Претражи овај блог

среда, 8. јун 2022.

Рамбује је био оквир за уцене

РЕАГОВАЊЕ МИНИСТАРСТВА СПОЉНИХ ПОСЛОВА

Рамбује је био оквир за уцене

Резолуцијом Савета безбедности УН 1160 (1998) потврђене су обавезе свих чланица УН на очувању суверенитета и територијалног интегритета СРЈ, док су акти тзв. ОВК и других оружаних група косовских Албанаца квалификовани као „терористички"

 

(Принтскрин)

Интервју с Томасом Шибом, амбасадором Немачке у Београду, који је објављен у „Политици" под насловом „Донбас и Косово не могу никако да се упореде", садржи низ нетачних тврдњи и квалификација.

Занемарујући да је у дугом временском периоду СР Југославија била суочена са снажним албанским сепаратизмом на КиМ, амбасадор Шиб је изнео нетачну тврдњу о „угњетавању Албанаца и њиховом искључењу из јавног живота" и, игноришући читав низ чињеница и резолуција Савета безбедности УН, закључио да се НАТО одлучио за напад на СРЈ „тек када су била исцрпљена сва средства дипломатије".

Истраживања, која се могу поткрепити одговарајућом документацијом, потврђују да је у годинама уочи агресије на СРЈ над Албанцима на КиМ заиста вршено насиље, али то насиље су вршиле терористичке групе албанских сепаратиста, које су, осим полицајаца и српских цивила, убијале и своје сународнике лојалне Републици Србији.

Резолуцијом Савета безбедности УН 1160 (1998) потврђене су обавезе свих чланица УН на очувању суверенитета и територијалног интегритета СРЈ (данас Србије) док су акти тзв. Ослободилачке војске Косова (ОВК) и других оружаних група косовских Албанаца квалификовани као „терористички". Савет безбедности УН је у више наврата изричито осудио терористичке акте ОВК као и „сваку спољашњу подршка терористичким активностима на Косову, укључујући финансирање, наоружавање и обуку".

Реакција оружаних снага СРЈ и полиције Србије била је усмерена на сузбијање сепаратизма и тероризма, а о непостојању „декларисаних разлога" за напад на СРЈ су и чињенице потврђене у Немачкој. У периоду који претходи агресији на СРЈ, Министарство спољних послова Немачке је (12. јануара 1999) Управном суду у Триру указало да „операције снага безбедности нису биле усмерене на косовске Албанце као на етничку групу, већ на милитантне противнике и њихове наводне следбенике". Примера ради, и Управни суд Баварске је закључио да изјаве о систематским прогонима албанског становништва на Косову нису потврђене извештајима МСП Немачке, указавши да „јаке југословенске операције од фебруара 1998. представљају селективну снажну акцију против кретања паравојних формација... Државни програм прогона усмереног против целокупне заједнице етничких Албанаца нити постоји нити је постојао".

Супротно тврдњи амбасадора Шиба, мирна средства решавања кризе на Косову нису била исцрпљена. Јасно је да ни преговори у Рамбујеу нису били „мирно средство решавања" кризне ситуације, већ оквир за изношење уцена.

НАТО је деловао супротно Повељи УН, која не допушта изузетке од правила садржаног у члану 53 да „без одобрења Савета безбедности неће по регионалним споразумима нити преко регионалних организација бити предузета ниједна принудна акција". Иако је било извесно да не постоји могућност, нити да постоје разлози за усвајање резолуције Савета безбедности којом би се НАТО овластио да употреби оружану силу против СРЈ, није учињен ни предлог да се питање изнесе и пред Генералну скупштину УН. Није поштован ни члан 5 Резолуције Генералне скупштине 3314 (1974) о дефиницији агресије која предвиђа да „било какав разлог ма које природе, било политички, економски, војни или други, не може да служи као оправдање агресије". Да је оружана акција НАТО-а била противправна јасно произлази и из становишта Међународног суда правде у случају војних и паравојних активности у Никарагви и против ње (1986).

У основи једностраног проглашења независности Косова је употреба оружане силе НАТО-а и ОВК. Стога се „случај Косова" не може оправдати критеријумом који износи амбасадор Шиб да је „проглашење независности искључиво могуће ако се при томе не крши забрана употребе силе".

