Претражи овај блог

субота, 30. децембар 2023.

Неуспешан покушај насилног преузимања власти

politika.rs

Неуспешан покушај насилног преузимања власти

Владимир Вулетић

7–8 minutes


Да ли су сцене насиља које смо имали прилике да видимо у недељу увече испред градске скупштине биле тек неуспео покушај заузимања институција или нешто друго, показаће време, али извесно је да је ружна слика послата у свет.

Истини за вољу – ако се изузме најближе окружење које баш и није неки свет – исти није био расположен да на Бадње вече гледа слике насиља из Београда. Тако на пример Си-Ен-Ен вест о протестима у Београду није ни пренео, а Ројтерс и Би-Би-Си су на својим порталима донели кратке прилоге који су веома брзо поклопљени другим збивањима. Дојче веле је у први план истакао насиље али, на жалост Палестинаца, оно које још увек потреса Газу, а не, на нашу срећу, оно које се односи на збивања у Београду. Једино је РИА новости на свом сајту као ударну вест истакла слике из Београда пропраћене речима Марије Захарове да је по среди очигледан покушај колективног Запада да уздрма ситуацију у Србији техникама мајданског пуча.

Овај текст започет је прегледом вести и слика јер су једино оне важне. Слике о догађајима и њихово тумачење, а не сами догађаји, утичу на динамику друштвених збивања. Када је о самим збивањима реч, неко ко се затекао у близини градске скупштине те недеље увече могао је да види групу људи величине оне која напусти неку већу биоскопску салу, попут оне у Дому синдиката. Представа којој су присуствовали, а коју су гледаоци неколико телевизија, али не и јавног сервиса, могли да прате уживо и фокусирано, јесте био својеврсни перформанс у коме су главну улогу имали неки од вођа опозиционе групе „Србија против насиља" (СПН) и одређени број Н. Н. лица, који су из само њима знаних разлога бацали каменице на зграду Скупштине града и покушавали да развале врата металним шипкама.

Присуство полиције у згради било је видљиво само по штитовима на којима се рефлектовала светлост блицева фото-апарата и каменице које су улетеле у зграду. Нема сумње да је полиција била добро обавештена о намерама демонстраната и врло сталожено и стрпљиво чекала да дејство сузавца раздвоји милитантне демонстранте од оних који то нису. Након тога су изашли из зграде и похапсили оне најратоборније, док су се преосталих пар десетина или стотина који су се ту задржали и након сузавца разбежали.

Занимљиво је да су демонстранте предводили, подстицали и давали им легитимитет поједини лидери групе „Србија против насиља", али не сви. Да ли то сведочи о поделама у оквиру вођства око начина и метода борбе или је само реч о тактичком раздвајању на милитантно и цивилно крило како би се према развоју ситуације протест наставио, остаје да се види. У сваком случају, намера организатора је била распламсавање протеста о чему су и обавестили јавност. Недељна збивања имала су циљ, пре свега, да испровоцирају неадекватну реакцију полиције, што би изазвало револт грађана који би, рачунало се, сутрадан масовније дошли на протест или бар подржали оне који би постављали најављене барикаде у различитим деловима града. Десило се, међутим, супротно. Већина грађана је била револтирана управо тиме што полиција није енергичније поступала. Други циљ насилних демонстрација био је привлачење пажње светских, пре свега, западних медија, што је такође изостало. Реаговали су само руски државни медији који су дали за право онима који тврде да опозиција делује по налогу западних безбедносних служби у намери да дестабилизује или чак насилно преузме власт како би се омогућило признавање Косова од стране Београда. То су својим изјавама или дистанцирањем од ових протеста потврдили и опозициони политичари суверенистичке провијенције.

Да ствар буде гора по СПН, покушавајући да остваре циљеве – какви год да су, коришћењем насиља, ова група је делегитимизовала и свој назив. Ултиматуми полицији да ће уследити фронтални напад на зграду скупштине уколико их не пусте у њу, који је упутио један од опозиционих лидера, можда је испунио његов дечачки сан о командовању војском, али је сан опозиције да би овим протестом могла да упали пламен масовне побуне био потпуно расплинут.

Потпуни дебакл насилног покушаја упада у скупштину града који није постигао ниједан од циљева, дао је повода аналитичарима на друштвеним мрежама да за неуспех окриве наводну и одраније познату сарадњу Драгана Ђиласа и Александра Вучића. То, међутим, има смисла таман колико и тврдња да је некадашњи европски првак Црвена звезда испала из групне фазе Лиге шампиона у договору са „Јанг бојсима".

Ова паралела није случајна. Наиме, овакав развој догађаја у великој мери је последица митолошког дејства демонстрација из 1996-1997 и петооктобарских догађаја у којима је срушен режим Слободана Милошевића.

Као што то обично бива када се некритички покушава прекопирати историја, она постаје фарса. Разлог томе је неисторичан приступ разумевању историјских догађаја фокусирањем само на њихове последице.

Опозиција је из неког разлога поверовала у своју пропагандну мантру да живимо „деведесете", па је из тога извукла и погрешан закључак да се излаз може остварити на исти начин и средствима која су тада примењена.

У конкретном случају, сматра се да је довољно прогласити изборну крађу па ће људи у то да поверују на „часну" реч. Подсетимо, 1996. године избори су заиста покрадени тако што је фалсификован изборни материјал. Сада су опозициони чланови бирачких одбора својевољно потписали записнике, што сведочи да није било никакве крађе. Неспретно спиновање бројем наводно фантомских бирача показало се као неоснована прича па се на крају крајева све свело на врло мали број документованих случајева који нису могли утицати на изборни исход. Утиску није много допринео ни контрадикторни извештај посматрача из ОЕБС-а.

Оно што се не схвата, општа ситуација у друштву је потпуно различита, а различите су и међународне околности, као и однос власти према њима, који је сада много промишљенији и опрезнији. О персоналном саставу опозиционих лидера већ не треба ни трошити речи.

Све у свему, изгубљена битка не значи и изгубљен рат. Ако има нешто мудрости, опозицији би зарад сопственог опстанка и опстанка демократског политичког система било боље да извуче поуке из ове ситуације и сачува нешто од преосталог кредибилитета како би се спремила за локалне изборе или евентуално нове београдске изборе – јер није више само питање да ли Несторовић и екипа око њега хоће уз власт, већ да ли рационална власт хоће да себи стави букагије око ногу. Поготову сада када се најјача опозициона листа самоиницијативно дерогирала.

Професор на Филозофском факултету у Београду

Прилози објављени у рубрици „Погледи" одражавају ставове аутора, не увек и уређивачку политику листa

 

четвртак, 28. децембар 2023.

Руски амбасадор о протестима: Запад има два циља, није план да једним ударцем смени власт у Србији

politika.rs

Руски амбасадор о протестима: Запад има два циља, није план да једним ударцем смени власт у Србији

~3 minutes


Новогодишњи и божићни празници могу бити искоришћени за интензивирање протеста у Србији, ситуација у земљи је крхка, изјавио је руски амбасадор у Србији Александар Боцан-Харченко у интервјуу порталу „Известија".

„Протести нису завршени, биће данас, то је већ речено. И наставиће се. Веома опасан период су предновогодишњи и новогодишњи божићни (празници). Ова ситуација би могла да се искористи за неке активније протесте, може се (искористити) за повратак насиљу. Тако да је ситуација веома крхка", рекао је он.

Амбасадор је додао да је, упркос томе, ситуација под контролом власти.

По његовим речима, циљ ових акција није смена власти, предвођена председником Србије Александром Вучићем, будући да то колико га народ подржава „показује да није могуће решити све једним махом". На све то утиче и чињеница да се овде ради о Балкану, те не може а да не буде јасно колико би смена власти „обојеном револуцијом" могла бити опасна". То би могло негативно утицати и на сам Запад, каже амбасадор.

