Претражи овај блог

уторак, 13. фебруар 2024.

Zurof: Na Kosovu nije bilo genocida, njihov san je da se Srbi isele

kosovo-online.com

Zurof: Na Kosovu nije bilo genocida, njihov san je da se Srbi isele - Kosovo Online

6–8 minutes


Direktor Centra "Simon Vizental" iz Jerusalima Efraim Zurof kaže za Kosovo onlajn da na Kosovu nije bilo genocida i ističe da je očigledno da je san Kosova da se Srbi isele.

"Nisam ekspert za situaciju za položaj Srba na Kosovu i jako teško mi je da dam neku ozbiljniju tvrdnju. Ali, očigledno je da je san Kosova da se Srbi pomere, isele", kaže Zurof.

Zurof je u ocenio da je važno što se o teškom položaju srpske zajednice razgovaralo u Savetu bezbednosti UN.

On ističe da vlasti u Prištini nemaju argumentaciju da je protiv njihovog naroda počinjen zločin u rangu genocida, a da to važi i za Beograd.

"Važno je da Ujedinjene nacije budu svesne šta se dešava na Kosovu i diskriminaciji koja se vrši nad Srbima na Kosovu. Ali, nema osnova za tužbu za genocodi. Nema genocida na Kosovu, barem ne do sada. I nadam se da se nikada neće dogoditi", kaže Zurof.

On upozorava da se termin 'genocid' sve više zloupotrebljava u političke svrhe.

"Ljudi veoma često pokušavaju da optuže druge za genocid zato što je to zlatni standard tragedije, zlatni standard diskriminacije. I kao što dobro znate, ukoliko se setite primera Srebrenice, koju su Amerikanci odmah proglasili genocidom, a to nije bio genocid zato što su srpske trupe pustile žene i decu da idu kućama, sačuvali su im živote. S druge strane, Amerikanci su odbili da nazovu genocidom ono što se dešavalo u Ruandi kada su Huti počinili genocid protiv Tutsa. Dakle, sve je to politika. Veoma je to teška stvarnost za zajednicu koja se bori za ljudska prava", ocenjuje Zurof.

Zurof ocenjuje da Albanci pokušavaju da se uporede sa Jevrejima iz Drugog svetskog rata kako bi na taj način pridobili simpatije sveta, ali da takva poređenja nemaju osnova.

"Da li znate koliko ljudi pokušava da tvrdi da je njihova tragedija istovetna holokaustu? Zašto to rade? Zato što je to najužasnija tragedija koja se ikada dogodila u istoriji ljudske vrste. Dakle, ako je njihova tragedija slična holokaustu tada zaslužuju saosećanje, podršku i pomoć... Ali, abortus nije holokaust, okrutnost prema životinjama nije holokaust i ono što Albanci tvrde takođe nije holokaust. Dakle, nema osnova za takvo poređenje sa Jevrejima", navodi Zurof.

Upitan da prokomentariše podatak da je kuća Džafera Deve novembra prošle godine stavljena na Listu kulturnih spomenika trajne zaštite Kosova, ali sada pod imenom "Stara Ambulanta", Zurof kaže da je time poslata najgora moguća poruka.

"Prvo, nisam znao šta pokušavaju. Drugo, renovirajući tu kuću u kulturni centar oni šalju najgoru moguću poruku. Deva je bio nacistički saradnik, bio je uključen u odvođenje Jevreja u Albaniji i na Kosovu. On ne zaslužuje da bude veličan, već da bude osuđen", kaže Zurof.

On upozorava na trend poslednjih decenija glorifikovanja ličnosti koje su sarađivale sa nacistima.

"Morate da razumete da Kosovo nije jedina zemlja, ako je uopšte država, koja glorifikuje ljude koji su sarađivali sa nacistima. Poslednjih 20 godina se suočavam i borim protiv laži u Litvanija, Estoniji, Hrvatskoj, Rumuniji, Mađarskoj, Poljskoj... Te laži su izmišljen narativ koji glorifikuje ulogu lokalnih saradnika nacista i u nekim slučajevima te ličnosti su postale nacionalni junaci", rekao je Zurof.

On je objasnio da je osnovni razlog bio taj što su se mnoge zemlje posle Drugog svetskog rata okrenule borbi protiv Sovjetskog saveza veličajući ličnosti iz rata koje su se i tokom rata borile protiv Sovjeta.

"Ali ti ljudi su sarađivali sa nacistima i ubijale Jevreje", poručuje Zurof.

Direktor Instituta Simon Vizental upozorava i da bi Albanci sa Kosova morali da se suoče sa svojom ulogom u Drugom svetskom ratu, a posebno kada je reč o ulozi Skenderbeg SS divizije.

Na pitanje zbog čega nema te vrste suočavanja sa prošlošću Zurof kaže da je to deo fenomena revizionizma istorije i činjenica.

"A šta mislite ko bi o tome govorio? Albanci sa Kosova? Pa oni su bili u toj jedinici. Oni ne žele da priznaju svoje zločine i to je sve deo fenomena revizionizma istorije i činjenica. Moja poslednja knjiga je u potpunosti posvećena lažima u Litvaniji".

On navodi da je u toj knjizi pokazao 40 mesta masovnih likvidacija Jevreja i da je intervjuišući preživele zajedno sa saradnicom iz ove zemlje saznao da su to činili Litvanci, ali da je sasvim drugačiji narativ vlasti i istoričara ove zemlje.

"Ako slušate narativ litvanske vlade i narativ litvanskih istoričara oni će reći da su to učinili Nemci, da su došli i ubili. Ne negiraju holokaust i ne negirajući da je to ogromna tragedija, ali tragedija u kojoj su nacisti ubijali Jevreje i da oni sa tim nemaju nikakve veze. To je čista laža. Na hiljada Litvanaca je u tome učestvovalo. Za Boga miloga, ubijali su svoje komšije. Poljska je bila još gora, Mađarska takođe", kazao je Zurof.

On je naveo da je jačanje revizionizma ključan problem i da Zapad mora to da shvati.

"To je bila kuga i ako zapadni svet ne shvati da mora da se ozbiljno uzme u koštac i bori  protiv negacije holokausta to će biti užasno. A vidimo to stalno i stalno zato što je dozvoljeno da takvi ljudi postoje. To je sve gomila laži. Uzmite za primer samo 7. oktobar prošle godine kada je Hamas izvršio invaziju na Izrael, ubijao, mučio, silovao, spaljivao, činio užasne stvari hiljadama Izraelaca, ubio više od hiljadu ljudi. I sada kažu da smo to zapravo mi učinili sami sebi. To je potpuno apsurd, potpuno ludilo. Nažalost, ima puno ljudi koji žele da veruju u takve laži. U Litvaniji su veoma uvereni da su imali te heroje. Isto je i sa Estonijom, Hrvatskom... Priča o (Džaferu) Devi je ista priča", kaže Zurof.

Komentarišući sve češće najave o mogućem formiranju Velike Albanije Zurof navodi da bi to proizvelo nove ratove na Balkanu.

