pcnen.com
Uloga Velike Britanije u terorističkoj operaciji NATO-a - PCNEN
PCNEN
14–18 minutes
Autor: Kit Klarenberg*
Nedavno deklasifikovani fajlovi iz britanskog Ministarstva spoljnih poslova dodali su zabrinjavajuće detalje u priču o operaciji „Gladio". Organizacija je otkrivena 1990. godine, kada je javnost saznala da CIA, MI6 i NATO obučavaju i raspoređuju podzemnu armiju nacističkih paravojnih formacija širom Evrope, da potkopavaju političke protivnike, uključujući i napade pod lažnom zastavom.
Među njima je bio i mladi Silvio Berluskoni, medijski oligarh koji je bio premijer Italije u četiri različite vlade od 1994. do 2011. godine. Bio je član tajne zavereničke grupe hladnoratovskih političkih elita posvećenih Gladijevim ciljevima, P2 (P2, Propaganda Due), Berluskoni, koji je preminuo 12. juna 2023. godine, nesumnjivo je odneo više od jedne važne tajne u grob.
Teško je poverovati da je nezgodna istina sačuvana u britanskim dokumentima o operaciji „Gladio" do trenutka deklasifikacije. Ipak, nedavno objavljeni materijal je veoma elokventan. Dokumenti, koji pokrivaju buran period od dvanaest meseci od prve objave o „Gladiju", ilustruju koliko je londonska obaveštajna mašina pažljivo pratila dešavanja na kontinentu.
Dokumenti ne samo da bacaju novo svetlo na zaveru, već naglašavaju važnost „Gladija" u ulozi britanskih obaveštajca u pridruživanju američkim kolegama u savremenim zaverama, a koje uključuju podzemne snage u rasponu od Sirije do Ukrajine.
Delovi dosijea sa kojih je skinuta tajnost snažno sugerišu da su Britanci znali mnogo više o neviđenim krivičnim delima nego što su javno priznavali, uključujući pokušaj svrgavanja savezničke italijanske vlade i otmicu i ubistvo njenog lidera.
„PODZEMNI POKRET OTPORA" KREĆE NA POSAO
„Gladio" je uključivao grupu antikomunističkih partizanskih armija „koje su ostale u pozadini", čija je zvanična misija bila da odbije napredovanje Crvene armije u slučaju sovjetske invazije. U stvari, ove snage su počinile bezbroj nasilnih i krivičnih dela kao deo „strategije napetosti" usmerene na diskreditaciju levice i opravdavanje mera državne bezbednosti.
Operativac „Gladia", Vinčenco Vinčiguera, koji je 1984. godine dobio doživotnu zatvorsku kaznu, zbog podmetanja bombe pod automobil u Italiji, pri tome su ubijena tri policajca, a dvojica ranjena, objasnio je:
„Moramo da napadnemo civile, muškarce, žene, decu, nevine ljude, strance, one koji su veoma daleko od političkih igara. Razlozi za to su jednostavni: ovi teroristički napadi treba da nateraju ljude u Italiji da od svoje vlade traže povećanu bezbednost… Ljudi voljno menjaju slobodu za bezbednost, mogućnost da se šetaju ulicama, voze vozovima i idu u banku. Takva je politička logika terorističkih napada. Oni prolaze nekažnjeno jer država ne može sama sebe da izvede pred sud."
Skandal u zapadnim prestonicama oko razotkrivanja „Gladija" je već nekoliko meseci dominira na naslovnicama mejnstrim medija. Evropski parlament je reagovao donošenjem Rezolucije kojom se osuđuje postojanje „alternativne podzemne obaveštajne i vojne organizacije bez ikakve demokratske kontrole, koja će se verovatno nezakonito mešati u unutrašnje političke poslove zemalja članica i koja raspolaže nezavisnim arsenalom i vojnim resursima. ugrožavanje demokratskih struktura onih zemalja u kojima deluju".
Rezolucija je pozvala sve evropske države da sprovedu nezavisne sudske i parlamentarne istrage o „Gladiju". Međutim, to nije donelo opipljive rezultate, sa izuzetkom istraga u Belgiji, Italiji i Švajcarskoj. Štaviše, istražitelji su značajno redigovali zaključke i pokušali da spreče njihovo prevođenje na engleski. Ovo može objasniti zašto je ovaj, sigurno istorijski skandal, tako brzo zataškan i zaboravljen.
