Претражи овај блог

субота, 26. април 2008.

SRPSKI ANTIBARBARUS

SRPSKI ANTIBARBARUS
Piše Emil VLAJKI
Izvjesno je, da Srbi ne mogu van historije, ali čini se, da ni historija ne može van Srba. Srpsko-pravoslavno, u mnogo čemu, antiracionalno ponašanje, zadavalo je neizmjerne muke i malima i velikima. Srbi su vijekovima stajali u obranu kršćanske Europe sprječavajući prodor islama, zadali su odlučne udarce Austro-Ugarskoj u Prvom svjetskom ratu, istupili su iz nacističkog pakta 1941. godine, da bi iste godine uspostavili prvu slobodnu teritoriju u okupiranoj Europi. I ma što god tko pričao, Srbi su 1999. godine, naizgled suludo, ali hrabro ušli u rat protiv najmoćnije koalicije na svijetu koju su, prema analizama zapadnih stručnjaka, vojno nadmudrili, taktički i strateški. S obzirom na činjenicu da je NATO bio pred raspadom, bili bi, možda, i pobijedili da nije bilo Jeljcinove izdaje.
Srpski otpor barbarima svih vrsta i njihova težnja za pravdom, duboko je ukorijenjena u ortodoksnom kršćanstvu koje se od svojih početnih dana nije mnogo promijenilo. Ono je nesuglasno sa rimsko-katoličkom hijerarhijom i ofiranjem s vjernicima u obliku olakog oprosta grijehova. Mistika izvornih vrijednosti kršćanstva čini da je revolt koji osjećaju pravoslavne mase upotrebljiv za stvaranje idealnih društava pod vođstvom ovapločenog svjetovnog gospodara sa karakteristikama koje utjelovljuju tu želju za pravdom. Zato su se u pravoslavnom svijetu, posebno ruskom, snažne ličnosti mogle s lakoćom nametnuti narodu. To je slučaj Petra Velikog, Katarine, Lenjina, Staljina i, danas, Putina. Diskurs takvih ličnosti morao je biti zasnovan na pravdi bez obzira na to što se je u praksi moglo događati nešto sasvim suprotno kao, na primjer, užasi staljinističkih koncentracionih logora. Ali kao što ni užasi inkvizicijskog perioda katoličanstva ne mogu dovoditi ovu religiju u pitanje, tako se ni pravoslavlje kao vjera ne može dovesti u pitanje zato što je, nehtijući, iznjedrilo staljinizam. Što bilo da bilo, a što je naglasio kršćanski filozof Berđajev, jedino su izvornost i mističnost pravoslavnog kršćanstva mogli animirati i u praksi uspostaviti komunizam kao sistem idealno koncipiranih odnosa. Uostalom, pogledajmo na koji način danas Rusi gledaju Putina. Oni mu daju plebiscitarnu podršku jer je on za njih ovapločenje boga koji je tu na zemlji da Rusima donese pravdu.
To ne znači da ostali pravci kršćanstva, kao što su katoličantvo i protestantizam, nisu u stanju iznjedriti izvornu pravednost. Europska socijal-demokracija, a i anglo-saksonski pravni sistemi, su vrste njenih utjelovljenja. Ali dok je karakteristika pravoslavnih masa nevjerojatna naivnost u gledanju na pravdu, mase na Zapadu su impregnirane svjetovnom religijom i njenim praktičnim aspektima. Ove posljednje su mnogo, uvjetno rečeno, zrelije, racionalnije i promučurnije. Najjasnije se to ogleda u protestantizmu koje je od kršćanstva napravilo biznis-religiju. Tako, suvremeni protestant misli da bi Isus Krist, da je živio danas, bio ili kapetan fudbalskog tima, ili vrhunski menađer!
Što se drugih aspekata tiče, nasilje pravoslavlja najčešće ima kao osnovu revolt protiv neke nepravde ili pak izvršenje pravde, što ne znači da takav revolt ne može i sam, u svojoj iracionalnoj zaslijepljenosti, biti nepravedan, pa i zločinački, što se je pokazalo u pojedinim slučajevima u Hrvatskoj, i u nedavnim BiH sukobima i što aktuelno rezultira izvjesnim antisemitizmom pošto mnogi Srbi smatraju da su Jevreji u osnovi nepravde koja ih pogađa u svjetskim razmjerima. S druge strane, nasilje na Zapadu često je egoistično motivirano, prepuno je neistinitih opravdanja i nerijetko racionalno-zločinački sprovedeno. U modernim vremenima spomenimo genocide nad autohtoncima u Americi i Australiji kao i trgovinu afričkim robljem. Istovjetno, koncentracioni logori kao Aušvic, Treblinka, Buhenvald, Jasenovac, SAD-logori neljudskog karaktera kao Abu Graib u Iraku i Gvantanamo na Kubi te logori za mučenje zatvorenika diljem Europe i, konačno, uništavanje iračkog, afganistanskog i srpskog naroda od strane „međunarodne zajednice“ predvođene Amerikom, primjeri su takvog racionalnog antihumanizma
Ali, kao i sve ostalo, antibarbarus ima svoju dijalektiku. Kada se Srbi odreknu pravoslavne izvornosti koja je, rekli smo, dječje iracionalna i usmjerena prema suprotstavljanju nepravdi, i zamjene je sa katoličko-protestantskom racionalnošću, tada gube orijentaciju i pretvaraju se u služinčad koja se, pored svega, i međusobno izjeda. Ne snalazeći se u novom ruhu, ostaju bez osnovnih moralnih vrijednosti, odriču se svojih veličina, svoga tla i identiteta. Postaju izuzetno „prilagodljivi“, mazohisti, doušnici, prihvaćajući logiku prvenstveno onih koji im žele zlo umotano u ambalažu „humanizma“.U tom smislu, odričući se vlastitog sopstva, što se posebno odnosi na njihove političke i intelektualne elite, prihvaćaju pripadnost „genocidnom“ narodu, poslali su svoje heroje u Haške ralje „međunarodne zajednice“, dozvolili onima, à la Solana, koji su ih demonizirali i uništavali njihov teritorij, i koji to i dalje rade, da slobodno šeću njihovom zemljom i da im kroje zakone, te nude, svakom tko zaželi, svoju djedovinu za iluzornu šaku eura.
