Претражи овај блог

четвртак, 27. јун 2019.

Treba li Srbiji članstvo u EU ili je dovoljan „vrabac u ruci“?

dw.com

Treba li Srbiji članstvo u EU ili je dovoljan „vrabac u ruci"? | DW | 27.06.2019

Deutsche Welle (www.dw.com)

5-6 minutes


EU se pretvara da hoće proširenje, a kandidati sa Balkana se ponašaju kao da se za to pripremaju, piše švajcarski novinar Andreas Ernst. Tu ciničnu igru treba prekinuti i naći drugi model da se Balkan veže uz EU.

„'Evropska perspektiva' koja je obećana regionu 2003. u Solunu ostaje tačno to: perspektiva. Nakon pristupanja Slovenije 2004. i Hrvatske 2013. o pristupu pregovaraju samo Srbija i Crna Gora, a i to ide tempom puža. Ostale zemlje čekaju još dalje od vrata", piše ugledni švajcarski Noje cirher cajtung (NZZ).

Novinar tog lista Andreas Ernst, odličan poznavalac Balkana i ranije dugogodišnji dopisnik iz Beograda, piše da se u šest država iz evropske čekaonice oseća frustracijajer Evropska komisija i „pojedine države članice" uvek iznova daju obećanja koja „ne žele ili ne mogu da održe".

Kao primere Ernst navodi što Kosovo i dalje čeka na bezvizna putovanja te što Severna Makedonija ni nakon dogovora sa Grčkom i promene imena nije otpočela pristupne pregovore. Napredak obe te zemlje je preporučila Evropska komisija.

„Briselska diplomatija se angažovala i žmurila na jedno oko čak i kada je parlamentarna potvrda sporazuma (sa Grčkom) u Skoplju došla uz ucenjivanje jednog broja poslanika. Brisel je slavio ugovor o imenu zemlje kao istorijski", piše Ernst.

U tekstu se dodaje da su ipak Francuzi i Holanđani bili protiv početka pregovora kada je na samitu EU sredinom juna došao trenutak da Makedonci naplate trud. „To se slobodno može nazvati kršenjem date reči", piše švajcarski novinar.

„Proces se predstavlja kao meritokratski – reforme koje sprovode zemlje-kandidati treba honorirati integracionim koracima – ali je u stvari visokopolitičko polje u kojem vlasti država članica pre svega misle na svoje birače. A ti birači su, uz izuzetak nekih istočnoevropskih zemalja, skeptični ili čak protiv kada se radi o proširenju EU", piše NZZ.

Pošto je već tako, dodaje se u tekstu, evropski političari su „izmislili svakojake rezervne programe" poput Berlinskog procesa. „Sastaje se po konferencijama, priča se o privrženosti reformama, infrastrukturnim projektima i programima pomirenja kroz saradnju mladih. Ali sve to uglavnom ostaje bez učinka."

Konferencija zapadnobalkanskih zemalja sa liderima Nemačke i Fancuske u aprilu 2019. u Berlinu

Prema mišljenju Ernsta, došao je trenutak za istinu koja ponekad može da pomogne čak i u politici. A on smatra da istina glasi ovako: „U dogledno vreme neće biti proširenja na zapadni Balkan. Za to nedostaje političke volje u EU, ona je previše okupirana sobom. Ali manjka i na strani kandidata koji tek donekle teže pravim reformama."

Na Balkanu „nezavisno pravosuđe, efikasna uprava ili raznovrsni medijski krajolik nisu u interesu političkih elita. One bi mogle da budu opasne za moć 'stabilokrata'. Dugovečnost njihovih režima počiva na jakim klijentelističkim mrežama. Od njih profitiraju hiljade ljudi – ali ne zbog dobrog rada, nego zbog lojalnosti."

To je, piše Ernst, „cinična igra: EU se pretvara da hoće da primi kandidate, a ovi se ponašaju kao da se za to pripremaju. Jedni proziru druge i znaju da su prozreni. Šta učiniti? Najgora opcija je da se nastavi kao do sada. Verodostojnost je retka roba u ovakvim odnosima, a ovde postoji opasnost da je sasvim nestane."

Zato autor smatra da treba tražiti drugačije modele integracije „koji su sprovodivi u roku od nekoliko godina, a ne decenija". „Vremenski brzo ostvariv cilj je važan kako bi se ponovo ojačao uticaj Evropljana u regionu. Bolje vrabac u ruci nego golub na grani: brzo dostižno delimično uključenje motiviše jače nego daleko neizvesno puno članstvo."

Na taj način bi, navodi se u švajcarskom dnevniku, bio ograničen i uticaj drugih sila na Balkanu, poput Kineza, Rusa i Turaka koji sada „profitiraju od evropskog manjka verodostojnosti".

-pročitajte još: Balkan u fokusu nemačkog predsedavanja EU

Ernst veruje da novi modeli integracije moraju da se koncentrišu na ekonomiju kako bi se životni standard približio onome u EU te prestalo masovno iseljavanje dobro obrazovanih. „Region je sada ekonomski jeftina proizvodna traka Evropljana", piše on.

Jak privredni rast bi, navodi se, podstakao i demokratiju i pravnu državu. „Autoritarni režimi na Balkanu cvetaju jer nema jakih građanskih društava. EU je decenijama pokušavala da uz pomoć nevladinih organizacija izgradi civilno društvo. To je propalo."

„Verovatnije je da bi politikom privrednog rasta za par decenija opet nastala srednja klasa koja je samouverena i dovoljno jaka da sama traži prava i učešće u političkom procesu u ovim zemljama. Tada će doći i trenutak da se teži punom članstvu u EU", zaključuje se u tekstu NZZ.

priredio Nemanja Rujević

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

 

уторак, 25. јун 2019.

Kosovo – u čiju korist?

danas.rs

Kosovo – u čiju korist?

Piše: Aleksandar Milošević

4-5 minutes


Od početka godine do kraja aprila, kosovske takse su srpsku privredu koštale 132 miliona evra, kako pokazuju zvanični podaci.

Sada je već kraj juna, pa čak i da prištinskoj statistici sasvim i ne verujemo – jer srpske robe na Kosovu ima – jasno je da je ceh ipak poveliki.

Kome je otišao taj novac? Otišao je Evropskoj uniji. U istom tom periodu od januara do aprila, dok je srpski plasman na Kosovo padao u provaliju duboku 132 miliona evra, evropski izvoz na KiM je munjevito uzleteo za čitavih 120 miliona evra. To znači da su srpske firme zamenile evropske.

Stari Rimljani su imali izreku „Cui bono?" – „U čiju korist?". Amerikanci imaju „Follow the money" – „Prati trag novca", a mi u Srbiji, dosta tipično za ovo podnevlje, imamo elegantnu „Za čije babe zdravlje?".

Da li je to onda možda odgovor na pitanje otkud takva nemoć Evropske unije prema Prištini kad treba pritisnuti Haradinaja da ukine takse? Hajmo reći da je i ovog puta Kosovo sui generis i da to nije slučaj. Da ovde treba da zaboravimo sve tri narodne poslovice, od Rima do Amerike. Da ne pratimo novac, da ne pitamo u čiju korist, a još manje da se interesujemo za babu. Ali, kako da rešimo sledeću evrodilemu?

Kad je Brisel odlučio da Rusiji uvede sankcije, to je ovde viđeno kao prilika za našu privredu da pojača izvoz na daleko bratsko tržište. Prilika baš i nije preterano iskorišćena, ali su nam evropski zvaničnici jako zamerili na nameri da se okoristimo od njihove nevolje. Samonametnute, ali ipak nevolje. Kako mi to hoćemo da budemo deo EU, a spremni smo da zaradimo na tome što njihove firme ne mogu da izvoze u Rusiju? Šutiramo ih dok su na kolenima.

Srbija se na to nije mnogo obazirala (a i šut joj je slab), ali je nad njom ostala senka moralnih gorostasa iz zapadnih prestonica.

A šta imamo sad? Kad je Kosovo uvelo takse Srbiji i saseklo naš izvoz, Brisel nije našao za shodno da ostane veran svojim načelima. Da se ne zaleće u slobodan prostor. Da ne zarađuje na tuđoj nevolji. Da nas nauči evropskim vrednostima. Ne – što smo mi ispustili, oni su uhvatili.

Ovo u stvari i nije toliko kritika EU. Ovo je konstatacija stvarnosti. Biznis koristi prilike koje mu se pružaju. To je u njegovoj prirodi, kao što bi trebalo da je u prirodi politike da podržava svoj biznis u inostranstvu. Onako kao kad Angela Merkel okrene Aleksandra Vučića da mu čestita na fabrici ZF-a u Pančevu. Maloj fabrici za ZF, beznačajnoj za Nemačku. Ali Merkel zove. Ista stvar je s taksama. Mala korist za EU, ali i tako mala, nekakva je. Isto s srpskim izvozom u Rusiju – beznačajan za Evropu – ali zovu. Ali negoduju. Zameraju. Iako je kosovsko tržište dovoljno malo da ni Srbiju ipak nije naročito teško pogodio njegov, uslovno govoreći, gubitak, za nas je neuporedivo značajnije nego za EU te i nas neuporedivo jače pogađa evropski ulazak na kosovsko tržište nego što EU pogađa naš ulazak na rusko. Dakle, njima bi bilo lakše da ostanu „principijelni".

Jedini nauk je na kraju da je jedini princip interes. Cui bono? Follow the money. Za čije babe zdravlje?

Sigurno je da EU nije svoj stav po pitanju taksi primarno odredila svojim ekonomskim preimućstvom. Stvarno je to suviše malo tržište za tako nešto. Ali, hajmo zamisliti obratnu situaciju: da je Kosovo donelo meru koja umesto da koristi, Evropskoj uniji šteti 120 miliona evra. Da li bi onda ipak bili agilniji? Da li bi Merkel tamo zvala kao što zove ovde. Za ZF, za Rusiju, za svaki nemački interes.

Ako mislite da ne bi, ako mislite da bi sve bilo isto, ako mislite da je privredni efekat nebitan, hajmo onda zaustaviti kamione koji preko Srbije idu na KiM. Videćete kako od beznačajnog troška od 120 miliona evra zvrje telefoni i bole uši.

Principijelno.

 

понедељак, 24. јун 2019.

PRVI SUDIJA UNMIKA NA KOSOVU: Amerikanci skrivali zločine Albanaca

novosti.rs

PRVI SUDIJA UNMIKA NA KOSOVU: Amerikanci skrivali zločine Albanaca

D. VUJIČIĆ

5-7 minutes


| 24. jun 2019. 22:00 | Komentara: 0

Prvi Unmikov sudija na Kosovu za "Novosti": Trgovinu organima prijavio sam Karli del Ponte, ali se ona nije obazirala. U vreme Kušnerove administracije o svemu se pitao njegov zamenik Džek Kovi

DIVIM se Srbima koji su ostali na Kosovu. Oni od 1999. nisu dobili šansu da žive kao normalan svet, mada su pojedine jedinice Kfora mnogo činile da ih zaštite. Lično verujem da se mnogi međunarodni činovnici koji su se našli na KiM u misijama Unmika i Kfora danas stide kad se sete tih dana.

