Претражи овај блог

петак, 25. фебруар 2022.

Marković: Ukrajinci su upali u zamku da budu pioni velikih sila, Zapad ih je izdao

kosovo-online.com

Marković: Ukrajinci su upali u zamku da budu pioni velikih sila, Zapad ih je izdao - Kosovo Online

4 minutes


Za ovo što se dešava u Ukrajini ogromna je odgovornost Amerike, jer je kod Rusije stalno izazivala strah od širenja NATO-a. Ukrajinci su upali u zamku da budu pioni velikih sila, a Zapad ih je izdao, izjavio je za RTS istoričar Predrag Marković.

On je naveo da odnosi ruskog i ukrajinskog naroda nikada nisu bili komplikovani, osim usled uplita zapadnih sila. Dodao je i da je za ovo što se dešava ogromna odgovornost Amerike, koja je, kako kaže, stalno izazivala strah kod Rusije od širenja NATO-a na istok, što je suprotno onome što je  obećano.

"Amerikanci su obećali, pa su pogazili obećanje i stalno su širili NATO pakt. Zašto bombarduju vazduhoplovne baze - jer je do pre dva dana bilo puno američkih i britanskih aviona na ukrajinskom nebu, a dronovi su dolazili do Dona, do same ruske granice", rekao je Marković.

Napominje da su se Rusi plašili da će sa daljim približavanjem Ukrajine NATO-u američke baze doći blizu Moskve.

"Najveći strah Rusije je opkoljavanje. Američki greh je to što su upalili ukrajinski nacionalizam i to što zapadnim medijima nisu sve žrtve jednake. Sećamo se pokolja u Odesi", naveo je Marković.

Ističe da je struktura stanovništva u Ukrajini komplikovana, a da je na zapadu zemlje izražen nacionalizam.

"Deo Ukrajine su ukrajinski Ukrajinci, deo su Ukrajinci koji govore ruski, a deo su pravi Rusi. I oni se muče decenijama šta su", kaže Marković.

Prema njegovim rečima, posle događaja na Majdanu, tzv. Oranž revolucije, obećana im je zapadna perspektiva, ali ih je Zapad, kako kaže, izdao.

"Zelenski je izjavio - 'ostali smo sami'. On se dosta dobro drži u ovoj krizi, on je shvatio da Amerika vodi ratove prolivajući tuđu krv, ove sankcije će naštetiti Rusiji veoma i EU, znači Amerika gura EU. Ukidanje Severnog toka 2 je ogromni gubitak za Nemačku", kaže Marković.

Ističe da je ovo lekcija za sve države koje su pohrlile u NATO.

"Posle poraza u Avganistanu, Americi ne pada na pamet da se vojno angažuju bilo gde. Ukrajinci su upali u zamku da budu pion u igri velikih sila", kaže istoričar.

Ukazuje na to da je za svet strašno to što se u Americi republikanci i demokrate jedino slažu kada se vodi politika protiv Rusije i Kine.

Dodaje i da Rusija nije smela da se toliko plaši širenja NATO-a, kao i da je, kako kaže, "svako ko je u poslednja dva veka potcenio Rusiju platio cenu".

"Nezgodna je stvar pokrenuti rat, svako zna da pokrene rat, teško je izaći. Plašim se da ne naprave grešku kao Slobodan Milošević 1991. sa ratom u Hrvatskoj, cilj nije bio da se osvoji Hrvatska već zaštite srpski krajevi u Hrvatskoj. Teško je u ratu razgraničiti gde su te granice. Donjeck i Lugansk su mnogo veće teritorije od ovoga što drže ove dve nepriznate republike. Da li će da uzmu celu teritoriju, da li samo to što sada drže, to su nepoznanice", kaže Marković.

Strahuje da će biti velikih žrtava, te da je teško izbeći civilne.

To koliko je strašno da zarate Rusi i Ukrajinci ilustruje primerom - kao da zarate Srbija i Crna Gora.

Upitan o poziciji Srbije, Marković je rekao da je ova situacija paradoksalna po nekoliko osnova, te da postoji solidarnost i sa "ruskom ali i sa ukrajinskom braćom".

"Ovaj sukob liči na Krimski rat u 19. veku, gde su zapadne sile napale Rusiju a mi smo se držali sa strane i prošli smo dobro. Imamo iskustvo da smo jednom izbegli svrstavanje", kaže Marković.

 

Говор В. Путина пред почетак војне операције у Украјини

standard.rs

Говор В. Путина пред почетак војне операције у Украјини

Vladimir Putin

19-25 minutes


Pokušaj da se ugodi agresoru pred Veliki otadžbinski rat bio je greška koja je skupo koštala naš narod. Izgubili smo ogromne teritorije i milione ljudi. Drugi put takvu grešku nećemo dozvoliti, nemamo prava

Poštovani čitaoci Novog Standarda. Ispod vam prenosimo integralni govor Vladimira Putina upućen 24. februara, uoči početka vojne operacije u Ukrajini. Odmah ispod njega naći ćete i snimak prethodnog Putinovog govora od 22. februara, koji je trajao skoro sat vremena i u kojem se predsednik Rusije uglavnom bavio istorijskom tematikom.

Poštovani građani Rusije! Dragi prijatelji!

Danas ponovo smatram neophodnim da se vratim na tragične događaje koji se zbivaju u Donbasu i na ključna pitanja osiguranja bezbednosti same Rusije.

