Претражи овај блог

уторак, 13. фебруар 2024.

Zurof: Na Kosovu nije bilo genocida, njihov san je da se Srbi isele

kosovo-online.com

Zurof: Na Kosovu nije bilo genocida, njihov san je da se Srbi isele - Kosovo Online

6–8 minutes


Direktor Centra "Simon Vizental" iz Jerusalima Efraim Zurof kaže za Kosovo onlajn da na Kosovu nije bilo genocida i ističe da je očigledno da je san Kosova da se Srbi isele.

"Nisam ekspert za situaciju za položaj Srba na Kosovu i jako teško mi je da dam neku ozbiljniju tvrdnju. Ali, očigledno je da je san Kosova da se Srbi pomere, isele", kaže Zurof.

Zurof je u ocenio da je važno što se o teškom položaju srpske zajednice razgovaralo u Savetu bezbednosti UN.

On ističe da vlasti u Prištini nemaju argumentaciju da je protiv njihovog naroda počinjen zločin u rangu genocida, a da to važi i za Beograd.

"Važno je da Ujedinjene nacije budu svesne šta se dešava na Kosovu i diskriminaciji koja se vrši nad Srbima na Kosovu. Ali, nema osnova za tužbu za genocodi. Nema genocida na Kosovu, barem ne do sada. I nadam se da se nikada neće dogoditi", kaže Zurof.

On upozorava da se termin 'genocid' sve više zloupotrebljava u političke svrhe.

"Ljudi veoma često pokušavaju da optuže druge za genocid zato što je to zlatni standard tragedije, zlatni standard diskriminacije. I kao što dobro znate, ukoliko se setite primera Srebrenice, koju su Amerikanci odmah proglasili genocidom, a to nije bio genocid zato što su srpske trupe pustile žene i decu da idu kućama, sačuvali su im živote. S druge strane, Amerikanci su odbili da nazovu genocidom ono što se dešavalo u Ruandi kada su Huti počinili genocid protiv Tutsa. Dakle, sve je to politika. Veoma je to teška stvarnost za zajednicu koja se bori za ljudska prava", ocenjuje Zurof.

Zurof ocenjuje da Albanci pokušavaju da se uporede sa Jevrejima iz Drugog svetskog rata kako bi na taj način pridobili simpatije sveta, ali da takva poređenja nemaju osnova.

"Da li znate koliko ljudi pokušava da tvrdi da je njihova tragedija istovetna holokaustu? Zašto to rade? Zato što je to najužasnija tragedija koja se ikada dogodila u istoriji ljudske vrste. Dakle, ako je njihova tragedija slična holokaustu tada zaslužuju saosećanje, podršku i pomoć... Ali, abortus nije holokaust, okrutnost prema životinjama nije holokaust i ono što Albanci tvrde takođe nije holokaust. Dakle, nema osnova za takvo poređenje sa Jevrejima", navodi Zurof.

Upitan da prokomentariše podatak da je kuća Džafera Deve novembra prošle godine stavljena na Listu kulturnih spomenika trajne zaštite Kosova, ali sada pod imenom "Stara Ambulanta", Zurof kaže da je time poslata najgora moguća poruka.

"Prvo, nisam znao šta pokušavaju. Drugo, renovirajući tu kuću u kulturni centar oni šalju najgoru moguću poruku. Deva je bio nacistički saradnik, bio je uključen u odvođenje Jevreja u Albaniji i na Kosovu. On ne zaslužuje da bude veličan, već da bude osuđen", kaže Zurof.

On upozorava na trend poslednjih decenija glorifikovanja ličnosti koje su sarađivale sa nacistima.

"Morate da razumete da Kosovo nije jedina zemlja, ako je uopšte država, koja glorifikuje ljude koji su sarađivali sa nacistima. Poslednjih 20 godina se suočavam i borim protiv laži u Litvanija, Estoniji, Hrvatskoj, Rumuniji, Mađarskoj, Poljskoj... Te laži su izmišljen narativ koji glorifikuje ulogu lokalnih saradnika nacista i u nekim slučajevima te ličnosti su postale nacionalni junaci", rekao je Zurof.

On je objasnio da je osnovni razlog bio taj što su se mnoge zemlje posle Drugog svetskog rata okrenule borbi protiv Sovjetskog saveza veličajući ličnosti iz rata koje su se i tokom rata borile protiv Sovjeta.

"Ali ti ljudi su sarađivali sa nacistima i ubijale Jevreje", poručuje Zurof.