„Мислим да немају план да једним ударом дођу до смене власти у Србији. Зашто? Из неколико разлога. Још није прошло много времена од ратова, који су се овде догодили деведесетих година. Напетост и даље постоји. Правог примирја још нема. Друго – ипак се узима у обзир реално стање власти", појашњава он.

Главни циљ Запада је да изврши притисак на Вучића, како би он изменио своју политику везано са Косово и Метохију и санкције против Русије. Планови Запада су „доста једноставни", каже Боцан-Харченко.

Говорећи о потенцијални разговор председника Русије Владимира Путина и председника Србије Александра Вучића, рекао је да он сада није на дневном реду, нити се знају рокови посете шефа српске дипломатије Ивице Дачича Москви.

„Сада ова тема није званично на дневном реду, иако контакти, наравно, постоје. Ја сам 25. децембра посетио Вучића и пренео му честитку Владимира Путина поводом Нове Године и Божића. Она је била веома садржајна и одражава жељу да идемо напред и развијамо односе. Србија је за нас пријатељска, братска земља", рекао је Боцан-Харченко, преноси Спутњик.


View article...

Enclosures:

160z120_1_harcenko.jpg (8 KB)
https://www.politika.rs/thumbs/upload/Article/Image/2023_12//160z120_1_harcenko.jpg

 

понедељак, 25. децембар 2023.

Brnabić: Zahvaljujem se ruskim službama bezbednosti

radiokim.net

Brnabić: Zahvaljujem se ruskim službama bezbednosti

Goran Avramović

~3 minutes


Brnabić je u „Hit tvitu" na Pinku u nedelju uveče podsetila da je i pre izbora upozoravala da će deo opozicije pokušati da ospori rezultate izbora i nasilnim putem preuzme vlast u Srbiji, što je kulminiralo, rekla je, „napadom na Skupštinu grada Beograda", piše Politika, a prenosi Vreme.

Ona se zahvalila ruskim službama bezbednosti koje su te informacije „podelile sa srpskim kolegama".

„To verovatno neće biti popularno ovima sa Zapada, ali ja posebno večeras osećam da je važno stati u odbranu Srbije i da se zahvalim ruskim službama bezbednosti koje su imale te informacije i koje su ih podelili sa nama", izjavila je Brnabić.

„Državni organi Srbije su potom", nastavila je Brnabić, „podelili te informacije i sa drugim predstavnicima međunarodne zajednice koji su ih odbacili kao ruske dezinformacije".

"Svi ostali su rekli da je to plasiranje lažnih vesti", rekla je.

Za danas (ponedeljak, 25. januar) je najavila sastanak predsednika Srbije Aleksandra Vučića i ambasadora Rusije u Beogradu Aleksandra Bocan-Harčenka.

Vučić: Teško povređena dva policajca, uhapšeno 35 "siledžija"

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da je tokom sinoćnjeg protesta ispred Skupštine grada Beograda teško povređeno dvoje policajaca, a više njih lakše, kao i da je uhapšeno više od 35 "siledžija".

"Nastavlja se hapšenje širom grada nasilnika i siledžija i ta akcija neće stati. Za neka lica se u ovom trenutku utvrđuje identitet, a sva lica će biti tokom noći i jutra biti pohapšena", rekao je Vučić za televiziju Pink nakon sednice Saveta za nacionalnu bezbednost.

Naveo je da su dva policajca teško povređena, a više njih lakše.

"Jednom je jedva zaustavljeno krvarenje. Imamo više lakše ili još sa nejasno utvrđenim stepenom povreda. Njih su gađali kockama sa kojima bukvalno možete da ubijete čoveka. Staklo im je padalo na vizire, lica, ruke i noge", kazao je Vučić.

Prema njegovim rečima, večeras je pokušano "nasilno zauzimanje državnih institucija", a postoje dokazi da je sve "bilo pripremano".

"Mi za to imamo čvrste dokaze i nećemo od toga da odustajemo. Država će da reaguje i uveren sam da će tužilaštvo i nadležni organi da reaguju baš u skladu sa ustavom i zakonima naše zemlje. Niko nema pravo da uništava našu kuću, da uništava imovinu naše zemlje i građana, a još manje da nanosi teške telesne povrede našim policajcima", rekao je Vučić.

Prema njegovim rečima, šef Biroa za koordinaciju službi bezbednosti Ivica Dačić zakazao je sutra (ponedeljak, 25. decembar) za 15 sati sednicu tog tela.

 

петак, 22. децембар 2023.

Американци схватили – Путин се пита

Американци схватили – Путин се пита

22.12.2023. - 9:46

 

© AFP 2023 / SERGEI BOBYLYOV

Проглашење Путина за геостратешког победника у „Вол стрит џурналу" показује да су се Западу коначно отвориле очи за реалност. Американци су свесни да њихова украјинска стратегија не може још дуго да држи воду из простог разлога зато што се не питају они, већ управо Владимир Путин.

Председник Русије Владимир Путин је геополитички победник године, објавио је амерички лист „Вол стрит џурнал".

Путин – немерљиво јачи него пре

„Победници године су Путин, Илон Маск и америчка економија, заједно са Тејлор Свифт и Врховним судом… Не радује ме што Владимира Путина проглашавам победником године, али његов положај делује немерљиво јачи него пре годину дана", пише коментатор листа Џерард Бејкер.

Он је навео неколико примера којима је поткрепио своје тврдње: украјинска контраофанзива о којој се толико причало је стала, руска економија се изборила са западним санкцијама, решеност европских лидера у вези са сукобом у Украјини бледи, а америчка подршка слаби.

„Путин је показао окрутну предност стратешког стрпљења", закључио је Бејкер.

Украјинска стратегија пропала

Американци су свесни да њихова украјинска стратегија не може још дуго да држи воду из простог разлога зато што се не питају они, већ управо Владимир Путин. Већ дуже време покушавали су да га зауставе и коначно су схватили да то не могу, каже Билбија за Спутњик.

Путин одлучује и кад и на који начин ће решавати ситуацију у Украјини, а Американци су у међувремену схватили да их украјинска криза много кошта и да им више не доноси корист него само штету, додаје Билбија.

Дуго су покушавали да га зауставе и коначно су схватили да то не могу, то је делимично и индиректан позив Русији на преговоре о Украјини.

„Од почетка им је главни циљ био да изолују Русију. Не толико да је победе јер нису они глупи и знају каква је реалност у свету и да не може Украјина да победи. Вероватно и цео НАТО кад би се скупио тешко да би имао икаквог значајнијег успеха, али могли су да изолују Русију и пре свега одвоје је од Европе, економски и политички, и да на тај начин елиминишу оба своја геополитичка конкурента. Јер много греше они који верују у добре савезничке односе Вашингтона и Европе. Не, они су конкуренти и то што су стицајем околности наводно на истој страни то је само у овој ситуацији тако, а у некој другој геополитичкој реалности може да буде сасвим супротно а тога су се у Америци у последњих неколико година највише плашили".

Несрећа милиона људи – цена америчке рачунице

Највећи страх САД био је да Европа, пре свега Немачка окрене свој геополитички вектор ка Русији и Кини чиме би се створио најмоћнији светски, евроазијски геополитички и економски простор коме Америка више не би била ни потребна, објашњава Билбија.

У САД су све то добро израчунали а цена те рачунице, нажалост је крв стотина хиљада људи, пре свега у Украјини, уз чињеница да су милиони људи напустили ту земљу, а о економској катастрофи да не говоримо.

Међутим, Американци су погрешили у рачуници око украјинске кризе у прогнози да ће Русија имати негативне стопе привредног раста, међутим, не само да се то није десило већ је пројекција да ће у наредне две године стопе раста Русије бити око седам одсто.