Ovako, ekskluzivno za "Novosti", govori švedski sudija Krister Karphamar, koji je bio imenovan kao prvi strani delilac pravde u južnoj srpskoj pokrajini krajem 1999. godine. Karphamar, koji je nedavno u Švedskoj objavio knjigu "Sudija u zemlji bezakonja", pišući o svojoj karijeri na Kosovu od 1999. do 2011. godine, priznaje da je njegova služba na KiM u pravosudnom smislu "bila sazdana iz niza manjih i većih katastrofa". Kako ističe, kod najkrupnijih slučajeva pokušaja procesuiranja Albanaca za zločine, po pravilu su se pojavljivali "glavni igrači na KiM - Amerikanci koji su uticali da se zločini sakriju, a ubice puste".

- Posle donošenja Rezolucije SB o uvođenju stranih sudija u pokrajinu, odmah posle rata bio sam prvi stranac koga je Bernar Kušner, tadašnji šef civilne misije UN na KiM, imenovao na tu funkciju. Prvi veliki slučaj bio je napad OVK na autobus UNHCR-a koji je prevozio Srbe, 3. februara 2000. godine, kada je poginulo dvoje ljudi, a gotovo svih 47 drugih, uglavnom žena i dece, pretrpelo traume za ceo život. Tom prilikom francuski vojnici iz sastava Kfora, koji su vodili istragu, zarobili su nekoliko osumnjičenih. Međutim, usledile su demonstracije Albanaca, sa žestokim nemirima, u kojima je uhapšeno još njih 49. U tim okršajima su ranjena i dva Francuza i trebalo je da sudim Albancima. Nije, međutim, do toga došlo, jer je francuski general tražio hitno puštanje na slobodu pritvorenih. Dobio je pretnje da će Albanci napasti njegove trupe.

PROČITAJTE JOŠ - AMERIKANAC SNIMA FILM O TRGOVINI ORGANIMA NA KOSOVU: Zločini iz "žute kuće" ne zastarevaju

* O trgovini organima otetih Srba čuli ste od dr Zorana Stankovića kada je ekshumirana masovna grobnica u Dinarcu?

- Naravno da sam o svemu obavestio Karlu del Ponte, tadašnjeg glavnog tužioce Haškog tribunala, ali ona nije bila zainteresovana za to.

* Istraživali ste i slučaj napada na autobus "Niš- ekspresa" kod Podujeva, februara 2001, kada je poginulo 12, a ranjeno 43 Srba?

- Glavnog osumnjičenog za ovaj napad, Fljorima Ejupija, odmah je uhapsila policija Unmika i to na osnovu DNK tragova. Međutim, iz meni nepoznatih razloga, umesto da je čekao istragu u pritvoru UN, američki Kfor ga je odveo u "Bondstil" odakle im je navodno pobegao. Ne znam kako je pobegao, čuo sam da ga je obučavala CIA, a poslednje informacije o njemu sam dobio 2012, da živi mirno u Podujevu.

*Da li je bilo još slučajeva kada su Amerikanci "umešali svoje prste"?

- Sećam se kada su kod mene došli visoki britanski oficiri iz sastava Kfora tražeći savet. Naime, njihova patrola je u blizini administrativne linije sa centralnom Srbijom kod Podujeva naletela na grupu pripadnika OVK naoružanih automatima i bombama koji su krenuli u napad na srpske kuće. Zaustavili su ih, i kada su pokušali da razoružaju bandite, pojavili su se američki vojnici koji su im naredili da ih puste. Ti ljudi su izvršili napade na srpske kuće, a frustrirani Englezi su pitali šta da rade... Nisam mogao ništa, tu je bio nadležan Kfor, a oni su to posle rešavali mimo Unmika.

* Često položaj međunarodnog sudije na KiM opisujete kao veoma težak?

- Da, zato što se u Kušnerovo vreme na KiM o svemu pitao njegov zamenik, Amerikanac Džek Kovi. On je bio taj koga je komanda Kfora bespogovorno slušala, a bez vojnika NATO, Unmikovi policajci su bili nemoćni.

PROČITAJTE JOŠ - DIK MARTI, EKSKLUZIVNO ZA "NOVOSTI": Ne zna se cela istina o zločinima na KiM

* Interesovala vas je i pozadina NATO bombardovanja naše zemlje?

- Od najviših američkih starešina sam čuo da je bombardovanje Srbije bilo pripremljeno od njihovih obaveštajnih agencija, sa ciljem da se Kosovo odvoji od centralne Srbije i da se tamo uspostavi vojna baza njihovih snaga. Kampovi koje su imali po zapadnoj Evropi u to vreme su im postali skupi, a tada je bio potpisan i ugovor sa Nemačkom da se američka vojna efektiva, posle više decenija, u toj zemlji znatno smanji.

VELIKIMA USTA PUNA LjUDSKIH PRAVA

- JEDNA od poruka moje knjige je da pokaže da su velikim silama usta puna ljudskih prava i demokratije, samo dok to ne dotakne njihove vlastite interese - kategoričan je Karphamar. - Druga poruka knjige je da ukaže na strašnu korupciju unutar UN i da rasvetli mehanizme kako pripadnici UN iz najmoćnijih zemalja sveta, zapravo, zloupotrebljavaju Svetsku organizaciju. Na kraju, hteo sam da napišem i kako sam bio pogođen svom tom korupcijom i nepravdama.

NIŠTA OD SUĐENjA

KADA je u pitanju izveštaj Dika Martija i sud u Hagu za ratne zločine Albanaca, Karphamar je pesimista:

- Prošlo je 10 godina od Martijevog izveštaja, a 20 godina od kada su se ti zločini dogodili. Nije realno očekivati da će se Albancima suditi.

 

субота, 22. јун 2019.

Украдена историја

politika.rs

Украдена историја

Милош Ковић

5-6 minutes


Пре неколико година, у Турској, путовао сам туристичким аутобусом од летовалишта на обали до древног Ефеса. Водич, симпатични млади Турчин, говорио нам је о дугој историји овог знаменитог града и Мале Азије. Хетити, Персијанци, Римљани, Турци Селџуци, крсташи, па опет Турци Османлије… Убрзо сам приметио да у тој лепо испричаној причи нешто недостаје. Успео је да не помене Грке, народ који је Ефес основао, у њему живео скоро два и по миленијума, који је ту истребљен већ у 14. и 15. веку, да би у целој Малој Азији био уништен у геноциду, од 1914. до 1922. године.

Помислих да га, загледан кроз прозор, нисам слушао довољно пажљиво. Али не, нисам се преварио. Прошли смо кроз цео Ефес и стигли до излазне капије, где су насртљиви продавци сувенира већ почели да нас прогоне, а реч „Грци"или „грчко" није се зачула. Коначно се представих и упитах зашто ниједном, у тих неколико сати, није поменуо народ који је овај град основао и учинио га славним? Није се збунио: „О, је ли могуће, опростите, наравно, то ми је промакло". Пошто смо ушли у аутобус, релаксирано ми је, у микрофон, захвалио на подсећању и саопштио путницима да су Ефес основали Грци и миленијумима у њему живели.

Док смо шетали кроз рушевине Ефеса, у свести ми је одзвањао звук некаквих једноличних, тупих удараца. Док смо се возили ка летовалишту, у једном тренутку, схватио сам одакле долазе. Били су то ударци гумене лопте о зид Богородице Љевишке у Призрену. Те 1997. гледао сам албанског дерана који је, са чудном упорношћу, шутирао лопту у зид древне српске светиње, стиснуте између кућа локалног становништва. Звуци тих удараца били су као ритам неке претеће корачнице, која као да је хтела да најави затирање српског наслеђа на Косову и Метохији. Гледао сам у Ефес, слушао турског водича и питао се да ли ће овако албански водичи једног дана да воде туристе кроз Призрен, Пећ и Приштину? Прећуткујући народ који је те градове подигао да би у нашем добу био уништен и протеран.

Неколико година после овог ефеског искуства, поново сам био у Призрену. Шетао сам централним градским улицама и слушао водиче. Равнодушно су пролазили поред спаљених српских кућа и полуразорене Призренске богословије. Ишли су улицама којима је, колико јуче, текла крв њихових становника. Србе нису помињали. О њима је, на француском, говорио само један момак. Србин, како сам после сазнао.

Прошао сам касније и Албанију, од Скадра до Саранде. Тамо су систематски обрисани сви трагови присуства српског народа. Када један народ уништите, онда остатке његове културе само преименујете. После разарања српских цркава и споменика 1999. и 2004, то је покушано са српском баштином на Косову и Метохији – њено преименовање, у Унеску, у косовско културно наслеђе. То се данас покушава и са српском саборном црквом Светог Николе у Новом Брду, на чијим остацима „косовска влада" и њени немачки спонзори хоће да „обнове" католичку цркву.

Модел преотимања и преименовања увелико се примењује у Црној Гори. Оно што се сада тамо догађа, међутим, није се збивало ни под Османлијама, Хабзбурговцима, или италијанским фашистима. Држава, коју воде бивши Срби, најављује да ће Српској православној цркви преотети цркве и манастире изграђене пре 1918. године. Ако се то заиста догоди, последице се тешко могу предвидети и преценити.

Шта чини српска академска историографија? Њени ресурси нису безначајни – реч је о неколико универзитета и института. Уместо да се саберу и удруже снаге у раду на темама које су нечији интереси учинили отвореним и спорним, унутар струке у току су нечувени прогони и чистке. Већ је промењена „крвна група" централне академске историографске установе, која одређује научну политику у целој земљи, Одељења за историју Филозофског факултета у Београду. Потврдило се да ту није била реч о личним сукобима него о системском обрачуну који води ка успостављању превласти хашке интерпретације српске историје у самом Београду. Сада се већ забрањују јавна реч и слобода говора. Потписник ових редова добио је, због „вербалног деликта", пет судских тужби од клике са одељења (Николе Самарџића, Дубравке Стојановић, Радоша Љушића, Владе Станковића и Синише Мишића). Оно је сада под контролом историчара који Србе називају „биолошким отпадом" и иступају као идеолози црногорског режима (Никола Самарџић), који проповедају филозофију „клечања пред јачим" (Радош Љушић) и залажу се за независно „Косово" (Самарџић, Љушић, Стојановић).

На овом месту, у својој првој колумни („Политика", 28. новембар 2016), предлагао сам да српско министарство просвете хитно формира стручне тимове, који ће се бавити систематским истраживањем тема важних за опстанак наше земље и угрожени идентитет српског народа. У међувремену, српска држава најавила је повлачење са Косова и Метохије и показала невероватну незаинтересованост за судбину српског народа и његове баштине у Црној Гори. Треба, како се види, тражити нове облике организовања.

Ванредни професор на Одељењу за историју Филозофског факултета у Београду

Прилози објављени у рубрици „Погледи" одражавају ставове аутора, не увек и уређивачку политику листа

 

четвртак, 20. јун 2019.

Зашто народ неће морати оружјем да брани светиње од Мила

rs.sputniknews.com

Зашто народ неће морати оружјем да брани светиње од Мила

Sputnik

5-6 minutes


Одлуком да баш сад приступи одузимању имовине Митрополије црногорско-приморске Српске православне цркве, режим Мила Ђукановића је повукао најбољи могући потез зарад сопственог опстанка на власти. То је толико паметно, да изгледа да није могло доћи из његове главе. И ту треба видјети највећу опасност.