Амбасадор Шиб изнео је тврдњу да се годинама интензивно радило на изналажењу решења за статус Косова које би за обе стране било прихватљиво и да је тек након што су се ови покушаји изјаловили проглашена тзв. независност Косова. Он игнорише чињенице да aлбанска страна није водила смислен дијалог већ је инсистирала на независности као једином могућем решењу, без улагања напора да се обезбеде минимални стандарди поштовања људских права, спрече прогони и обезбеди повратак српског и осталог неалбанског становништва.

Како се наводи у Резолуцији 1782 (2011) Парламентарне скупштине Савета Европе, којим се усваја Извештај о нечовечном поступању са људима и недозвољеној трговини људским органима на Косову, „током одлучујуће фазе оружаног сукоба, НАТО је предузимао акције у форми ваздушних напада, док је сувоземне операције изводила ОВК, која је де факто била савезник међународних снага", и даље наводи да су се након „повлачења српских власти, међународна тела одговорна за безбедност у великој мери ослањала на политичке снаге на власти на Косову, међу којима су многи од њих били бивши припадници ОВК". У истом извештају се наводи чињеница да су међународне организације на Косову „фаворизовале прагматичан приступ ради краткотрајне стабилности по сваку цену жртвујући основне принципе правде".

Све резолуције у погледу Косова које је усвојио Савет безбедности УН, као једини међународни ауторитет коме је поверено очување међународног мира и безбедности, заснивају се на принципу заштите суверенитета и територијалног интегритета СРЈ. Територија КиМ је Резолуцијом 1244 стављена под међународну управу, уз гаранцију територијалног интегритета СРЈ и са циљем изградње суштинске аутономије и самоуправе, а не ради стварања независног Косова.

У основи међународне управе налази се пристанак СРЈ, а КиМ Резолуцијом 1244 није истргнуто из суверенитета Србије, већ је циљ био да се успостави управа која ће обезбедити суштинску аутономију уз поштовање територијалног интегритета СРЈ, односно Србије.

Иако преговори о статусу нису довели до споразума, на територији КиМ је уз широку подршку појединих држава било изражено настојање да се спроведе план Мартија Ахтисарија, који никада није изнет на гласање пред Савет безбедности УН, а који је модификован на тај начин да након проглашења независности кључну улогу у надзору над институцијама имају управо оне државе које су заговарале креирање независности Косова. Према Руководећим принципима Контакт групе за решавање статуса Косова (2006) „свако решење које је унилатерално или резултира из употребе оружане силе биће неприхватљиво". Једино могуће решење за статус КиМ је, како је наведено и у Руководећим принципима Контакт групе, да „договорено решење буде међународни приоритет" и да „једном када процес отпочне он не може бити блокиран и мора се довести до краја", а да „коначну одлуку о статусу Косова треба да потврди Савет безбедности".

И поред систематског кршења међународног права и Резолуције 1244, Косово ни данас није, ни де јуре ни де факто, формирано као независна држава. Питање Косова, укључујући ту и питање статуса Косова, још увек је пред Саветом безбедности, чије одлуке, утемељене на међународном праву и потреби очувања међународног мира и безбедности, гарантују суверенитет и територијални интегритет Србије.

*Проф. др и главни правни саветник МСП-а


View article...

Enclosures:

160z120_--_------_----.jpg (11 KB)
https://www.politika.rs/thumbs/upload/Article/Image/2022_06//160z120_--_------_----.jpg

 

Zakulisne borbe – kako do mira u Ukrajini?

standard.rs

Zakulisne borbe – kako do mira u Ukrajini?

Драган Бисенић

17-22 minutes


Kada se sagledaju razmere ekonomske i političke krize koja se nadvija nad Evropom, paradoksalno zvuči, ali brza pobeda Rusije u Ukrajini najpre je u interesu samog Zapada

Ima trenutaka kada se pobeda čini nadohvat ruke. Novinari opisuju da se u glavnom gradu Ukrajine, Kijevu, rat ponekad čini kao daleka pretnja. Mnogi kafići i restorani su otvoreni, čak je i opera nastavila rad. Postoje samo povremeni alarmi za vazdušni napad. „Najkasnije do kraja godine Krim će biti vraćen Ukrajini", rekao je sredinom maja Kirilo Budanov, šef ukrajinske vojne obaveštajne službe. „Rat će se završiti tek zauzimanjem crnomorskog poluostrva koje je Rusija anektirala 2014. godine", kaže on.