"Jasno je da će to proizvesti nevolju. To bi prozvelo veoma tužnu, ali i veoma lošu situaciju i može opet da otvori ratove na Balkanu".

Na pitanje da u Evropskoj uniji jačaju partije desnice Zurof ne smatra da se to nužno treba povezati sa mogućnošću vraćanja i nacističke ideologije u Evropu.

"Ne vidim značajniji rast bilo koje stranke koja bi mogla da se nazove nacističkom. To se neće dogoditi. Ali, s druge strane, postoje razlozi zbog čega stranke desnice rastu u Zapadnoj Evropi. Problem je muslimanska imigracija. Činjenica je da je uglavnom reč o verskim fundamentalistima koji nemaju nameru da prihvate zapadne vrednosti, ljudska prava i ostalo. To je prirodna reakcija na te fenomene. Vidite šta se događa u Holandiji. Imate najveći broj desničara u odnosu na sve prethodne izbore koji se bore protiv islamskih fundamentalista", kaže Zurof.

 

Vreme je za novi pristup Kosovu

standard.rs

Vreme je za novi pristup

Душан Пророковић

8–10 minutes


Drugačijim pristupom kosovskom problemu bi u srpskim rukama ostalo više – nakon čega bi i pregovaračka pozicija bila bolja. Rizici jesu veliki, ali se pokazalo da i ovako nisu ništa manji na dugi rok

„Koliko je Kina spremna za rat?" Uz ovakav naslov u prestižnom časopisu Forin polisi ide i podtekst: „Signali rizika za sukob već trepere crveno."

Ponajviše sporna u analizi dva ugledna autora (Majkl Bekli sa Univerziteta Taft i Hal Brands sa Univerziteta Džon Hopkins) jeste konstatacija sadržana u dve završne rečenice: „Moćna, ali problematična Kina ide u lošem pravcu. Biće potrebne sva snaga i trezvenost koju SAD i njeni prijatelji mogu prikupiti da spreče klizanje u rat."

I pored svog truda uloženog u objašnjenja ovih teza, ovakav zaključak je sporan sa koje god strane da se pogleda.

Zašto je Kina problematična? Za koga je problematična? Zbog čega ide u lošem pravcu? Kome je uopšte potreban rat u azijsko-pacifičkom regionu? Kada su Kinezi poslednji put u svojoj istoriji vodili ekspanzionističke ratove? Da li SAD pokazuju trezvenost u međunarodnim odnosima?

Konstruisani narativ

Jer, treba podvući da su samo tokom dve decenije poslednjeg veka SAD indukovale i vodile ratove u Avganistanu, Iraku, Libiji, Siriji – bez da se tu računaju bombardovanja, intervencije ili kako god da nazovemo te akcije u Somaliji, Ugandi, Nigeru, Pakistanu, Jemenu… Bez da se tu računaju i rukovođenja krizama poput one u Ukrajini, obojene revolucije, unutrašnje destabilizacije čitavog niza malih država… Ali, percepcija u SAD je takva. Odavno konstruisani narativ teško se menja. Ili se čak uopšte ne može promeniti?

Amerikanci su „trezveni", oni upravljaju svetom, a svako ko se tome usprotivi ili ko svojom politikom ugrožava projektovani odnos snaga doživljava se „problematičnim". Nesreća je što se takav narativ proširio i unutar NATO pakta, pa u najvećoj meri i unutar EU te se o „trezvenosti" i „problematičnosti" govori na identičan način i od strane većine zvaničnika evropskih država.

Predsednik Kine Si Đinping na ceremoniji dočeka ruskog predsednika Vladimira Putina u Pekingu, jun 2016. (Foto: Kremlin.ru)

Politička moć SAD ogleda se i u tome što će američka objašnjenja bespogovorno pratiti niz političara širom sveta, a u Evropi ih je ubedljivo najviše! Paradoksalno ili ne, tek neki od njih čak deluju i tvrđi i žešći nego sami autori i promoteri narativa. Naravno, Evropa nema apsolutno nikakav interes da ulazi u konflikte sa Kinom. No, Evropa nije imala apsolutno nikakav interes da problematizuje relacije sa Rusijom, pa se to ipak odigralo.

„Trezveni" i „problematični"

Preslikana na balkanske regionalne prilike, polarizacija na „trezvene" i „problematične" daje logičan rezultat. Srbija je uvek „problematična", to će tako ostati sve dok se u potpunosti ne prihvati konstruisani narativ.

Nije stvar samo u Kosovu i Metohiji, ili Republici Srpskoj, pa ni u uvođenju sankcija Rusiji, čak ni u članstvu u NATO paktu. Stvar je da se „trezvenom politikom" proglašava doslovno sve čime se narativ kontinualno dopunjava, makar to bile i čiste gluposti. Makar to bila i tvrdnja da Kinezi hoće rat na sopstvenoj teritoriji protiv Amerikanaca, odnosno protiv Amerikanaca i „američkih prijatelja".

Ako bude eventualnog američko-kineskog rata, u njemu će učestvovati i balkanske članice NATO pakta. Neki su zaista poverovali u bajku kako članstvo u NATO donosi ekonomski prosperitet, o tome su čak pisani i naučni radovi. Funkcija vojnog saveza sasvim je drugačija, a funkcija jednog potpuno hijerarhijski uređenog vojnog saveza dijametralno je suprotna od te bajke upotrebljavane u propagandne svrhe.

Sastanak predsednika SAD Džoa Bajdena sa generalnim sekretarom NATO pakta Jensom Stoltenbergom na marginama NATO samita u Madridu, 29. jun 2023. (Foto: AP Photo/Susan Walsh/File)

Kada je o propagandi reč, u delu srpskih medija puno prostora posvećuje se diskreditaciji Aljbina Kurtija. Naravno, njegovi potezi su, najblaže rečeno, devastirajući po srpske državne i nacionalne interese. Međutim, u konstruisanom zapadnom narativu to nije „problematično".

Kurti sprovodi dogovoreno, ostvaruje preuzete obaveze, partner je zapadnom delu međunarodne zajednice… Nekada previše rizikuje, pa ga kakvim saopštenjima za javnost kritikuju, ali se na tome sve završava. Uostalom, da je drugačije, ne bi Dejvid Kameron odmah nakon novogodišnjih praznika posetio Prištinu, niti bi Boris Pistorijus kretao na „balkansku turneju" sa više nego jasnom porukom o cilju misije.

„Putovanje" namenjeno Srbiji

Za Srbiju, putovanje ka „trezvenosti" vodi preko priznavanja lažne države kosovsko-metohijskih Albanaca. Naravno, putovanje se tu ne završava – taj proces je kontinualan, nema kraja, ali je njegova kosovska etapa važna. Najvažnija!