Direktor Instituta Simon Vizental upozorava i da bi Albanci sa Kosova morali da se suoče sa svojom ulogom u Drugom svetskom ratu, a posebno kada je reč o ulozi Skenderbeg SS divizije.

Na pitanje zbog čega nema te vrste suočavanja sa prošlošću Zurof kaže da je to deo fenomena revizionizma istorije i činjenica.

"A šta mislite ko bi o tome govorio? Albanci sa Kosova? Pa oni su bili u toj jedinici. Oni ne žele da priznaju svoje zločine i to je sve deo fenomena revizionizma istorije i činjenica. Moja poslednja knjiga je u potpunosti posvećena lažima u Litvaniji".

On navodi da je u toj knjizi pokazao 40 mesta masovnih likvidacija Jevreja i da je intervjuišući preživele zajedno sa saradnicom iz ove zemlje saznao da su to činili Litvanci, ali da je sasvim drugačiji narativ vlasti i istoričara ove zemlje.

"Ako slušate narativ litvanske vlade i narativ litvanskih istoričara oni će reći da su to učinili Nemci, da su došli i ubili. Ne negiraju holokaust i ne negirajući da je to ogromna tragedija, ali tragedija u kojoj su nacisti ubijali Jevreje i da oni sa tim nemaju nikakve veze. To je čista laža. Na hiljada Litvanaca je u tome učestvovalo. Za Boga miloga, ubijali su svoje komšije. Poljska je bila još gora, Mađarska takođe", kazao je Zurof.

On je naveo da je jačanje revizionizma ključan problem i da Zapad mora to da shvati.

"To je bila kuga i ako zapadni svet ne shvati da mora da se ozbiljno uzme u koštac i bori  protiv negacije holokausta to će biti užasno. A vidimo to stalno i stalno zato što je dozvoljeno da takvi ljudi postoje. To je sve gomila laži. Uzmite za primer samo 7. oktobar prošle godine kada je Hamas izvršio invaziju na Izrael, ubijao, mučio, silovao, spaljivao, činio užasne stvari hiljadama Izraelaca, ubio više od hiljadu ljudi. I sada kažu da smo to zapravo mi učinili sami sebi. To je potpuno apsurd, potpuno ludilo. Nažalost, ima puno ljudi koji žele da veruju u takve laži. U Litvaniji su veoma uvereni da su imali te heroje. Isto je i sa Estonijom, Hrvatskom... Priča o (Džaferu) Devi je ista priča", kaže Zurof.

Komentarišući sve češće najave o mogućem formiranju Velike Albanije Zurof navodi da bi to proizvelo nove ratove na Balkanu.

"Jasno je da će to proizvesti nevolju. To bi prozvelo veoma tužnu, ali i veoma lošu situaciju i može opet da otvori ratove na Balkanu".

Na pitanje da u Evropskoj uniji jačaju partije desnice Zurof ne smatra da se to nužno treba povezati sa mogućnošću vraćanja i nacističke ideologije u Evropu.

"Ne vidim značajniji rast bilo koje stranke koja bi mogla da se nazove nacističkom. To se neće dogoditi. Ali, s druge strane, postoje razlozi zbog čega stranke desnice rastu u Zapadnoj Evropi. Problem je muslimanska imigracija. Činjenica je da je uglavnom reč o verskim fundamentalistima koji nemaju nameru da prihvate zapadne vrednosti, ljudska prava i ostalo. To je prirodna reakcija na te fenomene. Vidite šta se događa u Holandiji. Imate najveći broj desničara u odnosu na sve prethodne izbore koji se bore protiv islamskih fundamentalista", kaže Zurof.

 

Vreme je za novi pristup Kosovu

standard.rs

Vreme je za novi pristup

Душан Пророковић

8–10 minutes


Drugačijim pristupom kosovskom problemu bi u srpskim rukama ostalo više – nakon čega bi i pregovaračka pozicija bila bolja. Rizici jesu veliki, ali se pokazalo da i ovako nisu ništa manji na dugi rok

„Koliko je Kina spremna za rat?" Uz ovakav naslov u prestižnom časopisu Forin polisi ide i podtekst: „Signali rizika za sukob već trepere crveno."

Ponajviše sporna u analizi dva ugledna autora (Majkl Bekli sa Univerziteta Taft i Hal Brands sa Univerziteta Džon Hopkins) jeste konstatacija sadržana u dve završne rečenice: „Moćna, ali problematična Kina ide u lošem pravcu. Biće potrebne sva snaga i trezvenost koju SAD i njeni prijatelji mogu prikupiti da spreče klizanje u rat."