To je melodija koju sada mnogi intoniraju na sličan način, ne samo u Ukrajini. „Može da se govori samo o pobedi, a ne o bilo kakvom mirovnom sporazumu", rekla je estonska premijerka Kaja Kalas prošle nedelje. Njen poljski kolega bio je još jasniji. „Čuo sam da postoje pokušaji da se Putinu ponudi rešenje koje će mu spasiti obraz na međunarodnoj sceni", rekao je premijer Mateuš Moravjecki. „Ali kako možete da sačuvate obraz koji je već potpuno unakažen?"

Ovo je atmosfera u kojoj se našao italijanski mirovni plan za okončanje rata koji se više od 100 dana vodi na teritoriji Ukrajine. Predloženi sporazum ima četiri tačke koje treba da prođu i reviziju čelnika Evropske unije. Ovaj plan zapravo predstavlja pokušaj Evrope da se sačuva da ne upadne u opasnu spiralu eskalacije koja neće biti praćena diplomatskim inicijativama, a koja može biti slična onoj pred Prvi svetski rat. Diplomatija, inače, do sada nije dala neki rezultat niti ponudila značajnije nade za okončanje sukoba.

Italijanska inicijativa

Čini se da je višemesečno razmatranje italijanskih diplomata ipak urodilo plodom, jer se smatra da su predloženim planom, obnarodovanim u opštim crtama pre dve nedelje, ispoštovani gotovo svi ključni zahtevi Rusije i Ukrajine, ali i naglašena budućnost Ukrajine u Evropi. Ovaj plan predstavlja i novu ponudu evropske perspektive Rusiji, koja je na ivici da posle 400 godina evropske istorije bude od nje odsečena.

Italijansko ministarstvo spoljnih poslova obelodanilo je da su italijanske diplomate od početka rata radile na mirovnom sporazumu, koji je držan u tajnosti zbog delikatne geopolitičke situacije. Ali kada je njegov nacrt i zvanično poslat Kijevu i Moskvi, kao i generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija Antoniju Guterešu, vlasti Italije procenile su da je vreme da i svet sazna detalje plana koji možda može da okonča tromesečni rat u Ukrajini.

Namere italijanskog premijera Marija Dragog u pravcu stvaranja evropskog plana za okončanje sukoba mogle su da se detektuju još za vreme njegovog sastanka sa američkim predsednikom Bajdenom, 10. maja u Vašingtonu. Dragi je tada rekao da saveznici treba da počnu rad na pregovorima u pravcu mirovnog procesa u Ukrajini, iako nastavljaju da uvode nove pakete sankcija Rusiji.

„Ljudi se pitaju kako da okončamo te zločine? Kako možemo da postignemo prekid vatre? U ovom trenutku je teško imati odgovore na to, ali moramo dobro da razmislimo o ovim pitanjima", rekao je Dragi Bajdenu tokom sastanka u Beloj kući, dodajući da ruski predsednik Vladimir Putin nije uspeo da nanese štetu savezu SAD sa Evropskom unijom.

Italijanski premijer Mario Dragi sa američkim predsednikom Džoom Bajdenom u Beloj kući, 10. maja 2022. (Foto: Doug Mills/Bloomberg)

Bajden je na to Dragiju rekao da je Italija jedan od najbližih saveznika SAD u suprotstavljanju Kremlju. „Ako je Putin ikada pomislio da može da nas podeli, nije uspeo", uzvratio je Dragi.

Bila je to prva poseta Vašingtonu jednog lidera Evropske unije od početka ruske invazije na Ukrajinu 24. februara, i ona je na neki način predstavljala odavanje priznanja od strane Vašingtona za atlantski zaokret u italijanskoj spoljnoj politici. Uprkos oslanjanju Italije na ruske energente, Dragi je tražio od EU da sankcioniše uvoz ruske nafte i podržao slanje teškog naoružanja u Ukrajinu uprkos otporima koji su stizali iz njegove široke koalicione vlade.

Dragijev sastanak sa Bajdenom zapečatio je tako prelazak Italije na proatlantsku spoljnu politiku započet otkako je bivši šef Evropske centralne banke 2021. imenovan za italijanskog premijera i koji je ubrzan početkom rata u Ukrajini.