Закон о слободи вјероисповјести, који је Влада Црне Горе упутила Скупштини на одлучивање (усвајање), узбуркао је политичке и све остале страсти на начин који је без преседана у новијој црногорској историји. Ваља подсјетити да је та историја у претходне три деценије била све остало, осим мирна и досадна.

Непознати су аутори ових „ингениозних" предлога, не постоји ни уставни ни законски основ да они буду спроведени, не зна се шта „држава" намјерава након што се прогласи власником манастира, цркава, крстионица, гробаља... Зна се да је у питању одлука којом желе да исправе „вјековну неправду", како пркосно тврди Мило Ђукановић, а тврди и да је његова одлука да баш он обави ту работу.

Сасвим очекивано, реаговали су свештенство и монаштво Митрополије, а њени великодостојници су објавили став да на то неће пристати ни по коју цијену. Услиједиле су тешке ријечи између представника власти и оног дијела опозиције, који је стао у одбрану својих светиња и традиције, која Црну Гору разликује од Монтенегра. Све чешће се може чути да ова намјера власти може бити довољан повод за вјерски или грађански рат.

© Tanjug / SAVA RADOVANOVIC

Председник Србије Александар Вучић

Александар Вучић, предсједник Србије, упутио је молбу Влади Црне Горе да одложи усвајање овог закона, али је, након добијеног одговора, спустио лопту и повукао се. С обзиром на садржај, одговор Владе Црне Горе и није заслуживао другачији поступак. Наиме, црногорска Влада је одржала надахнуту лекцију о немијешању у суверенитет њене државе и дјетињасто инсистирала на томе да ће сама доносити своје законе. 

Држава која је у процесу европских интеграција већ донијела хиљаде преписаних (и непримјењивих) закона ради приступања ЕУ и држава која је чланством у НАТО редуцирала свој међународни суверенитет до непостојања, позива се на слободу да сама уређује своје послове. Нарочито онда када су они штетни по Србе, Српску православну цркву и Републику Србију.

Да ли ће овај закон бити донесен? По свему судећи хоће, и то муњевитом брзином. Да ли ће, међутим, бити примјењен; то је већ друго питање. Велика је вјероватноћа да неће, ни брзо, нити икада.

Проћи ће као и на Румији...

Суштина ове политичке игре је управо у томе. Мило овим показује своју моћ и, још постојећу, парламентарну већину, коју сачињавају и они посланици који Митрополији и, посебно, Владики Амфилохију, желе мало доброга. На личном и конфесионалном плану.

Али, као што није срушена црква на Румији, или крстионица на Превлаци михољској, тако ће и манастири остати у рукама Митрополије. Свештенство и вјерујући народ неће морати да их бране и оружјем, јер нико неће имати храбрости да изда такво наређење, нити ће имати људство вољно да то наређење спроведе.

© Sputnik / Небојша Поповић

Тројчиндански сабор, Подгорица

У таквој пат позицији Мило и његова партија консолидоваће своје тврде бираче, као и припаднике мањина, чију подршку морају да поврате пред парламентарне изборе, који су заказани за наредну годину. Из тако дубоких шанчева се неће видјети бројне афере и материјалне злоупотребе које он и камарила око њега остварују преко леђа свог све сиромашнијег народа. Ономе који „спашава" државу и гради „нови идентитет" морају се прогледати кроз прсте сумњиво стечени милиони.

Но, постоји крупан разлог за бригу. Сличан предлог закона је био најављен и 2015. године, али је био повучен уз процјену да би наштетио интересима владајуће партије на изборима сљедеће године. С обзиром на број вјерника, онај који иде против Српске православне цркве може само да изгуби. Тада је Мило, све су прилике, успио да измоли своје стране налогодавце да се одложи напад на СПЦ управо да би опстао на власти и наставио да им пружа тражене услуге.

Пут којим ће кренути и Косово

Овог пута одлагања није могло бити. Бојим се да је Владика Јоаникије, говорећи пред народом на великом Тројичинданском сабору, био у праву рекавши да се овим путем установљава пракса коју ће наставити челници самопроглашеног Косова у односу на српске светиње на тој светој српској земљи. Светиње у Црној Гори су сигурне уз одлучно свештенство и вјерујући народ. На Косову и Метохији нису, не због малодушности свештенства и монаштва, већ због малобројности Срба који би их бранили.

Одавно је доказано да званична Подгорица и Приштина имају истог налогодавца па су им и „политике" дио исте цјелине. Оно што Подгорица започне, Приштина настави.

Небојша Поповић

Огроман број верника под Острогом

Стога, одбрана Митрополије црногорско-приморске има много дубљи значај од Милових „игара престола". Јер, све се ово дешава у времену када Албанци губе значајан дио међународне подршке, због које су до сада и могли да раде што им падне на памет, а Србија мудро и корак по корак поправља своју укупну, а тиме и преговарачку позицију.

Неко је, стога, притиснуо тастер звани „Мило" и створио ново искушење пред властима Србије.

 

среда, 19. јун 2019.

Da li je još živa ideja o razgraničenju?

radiokim.net

Da li je još živa ideja o razgraničenju?

| Politika | Kim | komentara: 0 | pregleda: 148

5-6 minutes


Da li je još živa ideja o razgraničenju?

19.06.2019 | 11:57

Ideja o razgraničenju nije umrla jer ona ima mnogo zagovornika, kaže Dušan Janjić iz Foruma za etničke odnose. On veruje da će do proleća doći do nekakvog sporazuma, ali da je pitanje ko će ga potpisati. Sa druge strane, Bodo Veber iz berlinskog Saveta za politku demokratizacije smatra da su pregovori u dubokoj krizi i da se traži način da se oni resetuju. Nemački stručnjak smatra da je ideja o razmeni teritorije trenutno zaustavljena.

  • Dušan Janjić i Bodo Veber (Foto Kim)

Iako zagovornici ideje o razgraničenju ističu da je ona propala, o čemu je govorio i predsednik Srbije Aleksandar Vučić, Dušan Janjić iz Foruma za etničke odnose smatra da je ona itekako živa, i da su oni koji se za nju zalažu spremni da prihvate i ljudske žrtve.

"Nije umrla, nažalost, jer da je umrla zar bi se tolika galama dizala oko hapšenja korumpiranih pripadnika Kosovskog policijskog servisa. Ne bi. Da li bi svirale sirene? Ne bi svirale. Znači, postoji jedan čitav sistem i u kosovskoj vlasti koji podržava to što se dogodilo u Zubinom Potoku i u Srbiji koja onda diže vojsku. Očigledno da je toliko živa da neki probaju da je nametnu preko straha i nadam se ne preko ljudskih žrtava. Nadam se da se to neće dogoditi", kaže Janjić.

Sa druge strane, Bodo Veber nemački stručnjak iz Saveta za politiku demokratizacije kaže da je taj proces u kome se govorilo o razmeni teritorije zaustavljen.

„Trenutno smo u fazi kada je zaustavljen taj poduhvat koji bi, duboko sam uveren, kosovskim Srbima značilo ne razmenu teritorija već razmenu stanovništva u smislu egzodus za Srbe sa juga, a niti bi se severu dobro pisalo jer bi završio u Srbiji ali sa neformalnim privilegijama i ubrzo bi završio kao neko slepo crevo. Taj proces je, trenutno se porpilično sigurno može reći, zaustavljen i sad imamo neki međuperiod u kojem se dva predsednika suočavaju kako će napraviti preokret pošto je lobiranje za tako lažnu soluciju je propalo, a iza toga će moći doći do nekog procesa koji smo videli i u Berlinu a videćemo i u Parizu da je u pripremi neka vrsta resetovanja dijaloga".

Veber smatra da su dosadašnji pregovori Beograda i Prištine bili netransparenti i da su ih uzurpirali dvojica predsednika i predstavnica EU Federika Mogerini, što govori da je čitav proces izmakao kontroli. Tvrdi da je proces dijaloga vođen na dva nivoa, prvi nivo su tajni pregovori o mapama, dok je drugi političko spinovanje od strane Beograda i Prištine. Zato je, kaže on, potrebno resetovanje.

"Ja mislim da je odlazak gospođe Mogerini tu ključan i da treba doći neko ko nije diskreditovan u tom procesu, koji zaista hoće biti ozbiljan pregovarač u smislu pregovora. Koji će zaista voditi do trajne normalizacije i odnosa između Srbije i Kosova kao dve države i odnosa između Srba i Albanaca unutar Kosova, znači koji će početi od toga šta je efekat za obične građane", dodaje Veber.

Dušan Janjić pak veruje da se približava datum kada će „neko nešto da potpište" i da će to izazvati bum.

"Apsolutno nemam dileme da će nekakav sporazum biti postignut do proleća i da će ga neko potpisati. Imam veliki znak pitanja da li je to Vučić. Moguće je da bi to mogao biti i Dačić, ali je dosta upropastio svoje šanse nesmotrenošću u diplomatskim odnosima, a voli on to da potpisuje, kao i 2013. godine. Dakle, neko će potpisati i to je potpuno irelevantno. Čak i taj koji potpiše neće mu biti lako. Ovaj put neće biti kao 2013., ovoga puta ima da objašnjava zašto nije konsultovao. Ali neko će potpisati i mi na to ne možemo uticati. Na to ko će potpisati odlučuje se u vrlo uskim krugovima jer se ceo dijalog drži u uskim krugovima ali ćemo taj papir dobiti i vše neće pisati inicijali D.I. i H.T. , nego će biti ime i prezime i mora da ide na ratifikaciju, odnosno verifikaciju".

Taj sporazum će biti kompromis, uveren je Janjić.

„To što političari lažu, mažu, ne.. stalno se traži kompromis, po svim tačkama i najverovatnije neće biti ni otvorenog priznanja Kosova, ni podele teritorije. Neće. Kompromis se nalazi u tom nekom međuprostoru koji znači da će se i dalje držati statusna neutralnost a da će se polako raditi demarkacija da bi Kosovo i Srbija mogli da uđu u EU", kaže Janjić.

Obojica sagovornika primećuju da su kosovski Srbi u dosadašnjim pregovorima bili marginalizovani i da su najveći gubitnici. Zaključuju da Srbi moraju biti obavešteni o onome o čemu se pregovara i da u čitav proces moraju biti uključeni i predstavnici civilnog društva.

O neophodnosti uključivanja civilnog društva u dijalog Beograda i Prištine govorilo se protekla dva dana na radionici "Kako civilizovati dijalog" koja je održana u Draču uz podršku Kosovske fondacije za civilno društvo (KFOS).

 

уторак, 18. јун 2019.

Simpoziju o posledicama osiromašenog uranijuma

jugpress.com

Simpoziju o posledicama osiromašenog uranijuma - JUGPRESS

Postavio: Jugpress

5-6 minutes


NIŠ

Stručnjaci iz više od 10 država učestvuju na drugom Međunarodnom simpozijumu o posledicama bombardovanja 1999. godine koji se održava u Nišu.  Prijavljeno je oko 35 naučnih radova koji treba da dokumentuju razorno dejstvo osiromašenog uranijuma bačenog na četiri lokacije na jugu Srbije, po živote i zdravlje ljudi i po životnu sredinu.

Ima naučnih dokaza  o tome da su vojnici iz Italije koji su bili izloženi osiromašenim uranijumom zbog ovoga oboleli od raka.

