Претражи овај блог

среда, 31. март 2010.

Tadićeva izdaja srpskih interesa

31. 03. 2010. 07:20h | Piše: Boba Borojević

Tadićeva izdaja srpskih interesa

Komentara 11

veličina teksta:+-

Nema te liste uslova koje bi zemlje Zapadnog Balkana trebalo da ispune da bi postale članice Evropske Unije, iz prostog razloga što proširenja EU - posle eventualnog prijema Hrvatske - neće biti za dugi niz godina, izjavio je dr Srdja Trifković u razgovoru za radio program 'Susreti Ponedeljkom' koji se emituje na CKCU 93.1 FM u Otavi. On je objasnio da usvajanje Deklaracije o Srebrenici predstavlja ''tešku hipoteku za Srbe''.

On je istakao da sa stanovišta srpskih nacionalnih i državnih interesa bilo je neophodno da Deklaracija o Srebrenici ne bude usvojena u Skupštini Srbije.

 

 

Sadašnja vlast ne gleda nacionalne interese: Dr Srđa Trifković (levo)

 

 

''Deklaracija predstavlja tešku hipoteku za Srbe i indirektno priznanje da su Srbi počinili genocid. Iako se vladajuća kolicija trudi da ukaže na činjenicu da u predlogu rezolucije o Srebrenici nema pominjanja reči genocid, ono što ima je pozivanje na presudu Međunarodnog suda pravde. A Međunarodni suda pravde uopšte nije imao sopstvenu presudu po pitanju genocida, već je preuzeo presudu Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju takođe u Hagu, u kojoj je Srebrenica jasno i glasno okarakterisana kao genocid'', kazao je Trifković

.

''Bez obzira što je to učinjeno mimo prava, pravde i logike, bez obzira što ta haška definicija genocida nema veze sa definicijom koja je uspostavljena posle Drugog svetskog rata u odnosu na holokaust, bitno je da pozivajući se na Međunarodni sud pravde rezolucija Skupštine Srbije indirektno prihvata definiciju haskog Tribunala. To što su samo prikrili prihvatanje te definicije kroz indirektnu definiciju na presudu Međunarodnog suda pravde je dokaz do koje mere vlada Srbije ne želi da srpski narod bude načisto o čemu se radi i sa kojim namerama'', dodao je Trifković.


 

Dr Srđa Trifković je autor nekoliko knjiga, istoričar, politički analitičar i izvršni direktor Fondacije lorda Bajrona za balkanske studije, živi i radi u Čikagu.

On je naveo da trenutna vlast u Srbiji ne postupa u skladu sa nacionalnim i državnim interesima ni na jednom planu. Bilo da je reč o ekonomiji, finansijama, obrazovnom sistemu, urbanizmu, ili bilo kom aspektu državne politike i ingerencija vlade jedne zemlje.


''Moguće je da je insistiranje na usvajanju Rezolucije o Srebrenici posledica nekih obećnja sa zapadnih strana i tobožnjih ustupaka na planu tog mističnog približavanja EU-i i evro-atlantskim integracijama kao i porasta ličnog rejtinga gospodina Tadića i njegovog okruženja . Bilo kako bilo, reč je o vrlo sitnim dobicima od kojih Srbija kao takva nikakve vajde neće videti a zauzvrat pruža jedan snažan adut pobornicima anti-srpske propagande koji su od te Srebrenice napravili svojevrstan mit kojim ce Srbija biti udarana po glavi ne godinama već decenijama'', zaključuje Trifković.


Španija kao predsedavajuća zemlja Evropske unije (EU) zajedno sa Italijom je pokrenula inicijativu unutar EU za novi pristup prema zemljama Balkana. Ta bi inicijativa trebalo da bude predstavljena na međunarodnoj konferenciji u Sarajevu juna ove godine, kojoj bi trebalo da prisustvuju svi lideri zemalja tzv. Zapadnog Balkana, sa ciljem da se "utvrdi i ojača evropska perspektiva u region".

 

Međutim, kako ukazuje naš sagovornik Srđa Trifković, u Briselu postoji sasvim otvoren konsenzus ključnih zemalja članica EU – a pre svega Francuske, Nemačke i zemalja Beneluksa - da do daljnjega zatvore vrata proširenju.

 

''Imamo apsurdni raskorak izjava i stvarnog stanja, u kojoj se stalno manipuliše sa listama uslova. Svojevremeno je BiH predložena lista od pet uslova. Srbiji se svakih nekoliko nedelja ili meseci izvači neki novi uslov poput zeca iz šešira. Reč je zapravo o poigravanju sa narodima i državama regije. I oni koji režiraju takve skupove poput onog na Brdu kod Kranja sredinom marta, ili ovog u Sarajevu, vrlo dobro znaju da od primanja Srbije, BiH, Makedonije i Crne Gore u EU nema apsolutno ništa. U zemljama EU vlada zamor od proširenja. Taj zamor neće biti prevazidjen bar za deceniju a možda i duže''.

Onog trenutka kada bude priznat srpski genocid u Srebrenici tog trenutka dolazi na tapet pitanje odštete, pitanje restitucije i pitanje legitimiteta Republike Srpske kao tvorevine. To su kobni aspekti i posledice koje ne mogu biti opravdane nikakvim kratkoročnim političkim dobicima kada bi ih bilo, a zapravo niti ih ima niti će ih biti.

 

Dodatni veoma važan razlog zbog čega proširenja EU neće biti je da niko od kontinentalnih evropskih vodećih zemalja ne želi da vidi Tursku u EU. Trifković navodi da bi zemljama EU bilo politički nezgodno da primaju zemlje Zapadnog Balkana a da istovremeno i dalje drže vrata zatvorena za Tursku.

 

Kako javlja novinska agencija Srna cilj konferencije je i da se ponudi dopunjeni paket Butmirskih predloga za reforme i dopune Ustava BiH, kao i da se perspektiva približavanja BiH Evropi stavi u 'središte kako kampanje tako i samih oktobarskih izbora u toj zemlji'.

 

Trifković, pak, smatra da je cilj EU i SAD da se srubi Republika Srpska na praznu ljušturu od koje će ostati samo ime i da se povećaju ovlašćenja centralne vlasti Muslimana (tzv. Bošnjaka) tako sto će što više tih ingerencija predviđenih Dejtonom preći u ruke centralne vlasti u Sarajevu. Ukoliko pak Srbi tome budu pružali otpor, oni će biti optuženi za nedostatak napretka prema evropskim integracijama.

 

Premijeru Miloradu Dodiku, kako navodi Trifković, ostaje da tome pruža čvrst otpor sa stanovišta odbrane Dejtona. Uz sve svoje nedostatke Dejton je pruzio okvir za mir koji već preko trinaest godina vlada u BiH. Svako poigravanje sa njegovim osnovnim postavkama bi samo doprinelo nestabilnosti koji nije u ničijem interesu.

 

U Evropi ne postoji isti nivo konsensusa o tvrdom odnosu prema Republici Srpskoj koji je pokušao da stvori američki podsekretar za spoljne poslove Džejmsa Štajnberga jesenas u Butmiru.

 

''Konferencija u junu će možda ponuditi nekakve 'šargarepice' u vidu ponude evropskih kredita i drugih oblika pomoći ukoliko se krene putem onoga šta pobornici centralizovane Bosne zovu funcionalnom državom. Srpska strana treba da bude načisto da je reč o istom scenariju kojeg smo videli još od dana zaključivanje Dejtonskog sporazuma a to je da se bez jednog ispaljenog metka, za diplomatskim zelenim stolom, proizvede onaj ishod rata koji Muslimani nisu uspeli da izvoju na bojnom polju'', kaže Trifković.

''Što su Srbi krotkiji u negaciji sopstevnih nacionalnih i državnih interesa i u prihvatanju raznih diktata - bilo da je reč o pokajničkim rezolucijama ili da je reč o političkim i medjunarodno pravnim aspektima to je Zapadni Balkan bliži nekoj 'stabilizaciji i napretku'. 'Ispunite sledeće uslove i bićete korak bliže'. Nikad niko iz EU nije rekao jasno i glasno ni Srbiji ni BiH, da o Makedoniji i Crnoj Gori i ne govorimo, koliko tih koraka treba da bude napravljeno da bi se bar makar približili čekaonici EU ako ne već i ulasku u nju.

 

Slovacki ministar spoljnih poslova Miroslav Lajčak smatra da se sa konferencijom u Sarajevu želi da nastavi obnavljanje progresa koji su zemlje Zapadnog Balkana ostvarile na putu ka EU i da bi taj skup trebao i da "obori" tvrdnje prema kojima postoji umor od proširenja EU.

 

''Gospodin Lajčak pod progresom najverovatnije ubroja de facto pristajanja Tadicevog režima u Beogradu na razne oblike indirektnog pirznavanja nezavisnosti Kosova i Metohije, prihvatanja EULEX-ove misije u decembru 2008. godine i krohtko pristajanje na zavodjenje Tačijeve vlasti na severu Pokrajine. Kroz vrlo surov i vrlo krut oblik uskraćivanja materijalnih beneficija Srbima u Mitrovici. Gospodin Lajčak u taj napredak najverovatnije ubraja i inicijativu predsednika Tadića za usvajanju sramne Srebreničke rezolucije u Skupstini Srbije , kao i Tadićev ponizavajući put u Hrvatsku'', objasnio je on.

http://www.vesti-online.com/Dijaspora/drzava/Nemacka/Vesti/41293/Tadiceva-izdaja-srpskih-interesa

Ko i kada je zapoceo rad na pisanju Deklaracije o Srebrenici ?

Политички комесар Јелко Кацин открио је карте

Стефан Каргановић Нова српска политичка мисао 31.03.2010 11:08

Захваљујући ароганцији Јелка Кацина, најзад је разјашњена једна мистерија чије смо решење до сада само наслућивали. Током интервјуа на емисији Б92 „Кажипрст" 18. марта 2010. Кацин се „излетео" о начину како је стварно настала фамозна резолуција о Сребреници, коју је председник Борис Тадић пре два месеца лансирао као своју изворну идеју.

Упитан да ли сматра да је иницијатива председника Тадића „прилично закаснела када је он изнео пре два месеца", Кацин је одговорио:

„Не, ја сам је похвалио... ми смо писали ту резолуцију и крајњу формулацију смо завршили тамо у децембру 2008. како би се ствари правовремено завршиле." Кацин је, очигледно, врло педантан планер и рок за окончање посла који је он зацртао је пре јубиларне сребреничке петнаестогодишњице 11. јула, па му се жури: „...Што буду дуже расправљали у Народној скупштини, то ће више тих негативних фрустрација изаћи из људи, па ће се приближити, па ће они комуницирати око те веома сензитивне проблематике и изјаве, и на крају ће доћи веома близу."

