Plan je bio da Jugoslavija mora nestati, a što bi bilo da nije…?
12-16 minutes
Autor: Phil Butler
Možete li zamisliti Europu danas s Jugoslavijom kao ključnim igračem među narodima? Ja mogu. Jugoslavija je u stvari bila jedan od najvećih kulturnih i društvenih eksperimenata u povijesti. Osnovana na području sukoba nekadašnjeg Austro-ugarskog i Osmanskog carstva, Jugoslavija je sjedinila obje kulture na način koji nije viđen još od vremena Aleksandra Velikog, koji je nakon golemih osvajanja asimilirao narode. Eksperiment, ako ga mogu tako nazvati, trajao je nešto više od pola stoljeća. Idealan iz razloga što su u jednoj državi živjeli svi južnoslavenski narodi. Stvaranje Jugoslavije je djelomično bio i geostrateški potez Britanije i Francuske, kako bi se usporila ili blokirala Njemačka. Odredbe takozvane "Krfske deklaracije" su udarile temelje ustavnoj monarhiji koja se ni po čemu nije razlikovala od Engleske. Prava i pravo glasa, te poštivanje temeljnih principa Ilirskog pokreta su bili obećavajući aspekti rane Jugoslavije. No, tada je kralj Aleksandar ukinuo ustav i izbore, ali je zajednički život etničkih i kulturnih skupina je i dalje davao nadu za budućnost. Rat, političke spletke, unutarnji i vanjski pritisci su u to vrijeme teško opterećivali ovu novu silu u nastajanju. Kao što je to bio slučaj u mnogim takvim pokusima, u konačnici je autoritarna vlast postala nužna, možda i poželjna.
Za prekid "predavanja iz povijesti", nacionalni heroj Josip Broz Tito je postao taj "diktator", ali je stekao svjetsku slavu i čvrsto držao stvari pod kontrolom, a Jugoslavija je igrala veliku ulogu na svjetskoj sceni. Međutim, kada je njegova moć oslabila, suprotne sile su našle svoje uporište. Nema znanstvenika ili političara koji o tome danas ne govori, ali Titova uloga u osnivanju Pokreta nesvrstanih nacionalnih država je velika i izuzetno značajna, pogotovo za ljude koji sada žive u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i ostalim bivših jugoslavenskim zemljama.
Ideali Pokreta nesvrstanih i njegovi temelji su udareni u Beogradu 1961. U stvaranju pokreta su sudjelovali Tito, indijski premijer Jawaharlal Nehru, predsjednik Indonezije Sukarno, egipatski predsjednik, Gamal Abdel Naser i predsjednik Gane, Kwame Nkrumah. U najkraćim crtama ideju Pokreta nesvrstanih objašnjava lider Kube, Fidel Castro, u govoru u Havani 1979.
"Pokret nesvrstanih postoji kako bi čuvao nacionalnu nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i sigurnost nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, rasizma i svih oblika strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja ili hegemonije, kao i protiv velikih sila i blokovske politike", rekao je tada Castro.
Dakle, u suštini, Pokret nesvrstanih je težio samostalnom razvoju naroda između velikih sila s idejom koja negira Hladni rat. Naravno, velike sile koje su se bavile ideološkim ratovima, imale su svoje strategije, koje su uključivale apsorbiranje svake od tih siromašnih nezavisnih zemalja.
Kao što vidimo danas, strategija je bila izazvati sukobe koji vode ka fragmentiranju, podijeli i stvaranju nemoćnih zemalja i naroda diljem svijeta.
Raspad Jugoslavije je najbolji primjer, gdje danas nijedna zemlja ne pokazuje naklonost prema Pokretu nesvrstanih.
Umjesto toga, EU i NATO su bili gravitacijska sila koja je privukla Sloveniju, Hrvatsku i ostale. Vidimo ostatke strategije Hladnog rata i u činjenici da su Bjelorusija i Azerbajdžan jedine dvije preostale članice pokreta u Europi, a Fidži se kao najnoviji član pridružio 2011.
Međutim, 2012. je summit Pokreta nesvrstanih vidio veću posjećenost od bilo koje prethodne godine, što je možda bio i znak početka krize Zapada. Uz deklariranu svrhu "borbe za mir u svijetu" i svojih temeljnih dogmi, pokret je ipak, barem teoretski, vrijedan posrednički okvir. No, dopustite mi da se vratim na slučaj Jugoslavije i kakva bi možda bila da postoji danas.
Gledajući s distance na raspad Jugoslavije, primjetno je da se radi o uokvirivanju geostrategije Washingtona koja se provodila svugdje, pa i teškim metodama. Akcije Clintonove administracije su u to vrijeme bile tajnovite za javnost, jednako kao što su i danas.
Čitajući Washingtonov think tank propagandni Institut Brookings otkrivate ovo. U tekstu "Odluka o intervenciji – Kako završiti rat u Bosni" iz 1998. godine autor Ivo H. Daalder počinje: "Dok danas mnogi pišu rječito i strastveno da objasne neuspjeh Washingtona i Zapada da se zaustave etničko čišćenje, koncentracijski logori i masakri stotina tisuća civila, malo tko je to pitanje postavio u ljeto 1995. godine, kada su SAD napokon odlučile preuzeti vodeću ulogu u okončanju rata u Bosni."