Počeću od onog o čemu sam govorio u svom obraćanju 21. februara ove godine. Radi se o onome što izaziva našu posebnu zabrinutost i zebnju, o fundamentalnim pretnjama koje iz godine u godinu, korak za korakom, grubo i drsko stvaraju neodgovorni političari na Zapadu prema našoj zemlji. Imam u vidu širenje bloka NATO-a na istok, približavanje njegove vojne infrastrukture ruskim granicama.

Dobro je poznato da smo tokom 30 godina istrajno i strpljivo pokušavali da se dogovorimo s vodećim zemljama NATO-a o principima jednake i nedeljive bezbednosti u Evropi. U odgovoru na naše predloge stalno smo se suočavali ili s ciničnom obmanom i laži, ili s pokušajima pritiska i ucene, a Severnoatlantska alijansa se u međuvremenu nezadrživo širi, bez obzira na sve naše proteste i zabrinutost. Vojna mašinerija se širi i, ponavljam, približava tik uz naše granice.

Zašto se sve ovo dešava? Odakle taj drski manir da se razgovara s pozicije vlastite isključivosti, nepogrešivosti i uverenjem da ti je sve dozvoljeno? Odakle oholi, nipodaštavajući odnos prema našim interesima i apsolutno legitimnim zahtevima? Odgovor je jasan, sve je jasno i očigledno. Sovjetski Savez je krajem osamdesetih godina prošlog veka oslabio, a onda se i sasvim raspao. Čitav tok tadašnjih događaja je dobra lekcija za nas i danas, on je ubedljivo pokazao da je paraliza vlasti i volje prvi korak ka potpunoj degradaciji i zaboravu. Tada je bilo dovoljno da na neko vreme izgubimo veru u sebe i gotovo – čitava ravnoteža snaga u svetu je narušena.

To je dovelo do toga da raniji dogovori, sporazumi već faktički ne važe. Nagovaranja i molbe ne pomažu. Sve što nije po volji hegemona, onih koji drže vlast, proglašava se arhaičnim, zastarelim, nepotrebnim. I obrnuto: sve što im se čini korisnim prikazuje se kao istina u poslednjoj instanci koja se nameće po svaku cenu, drsko, svim sredstvima. One koji se ne slažu lome preko kolena.

Ovo o čemu sada govorim tiče se ne samo Rusije i izaziva ne samo našu zabrinutost. To se tiče čitavog sistema međunarodnih odnosa, a katkad čak i samih saveznika SAD. Posle raspada SSSR-a faktički je počelo prekrajanje sveta i dotad uspostavljene norme međunarodnog prava – a one ključne, osnovne, usvojene su kao rezultat Drugog svetskog rata i umnogome su potvrđivale njegove rezultate – počele su da smetaju onima koji su se proglasili pobednicima u Hladnom ratu.

Naravno, u praktičnom životu, u međunarodnim odnosima, u pravilima za njihovo regulisanje moralo se voditi računa i o promeni situacije u svetu i same ravnoteže snaga. Ali trebalo je to raditi profesionalno, ravnomerno, strpljivo, imajući na umu i poštovanje interesa svih zemalja i uz razumevanje vlastite odgovornosti. Ali ne – u stanju euforije zbog apsolutne nadmoći, svojevrsnog savremenog apsolutizma, pa još i u svetlu niskog nivoa opšte kulture i bahatosti onih koji su pripremali, donosili i nametali odluke koje su samo njima koristile, situacija je počela da se razvija po drugačijem scenariju.

Primera je napretek. Prvo su bez ikakvog odobrenja Saveta bezbednosti UN sproveli krvavu vojnu operaciju protiv Beograda, koristili su avijaciju, rakete direktno u centru Evrope. Nekoliko nedelja trajalo je neprekidno bombardovanje mirnih gradova, vitalne infrastrukture. Moramo podsetiti na te činjenice, iako pojedine zapadne kolege ne vole da se sećaju tih događaja, a kad mi govorimo o tome ne pozivaju se na norme međunarodnog prava nego na okolnosti koje tumače kako oni nalaze za shodno.

Zatim su na red došli Irak, Libija, Sirija. Nelegitimno korišćenje vojne sile protiv Libije, izvrtanje svih odluka Saveta bezbednosti UN o libijskom pitanju doveli su do potpunog uništenja države, a uz to nastalo je ogromno žarište međunarodnog terorizma i došlo je do toga da je zemlja utonula u humanitarnu katastrofu, u dugogodišnji građanski rat bez kraja i konca, koji i dalje traje. Tragedija na koju su osudili stotine hiljada, milione ljudi ne samo u Libiji, već i u čitavom tom regionu, dovela je do masovne reke izbeglica iz severne Afrike i Bliskog istoka u Evropu.

Sličnu sudbinu spremali su i za Siriju. Borbena dejstva zapadne koalicije na teritoriji te zemlje bez saglasnosti sirijske vlade i dozvole Saveta bezbednosti UN nije ništa drugo do agresija, intervencija.

Ipak, posebno mesto u tom nizu zauzima svakako invazija na Irak, takođe bez ikakvih pravnih osnova. Kao izgovor su iskoristili navodno pouzdane informacije kojima raspolažu SAD o tome da Irak ima oružje za masovno uništenje. Kao dokaz za to, javno, pred očima čitavog sveta, američki državni sekretar mahao je nekakvom epruvetom s belim prahom, uveravajući sve da je to hemijsko oružje na kom se radi u Iraku. A zatim se ispostavilo da je sve to podmetačina, blef: u Iraku nema nikakvog hemijskog oružja. Neverovatno, začuđujuće, ali činjenica ostaje činjenica. Lagalo se na najvišem državnom nivou i s najviše govornice UN. Rezultat su ogromne žrtve, razaranja, neverovatna eskalacija terorizma.

Uopšte uzev, stiče se utisak da praktično svuda, u mnogim regionima sveta gde Zapad dolazi da uspostavlja svoj poredak, na kraju ostaju krvave otvorene rane, čirevi međunarodnog terorizma i ekstremizma. Sve što sam rekao su najfrapantniji, ali ni izdaleka jedini primeri prenebregavanja međunarodnog prava.

U isti rang spadaju i obećanja našoj zemlji da se NATO ni pedalj neće širiti na Istok. Ponavljam, prevarili su nas, ili rečeno po narodski – namagarčili su nas. Da, često se može čuti da je politika prljava. Možda, ali ne u toj meri, ne toliko. Jer takvo prevarantsko ponašanje je u suprotnosti ne samo sa principima međunarodnih odnosa, već pre svega s opšteprihvaćenim normama morala i etike. Gde su tu pravednost i pravda? Samo čista laž i licemerje.

Uzgred, sami američki političari, politikolozi i novinari pišu i govore da je unutar SAD poslednjih godina izgrađena prava „imperija laži". Teško je ne složiti se s time – baš je tako. Ali ne treba biti skroman: SAD su ipak velika zemlja, sistemska država. Svi njeni sateliti ne samo da joj bespogovorno i pokorno povlađuju i ugađaju joj svakim povodom, nego još kopiraju njeno ponašanje, oduševljeno prihvataju pravila koja ona predlaže. Zato se s punim pravom i sigurnošću može reći da je čitav tzv. zapadni blok, koji su SAD formirale po svojoj slici i prilici, sav i u celini upravo ta „imperija laži".

Što se tiče naše zemlje, posle raspada SSSR-a i uz svu neviđenu otvorenost nove savremene Rusije, spremnost da pošteno radimo sa SAD i drugim zapadnim partnerima, a u uslovima faktički jednostranog razoružanja, nas su odmah pokušali da dotuku, dokrajče i konačno nas unište. Upravo je tako bilo devedesetih i početkom dvehiljaditih godina, kada je tzv. kolektivni Zapad veoma aktivno podržavao separatizam i bande plaćenika na jugu Rusije. Koliko nas je žrtava, koliko gubitaka tada sve to koštalo, kroz kakva iskušenja smo morali da prođemo pre nego što smo konačno slomili kičmu međunarodnom terorizmu na Kavkazu. Pamtimo to i nikada to nećemo zaboraviti.

Zapravo, sve doskora nisu prestajali pokušaji da nas iskoriste u svoje interese, da unište naše tradicionalne vrednosti i da nam nametnu svoje pseudovrednosti koje bi pojele nas, naš narod iznutra, one stavove koje već agresivno nameću u svojim zemljama i koji nas direktno vode u degradaciju i odrođivanje, pošto su u suprotnosti sa samom ljudskom prirodom. To se neće desiti, niko i nikada to nije uspeo, pa neće uspeti ni sada.

Bez obzira na sve, decembra 2021. godine mi smo ipak još jednom pokušali da se dogovorimo sa SAD i njihovim saveznicima o principima osiguranja bezbednosti u Evropi i o neširenju NATO-a. Sve uzalud. Stav SAD se ne menja. One ne nalaze za shodno da se dogovaraju sa Rusijom o tom za nas ključnom pitanju; težeći svojim ciljevima, one prenebregavaju naše interese.

I naravno, u takvoj situaciji nameće se pitanje: šta dalje da se radi, šta da se čeka? Mi dobro znamo iz istorije kako se 1940. i početkom 1941. godine prošlog veka Sovjetski Savez na sve načine trudio da spreči ili makar da odloži početak rata. Radi toga, trudio se da bukvalno do poslednjeg trenutka ne provocira potencijalnog agresora, nije sprovodio ili je odlagao najneophodnije, očigledne akcije za pripremu za odbijanje neizbežnog napada. A koraci koji su na kraju ipak preduzeti bili su katastrofalno okasneli. Kao rezultat, zemlja nije bila spremna za to da punom snagom dočeka invaziju nacističke Nemačke koja je bez objave rata napala našu domovinu 22. juna 1941. godine. Neprijatelja smo uspeli da zaustavimo, a onda i da slomimo, ali uz ogroman danak. Pokušaj da se ugodi agresoru pred Veliki otadžbinski rat bio je greška koja je skupo koštala naš narod. Prvih meseci borbenih dejstava izgubili smo ogromne, strateški važne teritorije i milione ljudi. Drugi put takvu grešku nećemo dozvoliti, nemamo prava.

Oni koji pretenduju na svetsku dominaciju, javno, nekažnjeno i, naglasiću, bez ikakvih osnova, proglašavaju nas, Rusiju, svojim neprijateljem. Oni zaista danas raspolažu ogromnim finansijskim, naučno-tehnološkim i vojnim potencijalima. Mi to znamo i objektivno ocenjujemo pretnje u sferi ekonomije koje se stalno čuju na naš račun – isto kao i svoje mogućnosti da se suprotstavimo toj drskoj i permanentnoj uceni. Ponavljam, to procenjujemo bez iluzija, krajnje realistično.

Što se tiče vojne sfere, savremena Rusija je čak i posle raspada SSSR-a i gubitka značajnog dela njegovog potencijala danas jedna od najmoćnijih nuklearnih država sveta i, štaviše, ima izvesnu nadmoć u nizu najnovijih tipova naoružanja. S tim u vezi, niko ne treba da sumnja da će direktan napad na našu zemlju dovesti do sloma i užasnih posledica za svakog potencijalnog agresora.

Istovremeno, tehnologije, pa i odbrambene, brzo se menjaju. Liderstvo u toj oblasti prelazi i brzo će prelaziti iz ruke u ruku, a dotle će vojna osvajanja teritorija uz naše granice, ako to dozvolimo da se desi, ostati decenijama unapred, i možda i zauvek, i stvaraće za Rusiju stalno rastuću, apsolutno neprihvatljivu pretnju.

Već sada, kako se NATO širi na Istok, situacija za našu zemlju iz godine u godinu postaje sve gora i opasnija. Štaviše, poslednjih dana rukovodstvo NATO-a otvoreno govori o potrebi da se ubrza, forsira pomeranje infrastrukture Alijanse prema granicama Rusije. Drugim rečima, oni pooštravaju svoj stav. Mi više ne možemo da prosto nastavimo da posmatramo ono što se zbiva. To bi bilo apsolutno neodgovorno s naše strane.

Dalje širenje infrastrukture Severnoatlantske alijanse, započeto vojno osvajanje teritorije Ukrajine, za nas je neprihvatljivo. Naravno, nije stvar samo u organizaciji NATO – to je samo instrument spoljne politike SAD. Problem je u tome što na nama susednim teritorijama – da primetim, našim istorijskim teritorijama – nastaje nama neprijateljska „anti-Rusija", koja je stavljena pod potpunu spoljnu kontrolu i ubrzano se popunjava oružanim snagama NATO zemalja i bilduje najsavremenijim oružjem.

Za SAD i njihove saveznike to je tzv. politika obuzdavanja Rusije i očigledne geopolitičke dividende. A za našu zemlju to je, na kraju, pitanje života i smrti, pitanje naše istorijske budućnosti kao naroda. I to nije preuveličavanje – upravo je tako. To je realna opasnost ne samo za naše interese, nego za samo postojanje naše države i njen suverenitet. Upravo je to ona crvena linija o kojoj smo više puta govorili. Oni su je prešli.

S tim u vezi je i stanje u Donbasu. Vidimo da su snage koje su 2014. godine izvršile državni prevrat u Ukrajini osvojile vlast i drže je u suštini uz pomoć dekorativnih i izbornih procedura i definitivno odbile mirno rešenje sukoba. Osam godina, beskrajno dugih osam godina, činili smo sve što je moguće da se situacija reši mirnim, političkim sredstvima. Sve uzalud.

Kao što sam već rekao u svom prethodnom obraćanju, ne može se bez saosećanja gledati na ono što se tamo zbiva. Jednostavno, sve to se više nije moglo trpeti. Mora se smesta prekinuti taj košmar – genocid nad milionima ljudi koji tamo žive, koji se uzdaju samo u Rusiju, uzdaju se u nas. Upravo te težnje, osećanja, bol ljudi za nas su i bili glavni motiv za donošenje odluke o priznanju narodnih republika Donbasa. Smatram da je važno da to dodatno naglasim. Vodeće zemlje NATO-a za postizanje svojih ciljeva u svemu podržavaju ekstremne nacionaliste i neonaciste u Ukrajini, koji, zauzvrat, nikada neće oprostiti Krimljanima i Sevastopoljcima njihov slobodan izbor – da se ponovo pripoje Rusiji.

Oni će, naravno, krenuti i na Krim, i to isto kao i na Donbas, s ratom, s namerom da ubijaju, kao što su nezaštićene ljude ubijali kazneni odredi iz bandi ukrajinskih nacionalista, saradnika Hitlera u vreme Velikog otadžbinskog rata. Oni otvoreno govore i o tome da pretenduju na čitav niz drugih ruskih teritorija.

Čitav tok razvoja događaja i analiza informacija pokazuju da je sukob Rusije s tim snagama neizbežan. Samo je pitanje vremena: oni se spremaju, čekaju pogodan trenutak. Sada pretenduju još i na to da dobiju nuklearno oružje. Nećemo im to dozvoliti.

Kao što sam ranije govorio, Rusija je posle raspada SSSR-a prihvatila nove geopolitičke realnosti. Mi se s poštovanjem odnosimo i odnosićemo se prema svim ponovo formiranim zemljama na postsovjetskom prostoru. Poštujemo i poštovaćemo njihov suverenitet, a primer za to je pomoć koju smo pružili Kazahstanu kad se suočio s tragičnim događajima, sa izazovom za njegovu državnost i njegov integritet. Ali Rusija se ne može osećati bezbedno, ne može da se razvija i postoji uz stalnu pretnju koja dolazi s teritorije savremene Ukrajine.

Podsećam da smo od 2000. do 2005. godine pružili vojni otpor teroristima na Kavkazu, odbranili integritet naše države, sačuvali Rusiju. Godine 2014. podržali smo Krimljane i Sevastopljce. A 2015. smo upotrebili oružane snage da bismo postavili pouzdanu branu od prodora terorista iz Sirije u Rusiju. Nismo imali drugog načina da se zaštitimo.

Isto se dešava i sada. Jednostavno, nisu nam ostavili nijednu drugu mogućnost da zaštitimo Rusiju, naše ljude, osim one koju ćemo biti primorani da primenimo danas. Okolnosti zahtevaju od nas odlučne i neodložne akcije. Narodne republike Donbasa obratile su se Rusiji s molbom za pomoć.

S tim u vezi, u skladu sa članom 51, deo 7 Povelje UN, uz odobrenje Saveta Federacije Rusije, a ispunjavajući sporazume o prijateljstvu i međusobnoj pomoći s Donjeckom Narodnom Republikom i Luganskom Narodnom Republikom, koju je Federalna skupština ratifikovala 22. februara, doneo sam odluku o sprovođenju specijalne operacije.

Njen cilj je zaštita ljudi koji su osam godina izloženi iživljavanju i genocidu od strane kijevskog režima. I zato ćemo težiti ka demilitarizaciji i denacifikaciji Ukrajine, kao i ka tome da se izvedu pred sud oni koji su izvršili mnogobrojne krvave zločine protiv civila, pa i protiv građana Ruske Federacije. Pri tome, ne planiramo okupaciju ukrajinskih teritorija. Ne nameravamo nikome i ništa da namećemo silom. Istovremeno čujemo da se na Zapadu u poslednje vreme sve češće čuju reči da dokumente koje je potpisao sovjetski totalitarni režim, a koji potvrđuju rezultate Drugog svetskog rata, više ne treba ni poštovati.

Šta onda, šta na to odgovoriti?

Rezultati Drugog svetskog rata, kao i žrtve koje je naš narod položio na oltar pobede nad nacizmom su svete. Ali to nije u suprotnosti s visokim vrednostima prava i sloboda čoveka, polazeći od realija koje su nastale do danas tokom posleratnih decenija. Takođe se ne ukida pravo nacija na samoopredeljenje, garantovano članom 1 Povelje UN.

Podsetiću da ni prilikom stvaranja SSSR-a, ni posle Drugog svetskog rata ljude koji žive na ovim ili onim teritorijama koje ulaze u savremenu Ukrajinu niko nikada nije pitao kako bi oni sami da organizuju svoj život. U osnovi naše politike je sloboda, sloboda izbora da svi samostalno određuju svoju budućnost i budućnost svoje dece. I mi smatramo da je važno da to pravo – pravo izbora – mogu da iskoriste svi narodi koji žive na teritoriji današnje Ukrajine, svi koji to požele.

S tim u vezi, obraćam se i građanima Ukrajine. Rusija je 2014. godine morala da zaštiti građane Krima i Sevastopolja od onih koje vi sami zovete „naci". Krimljani i Sevastopoljci su napravili svoj izbor – da budu sa svojom istorijskom domovinom, s Rusijom, i mi smo to podržali. Ponavljam, jednostavno nismo mogli da postupimo drugačije.

Današnji događaji nisu povezani sa željom da se zadire u interese Ukrajine i ukrajinskog naroda, oni su povezani sa zaštitom same Rusije od onih koji su Ukrajinu uzeli za taoca i pokušavaju da je iskoriste protiv naše zemlje i njenog naroda. Ponavljam, naši postupci su samo zaštita od pretnji koje nam stvaraju i od još veće nesreće od one koja se danas dešava. Ma koliko teško bilo, molim vas da to shvatite i pozivam vas na saradnju da bismo što pre okrenuli ovu tragičnu stranicu i zajedno krenuli napred, da nikom ne dozvolimo da se meša u naše poslove, u naše odnose, nego da ih gradimo samostalno, tako da to stvori neophodne uslove za prevazilaženje svih problema i, bez obzira na postojanje državnih granica, jača nas iznutra kao jedinstvenu celinu. Ja verujem u upravo takvu našu budućnost.

Moram da se obratim i vojnicima Oružanih snaga Ukrajine.

Vaši očevi, dedovi i pradedovi nisu se zbog toga borili protiv nacista, branili našu zajedničku domovinu da bi današnji neonacisti osvojili vlast u Ukrajini. Zakleli ste se na vernost ukrajinskom narodu, a ne antinarodnoj hunti koja pljačka Ukrajinu i iživljava se nad samim narodom. Ne ispunjavajte njena kriminalna naređenja. Pozivam vas da odmah položite oružje i idete kući. Objasniću: vojnici ukrajinske armije koja ispune ovaj zahtev mogu neometano da napuste zonu borbenih dejstava i da se vrate svojim porodicama.

Još jednom naglašavam: sva odgovornost za moguće krvoproliće u celini i u potpunosti biće na savesti vladajućeg režima na teritoriji Ukrajine.

Sada nekoliko važnih, veoma važnih reči za one koji bi mogli da padnu u iskušenje da se sa strane umešaju u tekuće događaje. Ko god pokuša da nas ometa, a tim pre da stvori pretnje za našu zemlju, za naš narod, treba da zna da će odgovor Rusije biti trenutan i da će dovesti do takvih posledica s kojima se nikada u istoriji niste suočili. Spremni smo na svaki razvoj događaja. Sve odluke neophodne s tim u vezi su donete. Nadam se da će me čuti.

Poštovani građani Rusije!

Dobrobit i samo postojanje čitavih država i naroda, njihov uspeh i njihova vitalnost uvek polaze iz moćnih korena sopstvene kulture i vrednosti, iskustva i tradicije predaka i, naravno, direktno zavise od sposobnosti da se brzo prilagođavate životu koji se stalno menja, od jedinstva društva, do njegove sposobnosti da se konsoliduje, da ujedini sve snage da bi se išlo npared.

Sila je uvek potrebna, ali ona može biti različitog kvaliteta. U osnovi politike „imperije laži", o kojoj sam govorio na samom početku svog izlaganja, leži pre svega gruba, otvorena sila. U takvim slučajevima kod nas kažu: „Kad sila postoji, um nije potreban."

