Владимир Коларић - Русофобија као градивни елемент западног идентитета
Vladimir Kolarić
8-10 minutes
Bitno je shvatiti da zapadna rusofobija nije nešto tek uzgredno i kratkoročno, već je reč o pojavi dugog trajanja koja predstavlja gradivni element samog civilizacijskog identiteta Zapada
Poznanica mi je ispričala slučaj svoje prijateljice koja inače ne voli ništa rusko, ali kad je otišla da radi u SAD zgrozila se odijumom i mržnjom prema Rusima, i to od strane ljudi koji ne samo da nikada nisu bili u Rusiji, već ništa o njoj i ne znaju, niti su ikada upoznali nekog Rusa. Isto tako su mnogi koji takođe gaje podozrenje prema Rusiji, ne vole Putina i protiv su ruske intervencije ostali zbunjeni obimom i radikalnošću antiruske histerije koja se pojavila na Zapadu. Mnogi su raspoloženi da kritikuju same Ruse, da ističu kako su oni sami krivi za to, kako je to zbog lošeg imidža, oligarha, „primitivnih turista" ili „autokratskog režima", ali teško je odupreti se utisku da izliv otvorene mržnje prema Rusima i Rusiji ipak više govori o samom Zapadu nego o ovoj zemlji i narodu.
Vrlo je primetno da je antiruska propaganda planski i sistematski vođena i da se ne svodi samo na podršku merama usmerenim protiv konkretnih ruskih akcija, lidera i institucija, već da ima otvoren rusofobni karakter, koji uključuje i osporavanje idejno-vrednosnih i kulturno-civilizacijskih temelja Rusije. Propaganda svesno podstiče masovnu histeriju, koju odlikuju iracionalnost, obuzetost strastima i crno-belim misaonim shemama, hajkački mentalitet i praksa, te atmosfera koja ukida svaku mogućnost dijaloga i istinskog javnog govora, koje je upravo Zapad u novijem istorijskom toku postavio kao regulatorne norme svojih društava.
Ovakva situacija ne može a da ne podseti na dugu istoriju zapadnjačkog rasizma, kolonijalizma i imperijalizma, sa i dalje neugaslim sećanjem na proganjanje Jevreja u nacističkoj Nemačkoj, koje je prethodilo genocidu. Jedna poznata knjiga posvećena Holokaustu zove se Poziv na genocid i posvećena je upravo intelektualnoj pripremi, koja je masovni zločin trebalo da učini ne samo prihvatljivim, nego i nužnim i prirodnim. Dehumanizacija protivnika i radikalno osporavanje vrednosti na kojima njegova zajednica baštini svoj kontinuitet svakako nisu među najmanje važnim u ovom procesu, a ono što zabrinjava jeste da je sve to i te kako prisutno i sada, u slučaju Rusije i ruskog naroda.
Dakle, protivljenje planovima i akcijama konkurenata na međunarodnom planu, kao i odgovarajuća propaganda, sasvim su legitimni i podrazumevaju se, pa i činovi poput sankcija, pa čak i vojnih intervencija. Velike sile su se uvek borile za dominaciju i ono što smatraju svojim interesima. Granica se, međutim, prelazi onda kada propaganda prerasta u dehumanizaciju i dekulturalizaciju, što se naročito dešava u reakciji zapadnih država na postupke Rusije, i to ne po prvi put u njihovoj istoriji.
Samomrzeće inercije
Kao što bi Srbi trebalo da razumeju situaciju u kojoj su se nalazili građani Ukrajine ruskog identiteta (kako u Drugom svetskom ratu, tako i 2014. godine, sa početkom rata u Ukrajini, kada su usledili masovni zločini nad civilima koje su tada, ali i tokom primirja narednih osam godina, činile ukrajinske vojne snage) jer su prošli iskustvo NDH, a kasnije, nažalost, i Bljesak i Oluju, tako bi trebalo da razumeju i dirigovanu histeriju protiv Rusa i Rusije koja je eksplodirala na Zapadu. Interesantno je da su Srbi koji su živeli u zapadnim zemljama ili u njih odlazili na duže vreme tokom devedesestih godina bili svesniji razmera planskog i sistematskog karaktera te mržnje od onih Srba koji su sve vreme živeli u sankcionisanoj Srbiji, gde su te informacije, zapravo, bile posredne i filtrirane, pa je lako bilo svu krivicu pripisati tadašnjem srpskom režimu.
Dosta je pisano o fenomenu jevrejske samomržnje, odnosno samoprezira koji se javlja kod pripadnika proganjane i stigmatizovane zajednice, koji počinju da interiorizuju krivicu i da je traže u korenima sopstvene kulture i istorije, otvarajući se ka konverziji u smeru prihvatanja „prihvatljivijih" identitetskih formi. Ovo stvara unutrašnju podvojenost, rascep kod pojedinaca obolelih od samomrženj, koji se često ispoljava kroz prezir ili čak nasilje prema pripadnicima svoje zajednice, koji ne prihvataju njegove ideje.