Најјачи Путинови адути

„Дакле, имамо апсолутни стратешки пораз Запада у Украјини, уз чињеницу да су Американци успели у томе да се раздвоје Русија и Европа. То су краткорочно успели, али то је могуће само уз актуелне политичке гарнитуре у европским државама. Буде ли се променила политичка клима у Европи, ојачају ли суверенистичке снаге широм Европе а затим и у појединим државама, што се у Холандији већ десило, онда ће и та макростратешка слика да се мења. Мислим да је то стратешко стрпљење најјачи Путинов адут."

Путин је изузетно стратешки стрпљив и он већ две и по деценије пажљиво чека, а осим тога једна од најважнијих његових одлика је и политичка рационалност, додаје Билбија.

Мала грудва која се претвара у лавину

Билбија сматра да је текст из „Вол стрит џурнала" пре свега намењен америчкој јавности и да му је циљ да промени неке узусе који су важили у домаћој политици и јавном мњењу. Такви текстови не могу ништа суштински да промене, али могу бити сигнал да би нешто требало мењати.

„Некад је довољна да се закотрља мала грудва па да буде велика лавина и онда да кажу: Ево, покушали смо све, Путин је победник не можемо ту више ништа да урадимо. Али такође и да пошаљу један сигнали руској страни и да поруче да су спремни да се на неки начин укључе у један други дискурс и да мало причају о миру и будућности", закључио је Билбија.

sputnikportal.rs, Владимир Судар

 

четвртак, 21. децембар 2023.

Швајцарски „Велтвохе": брз напредак Србије у будућност

politika.rs

Швајцарски „Велтвохе": брз напредак Србије у будућност

8–11 minutes


ЦИРИХ – Смештена између истока и запада, Србија убрзаним корацима сустиже заостатак, при чему су, пре свега, запањујући њен технолошки и друштвени напредак, оцењује швајцарски недељник „Велтвохе" уз констатацију да величанствена победа владајуће Српске напредне странке (СНС) и председника Србије Александра Вучића са 47 одсто гласова, није заснована на лажи и превари, како приказују опозиција и многи западни медији.

 Ретко ко изван Србије наводи да је задовољство становништва представницима владајуће политике велико, наводи лист, додајући да за то постоје бројни добри разлози. Србија има седам милиона становника на површини која је више него дупло већа од Швајцарске. Ипак, демографија и даље има негативан тренд, а не треба занемарити ни исељавање висококвалификоване радне снаге. Међутим, том негативном тренду се држава супротставља издвајањем значајно већег новца за породице, као и дечије додатке, пише швајцарски медиј. Председник Вучић је себи поставио стални задатак да земља технолошки и економски сустигне Запад.

С једне стране, Александар Вучић и премијерка Ана Брнабић траже што релаксираније односе са Европском унијом и позиционирају Србију као кандидата за чланство. С друге стране, однос са Русијом је историјски, културно и верски толико близак да овај традиционални панславизам ни под којим условима не би требало да буде угрожен. Међутим, Србија је војно неутрална и у своје стратегије уграђује искуства других неутралних држава, попут Швајцарске и Аустрије.

Земља брани принципе међународног права и доследно се залаже за територијални интегритет Украјине и свих других држава у свету, пише „Велтвохе". Српска привреда не може и не жели да се одрекне испорука руског гаса и нафте и стога не подржава пакете санкција ЕУ. Војни пакт НАТО-а је ионако непопуларан откако је наводна одбрамбена алијанса бомбардовала српске градове и објекте 1999. године, кршећи међународно право и без мандата УН. Разуме се, ниједна српска влада не може себи дозволити да признањем Косова остави на цедилу тамошње Србе, који су за само неколико деценија постали мањина или препусти бројне тамошње православне светиње претећем уништењу од стране муслимана, наводи „Велтвохе".

Напредак Србије је, како се истиче, запањујући у разним областима. Од када је Српска напредна странка преузела државно кормило 2013. године, изграђено је 445 километара аутопутева, тако да мрежа аутопутева већ износи 997 километара. Ове обимне путне конструкције значајно подстичу привредни развој, а посебно су важне везе север-југ А1 и А2, али и везе запад-исток А3, А4 и А5. Прошле недеље почела је изградња две важне путне везе на северу земље.

 Реч је о 105 километара аутопута Београд-Зрењанин-Нови Сад и још једног значајног брзог пута од 186 километара. Тренутно се гради или модернизује око 460 километара аутопутева, регионалних и локалних путева, па се ради на око 700 километара у корист приватног превоза.

Модернизација и проширење железничке мреже од неколико стотина километара је исто тако изванредно, као и престижни пројекат паневропског железничког коридора 10, који брзо напредује. Од великог значаја је и железнички коридор 7/Дунав. Што се, такође, значајних издатака за регионални транспорт тиче, Србија је од швајцарске компаније Штадлер Рејл набавила гарнитуре возова у вредности од око 200 милиона франака.

Релативно огромна улагања у саобраћајну инфраструктуру обезбеђују запошљавање становништва. Изванредан напредак је, како се додаје у тексту, постигнут и у области социјалне заштите. И пензије и просечне и минималне зараде су значајно порасле последњих година. Док су пензије, подсећа се, пре Вучићеве владе биле 202 евра, тренутно су 390 евра. У истом временском периоду просечне месечне зараде су порасле са 329 на 820 евра. Насупрот томе, незапосленост је пала са 26 процената у 2012. на тренутних девет одсто.

А док је државни дуг 2001. године био већи од 100 одсто бруто домаćег производа, данас је свега 51,4 одсто. Српски здравствени систем је у знатној мери проширен и ојачан пошто је изграђено 147 нових болница и здравствених установа у доба Александра Вучића. Када је реч о науци, фокус је на науци о животу, дигитализацији и вештачкој интелигенцији. Два од четири научно-технолошка парка у Београду, Новом Саду, Нишу и Чачку основана су у оквиру развојне сарадње са Швајцарском, која их је финансијски подржала. Следе још два парка у Крагујевцу и Крушевцу. „Био Економи хаб Био 4 Кампус", који ће бити посвећен областима биомедицине, биотехнологије, биоинформатике и биодиверзитета, требало би да буде завршен 2027. године.

Ту ćе, како се додаје, предавати, студирати и истраживати око 1.200 предавача и 4.000 студената. Влада Србије је већ потписала дугорочне уговоре са различитим корпорацијама и компанијама, као што су Рош, Свисрокетс, АстраЗенека, али и са партнерима као што су Јужна Кореја и Кина, који ће се уселити у Био 4 Кампус. Што се тиче информационих и комуникационих технологија, фокус је на развоју и примени вештачке интелигенције и биотехнологије. Дигитализација је веома напредовала у Србији.

На пример, српски здравствени систем - за разлику од швајцарског - потпуно је дигитализован. Србија је већ сада важан центар за истраживање вештачке интелигенције. Земља је била прва у региону југоисточне Европе која је развила и усвојила стратегију вештачке интелигенције до 2025. године. Тако је веч издата прва дозвола степена 3 за аутономну вожњу у присуству возача. За Експо Београд 2027 планирана су аутономна возила без возача како би се обезбедио превоз људи на изложбеном простору, али и други логистички послови, наводи „Велтвохе".

Услови за истраживање вештачке интелигенције су већ створени и постављени темељи, на пример у најсавременијем Државном дата центру у Крагујевцу или Центру Светског економског форума за четврту индустријску револуцију у Београду.