Mi i vi znamo da je prava sila – u pravednosti i pravdi koja je na našoj strani. A kad je tako, teško je ne saglasiti se s time da su upravo sila i spremnost za borbu osnova nezavisnosti i suvereniteta, da su neophodni temelj na kom se jedino i može pouzdano graditi svoja budućnost, graditi svoj dom, svoja porodica, svoja domovina.

Poštovani sunarodnici!

Siguran sam da će vojnici i oficiri Oružanih snaga Rusije verni svojoj zemlji profesionalno i hrabro izvršiti svoju dužnost. Ne sumnjam da će složno i efikasno delovati svi nivoi vlasti, stručnjaci koji odgovaraju za stabilnost naše privrede, finansijskog sistema socijalnog sektora, rukovodioci naših kompanija i celokupan ruski biznis. Računam na konsolidovan, patriotski stav svih parlamentarnih partija i društvenih snaga. Na kraju, kako je to uvek i bilo u istoriji, sudbina Rusije je u pouzdanim rukama našeg multinacionalnog naroda. A to znači da će donete odluke biti izvršene, postavljeni ciljevi ostvareni, a bezbednost naše domovine pouzdano garantovana.

Verujem u vašu podršku, u nepobedivu snagu koju nam daje naša ljubav prema otadžbini.

Naslovna fotografija: Alexei Babushkin/Sputnik/Kremlin via Reuters

Izvor Sputnjik

 

SAD podižu novu ‘željeznu zavjesu’, a Ukrajini je osiguran smještaj s njezine istočne strane!

pcnen.com

SAD podižu novu 'željeznu zavjesu', a Ukrajini je osiguran smještaj s njezine istočne strane!

12-15 minutes


Autor: Zoran Meter

Dogodilo se ono što se, jednostavno, prije ili kasnije dogoditi moralo. Ruski državni vrh odlučio je pokrenuti vojnu operaciju protiv susjedne suverene države – Ukrajine!

Kasno je za plakanje, za analize zašto se sve to dogodilo i zašto se nije moglo spriječiti. Za to će biti vremena. Sada je nužno pokušati učiniti sve da se sukob s ukrajinskog terena ne proširi na čitavu Europu, a što bi onda značilo i na cijeli svijet.

Odmah želim kazati kako niti jedan američki vojnik ili vojnik bilo koje zemlje NATO saveza (to se ne odnosi na dobrovoljce ili pripadnike raznih privatnih vojski i sl.) neće ući u Ukrajinu i boriti se na njenoj strani protiv ruske vojske. To je a priori isključeno. Ukrajina nije u sastavu NATO saveza i na nju se ne može i nikada neće primijeniti čuveni čl. 5 koji govori o tome da se napad na jednu članicu istog tretira kao napad na sve ostale. To je jučer jasno ponovljeno i iz Bijele kuće odnosno od strane administracije američkog predsjednika Joe Bidena. U tom smislu svijet može biti miran.

Međutim ne može biti miran vezano uz moguće daljnje ruske poteze koji mogu biti rezultat  ekonomskih  tj. sankcijskih reakcija Zapada protiv Rusije. Naime, ruski predsjednik Vladimir Putin otvoreno je još prošlog mjeseca kazao kako će uvođenje „sankcija iz pakla", koje je najavljivao Washington, a onda i Bruxelles u slučaju ruske vojne intervencije u Ukrajini (a ona se upravo događa) značiti i potpuni prekid odnosa Rusije i Zapada. Drugim riječima – može se dogoditi da se u potpunosti prekinu ne samo diplomatski, već i oni vojni kanali veze koji postoje između Moskve i Washingtona. Pentagon je sinoć objavio (ali to je bilo prije ruske vojne intervencije) kako će vojni kanali veze između SAD-a i Rusije ostati otvoreni (ipak mislim da se to niti od danas neće promijeniti bez obzira na međusobni diplomatski rat koji je upravo počeo).

Biden je nedugo nakon ruskih diplomatskih zahtjeva za postizanje međusobnih jamstava za osiguranje strateške sigurnosti u Europi (u kojima je jedna od glavnih točaka zaustavljanje daljnjeg širenja NATO saveza na ruske granice i vraćanje infrastrukture NATO-a na one iz 1997. g. kada je dogovorena uspostava Vijeća Rusija-NATO i što ne znači povlačenje u međuvremenu primljenih država iz NATO-a, već samo postrojbi i vojne opreme drugih članica s njihovog teritorija), odmah jasno kazao kako američka vojska neće intervenirati u Ukrajini na strani te zemlje protiv ruske. Time je, zapravo, još i prije starta pregovora između Rusije s jedne, i SAD-a i NATO saveza s druge strane Putinu dao ono što je on i želio čuti. Naravno pri tom je Biden Putina upozorio na posljedice koje su potpuno u američkom interesu, a one su, bit ću slobodan to tako formulirati – konačno i definitivno „rezanje" Rusije od Zapada, prije svega Europske unije (Ameriku ostali Zapad u tom smislu previše ne zanima). Biden će time Europu (EU) za dugo vremena staviti pod punu američku sigurnosnu kontrolu, a bilo kakve pokušaje vanjskopolitičke ili vojne autonomije EU ili njenih ključnih članica Njemačke i Francuske –  teoretski i praktično svesti na nulu.

U tom je smjeru već dugo sve išlo: Velika Britanija je provela Brexit, anglo-američki svijet se združio, sklopio nove vojne saveze poput AUKUS-a iz kojeg je glatko izbacio i Francusku i njene interese u Indo-pacifičkom prostoru i još mnogo toga drugog. Osim toga Biden je sada konačno uspio i blokirati već izgrađeni ruski plinovod Sjeverni tok 2 za opskrbu Njemačke i drugih dijelova EU novim količinama ruskog plina (pitanje je što će biti i s onim starim, a što će ovisiti i o potezima Moskve), a američki LNG tankeri s američkim ukapljenim plinom već su krenuli prema Europi.

Dakle, Putin je bio onaj koji je nakon nekoliko razgovora s Bidenom posljednjih mjesec i pol dana morao odvagati što je Rusiji više u interesu: pacifikacija potpuno proturuske moderne ukrajinske države koja je pod vanjskim upravljanjem Washingtona i nesumnjivo bi predstavljala poligon za buduću dugotrajnu destabilizaciju Rusije i primoravala Moskvu na neprestani vojno-sigurnosni fokus na tu zemlju; ili prihvaćanje takve Ukrajine (nazvat ću je „Anti-Rusija") u zamjenu za nastavak kakvih-takvih odnosa sa Zapadom (prije svega EU s obzirom na puno veći stupanj gospodarske suradnje koju Rusija ima s njom nego SAD-om).

Putin je konačnu odluku danas očito i donio, sasvim sigurno u potpunosti učitavajući sve njezine posljedice. Pri tom nema nikakve sumnje da će Ukrajinu staviti pod svoju kontrolu, u punom smislu te riječi! Hoće li je željeti okupirati i hoće li se zaustaviti do određene granice, npr. do Dnjepra, ili će je jednostavno učiniti nestabilnom i nefunkcionalnom (kako je to učinio Izrael sa svojim opasnim arapskim susjedima poput Sirije ili Iraka gdje on kada god za to osjeti potrebu u smislu zaštite svoje sigurnosti bez ikakvog oklijevanja bombardira ili raketira suspektne ciljeve, ili poput Turske, koja jednostavno na sjeveru Sirije proglasi sigurnosnu zonu ili uvodi zabrane letova), uopće više nije važno. Stvar je isključivo u tome da će se ostvariti ono na što je Putin već dugo upozoravao ukrajinski  državni vrh ali ga Kijev nije želio (prije vjerujem nije mogao ili smio) slušati – a to je, da će Ukrajina prestati postojati u svom današnjem državnom obliku ako ne odustane od NATO saveza ili ne krene u implementaciju Minskih sporazuma, a umjesto toga krene u vojno rješavanje problema pobunjenih proruskih regija u Donbasu. Već one večeri, u ponedjeljak, 21. veljače (sigurno ne slučajno drugi dan nakon završetka zimske olimpijade u Pekingu), kada je Putin održao javni govor i proglasio priznanje odmetnutih ukrajinskih regija, krajnje oštar ton njegovih riječi, upućen ukrajinskom državnom (političkom i vojnom) vodstvu, jasno je ukazivao kako su vrlo male šanse da će rusko priznanje Donbasa biti i konačna „točka" na ukrajinsko pitanje tj. da neće uslijediti ovo što se upravo sada događa.

A ono što se u vojnom smislu sada događa na ukrajinskom tlu pratit će se s velikom pozornošću, pri čemu odmah treba biti jasno kako će s obiju strana krenuti lavina službenih dezinformacija i obmana. Međutim, neovisno o tome, već u idućih nekoliko dana bit će jasno u kojem će smjeru ići i čime će u konačnici rezultirati Putinova vojna operacija.

Kulminacija globalne geopolitičke bitke

Ono što je poznato je to da je Putin od početka ove „velike igre", kulminacije globalne geopolitičke bitke (barem kada je Europa u pitanju jer ona na Dalekom istoku tek slijedi), svima na Zapadu jasno dao do znanja što će se dogoditi ako se njega ne posluša. Putin nikada ne govori „u prazno", a potezi koje povlači navodno uvijek predstavljaju iznenađenje za Zapad – aneksija Krima, intervencija u Siriji, uspostava gotovo savezničkih odnosa Rusije s Kinom (iako ti potezi iznenađenje uopće ne bi trebali biti, barem ne za profesionalne analitičare). Dakle, nakon njih redovito slijede najprije „šok i nevjerica", a onda oštre političke osude Rusije, gospodarske sankcije i td. Putina se jednostavno nije željelo slušati i za to sigurno postoje puno dublji (čisto geopolitički) razlozi od onih koji se javno ističu – autokrat, diktator, agresor, tiranin i što sve ne.

SAD i Rusija dobili su ono što su i željeli

Vladimir Putin nedvojbeni je ruski patriot i Rusiji je uspio vratiti snažni položaj u međunarodnoj zajednici kojeg je izgubila raspadom SSSR-a. Putin, iako ispada „jastreb" ruske politike (naročito će ga se tako na Zapadu i službeno gledati od danas), u stvarnosti je dugo vremena tražio modele za normalni politički dijalog i suradnju sa Zapadom, ali s pozicije zaštite ruskih nacionalnih interesa, ili, kako je to često govorio – s pozicije međusobnog uvažavanja i ravnopravnosti. Međutim Zapad (čitaj SAD) to nije želio prihvatiti. Štoviše, Washington je otvoreno govorio kako Rusija nema pravo na svoje nacionalne interese i sfere utjecaja, jer se radi o kategorijama koje „nisu primjerene 21. stoljeću" i  političkom leksikonu novoga doba.

Prema mom mišljenju, radi se o strateškoj pogrešci američke vanjske politike, iako je ona definitivno ostvarila ono što je željela i o čemu sam gore više u tekstu govorio – prije svega u odnosu na Europu. Naime, uvijek sam smatrao i smatram da je SAD imao izvrsnu šansu nakon raspada SSSR-a, pa čak i u prvim godinama Putinove vladavine od početka 2000-ih, Rusiju uključiti u tzv. zapadni geopolitički krug, uz samo nešto više takta i razumijevanja za ruske interese, prije svega na postsovjetskom prostoru. Mislim da to nije trebalo biti toliko teško i za Zapad predstavljati prevelik problem, poglavito ako bi se Rusija u tom slučaju kretala u smjeru američkih ključnih globalnih interesa ili ih barem ne bi ometala.

Američka strategija očito se odlučila za opciju potpune blokade, čak i dezintegracije Rusije, i to je – i ništa drugo – rezultiralo svim ovim događajima na koje je, uostalom, prije točno 15 godina na Minchenskoj sigurnosnoj konferenciji otvoreno upozorio i sam Putin u svom već čuvenom govoru koji je sablaznio Zapad (taj govor nije predstavljao baš ništa drugo u odnosu na ruske zahtjeve iz prosinca prošle godine predane Bidenu, i kada je upozorio na sve  ono što se upravo ovih godina i događa).

Američki uspjeh u ovoj „igri" s Rusijom sada se svodi na slijedeće: Biden je od danas definitivno slomio uvijek „u zraku viseću" moguću uspostavu rusko-njemačke „osovine" i time spasio anglo-američke interese u Europi. Međutim pri tom je Rusiju još dublje vezao uz Kinu čime je gotovo oživotvorio najveće strahove Henryja Kissingera – uspostavu kinesko-ruskog saveza prema kojemu onaj njemačko-ruski izgleda skoro benigno. Sada je daljnji Bidenov cilj ekonomski što više oslabiti Rusiju i pokušati je dodatno međunarodno politički izolirati, a onda se obrušiti svom snagom na Kinu kao glavnog američkog globalnog suparnika. Ali to je vrlo rizična „igra", rekao bih i krajnje upitnog uspjeha, a prema mom mišljenju radi se o posljednjem i očajničkom pokušaju očuvanja američke globalne dominacije. Zato će se sada pozornost itekako trebati usmjeriti i na Kinu i njene poteze, prije svega oko Tajvana i JKM. Jer ruska odlučnost u rješavanju problema koje ona smatra po sebe ključnim sigurno neće ostati bez odjeka u Pekingu.

Putin je danas jasno upozorio Zapad (iako ga kao takvog nije imenovao) da će se, ukoliko se pokuša umiješati i počne prijetiti Rusiji, suočiti s nikad u povijesti viđenim odgovorom. U tom je smislu Putina sigurno preopasno ne shvatiti ozbiljno tj. iznova ga ne željeti čuti. Zato ne treba isključiti niti nastavak dijaloga Washingtona i Moskve oko sigurnosnih jamstava u Europi – gdje je ova druga potpuno „izbačena iz igre". Amerikanci jednostavno ne žele rat s Rusima u Europi, oni žele svoje slobodno fokusiranje na Indo-pacifik tj. Kinu.

Gubitnici

Geopolitička slika svijeta mijenja se ubrzanom dinamikom, a za 20 godina svijet će izgledati potpuno drukčije. Washington je davno pokrenuo, a Putin akcelerirao globalne geopolitičke procese, a Moskva će ih, definitivno, uz Washington i Peking aktivno sukreirati.

Europa će biti najveći gubitnik, a Ukrajina je to od danas i službeno. U vodu sada padaju sve one donedavno navodno čvrste teorije o „Rimlandu", „Heartlandu", Ukrajini kao središnjoj točci borbe Zapada i Rusije koju nitko neće htjeti izgubiti, ovih ili onih europskih strateških prometnih koridora i sl. O tome sam već odavno govorio u svojim analizama, jer svijet se u međuvremenu potpuno promijenio. Naime, u doba kada je moćno nuklearno oružje jamac sigurnosti ključnih svjetskih država, bilo kakav konvencionalni rat nekoga protiv njih je potpuno isključen. Zbog toga se za Ukrajinu Zapad neće vojno boriti bez obzira što je to u povijesti često bilo tako – zadnji put u doba Drugog svjetskog rata, kada je to pokušao Hitler.

Ukrajina je od Zapada svjesno žrtvovana još od majdanske revolucije 2014. g., od kada je, također svjesno, pretvorena u „Anti-Rusiju". I to iz jednog jedinog razloga kojeg u Kijevu nitko nije želio ili mogao vidjeti: konačnog dizanja nove „željezne zavjese" na europskom tlu, gdje je Ukrajini „osiguran" smještaj s njezine istočne strane, a Amerikancima dozvoljeno da s one zapadne čine sve ono što smatraju nužnim za osiguranje svojih nacionalnih interesa. To znači i još nešto, adio EU! Ako i opstane kao takva (obuhvaćena čvrstim američkim klještima Amerikancima ne smeta), bit će isključivo samo javni servis Washingtona. Od sada pa na dalje njezina je glavna zadaća „režanje" na Rusiju, naravno – bez „ugriza". A to će "režanje" po EU biti vrlo skupo.

geopolitika.news

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na pcnen@t-com.me