"Pre mesec i po dana doktorka Rita Celli  pronašla je osiromašeni uranijum u telu jednog vojnika i za to postoje dokazi. Oni vode postupke, dokazuju prisustvo teških metala i osiromašenog uranijuma u telima vojnika koji su boravili na Kosovu i Metohiji i traže od italijanske države, od članica NATO pakta da priznaju štetu koju su pričinili tim vojnicima i civilima koji su boravili na Kosovu i Metohiji  i Bosni i Hercegovini i on to radi vrlo uspešno. On je  spreman da našim advokatima, našem pravosuđu pomogne i dostavi svu potrebnu dokumentaciju, sva ta veštačenja i da zajedničkim snagama uspemo da mi naše građane zastupamo – rekao je Aleksić.

To je  potvrdila Jark i međunarodna medicinska ustanova.
O tome kakva je uloga Rusije bila tokom NATO bombardovanja govorila je akademik iz Rusije Jelena Guskova.  Guskova.

"Rusija je naučila lekcije iz 1999.godine i ako bi se desila slična pretnja Srbiji ne biste ostali sami protiv celog sveta jer bi Rusija bila sa vama. Rusija je promenila spoljnu politiku, stala na noge, postala je jaka i ona dobro sada zna ko je njen najbolji prijatelj i sada je Rusija možda i jedina u svetu koja brani istinu o Srbiji" rekla je

Jedna od organizatorki simpozijuma Olga Zorić rekla da je cilj ucesnika ovog simpozijuma da se istinom bore za pravdu.

" Zašto kažem da se borimo. Zato što i 20 godina od NATO bombardovanja, jedan medijski i politički rat uperen protiv naše države i dalje traje. Ovo je jedan vid otpora i naše borbe i način da se izborimo za istinu i pravdu, šta se to nama dešaval i zbog čega i na šta sve imamo ptavo – rekla je  Zorić

Ona je istakla da je između dva simpozijuma pokrenuta stručna javnost i da je veliko interesovanje i domaćih ali i stranih učesnika za ono što se danas dešava u Noši-.

Kako kaže, plan im je da urgiraju da država donde potrebne zaključke kako bi se pokrenule tužbe, da se osiromašeni uranijum izbasssci sa naših prostora, i da se utvrdi kakve su realne posledice po građane danas, kao i da pomognu obolelima od kancera.

Jedan od gostiju Domeniko Leđaro iz Italije, autor knjige Uranijumski vojnik, potvrdio je da ima naučnih dokaza o štetnim posledicama osiromašenog uranijuma.

Osim simpozijuma na kome stručnjaci iznose svoje zaključke, Leđaro kaže da je važna i uloga države, koja treba da pomogne da se pređu sve prepreke.

Nekada vojni pilot Domeniko Leđero, jedan od osnivača i odgovornih u organizaciji Vojna opservatorija, Odeljenja italijanske odbrane, godinama se bori da dokaže istinu o katastroofalnim posledicama osiromašenog uranijuma po zdravlje, pre svega italijanskih vojnika koji su učestvovali u svetskim misijama. Rezultat te njegove aktivnosti je knjiga "Uranijumski vojnici" koja je prevedena na srpski jezik i predstavljena je sinoć  u Nišu.

"Prošlo je tri godine od kada sam napisao knjigu Uranijumski vojnici. Ali ona je uvek aktuelna. Jedina stvar koja se menja je broj umrlih i broj obolelih. Ja se iskreno nadam da nikada više neću pisati takve knjige. Nemamo dovoljno papira da napišemo koliki je broj umrlih. Trudimo se da napišemo jednu stranicu slobode i mira. Mislim da je jako bitno i da moramo da uradimo sve i svi zajedno da istina o posledicama osiromašenog uranijuma izađe na videlo. Završeno je to etiketiranje "Evropa, NATO pakt, Varšavski pakt. Potrebni su ljudi i da zabeležena priča sama po sebi govori o dejstvu osiromašenom uranijumu" rekao je autor Domeniko Leđero.

 Leđero je u svojoj knjizi, koju je napisao sa novinarkom Mari Taljazuči, po prvi put otkriva pozadinu dešavanja iz svedočenja, dokumentacije i fotografije. Objavio je mnogo priča koje svedoče o povezanosti municije sa osiromašenim uranijumom koje su korišćene u NATO agresijama  i velikog broja obolelih i preminulih italijanskih vojnika. Dokaze koje navodi autor nedavno je potvrdila četvrta Italijanska parlamentarna komisija upravo zahvaljujući Leđerovoj upornosti.

 Ova knjiga nastoji da predstavi " tihi rat" između onih koji drže istinu tihom i onih koji glasno vuču.

Skup prate i inostrani novinari što govori u prilog tome da je sve više onih koji smatraju da istina o osiromašenom uranijumu treba konačno da bude utvrđena. Najavljeno je da će nemačka i francuska televizija snimati dokumentarni film o posledicama NATO agresije na jugu Srbije.

Najavljen je dolazak italijanskog advokata Tataljija koji  ima više od 80 pravosnažnih presuda i koji zastupa šreko 300 italijanskih vojnika, obolelih od raka , koji su učestvovali u NATO operacijama na Balkanu.

Na današnjem skupu, na kome je bilo preko 200 ljudi iz Srbije i sveta , nije bilo predstavnika zvanične vlasti.

 

понедељак, 17. јун 2019.

Verujem u mir na Kosovu

kossev.info

Verujem u mir na Kosovu - KoSSev

KoSSev -

13-16 minutes


Tatjana Lazarević FOTO: Medija centar

Intervju je izvorno objavljen na P-portalu i mesečnom dodatku Novosti. Intervju radio Bojan Munjin.

Tatjana Lazarević, urednica portala Kossev iz Kosovske Mitrovice, dobitnica je nagrade za ličnost godine beogradskog nedeljnika Vreme za objektivno, hrabro i odgovorno novinarstvo. O motivima nastanka ovog portala kaže kako je on izraz osećaja ugroženosti i života u permanentnom vanrednom stanju koji ne prestaje već 30 godina. Sa ovom novinarkom razgovaramo o stanju na Kosovu i Metohiji.

Kako danas žive Srbi na severu Kosova? Jesu li njihovi najbitniji problemi egzistencijalni, politički ili nacionalni?

Sva tri korpusa pitanja su danas bitna za Srbe na Kosovu. Prvo treba reći da Srbi na Kosovu danas čine tri do pet odsto populacije ili sedam do osam odsto prema procenama OEBS-a. Taj broj Srba na Kosovu je veoma nizak u odnosu na većinsko stanovništvo, ali se upravo kod tako niskog procenta jedne populacije najlakše utvrđuje zrelost čitavog društva i kvalitet nekog sistema u kojem opstaju građani, u ovom slučaju srpska etnička manjina od 1999. godine. Ako pitate Albance, oni će vam reći da nijedna manjina u Evropi nema veća prava nego što ih imaju Srbi na Kosovu i onda navode Ustav, razne zakone i delove Ahtisarijevog plana u kojima se ta prava spominju, a kada razgovarate sa Srbima, oni će reći da nema naroda u Evropi kojem su toliko ukinuta njegova prava kao što su to Srbi na Kosovu. Činjenice govore u prilog stvarnoj ugroženosti koju osećaju članovi srpske zajednice na Kosovu.

Sindrom „kuvane žabe"

Koji su konkretni izvori takve ugroženosti koju osećaju Srbi na Kosovu?

Radi se o sistemskoj i suštinskoj diskriminaciji Srba na terenu i izostanku tolerancije većine prema Srbima kao manjini. U većinskom albanskom stanovništvu prisutna je značajna percepcija Srbije i srpskog naroda kao dežurnog krivca za sve zlo koje se na Kosovu dogodilo, kao i za današnje tekuće probleme. Srbi i Srbija se doživljavaju kao neprijateljiokupatori i zločinci, smatra se da Srbija i srpski narod nisu do kraja krivično i moralno odgovarali te da oni moraju da polože račun albanskom stanovništvu. Često ćete čuti od Albanaca kako oni danas stradaju jer Srbija nije priznala Kosovo, pa onda ono ne može da dobije viznu liberalizaciju, kao i to da Srbija svuda po svetu blokira Kosovo da postane „normalna država". U tom kontekstu Srbi na Kosovu opstaju u jednoj specifičnoj atmosferi tzv. normalnosti teškog života, jer ovde se već hronično podrazumeva da Srbi na Kosovu teško žive i sa tim osećajem se rađaju i sa njime umiru. Srbi na Kosovu žive sa time da se njihova prava neprestano krše i da njihov život svakog trenutka može da bude rizičan.

Koliko danas brojčano ima Srba na Kosovu i traje li i dalje proces njihovog iseljavanja?

Podaci o broju Srba su nepotpuni, ali otprilike ih ima između 110 i 120 hiljada. Srbi su bojkotovali popis stanovnika 2011., kada je na Kosovu ukupno registrovano oko 1.739.000 stanovnika, od čega su Albanci činili 93 odsto, a Srbi 1,5 odsto. Poslednji popis koji su sprovele srpske vlasti bio je onaj iz 1991., koji su opet Albanci masovno bojkotovali i tada je napravljena procena da na Kosovu živi 1.950.000 stanovnika i da Albanaca ima oko 81 odsto, a Srba između devet i deset odsto. Prema popisu iz 1981., na kojem su sudelovali i Albanci i Srbi, bilo je milion i po stanovnika, 77 odsto Albanaca ili 1.227.000 i 13 odsto ili 209.000 Srba. Možemo reći da već pola veka Srbi sistematski odlaze: od jugoslovenskog ustava iz 1974. do danas bilo je nekoliko talasa iseljavanja, uključujući i egzodus nakon rata 1999. U poslednjih nekoliko godina, od 2008. i unilateralnog proglašenja nezavisnosti Kosova, trend je pomeranje srpskog stanovništva sa juga na Sever Kosova i sa severa u centralnu Srbiju, naročito od 2013., Briselskog procesa i ukidanja državnih institucija Srbije na Kosovu te nasilne integracije srpske zajednice u kosovske institucije, koju je u prvom redu sprovodio Beograd, uz pomoć međunarodnih institucija.

Šta je to „tihi egzodus" o kojem često slušamo kada je reč o Kosovu?

Zadnjih godina se prvi put suočavamo sa činjenicom da srpske porodice na Kosovu svoju decu upisuju u srednju školu negde u Srbiji, na način da često jedan od roditelja odlazi da živi sa tom decom izvan Kosova. Ranih godina posle rata, naročito kada je otvoren univerzitet na Severu Kosova u Kosovskoj Mitrovici, mnogi Srbi su se vraćali i tada smo doživeli i porast mladih porodica i dece na Severu Kosova. I sadašnja vlast u Srbiji pomaže gradnju stanova na Severu, ali taj trend privremenosti je novi fenomen na Kosovu. Ako dođete sa strane u Kosovsku Mitrovicu, mogli biste reći da je to jedan živ univerzitetski grad, gde se vidi veća gustoća stanovništva, što je tačno, ali ja često kažem da Kosovska Mitrovica liči na jednu veliku autobusku stanicu jer je sve u prolazu: jedni dolaze, drugi odlaze i u tom međuprostoru i međuvremenu se obavljaju i neki poslovi. Ta gustoća naseljenosti stanovništva i taj živost su, po meni, privid suštinske stabilnosti i stvarnog života grada.