Skup podrške Rusima u Ukrajini tokom 2014. godine (Foto: ITAR-TASS/Mikhail Pochuev)
Podrazumeva se da pod samomržnju ne potpada kritika određenog režima, političkog poretka, kritičko preispitivanje istorijskih epoha, zalaganje za drugačije puteve i modele razvoja, i bilo bi dobro da to razumeju i oni među samoproglašenim patriotama koji su spremni da svakom kritičkom preispitivanju, samostalnijem istraživanju ili pravu na lični stav prišiju etiketu autošovinističkog. Jer, ako želimo da gradimo zaista svoju i samostalnu državu, ona svakako ne sme biti kazamat i legion koji ukida pravo na slobodu ličnosti.
Te samomrzeće inercije kod Rusa i Srba ima dosta. Međutim reba razlikovati radikalnu ostrašćenost kod zajednica formiranih konverzijom i otpadanjem od svog ranijeg identiteta i onih koje, formalno, i dalje pripadaju određenom kolektivu, ali sebe vide kao suštinski drugačije i superiornije od onoga što smatraju većinom svojih sunarodnika.
U oba slučaja, u osnovi je reč o konverziji na civilizacijskom nivou, odnosno težnji zapadnih imperijalnih sila da zajednice i pojedince uvlače u svoj civilizacijski prostor, koji nije ideološki nego transideološki, i zasniva se na prihvatanju i usvajanju temeljnih ideja i vrednosti na civilizacijskom nivou, koje opstaju uprkos ideološkim menama. Ovo je, naravno, imalo začetak u religijskom delovanju, odnosno religijskoj konverziji, da bi se kasnije zasnivalo na nizu kulturnih, istorijskih i drugih argumenata, sve do izjednačavanja samog pojma civilizacije i civilizovanosti sa pripadnošću civilizacijskom modelu evroatlantskog Zapada.
Jasna namera
U tom smislu, bitno je shvatiti da ovakav vid zapadnjačke propagande usmerene protiv Rusije i Rusa nije tek nešto uzgredno i kratkoročno, izazvano konkretnim povodom i što sa promenom situacije može potpuno prestati, nego je reč o pojavi dugog trajanja, sa snažnim kontinuitetom, koji predstavlja konstituent samog civilizacijskog identiteta Zapada.
Ta propaganda, njen sada ogoljeni rasistički, imperijalni i kolonijalni lik, njena ogoljena manipulativna i nasilna praksa, govori više o istinskim namerama zapadnih elita prema Rusiji nego konkretni politički potezi, sankcije, pa čak i mogućnost ratnog sukoba. Jasno govori da namera Zapada prema Rusiji nije usmerena ka međusobnom usaglašavanju i saradnji, makar i pod zapadnim uslovima, nego de fakto uništenju Rusije kao sebi alternativnog a bliskog civilizacijskog modela, njeno institucionalno rasparčavanje i omogućavanje otvorenog pristupa njenim resursima. Jasno je da ruskim građanima, šta god oni mislili o Putinu i sukobu u Ukrajini, tada neće biti nimalo lako, i da bi u tom slučaju izgubili ne samo svoj civilizacijski zasnovan identitet i način života, nego bi postepeno nestali i u socijalnom, pa i biološkom smislu. Oni koji se sećaju strašnih ruskih devedestih godina trebalo bi ovoga da budu i te kako svesni, jer tada su se izvukli za dlaku.
Srbima koji misle da se to njih nimalo ne tiče i da bi mogli da profitiraju od učešća u rusofobnim operacijama treba samo reći da se u tome duboko varaju. Zver će pokucati i na njihova vrata, kao što je toliko puta kucala i dosad, i možda će biti bolje samo onoj manjini koja se bude najotvorenije stavila u službu gospodara, a to ima svoju cenu – gašenje sopstvene ličnosti i ličnu i istorijsku odgovornost kada se situacija promeni i okupator pobegne pred pravdom oslobodilaca.
Skup podrške Ukrajini u Beogradu, 06. mart 2022. (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/Radio Slobodna Evropa)
Da bismo se odbranili, moramo, pre svega, da napravimo promenu u svojim glavama, da prihvatimo da se svet menja, da u tim promenama moramo tragati za sopstvenim putevima, i da se pomirimo s tim da je život takav kakav je i da su nas lagali oni koji su nas uveravali da nam taj život nešto duguje i da na nešto imamo pravo. Moramo hrabro i smelo stupiti u novo, a to ne može biti lako, ne može bez žrtava, makar i u vidu odbacivanja sopstvene koprene navika i predrasuda, što je uvek najteže. Nije lako, ali može da bude uzbudljivo. Jer, nismo crvi, ljudi smo, pa nisu nam potrebni samo smećem popunjeni trbusi, nego i malo svetlosti i vatre u životima.
Vladimir Kolarić je prozni i dramski pisac, teoretičar umetnosti i kulture, autor knjige „Hrišćanstvo i film". Ekskluzivno za Novi Standard.
Naslovna fotografija: Reuters/Dinuka Liyanawatte
Izvor Novi Standard
BONUS VIDEO: