Naredni meseci ključni su za opstanak Republike Srpske i severni Kosmet, kaže za NT Obrad Kesić, analitičar TSM Global iz Vašingtona, i poručuje:
Srbiji ne veruju ni Rusi ni Amerikanci
Marija Kordić
Ne može se reći da su se, od dolaska Baraka Obame na čelo američke administracije, odnosi između Srbije i Amerike popravili, ali postoji mali pomak koji daje nadu da ti odnosi mogu da se poboljšaju - kaže u intervjuu za NT Obrad Kesić, analitičar agencije TSM Global u Vašingtonu.
Nažalost, dodaje Kesić, to poboljšanje ne znači da će Srbija imati bolju poziciju u ostvarenju sopstvenih interesa. Taj mali pomak ka pozitivnijim odnosima između Amerike i Srbije gradi se na politici uslovljavanja koja i dalje predstavlja najvažniji faktor u američkoj spoljnoj politici prema Srbiji. Osim toga, i ovaj pomak je ostvaren na osnovu značajnih ustupaka vlade u Beogradu na uštrb srpskih interesa.
Koje je ustupke napravila vlada u Beogradu?
- Najvažniji ustupci vlade u Beogradu su oko Kosova. Od omogućavanja postavljenja Euleksa, pa do najnovijih obećanja da će Srbija prestati da insistira da se Euleks i UN pridržavaju sporazuma „o šest tačaka" koji je postignut između Srbije i generalnog sekretara Ban Ki Muna. Postoje i drugi potezi, poput zajedničkog pritiska Beograda i Vašingtona na premijera Milorada Dodika i na RS, a uz to bih dodao i ohrabrujuće reči nekoliko članova Vlade koji najavljuju spremnost da uvedu Srbiju u NATO. Sve to pokazuje tok događaja koji u velikoj meri ide u pravcu američkih očekivanja. Nažalost, i ovo malo poboljšanje u odnosima je vrlo plitko i ograničeno na jednostrano zadovoljstvo američkih činovnika koji se bave Srbijom i Balkanom.
Kako Vi gledate na sve čvršće vezivanje Srbije za Rusiju?
- Za Srbiju je najbolje da ima najbolje moguće odnose i sa Rusijom, i sa EU i sa SAD. Ti odnosi moraju da se izgrađuju na osnovu zajedničkih interesa, ali nužno je da Srbija prvo jasno definiše sopstvene nacionalne interese. Trenutno, a rekao bih i u poslednjih devet godina, ovo definisanje srpskih nacionalnih interesa nije se ostvarilo, i zbog toga postoji generalna konfuzija, što je i najveća prepreka za izgradnju korektnih i boljih odnosa sa drugima. Mislim da Rusi već odavno vrlo malo veruju Srbima, a još manje očekuju od njih. Ne samo zbog percepcije da su vlasti u Beogradu više naklonjene Americi, nego i zbog toga što imaju osećaj da oni nemaju jasne stavove, prvo i prvenstveno vezano za sopstvene interese, poput Kosova.
Mislite da je logika Moskve „zašto bi Rusija zastupala srpske interese ako Srbija sama od njih odustaje"?
- Rusi su svesni i vide da Srbija u suštini vodi neiskrenu borbu za Kosmet. Postoji retorika koja se non-stop koristi, koja obećava odlučnu i žestoku borbu za Kosovo, a s druge strane imamo seriju poteza Srbije koji, u suštini, ojačavaju nezavisnost Kosova. Najbolji primer je zahtev vlasti u Beogradu upućen Rusiji da ne blokira izveštaj generalnog sekretara UN preko kojeg je otvoren put uspostavljanja Euleksa. Rusi su to videli kao dokaz da je Srbija neiskrena u svojoj borbi za Kosovo i ne veruju da bi mogla da bude iskrenija i u politici i u odnosu prema Rusiji.
Može li to prividno vezivanje za Rusiju da nas košta pogoršanja odnosa sa SAD?
- Pošto ne verujem da se Srbija stvarno približava Rusiji, ne verujem ni da bi to moglo ozbiljno da ugrozi odnose sa SAD. Da je iskrenija u želji da ima dobre i jake odnose i sa Moskvom i sa Vašingtonom, možda bi tu i bilo prostora da Srbija iskoristi odnose sa Rusijom da bi ojačala svoje pozicije sa Amerikom. Ali, situacija je sada takva da SAD ne strahuju previše da će Srbija naglo da se približi Rusiji koja, istovremeno, ne veruje u iskrenost srpskih odnosa sa njom, tako da, u suštini, Beograd ovakvim ponašanjem slabi odnose i sa Rusijom i sa Amerikom. Čini mi se da neki ljudi u Beogradu misle da su pametniji i sposobniji od Rusa i Amerikanaca i da mogu da ih izmanipulišu za sopstveni interes i marketing.
Kako će izgledati dalji razvoj događaja na Kosmetu ako je vlada u Beogradu zaista u praksi odustala od borbe?
- Naredna godina je mnogo važna iz više razloga. Očekujemo presudu Međunarodnog suda pravde, ali najvažnije pitanje ove godine biće severno Kosovo i Mitrovica. Zbog toga što je u toku akcija Amerike, Euleksa i lokalnih albanskih institucija da se severni deo u potpunosti asimilira u „nezavisnu državu" Kosovo. U Americi postoji uverenje da je Srbija prihvatila ovu „realnost" asimilacije i da, čak, pomaže u ostvarivanju nekih ciljeva vezano za ovaj proces. Tako se, na primer, u Vašingtonu mnogo govori o tome da je Srbija odstupila od zahteva da se sprovodi sporazum o šest tačaka, da se to vidi po tome da je carina Kosova već postavljena i da granice prema Srbiji u potpunosti kontrolišu vlasti u Prištini. Uz to, zvanični Vašington je u istoj meri zadovoljan imenovanjem novih sudija od strane Vlade Srbije, koje su već prihvatile saradnju sa institucijama iz Prištine. To može da bude prikazano kao korak prema ukidanju paralelnih institucija, pogotovu u pravosuđu.
Koliko su realne prognoze da ćemo u međuvremenu ući u EU?
- Najave raznih ličnosti u Beogradu i u Briselu da bi taj proces mogao da se završi u narednih pet godina, jednostavno su nerealne. U Srbiji postoji lažna debata o Evropskoj uniji. Predstava da u Srbiji postoji neki ozbiljan antievropski blok, nije tačna. To je kreacija političkog marketinga da bi se zastrašili glasači i na taj način ojačala pozicija takozvanih proevropskih snaga u Srbiji. Sve glavne političke stranke podržavaju ulazak u EU, samo se razlikuju po tome koliko je to pitanje od prioriteta. Oni koji bi što pre, i po svaku cenu, ušli u EU, previše gledaju utopijski na Uniju kao na lek za sve srpske bolesti, a oni koji bi usporili ili uslovljavali ulazak, previše potcenjuju članstvo u EU. I jedni i drugi su neiskreni u svom opredeljenju prema „evropskim vrednostima" i cinično gledaju prema EU isključivo u materijalnom kontekstu - da bi članstvo značilo više para.
Da li je moguće da Srbija ostane jedina zemlja na Balkanu koja ne bi bila član NATO?
- Ne vidim zašto bi to uopšte bilo problem? Pogotovo kad bi Srbija izgradila sopstvenu strategiju nacionalne bezbednosti i vojnu doktrinu. Postoje i druge „bele fleke" u Evropi - Švajcarska ili Austrija - i one nisu u ništa lošijoj poziciji zbog toga što nisu članice NATO. Gotovo dvadeset godina tvrdim da nijedna zemlja Balkana nema ni sposobnosti ni ekonomsku moć da postane članica NATO. Prema istraživanju poljskog ministarstva odbrane, članstvo u NATO je ovu zemlju koštalo između milijardu i milijardu i po dolara. Čak i kad bi Srbija imala ove pare, bolje bi bile iskorišćene kao investicije u infrastrukturu i projekte koje bi stvorili nova radna mesta. Moram da priznam i da ne razumem one u Srbiji koji stalno govore da ne bi nikad više, i ni pod kakvim okolnostima, koristili vojsku, a istovremeno su spremni da šalju vojnike u Avganistan. Ne bi da ratuju za Kosovo, ali bi da ratuju da odbrane Belgiju od nekog mogućeg neprijetelja.
Nije li to, ipak, opasna pozicija, jer NATO se sve više širi?
- NATO kao institucija ima velike probleme da opravdava sopstvenu egzistenciju: kroz istoriju je postojao i gradio se na osnovi američkih interesa i kapitala. U poslednjih deset godina, Amerika pokazuje sve veće nezadovoljstvo NATO-om i već postoji opredeljenje u Americi da moraju da grade novu vojnu strukturu koja bi bila efikasnija i sposobnija od NATO-a. Drugim rečima, vrlo je lako zamisliti da u skoroj budućnosti ili više neće biti NATO-a, ili će alijansa tako radikalno da se izmeni da više uopšte neće biti bitno pitanje ko je član, a ko nije.
