Претражи овај блог

уторак, 8. новембар 2011.

Goran Petronijević «Ranjenici dovezeni na Markale»

«Ranjenici dovezeni na Markale»

 

VestiOnline - 08.11.2011 16:15

Šef tima odbrane bivšeg predsjednika RS, Radovana Karadžića, Goran Petronijević kaže da je poseban tim koji se bavio istragom događaja iz februara 1994. godine na pijaci Markale u Sarajevu, nedvosmisleno dokazao da je riječ o muslimanskoj manipulaciji, te da za to postoje i živi svjedoci.

  Petronijević:   Veoma pažljivo smo se bavili slučajem Markale i u istrazi smo nedavno došli do nekolicine ljudi, koji su navodno ranjeni tokom eksplozije za koju je optužena srpska strana. Ali, ti ljudi su nam priznali da su zapravo ranjeni na drugim mjestima, nekoliko dana ranije i da su na pijacu dovezeni iz bolnice Koševo.

  VESTI: Ti ljudi će se pojaviti i u Hagu da to posvjedoče?  

  Petronijević:   Većina se i dalje plaši za svoj život, ali učinićemo sve da se barem neki od njih budu potencijalni svjedoci, odnosno dođu u Hag i svjedoče. Međutim, sve i da to odbiju, sakupili smo dovoljno neoborivih dokaza da je u pitanju jedna od najvećih medijskih manipulacija u dvadesetom vijeku koja je zataškavana u vrhu najmoćnijih država svijeta.

  VESTI: Šta je to zataškavano?   

Petronijević:  Na suđenju ćemo demontirati ovaj slučaj do najsitnijeg detalja. Ali, jako je zanimljivo da se zvanična verzija o broju nastradalih kosi sa brojem nastradalih sa snimka Markala odmah poslije eksplozije. Pritom, neko će morati napokon da objasni kako je moguće da tadašnji predsjednik Francuske, Fransoa Miteran u svom dnevniku napiše da mu je i tadašnji generalni sekretar UN Butros Butros Gali rekao da su muslimani fabrikovali incident na Markalama, a da zatim niko ne zna kako je nestao izvještaj francuskih vojnika koji su prvi došli na lice mjesta.

 VESTI: Dokle ste stigli u istrazi oko Srebrenice? 

Petronijević: U dosadašnjoj istrazi smo otkrili imena više stotina muslimana koji su uredno evidentirani kao srebreničke žrtve, njihove porodice primaju po 500 konvertibilnih maraka na ime šehidskih penzija, a oni su živi i zdravi. Većina i dalje živi u Bosni, ali ima i ljudi koji su po Americi, Njemačkoj, Švajcarskoj. Ne mogu da kažem da li smo i sa kim od njih razgovarali, ali je dovoljno reći da će biti jako zanimljivo pratiti suđenje Karadžiću.

VESTI: Odbrana generala Mladića nedavno je dobila spisak sa imenima svih žrtava Srebrenice?

Petronijević: Ma oni nisu dobili ništa. Dobili su spisak koji smo i mi ranije dobili i u kome su uglavnom nepotpuni podaci s kojima ne može da se uradi ništa. Pa te liste navodno ubijenih u Srebrenici su očigledan primjer manipulacije, jer niko ne može da me ubijedi da pred kraj 20. vijeka nije bilo moguće da se sazna kako se neko tačno zove, ko mu je otac, koji mu je matični broj.

VESTI: Priča o živima na spisku ubijenih u Srebrenici nije nova?

Petronijević: Naravno da nije nova, ali je uglavnom smatrana kao srpska provokacija ili abolicija jednog zločina. Novo je to da je sve više muslimana koji isto to tvrde, a mi ćemo raskrinkati ovaj slučaj kako bismo eliminisali krivično djelo genocida iz optužnice. U krajnjem slučaju, valjda je cilj i Haškom tribunalu da se utvrdi prava istina o broju stradalih, ali i broju strijeljanih u Srebrenici tog jula 1995. godine.

VESTI: Nedavno je i Jasuši Akaši rekao da nije bilo informacija ko je ispalio granatu?

Petronijević: Sasvim je moguće da će se i on pojaviti na suđenju Karadžiću, jer planiramo da izvedemo oko 500 svjedoka, mahom ljudi koji su odlučivali i znali pravu istinu. Jer i Radovan Karadžić i mi, kao njegovi saradnici, jedino što želimo jeste da se napokon sazna prava istina o ratu u Bosni. Ta istina je važna zbog žrtava i njihovih porodica, ali i zbog daljeg suživota naroda u Bosni. Markale i Srebrenica su dvije najveće manipulacije tokom rata i kada njih raskrinkamo Karadžić više neće imati puno posla kako bi se odbranio.

http://www.nezavisne.com/novosti/bih/Ranjenici-dovezeni-na-Markale-114004.html

PRVI KANAL RUSKE DRŽAVNE TELEVIZIJE: KONTROVERZE O SMRTI SLOBODANA MILOŠEVIĆA

PRVI KANAL RUSKE DRŽAVNE TELEVIZIJE: KONTROVERZE O SMRTI SLOBODANA MILOŠEVIĆA

utorak, 08 novembar 2011 11:35

Zašto je Miloševićevo telo prevezeno u mrtvačnicu tek 8 sati posle smrti?


MARKO MILOŠEVIĆ (govori ruski): „Nastojimo da se na nivou Organizacije ujedinjenih nacija razjasni činjenica da je jedan čovek, želim da budem konkretan, izgubio život zbog njihove krivice. Hajde da ne koristimo grube izraze - ubijen ili nije ubijen – ali su upravo oni za njega bili odgovorni, a bila su preostala samo 32 radna sata do kraja suđenja. Od 66 tačaka optužnice - nije bila dokazana ni jedna, tako da je jasno da im je veoma odgovaralo da njega više nema. I, on je umro"

Kanadski advokat KRISTOFER BLEK kojeg je angažovala Miloševićeva porodica: „Iz dokumenata koji su meni dostupni, nije jasno da li je među personalom tribunala i pripadnicima zatvorskog obezbeđenja vođena bilo kakva istraga koja bi isterala na čistinu - ko je Miloševiću, zašto i kada davao rifampicin, a takođe - zašto mu nije na licu mesta bila ukazana pomoć kada je bio pronađen ujutro, i - zašto je Miloševićevo telo prevezeno u mrtvačnicu tek osam sati posle smrti".

Miloševiću nije dozvoljeno da se leči u Rusiji jer su se plašili da će ruski specijalisti - već pri prvom pregledu - naći u njegovom organizmu tragove onoga što je Hag želeo da sakrije

Zašto je trag na vratu glavnog svedoka u predmetu Milošević, lidera hrvatskih Srba Milana Babića, primetno uži od kaiša kojim se on navodno udavio u zatvorskoj ćeliji?

Zašto se general Mladić, koji je ovog leta izručen Tribunalu i koji leži u zatvorskoj bolnici sa dijagnozom „upala pluća", za svaki slučaj ispovedio i pričestio?

Voditelj PETAR TOLSTOJ: Vraćajući se glavnoj temi poslednjih nedelja – ubistvu pukovnika Gadafija – sada, kada ga sa neobičnim slavljenjem, praktično likujući komentarišu zapadni političari, treba se prisetiti kako su tokom poslednje decenije završavali svoje živote oni koji su bili proglašavani za neprijatelje demokratije u svetu.

Ukoliko su u početku još pokušavali da im nekako i sude, pa suđenje nije uspelo, njih sada jednostavno ubijaju. Bez istrage i suđenja, kao Moamera Gadafija.

Setimo se, u ovom kontekstu, nesrećnog pokušaja UN da formiraju međunarodni tribunal u Hagu. To je sud koji može godinama da drži u ljude zatvoru, a da pri tome protiv njih ne podnosi optužnice, sud koji već sumnjiče za namerno nehumano postupanje sa zatvorenicima koji umiru ne dočekavši da im sudije ponude dokaze da su krivi.

Temu će nastaviti Jevgenij Baranov

(Na špici piše: Oni su napisali ubistvo).

BARANOV: Ove nedelje se saznalo da je porodica bivšeg predsednika Jugoslavije, Slobodana Miloševića, odlučila da ponovo pokuša da istraži okolnosti njegove čudne smrti.

Prošlo je više od pet godina otkako je, u martu 2006. godine, Milošević iznenada umro u haškom zatvoru Sheveningen u kojem optužene drži Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju.

MARKO MILOŠEVIĆ: „Tek sad smo izdejstvovali da dokumenti i žalbe koje smo podnosili budu uzeti u obzir, pa zato sve počinje iznova. Šta konkretno želimo da iznudimo? Nastojimo da se na nivou Organizacije ujedinjenih nacija razjasni činjenica da je jedan čovek, želim da budem konkretan, izgubio život zbog njihove krivice. Hajde da ne koristimo grube izraze - ubijen ili ne ubijen – ali su upravo oni za njega bili odgovorni, a bila su preostala samo 32 radna sata do kraja suđenja. Od 66 tačaka optužnice - nije bila dokazana ni jedna, tako da je jasno da im je veoma odgovaralo da njega više nema. I, on je umro".

BARANOV: Istragu će voditi grupa kanadskih pravnika čiji je jedan deo svojevremeno bio u međunarodnoj grupi za odbranu Miloševića. Po rečima Kristofera Bleka, advokata iz Toronta koji će biti na čelu ove istrage, cilj porodice nije pozivanje na odgovornost bilo koga konkretno. Cilj je tribunal kao takav.

BLEK: „Svi haški zatvorenici su pod istragom mnogo godina, mnogi od njih su pomrli u tom zatvoru od bolesti ili su izvršili samoubistvo, a ponekada nije uopšte bilo jasno kako i zašto umiru. U Hagu sudski procesi traju po pet, deset, trinaest godina, jednostavno zato što - kada ih hapse - protiv tih ljudi ne postoje nikakvi dokazi, nema optužnica. Stoga se čitavo vreme posle lišavanja slobode i troši upravo na to da se iskompiliraju i napišu optužnice protiv njih, otuda i tolika kašnjenja. Uz garancije ili kaucije ih ne puštaju na slobodu. Čak i kad vide da umiru".

BARANOV: Milošević je umro od infarkta – to je nesporna činjenica. Sporno je, a i sada nakon deset godina podleže istrazi ono što je tada dovelo do tog „infarkta".  U rukama lekara Margarite Šumiline je fascikla sa natpisom „Milošević". To je istorija njegove bolesti ili, ako hoćete, hronika jednog ubistva, Tu hroniku je ona sastavila nekoliko meseci pre smrti predsednika–zatvorenika i njihovog poznanstva u haškom zatvoru.

ŠUMILINA: „On je bio veoma umoran. Veoma umoran. Stari čovek. Prosto izmučen".

BARANOV: Doktor medicinskih nauka Margarita Šumilina u jesen 2005. godine bila je angažovana da u svojstvu eksperta uradi procenu zdravlja Slobodana Miloševića. Još pre susreta sa njim, ona je – na osnovu rezultata magnetno rezonantne tomografije - postavila veoma ozbiljnu dijagnozu koju je, nakon ličnog pregleda, potvrdila i sa zaključcima podnela Haškom tribunalu.

U njenoj fascikli - crno na belom - napisano jeda će se odsustvo odgovarajućeg lečenja po Miloševića katastrofalno završiti. Postoje  u predmetu i ukoričeni zaključci haških nadrilekara: svi nabrojeni simptomi odgovaraju životnom dobu optuženog i zato ne predstavljaju problem. Osim toga, među dokumentima u fascikli je i originalni spisak lekova koje je Milošević uzimao. Taj spisak je sačinio zatvorski lekar. Kako kaže Margarita Šumilina, uzimanje ovih lekova moralo je da dovede do poboljšanja stanja obolelog, ali se to nije dogodilo. I, što je najčudnije, u Miloševićevim analizama  nisu nađeni produkti razlaganja tih preparata, kao da ih on uopšte nije ni uzimao.

PITANJE: „Da li je tačno da je Milošević strahovao da ga truju? I, zašto je sve vreme insistirao na ruskim lekarima?

ŠUMILINA: „Znate, svaki razumni čovek – kad uvidi da ga leče, a da njemu biva sve gore – počne da shvata da `lečenje` ne pomaže. Jel tako? A ako lečenje ne pomaže, još pri uzimanju tolikog broja preparata – šta to onda znači? Tako nešto, u najmanju ruku, i mora da izazove nepoverenje".

VODITELJ: Kao što je poznato, lečenje u Rusiji - za koje je Milošević molio Tribunal - bilo je odbijeno, uprkos garancijama ruske vlade i svetski poznatog kardiohirurga Leonida Bokerije, koji je ukazivao da će kratko, ali kvalifikovano lečenje, Miloševića postaviti na noge. Tri dana do smrti, čim se upoznao sa rezultatima svojih analiza,  Milošević iz zatvora piše ruskom Ministarstvu inostranih poslova: „U ovim mojim redovima je poslednja nada na spas".

„Tokom suđenja je vođena zlonamerna kampanja protiv mog zdravlja" – piše on. „U mojoj krvi je nađen veoma jak lek koji nikada nisam uzimao".

BARANOV: Miloševiću nije dozvoljeno da se leči u Rusiji jer su se plašili da će ruski specijalisti - već pri prvom pregledu - naći u njegovom organizmu tragove onoga što je Hag želeo da sakrije. Pre svega rifamicin – antibiotik kojim se, između ostalog, leči lepru. A to je lek čiji neželjeni efekti su i u tome što  je smanjivao efikastnost lekova koje su haški lekari prepisali Miloševiću.

BLEK: Iz dokumenata koji su meni dostupni, nije jasno da li je među personalom tribunala i pripadnicima zatvorskog obezbeđenja vođena bilo kakva istraga koja bi isterala na čistinu - ko je Miloševiću, zašto i kada davao rifampicin, a takođe - zašto mu nije na licu mesta bila ukazana pomoć kada je bio pronađen ujutro, i - zašto je Miloševićevo telo prevezeno u mrtvačnicu tek osam sati posle smrti".

BARANOV: Kakvi god bili uspesi kanadskih pravnika, stanje stvari je tako da je realna istraga u odnosu na Haški tribunal moguća samo u slučaju ako to odobri ili naloži Savet bezbednosti UN. Osim SB, koji nije baš u potpunosti na zakonit način ni osnovao Tribunal daleke 1993. godine, nad Haškim pravosuđem niko nema vlast. Rusija odavno izražava sumnju u efikasnost i transparentnost Tribunala, ali ipak shvata da su zahtevi za njegovo zatvaranje osuđeni na veto u SB, pa za sada ostavlja to pitanje otvorenim.

VITALIJ ĆURKIN, stalni predstavnik RF u UN: "U uslovima kada se rad tribunala otezao, mi smo više puta inicirali da se razjasni zašto toliko dugo radi. Jer,  to je veoma skup mehanizam. Troškovi su u periodu njegovog najvećeg rada premašivali 200 miliona dolara godišnje. Stoga smo ukazivali:  nije vreme da se časno podvuče crta ispod rada Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju?

BARANOV: Haški tribunal je trebalo da okonča svoje kontroverzno delovanje još 2010. godine. Sada je njegov mandat produžen do 2014. g. Ostatak vremena, ukoliko bude političke volje,  dovoljan je da se dobiju odgovori na mnoga pitanja.

Zašto je lečenje Miloševića dovelo do smrtnog ishoda?

Zašto je trag na vratu glavnog svedoka u predmetu Milošević, lidera hrvatskih Srba Milana Babića, primetno uži od kaiša kojim se on navodno udavio u zatvorskoj ćeliji?

Kako se dogodilo da već devetu godinu šef srpskih radikala, Vojislav Šešelj, robuje u zatvoru čekajući presudu?

Ko je predavao imena zaštićenih svedoka optužbe protiv albanskih glavoseka onima koji su te svedoke likvidirali?

I na kraju: zašto se general Mladić, koji je ovog leta izručen Tribunalu i koji leži u zatvorskoj bolnici sa dijagnozom „upala pluća", za svaki slučaj ispovedio i pričestio?

Prilog možete pogledati OVDE

 

Preveo Goran Šimpraga
Izvor Fakti, 07. 11. 2011.

 

Неуспео амерички ангажман на Балкану

Неуспео амерички ангажман на Балкану

Doug Bandow | The American Spectator |

(Фото: РТС)

Њујорк – Балкан је један од највећих неуспеха САД, а Авганистан једини сукоб који је био неопходан. Међународне снаге на КиМ (Кфор и Еулекс) наставиле политику Запада да „Срби увек губе", пише амерички часопис.

Крај Хладног рата уклонио је најважнију препреку на путу САД да постане империја и после тога ниједна земља није чешће ратовала од Америке. Ипак, једини сукоб са одређеним степеном неопходности био је Авганистан и потрага за Ал Каидом. Ниједна од ових авантура се није завршила нарочито добро.

Један од највећих неуспеха Вашингтона јесте Балкан који нема никакав геополитички значај за Европу и требало је да буде препуштен европским чланицама НАТО-а. Ако су они, као што је говорио Ото фон Бизмарк, сматрали да Балкан није вредан костију ниједног померанског војника, онда Америка свакако није имала разлоге да се тамо меша.

Ипак, пре нешто више од десет година, Вашингтон је бомбардовао Србију која нити је напала, нити је претила било којој чланици НАТО-а. Западне нације, које су вековима водиле огорчене борбе на саму помисао сецесије, кренуле су у рат како би подржале независност територије КиМ.

Статус КиМ, историјски српског, али са већинским албанским становништвом, остаје нерешен. Београд одбија да прихвати ампутацију 15 одсто своје територије, Русија блокира улазак КиМ у Уједињене нације, а већина земаља света, укључујући пет чланица Европске уније, одбија да призна независност КиМ. Недавно је избило насиље на северу КиМ, где српска већина остаје лојална Београду.

Нажалост, међународне снаге, како Кфор под командом НАТО-а, тако и европска цивилна мисија Еулекс, наставили су политику Запада „Срби увек губе".

Када се пре две деценије распадала Југославија којом су доминирали Срби, немачка влада је тај процес убрзала преурањеним признавањем одметничких република Словеније и Хрватске.

Авај, признање без гаранције за велику српску заједницу у Хрватској довело је до крвавог рата када су Срби хтели да се отцепе од Хрватске. Резултат је био сукоб у којем је Америка подржала хрватску већину и обучавала хрватску војску која је починила ратне злочине и етничко чишћење великог обима.

Запад жмури на једно око

Вашингтон је, такође, употребио ваздушну силу да одржи на окупу Босну којом доминирају Муслимани, упркос жељи Срба и Хрвата да се отцепе од ње. Та вештачка земља и даље остаје европски протекторат, којим влада високи представник чији је главни посао да угуши сваки став народа који је супротан вољи његових господара у Бриселу.

Савезничке симпатије према онима који су желели да избегну територије са српском већином наставиле су се према Македонији, Црној Гори и КиМ. Неоспорно је да је Милошевићева владавина била сурова, али је почињено више него довољно злочина да би они били тек тако занемарени. Запад је константно жмурио на једно око када су Србе убијали и расељавали.

То нигде није било тако очигледно као на КиМ. Иако су америчке дипломате назвале Ослободилачку војску Косова, која је касније осумњичена за продају органа српских затвореника „терористима", савезници су потиснули сваку гадљивост и позајмили побуњеницима своје ваздухопловство бомбардујући и убијајући стотине и хиљаде српских цивила, вероватно исто онолико колико је настрадало Албанаца током две године герилског ратовања пре интервенције НАТО-а.

Албанска већина тада је применила некадашњу српску бруталност протеравши четврт милиона Срба, Рома и неалбанских муслимана. Почетком године, Парламентарна скупштина Савета Европе признала је да је савезничка интервенција „довела до бројних кршења људских права и није пружила трајна решења за суштинске проблеме".

Назови земља и паралелне структуре

Потом су уследиле године застоја, крунисане неуспелим преговорима у којима су савезници одлучили да КиМ мора да буде независно, а једино о чему се може разговарати јесу детаљи српске капитулације. Одбијање Београда да попусти критиковано је као опструкција и КиМ је 2008. године прогласило независност.

Назови земља добила је лоше оцене на међународној сцени, а Савет Европе напао је њеног премијера да предводи организацију „налик мафијашкој". Није изненађење то што Срби који живе у Косовској Митровици, северно од Ибра, не желе да буду део државе са већинским албанским становништвом. Они су задржали државне структуре повезане са Србијом и настаљају да се супротстављају власти у Приштини.

Вашингтон и Брисел остају тврдоглави. Запад је одредио границе КиМ. Од Срба се очекује да раде оно што им се каже и да се препусте милости оних који су оптужени за трговину људским органима и сакаћење српских затвореника због профита. Шта ако су неки од људи у Приштини исти они који су као герилци убијали Србе? Или исти они људи који су 2004. године подстакли други круг насиља над прогоњеним мањинским становништвом.

Немачка канцеларка Ангела Меркел недавно је одржала предавање Београду о неопходности да призна КиМ, ако жели да уђе у Европску унију. Иако пет чланица ЕУ одбија да призна КиМ, канцеларка Меркел инсистира да Србија потпише своје сопствено распарчавање како би добила место у Бриселу.

Готово исто толико категорична је била и Европска комисија која је објавила нови извештај закључивши да ће „Србија бити у позицији да у средњорочном периоду преузме обавезе чланства".

Међутим, ту постоји једно важно „али". Београд треба да сарађује „активно са Еулексом како би Еулекс могао да обавља своје задатке у свим деловима КиМ". Комисија је додала: „Све снаге треба да одиграју своју улогу у смањивању тензија на северу КиМ и омогуће слободу кретања људи и робе". То значи предавање српског севера КиМ у руке владе коју они никада нису прихватили.

Статус КиМ је недавно добио на хитности. Београд је 2008. године ставио ембарго на промет робе са КиМ. Овог лета, шиптарске структуре су одлучиле да се освете забранивши промет српских производа, чак и на север. То је подразумевало ширење нелегалних шиптарских структура ка централној Србији како би се онемогућила српско-српска трговина. Тамошњи Срби одговорили су постављањем барикада, а предложили да ће их уклонити ако Кфор и Еулекс престану да превозе шиптарске службенике службенике на север.

То је био разуман захтев. Бивши амерички дипломата Џерард Галучи напомиње да је мандат Кфора мировна мисија, а не политика. Кфор „треба да спречи безбедносне проблеме и обузда или поништи провокације као што су политички трикови шиптара". Али сада је мисија НАТО-а, погрешно названа мировном, „иступила из мандата Савета безбедности УН одлуком да спроведе захтеве институција у Приштини", објашњава Галучи.

Кфор тврди да он, једноставно, жели да унапреди „безусловну слободу кретања", али оно што је заиста мислио јесте наметање владавине Албанаца над Србима. Заправо, неки западни званичници надали су се да ће решити проблем на другачији начин.

Један бивши командант Кфора, француски генерал-пуковник Гзавије де Марњак, истакао је да су у просеку Албанци млађи од Срба тако да ће „бити нека врста биолошког краја овдашњим проблемима јер, знате, један од народа ће једноставно нестати".

Међутим, то значи чекање. Да би убрзао процес, Кфор је бацио сузавац и бибер-спреј на српске демонстранте претворивши се у де факто шиптарске снаге.

http://www.vaseljenska.com/vesti/neuspeo-americki-angazman-na-balkanu/