У Крагујевцу су надлежни министри Србије управо потписали меморандум о разумевању са шефом ИТ одељења ЦЕРН-а у Женеви Енриком Маријом Поркаријем о увођењу и примени рачунарске мреже ЛХЦ (Ларџц Хадрон Колидер). После САД и Велике Британије, Швајцарска је треће по значају извозно тржиште за српске услуге у области информационо-комуникационих технологија (ИКТ). Када је реч о страним директним инвестицијама, оне су у последњих пет година у Србији износиле између 3,8 и 4,4 милијарде евра годишње, што је више него у било којој другој балканској држави. Швајцарска је, подсећа се, један од пет најзначајнијих страних инвеститора у Србији.

Тамо послује скоро 600 швајцарских компанија које запошљавају око 12.000 људи. Компаније као што су Нестле, Бери Калебо, Сика и Регент Лајтинг, нарочито су важне. Србија се годинама ослања на успешан швајцарски модел дуалног образовања са стручном обуком и пратећом стручном школом.

 Чланство у ЕУ јесте и остаје стратешки спољнополитички циљ Србије, при чему држава инсистира на истовременом очувању суверенитета и територијалног интегритета. Србија и даље сматра Косово и Метохију делом своје државне територије, пише швајцарски лист и додаје да је последњих година, најмање 28 држава повукло признање Косова као независне земље, а нових признања није било.

У брзоплетој стратегији, Швајцарска је признала Косово као независну државу 2008. године под вођством тадашње министарке спољних послова Мишелин Калми-Реј и успоставила дипломатске односе. Ово је, како се наводи, учињено уз потпуно непоштовање опробане швајцарске традиције признавања која подразумева сопствени државотвнорни народ, јасно разграничену националну територију и консолидовану државну власт.

Да ова државна власт не постоји на Косову говори и чињеница да припадници швајцарске војске од 1999. године морају тамо да обезбеђују мир и ред. Швајцарска влада и парламент су такође недавно одлучили да продуже учешће швајцарске војске у сатаву Кфора до краја 2026. године, швајцарске власти желе да повећају максимални број од 195 људи за још 30 војника.

Србија, у међувремену, промовише сарадњу са Америком и ЕУ као својим најважнијим трговинским партнерима и инвеститорима, али и одржава добре економске односе са Кином, Русијом, Турском и Уједињеним Арапским Емиратима.

У Швајцарској живи нешто мање од 60.000 држављана Србије, а број православних Срба - заједно са великим бројем особа које су узеле држављанство Швајцарске - процењује се на око 150.000 људи. Сви они јесу или су били поштовани као веома способна радна снага и представљају мостоградитеље у служби јачања сарадње између Швајцарске и Србије, закључује швајцарски лист, преноси Танјуг.

 

среда, 20. децембар 2023.

Vučić nije samo osvojio izbore, on je potvrdio status gospodara Srbije

pcnen.com

Vučić nije samo osvojio izbore, on je potvrdio status gospodara Srbije, a to, gledajući istoriju, nikad nije bila najzahvalnija uloga - PCNEN

PCNEN

5–6 minutes


Piše: Aleksandar Trifunović

Za najveći broj stanovnika Srbije Vučić je spasilac, jedan i jedini, onaj kog se pita sve u Srbiji i koga iz svijeta pitaju za sve.

Ni jedan medij sa nacionalnom frekvencijom u Srbiji nije dostupan ni jednoj opozicionoj grupaciji na ovakav način, pa čak ni vladajućim strankama, posebno ako postanu problem, kao SPS i Ivica Dačić koji su zbog drugačijeg medijskog tretmana postali glavni gubitnici ovih izbora u Srbiji.

Dirigovanom kontrolom medija Vučić nameće teme političkog života Srbije, na taj način kreira atmosferu permanentne predizborne kampanje koju finansira državnim resursima Srbije i sredstvima povlaštenih kompanija koje dobijaju većinu javnih radova. Ne postoji tako moćna opozicija i takvo nezadovoljstvo koje može da parira ovoj novčanoj i medijskoj moći za upravljanje političkim procesima. Jer na kraju se sve svodi na novac i vrijeme u medijima.

Opozicija niti ima novac, niti ima pristup bilo kom mediju sa nacionalnom frkevencijom, a kablovska televizija, kao i socijalne mreže dokazano ne odnose pobjedu na izborima

Pobjeda na izborima pod ovakvim uslovima je potvrda gotovo apsolutne kontrole političkog života, a nikako potvrda stvarno slobodnih izbora, koji bi to bili jedino ako su pod jednakim uslovima za sve aktere. Međutim, onog trenutka kad ste pristali da učestvujete na izborima pod ovakvim uslovima, izgubili ste i mogućnost da se na njih žalite kad ste ih izgubili.

Rezultat koji je osvojila opozicija okupljena na listi Srbija protiv nasilja je dobar i očekivan, sve drugo bi bilo iznenađenje. Nažalost ovaj rezultat je nedovoljan da se u vrlo kratkom periodu formira prijeko potrebna nada da je promjena, i pod ovako teškim uslovima za političku borbu, u skorijem periodu moguća. Razočarenje dominira jutro nakon izbora i toliko je jako da i preko Drine miriše na odustajanje. Lako je odustati kada nemate motiva, a pošto je jedini motiv opozicije smjena Vučića, naredna priliku će imati tek 2027. godine, što se sada sa ovom količinom geopolitike u svijetu čini jako daleko. Zato će ako ne postane masovnija, ako ne ponudi drugačija rješenja i prestane da kalkuliše, a posebno ako ne ponudi hrabrost za stvarnu alternativu i dosljednost u toj borbi, ovakva opozicija, ako i izdrži do narednih izbora, sigurno izgubiti. Ja se ipak nadam da neće.

U naredne četri godine Srbija planira da poveća svoje zaduženje, najavljen je investicioni ciklus od 12 milijardi eura samo za organizaciju EXPO 2027. godine, dug Srbije je 36 milijardi evra već sada, lako je izračunati da će Srbija do te izborne godine biti skupa i prezadužena zemlja, pa i osvajnje vlasti neće biti dobitak na lutriji. Trend migracija će da se nastavi, a pored vanjske, Srbiju će neminovno zadesiti i unutrašnja migracija, ljudi će nastaviti da se povlače u sebe, potpuno nezainteresovani da participiraju u političkim procesima.

Juče su preko Drine, koristeći birokratsku mogućnost da to mogu, prelazili glasači u Srbiju, da bi građanima Srbije pomogli da izaberu Vučića, iako u Srbiji ne žive. Jednako kao što i za izbora u BiH preko Drine iz Srbije prelaze i u opštine u Republici Srpskoj, kreirajući tako izborni rezultat po mjeri vladajuće partije, a ne po mjeri ljudi koji zaista tu žive. To niste znali do sada ?

Dodik je podržao Vučića na sam dan izbora, tokom cijele kampanje držao se po strani, naglasivši prije par sedmica da njega Vučić nije podržao uopšte. Drugim riječima, od mene dosta. Sve pozicione i opozicione stranke u RS su svakako za Vučića, osim Vukanovićeve, tako da je Vučić u RS pobjedio i bez izbora.

Izbori su gotovi, Vučić je osvojio i više nego što je mislio, nije mogao sakriti oduševljenje brojem glasova u Beogradu, ali i razočarenje rezultatom Nestorovića, koji sada odlučuje o vlasti u glavnom gradu. Ukazalo mu se da je greška što se doktorom nije bavio u kampanji kao što se bavio Zavetnicima i Dverima koje je pomeo sa političke scene, pokazavši još jednom ko je stvarni tata nacionalističke i desničarske igrice.

I da se izbore za Beograd i ponove, što je malo vjerovatno, Vučić je na ovim izborima potvrdio potpunu dominaciju.

Bez euforije, jer Kosovo, EU i Rusija su sada teme za čiju implementaciju odgovornost ima samo Vučić, čak ne i SNS, stranka od koje je značajno popularniji i koju je personalizovanom kampanjom vodio na izborima na kojim uopšte nije učestvovao.

Vučić nije samo osvojio izbore, on je potvrdio status gospodara Srbije, a to, gledajući istoriju, nikad nije bila najzahvalnija moguća uloga, čega je on itekako svjestan.

6yka.com

 

Срби у новој светској слагалици

politika.rs

Срби у новој светској слагалици

Ненад Кецмановић

8–10 minutes


„У последњих неколико месеци у свету се дешавају тектонске промене о којима већина грађана у БиХ не зна ништа. Због 'западноцентричности' овдашњих медија, грађани БиХ живе у информативној блокади. Западни медији о тим променама готово ништа не извештавају, а вести из света у БиХ пристижу по принципу копи-пејст из мејнстрим западних медија, док се у свету зида нови мултиполарни економски, финансијски и политички поредак." Ови редови, које је у сарајевским „Данима" потписао економски новинар Елдар Диздаревић, очито се не односе на медије у Српској, а морале су бити шокантне за јавност у ФБиХ.

После првих успеха руске специјалне операције дошло је до неочекиваног крени-стани, напред-назад, када су се српски русофили нервирали и бринули, а они најгорљивији којима је „драже руско г... него америчка торта" тврдили, са неверицом, да је то само замка за противника. Напротив, у Сарајеву су медији преносећи једностране информације из западних агенција, тријумфовали са САД и ЕУ, као у анегдоти у којој слон и миш прелазе преко дрвеног моста, а миш узвикује „Чујете ли како тутњимо!" Испоставило се да је то била руска тактика охрабривања јалове непријатељске контраофанзиве у којој су уништени украјинска жива сила и увезено оружје. Епилог је да Запад сада Зеленском заврће паре и оружје, гони га да преговара и прихвати велике територијалне губитке, да абдицира и типује на наследнике који ће спасити онолико колико се још може.

После Сирије, Авганистана и Украјине, БиХ би могла бити следећа земља, а Бошњаци народ од којег ће САД дићи руке. Подељено друштво, нестабилна држава, нема ни гаса ни нафте, фаворизовани муслимани срцем залегли за Палестинце против Израела, затим непослушни русофилни православци, те лојални али бројчано занемарљиви католици. Нису их помирили ни Калај ни Тито ни Клинтон, ни шест високих представника, као ни босанство, братство-јединство, суживот и заједништво, комшилук, слово и дух Дејтона, а сад би немогућу мисију требало да обави лажни в. п. Шмит са ингениозним решењем: ко год му јавно каже да нема мандат в. п., стрпаће га у затвор по закону који је сам увео. Приграбио је себи статус сличан „геноциду у Сребреници": забрањено и кажњиво преиспитивање, проверавање, анализирање и слично. Већ сама чињеница да је колективни Запад послао у Сарајево особу спорног легалитета и легитимитета најбоље говори колико данас држе до Босне. Да су уложили бар мало времена и концентрације, могли су по пети пут да продуже мандат Инцку, који је имао, бар већ излизани, мандат СБ УН.

Тренд опадања моћи САД није изненађујућа новост и први су га предсказали и уочили управо амерички научници, али је поводом Украјине добио неочекиване размере и убрзање. Но очигледност процеса глобалног престројавања са униполарног на мултиполарни свет и његова перцепција у осталим деловима света, делују и сами по себи и творе планетарну атмосферу пропасти Запада. Доводе до видног пада ауторитета оцвалог Бајдена и кочоперне Урсуле, што се манифестује већ у протоколу са којим их примају у земљама Блиског истока насупрот Путину и Сију које дочекују као звезде мултиполарног света. Док Путин чило стрчава низ степенице из авиона, дотле у Бајдена упиру камере да сниме кад маши степеницу. У Бриселу, након Урсулиног говора о зеленој агенди, пси лају и европосланици се кикоћу.

Они који су до јуче дизали руке у ГС УН пре него што су саслушали амерички предлог и потписивали и не читајући текст који је издиктиран из Вашингтона, сада одбијају и не размишљајући да можда и није увек нека подвала. Блинкену, да би га саслушао Нетанијаху, није довољно што је Американац, мора да се позове и на своје јеврејство. Додик истина никад није стрепио од јачих, али ипак није осионом Ешдауну претио хапшењем ако пређе ентитетску границу. Америчка пословица „Ништа боље не успева као успех", сада гласи „Сваки неуспех води у све нове."

Шмит се у окружењу Сарајлија, који још увек верују да ће Шеста флота Миљацком узводно упловити на Башчаршију, сливом река Босне, Саве, Дунава, Црног и Медитеранско мора, и сам изгледа верује да је Немачка још увек сила као што је била. Најзад је дао и објашњење свог статуса в. п. без мандата СБ УН. Каже: „Поставио ме ПИК на препоруку Меркелове!" Е, управо је то што одавно чекамо од њега. Фрау Ангела јесте била велика канцеларка која је са Путином изградила „Северни ток 2", који би Немачкој индустрији обезбедио енергенте за дугорочан успон, а Русији европско тржиште за практично неисцрпне природне ресурсе, створио осовину Берлин-Москва и Европу од Атлантика до Урала. Али авај!

Американци су тик уочи стављања у погон гасовода у који је не само Русија него и Немачка уложила милијарде. Немци сада штеде на грејању и купању, шаљу паре и оружје против Путина, Шредер је издајник. Најзад, „мама Меркел" је данас ипак само бивша популарна канцеларка, а наследио ју је Олаф Шолц, који по свим анкетама ужива неповерење око 65 одсто бирача. Ни Шмит га не спомиње, него се позива на ПИК. А у тој амбасадорској дружини произвољних надлежности зна се ко коње вода, па Додик лако препознаје амбасадора САД.

Насупрот индискретном Марфију, остали амбасадори се јавно не оглашавају, али зато после краће паузе стиже Саопштење амбасаде Русије у БиХ: „У вези са недавно одржаном седницом Управног одбора Савета за имплементацију Мировног споразума, поново изјављујемо да Кристијан Шмит није високи представник у БиХ. Покушаји појединих чланова УО ПИК-а да тврде супротно не значи легитимизацију Шмита, већ делегитимизацију Управног одбора. Последњи закључци ПИК-а не могу се сматрати ставом међународне заједнице и зато што крше Анекс 4 Мировног споразума – Устава БиХ." А Русија је такође чланица  ПИК-а.

Колективни Запад јесте економски и политички калирао и апсолутно и релативно у односу на Русију и Кину, али САД и ЕУ ће и у мултиполарном свету творити један или можда чак два пола. Питање је где ће се Срби наћи између тих полова – суперсила око којих ће гравитирати мањи и слабији у жељи да имају и сувереност и безбедност, и заштиту и самосталност, што нуде Путин и Си. Где ћемо се наћи у тој новој слагалици, колико зависи од договора лидера полова суперсила толико и од гравитирајућих силница. Ако је у току „трећи светски рат", онда следи и неки нови Версај или Јалта. Путин ће тражити да се реализује Бушово обећање Горбачову о неширењу НАТО-а на Исток, односно да се врати на границе западне Европе, а за нас да се поштује резолуција 1244 и изворни Дејтон. А Американци да се поштује затечено стање на Балкану, што значи да су све земље већ у НАТО-у, изузев Србије и БиХ, а и да су „Бондстил" на КиМ и Еуфор у РС.

Расплет у немалој мери зависи од тога и какав ће активни избор да направи српски свет између прошлости која још траје и будућности која је већ почела, између далеких пријатеља и непријатеља који нам дувају за вратом. Како где, зависно од конкретних услова у деловима српског света, Срби играју на више начина. Негде вешто балансирају, купују време, нема признања Косова, нема санкција Русији. Негде одважно и одлучно предњачење у светском антиколонијалном покрету, јачима упркос. Негде су Литије, негде попис становништва, Андрија Мандић је спикер Црногорског парламента, а традиционална русофилија пригушена је присуством НАТО-а.