S tim u vezi, nedavno deklasifikovani dokumenti mogu postati jedan od najvrednijih primarnih izvora našeg vremena, dajući predstavu o poreklu i unutrašnjem delovanju tajnih terorističkih formacija NATO-a u Italiji.
Uzmimo, na primer, memorandum koji je pripremio Frančesko Fulči (Francesco Fulci), stalni predstavnik Italije pri UN, a koji je 6. novembra 1990. podeljen učesnicima „strogo tajnog" sastanka Severnoatlantskog saveta (glavnog tela NATO-a za donošenje odluka), a zatim poslat visokim britanskim zvaničnicima, uključujući i one koji su bili u inostranstvu.
Prema memorandumu koji je tadašnji premijer Rima Đulio Andreoti uručio „šefu italijanske parlamentarne istražne komisije o terorističkim incidentima", beleška počinje činjenicom da su se posle Drugog svetskog rata razvile zapadne obaveštajne agencije „ nekonvencionalna sredstva odbrane, stvarajući skrivenu mrežu otpora na svojim teritorijama radi prikupljanja informacija, sabotaže, propagande i diverzija u slučaju neprijateljske okupacije."
Ispostavilo se da su vlasti Rima počele da postavljaju temelje za takvu organizaciju 1951. godine. Četiri godine kasnije, italijanska vojna obaveštajna služba (SIFAR) i „odgovarajuća saveznička služba" (čitaj CIA) su se zvanično dogovorile o organizaciji i aktivnostima „tajne postokupacione mreže":
„'Gladio' je uključivao agente koji su delovali na teritoriji koji su, na osnovu godina, pola i aktivnosti, mogli da izbegnu moguću deportaciju i zatvaranje od strane stranih okupatora; mogli su se lako kontrolisati čak i izvan okupirane teritorije; pokret je bio strogo poverljiv i stoga je podeljen na „ćelije" kako bi se minimizirala svaka potencijalna šteta uzrokovana eventualnom pojavom prebega, nesrećama ili upadima u mrežu".
„Mreža tajnog otpora" imala je posebne jedinice za informativne operacije, sabotaže, propagandu, radio komunikaciju, šifrovanje, prijem i evakuaciju ljudi i opreme. Svaka od ovih struktura trebalo je da deluje autonomno, „sa komunikacijom i koordinacijom obezbeđenim spolja".
SIFAR je uspostavio posebno tajno odeljenje za regrutovanje i obuku „Gladio" operativaca. Do tada je imala pet „gerilskih odreda spremnih za raspoređivanje u oblastima od posebnog interesa", širom Italije, koji su čekali da budu aktivirani za dalji neprekidan rad.
„Operativni materijali", uključujući razne eksplozive, oružje (minobacače, ručne bombe, pištolje i noževe) i municija, bili su sakriveni u 139 tajnih podzemnih skrovišta. Aprila 1972., radi dodatne bezbednosti, premešteni su u obližnje kancelarije vojne policije.
Zvanično je obnovljeno samo 127 oružarnica. U gornjoj belešci se navodi da su u oktobru 1964. godine najmanje dva od njih „verovatno opljačkala nepoznata lica". Može se samo nagađati ko je to bio i šta su uradili sa ukradenim oružjem.
BRITANSKO UČEŠĆE U POKUŠAJU DRŽAVNOG UDARA
Fulči je na samitu Severnoatlantskog saveta konačno upitan da li je „Gladio" ikada odstupio od svojih pravih ciljeva, odnosno delovao van uloge „zaštitne" sile koja bi bila potrebna u slučaju sovjetske invazije. Nije mogao dodati ništa novo u belešku, ali je potvrdio da je „oružje korišćeno u nekim od terorističkih akata dobijeno iz skrovišta koje je napravio 'Gladio'".
Ovo može odražavati činjenicu da je jedan od „ispravnih ciljeva" operacije bilo politički motivisano nasilje. Izveštaj SIFAR-a iz juna 1959. godine, koji je otkrio istoričar Daniele Ganser (Daniele Ganser), potvrđuje da je operacija uključivala gerilsku akciju protiv „unutrašnjih pretnji", od samog početka. U italijanskom kontekstu, to je podrazumevalo sistematsko terorisanje levice.
Kako je popularnost Komunističke partije Italije rasla uoči izbora 1948. godine, CIA je ulivala novac u demohrišćansku kasu i vodila prateću antikomunističku propagandnu kampanju. Tajna operacija je bila toliko uspešna u sprečavanju levičarske vlade da dođe na vlast u Rimu, toliko da se Lengli tajno mešao u sve lokalne izbore najmanje narednih 24 godine.
Međutim, tajne operacije CIA nisu bile dovoljne da spreče Italijane da s vremena na vreme biraju pogrešne vlade. Na opštim izborima 1963. ponovo su pobedili demohrišćani, ovoga puta pod vođstvom levičarskog političara Alda Moroa, koji je nastojao da napravi koaliciju sa socijalistima i demokratskim socijalistima. Tokom sledeće godine izbio je dugotrajan spor između strana u vezi sa oblikom uprave.
U međuvremenu, specijalisti za operacije SIFAR-a i CIA-e kao što je „američki Džejms Bond" Vilijam Harvi, kovali su zaveru da spreče ovu vladu da dođe na vlast. Kao deo operacije "Fortepiannoe solo", operativci „Gladija" su poslati da insceniraju namešteni i namerno neuspešni pokušaj ubistva Moroa.
Otmičari su, prema planu, trebali da tvrde da su im komunisti naredili da ubiju Moroa, čime su opravdali nasilno zauzimanje sedišta nekoliko političkih partija i listova, kao i hapšenje napaćenih levičara koji su držani u tajnom sedištu filijale „Gladio" na Sardiniji. Na kraju, plan je poništen, iako do kraja 1964. još uvek nije skinut sa dnevnog reda.
Moro je postao premijer bez incidenata i vladao je zemljom do juna 1968. godine. Četiri godine kasnije „Fortepiannoe solo " je dospeo pod oko istražitelja, ali rezultati nisu objavljeni sve dok javnost nije saznala za postojanje „Gladija". Iako se u zaključcima nije pominjala uloga Velike Britanije u planiranom puču, nedavno objavljeni dokumenti snažno ukazuju na njenu umešanost.
Tadašnji predsednik Italije Frančesko Kosiga zahtevao je da ministarstvo dostavi „detalje o merama koje je UK preduzela 1964. godine", navodi se u dokumentu Forin ofisa iz februara 1991. o nedavnim dešavanjima u vezi sa skandalom.
Kosiga je to očigledno učinio po nalogu sudije „čije istrage o nerešenim terorističkim napadima su prvo otkrile operaciju Gladio" i koji je preduzeo „korak bez presedana" zahtevajući od predsednika da dâ izjavu pod zakletvom. Do ovog trenutka, Kosiga je već priznao da je saznao za odgovarajuće tajne snage dok je bio zamenik ministra odbrane 1966. godine.
Njegov zahtev upućen Forin ofisu snažno sugeriše da je britanska obaveštajna služba igrala važnu ulogu u „Fortepiannom solo" i da je italijanski predsednik bio dobro svestan zavere.
Dana 16. marta 1978, Moro je kidnapovan od strane levičarske jedinice „Crvenih brigada" na putu do sastanka na visokom nivou gde je planirao da blagoslovi novu koalicionu vladu koju su podržavali komunisti. Pet njegovih telohranitelja je ubijeno u tom slučaju.
Posle dva meseca zatočeništva, kada je postalo jasno da vlada neće pregovarati sa „Crvenim brigadama" niti će zameniti nekog od njihovih zatvorenika za Moroa, otmičari su pogubili bivšeg italijanskog premijera, a leš izrešetan mecima ostavljen je da trune u prtljažniku automobila.
Morovo ubistvo izazvalo je neke osnovane sumnje da su se operativci „Gladija" infiltrirali u Crvene brigade kako bi gurnuli grupu na preteranu brutalnost i podstakli potrebu javnosti za konzervativnim režimom koji podržava brutalne mere radi uspostavljanja zakona i reda. A ubistvo je, više od bilo čega drugog, bilo u skladu sa ciljevima strategije tenzije policijske države.
Da li je Moro bio žrtva „Gladija" ili ne, jasno je iz memoranduma Forin ofisa sa kojeg je 5. novembra 1990. godine deklasifikovan, a koji je napisao tadašnji britanski ambasador u Rimu Džon Ešton (John Ashton), da je London znao gde je više nego što je ikada otkriveno iz zvaničnih izvora.
„Postoje posredni dokazi da su jedan ili više Moroovih kidnapera u tajnosti bili u kontaktu sa bezbednosnim vlastima u to vreme; i da su ove namerno zanemarile da proveri tragove koji bi mogli da dovedu do kidnapera i da spasu Morov život", napisala je Ešton.