Četiri tačke

Nakon što je Mario Dragi odobrio četiri tačke u predlogu mirovnog sporazuma, dokument je poslat na razmatranje EU, Ukrajini i Rusiji.

Prvi korak koji je naveden jeste hitan prekid vatre i demilitarizacija na liniji fronta. Druga tačka predviđa da Ukrajina treba da bude neutralna zemlja, kojoj će bezbednost garantovati grupa zemalja, mahom svetskih sila. O ovom delu plana, prema navodima italijanskih zvaničnika, bilo bi reči na mirovnoj konferenciji čiji bi domaćin bila Italija. Treća tačka je bilateralni sporazum između Rusije i Ukrajine koji za cilj ima da razjasni budućnost poluostrva Krim i regiona Donbasa. Sporazum bi se bavio kulturnim i jezičkim pravima i garantovao bi slobodno kretanje ljudi, dobara i kapitala. Ova verzija plana ukazuje da bi Krim i Donbas imali skoro potpunu autonomiju, uključujući i pitanja odbrane, ali da bi formalno bili teritorijalni deo Ukrajine. Četvrta tačka bi bio multilateralni mirovni sporazum između Evropske unije i Rusije, koji bi uključivao postepeno povlačenje ruskih trupa iz Ukrajine i ukidanje zapadnih sankcija Moskvi. Ova tačka se odnosi striktno na Rusiju.

Dok ukrajinska strana zvanično nije želela da se oglasi po pitanju ovog mirovnog plana, iz Moskve je stigla potvrda da je on predočen Kremlju.

„Dobili smo predlog plana i razmatramo ga", rekao je Andrej Rudenko, zamenik ruskog šefa diplomatije. On je istakao da pregovori sa Italijom nisu počeli, a da će Rusija svoj zvaničan stav izneti nakon dužeg razmatranja plana.

Do sada šanse da se se ozbiljno sedne za pregovarački sto nisu bile izgledne: ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov je pre nekoliko nedelja sumirao ruski stav da će se razgovori voditi samo na osnovu vojnih rezultata.

Iza kulisa

Iza kulisa očigledno je počela borba među saveznicima u NATO-u oko toga koji ratni cilj u Ukrajini ima da se podrži, a koji ne.

U Berlinu su mnogi vladini političari bili zabrinuti kada je američki sekretar odbrane Lojd Ostin na konferenciji sa saveznicima u Ramštajnu krajem aprila izjavio da Ukrajina ne samo da mora da dobije rat protiv Putina, već i Rusija mora da izađe iz njega oslabljena da bi joj bilo teže da pobedi bilo koje druge susede koji bi napala. Strategija „pobedi i oslabi", kako su je brzo nazvali u Vašingtonu, euforično je primljena u mnogim zemljama istočne Evrope.

Ali to je bilo dijametralno suprotno izjavama Šolca i Makrona. Nemački kancelar nikada nije izgovorio reč „pobeda", a za razliku od američkog predsednika Džoa Bajdena, on nerado Putina naziva ratnim zločincem. Makron je u govoru u Evropskom parlamentu početkom maja rekao da se mora odupreti iskušenju da se Rusija „ponizi". Francuski predsednik je poslednjih godina više puta zagovarao dijalog sa Moskvom, a poslednjih nedelja je nekoliko puta zvao Putina, ali bez rezultata.

Šolc i francuski predsednik Emanuel Makron očigledno ne žele da Putinu postavljaju letvicu previsoko. Oni ne žele da rizikuju pobedu Kremlja, a još manje direktan rat sa nepredvidivom nuklearnom silom.

Stoga su sve oči uprte u Vašington, koji je dao ubedljivo najveći doprinos ukrajinskoj vojnoj opremi. Amerikanci šalju najsavremenije dronove, artiljeriju i protivtenkovske rakete.

Mračna stvarnost

Zvanično, Bajden se nikada nije obazirao na reči svog ministra odbrane o slabljenju Rusije, a prošlog petka je američka ambasadorka pri NATO-u Džulijana Smit rekla na konferenciji u Varšavi: „Želimo da Rusija pretrpi strateški poraz. Želimo da se Rusija povuče iz Ukrajine."

