Претражи овај блог

уторак, 8. март 2022.

Ukrajina, NATO i vanzemaljci: Hronika najavljenog rata

kosovo-online.com

Ukrajina, NATO i vanzemaljci: Hronika najavljenog rata - Kosovo Online

Piše: Nebojša Katić, ekonomista i poslovni konsultant, živi u Londonu


Zašto građani zapadne Evrope podržavaju suludu politiku NATO širenja na istok koja i njih, preko velikog rasta troškova života, već udara po glavi? Kakvo je to srljanje u rat koji može postati i atomski? Ako se geostrategija ostavi po strani, ukrajinski rat je samo povod i izgovor da pritajena rusofobija nekontrolisano eksplodira. Kakva je to mržnja koja zamagljuje pogled i potiskuje čak i instinkt samoodržanja?

Mora biti da je sve što se dešava na istoku Evrope samo veliki nesporazum. Širenje NATO-a na istok nema nikakve veze s pokušajem da se Rusija potčini i rasparča. Ne, cilj je da se napravi što jači odbrambeni savez kako bi Zemljani bili spremni da se suprotstave napadu vanzemaljaca, jednom kada do njega dođe. Konačno, ko će braniti planetu ako ne NATO, a u tom savezu Ukrajina je nezamenjiva. Otuda, ovde nije reč o NATO pohodu na istok i nema nikakve veze s nekim ranijim, krvavim pokušajima slične vrste. Ne, reč je o pogrešnom čitanju zapadnih namera. Ovo je klasičan slučaj ruske paranoje koja u svemu, pa i u stranim bazama i raketama tik uz svoju granicu, vidi pretnju i zaveru.

Ironija i cinizam iz prethodnog pasusa verovatno ne priliče situaciji u kojoj Ukrajinci stradaju i čiji se životi rastaču na hiljadu načina. Ali kako sakriti mučninu pred krokodilskim suzama koje nad sudbinom Ukrajine rone oni koji su Ukrajince gurali u rat i koji bi ih popili u čaši vode, nezaslađene? Kako reagovati na dijabolično licemerje onih koji već decenijama sistematski uništavaju tuđe zemlje i unesrećuju njihove građane ne hajući ni za međunarodno pravo ni za elementarne civilizacijske norme, a koji su najednom, baš sad i baš u Ukrajini otkrili da međunarodno pravo postoji?

Godine ludila

Rusko-ukrajinski rat je bio neizbežan, bio je planiran i sve je, korak po korak, vodilo takvom ishodu. Plan nije napravljen ni u Ukrajini ni u Rusiji. Obe zemlje su tragični objekti tuđih planova i sopstvenih slabosti. Sve što gledamo samo je kreščendo procesa koji su započeti mnogo pre 2022. Nije bila potrebna velika pamet, dubinski strateški uvidi, obaveštajni podaci ili doktorati, da bi se predvidelo šta će se dogoditi.

Par pasusa koji slede napisao sam početkom septembra 2014, povodom prve ukrajinske krize, i objavljeni su na mom blogu:

„Postoje trenuci u istoriji kada se čini da ludilo nezaustavljivo juriša, da se sve otima kontroli, da neka skrivena ruka gura svet u propast i da se haosu ne može stati na put. Trijumf zla i ludosti se uvek jasnije vidi u retrospektivi, uvek onda kada je previše kasno.

Nikada od kraja Drugog svetskog rata ludilo nije tako gospodarilo Evropom kako to danas čini. Evropa podseća na lutkarsku pozornicu kojom upravlja nevidljiva ruka, ili, u najboljem slučaju, na pozornicu kojom dominiraju umišljeni, ili možda ucenjeni politički Pigmeji.

Ukrajinci će izgubiti najviše, jer u ovakvom ratu nema pobednika. Ko ne veruje, neka pita nekadašnje Jugoslovene. Neka ih pita za čije babe zdravlje su ginuli, proterivali ili bili proterivani, i za koga i zbog čega su unesrećivali jedni druge. Kako su živeli pre početka rata, a kako žive danas? Ko su stvarni ratni pobednici i ko je profitirao na njihovoj nesreći? Istorija Jugoslovenima nije oprostila glupost, pa neće ni Ukrajincima.

I Rusija će izgubiti, kakav god ishod da bude. Ako se ne preda, biće mala uteha da se nije imalo kud, i da se biralo između beznadnog, sporog umiranja na kolenima, ili umiranja s nadom i puškom u ruci. Samoubilačka ruska politika devedesetih godina prošlog veka tek sada dobija svoj puni smisao. Nije zgoreg ponoviti - istorija ne oprašta glupost.