U tom kontekstu, šta znači izgradnja srpsko-ruske baze - „centra za brze i humanitarne intervencije" - i kako je u Americi odjeknula ova vest?
- Izjava predsednika Medvedeva oko izgradnje ovog centra privukla je veliku pažnju u SAD, ali to je trajalo vrlo kratko i na kraju je iznesen zaključak u medijama da je ova inicijativa neostvarljiva.
Koliko ruski projekat „Južni tok" može da bude značajan za srpsku spoljnopolitičku poziciju, imajući u vidu da taj gasovod remeti američke planove za „Nabuko"?
- „Južni tok" je mnogo značajniji projekat od ove baze. On je najveći izazov američkoj strategiji kad je reč o pitanju energetike i bezbednosti na prostoru Evrope. Amerikanci su od pada Berlinskog zida imali viziju u kojoj oni postaju jedina supersila i na ovaj način garantuju sopstvene, bezbednosne, energetske i ekonomske interese. Cela strategija posle završetka hladnog rata, zasnivala se na uverenju da će Rusija biti veoma slaba i nestabilna i da će Amerika uživati prednost u svakom pogledu u Evropi i u regijama na granici Rusije. Ove regije su ključ i za uspostavljanje garancija za očuvanje slobodnog pristupa izvorima energetike za Ameriku i njene saveznike. Rusija pod Putinom, koja je mnogo jača i koja je izgradila jedan nivo samouverenosti kao svetska sila, poremetila je ovu američku strategiju.
Šta, po Vašem mišljenju, Amerika zapravo želi od Bosne?
- Teško je proceniti, pogotovu kad se uzme u obzir da sadašnja američka administracija, zbog velikih globalnih izazova i ekonomske krize, nema mogućnost da se bavi pitanjima na periferiji američkih nacionalnih interesa, poput Balkana. Generalno postoji inercija u američkoj spoljnoj politici, koja se u slučaju Bosne svodi na uverenje da su muslimani najveće žrtve, a Srbi najveći dželati, i da Dejtonski sporazum nije uspeo da izgradi funkcionalnu i stabilnu državu. U Americi postoji uverenje da bi funkcionalnija država mogla biti jedino centralizovanija država. Zbog ovog uverenja, američka politika je, u poslednjih godinu dana, kroz seriju sastanaka u Butmiru pokušavala da isforsira ustavne promene koje bi vodile u pravcu centralizacije vlasti u Bosni.
U čemu je suština sukoba između Incka i Dodika?
- Incko želi da očuva instituciju visokog predstavnika kao najmoćniju instituciju u BiH, gde bi on i njegovi sponzori u Vašingtonu, ali i pojedinci u evropskim zemljama, odlučivali o svemu. Jednostavno, on želi da se vrati ono vreme kad je Pedi Ešdaun kroz nasilje i nametanje odlučivao o svemu. Zbog takvog nedemokratskog i nelegalnog ponašanja visokih predstavnika, Bosna je pretvorena u poslednju autokratsku državu u Evropi, u kojoj su se kršila osnovna ljudska i građanska prava i u kojoj su zakoni i druge državne odluke donošeni nasilnički i arogantno.
Incko tvrdi da je u pitanju „evropska budućnost BiH"?
- U suštini, najveća prepreka za ulazak BiH u EU, i za dugoročnu političku stabilnost, jesu visoki predstavnik i njegova kancelarija. Nemoguće je rešiti bilo kakav problem kad visoki predstavnik i njegovi sponzori non-stop ruše lokalne demokratske institucije i ignorišu volju birača BiH. Sada bošnjački političari i većina bošnjačke javnosti ne prihvataju RS i priželjkuju njeno ukidanje. Istovremeno, visoki predstavnik i drugi stranci, pogotovo Amerikanci, i dalje im daju nadu da je to moguće postići ako je situacija u BiH dovoljno nestabilna i opasna. Jasno je onda da Bošnjaci nemaju nimalo motivacije da postignu dogovor kroz kompromis i dijalog sa Srbima i Hrvatima. Zašto bi razgovarali i pregovarali kad postoji šansa da postignu maksimalističke ciljeve ako bi ubedili strance da samo radikalan potez sa njihove strane može da spreči novi rat?
Može li to da se desi, da dođe do ukidanja RS?
- Sadašnja konfrontacija između premijera Dodika i Incka predstavlja ključni momenat ne samo za RS, nego i za BiH. Ja se nadam da će svi u BiH, kad se vidi da je visoki predstavnik irelevantan i nemoćan da dalje nameće rešenja, shvatiti da im je jedina šansa za bolju budućnost u direktnim međusobnim pregovorima i dogovorima.