I pored svog truda uloženog u objašnjenja ovih teza, ovakav zaključak je sporan sa koje god strane da se pogleda.

Zašto je Kina problematična? Za koga je problematična? Zbog čega ide u lošem pravcu? Kome je uopšte potreban rat u azijsko-pacifičkom regionu? Kada su Kinezi poslednji put u svojoj istoriji vodili ekspanzionističke ratove? Da li SAD pokazuju trezvenost u međunarodnim odnosima?

Konstruisani narativ

Jer, treba podvući da su samo tokom dve decenije poslednjeg veka SAD indukovale i vodile ratove u Avganistanu, Iraku, Libiji, Siriji – bez da se tu računaju bombardovanja, intervencije ili kako god da nazovemo te akcije u Somaliji, Ugandi, Nigeru, Pakistanu, Jemenu… Bez da se tu računaju i rukovođenja krizama poput one u Ukrajini, obojene revolucije, unutrašnje destabilizacije čitavog niza malih država… Ali, percepcija u SAD je takva. Odavno konstruisani narativ teško se menja. Ili se čak uopšte ne može promeniti?

Amerikanci su „trezveni", oni upravljaju svetom, a svako ko se tome usprotivi ili ko svojom politikom ugrožava projektovani odnos snaga doživljava se „problematičnim". Nesreća je što se takav narativ proširio i unutar NATO pakta, pa u najvećoj meri i unutar EU te se o „trezvenosti" i „problematičnosti" govori na identičan način i od strane većine zvaničnika evropskih država.

Predsednik Kine Si Đinping na ceremoniji dočeka ruskog predsednika Vladimira Putina u Pekingu, jun 2016. (Foto: Kremlin.ru)

Politička moć SAD ogleda se i u tome što će američka objašnjenja bespogovorno pratiti niz političara širom sveta, a u Evropi ih je ubedljivo najviše! Paradoksalno ili ne, tek neki od njih čak deluju i tvrđi i žešći nego sami autori i promoteri narativa. Naravno, Evropa nema apsolutno nikakav interes da ulazi u konflikte sa Kinom. No, Evropa nije imala apsolutno nikakav interes da problematizuje relacije sa Rusijom, pa se to ipak odigralo.

„Trezveni" i „problematični"

Preslikana na balkanske regionalne prilike, polarizacija na „trezvene" i „problematične" daje logičan rezultat. Srbija je uvek „problematična", to će tako ostati sve dok se u potpunosti ne prihvati konstruisani narativ.

Nije stvar samo u Kosovu i Metohiji, ili Republici Srpskoj, pa ni u uvođenju sankcija Rusiji, čak ni u članstvu u NATO paktu. Stvar je da se „trezvenom politikom" proglašava doslovno sve čime se narativ kontinualno dopunjava, makar to bile i čiste gluposti. Makar to bila i tvrdnja da Kinezi hoće rat na sopstvenoj teritoriji protiv Amerikanaca, odnosno protiv Amerikanaca i „američkih prijatelja".

Ako bude eventualnog američko-kineskog rata, u njemu će učestvovati i balkanske članice NATO pakta. Neki su zaista poverovali u bajku kako članstvo u NATO donosi ekonomski prosperitet, o tome su čak pisani i naučni radovi. Funkcija vojnog saveza sasvim je drugačija, a funkcija jednog potpuno hijerarhijski uređenog vojnog saveza dijametralno je suprotna od te bajke upotrebljavane u propagandne svrhe.

Sastanak predsednika SAD Džoa Bajdena sa generalnim sekretarom NATO pakta Jensom Stoltenbergom na marginama NATO samita u Madridu, 29. jun 2023. (Foto: AP Photo/Susan Walsh/File)

Kada je o propagandi reč, u delu srpskih medija puno prostora posvećuje se diskreditaciji Aljbina Kurtija. Naravno, njegovi potezi su, najblaže rečeno, devastirajući po srpske državne i nacionalne interese. Međutim, u konstruisanom zapadnom narativu to nije „problematično".

Kurti sprovodi dogovoreno, ostvaruje preuzete obaveze, partner je zapadnom delu međunarodne zajednice… Nekada previše rizikuje, pa ga kakvim saopštenjima za javnost kritikuju, ali se na tome sve završava. Uostalom, da je drugačije, ne bi Dejvid Kameron odmah nakon novogodišnjih praznika posetio Prištinu, niti bi Boris Pistorijus kretao na „balkansku turneju" sa više nego jasnom porukom o cilju misije.

„Putovanje" namenjeno Srbiji

Za Srbiju, putovanje ka „trezvenosti" vodi preko priznavanja lažne države kosovsko-metohijskih Albanaca. Naravno, putovanje se tu ne završava – taj proces je kontinualan, nema kraja, ali je njegova kosovska etapa važna. Najvažnija!

Nesumnjivo, u ovome što se odigrava, sa stanovišta srpskih interesa Kurti jeste deo problema. Ipak, suštinski, problem je daleko ozbiljniji i mnogo dublji. Problem je što konstruisani narativ ostaje i opstaje! Otuda i razmatranja Mihaela Martensa u Frankfurter algemajne cajtungu o mogućnostima da Srbija „zauzme sever Kosova". Kao što su Kinezi za rat, tako su i Srbi za rat!

Ispostavilo se da taktičkim potezima i uslovno rečeno političkim manevrima Srbija može eventualno uticati na dinamiku procesa i tok aktualizacije problema, ali ne i na promenu konstrukcije i rešavanje problema. Zbog toga svaka upotreba glagola „rešiti" ima samo jedno značenje.

Ma u kakav kontekst taj pojam stavljali Kameron i Pistorijus, ma kakve se „oblande" koristile da se uvije tekući stav, ma kakva saopštenja za javnost pisale zvanične diplomatije, ishod „rešavanja" kosovskog pitanja u nametnutom narativu može biti samo jedan.

Nemački ministar odbrane Boris Pistorijus i predsednik Srbije Aleksandar Vučić na zajedničkoj konferenciji za medije u Beogradu, 7. februar 2024. (Foto: Tanjug/Sava Radovanović)

Zato sada postaje potpuno nepobitno ono na šta su mnogi upozoravali neposredno nakon potpisivanja Prvog briselskog sporazuma. Neprestani ustupci, usmena pristajanja na sporazume, bagatelizacija argumentacije zasnovane na međunarodnom pravu i zaobilaženje ustavnih ograničenja nisu doveli do rešenja povoljnog za Srbiju. Jednostavno, takav nastup nije mogao promeniti tok procesa, nije mogao razgraditi „onaj" narativ.

Iskreno, ni bilo koji drugačiji nastup Srbije, u okolnostima kakve su trenutno, u kontinentalnoj politici ne bi rezultirao promenom toka procesa ili razgradnjom narativa. Ipak, drugačijim pristupom bi u srpskim rukama ostalo više – nakon čega bi i pregovaračka pozicija bila bolja. Rizici takvog pristupa jesu veliki, ali se nakon decenijskog sprovođenja tekućeg pristupa pokazalo da i ovako nisu ništa manji.

Uostalom, pristupi Kine i Rusije, razvijani dve decenije, orijentisani ka učvršćivanju ekonomske saradnje i zamišljenih „partnerskih odnosa" sa SAD nisu se mogli održati. I jedni i drugi naposletku su kategorizovani među „problematične". A potencijali moći ove dve velike sile su kolosalni – od njih zavisi međunarodna bezbednost – SAD su tu morale biti opreznije i predusretljivije nego prilikom projektovanja sopstvenih interesa na Balkanu.

Za SAD Srbija ostaje „problematična". Imajući u vidu dešavanja u međunarodnim odnosima tu će i ostati čak i da pristane na ekspresnu i punu primenu takozvanog Šolc-Makronovog plana.

Putovanje ka „trezvenim" odvijalo bi se novim popuštanjima oko Republike Srpske, uvođenja sankcija Rusiji, do članstva u NATO paktu. Usput, podrazumeva se, još i ispunjavanjem novih i danas nepredvidivih uslova. Ne bi predstavljalo iznenađenje da u takvom raspletu srpski vojnici završe na kineskoj teritoriji ratujući protiv Kine „koja želi rat". Kako god da se okrene – neki rat se pominje. Nažalost, ali je tako.

Srbija na Kosovu brani mnogo! Mnogo u smislu ne samo tekućih državnih i nacionalnih interesa, nego i u smislu budućnosti narednih generacija. Zato su dalji ustupci nezamislivi, a nova popuštanja kontraproduktivna. Bez obzira što neće biti prijatno i dalje slušati kako smo „problematični".

Uprkos tome što svrstavanje među „problematične" proizvodi i neke vrlo konkretne rizike, promenom dosadašnjeg pristupa rizici ne bi postali ništa manji. Uostalom, među tim „problematičnim" više nismo sami.

Naslov i oprema teksta: Novi Standard

Izvor: Sputnjik

Naslovna fotografija: mfa.gov.rs

BONUS VIDEO: