­на Го­ра, све зе­мље ко­је су угро­же­не
шип­тар­ским те­ро­ром. Ако се то не до­го­ди, ако се као са­да,
бу­де­мо су­прот­ста­вља­ли по­је­ди­нач­но – сви ми мо­же­мо да се
па­ку­је­мо. За мање од 50 го­ди­на глав­ни град ве­ли­ке Ал­ба­ни­је
би­ће Со­лун. За­то, пре­ста­ни­мо да при­ча­мо бај­ке ка­ко ће­мо на
те­рор од­го­ва­ра­ти мол­бом да нас НА­ТО бра­ни. Па кад је Ср­бе
не­ко дру­ги бра­нио?!


• Пи­та­ње ко­је се увек по­ста­вља и оста­је без од­го­во­ра: ода­кле Вам сви ти по­да­ци? За ко­га ра­ди­те?



А што то не пи­та­те Бо­ри­са, Че­ду, Чан­ка, Ве­сну,
Сви­ла­но­ви­ћа... Пра­ти­те траг нов­ца ко­ји во­ди до тих осо­ба,
про­у­чи­те њи­хо­во окру­же­ње и пра­ти­те њи­хо­ве ве­зе и
ви­де­ће­те за ко­га они ра­де. Сви ти пу­те­ви во­де до Гор­дог
Ал­би­о­на и Зи­да пла­ча.


• Али на­ше са­да­шње во­ђе, упр­кос све­му твр­де да је на­ше ко­нач­но ис­хо­ди­ште ута­па­ње у Европ­ску уни­ју и НА­ТО.



Европ­ска уни­ја је ви­ше пу­та пра­вље­на, за вре­ме Кар­ла Ве­ли­ког,
На­по­ле­о­на, Хи­тле­ра. Ево и са­да. Та за­јед­ни­ца је не­при­род­на
тво­ре­ви­на ко­ја је сво­је на­ста­ја­ње по­че­ла пљач­ком
соп­стве­ног ста­нов­ни­штва. Се­ти­те се пре­тва­ра­ња мар­ке у евро,
а по­сле то­га ни­ве­ла­ци­је це­на. Европ­ска уни­ја је на­пра­вље­на
од мле­тач­ких тр­го­ва­ца и њи­ма слу­жи. Ин­ду­стри­ја Евро­пе
уми­ре, а оно што је ви­тал­но се­ли се у Ки­ну.


• А Евро-Атлантске ин­те­гра­ци­је?



Циљ те при­че је да им да­мо вој­ску за по­ход на Ис­ток, и да у
Ср­би­ји рас­по­ре­де ра­ке­те ко­ји­ма би га­ђа­ли Ру­си­ју. Евро­па и
НА­ТО су там­ни ви­ла­јет, сви ће се ка­ја­ти ко­ји уђу у то ко­ло.
Су­коб је по­чео, и стра­да­ће сви ко­ји су у ње­га уме­ша­ни.


За­то,
бу­ди­мо евро-скеп­ти­ци, као сви ин­те­лек­ту­ал­ци у Па­ри­зу, ко­ји
ни­су на плат­ном спи­ску Рот­шил­да и Со­ро­ша. У Евро­пу и НА­ТО
пу­туј­мо по­ла­ко, на­да­ју­ћи се да ће бар овај рат про­ћи без нас.
Че­твр­ти рајх иде на Ис­ток.


С. Ве­се­ли­но­вић

http://www.srpskoogledalo.co.yu/pub/89/intervju_1.html






Powered by ScribeFire.

субота, 24. март 2007.