U „Majstoru i Margariti“ ruskog pisca Bulgakova, đavo okuplja u kazalištu svitu onih koji liče kao jaje jajetu sadašnjoj „demokratskoj“ srpskoj eliti koja je, kada joj se ponudi „ulazak u Europu“, spremna da se odrekne svega srpskog. Vrag se na pozornici prikazuje izuzetno human i darežljiv. Svi prisutni gledaoci dobijaju poprilične količine zlata. I upravo kada je njihova sreća na vrhuncu, zlato im se pretvara u prah. Sličnu sudbinu doživljavao je i sam Milošević u nekoliko navrata. U burnim devedesetim, „ međunarodna zajednica“ je od njega tražila različite koncesije obečavajući mu skidanje sankcija sa tadašnje Jugoslavije. Nastojeći da bude racionalan, po njegovom mišljenju za dobrobit zemlje, Milošević je pristajao na ovakve ponude. Ali je svaki put bio prevaren. Sankcije bi bile skinute za par mjeseci, a nakon toga, ponovo uspostavljane! Sadašnje ponude Srbiji u stilu: „odreknite se Kosmeta, pa ćete uči u Europu“, liče na prethodno opisanu prodaju magle.
„Međunarodna zajednica“ koja ohrabruje razne nacionalističke pokrete (Albanaca, Bošnjaka, Mađara, itd.) da razdiru Srbiju po volji, postaje cinično nehumana prema ovoj zemlji. U stvari, što Srbija sve pokornije spušta glavu, cinizam samozvane i vrlo ekskluzivne „međunarodne zajednice“ u kojoj (faktički) nema Rusa, ni Kineza, ni Indijaca, ni Afrikanaca, ni Latinoamerikanaca, postaje sve izrazitiji i brutalniji. Za vrijeme dok je bombama uništavala Jugoslaviju 1999.godine, istovremeno je bacala letke na kojima je pisalo: „srpski narode, mi te volimo“! Ali kako je rat neočekivano dugo trajao, leci su bili zamijenjeni još krupnijim („inteligentnim“ i radioaktivnim) bombama bacanim na škole, bolnice, vodovode, dječje vrtiče i slično. U ovim trenucima, nastavljajući istu politiku, Sjedinjene Američke Države koje su protupravno otele jedan dio srpskog teritorija i poklonile ga drugima, poručuju Srbiji: „mi smo vaši najveći prijatelji“!
Do sada su ofucani „novi gospodari svijeta“ najviši stepen cinizma prema srpskom narodu i, bez ikakvog pretjerivanja, neviđenim u svjetskoj povijesti, pokazali kroz ponašanje lažnog suda pravde: Haškog tribunala. Tako je, prilikom suđenja V. Šešelju, izveden protiv njega slijedeći „dokaz“. Na ekranu je reproduciran video snimak vladike Filareta iz ranih devedesetih koji pokazuje lubanju jednog srpskog dječaka, mučki ubijenog na početku rata. Pošto nitko, pa ni sudija, nije u trenutku shvatio kako se jednom Srbinu može suditi radi ubojstva nekog drugog Srbina počinjenog od strane srpskih neprijatelja, tužilac je dao kratko objašnjenje: „To je dokaz srpske propagande“! Za svoj navod nije pružio nikakav dokaz, nikakvu ekspertizu! Sudsko vijeće je pola minute nešto pričalo, i prihvatilo protiv optuženog takav „dokaz“ kao validan. Dakle, kada Srbi ginu, i onda su krivi jer njihovom, navodno „lažnom“ pogibijom, obmanjuju javnost. Tako se u Hagu sudi jednom Srbinu kako za neprijateljske tako i za vlastite žrtve.
Ali priča još nije završena. U toku suđenja Šešelju, prikazan je i video snimak jednog mitinga iz 1996. godine, gdje ovaj izjavljuje kako ne treba imati posla sa takvom Europom koja neprekidno Srbiju ucjenjuje. I ništa se drugo nije vidjelo ni čulo. Ovaj „dokaz“ Šešeljeve „krivice“ očito spada u izražavanje političkog mišljenja čiju nemogućnost sankcioniranja garantira niz međunarodnih povelja. Ali „genocidni“ Srbi očito ne mogu beneficirati ikakva ljudska prava. Umjesto da ustanovljava individualnu odgovornost na čvrstim dokazima, ovaj prostituirani sud je išao tako daleko, da je u jednoj osudi, nezapamčenoj u sudskoj praksi, presudio i srpskoj historiji spomenuvši da „genocidni srpski nacionalizam“ vuče svoje korijene iz samih „Načrtanija“! „Naučna osnova“ ovakvih stavova data je kroz pero dvojice britanskih akademika (!) koji su devedesetih godina napisali kako je točno da je Orič počinio brojne zločine nad Srbima, ali da je to bilo ispravno pošto su Srbi genocidan narod, pa je bilo korisno preventivno ih ubijati u što većem broju kako ovi ne bi naknadno uništavali muslimanski narod!
Posve je jasno, da Zapad preko Haga nije mogao osuditi Oriča i Hradinaja za počinjene zločine nad Srbima jer bi tako doveo čitavu svoju politiku u pitanje: od glavnog akterstva u raspadu Jugoslavije, preko demoniziranja Srba, favoriziranja Hrvata i Muslimana u nedavnim sukobima, zločinačke NATO-agresije 1999. godine, do promotorstva „nezavisnog“ Kosova. Ali, to je shvatljivo jer se radi o neprijatelju. Ono što nije shvatljivo je činjenica da je srpska „demokratska“ elita i dalje, nakon navedenih presuda, spremna na punu suradnju sa Hagom koji je postao, par excellence, antisrpska, institucija. U vrlo bliskoj budućnosti ćemo vidjeti da li će srpski narod, fizički i duhovno uništavan, pokleknuti i prihvatiti danajske darove, ili će reafirmirati svoju izvornost i još jednom, „iracionalno“ reči NE suvremenim barbarima.

http://www.novireporter.com/

среда, 16. април 2008.

