Претражи овај блог

среда, 2. септембар 2020.

Отац Гојко Перовић: Немогућ је сценарио да се нешто преокрене — народ је променио власт

iskra.co

Отац Гојко Перовић: Немогућ је сценарио да се нешто преокрене — народ је променио власт

6-8 minutes


Већ годину дана СПЦ је на мети овдашњих власти, али ова предизборна кампања показала је њихово најгоре лице. Свештеници су хапшени и протеривани, конаци су рушени. У којој мери је то утицало на гласаче да их осуде на овим изборима?

— Све што су људи из ДПС-а и њихови коалициони партнери радили, радили су против своје политичке власти. Сваки њихов потез потврђивао је да хоће сукобе и да је нестабилност нешто у чему се најбоље осећају. Грађани су то препознали. Мислим да овај број грађана који су гласали против власти превазилази број људи који су верници, који практикују црквени живот. Има ту више слојева. Има ту људи који су отворено црквени људи, имате људе који су верници, али на некој дистанци, мислим да ту имате и агностика, и атеиста.

Верујем да је пуно људи других вера гласало за промене. На крају крајева, победа опозиције о којој се прича победа је три опозиционе листе, а ако погледате састав тих листа, имате и људе других вера. Власт се није снашла у сукобу са црквом који им није ни био потребан и који није потребан ни једној држави, па ни Црној Гори.

Црква је институција која поштује државу, мислим да свака црква поштује сваку државу, а посебно наша црква поштује Црну Гору јер оне вековима постоје у историјском загрљају који се не може сецирати, па да се каже, овамо смо се мање волели, овамо смо се више волели. Они сад кажу, СПЦ је нешто ново. Православна црква у Црној Гори, која се некада звала Пећка патријаршија, некада је била Митрополија цетињска, то је једна иста црква, као што је у питању једна иста држава, иако сада имате Црну Гору. Некада је била Република Црна Гора, некада је била федерална јединица у оквиру СФРЈ, некада је била Зетска бановина, некада је била књажевина и краљевина, која са данашњом Црном Гором ни по чему није идентична. Ни по границама, ни по амблемима, ни по службеном језику, ни по устројству. Ако бисмо били злуради, могли бисмо да кажемо да Црна Гора постоји од референдума 2006, али то нико нормалан неће рећи.

Циљ све три опозиционе листе у предизборној кампањи био је да сруше тродеценијски режим Мила Ђукановића. Верујете ли да ће се оне сагласити и убудуће, с обзиром да немају баш исте ставове по разним питањима? Могу ли и надаље да опстану као заједничка влада?

— Историја није почела од 30. августа, она ће трајати. Пред нама, грађанима Црне Горе, пред свим субјектима, и политичким, и друштвеним, и верским је труд да изградимо друштво које ће надићи владавину било ког једног фактора. Већина грађана који су гласали не мрзи никога. Само смо тражили модел живота који неће зависити од једне партије, посебно не од једног човека. И мислим да смо то добили. Пред нама је дуг процес који подразумева одређене фазе. Мислим да коалиција која је победила има задатак да трасира прву фазу, а то значи кретање у општим нормама — каква ће бити влада, за које ће се принципе борити. Улазак у детаље, као што је међународна оријентација, мислим да је то тема за неке друге изборе. Сада треба посложити ствари на нивоу основних принципа, да Црна Гора може да крене даље, као држава којом не влада један човек.

Али, већ су осванули наслови у медијима под контролом режима да Црна Гора више не постоји, да ће се ускоро плаћати динарима и опет писати ћирилицом… Је ли то опет застрашивање народа?

— Да. Ако застрашују црногорски народ да ће се писати ћирилицом, писмом на коме је написано све што у Црној Гори вреди, од Октоиха, преко Горског вијенца и Посланице св. Петра цетињског па надаље, то говори о плитким дометима такве врсте кампање. Само нека тако наставе. Не бринем да ће та идеологија имати већег утицаја међу грађанима. Рећи да Црна Гора не постоји у моменту када из Европске комисије добијате позитивне поруке. Ево, баш данас је комесар Вархељи поздравио крај избора, чак је поменуо и нову владу. Црна Гора и те како постоји и тек треба да постоји самим тим што ће доказати да може да функционише као парламентарна демократија. Једна од основа таквог уређења је демократска смена власти. Ако ови не буду ваљали, лако ћемо на власт довести неке друге.

Говоре неки и да ће Црна Гора бити земља под снажним утицајем Србије и Русије…

— Мислим да су то подметања. Хвала Богу да ће Црна Гора имати нормалне односе са свима. Из онога што су политички лидери рекли, јасно је да је пут Црне Горе европски пут, пут преузимања стандарда ЕУ. Ако је то тако, са тим у вези може да иде и добар однос према Русији, и добар однос према Кини. Зашто бисмо градили Црну гору као инвалида који не уме да се дружи са неким? Црна Гора је вековима знала да буде партнер свих великих и малих сила, како у Европи, тако и у свету. Зашто бисмо се сада ограничавали? Јасно је да је ЕУ приоритет. Лидери ЕУ друже се и преговарају са Русијом. Зашто бисмо ми сада нешто што је историјски корен црногорске дипломатије и државности одрицали од себе. Али, оно како они то хоће да представе, или Русија, или ЕУ, па то нема нигде у Европи.

За носиоца листе „За будућност Црне Горе" Здравка Кривокапића кажу да је кандидат СПЦ. То је била најжешћа оптужба актуелне власти. Видели смо да се и у изборној ноћи састао са митрополитом Амфилохијем. Упркос свему, он је био најбоље оцењена личност предизборне кампање. Може ли он да буде помиритељ црногорског друштва?

— Управо излазимо из приче да од једног човека све зависи. Управо се разилазимо са том причом без свађе и туче и имамо прелаз у ново доба, када се у Бога нада да просперитет Црне Горе неће зависити од било ког појединца. Што се професора Кривокапића тиче, очигледно је да је требало само да се појави неко ко је довољно честит, довољно чист од некакве политичке прошлости, човек који не сугерише ништа негативно, да народ изађе и гласа.

По завршетку избора, добили смо молбу Митрополије црногорско-приморске да се народ не окупља да не би дошло до инцидената. Такав апел упутили су и лидери све три опозиционе коалиције. Шта бисте Ви поручили грађанима Црне Горе?

— Управо је изашао апел Епископског савета СПЦ у Црној Гори у коме се поручује да су, због контекста целе ситуације, због одласка једне тоталитарне власти, која знала да влада и на поделама и да, понекад смишљено, пројектује сукобе, злоупотребе могуће. Те су се злоупотребе већ десиле. Мислим да није дошло ни до чега ружног, али на информативном нивоу, рецимо, синоћ су нам телефони били затрпани информацијом да је гађана џамија. Док смо добили деманти, живели смо у страху да је на помолу ко зна шта. Пошто се маса не да контролисати, позвали смо да нема изласка на улицу, не зато што народ не треба да се радује. Други разлог је да људима који су добили поверење грађана потребан мир у коме ће поставити основне постулате неке будуће власти.

 

Svetlo iz Crne Gore – prve impresije i nove brige

pcnen.com

Svetlo iz Crne Gore – prve impresije i nove brige

9-11 minutes


Piše: Vesna Pešić

Parlamentarni izbori u Crnoj Gori su tek završeni, pa se mogu izneti samo prve impresije, a vreme će pokazati da li su moje interpretacije, dileme i tumačenja opozicione pobede validni. Šta će se dešavati i kakvu će politiku voditi nova crnogorska vlast ukoliko uspe da se konstituiše, a ja se nadam da hoće, tek ćemo imati prilike da vidimo. Da li će opozicija preuzeti vlast nije sasvim sigurno, jer ima samo jedan mandat više od Đukanovićevog DPS-a. Zato ću analizirati obe strane.

Po prvim reakcijama i govorima opozicionih pobednika utisak je povoljan i ohrabrujući. Crna Gora neće obustaviti svoj put ka EU i izgradnji demokratskog društva i vladavine prava. Sumnja je pomračila veselje kada smo od pobednika čuli da je lider najveće opozicione stranke (Demokratski front) rekao da je na izborima pobedio Vasilije Ostroški. U tome ima istine. Podsetimo kako je sve počelo. Do sukoba i okupljanja velike mase nezadovoljnih građana organizovanih u crkvene litije došlo je zbog donošenja verskog zakona koji je vlast nametnula, a Mitropolija crnogorsko-primorska na čelu sa Amfilohijem energično odbacila. Po svemu sudeći Milo se ljuto prevario sa tim zakonom. Napravio je grešku zato što je u igru ubacio crkvu. I najveštiji i najdugovečniji vladar mora jednom da nagazi na minu. To se Đukanoviću moralo dogoditi, jer je mnogima njegova mafijaška i korumpirana vlast dozlogrdila. Izgubio je jer ljudi više nisu hteli da ga trpe.

Ali, u našim krajevima nezadovoljstvo građana nije dovoljno da se takav režim obori. Iskustvo potvrđuje da se vlast autoritarnih režima u našem regionu menja teško ili gotovo nikako samo unutrašnjom snagom društva, jer su ta društva slaba i pod patronatom i pritiskom velikih sila. Do promene dolazi tek kada se velike sile, ili neka druga velika moć, jača od unutrašnjih korumpiranih autokrata, umeša i pomogne građanima i opoziciji. To smo videli u Srbiji 5. oktobra, kada je srpska opozicija uspela da obori vlast Slobodana Miloševića uz odlučujuću podršku SAD i Rusije. I poslednje promene u Makedoniji potvrđuju da se iz ćorsokaka autoritarizma izlazi na taj način. To ne znači da unutrašnje snage nemaju nikakvu ulogu, jer ni spoljašnje sile, niti bilo koja druga moć ne može pomoći ako se unutrašnji akteri ne okupe na efikasan i maksimalan način, ako ne naprave strategiju, program i plan da preuzmu vlast, tako da sve to odgovara i moćnim zaštitnicima.

To se dogodilo i u Crnoj Gori. U ovom slučaju ta spoljašnja moć koja je odigrala presudnu ulogu u rušenju Đukanovića bila je moć crkve. Zato je ta Đukanovićeva greška sa verskim zakonom bila tako fatalna. Mitropolija crnogorsko-primorska je uspela da okupi pod svoje skute i uzme u zaštitu sve nezadovoljne građane koji su u litijama sublimirali celokupni gnev nezadovoljnog i poniženog naroda. Narod se ujedinio i uspostavio unutrašnju komunikaciju bez obzira na političke i verske preferencije. Nikoga one slike masovnih litija u kojima je bio „ceo narod" nisu mogle da zavaraju: tu se nije radilo samo o otporu jednom zakonu, već o moći vere i crkve koje su mogle da okupe mešavinu različitih ideologija, pre svega prosrpske koja je bila glavna inspiracija, odakle je potekla priča o političkom pravoslavlju, ali i drugih: građanskih, demokratskih, liberalnih, kao i snage socijalnih i ekonomskih sudbina ljudi. Svi su se podvukli pod siguran kišobran vere i crkve, a koliko je njih stvarno verovalo nije bilo važno. Masovna okupljanja su preuzela formu litija kojima vlast ništa nije mogla, sve do pojave korona virusa. Golim okom se videla želja i odlučnost naroda da se nepodnošljiva životna situacija u Crnoj Gori promeni. Zato je u ovom slučaju crkva ključ, ona je zamenila moć koja spolja nije stizala, naprotiv, ta spoljna moć podržavala je iz sve snage Mila Đukanovića.

Zato ovi izbori nisu bili uobičajeni izbori kakvih je bilo sijaset za poslednjih 30 godina i na kojima je uvek pobeđivao DPS. Oni su bili pripremani da postanu istorijski i to su i postali. Vladika Grigorije kaže da su Crnogorci imali četiri vladara: Nikolu, Aleksandra, Josipa Broza Tita i Mila Đukanovića. Boris Raonić, dugogodišnji NVO aktivista, kaže da su ovi izbori istorijski uspeh jer je narod Crne Gore posle 112 godina prvi put uspeo da smeni vlast i to na parlamentarnim izborima. Olovkom. Bez sumnje je to najvažniji i najveći uspeh crnogorskog društva. Posle 30 godina porodične, partijske i do zla boga korumpirane vlasti Mila Đukanovića, opozicija je uspela da odnose (tesnu) pobedu, dobije veći broj glasova i mandata (40 vlast, opozicija 41, za sada izgleda tako). Dogodila se mirna smena vlasti na relativno regularnim izborima, što je poen za Đukanovića koji očigledno nije pokrao izbore. Videlo se to i u njegovom govoru posle dobijenih rezultata. Čestitao je protivnicima, doduše teška srca i još uvek ne baš siguran da se pomirio sa gubitkom vlasti zbog samo jednog mandata.

Kada se zapitamo zašto je Đukanovićeva vlast bila toliko dugotrajna i zašto je bila potrebna crkvena moć, nešto jače od njega da bi se on sklonio s vlasti (doduše, još uvek je predsednik države), važno je reći da je njegov stil vladanja stvorio jedan nepobedivi model vlasti koji je patentirao baš on. Đukanović je napravio takav model vladanja da je od spolja, od velikih sila i moćnih korporacija kao što je Filip Moris (za šverc cigareta) dobijao zaštitu da čini ono što oni od njega očekuju. Pa je tako uspeo da najuri Ruse lažnim ruskim državnim udarom, priznao je Kosovo, učlanio Crnu Goru u NATO i samouvereno proglasio da je pred vratima Evropske unije, mada je po unutrašnjem stanju u zemlji, uređenosti države i, posebno, vladavini prava, bio daleko od te mogućnosti. Spolja je kooperativan i zato ga veliki čuvaju i podržavaju, a prema građanima je gazda, mafijaš, korumpiran, bogataš, kao i cela njegova porodica. Prema spolja kooperativan i „napredan", a iznutra srednjovekovni vlastelin. Ovaj Milov model vladanja je preuzeo i Vučić. On se voza na Kosovu već 8 godina, a spoljašnji moćnici neće da ga daju (od kancelarke Merkel do ostalih svetskih glavešina) zato što očekuju da će potpisati nezavisnost Kosova. Na ova moja razmišljanja nadovezuje se i Dubravka Stojanović koja je rekla: „Čudan mi je osećaj što sam za Mila zbog spoljne politike spremna da zažmurim na korupciju, kontrolu medija i ostalo. Dakle hvatam sebe u istom stavu kao kolonijalna EU. Otprilike nije za vas više demokratije nego samo sprečite Ruse. Baš me je bio blam kad sam shvatila da to u stvari mislim".

Za Crnu Goru i njenu novu vlast postavlja se pitanje kakve su konsekvence sada kada je Milov vladajući patent (dobar momak spolja i nemilosrdni gazda iznutra) razbijen uz pomoć Srpske pravoslavne crkve. Da li će to značiti teži položaj za crnogorske manjine koje su već napadnute i o čemu se već piše. Tek održani sastanak tri lidera crnogorske opozicije uliva poverenje da se neće ići tim putem.

I na kraju, šta opozicija u Srbiji može da nauči od crnogorske opozicije koja jeste bila pomognuta, ali je bila kooperativna, odlično i racionalno organizovana. Ona je odbacila dosovski model koji podrazumeva ujedinjenje celokupne opozicije, ideološki heterogene, u jednu kolonu koja bi dobila odsudnu bitku kad joj dođe vreme. Njeni predstavnici su shvatili da neki ljudi ni pod razno neće da glasaju za prosrpski Demokratski front i doneli su racionalnu odluku da naprave tri kolone od kojih svaka okuplja manje stranke slične orijentacije, a kolone se ređaju od desnice, centra do levice. Jedna kolona je DF pod nazivom „Za budućnost Crne Gore" (prosrpska desnica), druge dve kolone su građanske i predvode ih mladi i novi ljudi („Mir je naša nacija" i „Crno na bijelo" Dritana Abazovića). Predstavnici opozicije se međusobno nisu svađali i napadali jedni druge. Nisu samo kritikovali vlast nego su pripremili ozbiljne programe koje su uspeli da predstave svojim glasačima.

Ovakav model organizovanja pokazao se uspešnijim. Pokazalo se da je trpanje u isti koš ideološki različitih stranaka, kako je krenulo u Srbiji sa Savezom za Srbiju, bila velika greška. Baš kao i bojkot izbora koji je u uskom prostoru SzS-a uništavao Demokratsku stranku kao jedinu demokratsku proevropsku stranku u njemu. Iako se SzS raspao, opozicione stranke su opet napravile Udruženu opoziciju Srbije (UOS) koja daje više samostalnosti strankama (ne traži se konsenzualno odlučivanje), ali za ulazak u UOS moraš biti bojkotaš. Antibojkotaši se ne primaju, sem ukoliko ne promene rukovodstvo.

I za kraj: kad se prolomila vest da je pobedila opozicija u Crnoj Gori, kod nas je, mislim na Beograd, krenulo veliko slavlje, šenlučenje i pucnjava. Slavili su misleći da je Mila pobedila velikosrpska družina koja će privesti Crnu Goru u velikosrpski projekat. Međutim, za njih će i ova nova Crna Gora biti veliko iznenađenje, jer će ona nastaviti svoj put ka EU i neće poništiti nijedan ugovor koji je Milo potpisao. I Crna Gora neće stati, kao što nisu stali ni Srbi u Hrvatskoj koji su se osamostalili i krenuli napred, ostavljajući Srbiju u tunelu iz koga se još uvek ne nazire svetlo.

Peščanik.net

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na pcnen@t-com.me