Štaviše, prema britanskom diplomati, predsednički komitet za vanredne situacije koji je pokušao da spase Moroa bio je deo zloglasne P2 masonske lože, koju su činile političke elite lojalne „Gladiju".
Prema rečima Eštona, P2 je bila samo jedna od mnogih „misterioznih desničarskih snaga" koje su pokušavale „da preko terorizma i uličnog nasilja da izazovu represivnu reakciju protiv italijanskih demokratskih institucija", kao deo „strategije tenzija". A predsednik Kosiga nije bio svestan da su njegovi članovi direktno ušli u krizni komitet.
U aprilu 1981. godine, magistrati Milana organizovali su raciju na vilu italijanskog finansijera i samoproglašenog fašiste Licija Gelija (Licio Gelli), koji je osnovao ložu. Tamo su pronašli spisak članova od 2.500 ljudi, uključujući italijanske političare, bankare, špijune, finansijere, industrijalce, kao i visoke službenike za sprovođenje zakona i vojne zvaničnike. Među najistaknutijim članovima klike bio je Silvio Berluskoni.
Morov „istorijski kompromis" i dolazak Andreotijeve vlade na vlast bio bi „poslednji korak stranke pre njenog sopstvenog ulaska u vladu". Ešton je rekao da je ovaj razvoj događaja „bio prokletstvo za P2" koji je „tada efektivno kontrolisao [talijanski] bezbednosni aparat", kao i mnoge neestablišmente i američke političare", i mogao bi „jednom zauvek da eliminiše svaku mogućnost ostvarivanja komunističke Partije nacionalne mogućnosti".
Ešton je priznao „posredne dokaze" o „podršci SAD P2". U stvari, osnivač lože, Geli, bio je toliko blisko povezan sa američkim nacionalnim bezbednosnim i obaveštajnim aparatom da ga je rimski ogranak CIA direktno optužio za stvaranje paralelne antikomunističke vlade u prestonici.
Dalja istraga je otkrila da je 1969. Henri Kisindžer pomogao da se nadgleda regrutovanje 400 visokih italijanskih i NATO oficira za operativce P2. SAD su bile toliko zahvalne Dželiju za antikomunističku čistku da su ga učinile počasnim gostom na inauguracijama američkih predsednika Džeralda Forda, Džimija Kartera i Ronalda Regana.
Ešton je zaključio memorandum napomenom da niko nikada neće saznati istinu o umešanosti Vašingtona u krvavi period „olovnih sedamdesetih". Puno učešće Ujedinjenog Kraljevstva u terorističkim napadima, svrgavanjima vlada, kampanjama destabilizacije i drugim gnusnim mahinacijama pod okriljem operacije „Gladio", ne samo u Italiji već i širom Evrope, takođe će gotovo sigurno ostati tajna, naravno svesno.
Tek 1993. godine javnost je saznala kako SAD i Velika Britanija predaju municiju borcima „Gladija" da podstiču krvave napade širom Italije. Kako je Frančesko Fulči rekao na „strogo tajnom" sastanku sa prijateljima iz NATO-a, Vašington i London su bili ti koji su snabdevali svoje izvršioce, uključujući i za bombaški napad na Centralnu stanicu u Bolonji 1980. godine, u kojem je poginulo 85 ljudi, a povređeno više od 200.
Gotovo svi odgovorni za ove gnusne zločine uspeli su da izbegnu pravdu. Nekoliko glavnih osumnjičenih za masakr u Bolonji, uključujući tvrdokornog nacistu i istaknutog agenta MI6 Roberta Fiorea, pobeglo je u London. Britanija je odbila da ih izruči, uprkos optužbama protiv njih u odsustvu za zločine.
Veliko iskustvo stečeno od strane britanskih obaveštajnih službi tokom operacije „Gladio" postavlja pitanja o poukama koje MI6 primenjuje u trenutnim tajnim operacijama na različitim poprištima rata. Kako je „The Grayzone" saznao u novembru 2022. godine, da su veterani britanske vojske i obaveštajnih službi obučavali i sponzorisali terorističku gerilsku vojsku u istočnoj Ukrajini da sabotiraju Krim i druga područja na kojima se govori ruski. Plan je predviđao obuku pripadnika ćelija radikalnih Ukrajinaca čiji su zadaci uključivali „gađanje, kretanje, komunikaciju i preživljavanje".
inosmi.ru
naukakultura.com
S ruskog preveo Zoran Milošević
* Autor je britanski istraživački novinar