Претражи овај блог

субота, 1. април 2023.

FELJTON: Kosovo – Sećanja poslednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji (III)

kosovo-online.com

FELJTON: Kosovo – Sećanja poslednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji (III) - Kosovo Online

9–11 minutes


Kosovo onlajn, uz saglasnost izdavača „Club Plus", objavljuje odlomke iz knjige bivšeg diplomate Vilijema Montgomerija „Kad ovacije utihnu – Sećanja poslednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji" (2016.), poglavlje 12 pod nazivom „Kosovo". Vilijem Montgomeri bio je ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu od decembra 2001. do februara 2004. godine.

Dolazi Čović

Kad je nova vlada DOS preuzela dužnost, zatekla je haotičnu situaciju u delovima Kosova gde su Srbi bili dominantni. Miloševićeva vlada je, u skladu sa svojom pričom da je „okupacija" Kosova samo privremena, nastavila da isplaćuje zarade velikom broju Srba koji su bili zaposleni na Kosovu pre bombardovanja. To je imalo prednosti i mana. Kada je reč o dobrim stranama, bez takvog plaćanja čak bi još veći broj Srba zauvek napustio Kosovo. A to bi uključilo i kritično važne administrativce, nastavnike, lekare i druge profesionalce. Kad je reč o lošim stranama, takvo plaćanje je učvrstilo svojevrsnu paralelnu vladu koja je dovodila do ludila kosovske Albance i međunarodnu zajednicu na Kosovu. Oni su to doživljavali kao nastavak neprihvatljivog mešanja u poslove Kosova, dokaz da nova vlada DOS u njihovim očima nije drukčija od Miloševićeve koja joj prethodila.

Postojao je još jedan faktor. Među onima koji su nastavili da dobijaju novčana sredstva bili su pripadnici policije, osoblje Ministarstva unutrašnjih poslova i obaveštajci. Oni su i dalje davali i primali smernice iz Beograda. Štaviše, naročito u severnom delu Kosovske Mitrovice, lokalni srpski ekstremisti nastavili su da unilateralno deluju i protiv Unmika i protiv kosovskih Albanaca, bez straha od krivičnog gonjenja. Organizacija nazvana „Čuvari mosta" osnovana je da štiti most koji razdvaja severni od južnog dela Kosovske Mitrovice, u kojem žive Albanci. Ukoliko bi neki Albanac (ili ponekad, čak, zvaničnici Unmika) pokušao da pređe most, u istom trenutku dočekivala bi ih gomila Srba naoružanih, u najmanju ruku kamenicama, i spremna za obračun.

Nebojša Čović je dobio velike pohvale međunarodne zajednice za svoj rad u južnoj Srbiji. Činilo mi se da je on savršen kandidat za preuzimanje nadležnosti unutar srpske vlade u vezi s kosovskim pitanjima. Verovao sam da će mu pragmatizam i aktivistička priroda omogućiti da ponovo uspostavi nekakav red u odnosima Srbije s međunarodnom zajednicom na Kosovu, kao i da zauzda srpske ekstremiste. Stoga sam ga snažno ohrabrivao da preuzme funkciju i lobira unutar srpske vlade da se to dogodi. Kao što se ispostavilo, nisam mu učinio uslugu. Daleko od toga.

Od početka njegovog mandata, kosovski Albanci su bezrezervno bili neprijateljski nastrojeni prema njemu. Bili su srećni da je bio podignut zid visok deset metara kako bi uža Srbija bila potpuno odvojena od Kosova. Osećali su da je svaki uticaj Beograda neprihvatljiv, delimično zbog straha od obnavljanja srpske agresije, a delimično zbog puke mržnje. Kosovski Albanci su verovali (donekle opravdano) da dok god se kosovski Srbi obraćaju za pomoć i podršku Beogradu neće prihvatiti novu realnost na Kosovu. Svakodnevno su osuđivali Čovićeve aktivnosti i vremenom njihovi stavovi počeli su da nailaze na razumevanje međunarodne zajednice.

Čović je predstavljao poseban izazov za međunarodnu zajednicu na Kosovu. S jedne strane, brzo je pokazao da može - kada to želi - da ublaži ponašanje ekstremistički nastrojenih kosovskih Srba. Posle teških pregovora i balansiranja na ivici mogućeg s Danijelom Everstom, šefom posmatračke misije OEBS na izborima na Kosovu, i visokim predstavnikom UN Hansom Hekerupom, srpska vlada pristala je da ohrabri kosovske Srbe da glasaju na parlamentarnim izborima zakazanim za novembar 2001. To je dovelo do prihvatljivog odziva kosovskih Srba i stvaranja prilično velikog bloka srpskih poslanika u novom kosovskom parlamentu. Međunarodna zajednica je takav ishod isticala kao konkretan znak napretka u pravcu multietničke države. Ali, kosovski Srbi uskoro su shvatili da nemaju nikakav uticaj u parlamentu; da nijedna albanska partija neće da sarađuje s njima; i da njihove predloge niko ne uvažava. Osećali su da su samo „dekor" osmišljen da bi se pokazalo da Kosovo napreduje u pravcu multietničkog društva. To iskustvo sve do danas utiče na njihove stavove o učešću u parlamentu.

U zamenu za dobijanje pomoći, Hekerup je potpisao dokument sa srpskom vladom u kojem se u kratkim crtama navodi širok spektar domena saradnje između Unmika i Srbije na samom Kosovu. To je uključivalo područja kao što su saobraćajne veze, pronalaženje nestalih osoba, ekološka pitanja. S jedne strane, to je bilo veoma razumno i popravilo bi opštu situaciju u pokrajini. Ali, mana se ogledala u tome što je prihvatanje pomoći od Čovića i srpske vlade moglo da bude doživljeno (i bilo je tako doživljeno od strane kosovskih Albanaca) kao davanje de fakto uloge njemu i Srbiji u poslovima Kosova. To je, naravno, bilo upravo ono što su želeli srpska vlada i kosovski Srbi. Čović je veoma dobro pregovarao.

Kada je visoki predstavnik UN Hekerup iznenada podneo ostavku početkom januara 2002, na funkciji ga je zamenio Mihael Štajner. Pozdravio sam njegovo imenovanje, budući da sam lično sarađivao s Mihaelom od 1996. do 1997. kad sam bio specijalni predstavnik državnog sekretara i predsednika za sprovođenje bosanskog sporazuma, a on zamenik visokog predstavnika u Bosni. On je bio aktivista i tesno je sarađivao s nama u mnogim domenima.

S tačke gledišta Srba, imenovanje Štajnera postalo je prava katastrofa. Od samog početka svog mandata, odbijao je da uspostavi bilo kakvu vrstu poslovne saradnje sa Čovićem. Jednostrano je poništio sporazum što su ga postigli Čović i Hekerup, a koji je podstakao srpsku vladu da ohrabri kosovske Srbe da glasaju na izborima 2001. To je učinio jer su mnoge odredbe ugovora predviđale osnivanje radnih grupa o brojnim pitanjima, što bi pomoglo ostvarivanje napretka na Kosovu, ali istovremeno omogućilo Beogradu da igra ulogu. To je, naravno, nateralo Čovića i Srbe da nerado sarađuju sa Štajnerom.

Ubrzo potom on je učinio najgoru stvar s tačke gledišta Srba (i moje). Beograd je u zatvorima u užoj Srbiji držao oko 150 kosovskih Albanaca. Jedan od ciljeva međunarodne zajedice oduvek je bio ili oslobađanje tih Albanaca ili bar njihovo prebacivanje u zatvore na samom Kosovu. Vođeni su detaljni pregovori o načinu na koji bi to bilo ostvareno Unmik je poslao specijalnu grupu stručnjaka da prouči svaki dosije i podeli ih u tri grupe. Pojedini slučajevi bili su čisto politički ili nisu bili dovoljno ozbiljni  i postignut je dogovor da ti zatvorenici budu odmah oslobođeni. Neki su bili jasni, ozbiljni zločini i bilo je predviđeno da ti pojedinci budu prebačeni na zatvore na Kosovu i tamo odsluže kaznu. Treća kategorija zahtevala je nova suđenja. Kada je učinjen takav pregled, Čović je iskoristio svoj uticaj i ubedio srpsku vladu da oslobodi sve zatvorenike i preda ih Unmiku koji će ih prebaciti na Kosovo i sprovesti dalju akciju u skladu s postignutim dogovorom. Zatvorenici su sakupljeni, smešteni u autobuse i poslati na Kosovo pod nadzorom Unmika. Oko pet minuta po dolasku u Prištinu, pred televizijskim kamerama i velikom masom oduševljenih kosovskih Albanaca, Štajner je odmah i bezuslovno oslobodio sve zatvorenike. Jednim korakom, postao je nešto nalik heroju za kosovske Albance i potpuno uništio odnos sa Čovićem i njegovu sposobnost da utiče na Beograd. Štajner je odbacio rad sopstvene komisije kao obične preporuke koje nije želeo da sledi.

Čović je započeo svoju kosovsku misiju očekujući da će biti kadar da sarađuje s međunarodnom zajednicom na isti način kao u slučaju pobune u južnoj Srbiji. Bio je šokiran kada je shvatio da je to daleko od istine. Kosovski Albanci su ga mrzeli, a predstavnici međunarodne zajednice mu - u najmanju ruku - nisu verovali. Pored toga, morao je da se nadmeće sa različitim centrima moći u svojoj vladi. S obzirom na to da su Đinđić i Koštunica znali koliki značaj kosovsko pitanje ima za njihovu političku budućnost, nisu želeli da ga potpuno prepuste Čoviću. Obojica su održavali sopstvene kontakte na Kosovu i u međunarodnoj zajednici i često slali nejasne poruke o stavovima Srbije. Na primer, Štajner je od početka uspostavio lični odnos direktno sa Đinđićem (koje se, verovatno, temeljio na Đinđićevom boravku u Nemačkoj i vezama s drugim nemačkim političkim liderima). Kad je Štajner želeo nešto da bude učinjeno, naprosto bi pozvao Đinđića i ostvario jednostrani dogovor bez ikakvih konsultacija. Takve akcije su predstavljale smišljeno podrivanje Čovića, što su i Đinđić i Štajner dobro znali.

Zbog tog pritiska i negativne energije,  Čović nije ispoljio svoje najbolje osobine. On je vodio političku borbu s drugima u koaliciji, uvek je bio agresivan, a naročito kad je bio kritikovan ili kad je osećao da ga ne poštuju. Počeo je da uzvraća istom merom. Baš kao što je umeo da pomogne i ublaži ponašanje kosovskih Srba, mogao je da učini i suprotno. I da oseća zadovoljstvo što to čini. Posledica toga bila je i dalje smanjenje delotvornosti njegove kancelarije i dalje pogoršanje njegove međunarodne reputacije. Mišljenje kosovskih Albanaca da on predstavlja beskompromisnog nacionalistu počelo je da prihvata sve više i više predstavnika međunarodne zajednice. Uporedo s tim, postojali su sve nevoljniji da prihvate Beograd kao bilo kakvog partnera ili igrača u kosovskom procesu.

(Nastaviće se...)