BRANKO PAVLOVIĆ: OD HILJADU VODEĆIH LJUDI DS, NJIH 950 JE ZA ZATVOR
subota, 11 septembar 2010 06:44 Nastasja RADOVIĆ
Srbija ide ka tome da za godinu dana uopšte neće imati svoje kapitaliste. Neće biti srpskih kapitalista. Postojaće stranci kao vlasnici i svi mi ostali kao najamnici. Dakle jedan neokolonijalni sistem
Branko Pavlović, beogradski advokat koji zastupa male akcionare u nekoliko velikih javnih preduzeća, tvrdi da se korupcija u Srbiji može zaustaviti ako se prvo preseče „tekuća korupcija", ako oni koji su vlast ne mogu da kradu.
- Za to je ključno imati na 32 najvažnija mesta tridesetdvoje ljudi koji žele i znaju kako da se obračunaju sa krupnom korupcijom. Krupne korupcije u tom slučaju za šest meseci neće biti. Onda su stvoreni uslovi za analiziranje krupne korupcije iz prošlosti. Potrebne su dve godine i svi najvažniji bi bili pohapšeni. Mesto direktora Agencije za privatizaciju omogućava potpun uvid u dubinu krupne korupcije i važna je karika u presecanju lanca korupcije – kaže Pavlović, koji je kratko 2004. bio na čelu Agencije za privatizaciju
Pretpostavili ste da je za vaše razrešenje povod bila jedna namještena tenderska privatizacija koju ste (tada) kao direktor Agencije oborili. Ispostavilo se da direktor Agencije mora da obavi nečije već dogovorene poslove. Ima li tu nekog modela ili bar „načina" na koji se obavljaju privatizacije?
- Ključni razlog je bio u tome što sam sa svojim saradnicima u Agenciji za privatizaciju za 40 dana zaustavio krupnu korupciju. Tender o kome govorite je bio okidač zato što bih na konkretnom primeru pokazao jedan od mehanizama kako se korupcija odigrava uz blagoslov stranih konsultanata i Svetske banke.
Bavili ste se i politikom. Kolike su razmere zloupotreba pojedinaca, stranaka i institucija u sumnjivom prelivanju nacionalnog bogatstva u džepove malog broja „dobitnika tranzicije"?
- U Srbiji je to dobilo zastrašujuće dimenzije. Demokratska stranka je postala organizovana kriminalna grupa u tom smislu da je od njihovih 1.000 rukovodećih ljudi njih 950 za zatvor. Oni imaju svoje privatne firme, oni kontrolišu javna preduzeća, budžetske rashode, medije, tužilaštvo, policiju, sud. Oni peru pare od droge. Reč je o stotinama miliona evra godišnje. Evo, recimo, rekonstrukcija bulevara u Beogradu. Glavnina para ide podizvođaču iza koga stoji potpredsednik DS. Ili most preko Save kod Ade Ciganlije. To će nas koštati najmanje 450 miliona evra. Sada se prebacuju pare od namenskog kredita za rekonstrukciju Gazele za most preko Ade. On je saobraćajno besmislen, a pri tome uništava ambijentalnu celinu beogradskog hipodroma i topčiderskog parka. Pravo mesto za već isprojektovan most preko Save je između starog mosta i Gazele koji bi bio neuporedivo saobraćajno funkcionalniji i pripremljen da prihvati i buduću metro liniju (most u dva nivoa, jedan za železnički, drugi za automobilski saobraćaj) koštao bi oko 70 miliona evra. Samo ta razlika je 380 miliona evra. Ili su političari koji to rade neverovatno „nepametni" ili fantastično korumpirani. Jedno je sigurno: mi građani ostajemo veoma siromašni. I taj teret, što je najgore, kroz zaduživanje prenosimo na našu decu i unuke.
Srbija je dobila nekoliko tajkuna od kojih su neki, kao Bogoljub Karić, poželjeli da budu političari. U javnosti se posljednjih godina postavljalo i pitanje da li je to bogatstvo zaista njihovo, Karićevo, Miškovićevo ili su oni tek relativni, nominalni korisnici? Vidimo kako se i Miškovićevo carstvo raspada, nakon izjave Tadića o „nepristojno bogatima".
- Karić i Mišković se međusobno veoma razlikuju. Miškovićev kapital je plasiran u privredu Srbije. On čini oko 10 odsto bruto društvenog proizvoda (BDP) Srbije i zapošljava više od 20.000 ljudi. Srbija ide ka tome da za godinu dana uopšte neće imati svoje kapitaliste. Neće biti srpskih kapitalista. Postojaće stranci kao vlasnici i svi mi ostali kao najamnici. Dakle jedan neokolonijalni sistem. Inače, sve vlade u Srbiji od 5. oktobra zagovaraju neoliberalni koncept kapitalizma koji je pogrešan, a pogotovo za Srbiju. Uvođenje moralnih kategorija i termina „nepristojna bogatstva" može samo da odvrati strane investitore od plasmana novca u Srbiju. Pravo pitanje je ko je svoje bogatstvo stekao na zakonit, a ko na nezakonit način. A kada je reč o političarima, možemo da govorimo o nepristojno „skromnim" imovinskim kartama koje su objavljene i koje potcenjuju zdrav razum građana.