Podaci govore da s Kosova odlaze i Albanci…

Još od detinjstva često putujem Kosovom, ali danas vidim tradicionalna poljoprivredna zemljišta koja su sada neobrađena, neprestano niču nove kuće, ali one su prazne… Njihovi vlasnici su Albanci koji žive na zapadu i dolaze na Kosovo jednom godišnje. To je indikativna činjenica za iseljavanje Albanaca i kada sa njima razgovaram, oni kažu da je njihovo srce na Kosovu, ali to Kosovo im nije dalo ono što su od njega očekivali. Oni ne samo da na Kosovu ne žive bolje nego, ako govorimo o običnom svetu, žive znatno lošije u odnosu na Srbe. Nadnica za radnika Albanca na jugu je pet evra, a za radnika Srbina na Severu je deset evra. Za majstora Srbina nadnica je 20 evra, a kod Albanaca je deset. Nema albanske familije koja nema nekog u inostranstvu i taj trend odliva mladog i radno sposobnog stanovništva nije fenomen samo na Kosovu, već na čitavom Balkanu. Gradovi su prazni, a autobuske stanice i aerodromi su puni.

U kakvom raspoloženju građani srpske nacionalnosti na Kosovu iščekuju rezultate pregovora srpske i albanske strane na međunarodnom nivou, kao što je bio ovaj poslednji u Berlinu?

Postoji sindrom „kuvane žabe" i taj izraz često ćete čuti na Kosovu. Nama koji ovde živimo on znači da će u donošenju odluka u pregovorima – u naše ime, bez da se mi nešto pitamo i vrlo često protiv naše volje – Srbi na Kosovu sa tim biti saglasni, verovatno zato što su kao zajednica oslabljeni i verovatno zato što su naučeni na osećaj lojalnosti prema Srbiji kao svojoj matici. Pregovori u Berlinu su samo jedan od događaja u nizu tog tipa i kada o tome pitate neke od Srba, oni će reći – ma sve je tu jasno. Emotivno, oni bi najviše želeli da je Kosovo i dalje Srbija, da nema nikakvih problema između njih i Albanaca, da sa njima žive u miru i da bi mogli lako da se dogovore, ali znaju da je to idilična slika koja je danas nestala.

Kakva je uloga Srpske pravoslavne crkve među Srbima na Kosovu?

Crkva je za Srbe na Kosovu, u vrednosnom smislu i u osećaju sigurnosti, rekla bih najvažnija institucija. Raško-prizrenska eparhija na Kosovu je zaista specifična jer je svojim primerom svedočila, naročito od rata 1999., da je ona živa crkva i da je stala uz svoj narod. Mislim, da nije bilo Raško-prizrenske eparhije te 1999. godine, kao i mitropolita Amfilohija, koji je tamo boravio danima nakon rata i skupljao ubijene Srbe, ali i preostali narod i da nije bilo takve uloge crkve, ozbiljno sumnjam da bi se, naročito na jugu Kosova, ijedan Srbin zadržao. Moj prvi doživljaj prvih poratnih godina sa terena je bio da je Miloševićevom režimu odgovaralo da Srbi sa juga Kosova odu, gledajući vojna i policijska lica koja su govorila ljudima da se pakuju i da idu. Osim toga, shvatila sam da postoji ozbiljan nedostatak plana nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma za ostanak tih ljudi.

Veza između naroda i sveštenika

Što je konkretno učinila Raško-prizrenska eparhija?

Dakle, Raško-prizrenska eparhija je okupila taj preostali narod, bila je uz njih, bodrila ih, pomagala im i istovremeno otvorila kanal komunikacije i sa međunarodnim predstavnicima i sa kosovskim Albancima. Sećam se jedne rečenice tadašnjeg vladike Artemija koji je, nakon optužbi iz Beograda da pregovara sa Albancima i međunarodnom zajednicom, rekao: „Razgovaraću i sa crnim đavolom ako ću tako da pomognem da moj narod opstane." Ta percepcija o ulozi crkve na Kosovu nije se promenila, štaviše, ta crkva buja i okupljanje naroda oko crkve na Kosovu je dobilo na jednom novom kvalitetu, naročito na jugu. To se vidi u načinu kako se obnavljaju manastiri, ne samo kao zadužbine, nego kao žive tačke okupljanja preostalog stanovništva.

Prizren je recimo jedan od lepih primera: obnavlja se Prizrenska bogoslovija, vladika Teodosije došao je da radi sa učenicima bogoslovije i oseća se jedna svežina koju je ta bogoslovija donela. Oživljavaju crkve u gradovima u kojima danas nema Srba, ali u kojima se vernici ipak okupljaju. Obnovljena je crkva sv. Nikole u Prištini u kojoj je otvoren i Srpski kulturni centar.

Danas se na Kosovu crkve i manastiri obnavljaju i oni deluju kao žive tačke širenja kulture i pozitivnog duha o važnosti da srpski narod tu opstane. Ono što daje veru i nadu Srbima jeste što te manastire vode učeni sveštenici i monasi koji su dobri realisti i opredeljeni ka miru. Osim te vrsne diplomatije, ono što Raško-prizrenska eparhija radi već nekoliko decenija predstavlja neku vrstu bajpas delovanja na mestima gde su omanuli srpska država ili civilne institucije na Kosovu.

Ponavljam, ono što je važno je živa veza između naroda i sveštenika koji tom narodu daju nadu da treba da opstane. Treba reći i to da već više godina postoji suštinski sukob koncepata Srpske pravoslavne crkve i službenog Beograda oko Kosova: crkva se snažno protivi bilo kakvoj podeli na Kosovu, a sa druge strane predsednik Aleksandar Vučić govori o, kako on to naziva, istorijskom pomirenju i etničkom razgraničenju na Kosovu i Metohiji, zapravo o podeli Kosova.

U Štrpcu je nedavno došlo do sukoba policije i građana nezadovoljnih zbog izgradnje hidrocentrale. Desila se i velika akcija kosovske specijalne policije. Šire gledano, koliko su opasni ovakvi incidenti i koliko je blizu eskalacija sukoba širih razmera?

Takva opasnost, naročito na Kosovu, nikada ne može da se isključi. Svi sukobi koji su postojali i pre 1999. i posle rata na Kosovu počinjali su iznenada. Lep prolećni sunčan dan i pet minuta kasnije imate hiljade demonstranata, KFOR postavljen između dve etničke zajednice, suzavac, šok-bombe… Ono što je jako opasno, a to je svojevrsna nova faza, jeste da će u nekom novom incidentu biti teško ubediti bilo koga od nas, Albance ili Srbe, da je reč o spontanom sukobu. Postoji zajednička percepcija i Srba i Albanaca da bilo kakav novi sukob na Kosovu da se desi, on će biti navođen. Vladika Teodosije, koji je veoma obazriv čovek i koji se po prirodi svoje funkcije ne oglašava, upozorio je na ovakvu opasnost. On to sigurno ne bi radio da nije savršeno informisan i to je ono čega se mnogi na Kosovu plaše. Kada je nedavno predsednik Hašim Tači posetio hidrocentralu Gazivode, uz demonstraciju specijalaca i strah na ulicama, nije bilo nijednog čoveka ovde koji nije govorio o dogovorenom incidentu. Takođe je činjenica da se već godinama vodi pravi medijski rat tabloida iz Prištine i Beograda i ako ne znate realnu situaciju na terenu, prema pisanju takvih medija mislićete da se zaista vodi pravi rat. Sa dve takve slike, jednom stvarnom i jednom medijskom, ako živite na Kosovu, morate biti veoma dobro informisani, stavljajući sve informacije u specifični kontekst i morate biti čvrsto nogama na zemlji…

Kakav politički sporazum za trajni status Kosova je danas realno moguć i koliko vremena je za takav sporazum potrebno?

Ovo međustanje je nama trajno stanje. Toga bi trebalo da budu svesni oni ljudi koji kritikuju „zamrznuti konflikt" i koji na to imaju pravo, ali to privremeno stanje traje već duže vreme i nama je, kao što sam već rekla, to jedini garant opstanka. Što se tiče postizanja trajnog mira, mislim da to ne bi smeo da bude mir kao rezultat političkog inženjeringa, već verujem u mir kao ultimativnu kategoriju opstanka čovečanstva. Da biste to postigli, morate težiti miru onoliko vremena koliko je za takav mir potrebno. Takav koncept je danas možda prevaziđen u odnosu na činjenicu kako funkcionišu politički sistemi širom sveta i kako izgleda globalni kulturološki obrazac da se sve konzumira sve brže i sve više. Kratko rečeno, mir ne možete da postignete ako ga ne želite. Tradicionalno gledano, potreba za mirom pripada onoj boljoj polovini čoveka, kao što i potreba za ratom pripada onoj drugoj polovini, a ja pripadam ovoj prvoj. Verujem da postoji volja ljudi na Kosovu, jednih i drugih, koji dovoljno dugo pričaju o miru da bi do njega zaista i došli, ali mislim da se ta volja guši političkim i medijskim inženjeringom i da smo svi mi njegovi robovi. Što se tiče samog mira na Kosovu, on se ne može postići ako će jedna strana sve dobiti, a druga sve izgubiti, nego na način nekog zajedničkog imenitelja koji bi bio prihvatljiv za sve i koji bi bio trajan. Za tako nešto je potrebno sazrevanje balkanskih naroda da su im mir, normalnost života i poštovanje ljudi do sebe zaista prioritet i tek onda će se ostvariti stabilnost za duže vreme. Nažalost, na Kosovu danas svi imamo percepciju da se nalazimo u predvorju novog sukoba. Ne bih volela da se vreme osvešćenja dogodi nakon velike ratne tragedije.

P-Portal

Comments

comments

 


Preuzimanje i objavljivanje tekstova sa portala KoSSev nije dozvoljeno bez navođenja izvora. Hvala na poštovanju etike novinarske profesije.

 

Србијо, пробуди се

in4s.net

Србијо, пробуди се

ИН4С -

6-7 minutes


Чедомир Антић

Пише: Чедомир Антић

Шта треба да се догоди да неко у Србији или Европској унији примијети дешавања у Црној Гори?

Једна Влада, током протеклих двадесет година, није имала значајнијих привредних и ли политичких успјеха. Све што је постигла може да захвали бесомучној злоупотреби геостратешког положаја земље.

Он, међутим, није био довољан за очување те владе. Режим ДПС-а пронашао је прави начин да се одржи. Тирани су у прошлости полазили у рат како би учврстили своју власт. Сукобљавајући народе који живе у Црној Гори, дијелећи грађане и свађајући породице, режим је друштво довео у стање сталног ванредног стања и необјављеног грађанског рата.

Током протеклих година бројне су очигледне повреде колективних и личних права грађана Срба. Само од набрајања свих промишљених подлости и неподопштина могло би се саставити десетак текстова ове дужине. За то вријеме Република Србија, матица српског народа, остајала је нијема. Било је оправдања за такво држање. Србија је била под непрекидним уцјенама. Десет година је трајало малтретирање једне земље око „сарадње са Хашким трибуналом. Више од десет година мучили су и уназађивали Србију, само како би показали да ће свака одбрана права, која другима нико не спори, у српском случају бити сурово кажњена.

