Srbija nepravedno ponižena
Objavio/la PCNEN
6-7 minutes
Drugi pišu 18. Nov. 2018. | 07:00
Piše: Jean-Christophe Buisson
„Zasrali smo", otelo se jednom visoko pozicioniranom službeniku protokola Jelisejske palate koji je bio zadužen za raspoređivanje šefova država i vlada na počasnim tribinama, postavljenim ispod Trijumfalne kapije, u nedjelju 11. novembra, povodom komemoracije Dana primirja. Dok su oko domaćina, Emanuela Makrona, sjedili predsjednici Rusije, Sjedinjenih Država, Italije i Rumunije, zemalja saveznica Francuske u Velikom ratu, ali i bugarski i turski predsjednik, te kancelarka Njemačke koja je prije jednog vijeka bila na čelu neprijateljskih zemalja, jedan čovjek, izuzetno visok, bio je toliko unižen da samo što u zemlju nije propao, naime, bio je zamoljen da se smjesti na suprotnoj tribini, izvan dometa kamera, među manje značajnim liderima, diplomatama i raznoraznim zvaničnicima. Njegovo ime? Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije.
Zemlja radi koje je Francuska ušla u rat 1914. u ime diplomatskog i geopolitičkog savezništva, ali i tijesnih istorijskih veza (1389. godine, zvona pariške crkve Notr Dam pozdravila su ono što se tada smatralo pobjedom srpskih hrišćana nad osmanskim muslimanima u boju na Kosovu), vojnih veza (jedan srpski ministar vojske u XIX vijeku bio je Francuz: Ipolit Monden) i privrednih veza (1914. godine, 4/5 državnog duga Srbije je u rukama francuskog kapitala koji je značajno investiran u rudnike, željeznički saobraćaj i banke u Srbiji).
Zemlja koja je u Velikom ratu izgubila 1,2 miliona svoje djece: 28 % svog stanovništva – tužan rekord.
Zemlja koja već godinu dana niže ceremonije, počasti, manifestacije u slavu toplog prijateljstva i drugarstva iskovanog u zajedničkim bitkama, koje simbolišu hiljade grobova francuskih junačina (Poilus) i srpskih solunaca što se nižu na grobljima u Solunu, Monastiru, Skoplju ili Beogradu – svih teritorija koje su zajednički oslobodile srpske i francuske divizije Istočnog fronta.
Tu zemlju, koja je došla u Pariz sa svojom poputninom patnji, bola i žrtava palih za savezničke interese, Francuska je odlučila da ponizi 11. novembra.
Zemlja koja je prije sto godina toliko ganula Francusku strašnim mučeništvom koje je podnosila od austrougarskih, njemačkih i bugarskih trupa, ali i od albanskih razbojnika što su nasrtali na njenu vojsku dok se povlačila u zimu 1916, da su Francuzi osnivali na desetine udruženja za pomoć, humanitarnih organizacija i „dana Srbije" gdje su sakupljani novac, odjeća, hrana i knjige kako bi bili poslani tamo daleko, „u zemlju junakâ".
Zemlja čiji je kralj, Petar Karađorđević, toliko volio Francusku da je 1870. godine stupio u njenu vojsku (u jednu regimentu Legije stranaca) da bi se borio protiv Pruske.
Zemlja koja je u julu 1914. Saveznicima dala njihovu prvu žrtvu (jednog gimnazijalca od 16 godina, palog u bombardovanju Beograda austrijskim topovima) a u avgustu njihovu prvu pobjedu (u Cerskoj bici).
Zemlja koja je četiri godine veličana na konferencijama Sorbone (ponekad u prisustvu predsjednika Remona Poenkarea) i objavljivanjem na desetine knjiga (među kojima je bio i strip: „Avanture malog srpskog vojnika"), brošura koje su slavile „taj narod mali po brojnosti stanovništva a veliki po duši", tekstova Apolinera, Pjera Lotija ili Edmona Rostana.
Zemlja koja je uspjela da obnovi vojsku uz pomoć svojih francuskih saveznika na Krfu i Bizerti našavši u Ajačiju, Bastiji, Nici, Grenoblu, Parizu, Sent-Etjenu ili Bordou gradove koji su prihvatili raširenih ruku hiljade njenih školaraca i studenata što su se spasavali od rata, gladi i bolesti.
Zemlja koja je poslije rata proglasila maršala Franše d'Eperea za počasnog vojvodu (generala) svoje vojske i počasnog građanina svoje prestonice, Beograda, za doprinos u njenom oslobađanju 1. novembra 1918.
Tu zemlju, koja je došla u Pariz sa svojom poputninom patnji, bola i žrtava palih za savezničke interese, Francuska je odlučila da ponizi 11. novembra. Da, ponizi: ova riječ nije prejaka. Možemo samo da zamislimo šta je Aleksandar Vučić mogao da osjeća dok je gledao nasmijana lica onih koji su sjedili preko puta njega, između Trampa, Putina i Makrona, opakog Redžepa Tajipa Erdogana, turskog sultana, nasljednika genocidnog Osmanskog carstva, ili Hašima Tačija, predsjednika zemlje koju on ne priznaje, i koja je, bez ikakve sumnje, 1914. bila samo regija u okviru Srbije. Po povratku u domovinu, predsjednik Srpske države je priznao da je bio na iskušenju da ustane i napusti tribinu, ali da je odustao smatrajući nepriličnim da izazove skandal, ma koliko bio opravdan, na taj sveti dan. Veoma je ljubazan.
Da, Jelisejska palata je „zasrala". I premda je francuski ambasador u Srbiji, Frederik Mondoloni, u ponedjeljak uputio izvinjenje u ime Pariza (koje je Vučić prihvatio), to nije spriječilo negodovanje u Beogradu. Spomenik zahvalnosti Francuskoj, „À la France", podignut u parku Kalemegdan, na kome piše: „Volimo Francusku kao što je ona nas voljela", sada je išaran – a upravo je bio restaurisan. Čuli su se i zahtjevi da se ulice Pariska i Francuska preimenuju. Lokalna štampa je digla veliku prašinu.
Šestog decembra Emanuel Makron treba da dođe u Beograd. Njegov domaćin, predsjednik Vučić, obećao mu je „veličanstven" doček, tek toliko da mu stavi do znanja da sa srpske strane, kada je riječ o slavljenju prijateljstva između naše dve zemlje, krvlju zalivenog, nipošto se ne može „zasrati". Ovoga puta, moguće je da se Francuska osjeti poniženom.
Buka/Le Figaro