Nesumnjivo, u ovome što se odigrava, sa stanovišta srpskih interesa Kurti jeste deo problema. Ipak, suštinski, problem je daleko ozbiljniji i mnogo dublji. Problem je što konstruisani narativ ostaje i opstaje! Otuda i razmatranja Mihaela Martensa u Frankfurter algemajne cajtungu o mogućnostima da Srbija „zauzme sever Kosova". Kao što su Kinezi za rat, tako su i Srbi za rat!

Ispostavilo se da taktičkim potezima i uslovno rečeno političkim manevrima Srbija može eventualno uticati na dinamiku procesa i tok aktualizacije problema, ali ne i na promenu konstrukcije i rešavanje problema. Zbog toga svaka upotreba glagola „rešiti" ima samo jedno značenje.

Ma u kakav kontekst taj pojam stavljali Kameron i Pistorijus, ma kakve se „oblande" koristile da se uvije tekući stav, ma kakva saopštenja za javnost pisale zvanične diplomatije, ishod „rešavanja" kosovskog pitanja u nametnutom narativu može biti samo jedan.

Nemački ministar odbrane Boris Pistorijus i predsednik Srbije Aleksandar Vučić na zajedničkoj konferenciji za medije u Beogradu, 7. februar 2024. (Foto: Tanjug/Sava Radovanović)

Zato sada postaje potpuno nepobitno ono na šta su mnogi upozoravali neposredno nakon potpisivanja Prvog briselskog sporazuma. Neprestani ustupci, usmena pristajanja na sporazume, bagatelizacija argumentacije zasnovane na međunarodnom pravu i zaobilaženje ustavnih ograničenja nisu doveli do rešenja povoljnog za Srbiju. Jednostavno, takav nastup nije mogao promeniti tok procesa, nije mogao razgraditi „onaj" narativ.

Iskreno, ni bilo koji drugačiji nastup Srbije, u okolnostima kakve su trenutno, u kontinentalnoj politici ne bi rezultirao promenom toka procesa ili razgradnjom narativa. Ipak, drugačijim pristupom bi u srpskim rukama ostalo više – nakon čega bi i pregovaračka pozicija bila bolja. Rizici takvog pristupa jesu veliki, ali se nakon decenijskog sprovođenja tekućeg pristupa pokazalo da i ovako nisu ništa manji.

Uostalom, pristupi Kine i Rusije, razvijani dve decenije, orijentisani ka učvršćivanju ekonomske saradnje i zamišljenih „partnerskih odnosa" sa SAD nisu se mogli održati. I jedni i drugi naposletku su kategorizovani među „problematične". A potencijali moći ove dve velike sile su kolosalni – od njih zavisi međunarodna bezbednost – SAD su tu morale biti opreznije i predusretljivije nego prilikom projektovanja sopstvenih interesa na Balkanu.

Za SAD Srbija ostaje „problematična". Imajući u vidu dešavanja u međunarodnim odnosima tu će i ostati čak i da pristane na ekspresnu i punu primenu takozvanog Šolc-Makronovog plana.

Putovanje ka „trezvenim" odvijalo bi se novim popuštanjima oko Republike Srpske, uvođenja sankcija Rusiji, do članstva u NATO paktu. Usput, podrazumeva se, još i ispunjavanjem novih i danas nepredvidivih uslova. Ne bi predstavljalo iznenađenje da u takvom raspletu srpski vojnici završe na kineskoj teritoriji ratujući protiv Kine „koja želi rat". Kako god da se okrene – neki rat se pominje. Nažalost, ali je tako.

Srbija na Kosovu brani mnogo! Mnogo u smislu ne samo tekućih državnih i nacionalnih interesa, nego i u smislu budućnosti narednih generacija. Zato su dalji ustupci nezamislivi, a nova popuštanja kontraproduktivna. Bez obzira što neće biti prijatno i dalje slušati kako smo „problematični".

Uprkos tome što svrstavanje među „problematične" proizvodi i neke vrlo konkretne rizike, promenom dosadašnjeg pristupa rizici ne bi postali ništa manji. Uostalom, među tim „problematičnim" više nismo sami.

Naslov i oprema teksta: Novi Standard

Izvor: Sputnjik

Naslovna fotografija: mfa.gov.rs

BONUS VIDEO:

 

субота, 10. фебруар 2024.

Pismo sa Kosova ili nasilje prištinskih institucija

standard.rs

Pismo sa Kosova ili nasilje prištinskih institucija

Јања Гаћеша

9–11 minutes


U uslovima totalnog rasula u projektu nazvanom „Republika Kosovo", u kojoj nema ni ekonomije, ni privrede, i uz očigledan egzodus Albanaca, Priština se obračunava sa Srbima

Proteklih nedelja talas nasilja prištinskih institucija bio je jači nego obično. Sve deluje pompezno, po principu „Sila Boga ne moli".  Otvoreno je, da tako kažem, više frontova prema srpskom narodu i svako od nas u svom getu čeka da udare. Da li će da upadnu u Pošte, zgrade privremenih organa, ambulante, ili će da hapse radnike, zaplenjuju novac – pita se svako od nas. Znamo da hoće, samo se pitamo kada će početi. Ali, nije to jedina slika Kosova i Metohije početkom ove 2024. godine.

Kada smo početkom decembra čuli da će prestati sa radom NLB Komercijalna banka, jer joj ističe licenca za rad kod tzv. Centralne banke Kosova – a istu neće produžavati – nismo bili iznenađeni. To je priča stara više od godinu dana koja je samo stigla do svog kraja. Bez prethodnih konsultacija sa klijentima, NLB Komercijalna banka odlučila je da nas prebaci u druge gradove. Nas iz centralnog dela KiM u Kuršumliju, Kosovsku Mitrovicu u Rašku, gnjilanski kraj u Vranje, Štrpce u Leskovac…. Kada je sav posao već bio završen i kada je srpski narod doveden pred svršen čin – poslato je saopštenje iz banke.

Dok smo čekali satima u redovima da uđemo u banku, jer su mnogi od nas gasili račune kako bi prešli i banku Poštanske štedionice, a drugi pak predavali papire za kartice kojima mogu da podižu novac (evro) na bankomatima NLB ekspoziture koja ostaje na KiM, ljudi su komentarisali kako nisu Slovenci vlasnici, već su vlasnici ove banke, zapravo, Amerikanci. Možda ova informacija nije tačna, ali svakako je zanimljivo što su prestali sa radom baš prvog februara – istog dana kada je stupila na snagu i Uredba iz Prištine o zabrani dinara. Pričalo se još u decembru da će policija početi da upada u Pošte, jer JP „Pošta Srbije" nema licencu za rad na teritoriji „države Kosovo". Još pre Nove godine se šuškalo da kreće obračun Kurtija sa srpskim dinarom.

Udar na dostojanstvo

Kako smi i navikli kada je reč o Albancima, počeli su tamo gde ima najmanje Srba i gde je srpski narod najranjiviji – u Metohiji. Mnogo puta u dosadašnjim tekstovima sam pisala da teži krst od srpskog naroda u Metohiji ne nosi ni jedan pravoslavni narod u svetu, i to ovoga puta ponavljam. Šta oni trpe – to samo Bog zna. Samo im je još falilo da pripadnici tzv. kosovske policije upadaju u zgrade privremenih organa, da isteruju radnike, odnose sav inventar i papirologiju, hapse radnike Pošte, zaplenjuju novac… Znate, sve se da trpeti, ali čoveka posebno zaboli kada se udari na njegovo dostojanstvo.