Rupel nosi Srbiji vazelin

http://www.glas-javnosti.co.yu/clanak/glas-javnosti-16-04-2008/rupel-nosi-srbiji-vazelin

Rupel nosi Srbiji vazelin

BEOGRAD - Suveniri koje je slovenački ministar spoljnih poslova Dmitrij Rupel doneo posle posete generalnom sekretaru UN Ban Đi-munu, počev od slatke priče o novim razgovorima oko kosmetskog rešenja, pa do najave iznenađenja koje je EU spremila za predizborni birački apetit srpskih glasača, za upućene diplomatske krugove, uvod su u još jedne kvazipregovore, posle kojih bi Srbija potpisala ono što „niko normalan ne bi“.
Štaviše, prema vodećem srpskom intelektualcu u SAD Srđi Trifkoviću, uloga Rupela i Slovenije kao predsedavajuće EU je „da namaže Srbiju vazelinom, da bi bila lakše silovana od onih koji hoće da dovedu do kraja posao sa nezavisnošću Kosova“. Trifković, koji je urednik magazina Kronikls pri Rokford univerzitetu, ističe za Glas da „harmonično rešenje“ o kojem Rupel odjednom govori, ne treba tumačiti kao „pomirenje različitih stanovišta“, nego u duhu Banove, odnosno korejske i japanske filozofije da je „harmonično ono rešenje koje je prihvaćeno kao takvo“.
- Zato, Ban, odnosno Rupel, ne najavljuje nove pregovore bez prejudiciranja statusa, već novu opsenu. Vašington smatra da je Srbija na kolenima i da je, bez obzira na ishod izbora, njeno protivljenje beznačajno. Priče o novim razgovorima su još jedna varljiva šargarepica, da bi se kroz još jedan forum Srbiji ponudilo i ona potpisala nešto što niko normalan ne bi - ističe Trifković i dodaje da je „nezamislivo da bi SAD poslale Bana da priča o pravim pregovorima, jer bi to značilo da Šiptari pristaju na relativizaciju ove situacije dok ne dođu do rešenja sa Beogradom“.
Dakle, treba nam bistro viđenje problema, a to je da gensek UN ništa ne radi, a da ne pita Belu kuću i da je jedino rešenje za Srbiju da povrati autoritet silom, onda kada SAD ne bude u stanju ili ne bude voljna da diktira politiku na Balkanu. A to će biti kroz 20-25 godina - zaključuje Trifković.

субота, 12. април 2008.

Izbori - Vladapobedničkog kvantiteta ili vlada svesrpskog sporazuma



Beograd,
april 12, 2008.



Oliver Vulović





Izbori - Vladapobedničkog kvantiteta ili vlada svesrpskog
sporazuma





Na izborima 11. maja, koji
, makoliko oba suprostavljena bloka galamila iz sveg glasa, ipak se neće
odlučivati o tome hoće li Srbija u EUili ne. Ni jedan od
suprostavljenihpolitičkih blokova nije dobio blanko mandat ili obećanje od
eurokratije da će bašpod njihovom vlašću Srbija automatski po ustaljenom
redosledu ispunjavanjauslova postati član ove organizacije država ali ni apsolutno
nepromenjljivu icementiranu pretnju da to neće postatinikada pod vlašću
bloka partija koja prema EU u ovoj kampanji ne zagovarajuapsolutni negativizam
već vrlo oštri kriticizam koji nema veze sa evroskepticizmombritanskog tipa,
već sa suštinskim pitanjem, srpskim nacionalnim i teritorijalnimnerešenim
pitanjem u modernoj Evropi, kao i načina i uslova pod kojim bi smo
mi u tu organizaciju državabili primljeni ali takodje sa jakom izraženom željom
da Srbija na kraju bude uEU . Da nije tako onda bi smo mogli očekivati da će
Solana imati životni vek od200 godina a sadašnji sastavi holandskog i
belgijskog parlamenta najmanje po polamilenijuma, s,time što niko ne može da
garantuje ni da će Belgija opstati, bilou do sada poznatoj državnoj formi ili
kao država uopšte. Na ovim izborima će sesamo dati prilika EU da nas
prebroji uskladu sa invalidnim pricipima demokratije koji prednost daju
kvantitetu a nekvalitetu.