No, istina je puno jednostavnija od stvarnosti. Nikome ne treba think tank da otkrije zašto je predsjednik Bill Clinton oklijevao da posreduje u Bosni. Clinton je u stvari nastavljao politiku svoga prethodnika, Georgea Busha starijeg, kojem je cilj bio destabilizirati jugoslavenski socijalistički uspjeh.
Sada znamo da su kod nas tajno obučeni pobunjenici odigrali ključnu ulogu u fragmentiranju regije preko organizacije poznate kao Atlantska brigada, koja se borila u ratu na Kosovu na strani Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), a brojala je oko 400 naoružanih boraca, kao što piše Christian Science Monitor 1999.
Ovo izvješće otkriva da su SAD pod lažnim izgovorom vodile posrednički rat u bivšoj Jugoslaviji.
Što se tiče Billa Clintona i njegove nevoljkosti da se upliće u regiju nekad poznatu kao Jugoslavija, to je prljava povijest genocida i beskrajnih laži.
Priča koju sam pronašao je priča o Francuzu koji je trenirao Atlantsku brigadu, što u svemu podsjeća kasnije na Ukrajinu, Libiju i Siriju. Vidite "obrasce" koje nas vode do istine i više nego dovoljno.
Stravična stratišta legitimne države Jugoslavije su služila za ulaganje u podjelu preostalih komada zemlje, uz pomoć američkih predsjednika, britanskih gospodara i njemačkih industrijalaca.
Atlantska brigada je djelovala u raznim posredničkim ratovima na Balkanu, a važni pripadnici su joj bili smrtonosne ubojice iz inozemstva. Američki dužnosnici u vrhu su ih dobro poznavali i upravljajući njima su vukli konce na Kosovu i širom Balkana. Jugoslavija je postala prototip, predložak za djelovanje u Afganistanu i Iraku, Arapskom proljeću.
Imena Madeleine Albright, Javiera Solane, generala Wesleya Clarka i drugih se i dalje spominju. U bivšoj Jugoslaviji su prijatelji ključnih igrača u vladama doslovno planirali pretvoriti narode i zemlje u kreditore i investicijski "eldorado".
Priča o tom genocidu u ime demokracije je prestrašna. Većina naroda ovih prostora je vraćena 200 godina natrag, u neku vrstu srednjovjekovnog postojanja bez nade. Jedini tračak nade za većinu bivših "Jugoslavena" je, sasvim prirodno, EU i NATO savez.
Dok ovo pišem američki, britanski i njemački planeri već uređuju Siriju. Poznata korporacija RAND izrađuje plan za podjelu suverene države. Za one koji nisu svjesni, korporacija RAND je "Veliki brat" svih hegemonijskih think tankova.
Tko je i zašto uništio Jugoslaviju?
Sigurno je bilo zločina i genocida s obje strane u sukobima, od Kosova do ostalih ratova na Balkanu. Ali to nije poanta zbog čega sam se fokusirao na ovu katastrofu.
Prije svega, nijedan narod bivše Jugoslavije danas nema pravo glasa. Drugo, podjela među tim narodima je dovela do smrti ili preseljenja milijuna ljudi.
Ali moja "fantazija" o Jugoslaviji bi možda mogla biti iznenađenje. Dopustite mi da zaključim. Jugoslavija je izgrađena na ideji da u njoj južni Slaveni neće ostati slabi i podijeljeni narodi. Ujedinjeni u Jugoslaviju ne bi bili lak plijen imperijalnim namjerama, kao što vidimo da se događa danas.
Činjenica je da je nakon Drugog svjetskog rata socijalistička Jugoslavija postala neka vrsta europske priče o uspjehu. Između 1960. i 1980. zemlja je imala jednu od najvažnijih stope gospodarskog rasta u svijetu, pristojan životni standard, besplatnu medicinsku skrb i obrazovanje, zajamčeno pravo na posao, jednomjesečni plaćeni godišnji odmor, stopu pismenosti od preko 90 posto, a očekivani životni vijek od 72 godine. Koliko ja znam, ni jedna od država Balkana danas ne može sanjati ni pola ovog prosperiteta.
Bio je to napredak koji je među zapadnim silama izazvao želju da unište Jugoslaviju.
Multietničko stanovništvo zemlje je imalo povoljan javni prijevoz, stanovanje i komunalije. Profitabilno gospodarstvo je uglavnom bilo u državnom vlasništvu, što nije baš najočitiji primjer zapadne demokratske ljubavi. U to vrijeme su od resursa daleko bili Njemačka, Francuska ili Velika Britanija, a bankari Londona i Luksemburga nisu mogli izvlačiti milijarde iz socijalističkog sustava.
Jugoslavija je morala umrijeti, a Reagan, Bush stariji i mlađi i Clinton su pomogli da se to dogodi. Nagrađivani autor, politolog i gostujući suradnik u Institutu političke studije u Washingtonu, Michael Parenti, često je govorio o katastrofi u Jugoslaviji.
Prema Parentiju, američki cilj je bio pretvoriti jugoslavenske narode u regiju Trećeg svijeta, a to se moglo ostvariti podjelom zemlje koja će onda otvoriti svoje gospodarstvo korporativnoj eliti i zapadnim bankarima. Po raspadu Jugoslavije je zemlje trebalo učiniti takvima da budu:
Nesposobne da slijede nezavisan kurs osobnog razvoja.
Razbijenih ekonomija i prirodnih resursa u potpunosti dostupnih za multinacionalne korporacijske eksploatacije, uključujući i ogromna mineralna bogatstva na Kosovu.
Osiromašenog, ali pismenog i osposobljenog stanovništva koje će biti prisiljeno raditi za minimalne nadnice, koje će predstavljati jeftin radni bazen s kojim će se lakše sniziti plaće u zapadnoj Europi i drugdje.
Demontiranih industrija automobila, nafte, teških strojeva, rudarstva i petrokemije, te raznih drugih industrija koje nisu smjele biti konkurencija postojećim zapadnim proizvođačima.
Zvuči li vam ova strategija poznato? Sjetite se plana korporacije RAND za Siriju. Jesu li Ukrajina, Donbas i Krim razumjeli ovo prije Euromajdana? Koji je na kraju plan za Rusiju?
Iako ovo zvuči prijeteće, žao mi je, to je svijet u kojem živimo danas. Snagom uspavanih američkih građana, drogiranih glupim bezvrijednim tricama super-kapitalizma, svijet preuzimaju tirani.
Što bi bilo da je bilo?
Ali što da je Jugoslavija preživjela? Što da je veliki etničko-socijalistički eksperiment i dalje radio? Sigurno bi naš svijet bio potpuno drugačiji od danas. Još jedna stvar, Europska unija bi uz Pokret nesvrstanih djelovala u okviru svojih sadašnjih granica. Bila bi manje moćna i daleko manje geopolitički utjecajna.
Cijela Europa bi možda dolazila u Beograd, a sada se šest republika bore za mrvice iz Bruxellesa. Potaknut mojom fantazijom o tome kako bi Jugoslavija mogla izgledati, ostavit ću vas s procjenama ekonomske situacije sadašnjih država Balkana i Jugoslavije čiji je BDP prije rata bio na 24. mjestu među svjetskim narodima.
Godine 2015, je Bosna i Hercegovina ekonomski bila na 112. mjestu u svijetu, a uvjeti se pogoršavaju. Ipak, siromašni stanovnici BiH misle da će ulaskom u EU riješiti sve svoje probleme. Hrvatska je ekonomski bila na 76. mjestu u svijetu, ali je Bloomberg tada ekonomiju RH svrstao u 10 najgorih u svijetu. Makedonija se nalazila na 130. mjestu, a poljoprivreda je jedina prava industrija, dok je nezaposlenost u zemlji iznad 30%. Crna Gora je, unatoč ljepoti i maloj površini, bila 149. ekonomija među svjetskim narodima. Poput nekih drugih bivših republika, Crna Gora vjeruje da će ulaskom u EU riješiti sve. Srbija je zauzela 87. mjesto po BDP-u, a Slovenija je 81. Što se tiče Kosova, Jonathan Marshall za Consortium News piše da je tamo rođena "mafijaška država sa stopom nezaposlenosti od 35 posto, shrvana epidemijom terorizma, kriminala i političkog nasilja".
Osim toga, NATO polako guta sve države u regiji, jednu po jednu. Crna Gora je postala članica, a Makedonija će to bi ti uskoro. Srpski zakonodavci su ratificirali diplomatski sporazum o imunitetu i logističkoj potpori za predstavnike NATO pakta.
"I dok pišem ove završne redove, mislim na ono što bi hrabri i jaki narodi iz Jugoslavije dobili da nije došlo do prekida njene sudbine. No, sve što znam je da je 24. mjesto među svjetskim gospodarstvima daleko, a što se tiče Jugoslavije, taj je narod zauvijek nestao", zaključuje američki politolog Phil Butler.
Phil Butler je u svojoj kolumni, što je inače čest slučaj u inozemstvu, malo pozornosti posvetio specifičnostima svake nacije i tinjajućim antagonizmima koje je, kako i sam priznaje, Josip Broz Tito "čvrsto držao pod kontrolom". Ipak, njegov zanimljiv opis otvara pitanje koliko smo dobili, a koliko izgubili i jesu li se postojeći antagonizmi rasplamsali i prerasli u ratove "sami po sebi" i zato što su "jednog dana ipak morali eksplodirati" ili su se vješto iskoristili na način da se novcem, oružjem i propagandom na kraju ostvari konačni cilj – uništiti prilično zdrave ekonomije naroda bivše federacije koja je u vrijeme prije raspada imala 24. ekonomiju na svijetu i zauvijek uništiti za Zapad opasnu ideju koja je temelj Pokreta nesvrstanih?
Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na pcnen@t-com.me