Moja prijateljica iz Goraždevca je bila potpuno slomljena onog dana kada su ih iz prostorija privremenih organa Peći – izbacili sa posla na ulicu. Priča mi da je bilo toliko ponižavajuće da su se svi zapitali dokle više da trpe da ih gazi kako ko stigne. U svom tom haosu me je zapitala: „Kako da ostavim kuću i očev grob, ako budemo morali da odemo? To ne mogu ni da zamislim…". Onog trenutka kada su opštine ugašene – odnosno kada su postale privremeni organi – čekali smo dan kada će početi i da ih zatvaraju. Kada se o tome u Briselu razgovaralo – Kurtija nije bilo na vidiku. Prošlo je od tada skoro 12 godina, i ako je slučajno neko zaboravio – mi nismo.

Kosovska policija u toku upada u zgradu opštine Peć i zaplene dinara (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/Kosovo onljn)

Na svu muku koja nas je snašla, država Srbija će odgovoriti tako što će pokušati da zakaže sednicu Saveta bezbednosti UN. O dinaru će verovatno da se pregovara u Briselu, jer to je stara taktika. Albanci udare po srpskom narodu, kršeći pri tome sva ljudska prava, i onda baš oni koji uoči prvog februara pozivaju Kurtija ne da povuče uredbu – već da dozvoli prelazni period –pozivaju da se to pitanje stavi za pregovarački sto. Mi vrlo dobro znamo da je sve igra i da je sve planirano od početka, ali ko nas pita? Ovde se, inače, priča da će „laka tranzicija" (naziv za prelazni period u Prištini) trajati do septembra.

Ukidanje dinara do sada nije bila tema dijaloga u Beogradu, kako tvrde srpski političari, a pogledajte šta radi Međunarodna zajednica. Ovo je upravo posao za njih, jer Kosovo i Metohija su i dalje protektorat UN! Međutim, opet se ide niz dlaku Albancima i ignorišu se prava Srba, gaze se prihvaćene obaveze na pravno obavezujućim dokumentima. Od toga što su pojedini od njih „duboko zabrinuti", a drugi nisu ni malo, Srbi nemaju nikakve koristi. Dosadili su i Bogu i narodu sa tim licemernim izjavama, zaista se često pitam čuju li oni sebe šta govore. To je takav jedan besmisao, ali nema mesta čuđenju jer – to su oni. Presipaju iz šupljeg u prazno i gledaju samo sopstveni interes.

Tračak nade

U situaciji kakva jeste, dobar deo Srba odavde i dalje veruje da je ovo uvertira za formiranje ZSO ili tzv. Asocijacije srpskih opština, pošto više ne znamo ni kako će se zvati. Kao da se priprema teren za nešto novo. „Ima da nas dodatno zarobe u toj Zajednici, ovi naši, i da slave pobedu. Pazite šta sam vam rekao!", prokomentarisao je jedan od mnogih ogorčenih Srba, dok je više sati po mrazu čekao da uđe u NLB Komercijalnu banku.

Ova najnovija hajka na Srbe po Kosovu i Metohiji – uz svu pompu koja dolazi iz Prištine i očiglednu podršku Zapada, posebno SAD – ipak ima debelu senku. To je ono svetlo, onaj tračak nade koji nas tera da izdržimo još malo. Albanci odlaze sa Kosova i Metohije i, prema njihovim procenama, do kraja godine otići će čak pola miliona ljudi! (Priča se da ih već otišlo blizu 300.000 ljudi.) Da budem precizna: ne radi se samo o radno sposobnom stanovništvu, već odlaze čitave porodice, uključujući i starije ljude. Broj aviona koji svakodnevno polazi sa aerodroma „Slatina" (promenjen mu je naziv u „Adem Jašari"), više niko ne broji. Odlazi se takođe i autobusima. Ranije je povratak gastarbajtera iz zapadnih zemalja oko našeg Božića značio obavezno zadržavanje na prelazima i do osam i više sati, danima zaredom. U proseku, ranijih godina su gužve bile tri do četiri dana, a čekalo se najviše do četiri sata.

Gužva na aerodromu u Prištini (Foto: Matyas Rehak/Shutterstock)

Prve nedelje u januaru poznanik Rom mi je rekao da mu je doktor, Albanac, otputovao u Nemačku. Bio je vidno razočaran jer je, prema njegovim rečima, reč o dobro situiranom čoveku koji je imao privatnu ordinaciju i od svog posla odlično zarađivao. Medicinske sestre čak imaju i pesmu kojom se opraštaju sa Kosovom, a Srbi sve to imaju prilike da gledaju na njihovim društvenim mrežama. Radost uz koju odlaze i otpozdravljaju Kosovo je zaista fascinantna. Emocija ima, otprilike, ko za lanjskim snegom.

Kada hoćeš da zavaraš nezadovoljan narod koji beži sa ciljem da se nikada ne vrati – a nemaš šta drugo da ponudiš – onda kreneš da se obračunavaš sa Srbima, odnosno radiš ono što najbolje umeš. U uslovima totalnog rasula u projektu nazvanom „Republika Kosovo", u kojoj nema ni ekonomije, ni privrede, bukvalno nijedne grane koja je uspešna, i uz očigledan egzodus Albanaca, „moćnici" iz Prištine se obračunavaju sa radnicima u Goraždevcu, Osojanu…. Da nije tragično bilo bi smešno.

Samo, to više ni kod Albanaca ne prolazi. Nema euforije i inata, koji i te kako pamtimo s početka ovog veka, iz ranijih vremena ni da ne pominjem. To što im, između redova, međunarodna zajednica šalje signale da su i dalje uz njih – jer ako ne brane prava Srba onda je jasno da se prave da ne vide represiju nad nama – više im ništa ne znači. Ljubav da – ali u Nemačkoj, Švajcarskoj, Švedskoj ili Engleskoj – ne na Kosovu.

Zasićenost predstavama

Na stranu Albanci i oni koji ih savetuju, njima smo davno prestali da se bavimo. Nas više brine naša država i ono što (ne)radi oko odbrane Kosova i Metohije. Srbi sa Kosmeta su već bili u (ne)prilici da odlaze do najbližih mesta u centralnoj Srbiji po svoj novac – po završetku NATO bombardovanja! Recimo, prve plate i penzije ljudi iz centralnog dela Kosova su primali u Kuršumliji. Navikao je ovdašnji narod na muku, nemaštinu i teror.