Jedini vidljivi pobednik, bar za sada, su SAD. Sila na zalasku uspeva da uspori svoj silazak s trona, uspeva da slabi i Evropu i Rusiju istovremeno, spremajući se za veliko kinesko finale. A možda do finala neće ni doći i sve će se možda okončati velikim vatrometom koji neće imati svoje hroničare. I kako nas istorija uči, samo je ljudska glupost večna."

Pogrešio sam samo u poslednjoj rečenici - ovde nije reč samo o ljudskoj gluposti. Ovde je reč o mnogo crnjem, mnogo strašnijem zlu - o neljudskom zlu, onom koje se pominje u Novom zavetu.

Život nije drugde

Pred našim očima odvija se zadata tragedija dva bliska slovenska naroda koja su do juče bila u istoj državi koja je samo menjala ime. A kada su se mirno razišli 1991. svako je krenuo svojim putem, hrabro, strmoglavo, pravo u ekonomski i socijalni haos. Za ruku su ih vodili i stranputicu im pokazivali strani savetnici. Ukrajina je na tom putu uspela da napravi podvig i da prođe mnogo gore čak i od Rusije. 

Ukrajina je danas država s najnižim bruto domaćim proizvodom po glavi stanovnika u Evropi i upravo je izgubila bitku za pretposlednje mesto od Moldavije. Ovo tužno posrtanje ne može se objasniti političkim razlozima i sukobima na istoku Ukrajine. Za svoju ekonomsku propast Ukrajinci ne mogu kriviti Ruse. I pre 2014, Ukrajina je neprekidno padala na rang listi evropskih zemalja. Na početku tranzicije 1991, Ukrajina je imala BDP po glavi veći od beloruskog za oko 63%, veći od poljskog za oko 37% , i veći od albanskog za oko 293%. Pred početak krize u Ukrajini 2013. njen BDP po glavi bio je niži od poljskog za oko 51%, beloruskog oko 33% i veći je od albanskog za samo 8%. Nema države u Evropi koja je tako strašno nazadovala u tranziciji.

Ukrajina nije deo saharske Afrike niti je zemlja nepismenih ili loše obrazovanih ljudi. Kako je moguće da Ukrajinci tolerišu ovakvo posrnuće, kako je moguće da ih je njihova tajkunska i korumpirana politička elita tako omađijala i manipulacijama preusmerila na pogrešnu stranu? Umesto konfrontacije sa svojim političkim ološem, Ukrajinci su, ponovo obilato pomognuti od strane zapadnih prijatelja, procenili da zmija nije u nedrima, već je s druge strane istočne granice - u Rusiji, pa im je potrebna NATO zaštita. A kada postane članica NATO-a, Ukrajina će procvetati baš kao što je, na primer, procvetala Severna Makedonija.

Ukrajina je tako odlučila da su joj bliži oni koji su joj dalje - ne samo geografski, već i duhovno i kulturno, oni koji Ukrajince preziru taman koliko i Ruse, ako ne i više. Taj prezir je samo za trenutak skriven u ime strateških razloga i trajaće još koji dan po okončanju rata, bez obzira na njegov ishod. A potom će se sve vratiti na svoje. Solidarnost s Ukrajincima koji ostanu na Zapadu biće zamenjena netrpeljivošću prema strancima koji opterećuju socijalni sistem, uzimaju radna mesta, podižu stopu kriminala i obaraju plate domaćih radnika. Ukrajinci će ponovo biti oni drugi - oni koji nisu „mi". Sve i da Ukrajina jednoga dana uđe u Evropsku uniju ili u NATO, taj prezir neće nestati niti će se status Ukrajinaca kao građana drugog reda promeniti.

I onda kada se odričete sebe i pokušavate da postanete nešto što niste a što su vas uverili da je civilizovanije i bolje, nećete postati to drugo - verovatnije je da ćete postati ništa. Ovo ne važi samo za Ukrajince već i za „prosvećene" Ruse, Srbe i ine, za sve one koji bi da budu ono što nisu, u nadi da će biti prihvatljivi onima koji ih nikada neće prihvatiti. Mogli bi Ukrajinci malo da se raspitaju kod Bugara, Rumuna, pa i Poljaka, i da s njima razmene iskustva vezana za prihvatanje, poštovanje, integraciju i „evropeizaciju". A mogu i sasvim naučno i egzaktno da sipaju ulje u vodu i da vide kako se to meša.