Rečeno a prećutano

Oliver Vulović

24.03.2007. Beograd

Rečeno a prećutano

Osam brzih godina je prošlo. Koliko i dalje jako boli svedoči naša nemogućnost da zaborav učini mnogo više nego što je do sada učinio. I kada poželimo, u ime Boga, da barem do nekle zaboravimo, isti ljudi iz 1999-e godine koji su tada vodili politički, ekonomski i oružani rat protiv Srba, nanovo nas i 2007-e kontinuitetom svoje antisrpske politike svakodnevno vraćaju na onih strašnih 88 dana. Solana, Ahtisari, Roan, Berns, Holbruk, Pak, Bilt.....gotovo kao naručeni, a verovatno i jesu, vaskrsavaju usred ponovnog izbacivanja kosmetske krize u sam vrh svetske politike, odmah iza Iraka, gde je nedavno Ban Ki Mun samo Budinom milošću izbegao isto ono što je Alah već odredio De Melu kao sudbinu. Još uvek nismo uspeli da prebrojimo žrtve pretposlednjeg nacističkog divljanja u Evropi. Poslednje veliko divljanje je bilo 17.marta 2004, pet godina nakon upada milosrdnih andjela na našu teritoriju. Procene variraju od 1200 do 5000 ubijenih lica. Žrtve pre i posle agresije su nam dozvolili da prebrojimo i objavimo. Materijalna šteta, o kojoj ni onaj pravi sud u Hagu ne bi, a kada su to Srbi tražili nije ni smeo da razmišlja, iznosi preko sto milijardi dolara. 24.marta 1999. godine, Solana je pritisnuo dugme, Roan otvorio šampanjac u kafeu Central u Beču, Ahtisari i tada i sada pregovarao tako što prenosi ultimatume i u lice nam govori koliko nas kao narod mrzi, Berns ulickano ali i dalje neprekidno laže, Holbriuk tada i sada preti Srbima nestajanjem, Pak neumorno nastavlja da priprema teren za nove špijunske misije, Bilt je odabirao i dalje bira političare koje treba utamničiti. Rat je zaista nastavak politike drugim sredstvima, jer što se tiče odnosa izmedju Velikih sila i Srbije, on traje već 15 godina menjajući samo stil i formu iz niskog do visokog inteziteta. Prema Srbima od 1992e godine u stvari nije ni vodjena politika, nego samo njen prethodno imenovani nastavak drugim sredstvima. Poslednjih osam godina smo svedoci njegove forme niskog ali podmuklog i neprekidnog inteziteta a sudeći po uskladjenim balističko-briselsko-američkim izjavama, očigledno smo pred vratima i novog, blic krig rata visokog inteziteta. Ni u jednoj godini posle 1999e ,kao što je u ovoj 2007oj, nije bila tako snažno izražena ratničko-preteća retorika srpskih neprijatelja. Rambuje su zamenili Bečom, Olbrajtovu Viznerom a budućoj, još jednoj humanitarnoj katastrofi Srba, ovoga puta već odredjeni termin uspešno kriju od javnosti. Nanovo otvaraju sve frontove ; Vokera na Kosmet, Silajdžića na Srpsku, Vehabije na Rašku, narkogerilose na Preševo . Agresija NATO hunte na SRJ je bila deo jednog velikog antisrpskog projekta na Balkanu, koji i dalje traje i Srbi za svoje premijere i predsednike mogu uzaludno postavljati koga god hoće – ne vredi. Izuzetak je bio jedino Djindjić, ne samo zbog toga što nije bio izabran nego imenovan za premijera nego i zbog toga što se tokom svih kriza izmedju Srbije i Velikih sila spretno izučio denuncijatorskom zanatu (slanje spiskova uspešnih srpskih firmi u Brisel tokom sankcija, odavanje generalštabnih ratnih planova Karli del Ponte nakon oktobarskog puča), i na taj način kupio zapadno stopostotno i za života nikad predjenih deset od sto poverenja svog naroda. Ostali su se, da bi ostali u milosti milosrdnih ponašali shodno situaciji. Neko je dok su se još pušila srpska zgarišta ljubio ruku srpskim krvnicima, neko je dočekao iznudjenu amnestiju za dezerterstvo i vratio se pravo iz kukuruza direktno u visoku politiku kao najčvršći Koštuničin partner a neko se od šetača i tzv borca za demokratiju ukotrljao pravo u veleizdaju. Ako se malo bolje pogleda, niko se u stvari za ovih osam godina nije promenio. Ni takozvana medjunarodna zajednica, ni srpski izdajnici ni srpske patriote. I jedni i drugi i treći su i dan danas ostali ono što su bili i 1999-e godine – agresori, izdajnici, rodoljubi. Svi smo tamo gde smo bili i 1999-e godine bez obzira na usiljenu, iskreiranu i našminkanu retoriku u okviru koje se Kinkelovo da Srbe treba baciti na kolena promenilo u potrebu primoravanja Srbije na političku konstruktivnost, Olbarjtino visoko podizanje letvice koju Srbi na pregovorima ne mogu da preskoče u briselsko tri NE a američko sprečavanje humanitarnih katastrofa u njihovu brigu oko toga da li će Srbija odabrati Kosmet ili Evropu. Mi smo u istom grotlu i u istim patnjama samo što nam se sada one imaju prividjati u vidu ekonomskog tigra na Balkanu, te u vidu epopeje o otpisivanju pariskog i londonskog duga koji nisu ni desetina štete koja nam je sankcijama, bombardovanjem i otimanjem kosmetskih resursa napravljena ili imamo neizostavno biti u neizmernoj sreći što u srpskoj celokupnoj privredi od Srba kao vlasnici postoje samo tri odabrana tajkuna. Isti se krug vrti dragi moji a mi smo izgleda jezivo blizu one njegove tačke zbog čije osmogodišnjice je ovaj tekst i napisan. Nije tako davno bilo kada je Ričard Majls u praskozorje bombardovanja pred kamerama otvarao nove fabrike i najavljivao investicije, tako da me Poltovo širokogrudo darivanje beogradskih institucija uopšte ne može uljuljkati. Ja znam na kom drumu živim i da je to baš onaj kojim bi Danajci ipak da prodju i ostanu. Kako 1999-e tako i ove 2007e.