Samo, jedno je kada trpiš i znaš da je tvoja država uz tebe – da se bori da odbrani svaki pedalj kosovskometohijske zemlje, a sasvim drugo kada si svestan da tvoja država čini sve da te uspešno upakuje u sistem „države Kosovo", pod izgovorom da ti tako omogućuje „lakši život". To su dve različite stvari. Više od 15 godina popuštamo ispod svake granice ljudskog dostojanstva. Naši pregovarači nas svesno žrtvuju zarad puta u Evropsku uniju, i šta smo time dobili? Jednostavno, ne možete da dogovorite carine na administrativnim prelazima i da integrišete sudstvo u separatističe institucije, a da državnost branite registarskim tablicama – to prosto nije normalno! To je samo jedan od brojnih primera licemerja, a našim ljudima je, verujte, takvih predstava preko glave.

Oznaka „RKS" na registarskoj tablici automobila u Prištini (Foto: Sergio Amiti/Getty Images)

Na Kosovu i Metohiji je opšta ludnica, i strah nas je da će ta Zajednica srpskih opština da bude nešto zbog čega će ogromna većina Srba sa Kosova i Metohije da ugasi svetlo i digne ruke od svega. Naši pregovarači samo o njoj pričaju – ne odustajući od Brisela i dosadašnje politike – nismo sigurni ni šta će tačno promeniti ta sednica Saveta bezbednosti UN. Za to vreme, Lajčak izjavljuje da radi na tome da do dijaloga u Briselu dođe što pre. E, to je ono što nas plaši, mnogo više nego potezi Aljbina Kurtija!

Janja Gaćeša je dugogodišnji dopisnik Novog Standarda iz Gračanice. Ekskluzivno za Novi Standard

Izvor Novi Standard

Naslovna fotografija: Armend Nimani/AFP

BONUS VIDEO:

 

четвртак, 1. фебруар 2024.

Međunarodna krizna grupa: Stalni pritisak oterao Srbe sa Kosova, tenzije porasle od dolaska Kurtija na vlast

kosovo-online.com

Međunarodna krizna grupa: Stalni pritisak oterao Srbe sa Kosova, tenzije porasle od dolaska Kurtija na vlast - Kosovo Online

6–7 minutes


Zbog stalnog pritiska kojem su izloženi, više od 10 odsto Srba napustilo je Kosovo tokom prošle godine, a njihov odlazak samo ubrzava već postojeći trend, upozorava Međunarodna krizna grupa (MKG), uz ocenu da je jedna trećina srpskog stanovništva napustila Kosovo u poslednjih osam godina.

"Emigracija kosovskih Srba je zabrinjavajuća zbog onoga što govori o njihovom nivou frustracije i zato što podriva najverovatniji put ka normalizaciji, u kojem bi Kosovo trebalo da im da značajno upravljanje u zamenu za defakto, ako ne i dejure priznanje Srbije", dodaje se u izveštaju "Ka normalnim odnosima između Kosova i Srbije".

U izveštaju se navodi da su tenzije između Kosova i Srbije porasle od 2021. godine, od dolaska na vlast Aljbina Kurtija, koji je podstakao tenzije na severu Kosova.

"Odbijanje Kosova da omogući veću autonomiju srpskom stanovništvu jedno je od dva glavna razloga za tenzije u odnosima sa susednom Srbijom, a drugo je odbijanje Srbije da prizna status Kosova kao nezavisne države, što je od suštinskog značaja za otvaranje puta ka članstvu u međunarodne organizacije kao što su Evropska unija i UN", ukazuje MKG.

U analizi se konstatuje da su, budući da sporovi traju dugo bez rešavanja, Srbija i Kosovo na severu ostvarile neki oblik preklapanja suvereniteta – Srbija pruža obrazovanje i zdravstvenu zaštitu građanima, dok je Kosovo zaduženo za sprovođenje zakona i pravosuđe.

"Ali, Aljbin Kurti je očigledno izgubio strpljenje sa tim. Između ostalog, poslao je teško naoružanu policiju na sever, uveo embargo na srpsku robu, potisnuo srpske institucije i zabranio upotrebu srpske valute. Njegova vlada je ove korake delimično opravdala bezbednosnim pretnjama, u vidu srpskih paravojnih formacija za koje tvrdi da je unela vojno oružje iz Srbije u septembru 2023", dodaje Krizna grupa.

Da bi olakšala dinamiku odnosa između Kosova i srpskog stanovništva, EU bi trebalo da ohrabri Prištinu da preusmeri rad policije u severnim opštinama na zadovoljavanje potreba zajednice.

"Raspoređivanje specijalaca ne bi trebalo da bude u funkciji svakodnevnog rada policije, već bi trebalo da se fokusira na bezbednost granica i traženje skladišta oružja. Priština bi trebalo da pošalje više službenika koji govore srpski na sever (za razliku od onih koji govore samo albanski) i da se angažuju na terenu kako bi poboljšali odnose sa građanima", predlaže se u analizi.

Ukazuje se i da bi Priština trebalo da radi na zadovoljavanju potreba srpske manjine na severu Kosova, posebno kada je reč o zapošljavanju, zdravstvenoj zaštiti i obrazovnju.

"Ako to ne može da se uradi u okviru delimične autonomije o kojoj se raspravljalo za opštine sa srpskom većinom, onda bi EU i države članice trebalo da izvrše pritisak na strane da razviju alternativni načini za postizanje istog cilja", podvlači Krizna grupa

Ističe se i da bi EU trebalo da ohrabri Prištinu da ublaži svoje oštre mere bezbednosti na severu, uključujući povlačenje specijalne policije, obećavajući oslobađanje od sankcija i manje mere zauzvrat.

Trebalo bi, dodaje se, izvršiti pritisak i na Srbiju da u potpunosti sarađuje u naporima, uključujući i napore Kfora, da zatvori granice za krijumčarenje oružja i pronađe teško oružje koje je isporučilo paravojnim jedinicama kosovskih Srba.

"Od sukoba 1999. koji je Kosovo odvojio od Srbije, ostalo je nerešeno pitanje o tome kako će vlada u Prištini (koja predstavlja većinsko albansko stanovništvo) upravljati četiri opštine sa srpskom većinom na severu Kosova. Iako su Kosovo i Srbija razvili 'modus vivendi' za administriranje i pružanje usluga ovim zajednicama, to se značajno razotkrilo otkako je predsednik Kurti preuzeo dužnost 2021. U skladu sa načinima upravljanja koji su se pojavili tokom godina pre Kurtijevog izbora, i Kosovo i Srbija su mogli da vrše određena suverena ovlašćenja nad četiri opštine na severu sa srpskom većinom", konstatuje se u izveštaju.

Dolaskom Kurtija na vlast počele su promene, a Priština je krenula u nametanje svoje vlasti na sever Kosova sa merama koje su izazvale bojkot i masovne ostavke Srba sa funkcija.

"Kosovska taktika pritiska na severu mogla bi da generiše dalje nasilno odbijanje, a takođe izlaže još jedan rizik: mogla bi da potkopa najperspektivniji put ka rešavanju dugotrajnih sporova između Beograda i Prištine. Krizna grupa je tvrdila da je najbolji put ka dobrim odnosima Kosova i Srbije kompromis kojim Srbija prihvata nezavisnost Kosova u zamenu da Kosovo srpskoj manjini da značajnu samoupravu. Ipak, demografske promene izazvane političkim tenzijama rizikuju da taj dogovor postepeno skliznu sa stola, pošto se stanovništvo kosovskih Srba smanjuje do tačke u kojoj autonomija može postati nepraktična", upozorava Krizna grupa.

U izveštaju se podseća da je 2015. godine broj kosovskih Srba procenjen na 145.000, a do 2023. pao je na ispod 100.000.

"Iako su tačni brojevi nepoznati zbog bojkota Srba na poslednjem popisu, održanom 2011. godine, srpske vlasti kažu da je dodatnih 13 odsto Srba napustilo Kosovo tokom prošle godine. Mnogi od ovih odlazaka su sa centralnog i južnog Kosova, gde Srbi žive pored albanske većine i dobro su integrisani, a stanovništvo je ruralno i starije, ali neki su iz četiri severne opštine. Nije teško zamisliti da se trend ubrzava na severu dok Priština sve teže potvrđuje svoj suverenitet", podvlači MKG.

Populacija kosovskih Srba će verovatno opadati i u apsolutnom i u relativnom smislu, bez obzira na to šta se dešava u dijalogu Beograda i Prištine, ali će stopa promena gotovo sigurno zavisiti od nivoa tenzija, od percepcije bezbednosti i od politike, navodi se u izveštaju.

"Priština može da pozdravi ovu demografsku promenu, ali treba da prizna da to ima cenu: u najboljem je interesu Kosova da srpska manjina ostane u zemlji i da ima priliku za samoupravu, jer je to najlakši način da se izgradi dobra volja u Srbiji i dobiju ustupak koji Priština najviše želi – priznanje", naglašava MKG.

https://www.kosovo-online.com/vesti/politika/medjunarodna-krizna-grupa-stalni-pritisak-oterao-srbe-sa-kosova-tenzije-porasle-od

 

Sent from my iPhone

Татјана Лазаревић: Одлука власти у Приштини о укидању динара део споразума из Брисела

nspm.rs

: Татјана Лазаревић: Одлука власти у Приштини о укидању динара део споразума из Брисела и део имплементације европског плана. Упркос јаким изјавама са обе стране, споразум из Бриселу се поштује и доследно примењује

:

4–5 minutes


четвртак, 01. фебруар 2024.

 Уредница портала Коссев Татјана Лазаревић оценила је да последња одлука власти у Приштини о укидању динара на Косову представља део имплементације европског плана о овој територији, и да је све део споразума из Брисела. Оцењује да ова одлука Приштине није била изненађење, и због тога позива власти у Београду да одговори на најважнија питања у вези са овом темом.

„Волела бих да поставим питање председнику Вучићу, да ли је договорен, и како је договорен механизам о сарадњи две централне банке, Косова и Србије? Важно је чути и Брисел, да одговори на питање како се брзо спроводе ове одлуке? Како се на терену прилично брзо одвија трансформација све у косовске институције, претпостављам да ће и прилично брзо успоставити и механизам две банке", истакла је Лазаревић.

Она укидање динара као облик плаћања на Косову види као политичку и монетарну меру Приштине. Она је подсетила да су косовске власти постигле сагласност о овој мери за међународном заједницом.

„Партнери са којима они разговарају признају косовску независност, и подржавају једну валуту на Косову. То је евро, иако, наглашавам, евро није званично уведена валута, али се користи", каже она.

Говорећи о томе како ће се та одлука рефлектовати на грађане српске националности, она је рекла да су се запослени у државним фирмама још прошле године „охрабривали" да сви они који имају рачуне у Комерцијалној банци, пренесу своје рачуне у Поштанску штедионицу. Имали смо проблем да добијемо званичну потврду, али је већ тада тако нешто могло да упућује да се „иза кулиса договарало о томе

Говорећи о томе како ће се та одлука рефлектовати на грађане српске националности, она је рекла да су се запослени у државним фирмама још прошле године „охрабривали" да сви они који имају рачуне у Комерцијалној банци, пренесу своје рачуне у Поштанску штедионицу. Имали смо проблем да добијемо званичну потврду, али је већ тада тако нешто могло да упућује да се „иза кулиса договарало о томе".

„Према договору из Брисела, нарочито када се говори о Заједници српских општина, треба да постоји једна финансијска институција, и 'типовало' се да ће то бити Поштанска штедионица", објаснила је саговорница Н1.

Она је навела да је свима онима који пажљиво прате дешавања на Косову било јасно да ће се приштинске власти кренути у „лов на валуте" након догађаја у Бањској.

„Ко је хтео да разуме ситуацију, могао је", истакла је Лазаревић.

Указује да су постојала сазнања да се у Бриселу разговарало о укидању српских финансијских институција, и да је обавеза била да Београд до децембра ради на повлачењу динара.

Наглашава да је то основно питање властима у Београду, да ли су у Бриселу разговарали о потезима Приштине који су уследили од почетка ове године. Констатовала је да се упркос свим приговорима и јаким изјавама са обе стране, споразум из Бриселу поштује и доследно примењује на терену.

На питање какве ће бити директне последице промене динарског на ручуне у еврима, одговара: „Кад Запад каже 'забринутост' то се односи само на прелазни период, да ли ће бити довољно дуг, да може да се изврши прелазак валута. Кључни граничник за Запад је да на Косову буде мир, и то је основна њихова теза у вођењу политике овде. Један од разлога зашто је доведен СНС овде, односно десничари, је да се одржи мир, и неко ко гарантује да ће се све завршити мирно. И зато Запад брине како ће ова одлука погодити најсиромашније категорије становништва. А ту постоји основни проблеми за високу забринутост, пре свега за социјалне категорије".

(Н1)

 

среда, 31. јануар 2024.

„Великодушна“ ЕУ: Перверзна и подмукла подршка Србији — милијарде упаковане у уцене

iskra.co

„Великодушна" ЕУ: Перверзна и подмукла подршка Србији — милијарде упаковане у уцене

5–7 minutes


„Великодушна" ЕУ: Перверзна и подмукла подршка Србији — милијарде упаковане у уцене

29.01.2024. - 16:37

© Sputnik / Лола Ђорђевић

Европска унија нас замајава са планом подршке који се састоји од шест милијарди евра, од чега су две милијарде донације, а четири кредит. То би донекле било у реду да, у случају Србије, није све упаковано у врло перверзан и подмукао систем условљавања, оцењује Александар Митић из Института за међународну политику и привреду.

Европски план раста је документ који је пласирала бриселска бирократија и водеће државе Европске уније које не желе проширење и не желе да дају даља конкретна обећања о пријему. План раста, каже наш саговорник, који је предвиђен за земље такозваног Западног Балкана, представља међукорак како би се у државама на чекању смањио број противника европских интеграција.