U Rusiji se pod Putinom pokazalo da su oligarsi tek deo ideje o kontroli ogromnog ruskog, pre svega, prirodnog bogatstva. Da li je i u našim krajevima možda bilo nekakvih „priprema" za ne samo političku već i ekonomsku tranziciju, ka tzv. kapitalizmu? Ko je, kod nas „glavni"?
- U Rusiji su Amerikanci i EU napravili grešku i ostavili domaće „tajkune". Kada se Rusija kao država konsolidovala, upravo preko tih tajkuna je suštinski finansijski ojačala (platila 100 odsto spoljnjeg duga). To se kod nas neće ponoviti, zato što naši političari uopšte ne vode računa o državi.
Kako vam u svemu tome, izgleda, crnogorski primer, koji je najradikalniji: dobitnici tranzicije su ljudi koji dvadesetak godina upravljaju Crnom Gorom. Oni su najbogatiji, Milo Đukanović je po ličnom i prijavljenom bogatstvu jedan od najimućnijih šefova država ili vlada na svijetu.
- To srastanje ličnog bogatstva i političke moći u maloljudnoj zemlji kakva je Crna Gora je naročito opasno. Ipak, taj režim je bolji od srpskog u dve stvari: on ipak radi više za Crnu Goru kao celinu nego što srpski režim radi za Srbiju, a osim toga Đukanović poštuje dogovore. Tadić ne.
U Srbiji je bogaćenje, bar kad se radi o političarima i državnim zvaničnicima, malo zakamufliranije. Evo nedavnog primjera iz projekta CINS-NUNS, o premijeru Mirku Cvetkoviću. Vidi se put uspeha i bogaćenja: malo konsultant, malo direktor Agencije za privatizaciju, pa opet konsultant iste Agencije i Ministarstva u kojem je ministar finansija... Kao da je ista grupa ljudi u različito širokom sastavu pripremila srpsku privatizaciju.
- Da. Ali ne samo privatizaciju. Još mnogo više se krade iz budžeta i kredita. Ja živim za to da se jednom razjasne svi najveći primeri krađa u Srbiji.
Kako je , po vama, moguće da jedan anonimni provincijalac Darko Šarić uđe u tolikoj meri u privatizaciju u Srbiji? Čak se pominje i u austrijskoj istrazi oko Hipo-Alpe-Adrija banke.
- Američka DEA je završila analizu u Metals banci u Srbiji. I ta analiza, koliko je meni poznato, daje prilično jasne odgovore na vaše pitanje. Po njoj se ne postupa zato što vodi do političkih vrhova u Srbiji. Verovatno će i ova druga analiza pokazati nešto slično. Zato je promena vlasti u Srbiji neophodna.
Zastupali ste male akcionare u slučaju privatizacije C marketa. I to je, unekoliko, bila dogovorna privatizacija. Da li ste tada znali za razmere zamešateljstva oko te privatizacije?
- Tu valja razlikovati dve stvari: period u kome su akcionari bili obespravljeni - tu blokadu smo probili i taj deo je krivično procesuiran - i deo kada se sve vratilo u zakonske okvire. U tom drugom delu su svi učesnici u kupovini bili u mogućnosti da daju ponude. Nije bilo ništa dogovoreno. Merkator je odustao. Zašto, to pitanje je zanimljivo, ali valjanih razloga nema, osim ako nisu hteli da kupuju u konkurentskim uslovima. Ašmor je dao ponudu, ali je diskvalifikovan. Meni bi bilo značajno kada bi se oni bunili da je postupljeno nezakonito, ali oni se ne bune. A Primer C je dao 300 evra po akciji. Znatno više od svih početnih ponuda i Merkatora i Ašmora. Oko 97 odsto akcionara je prihvatilo ponudu. Mogli su i da ne prihvate. Bili su većinski vlasnici. Dakle, nije tačno da je u tom drugom delu bilo nečeg nezakonitog. Razgovor u kabinetu Koštunice, kome nisam prisustvovao, je dogovor u okviru samo jednog ponuđača, kakvi će biti međusobni odnosi ako oni pobede. To nije ništa neobično. Pa Merkelova se lično mesecima bavila Opelom kada mu je pretilo bankrotstvo. Mogao je Merkator da ponudi 301 evro i pobedio bi. Ili Ašmor da podnese valjanu ponudu. U tom slučaju, politička snaga Miškovića je vratila sve u zakonske okvire i sprečila nezakonitu dokapitalizaciju, koju su hteli da sprovedu Radulović i Beko.
Skrenuo bih pažnju na još jednu pojavu: često iz Slovenije i Hrvatske stižu primedbe o političkim preprekama za njihova ulaganja, a srpska privreda ne može ništa da investira u Hrvatsku i Sloveniju. Na drugoj strani i hrvatska Idea i slovenački Merkator imaju najbolje lokacije u Srbiji, često i pre nego što slične lokacije dobije neko od srpskih ili drugih stranih investitora.
Monitor, Crna Gora
http://standard.rs/vesti/37-ekonomija/5373-branko-pavlovi-od-hiljadu-vodeih-ljudi-ds-njih-950-je-za-zatvor-.html