Услужно упитан од водитељке емисије „Кажипрст" да ли је „важно да усвоје баш то што сте ви припремили или може да се усвоји некаква друга формулација", политички комесар Vichy Србије одговорио је да он сматра „да се сада ствари приближују, да је јасно да у преамбули мора бити геноцид."

Било би врло корисно да српска јавност застане и да анализира шта је Кацин рекао. Из његове изјаве произилазе најмање два веома важна закључка.

Пре свега, јасно је да се иза резолуције – која је предложена под фирмом председника Тадића – налази у ствари неко други, да је и садржину те резолуције „формулисао" неко други (чак и ако допустимо да коришћење заменице „ми" сугерише неки вид присуства или учешћа Бориса Тадића) и да је, самим тим, то мера која служи туђем интересу. Она може да буде само у функцији политике оних који су је наручили или наредили. Може ли – и сме ли – Народна скупштина Србије да разматра озбиљно један докуменат који је настао под таквим околностима које описује Јелко Кацин? Могу ли грађани Србије један такав акт – којим се констатује геноцид у њихово име – равнодушно прихватити као одраз легитимног и обавезујућег политичког процеса њихове државе?

Друго, након ове изјаве Јелка Кацина падају у воду сва досадашња невешта објашњења и лукава извлачења председника Тадића. Да се подсетимо. Тадићев први неубедљиви репер била је прича да „Хашки трибунал то од нас тражи". Као што се читаоци без сумње сећају („Раздвајање жртви", Печат, 10. фебруар 2010), ми смо ту причу разнели у парампарчад и она је ускоро затим отишла ад акта. Иста судбина затекла је још неколико неуверљивих покушаја да се грађани заварају објашњењима која су била подједнако шупља. На крају, као најреалнија хипотеза о настанку резолуције остала је претпоставка да је она на неки начин проистекла из захтева Европске уније и да представља један од услова наметнутих Србији у склопу фатаморгане „европских интеграција", којом српска политичка класа систематски обмањује у подједнакој мери и себе и грађане Србије. Кацин је то сада потврдио.

Својим лапсусом, који ће бити пре последица бахатости него искрености, Јелко Кацин учинио је медвеђу услугу свом српском протежеу, али истовремено учинио је велику, мада свакако ненамерну, услугу и грађанима Србије. Сада више нема дилеме одакле стижу упутства и ко у Србији диригује политичким процесом. Не, наравно, Јелко Кацин. И он је само пион, једино што је у распореду балканских пиона он незнатно значајнији и утицајнији од других, ситнијих, над којима му је тренутно дозвољено да се изживљава. Тај условно надређени статус он ће уживати само онолико дуго док и сам буде беспрекорно спроводио линију општих налогодаваца, и ни секунду дуже.

Међутим, ова тужна и понижавајућа прича ипак не исцрпљује јад и беду српске политике.

 

понедељак, 29. март 2010.

Tadićeva izdaja državnih i nacionalnih interesa

 http://serbianna.com/srpski/?p=239

Tadićeva izdaja državnih i nacionalnih interesa

* Nema te liste uslova koje bi zemlje Zapadnog Balkana trebalo da ispune da bi postale članice Evropske Unije, iz prostog razloga što proširenja EU – posle eventualnog prijema Hrvatske – neće biti za dugi niz godina, izjavio je dr Srdja Trifković u razgovoru za radio program 'Susreti Ponedeljkom' koji se emituje na CKCU 93.1 FM u Otavi.

 

* Onog trenutka kada bude priznat srpski genocid u Srebrenici tog trenutka dolazi na tapet pitanje otštete, pitanje restitucije i pitanje legitimiteta Republike Srpske kao tvorevine. To su kobni aspekti i posledice koje ne mogu biti opravdane nikakvim kratkoročnim političkim dobicima kada bi ih bilo, a zapravo niti ih ima niti će ih biti.

Otava, 29. mart 2010 – Španija kao predsedavajuća zemlja Evropske unije (EU) zajedno sa Italijom je pokrenula inicijativu unutar EU za novi pristup prema zemljama Balkana. Ta bi inicijativa trebalo da bude predstavljena na međunarodnoj konferenciji u Sarajevu juna ove godinekojoj bi trebalo da prisustvuju svi lideri zemalja tzv. Zapadnog Balkana, sa ciljem da se "utvrdi i ojača evropska perspektiva u region".

Međutim, kako ukazuje naš sagovornik Srđa Trifković, u Briselu postoji sasvim otvoren konsenzus ključnih zemalja članica EU – a pre svega Francuske, Nemačke i zemalja Beneluksa – da do daljnjega zatvore vrata proširenju:

Imamo apsurdni raskorak izjava i stvarnog stanja, u kojoj se stalno manipuliše sa listama uslova. Svojevremeno je BiH predložena lista od pet uslova. Srbiji se svakih nekoliko nedelja ili meseci izvači neki novi uslov poput zeca iz šešira. Reč je zapravo o poigravanju sa narodima i državama regije. I oni koji režiraju takve skupove poput onog na Brdu kod Kranja sredinom marta, ili ovog u Sarajevu, vrlo dobro znaju da od primanja Srbije, BiH, Makedonije i Crne Gore u EU nema apsolutno ništa. U zemljama EU vlada zamor od proširenja. Taj zamor neće biti prevazidjen bar za deceniju a možda i duže.

Dodatni veoma važan razlog zbog čega proširenja EU neće biti je da niko od kontinentalnih evropskih vodećih zemalja ne želi da vidi Tursku u EU.'' Trifković navodi da bi zemljama EU bilo politički nezgodno da primaju zemlje Zapadnog Balkana a da istovreneno i dalje drže vrata zatvorena za Tursku.

Kako javlja novinska agencija Srna cilj konferencije je i da se ponudi dopunjeni paket Butmirskih predloga za reforme i dopune Ustava BiH, kao i da se perspektiva približavanja BiH Evropi stavi u 'središte kako kampanje tako i samih oktobarskih izbora u toj zemlji'. Trifković, pak, smatra da je cilj EU i SAD: da se srubi Republika Srpska na praznu ljušturu od koje će ostati samo ime i da se povećaju ovlašćenja centralne vlasti Muslimana (tzv. Bošnjaka) tako sto će što više tih ingerencija predvidjenih Dejtonom preći u ruke centralne vlasti u Sarajevu. Ukoliko pak Srbi tome budu pružali otpor, oni će biti optuženi za nedostatak napretka prema evropskim integracijama. Premijeru Dodiku ostaje da tome pruža čvrst otpor sa stanovišta odbrane Dejtona. Uz sve svoje nedostatke Dejton je pruzio okvir za mir koji već preko trinaest godina vlada u BiH. Svako poigravanje sa njegovim osnovnim postavkama bi samo doprinelo nestabilnosti koji nije u ničijem interesu.

U Evropi ne postoji isti nivo konsensusa o tvrdom odnosu prema Republici Srpskoj koji je pokušao da stvori američki podsekretar za spoljne poslove Džejmsa Štajnberga jesenas u Butmiru. Prema našem sagovorniku:

Konferncija u junu će možda ponuditi nekakve 'šargarepice' u vidu ponude evropskih kredita i drugih oblika pomoći ukoliko se krene putem onoga šta pobornici centralizovane Bosne zovu funcionalnom državom. Srpska strana treba da bude načisto da je reč o istom scenariju kojeg smo videli još od dana zaključivanje Dejtonskog sporazuma a to je da se bez jednog ispaljenog metka, za diplomatskim zelenim stolom, proizvede onaj ishod rata koji Muslimani nisu uspeli da izvoju na bojnom polju.

Slovacki misnistar spoljnih poslova je nesto veci optimista. Miroslav Lajčak smatra da se sa konferencijom u Sarajevu želi da nastavi obnavljanje progresa koji su zemlje Zapadnog Balkana ostvarile na putu ka EU i da bi taj skup trebao i da "obori" tvrdnje prema kojima postoji umor od proširenja EU. Trifković smatra da :

Gospodin Lajčak pod progresom najverovatnije ubroja de facto pristajanja Tadicevog rezima u Beogradu na razne oblike indirektnog pirznavanja nezavisnosti Kosova, prihvatanja EULEX-ove misije u decembru 2008. godine i krohtko pristajanje na zavodjenje Tačijeve vlasti na severu Pokrajine. Kroz vrlo surov i vrlo krut oblik uskraćivanja materijalnih beneficija Srbima u Mitrovici. Gospodin Lajčak u taj napredak najverovatnije ubraja i inicijativu predsednika Tadića za usvajanju sramne Srebreničke rezolucije u Skupstini Srbije , kao i Tadićev ponizavajući putu u Hrvatsku.

Prema Trifkoviću sve se svodi na sledeće:

Što su Srbi krotkiji u negaciji sopstevnih nacionalnih i državnih interesa i u prihvatanju raznih diktata – bilo da je reč o pokajničkim rezolucijama ili da je reč o političkim i medjunarodno pravnim aspektima to je Zapadni Balkan bliži nekoj 'stabilizaciji i napretku'. 'Ispunite sledeće uslove i bićete korak bliže'. Nikad niko iz EU nije rekao jasno i glasno ni Srbiji ni BiH, da o Makedoniji i Crnoj Gori i ne govorimo, koliko tih koraka treba da bude napravljeno da bi se bar makar približili čekaonici EU ako ne već i ulasku u nju.

Predlog Rezolucije o Srebrenici vladajuće koalicije predsednika Tadića

Sa stanovnista srpskih nacionalnih i državnih interesa bilo bi neophodno da Deklaracija o Srebrenici ne bude usvojena u Skupštini Srbije. Ova Rezolucija po Trifkoviću predstavlja: tešku hipoteku za Srbe i indidrektno priznanje da su Srbi počinili genocid. Iako se vladajuća kolicija trudi da ukaže na činjenicu da u predlogu rezolucije o Srebrenici nema pominjanja reči genocid, ono što ima je pozivanje na presudu Medjunarodng suda pravde. A Medjunarodng suda pravde uopšte nije imao sopstvenu presudu po pitanju genocida vec je preuzeo presudu Medjunarodnog krivičnog tribunala za bivsu Jugoslaviju takodje u Hagu u kojoj je Srebrenica jasno i glasno okarakterisana kao genocid.

Bez obzira što je to učinjeno mimo prava, pravde i logike, bez obzira što ta haška definicija genocida nema veze sa definicijom koja je uspostavljena posle Drugog svetskog rata u odnosu na holokaust, bitno je da pozivajući se na Medjunarodni sud pravde rezolucija Skupštine Srbije indirektno prihvata definiciju haskog Tribunala. To što su samo prikrili prihvatanje te definicije kroz indirektnu definiciju na presudu Mdjunarodnog suda pravde je dokaz do koje mere vlada Srbije ne želi da srpski narod bude načisto o čemu se radi i sa kojim namerama.