„Дакле, као први предуслов за коришћење средстава за Србију је такозвани напредак у дијалогу Београда и Приштине, што сада значи прихватање одредби Охридског договора о српском одрицању од Косова и Метохије — нешто што је за нас потпуно неприхватљиво. Постоји и други елемент на којем већински инсистирају Немци, а то је увођење санкција Руској Федерацији", сматра Митић.
Додатни инструмент притиска
Уколико имамо та два услова, то практично значи да Србија неће добити донације нити ће моћи да користи те кредите што је додатни инструмент притиска.
„Овде ће сигурно бити кукњаве у јавности да Србија губи огромне паре, могу већ унапред да одштампам како ће изгледати најмање тридесетак насловница. Интенција тог притиска јесте да Београд спроведе подмукао француско-немачки план", нагласио је наш саговорник.
Постоје, додаје он, и одређене земље које схватају да ми ту уцену никада нећемо прихватити и које се боре против тога и које су свесне да је оно што ЕУ ради потпуно контрапродуктивно, јер изазива раст евроскептицизма.

Ипак, као веома важан аргумент Митић истиче, да за разлику од неких других држава које нису развијали ту мултивекторску политику, које су искључиво зависне од западних донатора и институција, Србија је успела.

„То је политика којом можемо да добијемо кредите и из Кине и из арапских земаља али и без обзира на ову ситуацију и од Руске Федерације. Србија има стратешке алтернативе које немају друге државе које су се у потпуности интегрисале и у ЕУ и у НАТО", рекао је он.
Прљава стратегија Приштине
Иако се „План раста" односи и на самопроглашену државу Косово, Митић сматра да ће њихово руководство и поред неиспуњења ставке о нормализацији односа са Београдом ипак добити новац ЕУ. Све што приштински званичници раде у последње две године, додаје он, има врло јасан циљ који је косовски премијер Аљбин Курти договорио са земљама Квинте, а то је да на све могуће начине притисне српски народ на Космету како би признао институције „независног Косова" као легалне и легитимне.

„Верујем да имају читав списак могућих притисака како могу да понизе Србе и да, отварајући кризе, натерају Београд да на политичком плану учини оно што се од њега и тражи. То је врло прљава стратегија, јер се ради о масовном кршењу људских права укључујући и етничко чишћење, јер нам је свима јасно колико је тешко опстати тамо потлачен и понижен. Курти, с друге стране, има апсолутну подршку Вашингтона, Лондона и Берлина да предузме све кораке како би натерао Србе да га моле да буду део институција такозваног Косова и да легитимишу његово освајање севера Косова", нагласио је Митић.

Курти тврди пазар
Приштина, сматра наш саговорник, има своју агенду по којој ужурбано провоцира и ескалира сукобе, јер геополитичке прилике иду нама, а не њима у корист. Нажалост, скидање заставе УН испред општине Звечан, показује, додаје Митић, да је урушавање УН на Косову и Метохији део те стратегије, јер не могу да легализују Косово као државу ако је оно и даље нека врста протектората Уједињених нација.

„Толерисање скидања те заставе је у циљу урушавања Резолуције 1244. Због става Москве и Пекинга њима је јасно да признање у тој кровној светској организацији није ни на видику и зато им је важно да успоставе пуну власт на територији читавог Косова и Метохије. Та застава је симбол који је у вези са присуством Унмик, а којег желе да протерају", рекао је он.

С дуге стране, рушење билборда са почасним грађанима Звечана је јефтини фашизам, оцењује Митић и додаје да том провокацијом желе да изазову реакцију Београда. Ипак, много горе од укидања билборда, је према мишљењу нашег саговорника, присвајање наших светиња и спровођење културног геноцида.

„Не тврдим да Курти неће одустати од многих акција у које убрајам и одлуке обустављања платног промета са Србијом али је јасно да он тврди пазар. Он ће тиме да тргује што му и јесте интерес како би дошао до свог циља. Када постоји велика нервоза на Западу због неуспеха на другим пољима и када постоје рокови, Србији је тешко да се одбрани али ипак не смемо само да одлажемо овај процес, већ морамо да се супротстављамо", закључио је Александар Митић.

Sputnik Србија

 

субота, 20. јануар 2024.

Svjetski poredak predvođen Zapadom će nestati u Gazi

pcnen.com

Svjetski poredak predvođen Zapadom će nestati u Gazi - PCNEN

PCNEN

8–10 minutes


Piše: Saul J. Takahashi

Bez obzira na koji način se završi, tužba Južne Afrike na Međunarodnom sudu pravde u kojoj se tvrdi da je Izrael prekršio Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida ostat će zapamćena u historiji. Bit će upamćena ili kao prvi korak ka konačnom odgovornom postupanju prema odmetničkoj državi koja ponavlja dugotrajna kršenja međunarodnog prava; ili kao posljednji izdisaj nefunkcionalnog, međunarodnog sistema predvođenog Zapadom.

Jer licemjerje zapadnih vlada (i zapadne političke elite u cjelini) konačno je dovelo takozvani „na pravilima zasnovani svjetski poredak" koji navodno vode do tačke s koje nema povratka. Puna zapadna podrška izraelskom genocidnom pohodu u Gazi zaista je otkrila dvostruke standarde Zapada u pogledu ljudskih prava i međunarodnog prava. Povratka nema, a Zapad za to može okriviti samo svoju aroganciju.

Niz ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti koje je počinio Izrael u Gazi jasan je kao dan svakome ko ima pametni telefon. Društvene mreže prepune su videosnimaka bombardovanja bolnica i škola, očeva koji izvlače beživotna tijela svoje djece iz uništenih zgrada, majki koje plaču nad mrtvim tijelima svojih beba. Bez obzira na to, reakcija zapadnih vlada, izuzev naizgled bezgranične vojne i političke podrške, bila je da etiketira svaku kritiku Izraela kao antisemitizam i zabrani bilo kakav izraz solidarnosti sa palestinskim narodom.

Nepovratno uništen kredibilitet

Bez obzira na ovo tlačenje, deseci hiljada ljudi izlaze na ulice dan za danom izražavajući gađenje prema izraelskim zločinima i saučesništvu Zapada. U očajničkom pokušaju da vrate neki privid kredibiliteta, zapadne vlade (uključujući i SAD) nedavno su počele djelomično kritikovati izraelske napade. Međutim, to je nedovoljno i zakašnjelo. Kredibilitet Zapada nepovratno je uništen.

Licemjerje Zapada, naravno, nije nikakva novost. Prema zapadnim vladama, svijet bi trebao biti na nogama zbog ruske agresije, ali bi trebao biti savršeno zadovoljan izraelskom brutalnošću i ignorisanjem međunarodnih normi. Ukrajinci koji bacaju Molotovljeve koktele na ruske okupacijske snage su heroji i borci za slobodu, dok su Palestinci (i drugi) koji se usude usprotiviti se izraelskom aparthejdu teroristi. Bijele izbjeglice iz Ukrajine su više nego dobrodošle, dok tamnopute izbjeglice iz sukoba na Bliskom Istoku, u Aziji i Africi (iza većine kojih stoji Zapad) mogu potonuti na dno Sredozemnog mora. Zapadni stav je zaista bio: pravila važe za tebe, ne i za mene.