Kako objašnjavate nedavnu izjavu predsednika Tadića da će čuvati integritet Bosne?
- Izjave predsednika Tadića su korektne i ne bi trebalo da se previše analiziraju u kontekstu sukoba Incka i Dodika. Jednostavno, Srbija mora da potvrđuje svoj stav kad je reč o teritorijalnom suverenitetu i integritetu BiH, pogotovo što traži da se to poštuje kad je u pitanju Kosmet. Izjava predsednika Tadića nije problematična, ali mislim da postoje problemi u odnosu Srbije prema RS.
Koji problemi?
- Niko ne očekuje da Srbija ugrožava sopstvene interese zbog RS, ali ne bi trebalo da radi nešto što otežava poziciju RS i njenih lidera. Nažalost, mislim da u poslednje vreme Srbija to radi. Aktivno pomaže onima koji pritiskaju i ucenjuju RS i nepotrebno komplikuje poziciju RS. Isto tako, inicijativa o rezoluciji o Srebrenici se radi na način koji direktno otežava poziciju RS. Argument koji se stalno koristi da bi se diskvalifikovala RS oko svih pitanja, od Dejtona do visokog predstavnika, jeste moralni - da je ona „genocidna tvorevina", pa zbog toga ne može da ostvari status koji joj garantuje Dejtonski sporazum. Zločin u Srebrenici je temelj ovog argumenta, i odvajanje žrtava Srebrenice u posebnoj rezoluciji parlamenta Srbije, ojačaće moralni argument koji koriste protivnici RS.
Mesić kao Tompson Šta Hrvatska hoće da postigne zaoštravanjem odnosa sa Srbijom? - Nisam siguran da Hrvatska stvarno želi da zaoštri odnose sa Srbijom. Gotovo sve probleme izazvao je odlazeći predsednik Stjepan Mesić. Poseta Kosovu i Metohiji, izjave protiv Dodika i RS i pretnja da bi poslao vojsku u BiH kad bi se RS kroz referendum otcepila, predstavljaju njegovo lično uverenje da je stabilnost na Balkanu garantovana samo na osnovu slabe i nesigurne Srbije. To nije originalna Mesićeva misao, već jedno antisrpsko uverenje koje može da se nađe i u Beogradu i koje glasi da mir na Balkanu može samo dugoročno da se izgradi preko Srbije koja ne predstavlja opasnost drugima i koja je prihvatila da je kriva za sve što se desilo devedesetih godina. - Najviše bih voleo da ignorišemo Mesića i njegove provokacije, ali nažalost, zbog slabosti i podeljenosti stranaka, on će i dalje imati veliki značaj i uticaj na političke prilike i stavove u Hrvatskoj. - Zabrinjava me ćutanje Brisela i Vašingtona na Mesićeve izjave, pogotovo vezano za slanje hrvatske vojske u Bosnu. Ta njihova tišina u velikoj meri afirmiše Mesića i njegove stavove i pokazuje njihovu licemernost prema Srbiji. Da li bi isto tako ćutali da je neko iz Srbije rekao da bi srpska vojska trebalo da uđe u Bosnu ako neko preti ukidanjem RS? Kome se Mesić „preporučuje" serijom poteza koji su, na kraju njegovog mandata, upereni protiv Srba i Srbije? - Ne znam da li gospodin Mesić ima neke lične ambicije, ali definitivno ima ozbiljan kompleks i frustracije koje pokazuju da ne postoji velika razlika između toga kako on vidi Srbiju i Srbe, i kako je vide Branimir Glavaš ili Marko Perković Tompson. On je pokazao svoje pravo lice, to nije ona maska koju je izgradio o tolerantnom i demokratskom čoveku, nego lice čoveka koji gaji u sebi ozbiljan šovinizam. |
Hilari nema vremena Kako se na ministra Jeremića sada gleda u Vašingtonu i koliko njegov lični stav i odnosi sa Hilari Klinton oblikuju odnose dve zemlje? - Nerealno je govoriti o ozbiljnim odnosima i komunikacijama između ministra Jeremića i sekretarke Klinton. Ni gospođa Klinton niti bilo ko drugi na najvišem nivou američke administracije nemaju vremena ni mogućnosti da se previše bave Balkanom i Srbijom. Tako da ministar Jeremić može da ima vrlo ograničen pristup gospođi Klinton. I kad dobije mogućnost za neki bliži susret, to je uvek u kontekstu američkih interesa, odnosno, o tome šta konkretno Srbija nudi |
http://www.nedeljnitelegraf.co.rs/pregled/179/