После су наставили са уцјенама око Косова и Метохије. Од Србије траже да безусловно призна како милион и по Албанаца имају она права која нико други, укључујући и два милиона Срба, данас у свијету нема. Јасно је, после ће на ред доћи стварање унитарне, великобошњачке државе. Касније, отцјепљења Војводине. То знамо одавно. Бранили смо се, понекад успјешно. Нажалост, захваљујући тиранима какав је био Милошевић и какав је данас Вучић, као и недораслим политичарима типа Коштунице и Тадића, нисмо успјели да дамо све од себе да се одбранимо.

Други разлог је криминал. Моћни мафијашки и шверцерски кланови држе Балкан у својој мрежи. Тешко је разумјети све што се дешавало ако немамо у виду сатнице и календаре суђења опскурним личностима, које су у сјенци, али сједе на милијардама.

Колико год била под притисцима, без великих савезника, дугорочно уништена комунистичком диктатуром, Србија ипак има снаге и може да се одупре. Зато је морала поново да изабере државнике достојне Гарашанина и Пашића. Такве, нажалост, до сада нисмо пронашли.

Гарашанин је знао да се супротстави Русији онда када је била најмоћнија, њега су са чела владе малене српске књежевине смијенили исти они који су уочи Кримског рата свргли великог везира у Цариграду. То га, међутим, није учинило послушником и креатуром Француза и Британаца. Напротив. Када му је британски конзул, његов пријатељ, рекао да ће савезници окупирати Србију (баш као и Влашку, Молдавију и Грчку), поносни српски министар му је одговорио да ће се у том случају и он одметнути и постати „гериљеро". Пашић је знао да уочи великих криза, 1908. и 1914. године, створи велике, концентрационе владе свих парламентраних странака. Чак и по цијену да се одрекне власти. Данас то није случај.

Милошевић и Тадић су се према Црној Гори понашали као да је ријеч о дједовој кући на селу. Нису се враћали тамо да живе, али су мислили да могу о томе да одлучују сами, узгред и уз савјет фамилије. Данас је на власти група људи која дугује Ђукановићу за долазак на власт. Вријеме је да ти лични дугови и интереси буду поништени. Имају ли Вучић и Дачић образа када данас критикују политику црногорског режима? Да ли је Дачић спреман да поднесе одговорност „ресетовања односа" које је најављивао прије неколико година? Дачић није аналитичар па да може да гријеши без последица.

Шта ће бити са нереаговањем Србије на нападе на српске држављане, тортуру и утамничење десетина наших пензионера, прогон малољетника, отимање имовине Православној цркви, монтирани процес политичким представницима Срба и вођама демократске опозиције, кампање асимилације, мржње, лажи…?

Да ли је Александар Вучић, тај непокајани радикалски силеџија, спреман да објасни зашто је јавно тврдио да је измишљени и лажирани пуч, за који нема доказа, ипак био стварни терористички преврат? Гдје је стварна политика иза кочоперних изјава Николе Селаковића, генералног секретара предсједника републике, према којој је Црна Гора „класична српска држава? У истој емисији критикује демократске странке зато што су заједно са Хавијером Соланом потписале Београдски споразум којим је СР Југославија претворена у државну заједницу Србија и Црна Гора. Како га није срамота?! То говори онај чији је шеф дао Хилари и Билу Клинтону милионе за кампању!? Да ли су радикали некада имали бољу идеју и подршкуу Црној Гори за нешто друго? Да ли су питали својих милион бирача када су, умјесто за Шешељеву југославолику и мегаломанску „Велику Србију", у замјену за новац и положаје, прихватили и омогућили СР Југославију коју је изгласао једнопартијски, крњи парламент?

Вријеме је за промјене. Ако не могу јавно да помажу одбрану људских, грађанских и националних права, нека то чине тајно. Гдје је новац за наше установе? Није то само сликање и кампања. Како да одбране цркву у Црној Гори, када исту подмићују и руше како би Косову дали независност коју су већ наплатили? Гдје је међународно дјеловање због насиља над Србима у Црној Гори? Гдје реакција на пресуде Мандићу, Кнежевићу и Чађеновићу? Нас је у Србији 2000. та Српска народна странка спасила одбијајући да гласа за закон о наводној борби против тероризма који је требало да Милошевићу да могућност да нас све поубија? Вријеме је да се Србија пробуди и настави своју борбу.

(Аутор је историчар и предсједник Напредног клуба)

Извор: Дан

 

субота, 15. јун 2019.

Раковић: Ђукановић је на путу без повратка – удариће на СПЦ током ове године

fakti.org

Раковић: Ђукановић је на путу без повратка – удариће на СПЦ током ове године

2-3 minutes


„ПРВО ЋЕ ПОКУШАТИ ДА ОТМУ ЦЕТИЊСКИ МАНАСТИР ЈЕР ЈЕ СИМБОЛ И СРПСКЕ ЦРНЕ ГОРЕ"

* Њима треба симбол победе над српством у Црној Гори јер су конвертити. Њима треба симбол победе конвертита над старим идентитетом, а то је када освоје Цетињски манастир... Ђукановић ће се зауставити само ако верници СПЦ покажу физички отпор

_____________________________________________________________

         ИСТОРИЧАР Александар Раковић казао је да ће црногорска власт, након евентуалног усвајања спорног Предлога закона о верским заједницама, прво покушати да отме Цетињски манастир.

         – Мислим да ће први на мети бити Цетињски манастир, казао је Раковић.

         „Ђукановић је добио миг од својих спонзора, а они се налазе ван Црне Горе, у Загребу, Ватикану и у Вашингтону свакако и он је кренуо тим путем без повратка. Напашће Српску православну цркву током ове године", рекао је Раковић.

         Он је указао да Цетињски манастир има посебно значење.

         „Цетињски манастир се налази у непријатељском окружењу, а он је симбол српске државности Црне Горе. То је симбол српског православља у Црној Гори и због тога он ће бити први изложен нападу", рекао је Раковић за Прву ТВ.

         Он је поручио да сценарио из Црне Горе је порука албанским екстремистима шта треба да ураде са српским светињама на Косову и Метохији.

         – Њима треба симбол победе над српством у Црној Гори, пошто су они конвертити. Њима треба симбол победе конвертита над старим идентитетом, а то је када освоје Цетињски манастир, казао је Раковић за РТРС.

         Према његовим речима, Мило Ђукановић ће се зауставити само ако верници СПЦ „покажу физички отпор" према његовим намерама да отме храмове.

         „ЦПЦ није никаква црква, већ једна групица људи која је регистрвована у полицијској станици и нема никакве шансе да цариградски Патријарх иде истим путем као када је реч о Кијеву", рекао је Раковић за Прву ТВ и додао:

         „Његош је припадао искључиво српском православљу и он је као што знамо писац српске „библије" Горског вијенца. Његош је био црногорски митрополит, српски идеолог и српски родољуб".

 

петак, 14. јун 2019.

Mitropolit Amfilohije Nećemo dozvoliti otimanje hramova

MITROPOLIT AMFILOHIJE PORUČIO DRŽAVNOM VRHU

Mitropolit Amfilohije Nećemo dozvoliti otimanje hramova

 

Crkva nije ni političa ni nacionalna, a sada vlast predlaže zakon koji ne štiti vjeroispovijest i vjeru ljudi, nego ugrožava samo biće crkve i najavljuje otimanje svega što je sagradila, ukazao je mitropolit Amfilohije

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije rekao je da Crkva odbranom svoje imovine brani pravo i pravdu. On je kazao da ne može da shvati šta se dešava povodom predloga zakona o slobodi vjeroispovijesti jer jedino što je vaskrsavano i obnavljano u posljednjih 30 godina jeste upravo Crkva.

Mitropolit Amfilohije je za „Novi TV" kazao da crnogorski političari, tačnije većina njih, znaju samo da dijele i da svoju politiku temelje na diobama.

– Oni i ne znaju šta je Trojičindan i na šta priziva. To je politikanstvo, te njihove poruke, žele da podrede sve svojoj politici i svojoj viziji. Većina naših političara i ne vjeruje u ljubav vječnu, u Boga ljubavi, u neku dublju dimenziju ljudskog življenja i postojanjaa. Kako da to i shvate kada samo vide stvari kroz ono što znaju i čemu su podređeni. Onda svaki gest Crkve tumače na politički način, a Crkva nije od juče, Trojičindan nije od juče, nego sabira ljude 2.000 godina – istakao je mitropolit Amfilohije.

On je rekao da je sabor na Trojičindan u Podgorici poziv na prevazilaženje mržnje i diobe i mjerenja svijeta u skladu sa svojom politikom.

– Svoditi Crkvu koja postoji 2.000 godina na neku politiku, to pokazuje veliko neznanje. Da bi opravdali svoju politiku, napadaju Mitropoliju crnogorsko-primorsku da ona organizuje politički skup – ukazao je mitropolit crnogorsko-primorski.

Kako je naglasio, i sadašnje naše diobe su tragične.

– Rušenje hrama na Lovćenu je rak-rana na biću Crne Gore. Tražio sam još 2013. godine da se tamo vrati crkva i da se Njegoš, koji je utmničen, vrati, te da se ta rak-rana zamiri i riješe te dubinske diobe, jedine takve vrste u Evropi. Oni samo nastavljaju tu priču i Mitropoliju i mene optužuju da devastiramo kulturna blaga Crne Gore. To, izgleda, radimo tako što od štala ponovo pravimo hramove, što onamo gdje je decenijama bila pustoš, gdje je svraćana stoka, pravimo opet hramove. Sjećam se na Beškoj, na Skadarskom jezeru, obnovljene su drevne svetinje, koliko smo mogli i koliko smo znali. Hram u Podgorici je nešto najčudesnije što je u gradu sagrađeno od kada postoji. Ovo nije politika, već je to briga o sudbini naroda, o neprolaznosti ljudskog dostojanstva – kazao je mitropolit Amfilohije.

On je istakao da Crkva nije ni političa ni nacionalna, a sada vlast predlaže zakon koji ne štiti vjeroispovijest i vjeru ljudi, nego ugrožava samo biće Crkve i najavljuje otimanje svega što je sagradila.

– Kome da to da jedna sekularna država koja ne radi na dobru i na vjeri, nego gradi na titoizmu i marksizmu, na onome što je takva ideologija stvarala, a koja je u suštini bratoubilačka – naglasio je mitropolit crnogorsko-primorski.

Kako je dodao, danas je u Crnoj Gori sve razoreno, opljačkano i uništeno, sve je privatizovano, i radi se na otimanju tuđega – ne samo crkvenoga, a tu nema mnogo razuma.

Osvrćući se na moguće ocjene Venecijanske komisije povodom predloga zakona o slobodi vjeroispovijesti, on je rekao da se nada, sudeći po reakcijama koje dopiru do njega i na osnovu međunarodnog naučnog skupa sa predstavnicima najuglednijih pravnika u Evropi, da će biti donijet konkretan stav.

– Začuđeni su bili i onim nacrtom odranije, a koliko će tek biti začuđeni ovim nacrtom gorim od prvog. Ovo je, inače, jedini zakon koji se donosi bez učešća onoga na koga se odnosi– ne znamo ni ko to piše ni kako – kazao je mitropolit Amfilohije.

Kako je istakao, ateistička vlast oduzima crkvenu imovinu, a postavlja se pitanje kome da je da i šta vlast može da napravi od ostroškog manastira.

– Gdje je to bilo da ateisti stavraju crkve – upitao je mitropolit Amfilohije.

M.V.