Međutim, iza kulisa najviši zvaničnici, kao što su američki savetnik za bezbednost Džejk Salivan i šef CIA Vilijam Berns, u diskretnim rundama razgovora sa saveznicima tvrde da su rečenice šefa Pentagona preterano doslovno protumačene. Umesto pobede Ukrajine na bojnom polju, Vašington pokušava da natera ruskog predsednika da prihvati da ne može da dobije rat.

Američki sekretar za odbranu Lojd Ostin, ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski i američki državni sekretar Entoni Blinken tokom sastanka u Kijevu, Ukrajina (Ukrainian Presidential Press Service/Handout via Reuters/File Photo)

Ovo je linija koja ostavlja mnoga tumačenja otvorenim. To je takođe i reakcija na „mračnu stvarnost na istočnom frontu", kako se odskora u zapadnim medijima naziva aktuelno stanje, nakon što se konstatuje kako je Ukrajina „u prvim nedeljama rata ostvarila neverovatne uspehe odbijajući Rusiju na mnogim mestima".

Ali, za razliku od početka aprila, zapadne obaveštajne službe se sada slažu da je brza pobeda Ukrajinaca više nego neverovatan scenario. Navodi se da ruska vojska veštije deluje u drugoj fazi rata nego u loše planiranom napredovanju na Kijev krajem februara. Ruski ratni ciljevi su sada ograničeniji: umesto potpunog opkoljavanja ukrajinskih trupa u Donbasu, od čega su ubrzo morali da odustanu, Rusi se sada ograničavaju na najistočniji kraj Donbasa u blizini grada Severodonjeck.

Dve vesti

U Ukrajini su krajnje ogorčeni predloženim mirovnim planom. Ukrajinski komentatori tvrde da su Francuska, Nemačka i Italija „jednostavno izdale Ukrajinu, namećući mirovni sporazum u ime Putina, koji sprema nove teritorijalne otimačine". Oni, kao prvo, zvanično predlažu prekid vatre, ali kao drugo bilateralne pregovore Rusije i Ukrajine o „spornim teritorijalnim pitanjima". A po njima, navodi se, ni Zaporožje i Hersonska oblast, a ne samo Krim i Donbas, nisu teritorija Ukrajine, već su „sporna teritorijalna pitanja" o kojima treba razgovarati sa Rusijom.

Ukrajinska strana objašnjava da je ovakva evropska politika izazvana strahom od mogućnosti pobede Ukrajine, jer bi pobeda Ukrajine i otklanjanje posledica ruske agresije drastično promenili međunarodnu situaciju i stvorili novi bezbednosni sistem u Evropi, u kome će Francuska i Nemačka izgubiti sadašnji značaj kao ekskluzivni posrednici Zapada u odnosima sa Kremljom, odnosno sa Putinovom Rusijom. A Pariz i Berlin žele da zadrže ovu privilegovanu poziciju.

„Dakle, sada je zapravo formirana koalicija Putina, Makrona, Šolca i italijanskog premijera Marija Dragija, čiji je program da na papiru ozvaniči još šire zauzimanje ukrajinskih teritorija", saopštava ukrajinska strana koja ovo naziva „lošom vešću".

„Dobra vest" je da SAD, Velika Britanija i Poljska ne pripadaju ovoj koaliciji velikih zapadnih država, a sudbina rata zavisi od pomoći u naoružanju, pre svega Velike Britanije i Sjedinjenih Država.

„Nema svrhe nadati se Nemačkoj. Oni samo maltretiraju. Maksimum koji se nudi negde sredinom jula je nekoliko 'geparda', za koje, ispostaviće se, nema municije", ogorčeno pišu ukrajinski mediji.

Ukrajina se oslanja na intenzivno snabdevanje iz SAD, gde na najvišem političkom nivou podršku Ukrajini vrlo snažno artikulišu lideri američke administracije – Bajden, Ostin i Blinken. Ali Ukrajina izražava razočaranje tempom ove ponude. Pošto su stigle haubice, nema dovoljno višecevnih raketnih sistema, što otežava vatrene okršaje sa ruskim trupama.

Šesti paket i „Družba"

Istovremeno, sankcije koje se uvode protiv Rusije, treba ne samo da ugroze ruske ratne napore, nego i da smanje ruske šanse za pregovaračkim stolom. Posle dužeg pregovaranja, EU je ove nedelje usvojila i „šesti paket" sankcija kojim se ograničava izvoz ruske nafte, glavnog energetskog proizvoda Rusije.

Politički sporazum obavezuje da će do kraja godine blokirati ruski uvoz iz Rusije u EU – ali i dalje ostavlja 30 odsto sirove nafte koja se šalje naftovodom. Privremeno izuzimanje za isporučenu naftu bila je koncesija koju je uglavnom izvukao mađarski premijer Viktor Orban, koji je tvrdio da nedostatak morske luke u njegovoj zemlji znači da će biti teže osloboditi se od ruske nafte koju isporučuje naftovod „Družba".

Sporazum takođe obećava „hitne mere" kao što je omogućavanje kupovine na moru kako bi se osigurala sigurnost snabdevanja, ukoliko te izuzete isporuke preko gasovoda prestanu. Ovo je bilo posebno važno da bi se u sporazum uključile Mađarska i Slovačka.

Zvaničnici EU insistiraju da njihov dogovor i dalje pogađa ruskog predsednika Vladimira Putina tamo gde ga boli. „Ovo odmah pokriva više od 2/3 uvoza nafte iz Rusije, smanjujući ogroman izvor finansiranja njene ratne mašine", rekao je predsednik Evropskog saveta Šarl Mišel.

Nemačka i Poljska su se obavezale da će dobrovoljno prestati da preuzimaju naftu iz severnog kraka naftovoda „Družba" do kraja ove godine, zbog čega predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen tvrdi da to znači da sankcije zaista pokrivaju „skoro 90 odsto celokupnog evropskog uvoza ruske nafte do kraja godine."

Ali za sada, ne postoji jasan krajnji datum kada će ruski dotok nafte biti zabranjen, a nema ni znakova da je Orban voljan da promeni kurs.

„Porodice noćas mogu mirno da spavaju, mi smo zaustavili ideju od koje se diže kosa na glavi", saopštio je Orban na svojoj Fejsbuk stranici. „Postigli smo sporazum koji kaže da zemlje koje dobijaju naftu naftovodima mogu da nastave da upravljaju svojim privredama pod prethodnim uslovima", rekao je Orban, koji je u okviru svojih zahteva uspeo i da sa liste sankcija skine i patrijarha Ruske pravoslavne crkve, Kirila.

Premalo i prekasno

Analitičari ističu da će sporazum i dalje omogućiti EU da, tokom ove godine i dok traje rat u Ukrajini, isplaćuje Rusiji milijarde evra za naftu i naftne derivate. Naime, zabrana nafte isporučene morem stupa na snagu tek za šest meseci, dok će rafinisani proizvodi biti zabranjeni od 2023. Češkoj je odobreno izuzeće od zabrane preprodaje ruskih naftnih derivata do sredine 2024. godine.

„Pošto je osnovni cilj sankcija da se što pre oslabi finansijska i ekonomska pozicija Rusije kako bi se smanjio njen vojni kapacitet, ovo bi moglo biti premalo i prekasno", rekao je Simon Taljapijetra, viši saradnik i stručnjak za energetiku u „Brojgel" instituta u Briselu.

Francuski predsednik Emanuel Makron i nemački kancelar Olaf Šolc u Berlinu, ispred Branderburške kapije u ukrajinskim bojama, 9. maja 2022. (Foto: EPA/EFE)

Ova zabrana uvoza nafte je udar bez presedana za industriju koja donosi najveći prihod u Rusiji – sredstva od prodaje nafte i gasa zajedno čine oko 40 odsto federalnog budžeta Moskve.

Evropa je najveći ruski kupac nafte, koja uzima oko polovinu od 4,7 miliona barela dnevno ruske sirove nafte izvezene prošle godine. Ali kupci u Indiji, Kini i Turskoj su pojačali kupovinu, delimično nadoknadivši ruski gubitak. Rusija je povećala izvoz nafte za šest odsto u maju u poređenju sa aprilom.

„Rusija će naći druge uvoznike", rekao je 31. maja Mihail Uljanov, ruski stalni predstavnik pri međunarodnim organizacijama sa sedištem u Beču. To, izgleda, za sada funkcioniše.

Efekat sankcija

Posle prvih 100 dana rata postoje i signali koji bi mogli da podrže ovakav pravac razmišljanja. Nema naznaka da Rusija namerava da se povuče iz Ukrajine i to nije iznenađujuće, jer su sankcije imale perverzni efekat povećanja cene ruskog izvoza nafte i gasa, masovno povećavajući njen trgovinski bilans i finansirajući njene ratne napore. U prva četiri meseca 2022. Rusija bi mogla da se pohvali suficitom na tekućem računu od 96 milijardi dolara – što je više nego utrostručeno u odnosu na isti period 2021.

