ZIDANJE SKADRA
Godina
Za nama je teška godina. Može se reći da je 2011. bila godina bilansa čitave decenije. Što je 1999. godine bila za režim Slobodana Miloševića, što su 1981. i 1991. bile za režim Josipa Broza i njegovih epigona, to je prethodna godina bila za demokratske i reformske vlasti koje Srbiju, uz sve ograde, mane i nestabilnosti, nesumnjivo vode tokom duže od jedanaest godina.
Ove godine raspršene su mnogobrojne iluzije. Možda je najvažnija među njima upravo ona o Evropskoj uniji. Do 2001. godine u Srbiji se uglavnom vjerovalo da je njen značaj sporedan, nasuprot tome do qeta 2011. većina naših građana mislila je da EU ima prvenstvo nad Srbijom. Ispostavilo se da uprkos činjenici da je Srbija ispunila stroge uslove haškog tribunala – predala je četrdeset i trojicu optuženika, među njima i predsjednike države, prihvatila nejednak odnos prema optuženima iz drugih naroda, poniženje izvinjenja onima koji su izazvali rat umjesto žrtvama, kao što je objelodanila sve državne dokumente, dok je demokratska vlast Srbije čak ponijela i do krivice Miloševićevih bivših drugara i navodnih saučesnika koji i danas deluju u Crnoj Gori i zdušno se vole sa EU i SAD – ona ne može čak ni da dostigne tuganljivu počast statusa kandidata za članstvo u EU. Inače to je jako važan stepenik na putu za članstvo u ovoj bankrot polufederaciji, čije birokrate bi prije trebalo da potraže uzor u olinjalim Brozovim saveznim džabalebaroškim funkcionerima, nego što bi bilo ko na početku 21. vijeka mogao u njima da prepozna bilo šta dobro i pozitivno, izuzev plata koje su tako visoke da se našim kradokratama možda čini da su u toj evropskoj Arkadiji u stvari legalizovane, oporezovane i kroz pravne tokove kanalisane korupcija i pljačka. Sada od nas traže da prihvatimo integraciju Srbima naseljenog sjevera Kosova i Metohije u albansku kosovsku državu. Zato nas je ove godine taj „Tačistan" bojkotovao, sankcionisao, šurovao sa prvom hrvatskom premijerkom (koja je kasnije uprkos jako dobrom poentiranju u odnosima sa Srbijom isprašena na izborima), slao specijalnce na naš narod i carinike na granice koje dijele srpske njive i zaseoke. Za ta dobra djela Albanci su od prvih političara SAD i SR Njemačke pobirali samo pohvale. Iz Vašingtona smo čuli da su manastiri i crkve „kosovarski" a ne srpski. Iz Berlina kažu da je uslov za sticanje kandidature ukidanje „paralelnih institucija" na sjeveru Kosova. Kažu, jako se kancelarka iznenadila kad je čula da na sjeveru Kosova i nema drugih ustanova i da tamo žive samo Srbi. Problem očigledno nije u tome što postoji više ustanova i što je albansko Kosovo danas sličnije nekoj avganistanskoj pokrajini nego trideset i nekoj zvjezdici makar i polumrtve Evropske unije. Problem je u Srbima i Srbiji. A najveći problem je što mi takav stav SAD, Velike Britanije i SR Njemačke nismo spremni da na normalan i racionalan način prihvatimo i u skladu sa njom se pragmatično i dostojanstveno ponašamo.
Kandidatura je odložena, Kosovo dalje nego prošle godine, kada je Međunarodni sud proglasio da je otcjepljenje Kosova u skladu sa međunarodnim pravom, dok bi osamostaljenje Republike Srpske ili Srpske Krajine bilo bez sumnje novi genocid. Naša kosovska politika doživjela je do sada nekoliko bankrota: 1990. kada se pokazalo da je Miloševićev koncept neuspješan, 1999. kada nam je pokrajina oteta, 2008. kada se Koštuničin koncept odbrane pokrajine pokazao kao nedovoljno efikasan i 2010. kada je propao koncept pravne odbrane koji je osmislila sadašnja vlada. Sada čekamo da propadnu i prava našeg naroda na Kosovu. U tom pravcu se u Beogradu posebno ističe Liberalno-demokratska partija. Prvo su podigli ulog: tražili su potpuni „preokret" i „priznavanje realnosti". Taman da vlast malo dane dušom i malo „patriotski" debatuje sa njima o tome umjesto o svojoj propaloj politici. Kad, odjednom, Čedomir Jovanović reče da niko neće priznato nezavisnost Kosova i Metohije pošto bi to značilo petovjekovni rat u budućnosti. Dakle, ukratko, narod treba zaglupjeti, neprekidno ga upućivati na formu (baš kao i sa Državnom zajednicom SCG) a na kraju kad se toj formi sva prava žrtvuju, mogu se mirno, pilatovski, oprati ruke i reći „pa to je samo forma" – nema više naroda, nema svetinja, šta će nam mrtvo slovo na krvavom „evropskom" papiru.
Čekamo Novu 2012. godinu a u mislima su mi naša braća na Kosovu. Pomišljam na Republiku Srpsku koja je prošlu godinu preživjela igrajući diplomatsku igru a da sama nema diplomatsku službu. O tome u Beogradu, Podgorici i Zagrebu mogu samo da slušaju i da zavide. Sjetimo se referenduma u vezi sa centralizacijom pravosuđa kada je ledi Ešton došla u Banjaluku, ne zaboravimo stav Srpske u vezi sa priznanjem Palestine i sada pragmatični, gorak kompromis oko sastavljanja Savjeta ministara... Tu ste i vi braćo iz RCG. Sumnjiv popis, ograničavanje prava vjeroispovjesti, suzbijanje jezika, produbljivanje suštinske neravnopravnosti. Ipak, ostaje nada... nada da je moguće odbraniti jezik, da je moguće objedini srpske stranke i da će se Srbija prenuti i popraviti. Nadu bude i naša braća u Makedoniji koja su se izborila da ova država proslavi stogodišnjicu od početka Balkanskih ratova i da obnovi Zebrnjak, veliki spomenik našim vojnicima palim u Kumanovskoj bici. Jedan srpski poslanik u Sobranju uspio je da na tako nešto nagovori vladu VMRO-a! Vlada u Beogradu nije u stanju da tako nešto u vezi sa balkanskim ratovima očekuje od dvojice bošnjačko-muslimanskih ministara kojima je omogućila izbor u vladu i ulazak u skupštinu.
Neka nam Nova 2012. godina donese bolju sreću ali i mnogo, mnogo više pameti. Potrebnija nam je.
Piše Čedomir Antić