U ime humanizma

Rizikujući da zvučim jurodivo, meni se čini da je prezir prema istočnoj Evropi, prema Slovenima, i pogotovo netrpeljivost prema pravoslavnima, metafizička i neobjašnjiva racionalnom umu. Ona nije od pre neki dan, ako je uopšte i od ovog sveta. Samo ta netrpeljivost na granici mržnje može objasniti zbog čega samoubilačka politika Evrope ne nailazi na pobunu njenih građana.

Zašto građani zapadne Evrope podržavaju suludu politiku NATO širenja na istok koja i njih, preko velikog rasta troškova života, već udara po glavi? Kakvo je to srljanje u rat koji može postati i atomski? Ako se geostrategija ostavi po strani, ukrajinski rat je samo povod i izgovor da pritajena rusofobija nekontrolisano eksplodira. Kakva je to mržnja koja zamagljuje pogled i potiskuje čak i instinkt samoodržanja?

Ta mržnja je sebi dala privid humanizma i sakrila se iza maske samilosti prema Ukrajincima ... osim onih s istoka Ukrajine. Zapadna humanost (koja jeste iskrena u nekim delovima društva) ima jasne granice i nju usmeravaju mediji. Nad sudbinom Ukrajine suze rone i oni koje je iskreno i od srca bilo baš briga za stradanje Iračana, Libijaca, Sirijaca, kao što ih je danas baš briga za pakao Jemena. Oni koji danas u ime humanizma iskreno saučestvuju u tragediji ukrajinskih izbeglica i njihove dece, sutra će maltretirati Ruse i rusku decu kada ih prepoznaju u svojoj sredini. Možda je rusofobija najsnažnija u najobrazovanijim delovima zapadnih društava kojima ne smetaju ni patološki izlivi rusofobije vezani za rusku kulturu niti ponižavanja njenih delatnika. Da li smo na putu da i ruska kultura bude obrisana iz evropske kulture pa možda i zabranjena?

Da li je u ovoj tragičnoj priči Rusija nevina? Ne, ali njena krivica je na drugoj strani - na strani nekompetentnosti, na strani kašnjenja i neodlučnosti. Rusija nije bila u stanju da mekom silom kontroliše procese u Ukrajini, niti da iskoristi prednost ruskog jezika, istorijskih, porodičnih ili ekonomskih veza. Korumpirana Rusija, Rusija ogromnih imovinskih nejednakosti nije ni mogla sebe da ponudi kao privlačan alternativni društveni model. Nema rusofilije koja može ili sme da prenebregne ove tužne činjenice.

Još veća, fatalna greška je što je Rusija svojom mlitavom i neodlučnom spoljnom politikom uporno slala pogrešne, defetističke signale. Ona nije učinila gotovo ništa da svet sazna o višedecenijskom ponižavanju ruskih manjina na Baltiku ili u Ukrajini, niti je učinila išta ozbiljnije da ih zaštiti. Rusija je mlako reagovala i na neprekidno jačanje nacističkih pokreta u svom susedstvu iako su Rusi i Rusija bili glavna meta tog ludila. Ona je dopustila da procesi u Ukrajini odu predaleko, a da crvene linije nije jasno postavila mnogo, mnogo ranije. Rusiju zato niko nije ozbiljno shvatao sve do pre neki dan, pa otuda i ovaj veliki, globalni šok.

Tek danas, s ogromnim zakašnjenjem i po prvi put u poslednjih nekoliko decenija Rusiju počinju da shvataju ozbiljno. Cena kašnjenja je visoka, mnogo viša nego što je morala da bude, rizici su ogromni a ishod je neizvestan. Izvesno je samo stradanje ukrajinskih građana i pogibelj vojnika na obe strane. Još crnje i bojim se još izvesnije je da neke mračne sile svet guraju u haos i da je haos cilj. 

Piše: Nebojša Katić, ekonomista i poslovni konsultant, živi u Londonu

 

Zelenski nije nadležan za Ukrajinu, nacisti jesu – i oni vjeruju da su u božanskoj misiji da ‘derusificiraju Ukrajinu u svetom ratu’

pcnen.com

Zelenski nije nadležan za Ukrajinu, nacisti jesu – i oni vjeruju da su u božanskoj misiji da 'derusificiraju Ukrajinu u svetom ratu'

Zelenski ne samo da je prepustio teren neonacistima u svojoj sredini, već im je povjerio i glavnu ulogu u ratu svoje zemlje protiv proruskih i ruskih snaga.


Pišu: Alexander Rubinstein i Max Blumenthal

Dok zapadni mediji koriste židovsko naslijeđe Volodimira Zelenskog kako bi pobili optužbe o nacističkom utjecaju u Ukrajini, predsjednik je popustio pod neonacističkim snagama i sada ovisi o njima kao borcima na prvoj crti bojišnice.

Još u listopadu 2019., dok se odugovlačio rat na istoku Ukrajine, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski otputovao je u Zolote, grad koji se nalazi čvrsto u "sivoj zoni" Donbasa i gdje je ubijeno više od 14.000 ljudi, grad koji je uglavnom na proruskoj strani. Tamo se predsjednik susreo s prekaljenim veteranima ekstremno desnih paravojnih postrojbi koje su se borile protiv separatista samo nekoliko kilometara dalje.

Izabran na platformi deeskalacije neprijateljstava s Rusijom, Zelenski je bio odlučan provesti takozvanu Steinmeierovu formulu koju je osmislio tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Walter Steinmeier i koja je raspisala izbore u regijama Donjecka i Luganska na ruskom govornom području.

U sukobu licem u lice s militantima iz neonacističkog bataljuna Azov koji su pokrenuli kampanju sabotiranja mirovne inicijative pod nazivom "Ne kapitulaciji", Zelenski je naišao na zid tvrdoglavosti.

Uz pozive za povlačenje s prve crte bojišnice, koji su odlučno odbijeni, Zelenski je doživio slom pred kamerama. "Ja sam predsjednik ove zemlje. Imam 41 godinu. Nisam gubitnik. Došao sam do vas i rekao vam: maknite oružje", Zelenski je molio borce.

Nakon što se video burnog sukoba proširio ukrajinskim društvenim mrežama, Zelenski je postao meta ljute povratne reakcije.

Andriy Biletsky, ponosni fašistički vođa bojne Azov koji se jednom obvezao "voditi bijele rase svijeta u završnom križarskom pohodu… protiv Untermenschena pod vodstvom Semita", obećao je dovesti tisuće boraca u Zolote ako Zelensky nastavi i dalje pritiskati. U međuvremenu, saborski zastupnik iz stranke bivšeg ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka otvoreno je maštao o tome da Zelenski bude raznjet granatom militanata.

Iako je Zelensky postigao manji prekid napada, neonacistička paravojska je eskalirala sa svojom kampanjom "Bez kapitulacije". I za nekoliko mjeseci, borbe su se ponovo počele zahuktavati u Zoloteu, što je izazvalo novi ciklus kršenja Minskih sporazuma.

Do tada, Azov je već bio službeno uključen u ukrajinsku vojsku, a njegov dio koji je obavljao ulične straže, poznat kao Nacionalni korpus, bio je raspoređen diljem zemlje, pod nadzorom ukrajinskog Ministarstva unutarnjih poslova idjelovao jeuz Nacionalnu policiju. U prosincu 2021., vidimo Zelenskog kako uručuje nagradu "Heroj Ukrajine" vođi fašističkog Desnog sektora na ceremoniji u ukrajinskom parlamentu.

Bližio se sukob punog razmjera s Rusijom, a udaljenost između Zelenskog i ekstremističkih paravojnih formacija brzo se smanjivala.

Dana 24. veljače, kada je ruski predsjednik Vladimir Putin poslao vojnike na ukrajinski teritorij s najavljenom misijom "demilitarizacije i denacifikacije" zemlje, američki mediji krenuli su u vlastitu misiju: ​​negirati moć neonacističkih paravojnih formacija nad vojskom zemlje i nad političkoj sferi. Kao što je inzistirao Nacionalni javni radio koji financira američka vlada , "Putinov je jezik [o denacifikaciji] uvredljiv i činjenično pogrešan."

U svom pokušaju da se odmaknu od utjecaja nacizma u suvremenoj Ukrajini, američki mediji pronašli su svoje najučinkovitije PR sredstvo u liku Zelenskog, bivše TV zvijezde i komičara židovskog porijekla. To je uloga koju je glumac, koji je postao političar, preuzeo s mnogo elana.

Ali kao što ćemo vidjeti, Zelenski ne samo da je prepustio teren neonacistima u svojoj sredini, već im je povjerio i glavnu ulogu u ratu svoje zemlje protiv proruskih i ruskih snaga.

Predsjednikovo židovstvo kao PR alat zapadnih medija

Nekoliko sati prije govora predsjednika Putina 24. veljače, u kojem je denacifikacija proglašena ciljem ruskih operacija, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je "pitao kako narod koji je izgubio osam milijuna svojih građana boreći se protiv nacista može podržati nacizam", navodi BBC.

Odrastao u nereligioznoj židovskoj obitelji u Sovjetskom Savezu tijekom 1980-ih, Zelenski je umanjivao svoje nasljeđe u prošlosti. "Činjenica da sam Židov jedva je na 20. mjestu dugog popisa mojih mana", našalio se tijekom intervjua 2019. u kojem je odbio ići u daljnje detalje o svom vjerskom podrijetlu.

Danas, dok ruske trupe nadvladavaju gradove poput Mariupolja, koji je zapravo pod kontrolom bojne Azov, Zelenski se više ne srami emitirati svoje židovstvo. "Kako bih ja mogao biti nacist?" pitao se naglas tijekom javnog obraćanja. Za američke medije koji su sudjelovali u sveopćem informacijskom ratu protiv Rusije, predsjednikovo židovsko porijeklo postalo je bitno sredstvo za odnose s javnošću.

Nekoliko primjera kako su američki mediji raspoređivali Zelenskog kao štit od navoda o rasprostranjenom nacizmu u Ukrajini, nalazi se u nastavku (pogledajte kompilaciju na videu iznad):

  • PBS NewsHour zabilježio je Putinove komentare o denacizaciji uz kvalifikaciju: "iako je predsjednik Volodimir Zelenski Židov, i njegovi prastričevi umrli su u holokaustu".
  • U emisiji Fox & Friends, bivši časnik CIA-e Dan Hoffman izjavio je da je "vrhunac licemjerja pozivati ​​ukrajinski narod na denacizaciju – njihov predsjednik je ipak Židov".
  • Na MSNBC-u, demokratski senator iz Virginije Mark Warner rekao je da je Putinova "terminologija, bezobrazna i odvratna kakva jest – 'denacificirajte' gdje imate, iskreno, židovskog predsjednika u gospodinu Zelenskom. Ovaj tip [Putin] je na vlastitoj vrsti osobnog džihada obnoviti veliku Rusiju."
  • Republikanska senatorica Marsha Blackburn rekla je na Fox Businessu da je "impresionirana predsjednikom Zelenskim i kako se on postavio. I da Putin izađe tamo i kaže 'mi ćemo denacificirati', a Zelenski je Židov."
  • U intervjuu za CNN-ovog Wolf Blitzera, general John Allen osudio je Putinovu upotrebu izraza "denacificirati", dok je novinar i bivši izraelski lobist s gađenjem odmahivao glavom. U zasebnom intervjuu za Blitzer, takozvani "ukrajinski zviždač" i rođen u Ukrajini Alexander Vindman gunđao je da je tvrdnja "očigledno apsurdna, zapravo nema smisla… istaknuli ste da je Volodomir Zelenski Židov… Židovska zajednica [je] prihvaćena. Ona je središnja za državu i nema ništa od ovog nacističkog narativa, ovog fašističkog narativa. Izmišljen je kao izgovor."

Iza korporativnog medijskog spina krije se složen i sve bliži odnos koji je administracija Zelenskog imala s neonacističkim snagama kojima je ukrajinska država dala ključna vojna i politička mjesta i moć koju su ti otvoreni fašisti uživali otkako je Washington uspostavio režim orijentiran prema Zapadu državnim udarom 2014.

Zapravo, glavni financijski podupiratelj Zelenskog, ukrajinski židovski oligarh Igor Kolomojski, bio je ključni dobročinitelj neonacističkog bataljuna Azov i drugih ekstremističkih milicija.

                          Bataljun Azov maršira sa zastavama Wolfsangel inspiriranim nacistima u Mariupolju, kolovoz 2020.

Uz podršku glavnog financijera Zelenskog, neonacistički militanti pokreću val zastrašivanja

Uključena u ukrajinsku nacionalnu gardu, bojna Azov smatra se ideološki najrevnijom i vojno najmotiviranom jedinicom koja se bori protiv proruskih separatista u istočnoj regiji Donbasa.

S obilježjima Wolfsangel, inspiriranim nacistima, na uniformama svojih boraca, koji su fotografirani s nacističkim SS simbolima na kacigama, Azov je "poznat po povezanosti s neonacističkom ideologijom…[i] vjeruje se da je sudjelovao u obuci i radikaliziranju organizacija za nadmoć bijelaca sa sjedištem u SAD-u", prema FBI-ovoj optužnici protiv nekoliko američkih bijelih nacionalista koji su putovali u Kijev kako bi trenirali s Azovom.

Igor Kolomoisky, ukrajinski energetski barun židovskog naslijeđa, glavni je financijer Azova otkako je osnovan 2014. On je također financirao privatne milicije poput bataljona Dnipro i Aidar, te ih je rasporedio kao osobni razbojnički odred kako bi zaštitio svoje financijske interese.

Godine 2019., Kolomojski se pojavio kao glavni pobornik predsjedničke kandidature Zelenskog. Iako je Zelenski antikorupciju stavio kao potpis svoje kampanje, Pandora dokumenti su razotkrili njega i članove njegovog najužeg kruga koji su skrivali velike uplate od Kolomojskog u mračnoj mreži offshore računa.

Ukrajinski predsjednik Volodomir Zelenski (C) sastaje se s milijarderom oligarhom i bivšim poslovnim suradnikom Ihorom Kolomoiskyjem, 10. rujna 2019.

Kada je Zelenski preuzeo dužnost u svibnju 2019., bojna Azov zadržala je de facto kontrolu nad strateškim jugoistočnim lučkim gradom Mariupolom i okolnim selima. Kako je primjetila Otvorena demokracija, "Azov je sigurno uspostavio političku kontrolu nad ulicama u Mariupolju. Da bi zadržali tu kontrolu, moraju reagirati nasilno, čak i ako ne službeno, na bilo koji javni događaj koji se u dovoljnoj mjeri odmiče od njihove političke agende."

Napadi Azova u Mariupolju uključivali su, među ostalim incidentima, napade na "feministice i liberalke" koje su marširale na Međunarodni dan žena.

U ožujku 2019., pripadnici Nacionalnog korpusa bojne Azov napali su dom Viktora Medvedčuka, člana vodeće oporbe u Ukrajini, optužujući ga za izdaju zbog njegovih prijateljskih odnosa s Vladimirom Putinom, kumom Medvedčukove kćeri.

Administracija Zelenskog eskalirala je napad na Medvedčuka, zatvorivši nekoliko medija koje je kontrolirao u veljači 2021. uz otvoreno odobrenje američkog State Departmenta, a tri mjeseca kasnije zatvorivši oporbenog čelnika zbog izdaje. Zelenski je svoje postupke opravdavao tvrdnjom da se treba "boriti protiv opasnosti ruske agresije u informatičkoj areni".

Sljedeće, u kolovozu 2020., Nacionalni korpus Azov otvorio je vatru na autobus u kojem su bili članovi Medvedčukove stranke, Patriots for Life, ranivši nekoliko gumiranim čeličnim mecima.

Zelenski nije uspio obuzdati neonaciste, završio je u suradnji s njima

Nakon neuspjelog pokušaja demobilizacije neonacističkih militanata u gradu Zolote u listopadu 2019., Zelenski je pozvao borce za stol, rekavši novinarima: "Jučer sam se sastao s veteranima. Svi su bili tamo – Nacionalni korpus, Azov i svi ostali."

Nekoliko mjesta dalje od židovskog predsjednika bio je Yehven Karas, vođa neonacističke bande C14.

Zelensky se sastaje s "veteranima" uključujući Yehvena Karasa (krajnje desno) i Dmytra Shatrovskyja, vođu bataljuna Azov (dolje lijevo)

Tijekom Majdanske "Revolucije dostojanstva" kojom je 2014. svrgnut izabrani predsjednik Ukrajine, aktivisti C14 zauzeli su kijevsku gradsku vijećnicu i oblijepili njene zidove neonacističkim obilježjima prije nego što su se sklonili u kanadsko veleposlanstvo.

Kao nekadašnje omladinsko krilo ultranacionalističke stranke Svoboda, C14, čini se, vuče ime iz zloglasnih 14 riječi američkog neonacističkog vođe Davida Lanea: "Moramo osigurati postojanje našeg naroda i budućnost za bijelu djecu." (eng. "We must secure the existence of our people and a future for white children." – izjava na engleskome ima točno 14 riječi, op.prev.)

Nudeći izvođenje djela spektakularnog nasilja u ime bilo koga tko je spreman platiti, huligani su imali ugodan odnos s raznim upravljačkim tijelima i moćnim elitama diljem Ukrajine.

C14 neonacistička banda nudi provođenje nasilja za najam: "C14 radi za vas. Pomozite nam da ostanemo na površini, a mi ćemo vam pomoći. Za stalne donatore otvaramo kutiju za želje. Kome biste od svojih neprijatelja željeli zagorčati život? Pokušat ćemo to učiniti."

U izvješću Reutersa iz ožujka 2018. navodi se da su "C14 i kijevska gradska vlada nedavno potpisale sporazum kojim se C14 dopušta uspostaviti 'gradsku stražu' za patroliranje ulicama", čime im je država zapravo dala odobrenje za provođenje pogroma (organizirani masakr pojedine etničke grupe, op.prev.).

Kako je izvijestio The Grayzone, C14 je u suradnji s kijevskom policijom vodio raciju "čišćenja" Roma iz kijevske željezničke stanice.

Ne samo da je ovu aktivnost odobrila gradska vlast Kijeva, već i sama američka vlada nije vidjela problema s tim, ugostivši Bondara u službenoj instituciji američke vlade u Kijevu gdje se hvalio pogromima. C14 je tijekom 2018. nastavio dobivati ​​državna sredstva za "nacionalno-domoljubni odgoj".

Karas je tvrdio da će ukrajinska sigurnosnia služba "prenijeti" informacije o pro-separatističkim skupovima "ne samo nama, već i Azovu, Desnom sektoru i tako dalje."

"Općenito, za nas rade zastupnici svih frakcija, Nacionalna garda, Služba sigurnosti Ukrajine i Ministarstvo unutarnjih poslova. Možete se tako šaliti", rekao je Karas.

Tijekom cijele 2019., Zelenski i njegova administracija produbili su svoje veze s ultranacionalističkim elementima diljem Ukrajine.

Tadašnji premijer Oleksiy Honcharuk na pozornici na neonacističkom koncertu "Veterans Strong"

Samo nekoliko dana nakon sastanka Zelenskog s Karasom i drugim neonacističkim vođama u studenom 2019., Oleksiy Honcharuk – tada premijer i zamjenik šefa predsjedničkog ureda Zelenskog – pojavio se na pozornici na neonacističkom koncertu koji je organizirao član C14 i optuženi ubojica Andriy Medvedko .

Ministrica za pitanja branitelja Zelenskog ne samo da je prisustvovala koncertu na kojem je nastupilo nekoliko antisemitskih metal bendova, već je promovirala koncert i na Facebooku.

Također 2019., Zelenski je branio ukrajinskog nogometaša Romana Zolzulyu od španjolskih navijača koji su ga ismijavali kao "nacistu". Zolzulya je pozirao uz fotografije nacističkog suradnika iz Drugog svjetskog rata Stepana Bandere i otvoreno je podržao bataljon Azov. Zelenski je odgovorio na kontroverzu izjavom da cijela Ukrajina podržava Zolzulyu, opisujući ga kao "ne samo kul nogometaša nego i pravog domoljuba".

U studenom 2021., jedan od najistaknutijih ukrajinskih ultranacionalističkih milicionera, Dmytro Yarosh, objavio je da je imenovan za savjetnika glavnog zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine. Yarosh je priznati sljedbenik nacističkog suradnika Bandere koji je vodio Desni sektor od 2013. do 2015., obećavajući da će voditi "derusifikaciju" Ukrajine.

Mjesec dana kasnije, kako se rat s Rusijom bližio, Zelenski je zapovjedniku Desnog sektora Dmytru Kocubaylu dodijelio priznanje "Heroj Ukrajine". Poznat kao "Da Vinci", Kosyubaylo drži vuka kao ljubimca na svojoj bojišnici i voli se šaliti sa gostujućim novinarima da ga njegovi borci "hrane kostima djece koja govore ruski".

Neonacistički vođa kojeg podržava ukrajinska država hvali se utjecajem uoči rata s Rusijom

Dana 5. veljače 2022., samo nekoliko dana prije nego što je izbio puni rat s Rusijom, Yevhen Karas iz neonacističke C14 održao je javno obraćanje u Kijevu, s namjerom da istkne utjecaj koji njegova organizacija i drugi slični imaju na ukrajinsku politiku.

"LGBT i strana veleposlanstva kažu 'na Majdanu nije bilo puno nacista, možda oko 10 posto pravih ideoloških'", primijetio je Karas. "Da nije bilo tih osam posto [neonacista], učinkovitost [prevrata na Majdanu] bi pala za 90 posto."

"Revolucija dostojanstva" na Majdanu 2014. bila bi "gay parada" da nije bilo instrumentalne uloge neonacista, izjavio je.

Karas je nastavio s mišljenjem da je Zapad naoružao ukrajinske ultranacionaliste jer se "zabavljamo ubijajući". Maštao je i o balkanizaciji Rusije, izjavljujući da je treba razbiti na "pet različitih" zemalja.

"Ako poginemo… umrli smo u svetom ratu"

Kada su ruske snage ušle u Ukrajinu 24. veljače, okruživši ukrajinsku vojsku na istoku i vozeći se prema Kijevu, predsjednik Zelenski najavio je nacionalnu mobilizaciju koja je uključivala puštanje kriminalaca iz zatvora, među njima i optužene ubojice tražene u Rusiji. Također je blagoslovio podjelu oružja prosječnim građanima i njihovu obuku od strane paravojnih postrojbi poput bojne Azov.

S borbama koje su u tijeku, Nacionalni korpus Azova okupio je stotine običnih civila, uključujući bake i djecu, da treniraju na javnim trgovima i u skladištima od Kharviva preko Kijeva do Lavova .

Dana 27. veljače, službeni Twitter račun Nacionalne garde Ukrajine objavio je video na kojem "borci Azov" podmazuju svoje metke svinjskom lojem kako bi ponizili ruske muslimanske borce iz Čečenije.

Dan kasnije, Nacionalni korpus bojne Azov objavio je da će regionalna policija Harkovskog bataljuna Azov početi koristiti zgradu regionalne državne uprave grada kao stožer obrane. Na snimci objavljenoj na Telegramu sljedećeg dana vidi se da je zgrada zauzeta od Azova pogođena ruskim zračnim napadom.

Osim što je odobrio puštanje tvrdokornih kriminalaca da se pridruže bitci protiv Rusije, Zelenski je naredio svim muškarcima borbene dobi da ostanu u zemlji. Militanti iz Azova nastavili su provoditi politiku brutalizirajući civile koji pokušavaju pobjeći od borbi oko Mariupolja.

Prema jednom nedavno intervjuiranom grku iz Mariupolja za grčku novinsku postaju: "Kada pokušate otići riskirate da naletite na patrolu ukrajinskih fašista, bataljuna Azov", rekao je, dodajući "oni bi me ubili i za sve su oni odgovorni".

Čini se da snimka objavljena na internetu prikazuje uniformirane pripadnike fašističke ukrajinske milicije u Mariupolju kako nasilno izvlače stanovnike koji su bježali iz njihovih vozila pod prijetnjom oružjem.

Drugi video snimljen na kontrolnim točkama oko Mariupolja prikazuje borce Azova kako pucaju i ubijaju civile koji pokušavaju pobjeći.

Zelenski je 1. ožujka zamijenio regionalnog upravitelja Odese Maksimom Marčenkom, bivšim zapovjednikom ekstremno desnog bataljuna Aidar, koji je optužen za niz ratnih zločina u regiji Donbas.

U međuvremenu, dok se masivni konvoj ruskih oklopnih vozila spuštao na Kijev, Yehven Karas iz neonacističkog C14 objavio je video na YouTubeu iz vozila za koje se pretpostavlja da je prevozilo borce.

"Ako poginemo, to je j****o super jer to znači da smo umrli boreći se u svetom ratu", uzviknuo je Karas. "Ako preživimo, bit će još j****o bolje! Zato ne vidim lošu stranu ovoga, samo prednost!"

Alexander Rubinstein je nezavisni reporter na Substacku. Možete se pretplatiti da biste dobili njegove besplatne članke, isporučene u poštu ovdje. Ako želite podržati njegovo novinarstvo, koje se nikada ne stavlja iza paywall-a, možete mu dati jednokratnu donaciju putem PayPala ovdje ili podržati njegovo izvještavanje putem Patreona ovdje.Max Blumenthal, glavni urednik The Grayzone. Max Blumenthal je nagrađivani novinar i autor nekoliko knjiga, uključujući najprodavanije Republikanska Gomora, Golijat, Pedesetjednodnevni rat i Upravljanje divljaštvom. Napravio je tiskane članke za niz publikacija, mnoge video izvještaje i nekoliko dokumentarnih filmova, uključujući Ubijanje Gaze. Blumenthal je osnovao The Grayzone 2015. kako bi novinarski osvijetlio stanje trajnog rata u Americi i njegove opasne domaće posljedice.

SOTT

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na pcnen@t-com.me