Stav Zapada prema Kini karakteriše ista neiskrenost. Kina je doslovno okružena američkim i savezničkim vojnim bazama, naoružanim do zuba. Svejedno je Kina ta koja je kriva za… Šta? Nesposobne da ukažu na bilo kakav konkretan prekršaj, zapadne vlade i mediji mogu samo optužiti Kinu za „izraženu asertivnost", tj. za to što ne zna svoje dodijeljeno podređeno mjesto u zapadnom poretku koji karakteriše prevlast.

Međunarodna pravda postala je bolesna šala. Da Međunarodni krivični sud (ICC) funkcioniše efikasno, izraelskim liderima bi se sada sudilo, i ne bi bilo potrebe da se Južna Afrika obraća ICJ-u. Kako stvari stoje, međutim, ICC je podigao optužnicu samo protiv Afrikanaca do 2022. godine, kada je najavio istragu o ruskoj invaziji na Ukrajinu manje od sedam dana nakon njenog početka. ICC je izdao optužnice, uključujući onu za ruskog predsjednika Vladimira Putina, za manje od godinu dana. Suprotno tome, ICC-u je trebalo više od šest godina da pokrene istragu o situaciji u Palestini, i čak sada, godinama kasnije, još uvijek se nije poduzelo ništa značajno. Dok je Izrael nastavio svoje orgije nasilja nad narodom Gaze, Britanac Karim Khan, glavni tužitelj ICC-a, posjetio je Izrael i naglasio potrebu za procesuiranjem zločina Hamasa, dok je bio popustljiv prema izraelskim zločinima. Nije ni čudo što mnoge organizacije civilnog društva traže njegovu smjenu.

Licemjerje nije ništa novo

Naravno, licemjerje Zapada nije ništa novo. Od samog početka, međunarodne pravne norme trebalo je da se primjenjuju samo na tzv. „civilizovane" (čitaj: bijele) ljude. Divljaci se ne računaju i moćne zapadne države su im mogle raditi šta požele, što su i činile. Starosjedioci sigurno nisu „posjedovali" zemlju ili prirodne resurse, a kolonijalne sile su slobodno mogle krasti i eksploatisati to kako im je volja. I cionizam je zasnovan na takvim rasističkim stavovima – stavovima koji su u srži izraelskih politika do danas.

Ovi dvostruki standardi očiti su kada je riječ o pravu na samoopredjeljenje – temeljnom pravu svih naroda da izaberu svoj politički sistem i kontrolišu svoje prirodne resurse. Nakon Prvog svjetskog rata, američki predsjednik Woodrow Wilson insistirao je na tome da samoopredjeljenje bude vodeći princip novog svjetskog poretka – naravno, samo za Evropljane. Palestinci i drugi Arapi su na teži način naučili da je kolonijalizam i dalje živ: bili su pod mandatom Lige naroda, koji je opravdavao kolonijalnu vladavinu za „narode koji još nisu sposobni biti samostalni". Povelja Ujedinjenih naroda također je uključivala odredbe o pokroviteljstvu, u suštini na isti način kao i mandati Lige.

Ratovi za nezavisnost u Aziji i Africi zaustavili su ovo. Novonastale nezavisne države uspješno su zahtijevale da se samoopredjeljenje podigne na nivo prava za sve. Dva međunarodna sporazuma o ljudskim pravima, usvojena 1966. godine, oba propisuju pravo svih naroda na samoopredjeljenje u svom zajedničkom Članu 1, jasno dajući na znanje da samo s političkim i ekonomskim samoopredjeljenjem bilo koje drugo ljudsko pravo može biti značajno.

Diskusija o pravu na samoopredjeljenje otišla je korak dalje, na žalost zapadnih vlada. Generalna skupština UN-a više puta je izjavila da je oružana borba (uključujući i onu palestinskog naroda) protiv kolonijalne vladavine legitimna. I dopunski protokol Ženevskoj konvenciji iz 1977. godine, o zakonima rata, također je naveo da su borbe protiv kolonijalnih i rasističkih režima validne. Međunarodno pravo se definitivno razvilo u pravom smjeru.

Ali, sistemi za provedbu međunarodnog prava i dalje su slabi. To je s namjerom tako i omogućava moćnim državama da djeluju nekažnjeno i čuvaju svoje štićenike – kao što je slučaj  sa SAD-om i Izraelom. Sve i ako ICJ izda privremenu naredbu da Izrael zaustavi nasilje, i čak i ako, godinama kasnije, utvrdi da je Izrael kriv za genocid, bez ikakve provedbe, Izrael može (i vjerovatno će) jednostavno ignorisati te odluke. To bi bez sumnje bio kraj trenutnog svjetskog poretka, jer bi se svaka fasada pravičnosti srušila.

Zahtijevati revolucionarnu reformu međunarodnih institucija

Provedba međunarodnog prava je u rukama Vijeća sigurnosti UN-a, ali sa pravom veta za pet država koje su se 1945. godine našle na pobjedničkoj strani, to tijelo se u više navrata pokazalo nesposobnim za ispunjavanje svog mandata. Generalna skupština nema nikakvu moć provedbe. I UN, ICC, i većina drugih međunarodnih organizacija neprekidno su nedovoljno finansirane, što znači da se umnogome oslanjaju na dobrovoljne priloge država. To ih čini ranjivim na nepravedan utjecaj bogatih i moćnih: drugim riječima, bogatih zapadnih zemalja.

Na najosnovnijem nivou, ove međunarodne institucije nisu predstavničke. Iako organizacije civilnog društva mogu doprinijeti većini debata, samo vlade imaju pravo glasa u procesu donošenja odluka – uprkos činjenici da, kao što vidimo u slučaju Gaze, čak ni vlade navodnih demokratija ne predstavljaju nužno volju svojih ljudi.

Izraelska agresija i kolonizacija moraju biti zaustavljene, a kršitelji ljudskih prava u Palestini moraju biti pozvani na odgovornost – uključujući zapadne lidere koji su saučesnici u genocidu. Međutim, ne smijemo se tu zaustaviti. Moramo zahtijevati revolucionarnu reformu međunarodnih institucija. Moraju biti stvarno demokratske i egalitarne. Moraju odražavati glas naroda, kroz organizacije civilnog društva i druge demokratske načine predstavljanja – a ne vlade koje su često podređene bogatim i moćnim interesima.

Stvaranje svjetskog poretka koji će osigurati pravdu i jednaka prava za sve neće biti lako. Zahtijevat će kontinuirane napore građana svijeta, kroz vršenje pritiska za promjene na vlade i međunarodne organizacije. Međutim, to je jedini način na koji možemo osigurati da „nikada više" postane stvarnost.

 Al Jazeera

Saul J. Takahashi je profesor ljudskih prava i mirovnih studija na Univerzitetu Osaka Jogakuin, u Osaki, u Japanu.