Vojislav Stanovčić u Zborniku
radova - o demokratiji - u izdanju 'Bibliotekepolitika i društvo' iz 1995-e
godine se osvrnuo na kvantitet kao postulatademokratije kao državnog uredjenja
i podvukao da - većina čiji glasovi prevagnui samim tim njihove kasnije odluke
budu opšteobavezujeće ne mora samim tim bitii apsolutno u pravu jer
kontrapredlozi koje daje manjina se u budućnosti mogupokazati kao mnogo
razumniji i pametniji po državu i narod -. Da nije tako ondaposle predsedničkih
izbora u Srbiji ne bi ni dolazilo do novih izbora, bezobzira što su ovi sada
parlamentarni, jer se i tokom predsedničkih kao tokomsadašnjih parlamentarnih
izbora tvrdilo i tvrdi isto - da će se konačno i za sva vremenaSrbija
opredeleiti za jednu ili drugu opciju. Onom prilikom kroz ličnostPredsednika
Republike a ovom kroz sastav Narodne Skupštine. Ako Predsednikovakoalicija i na
ovim izborima dobije većinu, onda bi trebala mnogo više da od utom smislu datih
verbalnih izjašnjenja nakon pobede na predsedničkim izborima, ako zaista
voli svoju zemlju, razmisli iosmisli kako da povede ozbiljne unutrašnje
pregovore sa kvantitativno gledano gubitničkompolitičkom manjinom. O
pregovorima sa kvantitativnim gubitnikom moraju ozbiljnoda razmišljaju i jedan
plan u tom smislu iznesu ispred birača i političari izPredsedniku
suprostavljenog političkog bloka u koliko su u pravu da nikada nisubili bliži
osvajanju vlasti od prevrata 2000-te. Ukoliko se to ne desi, zaSrbiju će i
dalje svi sledeći izbori biti 'na život i smrt' i samimtime automatski lišeni
demokratskog stila izbornih kampanja ali i demokratske formenakon objavljivanja
rezultata.



Nekadašnja komunistička Javna
rasprava koja je imala izuzetno malidemokratski kapacitet / ne može se ni
rećida uopšte nije imala nikakav / jer je svoju svrhu imala samo u okviru
jednepolitičke partije je srećom po državu i narod doživela svoj kraj
Miloševićevimprihvatanjem realnosti postojanja i drugih političkih opcija.
Medjutim, bilismo svedoci i da u višestranačju i demokratiji anglosaksonskog
tipa koja jepostojala u Srbiji i za vreme Miloševića, ukoliko politički
kavntitativno jačastrana bude uporna u svojoj isključivosti sopstvenog poimanja
vrsenja vlasti,kada tada dodje do prevrata / bez obzira da li je nastao kao
posledicaakumuliranog unutrašnjeg nezadovoljstva ili finansijskom potporom
izinostanstva ili kombinacijom oba/. Budućipobednici na parlamanetranim izborima
u Srbiji moraju ozbiljno povesti računa otome. Vesna Pešić je retko kada u
pravu kada govori o svom narodu i državi, jerod zloupotreba ideologije
nacionalizma kroz koje ona u svom delovanju jedino iposmatra nacionalizam gori
je samo alkoholisani apsolutistički mondijalizamčiji je ona neodvojivi deo,
ipak se mora izdvojiti jedan deo iz njenihskupštinskih govora u kojima je rekla
da bi trebalo svima u Srbiji da nampostane muka od smenjivanja vlasti
prevratima i pučevima i ako je ona sazadovoljstvom u jednom od njih kasnije
aktivno učestvovala. Ovo treba izdvojitine zbog njenog istinskog uverenja u
tako nešto, jer je svojim petoktobarskimdelovanjem i podrškom revolucionarnim
kriznim štabovima, upornim zalaganjem zaodstrel neistomišljenika kroz političko-policijsko-vojni
'6.oktobar',mučenica je ipak naslutila šta njene političke i mentore i
pulene može zadesiti. Ona je to rekla izstraha a ne iz uverenja, ali je ipak
činjenica da istorijski gledano demokratijau Srbiji traje samo u intervalima,
to jest da postoje samo odredjeni periodi ukojima dolazi do mirnog smenjivanja
vlasti, sve do trenutka kada političkikvantitet na konto demokratije ne uvede
demokraturu i time odustajanjem odkompromisa sa političkom manjinom dovede do
radikalizacije u njenom načinupolitičkog delovanja. U tom smislu se varaju
jastrebovi iz Predsednikovogpolitičkog bloka u svom uverenju da ako pobede i na
ovim izborima da su emkonačno za duži vremenski period sebi obezbedili
nesmetano sprovodjenje svojih političkihideja em takodje na duži
vremesnkiperiod neoporavljujuće porazili protivnika. Njihove procene bi možda i
imaledobru podlogu da osim zbog pojave jake Rusije u svetu, nije došlo i do
konačnogsvodjenja mera i u redovima njihovih protivnika na ovim izborima,
te se sve može ozbiljnije računati napostizbornu koaliciju večitih
gubitnika SRS sa DSSom. Izuzetno je bitna ičinjenica da su Socijalisti konačno
rakrinkani i da je svima sada jasno da jenjihova politika ekvidistance od SRSa
i od DSa verbalno praćena brigom zaradničku klasu i penzionere, ništa drugo do
izdaja sopstvenih kongresnihdokumenata i partijskog statuta, a SPS ipak nije
organizacija tipa NATO paktapa da olako nastavlja da uspešno vara ceo svet oko
sebe i ako tako krši isopstveno ustrojstvo. Birači nisu pobegli od SPSa samo
zbog smrti Miloševića ipermanentnog gubljenja izbora / i radikalski vodja je
utamničen u Hagu i oni redovnogube izbore/ već zbog suštinske promene svoje
politike i izdaje uverenja naosnovu kojih su nekada bili ozbljni politički
subjekt u Srbiji. Njihova nada daće biti politički tas na vagi koja će
odmeravati ko će formirati vladu bi biojednako porazni postizborni rezultat po
Srbiju kao i u meri u kojoj bi nakonpobede jednog od dva profilisana bloka
došlo do poruke - e sada ima da budesamo onako kako mi kažemo - Za prošlu
republičku vladu kažu da je bilaispregovarana, možda, ali ne u Srbiji. To je i
bio njen najveći nedostak irazlog njenog kratkog postojanja. Onog trenutka,
kada srpski političari zaistasami izmedju sebe ispregovaraju vladu bez uticaja
i Solane i Lavrova, kada seobavežu jedni drugima da neće donositiodluke
kroz sopstvene centralne komitete i svoje političke protivnikeposmatrati samo
kroz zloupotrebe ideologija koje predstavljaju a ne same ideologije, onda
će jedna takva vladamoći da izadje u svet i konačno bude ozbiljno i shvaćena i
prihvaćena. Ove dosadašnjepostkomunističke vlade su bile ili višeruske
ili briselsko-američke nego srpske i zbog toga smo tu gde sada jesmo.