Kada je EU ranije ove nedelje objavila delimičnu zabranu uvoza ruske nafte, cena sirove nafte na globalnim tržištima je porasla, što je Kremlju obezbedilo još jednu finansijsku dobit. Rusija nema poteškoća da pronađe alternativna tržišta za svoju energiju, pa je izvoz nafte i gasa u Kinu u aprilu bio viši za od 50 odsto na godišnjem nivou.

Ostavićemo po strani razmatranje šta znači stvaranje osovine Moskva-Peking i šta su se ruski predsednik Putin i kineski predsednik Si zapravo dogovorili na sastanku 21. februara u Pekingu, samo tri dana pre početka ruske vojne akcije, ali lako može da se pokaže da će se u pozadini evropsko-ruskog sukoba ovo biti pakt koji će istisnuti SAD iz Azije.

Kina je za Rusiju najveći pojedinačni nacionalni kupac nafte. Prošle godine je kupovala 1,6 miliona barela dnevno, da bi kineske kompanije u maju povećale kupovinu na oko 1,9 miliona barela dnevno kako bi popunile prazninu koju su ostavili veliki zapadni trgovci. Od invazije na Ukrajinu, Indija je od Rusije kupila tri puta više nafte nego u istom periodu prošle godine.

Spasavanje redova Šolca

Kada se globalna „superklasa" sastala u Davosu prošle nedelje, javna poruka je bila osuda ruske agresije i obnavljanje odlučnosti da se čvrsto stane iza Ukrajine. Privatno, nikome nije bilo svejedno zbog ekonomskih troškova produženog rata. To je još jedan perverzan rezultat sankcija kojima je cilj bio zaustavljanje rata i veći troškovi za Rusiju. Što rat duže traje, utoliko su neprijatnosti za Zapad veće.

Kao rezultat rata, zapadne ekonomije se suočavaju sa periodom sporog ili negativnog rasta, rastuće inflacije i povratkom na stagflaciju iz 1970-ih. Centralne banke smatraju da moraju da odgovore na skoro dvocifrenu inflaciju podizanjem kamatnih stopa. Nezaposlenost će rasti. Većina evropskih zemalja zavisi od ruskog gasa. Šef istraživačkog centra „Brojgel" u Briselu, Guntram Volf, upozorava da zemlje EU očekuje rast inflacije i cenovni šok zbog odluke da započne etapni prestanaka uvoza nafte iz Rusije.

Kada se sve ovo sagleda, možda paradoksalno zvuči i Zapadu ne bi smelo da se otvoreno kaže, ali brza pobeda Rusije iz ove perspektive najpre je u interesu Zapada, pa tek možda Rusije.

Otuda, predlog poslednjeg živog diplomatskog gladijatora Hladnog rata, Henrija Kisindžera, da Ukrajina što pre nahrani ljutog i gladnog suseda, može da se razume i kao predlog koji je trenutno najviše u interesu Zapada.

Henri Kisindžer na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu, 23. maj 2022. (Foto: Picture Alliance/Getty Images)

Ukrajini sve ovo ne samo da ne nudi svetle perspektive, nego i stvara osećanje usamljenosti. Zbog toga se pojavljuju poređenja da se Ukrajina, poput Engleske koja se 1940. borila „jedan na jedan" protiv Hitlera, danas bori „jedan na jedan" sa Putinovom Rusijom.

„To svi u Evropi razumeju, ali vladari Francuske i Nemačke ovo ne žele da shvate. Francuzi verovatno misle da će u slučaju pobede ruskog fašizma u Evropi nova Buča biti u Litvaniji, Poljskoj, Slovačkoj, a da će Pariz ostati veličanstven kao 1941-42. A onda će ruski, burjatski i čečenski oficiri otići u Pariz na odmor, uživati u kroasanu i posetiti pariske javne kuće", podrugljivo se ukrajinski komentatori obračunavaju sa jedinim postojećim evropskim mirovnim naporom.

Izvor RTS OKO

Naslovna fotografija: Oleg Petrasjuk

BONUS VIDEO: