Претражи овај блог

субота, 23. јануар 2021.

Aleksandar Pavić - Trampovcima se smeši sudbina Srba devedesetih

standard.rs

Aleksandar Pavić - Trampovcima se smeši sudbina Srba devedesetih

Aleksandar Pavić

8-10 minutes


Zašto se jednom upućenom vašingtonskom insajderu čini da se trampovcima smeši sudbina koja je zadesila Srbe tokom poslednje decenije 20. veka?

Tačno pet dana posle upada demonstranata u zgradu američkog Kongresa u Vašingtonu, bivši Trampov pisac govora Daren Biti je objavio zanimljiv tvit: „70+ miliona Amerikanaca su sada faktički Srbi iz devedesetih". Sudeći po još nekim tvitovima, intervjuima i objavljenim tekstovima, Biti je dosta zanimljiva i obrazovana ličnost.

Sredinom prošlog septembra, u intervjuu sa popularnim konzervativnim voditeljom Takerom Karlsonom, Biti je ocenio da je u toku „obojena revolucija" protiv aktuelnog američkog predsednika, po modelu kakav se posebno koristio u istočnoevropskim zemljama od strane američkih političko-bezbednosnih struktura. I ne samo da su korišćene iste taktike, već su ih primenjivali „isti ljudi" koji su usavršavali zanat u inostranstvu svrgavajući „strane lidere koji im se ne dopadaju".

Prema Bitiju, ključni čovek u operaciji protiv Trampa je bio Norm Ajzen, advokat, bivši diplomata, visoki savetnik Baraka Obame i saradnik Bajdenove kampanje, koji je bio „ključni arhitekta" svih napora da se Tramp „cenzuriše, tuži, opozove i svrgne". Uz to, Ajzen je autor „priručnika za obojene revolucije" naslovljenog Priručnik demokratije, u izdanju jednog od najmoćnijih američkih neoliberal-intervencionističkih „tink-tenkova" – Brukings institucije.

Žrtve istih neprijatelja

Dakle, eto bar jedne sličnosti sa Srbima – i trampovci su žrtve jednog tipa obojene revolucije. Ali, sigurno je da Biti nije mislio (samo) na to, pogotovo pet dana posle događaja od 6. januara kojim je Trampovo svrgavanje zaokruženo. Jer, obojena revolucija u Srbiji se nije desila tokom devedesetih, već 2000. godine.

Sličnost poraženih trampovaca i Srba iz devedesetih ogleda se u tome što su i jedni i drugi stavljeni van zakona, satanizovani i cenzurisani od suštinski istih snaga – globalista, „humanitarnih" intervencionista, militarista, medijskih monopolista, radikalnih propagatora raznih „identitetskih" politika.

Zanimljivo je to deljenje istih neprijatelja. Nije slučajno što je toliki broj Srba osećao i još uvek oseća skoro instinktivni afinitet prema Trampu, uprkos očiglednim razlikama. Ono što je posebno zanimljivo jeste da je sudbina jednog satanizovanog, ciljano osiromašenog i oklevetanog balkanskog naroda sada zadesila oko 75 miliona Amerikanaca koji su glasali za važećeg predsednika još uvek najmoćnije države sveta.

Pristalice Donalda Trampa tokom protesta zbog rezultata američkih predsedničkih izbora, Vašington, 14. novembar 2020. (Foto: AP Photo/Julio Cortez)

Jer, posle 6. januara, američki korporativni mediji su prepuni poziva na „deprogramiranje"i „čišćenje" Trampovih glasača i pristalica, koji se etiketiraju kao „domaći teroristi" i „beli suprematisti" (Hilari Klinton) koje treba staviti na crne liste prilikom budućeg zapošljavanja (voditelj Si-En-En-a Džejk Taper), ili se čak porede sa Al kaidom (bivši komandant američkih i savezničkih snaga u Avganistanu Stenli Mekristal) i zatvorenicima u Gvantanamu (bivši glavni tužilac u zatvoru Gvantanamo), i to nepovoljno.

A pošto su praktično svi glavni mediji i društvene mreže u rukama establišmenta koji se, preko Bajdena, ne samo trijumfalno vratio u Belu kuću već i uspostavio kontrolu nad oba doma Kongresa – Trampu i njegovim pristalicama je praktično oduzeta i mogućnost da se javno brane. Sve ovo sigurno zvuči vrlo poznato prosečnom Srbinu koji je prošao kroz devdesete. Višegodišnja satanizacija, skoro totalna medijska blokada, medijski linč, donošenje presuda bez dokaza ili uz pomoć politizovanih sudova poput Haškog tribunala.

Gebelsovski metodi

Jasno je da, u oba slučaja, cilj nije samo nanošenje političkog poraza već totalno uništenje protivnika, ne birajući sredstva. Ali, šta to trampovci i Srbi imaju zajedničko da bi delili istog, moćnog protivnika?

Sigurno ne „beli suprematizam". Sa svoje strane, Tramp je za nekoliko procenata povećao broj crnih i latino glasača koji su glasali za njega u odnosu na prethodne izbore. Što se Srba tiče, prema nedavno objavljenom višegodišnjem istraživanju, koje je sproveo Harvard, Srbi imaju najmanje rasnih predrasuda od svih naroda u Evropi. Mada je bilo jasno i bez te studije da je od svih bivših jugoslovenskih republika Srbija bila i ostala najfunkcionalnija višenacionalna država.

Ono što nam jeste zajedničko u ovom, kao i u drugim slučajevima jeste to da neprijatelji svesno i sistematski ignorišu sve dokaze koji opovrgavaju njihove optužbe. Dva gorenavedena podatka sigurno nisu nepoznata onima koji se bave i nama i Trampom – ali su im nebitni, jer im „ne rade posao". Njihovi metodi nisu racionalističko-naučni, već gebelsovski.

Učesnici protesta sa transparentima protiv izbora Donalda Trampa za predsednika Sjedinjenih Država, Los Anđeles, 12. novembar 2016. (Foto: Reuters/Lucy Nicholson)

Slično je i sa optužbama vezanim za famoznu „rusku podršku". Posle četiri godine sistematskog stavljanja pod lupu svakog Trampovog poteza, reči i gesta, uključujući i dvogodišnju istragu koju je sproveo specijalni tužilac Robert Maler – Trampovi protivnici nisu uspeli da pronađu ni mrvicu dokaza za svoje tvrdnje da je Tramp „Putinova pudlica" i slično.

Baš kao što su, do uvođenja brutalnih sankcija i potonje zločinačke NATO agresije, Srbi bili dobrim delom proamerički nastrojeni (najpre zahvaljujući tome što su se, pod komunističkim režimima, Srbi i Rusi jednostavno otuđili jedni od drugih), i sigurno nisu radili za bilo kakav „ruski interes" (koji jedva da se i nazirao tokom Jeljcinove vladavine) kad su se borili za goli opstanak tokom devedesetih. Ni ove činjenice nisu zanimale naše i Trampove zajedničke protivnike. Kao što ih nisu zanimale ni naše očigledne međusobne razlike.

Na putu globalnih ambicija

Trampove pristalice su, istina, bile protiv započinjanja novih ratova, ali su u isto vreme mnogi među njima bili i te kako spremni da podrže Trampovu iskazanu ambiciju da od SAD načini vodeću silu sveta, uz prateću sve oštriju retoriku i kaznene mere uperene protiv Rusije, Kine, Irana, Venecuele i ostalih koji su na tom putu stajali.

Tu trampovci i Srbi nemaju nikakvih sličnosti. Kao ni u rastućoj maniji Trampove administracije da pokrene globalni krstaški rat za prava homoseksualaca, ili da pritisne druge zemlje da prebace svoje ambasade iz Tel Aviva u Jerusalim, ili da raskine sve bitne sporazume o kontroli nuklearnog naoružanja, ili da nametne skuplji američki tečni gas nauštrb ruskog prirodnog gasa što većem broju zemalja…

Dakle, očigledno je da Srbi i trampovci imaju nešto zajedničkog, ali da se u mnogo čemu i razlikuju. Zašto se onda jednom upućenom vašingtonskom insajderu čini da se trampovcima smeši ista ili bar slična sudbina koja je zadesila Srbe tokom poslednje decenije 20. veka?

Čini se da odgovor leži u tome da smo se i jedni i drugi, uprkos nekim sličnostima ali i bitnim razlikama, našli na putu globalnih ambicija jedne opasne i opake mašinerije, koja ne bira sredstva da bi postigla svoje imperijalne, totalitarne ciljeve, i da smo joj se, svako iz svojih razloga, usprotivili. Mi smo prošli svoje devedesetih, i potonju obojenu revoluciju – i još uvek smo nekako na nogama i polako se konsolidujemo. Trampovci su, čini se, tek na početku tog puta.

Šta li tek čeka njih?

Demonstracije protiv izbornih neregularnosti ispred američkog Kapitola, Vašington, 06. januar 2021. (Foto: Kent Nishimura/Los Angeles Times via Getty Images)

Vredi podsetiti – ni SAD i SSSR nisu imali mnogo sličnosti kad su se našli na udaru sile sa sličnim ambicijama. Ali uspeha nije bilo dok se, uprkos razlikama, shvatajući njenu suštinsku prirodu, nisu ujedinili u borbi protiv opasnog zajedničkog neprijatelja.

Kad tih 75 miliona poraženih trampovaca, koji možda tek sada ulaze u „svoje" devedesete, shvate da im glavni neprijatelj nije spoljni – ni Rusi, ni Kinezi, ni Iranci, ni Venecuelanci, ni Kubanci – već unutrašnji, tek će onda biti spremni da pruže pravi, delotvorniji otpor.

Da li će biti žilavi kao i Srbi – ostaje da se vidi.

Naslovna fotografija: Saul Loeb/AFP via Getty Images

Izvor sveosrpskoj.com

BONUS VIDEO:

 

Kontrola društvenih medija

pcnen.com

Kontrola društvenih medija

5-6 minutes


Autor: Kenan Malik

London je pun „popsova" – javnih prostora u privatnom vlasništvu (privately owned public spaces, pops); na potezu od Gradske kuće do Olimpijskog parka ima ih više desetina. To su mesta koja su naizgled javna, ali su u posedu privatnih korporacija i imaju svoja pravila – u mnogima je, na primer, beskućnicima ili demonstrantima zabranjeno zadržavanje – i svoje načine da ta pravila sprovedu. Vlasnici nisu u obavezi da objave pravila po kojima kontrolišu svoj prostor.

Nisu samo fizički prostori „popsovi", takvi su i prostori društvenih medija. Fejsbuk, Tviter ili Instagram ponašaju se kao javni prostori, neophodni i za održavanje privatnih odnosa i za učešće u demokratskoj debati, ali su svi u vlasništvu privatnih kompanija koje diktiraju svoja pravila, često bez transparentnosti i doslednosti.

Proterivanje Donalda Trampa sa društvenih medija i brisanje Parlera sa interneta vratili su u fokus pitanje kako regulisati onlajn prostor. Nije to nova rasprava – vrtimo se u krug već skoro 25 godina, još od vremena pre nego što su nam se Fejs i Tviter pojavili na ajfonu.

Problem nije samo anomalija društvenih medija kao istovremeno javnih i privatnih prostora. Na tom polju smo suočeni i sa konkurentskim prednostima. Većina ljudi se verovatno slaže u pogledu zadataka društvenih medija: oni treba da omoguće otvoreni forum za javnu diskusiju; da svedu govor mržnje i pretnje na najmanju meru; da onemoguće korporacije da nam narušavaju privatnost i kontrolišu kojim idejama možemo da pristupimo; da ograniče moć države da cenzuriše političko izražavanje.

Nevolja je u tome što jedno dobro često dolazi po cenu drugog. Širenje slobode izražavanja može napraviti više prostora za govor mržnje. Stroža regulacija povećava mogućnosti korporacija i političara da se obračunaju sa svojim protivnicima.

Dok se većina ljudi uglavnom slaže oko toga šta su dobre stvari, duboko se razlikuju u pogledu prioriteta po kojima bi ih rangirali. Ja zauzimam liberalniji stav, jer vidim kako bi cenzura ideja ili oduzimanje platforme ljudima koje prezirem moglo otvoriti put ka širim restrikcijama. Kako je tvitovao ruski disident Aleksej Navaljni, dok se oporavljao u Nemačkoj posle pokušaja atentata, zabranu Trampa na Tviteru „iskoristiće neprijatelji slobode govora" širom sveta. „Svaki put kad budu hteli nekog da ućutkaju, reći će 'to je normalna stvar, evo i Tramp je blokiran na Tviteru'". Od Ugande do Hong Konga, autoritarni režimi cenzurišu društvene medije kako bi ućutkali protivnike.

Drugi ne misle tako i skloniji su strožem regulisanju javnog prostora, bez obzira na šire posledice po slobodu govora, jer im je važnije suzbijanje štete.

Budući da imamo posla sa konkurentskim dobrima, svaki predlog rešenja nužno ima i dobre i loše strane. Nevolja je u tome što većina učesnika u ovim debatama (i ja sam) teži da naglasi dobre strane svog pristupa i loše tuđih. To ometa pošten razgovor i kvalitetne predloge.

Širi se svest da moć tehno kompanija podriva demokratiju, da se one ponašaju kao cenzori i urednici, a da pritom nisu podvrgnute baš nikakvoj demokratskoj odgovornosti. Otuda sve glasniji zahtevi za razbijanje tehno monopola i ozbiljnije nadgledanje njihovih aktivnosti. Možda će razbijanje najvećih biti neophodno, ali bi to takođe moglo da fragmentira javnu onlajn sferu, bez značajnijih prepreka mržnji ili pretnjama. I dok demokratska odgovornost jeste od suštinske važnosti, prebacivanje uloge uređivanja onlajn prostora sa korporacija na države neće nužno poboljšati stanje stvari.

Poljska je prošle nedelje najavila zakon po kom će biti moguće novčano kazniti vlasnike društvenih medija ako uklone legalan sadržaj. „Ne možemo pristati na cenzuru", napisao je premijer Mateuš Moravjecki. Inače, u Poljskoj je prošle nedelje počelo suđenje gej aktivistima zbog „vređanja verskih osećanja" jer su devicu Mariju prikazali sa oreolom u duginim bojama. Kompanije društvenih medija ne treba da zabranjuju zakonit sadržaj, ali za borbu protiv cenzure nije dovoljno nadgledanje tehno giganata.

Velikim tehno korporacijama ne treba da pripisujemo magične moći. Otkud nam ideja da Tviter treba da zauzdava Trampa? Fenomen Tramp stvorili su politika i institucije Sjedinjenih Država, od podstrekača u Republikanskoj stranci i korporativnih donatora, do neuspeha demokrata i levice da se obrate osećaju napuštenosti i razvlašćenosti kod mnogih ljudi. Tramp je takođe i proizvod rastakanja javne sfere i opšteg sloma civilizovanosti. Suviše često tražimo tehnološka i pravna rešenja za društvene i kulturalne probleme – a onda se iznenađujemo kad to ne radi. Odgovori na ono što vidimo kao probleme tehnologije možda uopšte neće biti tehnološki.

Peščanik.net  

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na pcnen@t-com.me