Onog trenutka kada bude priznat srpski genocid u Srebrenici tog trenutka dolazi na tapet pitanje otštete, pitanje restitucije i pitanje legitimiteta Republike Srpske kao tvorevine. To su kobni aspekti i posledice koje ne mogu biti opravdane nikakvim kratkoročnim političkim dobicima kada bi ih bilo, a zpravo niti ih ima niti će ih biti.

Žuta-crvena koalicija u kojoj Tadiđeva DS ima vodeću ulogu prerasla je u jedan džinovski mehanizam za pljačku iznutra i izdaju spolja.

Trenutna vlast u Srbiji ne postupa u skladu sa nacionalnim i državnim interesima ni na jednom planu. Bilo da je reč o ekonomiji, finansijama, obrazovnom sistemu, urbanizmu, ili bilo kom aspektu državne politike i ingerencija vlade jedne zemlje. Moguće je da je insistiranje na usvajanju Rezolucije o Srebrenici posledica nekih obećnja sa zapadnih strana i tobožnjih ustupaka na planu tog mističnog približavanja EU-i i evro-atlantskim integracijama kao i porasta ličnog rejtinga gospodina Tadića i njegovog okruženja . Bilo kako bilo, reč je o vrlo sitnim dobicima od kojih Srbija kao takva nikakve vajde neće videti a zauzvrat pruža jedan snažan adut pobornicima anti-srpske propagande koji su od te Srebrenice napravili svojevrstan mit kojim ce Srbija biti udarana po glavi ne godinama već decenijama, zaključuje Trifković.

 


недеља, 28. март 2010.

Milan Vidojević: REZOLUCIJA SMRTI

Milan Vidojević: REZOLUCIJA SMRTI


Da li ste se zgrozili nad podlom i providnom "slučajnošću" da se "rezolucija" o Srebrenici ponudi srpskom parlamentu baš na dan početka agresije NATO pakta, 24. marta, od pre jedanaest godina? Da li ste se zgrozili nad neskrivenom porukom ko je pravi inspirator "rezolucije"? Zar nije jasno da je to upravo nekadašnji agresor, SAD i NATO? Zar nije sad jasno da su magovi Iluminata, i njihovi "đavolovi šegrti" u Srbiji, od početka, nemilosrdno, prosipali svoj otrov samo sa jednim ciljem - da se Srbija potpuno uništi?

Još posle konferencije u Rambujeu koja je, ako se sećate, okončana 15. marta, na dan Martovskih Ida, kada je ubijen Gaj Julije Cezar, bilo je jasno da je Srbija ritualno ubijena. Svakog 24. u mesecu, koji je bio dan mrtvih u starom Rimu kada su prinošene žrtve bogovima, trebalo je očekivati da će se to desiti i u slučaju Srbije 24. marta 1999. godine, kada će imati svoje prve žrtve, nanete rukom dželata SAD-a i njihovih saveznika.
Danas ti isti "milosrdni (pali) anđeli" traže da se dalje uništenje Srbije izvrši kroz samoponižavanje u srpskom parlamentu prihvatanjem "rezolucije" o izmišljenom genocidu, još jedne ratne gebelsovske propagandne laži nabačene na Srbiju. Nikada srpski vojnici nisu izvršili genocid u svojoj istoriji, još manje nad bespomoćnim stanovništvom Srebrenice. Do sada pronađenih oko 1800 tela, isključivo muških, su tela mudžahedina i vojnika Nasera Orića, a cifra od 12.000 navodno pogubljenih muslimana je samo slika bolesne psihe agresora i njihovih saradnika koji ne biraju sredstva kako bi Srbiji prilepili etiketu "genocidnog naroda", čime bi se "zaboravilo" da je tu etiketu u dva svetska rata u XX veku nosila Nemačka, jedan od krvnih neprijatelja Srbije, ne samo u XX veku. No, sva ova bedna zamena teza ne može nametnuti laž umesto istine.

Sada je konačno vreme da se ispitaju navodi da je u Srebrenici holandski bataljon "plavih šlemova" pljačkao muslimanke, skidajući im zlatne lančiće i prstenje, prilikom njihovog izlaska iz Srebrenice. Sada je krajnji trenutak da ova šušumiga vlada, ima li imalo časti, morala i nacionalnog dostojanstva, zatraži od vlade nemačke da plati RATNU ODŠTETU Srbiji za PRVI i DRUGI SVETSKI RAT. Ratna odšteta za Prvi svetski rat plaćana je do dolaska Hitlera na vlast, 1933. godine, kada je prekinuta, a deo isplaćene odštete je vojska Vermahta DEMONTIRALA 1941. godine i vratila u Nemačku posle okupacije Kraljevine Jugoslavije. Za ratnu odštetu za Drugi svetski rat Nemačka, iako je na to bila obavezna, nije potpisala sa FNR Jugoslavijom međudržavni ugovor o isplati ratne odštete, iako je bila poznata i cifra, zahvaljujući onom kopiletu Franje Josifa, svetog rimskog cara, koji je dogovorio razbijanje Jugoslavije još dok je bio živ.
Zato nije čudno, da umesto nekoliko hiljada milijardi ratne odštete Srbiji i njenim građanima, Nemačka sa puno entuzijazma učestvuje u agresiji na Srbiju (za mnogo manje novca), dok neki srpski advokati-bitange, potajno nude ugovore bivšim preživelim logorašima nacističkih logora smrti, sa odštetom od par hiljada maraka (sada evra), kako bi se izbegla primena međunarodnog prava i odluka zemalja pobednica u Drugom svetskom ratu, po kojima je Nemačka osuđena za genocid i plaćanje ratne odštete. Ovako, plan IV Rajha o pretvaranju Srbije u labavu konfederaciju kantona teče bez zastoja i ulazi u završnu fazu.
Sada je, valjda, i poslednjem srpskom slepcu jasno da "slučajno" potezanje brojnih afera treba da bude mamac za oči svima onima koji misle da su to važne i presudne stvari naše svakodnevice, a takvih je najviše, da bi se na mala vrata, u pozadini, proturila "rezolucija" o zločinu u Srebrenici.


Evo vam nekoliko ovlašnih primera, u samo nekoliko dana. Hrvatska nam nije poklonila prevod seta zakona EU i time nas "kaznila" za fijasko konferencije na Brdu kod Kranja (vlasništvu porodice Karađorđević, koji po zakonima demokratske Slovenije nemaju pravo na povraćaj imovine!). Miš zvani Hrvatska te "kažnjava", drugima daje a nama neće, kakva ludačka farsa, neke CD-ove, koji su kao važni! Taj miš prvi neće ući u EU, iako je preveo CD-ove, jer ne zna da je najjeftiniji sir upravo u mišolovci. To ne zna ni Srbija, mi smo gluplji od najglupljeg miša, jer "znamo" da EU nije mišolovka već rajsko naselje koje je stvoreno da nas usreći. Iako nam je izričito rečeno od zvaničnika EU, da nema šanse da budemo primljeni do 2017. godine, a verovatno je do 2020. godine, naša vlada je spremna da pezi i izvinjava se da bi dobila mufte neki CD.

Alo, bre, to ćemo da dobijemo od EU kad postanemo kandidati za prijem, a naći će se i prevodioci. Šta ste se uzvrpoljili pre vremena, em tada nećete biti na vlasti, em neće postojati ni EU!
"Afera" sa "Večernjim novostima" je druga zanimacija za dokone i praznoglave. Sve je započela TV B92, čiji zadatak i jeste, od osnivanja, da vodi specijalni rat protiv Srbije. Tako je pion raznih službi, Cane Subotić, a B92 slučajno zna gde da ga nađe, postao sagovornik u jednoj tv emisiji. Izbacio je niz "zapaljivih istina" o kupovini Luke Beograd i "Novosti" i sad se u srpskoj štampi drveni advokati prepucavaju ko je pošten a ko je prevarant. Jasno mi je zašto Subotić nudi pozajmice od 50 miliona, treba oprati novac od šverca cigareta i koječega drugog, ali me čudi da su Mišković i Beko toliko osiromašili, da nemaju svoj novac nego ga baš pozajmljuju od Subotića. Subotić želi da "Novosti" kupi za VAC, austrijsko nemačku prevarantsku firmu koja hara Balkanom, od kad ih je Zoran Đinđić, veliki drugar Bode Hombaha, doveo u Srbiju i u sumnjivoj transakciji im prodao "Politiku". Tu privatizaciju treba proveriti, tu Dačić treba da pošalje policiju. Sumnjiva je tvrdnja da je VAC vlasnik 50% "Politike". Ima indicija da nikad nisu ispunili svoj deo ugovora, pa je samim tim i privatizacija nevažeća!
Pravi cilj kupovine "Politike" (i kasniji pokušaj kupovine "Novosti") bio je da se dođe do prodajne mreže - kioska, kroz koju će se prodavati cigarete "Fabrike duvana Rovinj", čiji je VAC suvlasnik, a možda će i Cane Subotić proturiti poneki šleper cigareta BAT-a, koji je u vlasništvu engleske kraljice.
Jedini koji još nisu shvatili igru su dve medijske gromade, Aleksandar Tijanić i Manojlo Vukotić. Kao dva naivca, što zabrinjava obzirom na funkcije koje obavljaju, ušli su u klasičnu zamku koju tupanima postavljaju obaveštajne službe. Tako Tijanić penuša protiv "šnajdera Subotića" (kao da on sam nema sličan nivo obrazovanja) ne shvatajući da "firca" tamo gde su BND i B92 već "proštepali."
Još je čudniji Manjo Vukotić. U lošem, patetičnom napisu, zapeva da treba spasiti "poslednje srpske nezavisne novine". Pitanje je da li su "nezavisne", a hvala bogu, nisu "poslednje", sem što to Manjo misli. Toliko ih brani, kao da su njegove, pa jadni Beko ne bi mogao da ih proda, čak i da nađe kupca. Neda Manjo! U svakodnevnoj kampanji - anketi, koja izlazi u "Novostima", razni ugledni praznoglavci učestvuju kao ovce u manipulaciji, da će se "Novosti" prodati samo preko "njih mrtvih". (Pazite da vas ne čuju pucači VAC-a!).

Najtužnije od svega što od agitovanja nije mogao da se uzdrži i jedan ostareli akademik, koji malo, malo, pa apeluje da se ne proda "Prosveta - najvažnija srpska izdavačka kuća," sada "Novosti - najvažnije srpske novine." Ne vidi da ga vodaju kao mečku po vašaru, troše mu ugled i kriju se iza njega, razni muljatori javne srpske scene.
Sreća da nam vladu ne čine takvi likovi, već obrnuto, pametni, pošteni likovi sa velikim integritetom. Jedina mana njihovog političkog profila je naivnost, proistekla iz njihove neiskvarene duše. Zato nek se paze da im Hrvati ne uvale neke piratske CD koji su, šatro, iz EU. Posle će da ih cinkare toj istoj EU, pa će naše naivčine da završe pred sudom u Hagu. Kakav scenario! Srećom, spasiće se zahvaljujući pameti i činjenici da uskoro neće biti EU.


