IZ DIPLOMATSKOG UGLA
Istina
Srbija se ne trudi da poboljša svoje odnose sa Crnom Gorom, osim što beogradski režim povremeno podržava podgorički režim, koji odavno ne zaslužuje da predstavlja svijetlu majsku zoru. To nije politika, već su u pitanju šićardžijski interesi pojedinaca u obje vlasti. Nije dovoljno pravdati se u Srbiji prirodom režima u Podgorici. Nije veće zlo nanio crnogorski režim Srbiji, no hrvatski, pa ipak se Boris Tadić grli i ljubi s onima koji ne rješavaju pitanje protjeranih Srba, ne vraćaju srpsku imovinu i ne izvinjavaju se za zločine nad Srbima, od Jasenovca do "Oluje".
Srbija protjeruje crnogorskog ambasadora, a hrvatskog ne smije ni da pipne. Srbija i Crna Gora nisu nikada međusobno ratovale, niti će ikada, a sa Hrvatskom se zna što je bilo, a ne zna se što će biti. Hrvatska je nanijela ogromno, istorijsko zlo srpskom narodu, a Crna Gora nije. Doduše, crnogorski režim jeste, ne toliko secesijom, mogla bi se i ona obrnuti u našu zajedničku korist, jer da su oba režima pametna imali bismo dvije srpske zastave u UN. Kosmet je ta rak-rana kojom je Gospodar nanio tešku i neoprostivu štetu i uvredu Srbiji, priklonivši se narkomafiji na Kosmetu i pljujući po Srbima i svemu srpskom, počev od azbuke i jezika do svakodnevnog politpamfletizma. To se može, ipak, zaliječiti povlačenjem priznanja koje nije djelo crnogorskog naroda, već prodrljevićevskih režimlija čije je ponašanje, po ovom pitanju, neshvatljivo do mjere da nije za robiju, već za ludnicu.
Naravno, svi u Srbiji znaju da je to stav odnarođenog režima, a ne crnogorskog naroda. Režim će brzo otići na smetlište (ne istorije, već jedno drugo, koje više zaslužuje), a dva bratska naroda će tada moći da pokažu da krv nije voda. Udaju se dvije sestre u dvije kuće, ali ostaju sestre i ne zatvaraju vrata jedna drugoj. U to sumnje nema ni najmanje i zato neko pokušava da spriječi da dođe taj čas srpske sloge, jer je ona najređe, ali najjače srpsko oružje. A kada do nje dođe, biće moguće neko novo ujedinjenje, u nekom obliku o kome se građani dvije sestre dogovore. Najmanje što se može postići, dok trepneš okom, jeste ukidanje pograničnih formalnosti, pasoša, pretresanja, gubljenja vremena za mjenjanje lokomotiva. Neće biti više zamjene lokomotiva u Brodarevu kada budu zamjenjena oba režima.
Srpski rukovodioci nemaju snagu da "vode postupak" protiv Mila Đukanovića, za sve ono što je učinio protiv Srbije, već se ima utisak da se nečinjenjem ogrešuju o crnogorske građane. To bi bilo jako grešno, jer niko ne smije ni za šta da optužuje cijeli jedan narod. Naročito, u našem slučaju u kome se zna da kraci mafije, ne samo duvanske, dobrano dosežu do Beograda i nekih eksponenata današnjeg srpskog režima. Jednako je neko sa Šelsijeve liste bio prijatelj beorežimlija, kao i Gospodara, koji je tu pošteniji od srpskih vlastodržaca, mora mu se priznati, jer to ne odriče.
Srpski režim je odavno zanemario podršku Srbima, ne samo u Montenegru, već i u Republici Srpskoj, prema kojoj se ponio, nedavnom rezolucijom o Srebrenici, isto kao i Gospodar prema Srbiji, jer njome pomaže onima koji bi da mjenjaju Dejtonski sporazum i ukinu Srpsku. Ali, nije zanemario podršku Silajdžiću i Josipoviću, koji, na fingiranoj saradnji s Beogradom, ubiraju diplomatske poene u svijetu, bez ikakve namjere da realizuju svoje parolaštvo.
Najveći današnji problem Crne Gore i Srbije su njihovi čelnici. Posljedice njihovog ponašanja su vidljive, ali najgore tek dolazi, a to je otkrivanje prave istine o njihovom djelovanju, onda kada to bude bilo moguće, a to će biti uskoro, poslije njih.
I najgora istina je bolja od ovakvih režima.
(Autor je bivŠi generalni konzul SRJ u Bariju)
http://www.dan.co.me/index.php?nivo=3&rubrika=Povodi&datum=2010-05-06&clanak=230201