уторак, 8. април 2008.

SRBIJA PROBUDILA RUSKOG MEDVEDA



Nesloga presudila










Branko VLAHOVIĆ, 07.04.2008 18:42:51








Jelena Guskova



MOSKVA

OD STALNOG DOPISNIKA



AKO srpsko rukovodstvo zaista želi da dobije bitku za Kosovo, prvo što mora da
napravi je da prevaziđe sve međusobne sporove i da opet bude jedinstveno.
Podele i međusobna optuživanja srpskih političara idu naruku onima koji žele da
definitivno uzmu od Srbije deo njene teritorije. Upravo dok su srpski
rukovodioci bili jedinstveni, Amerikanci nisu mogli da ostvare svoj plan i bez
otpora stvore nezavisno Kosovo. Bitka za Kosovo i Metohiju još se bije, pa i
srpska politička elita mora da bude odgovorna u ovom odlučujućem istorijskom trenutku.

Ovo je glavna poruka poznate ruske istoričarke Jelene Guskove, rukovodioca
Centra za izučavanje savremene balkanske krize pri Ruskoj akademiji nauka, u
intervjuu “Novostima”.

- Rukovodstvo Srbije, koje je bilo jedinstveno oko rešenja pitanja Kosova, krenulo
je u međusobne sporove. Ponovo se stvorio period bezvlašća, što može da se
negativno odrazi i na poziciju Srbije pri rešenju kosovskog problema.

* Jesu li Srbi uopšte imali šansu da sačuvaju
Kosovo?


- U Srbiji se razmišljalo o tome “koliko će dugo Rusija braniti poziciju”? Bilo
je pitanja: Hoće li nas Rusija ostaviti na cedilu? Prošlo je mnogo vremena dok
su svi shvatili da Rusija neće popustiti. Objektivno, zahvaljujući Rusiji,
Srbija je imala vremena da se organizuje i napravi pragmatičnu strategiju za
očuvanje Kosova. Kao istoričar, mislim da je takvu strategiju Beograd trebalo
da ima odavno! Nažalost, izgubilo se uzalud mnogo vremena, a razrađen plan više
je ličio na taktiku, nego na strategiju, nije imao više varijanti i nije
predvideo razvoj događaja na sto koraka unapred. Članovi pregovaračkog tima
mnogo su se trudili i očajno se borili za svoju poziciju koju su formulisali
kratko: “Ne damo Kosovo!” Nama naučnicima je žao što nije bila široko pokrenuta
ideja oko razrađivanja univerzalnih kriterijuma za priznavanje novih nezavisnih
država.Odavno se trebalo odgovoriti na pitanje: Želi li međunarodna zajednica
da reši kosovski problem ili ne? Moramo biti realni - problem Kosova objektivno
niko nije hteo da reši, a to ne žele ni sada. Zato su naša strategija i taktika
morali da polaze od te činjenice.

* Pošto su Amerikanci i njihovi najbliži
saveznici odlučili da daju državu na poklon Albancima, sada se u Srbiji sve
češće govori o podeli Kosova. Vi ste takođe bili pristalica te “rezervne
varijante”...


- Predlog koji je napravio Samardžić meni izgleda dobar, ali iza njega treba da
stane celo jedinstveno rukovodstvo Srbije. Jedna od važnih varijanti mora biti
predlog Rusije i Beograda o izdvajanju dela teritorije KiM. Razumem da
rukovodstvo Srbije želi da u svom sastavu sačuva celo Kosovo. Međutim, mora se
postaviti pitanje koliko je to realno. Koliko će za to trebati snage i vremena?
Očevidno je da NATO zajedno sa Albancima koncentriše snage da zaštite celu
teritoriju Kosova. Ne treba ispustiti iz vida i to da albanska armija nije
razoružana i da je spremna da ratuje. Rukovodstvo Srbije već se izjasnilo da ne
namerava da ratuje. Znači, treba primeniti drugu taktiku. Ne sme se gubiti
vreme već se moraju iskoristiti mogućnosti koje ostaju. Mora se govoriti o tome
kako da se zaštite srpske enklave i svetinje u skladu sa Rezolucijom 1244. To
je realna politika. Ideje o podeli Kosova, koje su se pojavile još šezdesetih
godina, su bile proročanske.

* Koji je trenutno glavni zadatak pred Srbima?

- Glavni zadatak je da se ponovo uspostavi jedinstvo rukovodstva zemlje. Mora
postojati jedinstvena pozicija i pokušaj da se shvati da je severni deo Kosova
vrlo važan za Srbiju i sa geostrateške tačke gledanja. To znači - ako Kosovo
postaje nezavisna država, odmah se pojavljuje problem juga Srbije. Ako se
Srbiji pripoji severni deo Kosova, ojačavaju se i njene granice.



* Kako vi objašnjavate nedostatak solidarnosti među slovenskim
narodima koji žive na Balkanu?


- Odsustvo sloge kod Srba i nedostatak solidarnosti kod Slovena stara je
pojava. Nije nimalo slučajno da je na srpskoj zastavi bilo četiri S. Karakterna
osobina slovenskih naroda je nedostatak solidarnosti i jedinstva. I naši
neprijatelji to su stalno koristili. Nekoga plaše, nekoga potkupljuju... Čudi
me to što su na rukovodećim mestima u tim državama ljudi koji nisu u stanju da
proračunaju posledice svoje politike. Na primer, rukovodstvo Makedonije je pre
nekoliko meseci razmišljalo da među prvima prizna Kosovo. Čime će se završiti
makedonsko priznanje Kosova? Šta će biti tamo sutra ili prekosutra? O tome
treba da misli rukovodstvo u Makedoniji! Zar oni ne vide da isti problem imaju
u “svom dvorištu”? Oni će biti prvi kojima će sutra biti potrebna pomoć da reše
“albanski” problem. Oni će se obratiti NATO, ali tada niko neće pomeriti prst
kao i u slučaju Srbije, jer su oni Sloveni i pravoslavni. U poslednjem
istorijskom periodu odsustvo solidarnosti među Slovenima je rezultat dobre
“rabote” svetskih moćnika i naše popustljivosti.

* Postoji prognoza da se Amerikanci neće suprotstavljati Albancima ako
posle Kosova krenu u otimanje teritorija u Makedoniji i Crnoj Gori. Šta mislite
o tome?


- Sa jedne strane, Amerikancima odgovara nestabilnost u Evropi, da uveravaju
Evropljanje da bez američke pomoći ništa ne mogu da reše. Sa druge strane,
interes Amerikanaca je da ojačaju svoje pozicije na Balkanu i da budu sigurni
sa svojom bazom u Bondstilu. Tamo su oni kao kod kuće. Nema nikakvih provera,
rade šta hoće. Amerikance razdražuje otpor Srba pa im je zato bilo važno da
kazne Srbe i stvore uslove za svoju delatnost. Što se tiče planova Albanaca,
oni će se sigurno dići. Ako uspeju na Kosovu, to će biti signal da krenu dalje.
Drugo je što nijedan takav pokret ne može da se razvija bez ozbiljne podrške.
Zato Albanci koriste sve što mogu. Za albanske ideje i planove su potrebni
vreme i novac. Već imaju ogroman novac od narkotrafika, trgovine ljudima i,
kako vidimo, ljudskim organima. Albancima u Makedoniji će biti potrebno znatno
manje vremena za ostvarenje svojih planova nego onima na Kosovu.



SRBIJA PROBUDILA RUSKOG MEDVEDA

* KAKVA je budućnost srpskog naroda?

- Ne bih htela da srpski narod bude raseljen kao Jevreji po različitim
državama. Srpski narod je dobar, jak, širokogrud, hrabar, uporan, snažan, negde
je naivan, nikada nije mislio samo o sebi nego i o bliskima, uvek se smatrao
odgovornim za one koje su oko njega. Srbi ne treba da se stide svoje istorije i
svojih postupaka devedesetih godina. Srbi su jedini narod na svetu koji se
suprotstavio nasilju i bezakonju, pokušaju vladanja svetom iz jednog centra,
nametanju svoje volje i viziji demokratije drugih država. Upravo je Srbija 17
godina branila granice pravoslavlja i slovenstva, pružajući mogućnost usporenom
medvedu, kao što je Rusija, da postane svestan svoje uloge, zadatka i
mogućnosti pružanja otpora negativnim pojavama. Jedina crta koje Srbi treba da
se stide je nepostojanje talenta za propagandu u svoju korist, a nemaju ni
talenta za međunarodne intrige. I, nažalost, Srbima ne polazi za rukom da
stvore međusobno jedinstvo.



KARLU MUČI SAVEST

* POZNAT je stav ruskog rukovodstva o ispolitizovanosti Haškog
tribunala. Sada se pojavila knjiga Karle del Ponte u kojoj ona govori o
zločinima Albanaca...


- Verovatno tu ženu muči savest. Sa druge strane, teško je pretpostaviti da takva
figura uopšte ima savest. Ako je ona sve to znala, a nalazeći se na takvoj
dužnosti ništa nije uradila, znači da uopšte nema savesti. A mogla je da
optužuje celi narod za nešto što nije činio. To znači da bi Tribunal trebalo
što pre raspustiti i osloboditi Srbe iz zatvora, a polovinu Albanaca staviti
iza rešetaka. Delove o zlodelima Albanaca trebalo bi umnožiti i pokazivati
svuda dok pitanje Kosova još nije rešeno.



http://www.novosti.co.yu/code/navigate.php?Id=1&status=jedna&vest=119238&datum=2008-04-08



субота, 5. април 2008.

Politika: "Deset evropskih samara" (Aleksandar Mitic)


Deset evropskih šamara
Iako je EU požurila da u roku od 24 sata „primi k znanju” jednostranu odluku Prištine, ona do današnjeg dana nije „primila k znanju” odluku Beograda da poništi taj akt


U svetlu činjenice da je odnos prema „kosovskoj politici” Evropske unije doveo do ozbiljne političke krize u Srbiji, pada vlade i raspisivanja vanrednih parlamentarnih izbora logično bi bilo podsetiti na ulogu EU – njenih zvaničnika, institucija i ključnih članica – u procesu pripreme, koordiniranja i sprovođenja jednostrane secesije Kosova i Metohije.

Priprema:

1. Savet EU: Kabinet visokog predstavnika za spoljnu politiku i bezbednost Havijera Solane aktivno je tražio da na mesto specijalnog izaslanika UN bude izabran „čovek od poverenja” Marti Ahtisari, bez obzira na njegovu pristrasnost kao predsednika Međunarodne krizne grupe početkom dvehiljadite, kada je na relaciji Vašington–Brisel razrađen koncept „nadgledane nezavisnosti”. Jedan od ključnih autora Ahtisarijevog plana je Solanin savetnik za zapadni Balkan Austrijanac Štefan Lene. Sam Solana je u potpunosti podržao Ahtisarijev plan i aktivno lobirao da ga većina članica EU prihvati.

2. Evropska komisija: Evropski komesar za proširenje Oli Ren je bio jedan od najvatrenijih zagovornika Ahtisarijevog plana. Komisija je ocenjivala kosovski slučaj kao „jedinstven” mnogo pre nego što su same članice EU donele odluku o tome. Uprkos činjenici da je bila zadužena za jedan od četiri „stuba” Unmika, Komisija nije već devet godina učinila ništa kako bi omogućila da se u svoje domove vrati 200.000 raseljenih Srba, ali je za to vreme sve više hvalila „multietničnost” Kosova i deklarativno zalaganje za to bivših šefova OVK i kosovskih premijera Ramuša Haradinaja, Agima Čekua i Hašima Tačija.

3. Evropski parlament: EP je bila prva međunarodna institucija koja se formalno založila za suverenitet Kosova, glasajući marta 2007. za rezoluciju koju je predložio izvestilac Jost Lagendajk. Zanimljivo je da su tri ključne osobe zadužene za Srbiju u EP – Lagendajk, izvestilac za Srbiju Jelko Kacin i Doris Pak, predsedavajuća Delegacije za jugoistočnu Evropu– bili najvatreniji zagovornici i lobisti za secesiju Kosova.

Koordiniranje:

4. Odluka o zaobilaženju UN: Na samitu, održanom 14. decembra 2007. u Briselu, EU je donela odluku da zaobiđe Savet bezbednosti UN i da učestvuje u procesu nazvanom „koordinacija deklaracije o nezavisnosti” („coordinated declaration of independence”). Članice EU su tokom naredna dva meseca izvršile „kosovsku trgovinu” tako što su se protivnici nezavisnosti srpske pokrajine saglasili da ne blokiraju zajednički okvir za delovanje EU – poput misije Euleks – a za uzvrat dobili uveravanja svojih partnera da neće biti primorani da priznaju nezavisnost Kosova.

5. „Meko sletanje”: EU je tokom procesa koordiniranja nastojala da iskoristi podele na srpskoj političkoj sceni da bi ponudila „politički sporazum” kao „zaslađivač” kojim bi obezbedila takozvano „meko sletanje” („soft landing”) ili „konstruktivno neslaganje” („constructive disagreement”) Srbije – to jest da bi pokušala da obezbedi da Beograd, uprkos nepristajanju, ne vuče poteze koji bi ugrozili plan EU za Kosovo: slanje misije Euleks, primenu delova Ahtisarijevog plana i proces priznavanja Kosova.

6. EU je falsifikovala pravnu osnovu za Euleks: Evropska unija se u „Zajedničkoj akciji”, dokumentu o pravnoj osnovi za slanje misije Euleks na Kosovo i Metohiju, pozvala na „krnju” verziju Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN, odnosno izostavila je ključne odredbe paragrafa 10 tog dokumenta, koje se odnose na „suštinsku autonomiju” Kosova unutar Srbije.

Sprovođenje:

7. EU je ozvaničila dvostruke standarde za Srbiju: Dan po proglašenju jednostrane nezavisnosti Prištine, EU je „primila k znanju” taj akt, istovremeno naglašavajući da ostaje privržena teritorijalnom integritetu svih država sveta sem Srbije po pitanju Kosova jer je to, prema njoj, „jedinstven slučaj” zbog „ratova iz devedesetih godina” i „produžene međunarodne administracije”. EU je pritom zaboravila da je 1998-99. godine – u vreme sukoba na Kosovu – bilo u toku ukupno 40 sukoba u svetu, svaki sa preko 1.000 žrtava. Nijedan od njih, sem Kosova, nije doveo do secesije. Takođe, produžena administracija postojala je između ostalog u Istočnoj Slavoniji nakon rata u Hrvatskoj, gde je misija Untaes dovela do reintegracije te teritorije u Republiku Hrvatsku, a ne do otcepljenja.

8. EU preko svog predstavnika jednostrano sprovodi Ahtisarijev plan:Iako je samozvanu „Međunarodnu grupu za upravljanje” za sprovođenje Ahtisarijevog plana formiralo 15 država, među kojima neke – poput SAD, Turske ili Švajcarske – nisu članice EU, nesumnjivo je da je ona deo paketa dogovorenog u kabinetima Solane i Rena. Pečat same EU daje izbor na čelo „grupe” Pitera Fejta, koga je Unija imenovala za svog specijalnog predstavnika na Kosovu.

9. EU članice Kontakt grupe rukovode procesom priznavanja Kosova: Secesiju Kosova su među prvima priznale evropske članice Kontakt grupe (Francuska, Velika Britanija, Nemačka i Italija), a one rukovode i strategijom dogovorenom s Vašingtonom oko pritiska na ostale države unutar i van EU radi što bržeg priznavanja „nezavisnosti”. Podeljene su zone „diplomatske nadležnosti” i određena „dinamika priznavanja u više talasa”.

10. EU vidi Kosovo kao svog budućeg samostalnog člana: Iako je EU požurila da u roku od 24 sata „primi k znanju” jednostranu odluku Prištine, ona do današnjeg dana nije „primila k znanju” odluku Beograda da poništi taj akt. U strategiji o proširenju EU, Ren naglašava evropsku perspektivu Kosova ne spominjući njegovu vezu sa Srbijom, a švedski ministar Karl Bilt govori o članstvu Kosova u EU bez obzira na činjenicu da neće biti članica UN. Kad se tome dodaju nagoveštaji da bi Kosovo moglo postati članica EU po principu „konstruktivne uzdržanosti” („protivim se, ali ne blokiram”, to je slučaj s Kiprom po pitanju slanja Euleksa), jasno je da EU trenutno u potpunosti ignoriše stav Srbije, zemlje na kojoj makar deklarativno želi da zasniva stabilnost zapadnog Balkana.

Aleksandar Mitić,
direktor projekta „Kosovski kompromis”


уторак, 1. април 2008.

ЕВРОПА ИЛИ СМРТ

ЕВРОПА ИЛИ СМРТ

Ни у ком случају није могуће у исту раван стављати државни интегритет и чланство у било којој регионалној или међународној организацији. То је апсолутно мешање лончића, неопростиво бркање баба и жаба
Ствар се згодно може представити и у епским категоријама, мада је, заправо, сасвим прозаична и рационална. Нећу чак да тврдим ни да је тако одувек било. Али Косово данас заиста јесте „судилиште”, тема на којој све и свако показује своје право лице и ћуд. Зато се на Косову, као на неком скенеру или унутрашњем огледалу, јасно разоткривају сјај и беда актуелне српске политике, а помало и карактера. И ко је „луд” и ко је „збуњен”, и ко је вера, ко невера – и све остало.
Да није било Косова, Слободан Милошевић се вероватно никада не би тако лако успео на српски политички трон – нити би, да није било деведесетдевете, са њега био тако нагло срушен. Да није Косова, Мартија Ахтисарија, Данијела Фрида, Френка Визнера и плејаде косовских „међународних представника”, Срби вероватно још не би били свесни размера бахатости и лицемерја светске политике и новог псеудолибералног тоталитаризма.
Борис Тадић је на неки начин у праву када каже да је избор „Косово или Европа” погрешна дилема и лажна алтернатива. Да, заиста јесте – али, нажалост, не из разлога које председник и његови сарадници непрестано понављају. Дилема је лажна не зато што су борба за Косово и приступање ЕУ, тобоже, „паралелни процеси”, независни један од другог, или због тога што ће се, као бајаги, „српски интерес на Косову моћи боље бранити из Европске уније”. Свако ко се мало замисли над овом мантром која је, не треба заборавити, Тадићу омогућила победу на председничким изборима, схватиће да су то напросто глупости, баш као што и сваки нижи службеник из Брисела зна да ће се, пре или касније, на „мапи пута” српских евроинтеграција као услов појавити одсуство пограничних спорова и успостављање добросуседских односа са земљама у региону. А то значи и са Косовом, о чијим европским и евро-атлантским перспективама се европски комесар за проширење Оли Рен до сада већ у неколико наврата изволео веома похвално изразити.
Знају то Европљани, знају то и у Тадићевом штабу, а знају и његови политички противници. Али не знају српски бирачи јер их, заправо, о томе слабо ко обавештава. А дилема Косово или Европа не само да је лажна – него, уз то, и потпуно срамна. Лажна је, поред осталог, и зато што нам одустајање од једне ствари уопште не гарантује да ћемо добити другу. А зашто срамна? Па, зато што те две ствари напросто нису упоредиве. Уосталом, замислите на тренутак каква би била реакција и какав би одговор стигао да је, којим случајем, слично питање „Европа или Крајина”, „Европа или Книн”, или „Европа или Барања” средином деведесетих било постављено пред хрватску државу и хрватску јавност? И шта би, на пример, било са „европским перспективама” једне Румуније да јој је као услов постављено мирење са независношћу Трансилваније? И колико би се дуго једна Велика Британија задржала унутар „европске породице” да јој је као услов постављено повлачење из Северне Ирске или Гибралтара? (А тешко да би се могло рећи да Гибралтар представља баш историјско и симболичко „срце” Велике Британије и њеног идентитета.)
Може се, у извесном смислу, поставити питање „ЕУ или Русија”, мада, заправо, ни то није сасвим прецизно нити праведно. Али ни у ком случају није могуће у исту раван стављати државни интегритет и чланство у било којој регионалној или међународној организацији. То је апсолутно мешање лончића, неопростиво бркање баба и жаба које се само делимично може правдати конфузијом услед свакодневне и бесомучне ЕУ пропаганде са дословно свих ТВ станица са националном покривеношћу. Кампања је имала успеха. Неке је убедила, неке поколебала, а неке збунила. Уосталом, ово је земља у којој државна телевизија током читавог дана – неукусно, али макар поштено – непрестано обавештава грађане да гледају медијски јавни сервис „европске Србије”.
Да се разумемо, наравно да и међу народњацима и радикалима има доста оних којима је до Косова стало колико и до лањског снега. Исто тако, апсолутно се не може избећи објективна, такорећи, историјска одговорност Војислава Коштунице за то што је у окриљу његове власти несметано цветала дивља „евро-атлантска” пропаганда, што му је, на пример, Ивана Дулић једно време чак била и потпредседник владе, и што је, у његовој влади, Драган Шутановац једно време управљао српском војском, а Млађан Динкић све време управљао српским финансијама. (А дало би се штошта приметити и поводом будистичког држања радикала, љубоморно загледаних у свој рејтинг и статус „највеће српске странке”.)
Тек у рану јесен 2007. ДСС је отпочео оштрију кампању против НАТО и САД као главног спонзора косовске независности. И тек у децембру почиње стидљиво отварати тему Европске уније. Све до тада ЕУ је имала статус свете краве у српским политичким и стручним дебатама, а „Европа или смрт” било је неформално гесло српских „еврореформских” талибана. НАТО је ту и тамо и био оспораван, али је онда, као крунски аргумент, долазила тврдња да је за све нове чланице НАТО обавезна станица на путу за ЕУ – и ту би био крај сваке приче... А ми смо, богме, тек на почетку.

Ђорђе Вукадиновић
[објављено: 01/04/2008]



пошаљите коментар | погледајте коментаре (89)


http://www.politika.co.yu/pogledi/DJordje-Vukadinovic/EVROPA-ILI-SMRT.sr.html