Beograd, 26.03.2010.
http://www.srpskaanalitika.com/

Демографска катастрофа Србије: Једно дете и пуна капа

Jedno dete i puna kapa

I. MIĆEVIĆ - B. STJELJA, 27.03.2010 21:00:27

Ocena:

3.06 (Glasova: 14)

 http://www.novosti.rs/images/basic/vote_on.gif

Komentara: 10 http://www.novosti.rs/images/basic/comment_on.gif

 

 NIJE više izuzetak da se u porodilištu u 24 sata ne rodi nijedna beba, nije iznenađenje ni da je prosečna Srpkinja već ušla u petu deceniju, niti što odavno brojimo više starih nego mladih. Nejasno je, međutim, to što se olako prihvata izostanak državne strategije koja bi sprečila demografsku katastrofu. Epilog: razvodi pobeđuju venčanja, abortusi rađanja, a samačka domaćinstva velike, tradicionalne porodice...
Dok jedan deo stručne javnosti kaže da je ovaj trend očekivan, jer delimo sudbinu celog evropskog kontinenta, drugi upozoravaju da nam preti izumiranje...
Prema popisu iz 1950. godine, bilo nas je 5,9 miliona, a demografi procenjuju da će nas isto toliko biti i 2050. To znači da je čitav jedan vek, u konačnom zbiru, prošao - bez rađanja.
- Bitku sa belom kugom ne smemo da izgubimo, a nismo ni počeli da se borimo - upozorava sociolog Biljana Spasić, autorka knjige „Zašto Srbi nestaju". - U ovoj se borbi, u jedan front, moraju ujediniti patriotizam, politika i kapital. Zalud nam sve državne politike ako nema ljudi.
A ljudi je sve manje. Popis iz 2002. godine kaže da je Srbija imala 7,5 miliona stanovnika, a 2008. nas je bilo 150.000 manje. Dakle, za šest godina je nestao grad veličine Kragujevca. Samo u 2008. godini odnos rođenih i umrlih je 33.620 u korist umrlih, što je grad veličine Ćuprije ili Ivanjice...
Sa negativnim prirodnim priraštajem suočavaju se svi okruzi u Srbiji osim Raškog, gde je većinsko muslimansko, i Pčinjskog, gde je veliki udeo albanskog stanovništva.

NOVAC

DOK su brojke neumoljive i ne ostavljaju prostor za polemiku, koplja se lome oko traženja krivaca. Najviše je onih koji optužuju - novac. Nedostatak para mladi parovi najčešće navode kao razlog za nesamostalnost. Zbog malih primanja i nezaposlenosti neće napustiti roditeljsko gnezdo, teško će se odlučiti za zajednički život, a još teže da „pojačaju" prezime. Ima, međutim, sociologa koji se sve glasnije pitaju - da li je baš sve u novcu?
- Svi kao razlog navode ekonomsku situaciju. Ne mislim da je to pravi razlog, jer se u vreme siromaštva rađalo znatno više dece. Danas bogati domovi imaju jedno ili nemaju nijedno dete. I dalje najviše rađa sirotinja - objašnjava Biljana Spasić. - Moja istraživanja pokazuju da je zapravo glavni razlog to što patimo od nedostatka ljubavi. Sebični smo, egoistični i nismo spremni na žrtvu, a rađanje i vaspitavanje deteta upravo to zahteva. Egoistični smo toliko da ima sve više parova koji se, tobože, vole, ali ne žele da imaju potomstvo. Istraživanje je pokazalo da su u 93 odsto razlozi isključivo hedonističke prirode.
Pomera se i granica rađanja. Sada je iz ženinih dvadesetih prešla u tridesete godine. Kumuje i veliki broj razvoda.
- To takođe pokazuje da nismo spremni na kompromis. A bez braka nema ni potomstva. Brak rađa decu - zaključuje Spasićeva.
Takođe, pita se naša sagovornica, kako ćemo ohrabriti roditelje ako im nudimo najskuplju bebi opremu u Evropi, a jednokratni roditeljski dodatak za prvo dete umesto da bude najveći - ponižavajuće je nizak.

KRIZA

POSTAJEMO sve starija nacija. Prosečna starost stanovnika Srbije bila je 1953. godine 29,9 godina. U 2008. se prosek, kod žena, popeo na 42,2 godine. A demografi kažu da će prosečna starost polovinom ovog veka dostići 52 godine.
Tada će nas sustići niz gerontoloških problema. Biće potrebno više domova za stare nego porodilišta i obdaništa zajedno! A mali broj zaposlenih neće moći da izdržava ogroman broj penzionera.
Zato mnogi vide spas upravo u državi. Republička vlada je, doduše, pokazala raspoloženje da poboljša „krvnu sliku" zemlje. Ispisana je serija dokumenata i izglasan

niz odluka, ali malo je vajde od toga. Poslednji „papir" u koji su svi polagali nadu bila je Strategija za podsticanje rađanja, usvojena pre dve godine. U njoj je bio pobrojan niz mera koje bi pomogle mladim parovima da se odluče na roditeljstvo.
Ciljevi su podeljeni u dva paketa: na direktnu finansijsku podršku i na pomoć oko usklađivanja rada i roditeljstva. Država se obavezala da će uvećati iznos roditeljskog dodatka, kao i dodatke za drugo, treće i četvrto dete, čija bi isplata trebalo da bude jednokratna umesto usitnjena na rate, kao danas. Predložena je isplata pune zarade za trudničko bolovanje, besplatni udžbenici za treće i četvrto dete, povoljniji stambeni krediti za parove do 35 godina...
U Strategiji je navedeno i da će se učiniti sve da se mladi roditelji podstaknu u zapošljavanju, da će se pojačati inspekcijski nadzor poslodavaca zbog diskriminacije porodilja, da će se raširiti mreža predškolskih ustanova, obezbediti pomoć roditeljima čija deca imaju teškoće u razvoju... Ambiciozno zamišljeni planovi ostali su, ipak, samo na nivou ideje.
- Strategija je u 2009. godini trebalo da počne da se primenjuje. Desila se, međutim, svetska ekonomska kriza i mnogi planovi su odloženi - objašnjava Predrag Petrović, načelnik Odeljenja za poslove u oblasti populacione politike u Ministarstvu rada i socijalne politike. - Sve mere su vezane za novac i upravo je to ključni problem. Budžet je bio restriktivan, bez ikakve mogućnosti da se proširi. A ovi predlozi zahtevaju ogromna sredstva. Samo da bi se jednokratno isplaćivao roditeljski dodatak za drugo, treće i četvrto dete, kao što je slučaj za prvo, neophodne bi nam bile četiri milijarde, a još ako bi se uvećao, kako je predviđeno Strategijom, to bi koštalo osam milijardi dinara.
Zato je, prema tumačenju Petrovića, isplata u ratama podnošljivija, iako ni ona nije jednostavna.
- Kada bi se te mere sada primenjivale, one bi izazvale drastičan udar na budžet. Pri tom bi se to moralo uneti u zakon, dakle, neophodno bi bilo usvojiti i dopune važećeg zakona. A sve to dodatno košta i dugo traje - nastavlja Petrović. - Za finansijsku podršku porodici već sada se iz budžeta izdvajaju 32 milijarde dinara i to je ogroman novac. Jednostavno nismo imali prostor za novo proširenja prava.

PROBLEM

SVE je manje onih koji imaju razumevanja za državne omaške, makar one bile „samo" u proceni.
- Ne znam da li su u pitanju sredstva, ili resursi, ili kadrovski problemi, ali pošto Stategija postoji, u njoj treba tražiti šta država može i treba da učini kako bi podstakla rađanje. Strategija rađanja mora hitno da počne da se sprovodi, da se preduzmu radikalne mere u ovom najvažnijem državnom pitanju - smatra Dragana Soćanin, predsednica udruženja „Roditelj". -Država bi morala, pre svega, da pokaže da je iskrena. Kada već pokrene inicijativu, osnuje razna tela, piše strategije, da sve to zaista i sprovede, a ne da sve ostane samo na papiru.
U ovom udruženju napominju da podsticanje rađanja nije problem jednokratnih pomoći ili trajanja porodiljskog odsustva. U pitanju je nacionalni problem koji se stvarao dugo, decenijama, kao posledica niza drugih društvenih problema.
Koliko će u budućnosti biti pomaka - nema odgovora, ali ima sumnjičavosti. Sudeći prema energiji koja se ulaže u rešavanje ovog problema, mali su izgledi da se pogreši u pesimističkim prognozama. Poslednja je da ćemo do kraja veka imati upola manje stanovništva nego danas.      

DRŽAVA BEZ SLUHA
DRAGANA Soćanin navodi mnoge primere gde su ulaganja simbolična, ali država ni za njih nema sluha.
- Mnogo je majki koje imaju problem da skupe sva dokumenta potrebna za materijalnu pomoć države, jer nemaju koga da pošalju. Majke koje imaju komplikacije posle porođaja jednostavno ne mogu da stignu, a da ne govorimo o ozbiljnijim zdravstvenim problemima majke ili bebe. Tako za pomoć ne mogu da apliciraju upravo oni kojima je najpotrebnija. Ako želimo da podstičemo rađanje mora da postoji svest da su neke stvari lakše ako postaneš roditelj, da ti je nešto olakšano - a ne otežano.
Odnosno, da je tvoje da se baviš detetom, a država će se sama pobrinuti za svoj deo umesto da majka ili otac ili rodbina izigravaju kurire između različitih državnih službi.

SELA OPUSTELA
PRAVA slika demografske katastrofe najviše se ogleda u selima. U Zavodu za proučavanje sela izračunali su da će u Srbiji u narednih 15 godine čak 700 sela ostati bez stanovnika. Već danas u svakom od njih živi manje od 100 meštana. U njima su, mahom, ostali najstariji.

 

http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=4&status=jedna&vest=174725&title_add=Jedno%20dete%20i%20puna%20kapa&kword_add=deca%2C%20natalitet

ZEMLJE BIVŠE JUGOSLAVIJE TONU U ‘ŽIVO BLATO’ FINANCIJSKOG BANKROTA

ZEMLJE BIVŠE JUGOSLAVIJE TONU U 'ŽIVO BLATO' FINANCIJSKOG BANKROTA

'Zapadni Balkan' dužan čak 112 milijardi eura

Simbol financijske moći eura u Bruxellesu  počeo je tamniti zbog dužničke krize u Grčkoj

Vanjska zaduženost Hrvatske, Slovenije, Srbije te Bosne i Hercegovine premašila je 112 milijardi eura, dok je Jugoslavija uoči raspada inozemstvu dugovala "tek" 22 milijarde dolara.