Budućnost se ne može zasnivati na mržnji i strahu
Mitropolit Amfilohije je zapanjen stavom predsjednika države Mila Đukanovića da SPC radi na stvaranju „Velike Srbije".

– Na moj predlog, Crkva je osnovala buenosajresku eparhiju, to je eparhija u Latinskoj Americi. Znači li to da Crkva širi velikosrpske ideologije u Latinskoj Americi? Pa i u Americi i Engleskoj imamo eparhije i hramove. Crkva je po svojoj prirodi vaseljenska, univerzalna, ona ne smije da podlegne nikavoj politici, partijskoj, prolaznoj – istako je mitropolit Amfilohije.

On je osijenio da se u Crnoj Gori budućnost zasniva na strahu.

– Zar nam je malo straha bilo od 1945.godine? Ne može se na strahu i na mržnji, na interesu bilo kojem, graditi budućnost ni svoga djeteta i familije, a kamoli jedne države i naroda – poručio je mitropolit Amfilohije.

https://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Politika&clanak=700439&datum=2019-06-14

четвртак, 13. јун 2019.

Чега се морамо сјетити кад нам са Запада кажу да раде нешто „ради нашег добра“

rs.sputniknews.com

Чега се морамо сјетити кад нам са Запада кажу да раде нешто „ради нашег добра"

Sputnik

5-6 minutes


Колумнисти

Момир Булатовић

19:30 13.06.2019(освежено 20:56 13.06.2019) Преузмите краћи линк

0 380

Обиљежили смо и ову, двадесету годишњицу злочиначке НАТО агресије на СР Југославију. Протекло је 78 дана болних, али и поносних сјећања. Није било лако поновно проживљавање тако тешких успомена, као што је било неподношљиво живјети у ужасу њихових непосредних дешавања.

Двадесет година је лијепо парче времена. У животу појединца је довољно да се остваре (или сруше) неки планови, а у постојању државне заједнице оно означава могућу смјену генерација и ново трасирање будућности.

Под насловом „Србија памти" редакција Спутњика на српском језику уложила је напоре да од заборава отргне бројне епизоде из времена НАТО агресије, времена када је једна мала и мирољубива земља била бездушно убијана, разарана и трована. И то под чудовишно болним називом — „Милосрдни анђео".

Било је дивно посматрати те младе људе који у времену ових злочиначких дешавања нису били у прилици да схвате сав њихов ужас и посљедице, како успијевају да сликом и ријечима дочарају те зле ратне прилике. Заслужили су, стога, сваку похвалу и могу да буду задовољни јер нису одрадили само обичан новинарски задатак.

© Sputnik .

Истине ради, нису они били једини. У данима ових поносних и тешких сјећања били смо у прилици да погледамо игране и играно-документарне филмове и чујемо живу ријеч непосредних учесника у борбеним дејствима. Бројни су медији дали допринос незабораву на ток и посљедице злочина који је над нама извршио НАТО.

Имали смо тако прилике да поново чујемо ријечи бораца који су бранили нашу државу, њихових ратних команданата, али и успомене обичних људи који су били свака врста „колатералне штете" милосрдних убица.

Ако би се занемариле слике које и дан-данас изазивају сузе, основна црта свих ових казивања је унутрашњи мир који саговорници испољавају.

Чак и када причају о смрти својих сабораца, преживљавању сопствених рањавања или рушењима свега око њих, они то говоре са задивљујућим миром. Јер, као да је у питању била нека врста судбине. Десило се нешто што сами нису жељели, али су били наредни да се злу супротставе свим својим снагама.

Чак и када је непријатељ био вишеструко бројнији и моћнији, а сâм отпор изгледао бесмислен.

Чак и када су њихови поступци касније бивали омаловажавани, а они сами трпјели незаслужене увреде и понижења.

Чак и када им држава, за чију су слободу ризиковали своје животе и здравље, није пружила тражену помоћ у лијечењу или свакодневном животу, каквих је случајева (на нашу општу срамоту) било и превише свих ових година. 

Што се тиче наших „пријатеља" са Запада, оних који су нас „пријатељски" и милосрдно убијали, ни након двије деценије нема ништа ново. Још нисмо дочекали право извињење због злочина који су починили, јер са њихове стране и даље не постоји признање о сопственој грешци и кривици.

Надамо се да ће нека нова генерација њихових политичара смоћи памети да учини тај нужни искорак и омогући почетак трајнијег помирења. До тада нам остаје важан наук, а то је да не вјерујемо ниједној њиховој намјери, ма у какве обланде биле увијене. Када Берлин, Париз или Лондон причају о стварима које се предузимају „ради нашег добра", ваља се присјетити звука сирена које означавају опасност од напада из ваздуха.

Званични Београд је обиљежавању ове годишњице посветио пуну пажњу. Чини се да је актуелни државни врх, без обзира не реторику коју налаже политичка реалност, у пуној мјери постао свјестан свих наука које нам је донијела НАТО агресија. Симболички, то је на најбољи начин исказано на војној паради, заједничким ешалоном ветерана и кадета Војске Србије. Тиме је и формално затворен дио наше мрачне непосредне историје, настале послије државног пуча из октобра 2000. године, чије су прве, а крајње непотребне жртве, били најистакнутији војни команданти Војске Југославије, док је читав ланац њихових сарадника био деградиран и експресно пензионисан.

С друге стране, официјелна Подгорица се правила као да се ништа није десило и тиме поново дала за право једном млађаном невладином активисти, који је у Женеви своју Црну Гору представио као државу која је бомбардовала саму себе. Алудирао је на одлуку власти да Монтенегро учлани у НАТО, не питајући свој народ за мишљење, јер су знали да је оно супротно налогу који су морали да остваре.

Бројни докази иду у прилог тврдњама да тада започета НАТО агресија траје до данашњих дана. Истина (и на срећу), попримила је мирољубивију форму, али јој је суштина остала убитачна по националне и државне интересе нашег народа. Стога, у тешкој и свакодневној борби за национални опстанак и јединство државне територије обиљежавање догађаја из прошлости, као и њихово пуно и истинито тумачење, имају посебну вриједност.

Ране од НАТО агресије су дубоке, живе и болне. Ријечи и записе оних који о свему свједоче из прве руке ваља стога слушати са посебном пажњом. И научити из њих све што је неопходно за народни опстанак и развој.

Вријеме лети. Ускоро ћемо обиљежити четврт вијека од НАТО агресије.

 

Смајловић: Косово тријумф који се осветио Америци

iskra.co

Смајловић: Косово тријумф који се осветио Америци

5-6 minutes


13.06.2019. - 13:49

У Приштини, на тргу Мајке Терезе јуче је свечано обележано 20 година од уласка НАТО снага у јужну српску покрајину. Церемонији су присуствовали некадашњи председник Америке Бил Клинтон, државна секретарка у време његовог мандата Мадлен Олбрајт, пензионисани генерал НАТО-а Весли Кларк, из актуелне америчке администрације, заменик помоћника државног секретара. Колумнисткиња Љиљана Смајловић каже за РТС да су косовски лидери церемонијом у Приштини хтели да пошаљу поруку да су миљеници најмоћније земље на свету.

Љиљана Смајловић је гостујући у Дневнику РТС-а рекла да су приштински лидери стално подвлачили да је годишњица велики успех САД.

„На неки начин то им и није лоша порука, јер се западу на Косову свиђа чињеница да се Косово сматра успехом, као што сада видимо да Јункер говори о Северној Македонији. То је једини спољнополитички тријумф ове одлазеће генерације европских политичара. Тако је и за Американце Косово успех, без обзира на то што је долазак гостију из Америке прилично скроман", навела је Смајловићева.

Према њеним речима, у једном од текстова о годишњици у Гардијану је један анонимни западни дипломата рекао да је то „врло важна земља од 1.800.000 умерених муслимана".

„То је тај неуравнотежени приступ о коме говоримо. То је било и око Босне. Албанцима се узима за плус то што нису у Ал Каиди, а нама се узима за минус што смо остали пријатељи са земљом са којом смо пријатељи неколико стотина година, што нисмо увели санкције Русији. Ми смо стално сумњиви, и узеће нам се за зло већ и то што имамо пријатеље у свету", истакла је Смајловићева.

„Нико неће да буде филантроп преко Клинтона"

Љиљана Смајловић сматра да Весли Кларк хоће да буде запамћен као човек који је овај део света за НАТО спасио, односо отео Русима и довео овде НАТО.

„Он неће да буде бал вампира. Па тај Клинтон се појављује у Америци за мале цене, а некад сте морали да издвојите милионе долара да вам дође Клинтон. Сада то више није тако. Нико више неће да буде филантроп преко Клинтона. Нисмо ми ирелевантни. Значи Кларк покушава да каже да то што су урадили то је опстало", казала је Смајловићева.

На питање како коментарише долазак заменика помоћника државног секретара САД, Смајловићева је истакла да је изненађена да је то било на тако ниском нивоу.

„Американци стварно воле да памте то као неки тренутак свог тријумфа. Њима се на неки начин тај тријумф осветио. Они су после рата на Косову помислили: 'Аха, не поставља се више питање легалитета, ми сад можемо да делујемо без дозволе УН и ми можемо да идемо да нападнемо Авганистан, Ирак. Они су отишли у неке ратне авантуре које су се показале као катастрофалне. Ово доста је низак ниво присуства", додала је Смајловићева.

Приштина, каже, има подршку Америке, јер Американци њих никада не могу да се одрекну.

Према њеним речима, Американци су искористили тај изговор да сруше принцип да НАТО не сме да делује ван својих граница и да се нигде не сме интервенисати без СБ УН.

„Они су та два табуа срушили 1999. Они не могу тога да се одрекну. Клинтон јуче инсистира да је било легитимно то што су урадили. Они знају да је то било незаконито. Јасно је зато што су тамо Олбрајт, Клинтон и Кларк, они не значе ништа у Америци. Садашња администрација на њих гледа са неком врстом презира. Политика се променила, али не могу они да се одрекну и да кажу погрешили смо, то не раде велике силе", навела је Смајловићева.

Љиљана Смајловић је истакла да је само неколико недеља после „чарки са Аном Брнабић, где су се правили да им је расизам рећи да су изашли из шуме и положили оружје" Албанци славе тренутак када су „изашли из шуме".

„И још им Бил Клинтон каже: 'Ево, само је 20 година откако сте положили оружје и ставили кравате. То ми је била забавна иронија", додала је Смајловићева.

Састанак у Паризу: Не може се одступити од укидања такси

О предстојећем састанку у Паризу, Смајловићева каже да је најважнији податак сукоб између Макрона и Меркелове и сукоб у ЕУ.

„Видели сте да јуче косовски Албанци највише причају о томе како је нефер према Албанији, а и Северна Македонија обично неће добити почетак преговора. Ако некоме није циљ да вас прими, онда је њему циљ да пошаље макар неки сигнал да жели једног дана да вас прими, па сам ја склона да верујем да ће некаквог састанка, ипак, бити", казала је Смајловићева.

Љиљана Смајловић додаје да ако се састанак у Паризу организује, онда не може да замисли да Вучић неће доћи.

„Ако успеју Меркел и Макрон да се договоре око неког геста, или ако им је овај обећао да ће да обећа укидање такси, ја мислим да ми не можемо да идемо испод тога, ми од тога не можемо да одступимо", нагласила је Смајловићева.

Сматра да Албнаци желе две ствари – безвизни режим и столица у УН.

„Њима је стало до те столице до које могу само до преговора са нама. Њима су важни њихови избори и њихова борба за власт. Погледајте тај Харадинај, он је успео да успостави неку премоћ над Тачијем само тако што је уводио те таксе и оштро говорио против српске стране", закључила је Смајловићева.

 

среда, 12. јун 2019.

Pupovac: Živim u zemlji mržnje i nasilja

balkans.aljazeera.net

Pupovac: Živim u zemlji mržnje i nasilja

6-8 minutes


Na početku sjednice Hrvatskog sabora u srijedu predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) Milorad Pupovac iskoristio je priliku da skrene pozornost na posljednje slučajeve nasilja nad pripadnicima srpske nacionalnosti, istaknuvši da živi u "zemlji mržnje i nasilja".

Posljednji takav napad dogodio se prije nekoliko dana u Supetru na Braču nakon nogometnog turnira Torcida kup u blizini prostorija Torcide Brač na skupinu sezonskih radnika, među kojima su bila dva hrvatska građanina srpske nacionalnosti.

"Ne živim ni s trunkom mržnje, ali živim u zemlji mržnje i nasilja, motiviranog etničkom mržnjom i etničkim nasiljem", rekao je Pupovac, kako prenosi Tanjug od portala Index.hr.

Pupovac je govorio o mržnji i nasilju prisjetivši se 1995., kada je dan nakon vojno-redarstvene akcije "Bljesak" sam prvi put otišao u Jasenovac.

"Sve što sam završio od škola završio sam u Hrvatskoj i ni u jednoj od tih škola, osnovne, srednje škole, fakulteta, postdiplomskog i doktorskog studija, nije me nitko učio da ikoga mrzim, nisam čuo nijednu lekciju ili poduku od ijednoga nastavnika u kojem bi bilo koja etnička grupa ili vjerska grupa trebala biti predmet mržnje i nijedanput nitko nije došao i kazao 'Svake godine ćete od sada odlaziti u Jasenovac da vidite kakav se zločin tamo dogodio'", rekao je Pupovac.

Pupovac: Ako je Stanimirović ratni zločinac, i ja sam

Osvrnuo se i na slučaj nastavnika iz jedne osnovne škole u Zagrebu koji je dobio opomenu pred otkaz zbog napisa na Facebooku o posjetu Vukovaru i kritika koje je nastavnik iznio, o čemu bi se, tvrdi, svi trebali zamisliti.

"A što je to što slušaju svi osmaši kad odlaze u Vukovar svake godine kao obavezno? Slušaju da jedan od zastupnika koji sjedi u ovom Saboru i kojega nikad nitko nije osudio i nijedna institucija nije pokrenula nijedan kazneni postupak, da je Vojislav Stanimirović (SDSS) ratni zločinac. Ako je on, onda sam i i ja. Ja sam ratni zločinac koji se bori protiv mržnje i protiv rata već 30 godina i borit ću se i bit ću u klubu takvih zločinaca", rekao je Pupovac, kako prenosi Hina.

Drži kako nije čudno da mladi, "obezglavljeni porukama mržnje", posežu za nasiljem, ali da nisu krivi oni nego "oni što na mjestu predsjednika Republike ne čuju da se viče 'Ubij Srbina!' i oni koji kažu da je pjevanje 'Za dom spremni' stanovitog pjevača domoljublje".

Na njegovo izlaganje reagirao je zastupnik HRAST-a Hrvoje Zekanović, uzvrativši da je Stanimirović govorio u okupiranom Vukovaru na dan pada grada i vukovarske bolnice 1991., kada je rekao da je pao "posljednji ustaški bastion u Vukovaru".

Optužio je Pupovca da relativizira Domovinski rat i da ga ne priznaje jer nikad nije izgovorio riječi "Domovinski rat".

"I to je naš Milorad zaboravio. Oči su mu pune suza kad govori o Jasenovcu, a kada govori o Vukovaru i o relativiziranju zločina, onda se usudi ovdje u Saboru relativizirati Domovinski rat. Gospodin Milorad Pupovac nikada u svom životu nije izgovorio te dvije riječi, Domovinski rat. Ne usudi se jer ga ne priznaje", rekao je Zekanović.

Zekanović: Svi bruje o jednom incidentu i zanemaruju njih 1.624

Dodao je i da je Stanimirović rekao da je bio "okupacijski gradonačelnik grada Vukovara".

Zekanović je također osudio incident na Braču, ali i spomenuo 1.624 kaznena djela protiv života i tijela u prošloj godini. 

"Cijela Hrvatska bruji o jednom incidentu zato što su u njemu sudjelovala dva Srbina i tri Hrvata. Svi bruje o tome, a ove ostale zanemarujemo, ovih 1.624", rekao je.

Smatra i da se pokušava sotonizirati navijačka supkultura, navijači koji su 1990. "rekli glasno i jasno na Maksimiru ovdje u Zagrebu 'ne Jugoslaviji', 'ne Velikoj Srbiji' i 'ne Arkanu'", misleći na povezivanje pripadnika navijačke skupine Torcida s incidentom na Braču.

"Jesu li krivi zato što svake godine obilježavaju heroja Blagu Zadru? Jesu li krivi zbog toga što su otišli u Vukovar i rekli 'ne' rađanju novočetničkog pokreta u tom gradu? Jesu li krivi zato što obilježavaju pad Vukovara? Jesu li krivi zato što jedini u Hrvatskoj pjevaju domoljubne pjesme?", upitao je Zekanović.

"Nitko ne govori o ostalom nasilju, ali ćemo govoriti o jednom slomljenom nosu tisuću godina. Dosta je Milorada Pupovca i njegovog načina iznošenja jedne loše politike ovdje u Saboru. Hrvatska nije zemlja mržnje", kazao je Zekanović.

Saborski zastupnici iskoristili su u srijedu slobodno iznošenje stajališta kao bi osudili napad na sezonske radnike u Supetru, ali i upozorili na slične slučajeve nasilja i mržnje prema pripadnicima nacionalnih manjina.

Ostojić: Osuda 'jednaka kvaliteti dvoslojnog WC papira'

Napad na skupinu sezonaca u Supetru dokaz je da "oni koji bi trebali raditi svoj posao to ne rade", ustvrdio je Ranko Ostojić iz Socijaldemokratske partije.

"Žalosno je da djevojka iz Varaždina mora od batina braniti svoje kolege, prijatelje, ali treba ih nazvati vrlo jednostavno žrtvama. Vatrogasac Tomo isto tako postaje simbol one velike većine u Hrvatskoj, tihih ljudi koji su spremni obraniti druge od nasilja", kazao je Ostojić, upozorivši da je, ne krene li država u obračun s nasilnicima, samo pitanje dana kad će se dogoditi da neki iz sabornice ili njihova djeca budu isto tako žrtve.

No, kad se čuje osuda tog događaja premijera od Andreja Plenkovića ili ministara unutarnjih poslova i pravosuđa, ta je osuda "jednaka kvaliteti dvoslojnog WC papira", rekao je Ostojić i poručio kako se u vezi s osudom nasilja trebaju ugledati u gradonačelnicu Supetra.

HDZ-ov Branko Bačić kazao je da najoštrije osuđuju huliganstvo koje se događa na hrvatskim ulicama, a usmjereno je protiv određenog broja članova srpske nacionalne manjine te zahtijevaju od državnih institucija da procesuiraju i primjereno kazne počinitelje.

"No, moramo se zapitati doprinosimo li mi ovdje u Hrvatskom saboru svojim govorom, koji često predstavlja verbalno nasilje, da se verbalno nasilje iz Sabora prenosi na hrvatske ulice i postaje fizičko nasilje, u kojemu trpi dio određenih članova hrvatskoga društva, posebno pripadnici srpske zajednice u Hrvatskoj", rekao je Bačić, apelirajući na zastupnike da svojim nastupima pridonesu smirivanju napetosti u Hrvatskoj.

Izvor: Agencije

 

уторак, 11. јун 2019.

Небојша Малић: Куманово је победа, а не пораз

standard.rs

Небојша Малић: Куманово је победа, а не пораз - Нови Стандард

http://newlookworld.com/

3-4 minutes


понедељак 10. јун 2019. 16:58

Упркос 78 дана бесомучног бомбардовања највећег војног савеза на свету, једна мала и од свих напуштена земља успела је да се одбрани

Девети јуни није годишњица које се често или радо сећамо, али је датум вредан памћења. Тог дана је, наиме, потписан војно-технички споразум (ВТС) између Војске Југославије и НАТО у Куманову, којим је формално окочана операција „Савезничка сила", односно 78-дневна агресија алијансе на тадашњу СР Југославију. Двадесет година касније, упорно нас убеђују што Империја што њени плаћеници и култисти да је Косово тада „изгубљено" и да треба што пре „признати реалност" и прихватити то као непромењиву чињеницу. Па ако је тада изгубљено, да парафразирам песника, зашто вам је онда потребно наше признање?

Шта је онда било Куманово? Прво и пре свега, није било капитулација. Макар и овлашно поређење са ултиматумом из Рамбујеа, и званичним ратним циљем НАТО (да га наметне) то показује. СРЈ је предала Косово на управљање УН а не НАТО, без икакве приче о референдуму о независности за три године, и без права НАТО да се шетка где хоће као окупациона војска (Анекс Б). Кад је војска кренула да се повлачи са Косова и Метохије, НАТО и његови новинари-пропагандисти остали су у шоку, бројећи возила и оружје за које су мислили да је уништено. Упркос 78 дана бесомучног бомбардовања највећег војног савеза на свету, једна мала и од свих напуштена земља успела је да се одбрани. Тај објективни успех биће преиначен у пораз и предају тек после, комбинацијом пропаганде и политичког преврата, којим је Империја испунила своје ратне циљеве годину 16 месеци касније.

Ако сте учествовали у „догађањима народа" која су кулминирала Жутим октобром, сигурно се сећате оптужби против Милошевића да је „издао Косово." Аутори тих оптужби су, по доласку на власт, чинили „све што су могли" (омиљена крилатица Бориса Тадића) управо на томе, мада за последњи корак нису имали што снаге, што храбрости. И хвала драгом Богу што нису. Захваљујући њима, кад је НАТО почео да Куманово тумачи као безусловну капитулацију, није било никога да се на то пожали. Захваљујући њима, свака нова узурпација, превара, подвала, обмана и непочинство успевали су да прођу, јер нико није хтео да им се супротстави. Захваљујући њима, свака прилика да се ма колико промени став Империје према Косову и Србима је пропуштена. А кад су потрошени до максимума, доведени су некадашњи родољуби у међувремену „пресвучени", преумљени, издресирани, уштројени и укалупљени, да они заврше посао.

Ко је искрен, признаће гледајући на протеклих 20 година да је далеко више штете од рата направила „демократија". Јер рат убије само тело, а ова тиранија хаоса и срачунатог безнађа убија душу, док сами себи не дођемо главе – на овај или онај начин – да би мучење престало. И то није нимало случајно. Док не будемо почели да о 9. јуну говоримо као о часном датуму који је потврдио вредност успешног отпора далеко моћнијем непријатељу, а о 5. октобру као срамотном посрнућу пред истим, тешко да ћемо изборити било какву будућност у којој и даље постојимо. Од мене, толико.

Аутор Небојша Малић

Извор Сиви соко, 09. јун 2019.