Na prvu loptu mogli bismo izvoditi računice o tome za koliko su puta ove četiri države nasljednice uspjele nadmašiti jugoslavenski inodug ili samo za Hrvatsku koja je rekorderka s 44 milijarde eura vanjskog zaduženja. I tako bi se predvidjelo bitnu stavku: jugoslavenski inodug bio je potpuno državni, dok u današnjim vanjskim dugovima njezinih nasljednica uz državu sudjeluju i svi ostali sektori.

- Inozemni dug Jugoslavije bio je, ustvari, državni dug jer je gospodarstvo bilo društveno i nije usporediv s današnjom strukturom duga. Okviran iznos vanjskog duga Jugoslavije iznosio bi oko 22 milijarde dolara, no bilo kakva aproksimacija s eurima bila bi netočna - kaže nam Sanja Madžarević-Šujster, viša ekonomistica Svjetske banke.

Danas u 44 milijarde eura hrvatskog inozemnog duga na državu otpada 5,2 milijarde ili oko 12 posto tog zaduženja, dok gotovo polovicu čini dug poduzeća, nebankarskih financijskih institucija, obrtnika..., a oko 23 posto vanjskog duga napravile su banke. Slovenci su koncem prošle godine nakupili 39 milijardi eura inozemnog zaduženja, a njihovi ekonomisti ukazuju da je udio države u tom dugu bio 34 posto ili 13,3 milijarde eura.

Upozoravaju da se lani državni inodug udvostručio i nastavi li tako rasti, za tri bi godine Sloveniji mogao zaprijetiti grčki sindrom s padom sustava javnog financiranja, kočenjem razvoja zbog velikog pada kreditnog rejtinga i troškova servisiranja duga.

Dok je udio kompletnog slovenskog vanjskog duga u njezinu bruto domaćem proizvodu (BDP) krajem prošle godine iznosio 111,4 posto, hrvatski čini 97,7 posto BDP-a. Kao kriteriji visoke zaduženosti, no ne i prezaduženosti, uzima se veličina duga u BDP-u od preko 80 posto, te više od 220 posto izvoza. Hrvatska je i po tom drugom kriteriju od lani u kategoriji visokozaduženih jer joj inodug čini 273 posto izvoza koji je važan kao glavni izvor prikupljanja sredstava za otplatu duga.

Zrinka Živković Matijević, direktorica Direkcije za ekonomska istraživanja Raiffeisen Consultinga, ističe da je prezaduženost relativan pojam ovisan o veličini gospodarstva i stupnju razvoja.

- Obično veći razvoj znači i veći udio duga u BDP-u, malo gospodarstvo znači i veću zaduženost u odnosu na BDP. Za procjenu mogućih financijskih teškoća puno važniji je kratkoročni dug koji je za Hrvatsku između 10 i 15 posto, što je puno bolje u usporedbi s većinom država bivše Jugoslavije – objašnjava Živković Matijević.

Prema njezinu mišljenju, problem bivših država Jugoslavije je rast temeljen na domaćoj potrošnji, što u nedostatku vlastite konkurentne proizvodnje rezultira porastom uvoza i deficita platne bilance koji se financira novim zaduživanjem. - Za svako je gospodarstvo pogubno kanaliziranje uzetih zajmova u tekuću potrošnju da bi se financirao rast i razvoj.

Puno veći problem od visine vanjskog duga jest usmjerenost sredstava u javnu i osobnu, neproizvodnu potrošnju umjesto u investicijsku koja bi omogućila stvaranje nove dodane vrijednosti te održiv rast i razvoj - kaže Živković Matijević.

piše SANJA STAPIĆ

Strmoglavi pad BDP-a

Pad BDP-a u BiH iznosio je četiri posto, a za ovu godinu se prognozira rast od jedan posto. Hrvatski BDP je lani pao 5,8 posto, a analitičari mu za ovu godinu prognoziraju 0,9 posto pada. Najviše realne stope pada od 7,8 i sedam posto zabilježene su lani u Sloveniji i Crnoj Gori. No, Slovenija je u međunarodnoj trgovini visoko integrirana, što je platila padom izvoza i BDP-a, ali će stoga njen oporavak biti znatno brži no u drugim državama bivše Jugoslavije, jer je više vezan za glavne trgovinske partnere.

 

Smanjen priliv stranog kapitala

Kriza je države jugoistočne Europe naglo "suočila" sa smanjenim priljevom inozemnog kapitala kojim su financirale tekuću potrošnju odnosno rast te se još jednom pokazala velika vanjska neravnoteža i opasnost vođenja takve gospodarske politike – veli Zrinka Živković-Matijević.

Navodi da takav model rasta treba mijenjati i temeljiti na domaćim izvorima štednje, a inozemno zaduživanje usmjeriti u investicijsku potrošnju. No, to se ne može postići kratkoročnim mjerama jer su problemi svih država jugoistoka Europe strukturne prirode i zahtijevaju korjenite promjene.

 

Srbija i BiH pozvale MMF

Da bi lakše prebrodile krizu, lani su Srbija i BiH pozvale u pomoć Međunarodni monetarni fond. Srbiji je prošle godine BDP pao 2,9 posto, a za ovu joj godinu analitičari predviđaju blagi rast.

 

http://slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/96996/Default.aspx

среда, 24. март 2010.

Organi izvađeni i iz tela 116 mališana

Sijekovac - zločin bez kazne: Rat u Bosni počeo mesec dana pre zvaničnog datuma upadom HV i masakrom srpskih civila u okolini Bosanskog Broda - sledeće žrtve bili su Romi

 

Organi izvađeni i iz tela 116 mališana

Boris Subašić

Pre desetak dana, u bosanskom gradiću Visokom na brzinu su zakopani ostaci 23 deteta, pronađeni još 2004. u masovnoj grobnici u selu Sijekovac kraj Broda u Republici Srpskoj.

- Naprasna sahrana dečjih skeleta, koji su šest godina čamili u depoima zbog odlaganja istrage, još jedan je pokušaj zataškavanja užasnog zločina - kaže Goran Krčmar, rukovodilac Operativnog tima za traženje nestalih lica Republike Srpske. - Reč je o masakru 250 Roma, od kojih su 116 bili mališani stari do 15 godina. U maju 1992. oni su u konvoju od četiri autobusa pokušali da odu u Italiju, i postoje dokazi da su propušteni kroz srpske linije. Niko nije znao šta se s njima desilo sve dok 2004. nisu ekshumirana tela u Sijekovcu.

Krčmar se još od 1993. bavi potragom za nestalima i naglašava da su pronađene žrtve iz samo jednog autobusa, dok se za ostalima još traga, ali da se istraga neprestano i na sve načine ometa i iz Federacije BiH i iz inostranstva.

- Došli smo do svedoka zločina, bivših hrvatskih i muslimanskih vojnika koji su nam rekli da su žrtve u Sijekovcu masakrirane zbog trgovine organima - kaže Marko Grabovac, predsednik Udruženja za traženje zarobljenih boraca i nestalih civila iz Broda. - Postoje indicije da je reč o istoj međunarodnoj ekipi koja je kasapila i kosovske Srbe u „žutoj kući" u Albaniji. Svedoci pominju dva hirurga iz Slavonskog Broda i bele helikoptere koji su transportovali organe, a takve su imale samo međunarodne posmatračke ekipe u Hrvatskoj.

Grabovac napominje da su se baš u vreme raspada SFRJ pojavile nevladine, navodno humanitarne, organizacije specijalizovane za ratna područja, koja su, pak, poznata kao najbogatiji majdan organa za crno tržište.

Istraga o Sijekovcu od samog početka bila je zaogrnuta neouobičajenom tajanstvenošću, kažu u Operativnom timu za traženje nestalih lica Republike Srpske.

- Reč je o jedinoj ekshumaciji u BiH na kojoj je bilo zabranjeno prisustvo medija - ističe Goran Krčmar. - Na ostale su dolazili puni autobusi novinara, visoki predstavnici Federacije i ambasadori praveći morbidni spektakl. Čudno je i to što je ekshumacija u RS, a njom su rukovodili Federalna komisija za nestale iz Sarajeva i tužilac iz Zenice, koji je čak pokušao da nam zabrani da dajemo ikakve izjave o onome što je pronađeno.
Ovaj stručnjak ističe da je od kraja rata u BiH učestvovao u iskopavanju 3.500 leševa, ali da nikad nije video ništa slično onome što je pronađeno u Sijekovcu.

- Sva pronađena tela bila su skeletizovana, bez odeće i nekompletna - kaže Krčmar. - Nigde nije bilo ni najmanjih ostataka organa, a gornji i donji ekstremiteti bili su razdvojeni od trupa. Prvi put smo videli rastavljeno dete od 12 godina. Iako su informacije o grobnici dobijene od svedoka učesnika zločina, predstavnici Federacije i neki ljudi iz međunarodnog tima su tvrdili da je reč o žrtvama iz Drugog svetskog rata. Zato smo tražili DNK analizu, a rezultate smo dobili tek pre dva meseca!

U međuvremenu, ostaci žrtava preneti su u Visoko, a za istragu, koja nije ni vođena, ostao je nadležan tužilac iz Zenice. Međutim, optužnica do danas nije podignuta.

- Mi nijednog trenutka nismo imali dilemu šta je u grobnici, ali je problem nastao kad je Federalna komisija odnela tela - objašnjava Krčmar. - Istragu je trebalo da vodi nadležno tužilaštvo iz Doboja, koje je i zvanično zahtevalo od tužilaštva BiH da se i predmet i tela ustupe timu Vlade RS. Međutim, prepiska se otezala, a onda je odjednom neko odlučio da se tela sahrane u Visokom, baš kad smo od vrhunske britanske DNK laboratorije dobili potvrdu da je reč o žrtvama iz ovog rata!

Tužilaštvo iz Doboja tražilo je od kolega iz Zenice da objasne zašto su tela pokopana umesto da se vrate u RS, a ovi su odgovorili da je to zahtevao Institut za nestala lica BiH u Sarajevu.

- Tela su sahranjena istog dana kad smo mi dobili DNK analizu koja je bila uslov za nastavak istrage - tvrdi Krčmar. - To ukazuje na veliku manipulaciju s vrlo mračnom pozadinom, jer je potvrda britanske DNK laboratorije da kosti pripadaju žrtvama iz 1992. stigla u Federaciju još 2004. Znači, neko je šest godina svesno krio nalaze o zločinu, što je ozbiljno krivično delo.

Srpski istražitelji iz Broda naglašavaju umešanost stranih ekipa u trgovinu organima.

- Svedoci su naveli ime država čiji su bili helikopteri kojima su transportovani organi - kaže Grabovac. - Posle Dejtona na mestu zločina pojavio se kontingent Sfor iz jedne od tih država i nasuo i zaravnao teren za saobraćajnicu baš preko masovne grobnice.
Svedoci, učesnici zločina, otkrili su da ni sami nisu gubili vreme na ukopavanje raskomadanih leševa u zemlju, već su ih samo zatrpali šljakom.

- Među svedocima je i porodica koja je na mestu grobnice imala baštu do marta 1992, kad su pobegli pred hrvatskim jedinicama - dodaje Krčmar. - Vratili su se tek u oktobru 1992. i videli da je njihova bašta nasuta šljakom i da je tlo podignuto više od metar. Kasnije je to zemljište koristio Sfor, a tek su iskopavanja 2004. otkrila ljudske ostatke.
Tragači za nestalima napominju da masakr Roma u Sijekovcu nije jedini koji se odigrao u ovom posavskom selu na granici s Hrvatskom, a da je čak i u masovnoj grobnici iskasapljenih Roma bilo osam srpskih meštana. 

- Reč je o nastavku masovnog zločina nad srpskim civilima u martu 1992, u Brodu i okolini - naglašava Marko Grabovac. - Još 3. marta Zbor narodne garde, tad već zvanične vojske Hrvatske koju je priznala Evropska zajednica, izvršila je agresiju na BiH, zajedno sa odredima Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i Patriotske lige, paravojske Stranke demokratske akcije.

Naš sagovornik ističe da je u noći između 26. i 27. marta u Sijekovcu počinjen prvi masovni zločin nad civilima u Bosni, kad je za samo sat vremena na najokrutniji način ubijeno petnaestoro odraslih i dece srpskih porodica Zečević, Bačić, Radovanović, Milošević i Martić.

„Zenge su prvo upale u kuću porodice Zečević. Na licu mesta su ubile Jovana Zečevića (72) i zaklale njegove sinove Milana, Vasu i Petra. Krvavi pir nastavili su idući od kuće do kuće rušeći, paleći i ubijajući. Zaklali su Luku Miloševića i njegove sinove Željka i Dragana (17), zatim Vida Radanovića i njegovog sina Mirka, Rista i Nedeljka Bačića... Zaklali su i nepokretnog starca Sretu Trifunovića", stoji u svedočenjima preživelih Srba iz Sijekovca.
Sledećih dana Hrvati i muslimani su u Sijekovcu ubili još 51 Srbina, ukupno više od 70 Srba, dok se devetoro i danas vode kao nestali.

- Do danas sam pronašao sedam masovnih grobnica, a da ne govorim o mnogobrojnim pojedinačnim grobovima i ostacima tela, uključujuči ona u Savi - kaže Grabovac. - Međutim, to ni izdaleka nije sve. Eto, ni ostatke svoje majke i brata još nisam pronašao. Često se dešava da nađemo lokacije masovnih grobnica na teritoriji Federacije, ali čim ih prijavimo, pojave se neki nepoznati bageri i iskopaju sve, a nemam objašnjenja za takvo ponašanje, osim da nešto skrivaju.

Simo Tuševnjak iz tima Republike Srpske za dokumentovanje ratnih zločina, na osnovu dokumenata i izjava preživelih svedoka, smatra da postoje indicije da su i srpskoj deci pre likvidacije vađeni organi. Međutim, svedoci se i danas plaše za bezbednost jer ni protiv jednog od zločinaca nije pokrenuta istraga, pa oni i dalje mirno žive s druge strane Save.

Zato i Sijekovčanin Z., pristaje da priča o paklenoj noći 26. marta 1992, ali ne želi da otkriva identitet u strahu od osvete:

- Odmah pošto su nas isterali iz podruma u kome smo se skrivali, odveli su Luku Miloševića i njegovog sina Željka i streljali ih u njihovom dvorištu. Dragana Miloševića su pretukli i mučili pred nama, davili su ga u kanalu pored dvorišta, a njegovo telo do danas nije pronađeno, tela većine žrtava su odvezena nekuda.  

Lj. S. je preživela noć krijući se u bašti, a istražiteljima je svedočila:

„Za sve vreme pokolja ubice su vikale: 'Ovo je Paragina i Ante Prkačina vojska! Srbi, upamtite nas!' Znali smo da su ti koljači poslani iz Hrvatske."

Kad se sledećeg jutra zaputila kući, na putu joj se isprečio komšija Ivica Čelebija, koji je prethodne noći ubio Sretu Trivića: „Jesi li videla, Sreto se ubio?" Kažem mu da se nije ubio, već da je ubijen. Kad sam ušla u Sretinu kuću videla sam njegov leš postavljen u fotelju sa ugašenom cigaretom u jednoj ruci i pištoljem u drugoj."

Lj. S. je 1997. dobila i prvu pretnju, kad joj je nepoznati sagovornik telefonom poručio: „Šta si videla - nisi videla, šta znaš - ne znaš, još nije kasno, čuvaj glavu."

Prema podacima Udruženja za traženje nestalih lica iz Broda, za vreme hrvatske osmomesečne okupacije Broda ubijeno je oko petsto Srba, a 82 žrtve su iz samog Sijekovca. Više od dve hiljade žena, dece i staraca odvedeno je u desetak logora u Bosanskom Brodu, a kasnije su mnogi prebačeni u logore u Slavonskom Brodu i Orašju, gde su preživeli golgotu.

O tome svedoči svedok zaveden u dokumentima istražitelja kao 268-98-2: „Odveli su me u logor na stadion. Stavili su me uza zid s još nekoliko Srba, a jedan od zločinaca stavio je metak u revolver, okretao bubanj i okidao nam u potiljak, igrao je ruski rulet. Pošto metak nije opalio, psovali su nam majku četničku i vikali da smo imali sreće, ali da će nas poklati. Čuma, njihov vojni policajac, dva puta dnevno silovao je devojku koja je dovedena s majkom i ocem, a zatim su se nad njom iživljavale grupe od desetak pijanih ustaša. Pre razmene silovali su njenu majku, koja je imala oko 60 godina."

- Rat u BiH počeo je ulaskom hrvatskih snaga u Brod i etničkim čišćenjem srpskog stanovništva, celih mesec dana ranije nego što se tvrdi u zvaničnim verzijama sukoba - kaže dr Darko Trifunović sa beogradskog Fakulteta bezbednosti, koji je učestvovao u istrazi zločina u Sijekovcu.

On naglašava da je vojska Hrvatske tada ušla oko 50 kilometara duboko u teritoriju BiH što je, pravno posmatrajući, čist slučaj državne agresije na tadašnju Jugoslaviju, pošto je državnost BiH priznata tek 6. aprila 1992. Trifunović, međutim, tvrdi da se mnogi, čak i u Beogradu, trude da zataškaju činjenice i zločine. Ističe da je kompletna dokumentacija sa imenima zločinaca i žrtava, potkrepljena svedočenjima preživelih, još pre nekoliko godina predata haškim istražiteljima i tužilaštvu BiH, ali da oni ništa ne preduzimaju.

- I srpsko tužilaštvo za ratne zločine je potpuno nezainteresovano, iako bi rasvetljavanjem ovih zločina bila ozbiljno promenjena slika o početku rata u BiH i odgovornosti za sve što se posle desilo. A tu mislim i na odgovornost ljudi iz tadašnje američke administracije koji su nagovorili Aliju Izetbegovića da odbije Kutiljerov plan o kantonizaciji Bosne, iako ga je već potpisao - zaključuje u izjavi za NT Trifunović

Masakr Roma naredio poslanik Prkačin

Jedan od svedoka zločina u Sijekovcu je Sakib Balić, koji je pre nekoliko godina zbog kriminala uhapšen u SAD. On je otkrio da je od leta 1991, kao pripadnik Patriotske lige SDA, bio na obuci u kampovima HOS-a u Splitu i Vrbovcu, posle čega se kao dobrovoljac hrvatske paravojske uključio u rat.

„Jedan od vojnih instruktora u junu i julu 1991. bio mi je Miro Barešić, ustaški emigrant poznat po tome što je 1971. izvršio atentat na Vladimira Rolovića, jugoslovenskog ambasadora u Švedskoj", priznao je Balić, i dodao da su u kampovima učeni da mrze i da treba da se bore za Hrvatsku do Drine.

On je rekao da su ga, kad je odbio da učestvuje u sukobima između Hrvata i muslimana, saborci uhapsili i odveli u logor na heliodromu u Mostaru, odakle je, zahvaljujući Međunarodnom crvenom krstu, prebačen u SAD.

Balić je bio ogorčen na vlasti u Sarajevu, koje su „zaboravile njegove ratne zasluge", pa je počeo da otkriva zločine. Priznao je da je i sam ubijao, ali da Tužilaštvo BiH ne želi da procesuira ratne zločine koje su pripadnici HOS-a počinili nad Srbima:

„Istražne tužioce nije zanimalo svjedočenje o ratnim zločinima počinjenim u Sijekovcu."
Po Balićevim tvrdnjama, bivši poslanik Hrvatske stranke prava u hrvatskom Saboru Ante Prkačin, odgovoran je za zločine nad srpskim civilima u Sijekovcu 1992. i kao glavnokomandujući HOS-a za to područje i za sve ostale zločine počinjene nad Srbima u Brodu.

„Prkačin je bio glavni organizator likvidacije srpskih civila. Tu su još bile jedinice HOS-a iz Ljubuškog, Konjica, te pripadnici Handžar divizije sastavljene od muslimanskih dobrovoljaca", naveo je Balić i naglasio da su u zločinima učestvovale i regularne oružane snage iz Hrvatske.

On je potvrdio da su HOS-ovci presreli i likvidirali Rome koji su na početku rata bežali s područja Srebrenice: „Ante Prkačin je naredio da autobusi, kojima su bili prevoženi Romi iz Srebrenice i Skelana, ne smeju preći na teritoriju Hrvatske. Ljudi iz četiri autobusa, među kojima je bilo najviše djece i žena, likvidirani su i zakopani u masovne grobnice."

 

http://www.nedeljnitelegraf.co.rs/pregled/201/

Судите по делима њиховим…

Судите по делима њиховим…

Тагови: Данас на Балкану, НАТО, Србија, Ставови

Тимур Блохин, Ксения Тошич

24.03.2010, 15:53

 

Пре 11 година, 24. марта 1999., почела је операција под лирским називом „Милосрдни анђео". Она је трајала тачно 78 дана. У међувремену НАТО-армада која је предузела преваспитавање Срба у духу хуманизма,  демократије и човекољубља уз коришћење преко хиљаду авиона, лансирала је више од 10 хиљада крстарећих ракета и бацила 79 хиљада тона експлозива. Погинуло је 2,5 хиљаде цивила, укључујући 89-оро деце. Рањено је 12,5 хиљада лица.  Срушено је 148 стамбених објеката, као и 62 моста, оштећено 300 школа, болница, државних установа и 176 културних споменика. Бомбардовање је довело и до озбиљног загађења животне средине.

Узгред речено, на Западу се до сада верује у званичну верзију, према којој је операција извршена да би се спречала хуманитарне катастрофе. А шта се мисли о томе код нас, у Русији?

Најшире гледиште изнела је историчар-балкансиста Ирина Рудњева.

Бомбардовање не само да је нанело озбиљну материјалну штету земљи, већ је задало и ударац односу Срба према свету - они су душевно сломљени и ма како се власти трудиле да учлане земљу у неку међународну организацију, биће, на жалост, потребно дуже време да се друштво опорави.

 Унеолико слично, али оштрије мишљење изнео је Михаил Јамбајев, колега гђе Рудњеве.

У земљама подвргнутим агресији резултати су из године и годину све јаднији. Биће још јаднији ако на неки начин не интервенишу сасвим чаробне снаге: можда, ће земље-агресори бити приморане да почну да се баве својим унутрашњим пословима и да се повуку са Балканског полуострва.

Штавише, Михаил Јамбајев је сигуран да то још није крај...

Мишљења сам да ће кроз неколико година на Балкану испливати снаге које су довели Американци. Имам у виду терористичку мрежу која ће дестабилизовати Европу. Док Србија прави уступке, док пристаје на даље саморазарање, то се неће прекинути.

Колумниста издања Вадим Трухачов „Правда.ру" види не мање јадне резултате те операције.

Чудан је начин увођења демократије помоћу бомби. А резултат је црна рупа у центру Балкана под називом Косово којом, фактички, управљају бандитски кланови, где су спаљене десетине светиња са  листе УНЕСК-а, где је дошло до етничког чишћења, само не Албанаца, већ Срба и осталог неалбанског становништва. Ето, то је, заправо, сав резултат.

Па ипак, одлучили смо да разјаснимо има ли барем неко у Русији ко види смисао у дотичној НАТО-операцији. Али чак и Илија Јашин, један од лидера либералног покрета  „Солидарност", искрено сматра да је у питању грешка.

Мислим да је то била трагична грешка. По мом мишљењу, то је искомпликовало односе између РФ и САД, и то не на нивоу руководилаца држава, већ на друштвеном нивоу. Врло добро памтим како је почео пораст антиамеричких расположења: био сам ученик вишег разреда и првим баченим бомбама почео је пораст овог негативног односа, па митинзи поред амбасаде САД, и то уз моје учешће.

Уосталом, као доследан демократа западне оријентације, гн Јашин је сигуран да

Милошевићеву диктатуру нису збациле бомбе, нити Американци, већ сами Срби који су хтели његову оставку и који су то издејствовали. Када је НАТО бомбардовао Југославију рад са прозападних, проевропских позиција био је доста тежак, али радујем се што смо тај посао, ипак, обавили.

По мишљењу Леонида Радзиховског, још једног експерта либералне оријентације, има и других резултата бомбардовања.

Но, по мом мишљењу Алијанса је постигла оно што је хтела. Хтела је да прекине етничко чишћење на Косову - етничко чишћење је прекинуто. Друга је ствар што су на Косову локални Срби видели свога Бога. То је истина. И многи Срби су побегли оданде. Тро је такође истина. Е па, то је, заправо, резултат. Што се тиче мишљења да су Срби страшно увређени овим бомбардовањем, безрезервно се слажем са њим.

Заиста, Срби су већином увређени. Али покушали смо да вратимо разговор на колосек постављеног питања - који је задатак Алијанса имала? Тешко да је то било вређање Срба...

Најјаснији и, по нашем мишљењу,  најтачнији одговор дао је експерт-балканиста Георгиј Енгелгарт. 

Кроз 11 година видимо да је НАТО извршио основни задатак пред којим се налазио - југословенска држава више не постоји. Алијанса је постигла своју тоталну војну присутност на Косову   и учврстила своју војну контролу на Западном Балкану. Што се тиче реалних, а не декларативних  задатака, типа заштите људи, права човека и кретања региона путем напретка, они су остварени.

Тешко да се томе може нешто додати. Судите по делима њиховим...

http://serbian.ruvr.ru/2010/03/24/5606277.html

понедељак, 22. март 2010.

Jadrankini hrvatski pravoslavci

Jadrankini hrvatski pravoslavci

Datum: 18.03.2010 19:08
Autor: Drago Pilsel

Obrušila se u utorak na ovoga novinara Jadranka Kosor kukom i motikom, jer sam ulovio jednog njenog funkcionera kako amenuje plan osnutka, to jest, "uskrsnuća" Pavelićeve, odnosno ustaške Hrvatske pravoslavne crkve, a koja se nikako ne može odvojiti od genocida nad Srbima u doba NDH.

Morao sam reagirati promptno, pošto su me iz Banskih dvora optužili da insinuiram i podmećem Jadranki Kosor, to jest, da se ponašam politikantski. I uspio sam. Šef Vladine komisije za odnose s vjerskim zajednicama u RH ministar kulture Božo Biškupić priopćava da neće podržati ustaštvo, "kao što ga (njegova komisija op. D.P.) nikada dosad nije podržavala".

U priopćenju ministra kulture i predsjednika Komisije Bože Biškupića stoji da je Komisija uvijek osuđivala ustaštvo i bilo kakve pokušaje u tom smjeru, te da ne podržava nikakve udruge ili organizacije koje bi zagovarale ideologiju iz vremena NDH. Također, ministar Biškupić ističe da Hrvatska pravoslavna zajednica nije evidentirana, niti je Komisija podržava, "kao što ne podržava niti jedan oblik ekstremizma". U Komisiji su naglasili i to da imaju jako dobre odnose sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

Da pojasnim zašto su se uznemirili duhovi u Banskim dvorima. Tajnika Komisije za vjerske zajednice RH Franju Dubrovića odnosno njegova šefa, ministra kulture Božu Biškupića smeta to što sam ih ulovio kako daju podršku neoustašama iz Hrvatske pravoslavne zajednice, koji pak planiraju obnovu Pavelićeve Hrvatske pravoslavne crkve, pa je tajnik Komisije Franjo Dubrović reagirao na jedan moj komentar na istarskome portalu RegionalExpress.hr pod naslovom "Vladino poželjno ustaštvo". U tom sam komentaru prenio izjavu Franje Dubrovića o namjerama Hrvatske pravoslavne zajednice, a koja je objavljena prošle subote u "Slobodnoj Dalmaciji" i koja glasi ovako: "Nakon pisma vladika Fotija i Gerasima premijerki provjerio sam njihovu internet prezentaciju i utvrdio da nema ništa sporno, osim svojatanja manastira Gomirje i lika Nikole Tesle."

Ta izjava i dalje stoji na portalu "Slobodne Dalmacije", u članku "Povijest se ponavlja - Nakon 65 godina 'uskrsnuli' hrvatski pravoslavci", a kojeg potpisuju kolegica Lada Kalmeta i kolega Saša Horvat, pa se može provjeriti da ja Dubrovićevu izjavu nisam izmislio. Potonji kolega mi je objasnio da je izjavu Franje Dubrovića našao u članku beogradskih "Večernjih novosti" i da to nije izjava koja je dana "Slobodnoj Dalmaciji" kako sam ja to na prvi mah zaključio. To ne mijenja stanje stvari. Štoviše, pogoršava ih na štetu Franje Dubrovića i ministra Bože Biškupića.

Naime, brzom pregledom weba, ako se na Google-u ukuca "Hrvatska pravoslavna crkva, Franjo Dubrović", bez poteškoća se nađe inkriminirana izjava koja je objavljena na portalu beogradskih "Večernjih novosti" 11. februara 2010, u 12:39, i koja se također nalazi na portalu Hrvatske pravoslavne zajednice ( www.hrvatskipravoslavci.com ). Pola sata nakon što je sporni članak objavljen u "Večernjim novostima", informativna agencija Srna je distribuirala taj članak i Dubrovićevu izjavu tako da Franjo Dubrović mora, ne demantirati mene, nego, ako misli da još može, beogradske "Večernje novosti" i agenciju Srna, odnosno, stotinak medija koji su tu izjavu preuzeli baš kao što ju je prošle subote preuzela i objavila "Slobodna Dalmacija".

A da ne bude ikakvih dilema kako Franjo Dubrović obmanjuje javnost (kaže se, zapravo, "laže"), evo sadržaj članka u beogradskim "Večernjim novostima ("Osniva se Hrvatska pravoslavna crkva?") i sporne izjave za koju će možda reći da je izmšljena. Kolege u Beogradu tvrde na nije! U navedenom članku piše: "'Hrvatska pravoslavna zajednica mogla bi za pet godina biti registrovana kao crkva, ukoliko bi za to podnela zahtev', smatra sekretar Komisije za odnose sa verskim zajednicama Ministarstva kulture Hrvatske Franjo Dubrović. 'Posle pisma vladika Srpske pravoslavne crkve Fotija i Gerasima premijerki Jadranki Kosor, proverio sam njihovu internet prezentaciju i utvrdio da nema ništa sporno, osim svojatanja manastira Gomirje i lika Nikole Tesle. Hrvatska pravoslavna zajednica može da se registruje, ali još nije podnela zahtev", rekao je Dubrović za 'Večernje novosti'. Dubrović je objasnio da je, prema hrvatskom zakonu, za registraciju potrebno da udruženje postoji pet godina i da ima 500 vernika..."

Ako ovo nije dovoljno, napisao sam, ako nije uočeno kako se čelnici Hrvatske pravoslavne zajednice hvale što su dobili "zeleno svjetlo" od Vlade za osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve (sve je to na njihovom portalu, www.hrvatskipravoslavci.com , pa molim glasnogovornika Vlade Hrvatske da mrdne dupetom), eto vam i još, gospodo iz Banskih dvora. Pa demantirajte do mile volje. Franjo Dubrović je poslužio i za članak kolege Darka Pavičića u zagrebačkom "Večernjem listu" od 14. marta, koji ima ovaj naslov: "RH će, poštujući zakon, priznati Hrvatsku pravoslavnu crkvu". Dubrović je, naime, u ime Vlade Jadranke Kosor, izjavio: "Pravila su za sve ista, pa svatko tko se želi evidentirati kao vjerska zajednica mora kao udruga čekati pet godina i imati najmanje 500 vjernika".

Dakle, gospodin Franjo Dubrović ništa nije demantirao. Ne uspijevaju to ni diletanti iz Banskih dvora. Dubrović i njegovi adlatusi na Markvom trgu samo pokušavaju zataškati skandaloznu podršku projektu Hrvatska pravoslavna crkva zbog čega sam, s potpunim pravom, Dubrovićevu izjavu tretirao kao oblik ustaštva koji je poželjan Vladi Jadranke Kosor i ministra kulture Bože Biškupića. Franjo Dubrović ne samo što je kolegama u Beogradu izjavio da ne vidi "ništa sporno" na internetskoj prezentaciji Hrvatske pravoslavne zajednice, nego je izjavio da bi Hrvatska pravoslavna crkva mogla biti registrirana ako ispuni uvjete propisane zakonom. Ovime zaključujem da je Franjo Dubrović: politička štetočina i budala. Budala koja još i nevješto laže.

Epilog: Jadranka Kosor se naljutila na ministra Biškupića, a ovaj je oprao sirotog Dubrovića. Sada se svi prave kao da skandala uopće nema i vrlo je zanimljivo promatrati kako se u uredu Jadranke Kosor pokušava sanirati šteta. O nikakvom se zelenome svjetlu ovdje, reći će u Vladi, ne govori. Pa, naravno! Gospođo Kosor i gospodine Biškupiću, prošli ste antifašistički i civilizacijski semafor po crvenom svjetlu. Ja tomu samo dodajem kako se valja nadati da će vam građani uskoro oduzeti vozačku dozvolu

http://www.nezavisne.com/kolumne/vijesti/55268/Jadrankini-hrvatski-pravoslavci.html

Србија разговара: Душан Јањић и Ђорђе Вукадиновић

Србија разговара

Како ће Србија наступати на регионалним скуповима

Душан Јањић: У изолацији ћемо јести корење. – Ђорђе Вукадиновић: Кооперативни смо, а близу корења

 

Душан Јањић и Ђорђе Вукадиновић

Док смо са саговорницима „Политике", политичким аналитичарима Ђорђем Вукадиновићем и Душаном Јањићем, у петак после подне разговарали о томе како би Србија требало да поступа у вези с регионалним скуповима на којима учествују и представници Косова, још није било познато да ли ће се председник Борис Тадића запутити на Брдо код Крања. Сличан изазов Србију чека ускоро на конференцији ЕУ у Сарајеву, али и на бројним регионалним скуповима. Иако се чинило да влада неподељено мишљење да Србија губи ако не учествује у регионалним форумима, један од саговорника сматра да у томе има и предности.

Вукадиновић: Прилично је јасно шта се губи, око тога нема велике дилеме, јер ако нисте за столом, онда лако можете да завршите на столу. Али не верујем да је велика срећа ићи увек и по сваку цену, поготово ако то присуство представља политичко или макар симболичко жртвовање националног и државног интереса. Ако није обезбеђен асиметричан статус председника српске и косовске стране, онда је боље не учествовати, јер се тиме шаље порука да се не пристаје на ту врсту уцене која вас де факто навлачи на признавање независности Косова.

Јањић: Сигурно је да нико не напушта неку политику све док има профит од ње. Тадић и круг око њега се не би тако понашали када би мислили да је штета од неучествовања већа од, да кажем, добити. Е сада, питање је шта се калкулише, а ми то не знамо јер ово није демократска власт. У демократском друштву црта испод које се не иде, па макар трпели и штету, некако сазре као одлука грађана, а у недемократским друштвима то раде затворене елите, као што су то радили око Коштунице и Тадића, па сад само око Тадића.

Политика: Можда та елита ни нема намеру да пређе црту?

Јањић: Са овом економском кризом која је код нас специфична и која већ почиње да подрива унутрашњу снагу Србије, они су већ прешли једну црту, тако да тај тврди одговор у међународној блокади почиње да доноси контру. Ко је био по ушима Тадића да прихвати кипарски модел, што није прихватио македонски? Македонци не учествују где нису Република Македонија и они имају услов, али они имају разне флексибилне варијанте. Кипарски модел је чак тврђи од кинеског кад је у питању Тајван.

Политика: Како би изгледало неко такво креативно решење на нашем примеру?

Јањић: Видите, Дачић је био на састанку против организованог криминала у Тирани, на коме је морао да присуствује због сопственог интереса, интереса Србије и притиска Америке. У моменту када је ушао косовски председник, он је једноставно напустио салу. То је модел који је имала Коштуничина влада када људи с Косова нису имали потпис Унмик. Сада смо ушли у фазу у којој се и унутрашња и спољна политика воде по интересу врло уске групе људи, она де факто води ка изолацији, ка онемогућавању примене међународних стандарда, а нисам уопште сигуран да је патриотизам у питању.

Вукадиновић: Проблем је што су неке ствари наопако урађене. Реакција на независност није била оштра и јединствена и зато сада, када ова влада повлачи потезе који су елементарно неопходни или минимални, то се доживљава као скандал у делу међународне заједнице, а део гласача саме коалиције помало је збуњен. Дакле, неко је посејао нереално очекивање код међународне заједнице, као што је она претходна влада посејала нереална очекивања код људи на Косову да независност може бити спречена. Последице су врло сличне: разочарење и љутња, с тим што љутња косовских Срба не кошта много, а љутња ових западних фактора, богами, уме да заболи. Али ја не мислим да због тога треба одустајати од те политике.

Политика: Како би Србија требало да се понаша у вези са учешћем на самиту ЕУ у Сарајеву?

Јањић: Кад упаднете у ћорсокак свако питање се завршава на исти начин или се направити преседан, као што је урадио Дачић. Али није то проблем, проблем је добрим делом оно што је рекао Ђорђе, проблем је у зачећу. Осим у религији, не постоји безгрешно зачеће. У овом конкретном случају говоримо о властима које су инсталиране 2000. године. Тада је апсолутно пренаглашена улога амбасада на унутрашњополитичкој сцени Србије. Ви видите како бесно ти амбасадори дају изјаве. Мени је жао што се мени више свиђа, на пример, изјава руског амбасадора о непоузданости инвестирања овде, него изјава мог премијера Цветковића, јер је руски амбасадор убедљивији. Дакле, потпуно се слажем да су нека очекивања овде нарасла, не зато што су Руси или западњаци зли људи, него што су очекивали неки узврат за оно што су помагали или мислили да су помагали.

Политика: Па, не можемо сада само да говоримо о прошлости, шта даље?

Јањић: Ако вам је неко одсекао ногу, немојте да играте тенис, промените правила игре. Ако већ ова влада има обавезу према западу или према Русији (а видим по љутњи руског амбасадора да Тадић има и према Русији), поштеније, боље и сигурније за вас и за државу је да отворите, на пример, преговоре с Бриселом о томе како ћемо даље да управљамо проблемом Косова а да нам не буде стално испостављан као услов за сваки корак ка ЕУ.

Вукадиновић: Мени се чини да је неопходна одређена врста одлучности, макар и закаснеле, с обзиром на нејасне сигнале који су слати или бар тако схваћени негде на западу. Знам да амбасадори у Београду неће бити одушевљени, али то ће постати нова политичка чињеница с којом ће морати да рачунају. Тачно је да ће се у нашој јавности онда махати страхом од изолације Србије, али та опасност, барем када је о региону реч, није превише реална. Уосталом, снови о регионалном лидерству свакако не иду преко пристанка на понижавајући третман у регионалним сусретима.

Јањић: Тадић се сада увезао у чвор и нема више избора. Он мора или да пресече чвор, или да, не знам шта. Можда се нећемо договорити око мера, али ја ћу рећи неколико конкретних ствари које треба урадити. Прво, треба коначно водити политику у интересу Срба који доле живе. Ако смо Србе доле продали за визну либерализацију, хајде онда барем да им омогућимо да с папирима који им се издају могу слободно да се крећу у неким земаља. Зашто не могу без виза да уђу у Словачку, када она већ није признала Косово. У њиховом интересу је и да коначно разрешимо цео онај пакет из 2003. о техничком дијалогу: струја, повратак, имовина, престанак тортуре нарко-мафије у Северној Митровици. Ако студентски град браните с три прстена полицајаца, ако је мајкама главни проблем како да им деца не заврше као наркомани, како ће било шта даље.

Политика: Слажете ли се да разговори о овим темама не значе признање?

Вукадиновић: Разговори о техничким стварима као што су струја или борба против криминала јесу нешто што је потребно водити широм Србије и широм Балкана, а ја нисам сигуран да је Северна Митровица ту једино, а поготово не главно, жариште наркоманије. Мене мало брине, не мислим да то сада ради Душан, али често у нашем невладином сектору влада помало сумњива брига, односно да се под фирмом бриге за Србе на КиМ заправо предлажу мере које значе признање независности Косова. Када је реч о пасошима, рецимо Републике Косово, не би смело бити уступака јер је то пример мере која би ишла ка признању.

Јањић: Овде је само питање да ли ћемо ми и даље, у име великих прича, стално да демонстрирамо немоћ, да испостављамо полако да је све завршено, да постоји завера, као нешто се јогунимо а у ствари предајемо Косово, јер погледајте како ствари иду на терену. Политика о Косову мора да се извуче из уског круга људи који ову земљу трагично воде. Ако се та политика не промени Косово је изгубљено.

Вукадиновић: Ја мислим да је Косово изгубљено ако се прихвати тај капитулантски став по којем се сваки захтев сваког амбасадора сваке чланице ЕУ, а камоли неког секретара не дај боже европског, схвата као Свето писмо и објава божанске воље. Онда не да је Косово изгубљено, онда је изгубљено и много више ствари, пре свега и позиције Срба у Републици Српској, а вероватно је и питање шта ће бити с неким другим деловима земље. Може то неко звати паранојом или завером, али је потпуно јасно да сви ти амбасадори траже добросуседске односе, или питају где су нам границе с којима хоћемо да аплицирамо. Поента је у томе да се нама тражи де факто признање КиМ и да се свако противљење том имплицитном признању сматра јако лошим и погубним.

Политика: Шта бисте ви конкретно урадили?

Вукадиновић: Можемо сарађивати на конкретним техничким питањима, од криминала до струје и сличних ствари на терену, а када је реч о односима у региону и с Бриселом, онда се чврсто мора истрајавати на ставу, макар то понеки пут захтевало напуштање састанка или недолазак, да не могу делегације Београда и Приштине имати равноправан статус. Ако ЕУ није стало до Србије, неће нам помоћи и да прихватимо све услове.

Јањић: Мислим да би дипломатија требало да проучи искуство Македоније, да се не држе само кипарског модела у бојкоту институција и непризнавању. Кад је у питању унутрашња политика неопходна је реорганизација с фокусом на јачању људи који доле живе, а не викенд политичара, и да се заједно с њима уђе у решавање техничких проблема,

Вукадиновић: Ја бих рекао управо супротно: потребно је сада коначно показати мало чврстине да би се створио простор за неке озбиљне преговоре. Мислим да су владе у Београду у последњих 10 па и више година показале превише кооперативности не само када је реч о Косову него уопште.

Јањић: Добро, али онда не тражимо паре од ММФ-а за санацију буџета, не тражимо онда новац од ЕУ за помоћ, не очекујмо онда Цефту. Ако хоћете чврстину, онда поштено реците грађанима, као што је својевремено рекао председник СФРЈ Бранко Костић, јешћемо корење.

Вукадиновић: Последњих 10 година смо веома кооперативни, па смо опет близу тога да једемо корење.

Биљана Митриновић

 

[објављено: 22/03/2010]

stampanje  posalji prijatelju



пошаљите коментар | погледајте коментаре (51)

 

http://www.politika.rs/rubrike/Politika/Kako-ce-Srbija-nastupati-na-regionalnim-skupovima.sr.html