Елдар Диздаревић о глобалним променама иза леђа бошњачке јавности пише само из економске перспективе. Без геополитичких консеквенци и локалних импликација. Ако мислите да ће се, после његове колумне отрежњења, бошњачкој политичкој елити казати само шта јој је чинити, љуто се варате. Објављена је још крајем маја, а они ево у децембру још седе у кладионицама и нагађају да ли ће Додик доћи на следеће рочиште у Сарајево.

Професор емеритус

Прилози објављени у рубрици „Погледи" одражавају ставове аутора, не увек и уређивачку политику листa

 

уторак, 19. децембар 2023.

OEBS: Izbore u Srbiji obeležili pritisci na birače, kupovina glasova, neravnopravni uslovi za sve

glasamerike.net

OEBS: Izbore u Srbiji obeležili pritisci na birače, kupovina glasova, neravnopravni uslovi za sve

Glas Amerike

6–7 minutes


Iako su birači na vanrednim parlamentarnim izborima u Srbiji mogli da biraju između političkih alternativa, a slobode govora i okupljanja su generalno bile poštovane, pritisci na birače, kao i veliko učešće samog predsednika i sistemska prednost vladajuće stranke - generalno su podrili izborni proces, saopštili su međunarodni posmatrači.

Zajednička posmatračka misija koju čine Kancelarija OEBS-a za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR), članovi Parlamentarne skupštine OEBS-a, članovi Parlamentarne skupštine Saveta Evrope (PACE) i Evropskog parlamenta, konstatovala je da je pravni okvir za održavanje demokratskih izbora bio ispunjen.

Ali, kako se navodi u saopštenju, postoje brojni problemi koje treba rešiti i na ovim izborima posmatrači su konstatovali zloupotrebu javnih resursa, nepostojanje granice između obavljanja javne funkcije i aktivnosti u kampanji, zatrašivanje i pritiske na birače, kao i kupovinu glasova.

"Iako su izbori bili tehnički dobro organizovani, održani su u politički i društveno podeljenom okruženju", rekao je Rejnhold Lopatka, lider misije OEBS-a- "Učešće predsednika dominiralo je izbornim procesom, a upotreba njegovog imena na jednoj od izbornih lista, zajedno sa pristrasnim izveštavanjem medija, dovelo je do nepravnopravnih uslova za učešće".

Izbori u Srbiji održani su u momentu visoke polarizacije i intenzivnog takmičenja između različitih političkih opcija. U završnici kampanje, iznete su brojne tvrdnje o zastrašivanju i maltretiranju građanskih aktivista, boraca za ljudska prava i novinara.

"Glasači u Srbiji su još jednom pozvani da glasaju, što je nažalost učvrstilo 'kulturu vanrednih izbora', nejednake uslove koje oni donose i političku instrumentalizaciju izbornog ciklusa", ocenio je Stefan Šenah, šef delegacije Parlamentarne skupštine Saveta Evrope. "I to dalje podriva poverenje javnosti u demokratske institucije i izborni proces. Skraćivanje mandata poslanicima onemogućava parlamentu da radi kako treba, priprema i donosi zakone i nadzire vladu - što je ključ parlamentarne demokratije".

Bilbord sa posterom iz kampanje "Srbija ne sme da stane" u Beogradu uoči parlamentarnih izbora, 14. decembra 2023. (Foto: AFP/Andrej Isaković)

Oko 6,5 miliona birača registrovano je da učestvuje na prevremenim izborima. Glasanje je pripremljeno efikasno i transparentno imajući u vidu izazove koje je pružio kratak rok od raspisivanja, i činjenica da su lokalni i regionalni izbori održani istog dana. Međutim, učestalost prevremenih izbora proteklih godina je narušila poverenje u demokratske institucije. Izborni dan u celini je protekao bez problema, ali je zabeležen određeni broj proceduralnih manjkavosti, uključujući česte situacije da su biračka mesta bila prepuna, kršenje tajnosti glasanja i brojne primere grupnog glasanja, dodaje OEBS.

"Srbija je sprovela treće parlamentarne izbore u nešto manje od četiri godine, što je učestalost koja je narušila poverenje javnosti u demokratski proces i institucije koje ga sprovode, a izbornu kampanju je obeležila ekstremna polarizacija", ocenila je Fara Karimi, šefica delegacije parlamentarne skupštine OEBS.

"Serbia has conducted its third parliamentary election in just under four years, a frequency that has diminished the public's trust in the democratic process and the institutions governing it, and the election campaign has been marked by extreme divisiveness," said @Farah_Karimi. pic.twitter.com/bqN4JW5kMn

— OSCE PA (@oscepa) December 18, 2023

Konstatovane su i zabrinutosti koje se odnose na slobodu govora i tretman aktivista, LGBT pojedinaca, aktivista za ljudska prava i novinara, koji su suočeni sa zatrašivanjem i maltertiranjem.

Dominacija predsednika u kampanji, uprkos činjenici da nije bio kandidat na izborima, dala je njegovoj partiji nepravednu prednost. Pored toga, i dalje nije odgovoreno na ranije preporuke da se unaprede mehanizmi nadzora i uvede limit za potrošnju u izbornoj kampanji, što je smanjilo transparentnost i povećalo mogućnosti za veliko trošenje u kampanji, a to je potencijalno podrilo šanse opozicije, navodi se u zaključcima posmatrača OEBS-a.

"Izborna kampanja je održana dok je u toku ruski rat agresije u Ukrajini. Manipulisanje informacijama i dalje je izvor zabrinutosti u Srbiji iako to nije bila dominantna tema izbora", rekao je Klemen Grošelj, šef delegacije Evropskog parlamenta.

"Nizak nivo političke debate, pritisak na birače, naglasak na ličnom diskreditovanju protivnika, oštra retorika korišćena u kampanji i politički život Srbije u celini su veoma zabrinjavajući elementi".

Dok Srbija ima veliki broj medijskih kuća, i mediji su pratili sve kandidate u skladu sa zakonom, različitost gledišta je znatno smanjena zbog visokog stepena polarizacije i snažnog uticaja vlade na većinu medija. U isto vreme, u medijskom izveštavanju dominantne su bile vladajuće partije i pozitivni izveštaji o predsedniku. Telo zaduženo za nadzor elektronskih medija nije bilo efikasno u zaustavljanju kršenja tokom izbornog perioda. Posmatrači su takođe registrovali brojne izveštaje da su vladini zvaničnici verbalno vređali kritički nastrojene novinare, te da su provladini mediji vršili koordinisane napade na novinare.

"Dok su srpske vlasti organizovale izbore efikasno u kratkom roku, nedovoljni pristup opozicije medijima i odsustvo istinskog analitičkog izveštavanja su uticali na sposobnost birača da donesu odluke na osnovu dovoljno činjenica" , kaže ambasador Albert Jonson, koji je predvodio posmatračku misiju Kancelarije za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR)

"Takođe, manjkaju mere za sprečavanje zloupotrebe javnog položaja i resursa, i u praksi, linija između zvaničnih dužnosti i aktivnosti u kampanji je bila zamagljena".

Međunarodnu posmatračku misiju na prevremenim parlamentarnim izborima u Srbiji ukupno je činio 361 posmatrač iz 45 zemalja, od kojih su 254 eksperti koje je poslao ODIHR, 71 je iz OEBS-a, 23 iz Parlamentare skupštine Saveta Evrope a 13 iz Evropskog parlamenta.

 

понедељак, 18. децембар 2023.

Uloga Velike Britanije u terorističkoj operaciji NATO-a

pcnen.com

Uloga Velike Britanije u terorističkoj operaciji NATO-a - PCNEN

PCNEN

14–18 minutes


Autor: Kit Klarenberg*

Nedavno deklasifikovani fajlovi iz britanskog Ministarstva spoljnih poslova dodali su zabrinjavajuće detalje u priču o operaciji „Gladio". Organizacija je otkrivena 1990. godine, kada je javnost saznala da CIA, MI6 i NATO obučavaju i raspoređuju podzemnu armiju nacističkih paravojnih formacija širom Evrope, da potkopavaju političke protivnike, uključujući i napade pod lažnom zastavom.

Među njima je bio i mladi Silvio Berluskoni, medijski oligarh koji je bio premijer Italije u četiri različite vlade od 1994. do 2011. godine. Bio je član tajne zavereničke grupe hladnoratovskih političkih elita posvećenih Gladijevim ciljevima, P2 (P2, Propaganda Due), Berluskoni, koji je preminuo 12. juna 2023. godine, nesumnjivo je odneo više od jedne važne tajne u grob.

Teško je poverovati da je nezgodna istina sačuvana u britanskim dokumentima o operaciji „Gladio" do trenutka deklasifikacije. Ipak, nedavno objavljeni materijal je veoma elokventan. Dokumenti, koji pokrivaju buran period od dvanaest meseci od prve objave o „Gladiju", ilustruju koliko je londonska obaveštajna mašina pažljivo pratila dešavanja na kontinentu.

Dokumenti ne samo da bacaju novo svetlo na zaveru, već naglašavaju važnost „Gladija" u ulozi britanskih obaveštajca u pridruživanju američkim kolegama u savremenim zaverama, a koje uključuju podzemne snage u rasponu od Sirije do Ukrajine.

Delovi dosijea sa kojih je skinuta tajnost snažno sugerišu da su Britanci znali mnogo više o neviđenim krivičnim delima nego što su javno priznavali, uključujući pokušaj svrgavanja savezničke italijanske vlade i otmicu i ubistvo njenog lidera.

„PODZEMNI POKRET OTPORA" KREĆE NA POSAO

„Gladio" je uključivao grupu antikomunističkih partizanskih armija „koje su ostale u pozadini", čija je zvanična misija bila da odbije napredovanje Crvene armije u slučaju sovjetske invazije. U stvari, ove snage su počinile bezbroj nasilnih i krivičnih dela kao deo „strategije napetosti" usmerene na diskreditaciju levice i opravdavanje mera državne bezbednosti.

Operativac „Gladia", Vinčenco Vinčiguera, koji je 1984. godine dobio doživotnu zatvorsku kaznu, zbog podmetanja bombe pod automobil u Italiji, pri tome su ubijena tri policajca, a dvojica ranjena, objasnio je:

„Moramo da napadnemo civile, muškarce, žene, decu, nevine ljude, strance, one koji su veoma daleko od političkih igara. Razlozi za to su jednostavni: ovi teroristički napadi treba da nateraju ljude u Italiji da od svoje vlade traže povećanu bezbednost… Ljudi voljno menjaju slobodu za bezbednost, mogućnost da se šetaju ulicama, voze vozovima i idu u banku. Takva je politička logika terorističkih napada. Oni prolaze nekažnjeno jer država ne može sama sebe da izvede pred sud."

Skandal u zapadnim prestonicama oko razotkrivanja „Gladija" je već nekoliko meseci dominira na naslovnicama mejnstrim medija. Evropski parlament je reagovao donošenjem Rezolucije kojom se osuđuje postojanje „alternativne podzemne obaveštajne i vojne organizacije bez ikakve demokratske kontrole, koja će se verovatno nezakonito mešati u unutrašnje političke poslove zemalja članica i koja raspolaže nezavisnim arsenalom i vojnim resursima. ugrožavanje demokratskih struktura onih zemalja u kojima deluju".

Rezolucija je pozvala sve evropske države da sprovedu nezavisne sudske i parlamentarne istrage o „Gladiju". Međutim, to nije donelo opipljive rezultate, sa izuzetkom istraga u Belgiji, Italiji i Švajcarskoj. Štaviše, istražitelji su značajno redigovali zaključke i pokušali da spreče njihovo prevođenje na engleski. Ovo može objasniti zašto je ovaj, sigurno istorijski skandal, tako brzo zataškan i zaboravljen.

S tim u vezi, nedavno deklasifikovani dokumenti mogu postati jedan od najvrednijih primarnih izvora našeg vremena, dajući predstavu o poreklu i unutrašnjem delovanju tajnih terorističkih formacija NATO-a u Italiji.

Uzmimo, na primer, memorandum koji je pripremio Frančesko Fulči (Francesco Fulci), stalni predstavnik Italije pri UN, a koji je 6. novembra 1990. podeljen učesnicima „strogo tajnog" sastanka Severnoatlantskog saveta (glavnog tela NATO-a za donošenje odluka), a zatim poslat visokim britanskim zvaničnicima, uključujući i one koji su bili u inostranstvu.

Prema memorandumu koji je tadašnji premijer Rima Đulio Andreoti uručio „šefu italijanske parlamentarne istražne komisije o terorističkim incidentima", beleška počinje činjenicom da su se posle Drugog svetskog rata razvile zapadne obaveštajne agencije „ nekonvencionalna sredstva odbrane, stvarajući skrivenu mrežu otpora na svojim teritorijama radi prikupljanja informacija, sabotaže, propagande i diverzija u slučaju neprijateljske okupacije."

Ispostavilo se da su vlasti Rima počele da postavljaju temelje za takvu organizaciju 1951. godine. Četiri godine kasnije, italijanska vojna obaveštajna služba (SIFAR) i „odgovarajuća saveznička služba" (čitaj CIA) su se zvanično dogovorile o organizaciji i aktivnostima „tajne postokupacione mreže":

„'Gladio' je uključivao agente koji su delovali na teritoriji koji su, na osnovu godina, pola i aktivnosti, mogli da izbegnu moguću deportaciju i zatvaranje od strane stranih okupatora; mogli su se lako kontrolisati čak i izvan okupirane teritorije; pokret je bio strogo poverljiv i stoga je podeljen na „ćelije" kako bi se minimizirala svaka potencijalna šteta uzrokovana eventualnom pojavom prebega, nesrećama ili upadima u mrežu".

„Mreža tajnog otpora" imala je posebne jedinice za informativne operacije, sabotaže, propagandu, radio komunikaciju, šifrovanje, prijem i evakuaciju ljudi i opreme. Svaka od ovih struktura trebalo je da deluje autonomno, „sa komunikacijom i koordinacijom obezbeđenim spolja".

SIFAR je uspostavio posebno tajno odeljenje za regrutovanje i obuku „Gladio" operativaca. Do tada je imala pet „gerilskih odreda spremnih za raspoređivanje u oblastima od posebnog interesa", širom Italije, koji su čekali da budu aktivirani za dalji neprekidan rad.

„Operativni materijali", uključujući razne eksplozive, oružje (minobacače, ručne bombe, pištolje i noževe) i municija, bili su sakriveni u 139 tajnih podzemnih skrovišta. Aprila 1972., radi dodatne bezbednosti, premešteni su u obližnje kancelarije vojne policije.

Zvanično je obnovljeno samo 127 oružarnica. U gornjoj belešci se navodi da su u oktobru 1964. godine najmanje dva od njih „verovatno opljačkala nepoznata lica". Može se samo nagađati ko je to bio i šta su uradili sa ukradenim oružjem.

BRITANSKO UČEŠĆE U POKUŠAJU DRŽAVNOG UDARA

Fulči je na samitu Severnoatlantskog saveta konačno upitan da li je „Gladio" ikada odstupio od svojih pravih ciljeva, odnosno delovao van uloge „zaštitne" sile koja bi bila potrebna u slučaju sovjetske invazije. Nije mogao dodati ništa novo u belešku, ali je potvrdio da je „oružje korišćeno u nekim od terorističkih akata dobijeno iz skrovišta koje je napravio 'Gladio'".

Ovo može odražavati činjenicu da je jedan od „ispravnih ciljeva" operacije bilo politički motivisano nasilje. Izveštaj SIFAR-a iz juna 1959. godine, koji je otkrio istoričar Daniele Ganser (Daniele Ganser), potvrđuje da je operacija uključivala gerilsku akciju protiv „unutrašnjih pretnji", od samog početka. U italijanskom kontekstu, to je podrazumevalo sistematsko terorisanje levice.

Kako je popularnost Komunističke partije Italije rasla uoči izbora 1948. godine, CIA je ulivala novac u demohrišćansku kasu i vodila prateću antikomunističku propagandnu kampanju. Tajna operacija je bila toliko uspešna u sprečavanju levičarske vlade da dođe na vlast u Rimu, toliko da se Lengli tajno mešao u sve lokalne izbore najmanje narednih 24 godine.

Međutim, tajne operacije CIA nisu bile dovoljne da spreče Italijane da s vremena na vreme biraju pogrešne vlade. Na opštim izborima 1963. ponovo su pobedili demohrišćani, ovoga puta pod vođstvom levičarskog političara Alda Moroa, koji je nastojao da napravi koaliciju sa socijalistima i demokratskim socijalistima. Tokom sledeće godine izbio je dugotrajan spor između strana u vezi sa oblikom uprave.

U međuvremenu, specijalisti za operacije SIFAR-a i CIA-e kao što je „američki Džejms Bond" Vilijam Harvi, kovali su zaveru da spreče ovu vladu da dođe na vlast. Kao deo operacije "Fortepiannoe solo", operativci „Gladija" su poslati da insceniraju namešteni i namerno neuspešni pokušaj ubistva Moroa.

Otmičari su, prema planu, trebali da tvrde da su im komunisti naredili da ubiju Moroa, čime su opravdali nasilno zauzimanje sedišta nekoliko političkih partija i listova, kao i hapšenje napaćenih levičara koji su držani u tajnom sedištu filijale „Gladio" na Sardiniji. Na kraju, plan je poništen, iako do kraja 1964. još uvek nije skinut sa dnevnog reda.

Moro je postao premijer bez incidenata i vladao je zemljom do juna 1968. godine. Četiri godine kasnije „Fortepiannoe solo " je dospeo pod oko istražitelja, ali rezultati nisu objavljeni sve dok javnost nije saznala za postojanje „Gladija". Iako se u zaključcima nije pominjala uloga Velike Britanije u planiranom puču, nedavno objavljeni dokumenti snažno ukazuju na njenu umešanost.

Tadašnji predsednik Italije Frančesko Kosiga zahtevao je da ministarstvo dostavi „detalje o merama koje je UK preduzela 1964. godine", navodi se u dokumentu Forin ofisa iz februara 1991. o nedavnim dešavanjima u vezi sa skandalom.

Kosiga je to očigledno učinio po nalogu sudije „čije istrage o nerešenim terorističkim napadima su prvo otkrile operaciju Gladio" i koji je preduzeo „korak bez presedana" zahtevajući od predsednika da dâ izjavu pod zakletvom. Do ovog trenutka, Kosiga je već priznao da je saznao za odgovarajuće tajne snage dok je bio zamenik ministra odbrane 1966. godine.

Njegov zahtev upućen Forin ofisu snažno sugeriše da je britanska obaveštajna služba igrala važnu ulogu u „Fortepiannom solo" i da je italijanski predsednik bio dobro svestan zavere.

Dana 16. marta 1978, Moro je kidnapovan od strane levičarske jedinice „Crvenih brigada" na putu do sastanka na visokom nivou gde je planirao da blagoslovi novu koalicionu vladu koju su podržavali komunisti. Pet njegovih telohranitelja je ubijeno u tom slučaju.

Posle dva meseca zatočeništva, kada je postalo jasno da vlada neće pregovarati sa „Crvenim brigadama" niti će zameniti nekog od njihovih zatvorenika za Moroa, otmičari su pogubili bivšeg italijanskog premijera, a leš izrešetan mecima ostavljen je da trune u prtljažniku automobila.

Morovo ubistvo izazvalo je neke osnovane sumnje da su se operativci „Gladija" infiltrirali u Crvene brigade kako bi gurnuli grupu na preteranu brutalnost i podstakli potrebu javnosti za konzervativnim režimom koji podržava brutalne mere radi uspostavljanja zakona i reda. A ubistvo je, više od bilo čega drugog, bilo u skladu sa ciljevima strategije tenzije policijske države.

Da li je Moro bio žrtva „Gladija" ili ne, jasno je iz memoranduma Forin ofisa sa kojeg je 5. novembra 1990. godine deklasifikovan, a koji je napisao tadašnji britanski ambasador u Rimu Džon Ešton (John Ashton), da je London znao gde je više nego što je ikada otkriveno iz zvaničnih izvora.

„Postoje posredni dokazi da su jedan ili više Moroovih kidnapera u tajnosti bili u kontaktu sa bezbednosnim vlastima u to vreme; i da su ove namerno zanemarile da proveri tragove koji bi mogli da dovedu do kidnapera i da spasu Morov život", napisala je Ešton.

Štaviše, prema britanskom diplomati, predsednički komitet za vanredne situacije koji je pokušao da spase Moroa bio je deo zloglasne P2 masonske lože, koju su činile političke elite lojalne „Gladiju".

Prema rečima Eštona, P2 je bila samo jedna od mnogih „misterioznih desničarskih snaga" koje su pokušavale „da preko terorizma i uličnog nasilja da izazovu represivnu reakciju protiv italijanskih demokratskih institucija", kao deo „strategije tenzija". A predsednik Kosiga nije bio svestan da su njegovi članovi direktno ušli u krizni komitet.

U aprilu 1981. godine, magistrati Milana organizovali su raciju na vilu italijanskog finansijera i samoproglašenog fašiste Licija Gelija (Licio Gelli), koji je osnovao ložu. Tamo su pronašli spisak članova od 2.500 ljudi, uključujući italijanske političare, bankare, špijune, finansijere, industrijalce, kao i visoke službenike za sprovođenje zakona i vojne zvaničnike. Među najistaknutijim članovima klike bio je Silvio Berluskoni.

Morov „istorijski kompromis" i dolazak Andreotijeve vlade na vlast bio bi „poslednji korak stranke pre njenog sopstvenog ulaska u vladu". Ešton je rekao da je ovaj razvoj događaja „bio prokletstvo za P2" koji je „tada efektivno kontrolisao [talijanski] bezbednosni aparat", kao i mnoge neestablišmente i američke političare", i mogao bi „jednom zauvek da eliminiše svaku mogućnost ostvarivanja komunističke Partije nacionalne mogućnosti".

Ešton je priznao „posredne dokaze" o „podršci SAD P2". U stvari, osnivač lože, Geli, bio je toliko blisko povezan sa američkim nacionalnim bezbednosnim i obaveštajnim aparatom da ga je rimski ogranak CIA direktno optužio za stvaranje paralelne antikomunističke vlade u prestonici.

Dalja istraga je otkrila da je 1969. Henri Kisindžer pomogao da se nadgleda regrutovanje 400 visokih italijanskih i NATO oficira za operativce P2. SAD su bile toliko zahvalne Dželiju za antikomunističku čistku da su ga učinile počasnim gostom na inauguracijama američkih predsednika Džeralda Forda, Džimija Kartera i Ronalda Regana.

Ešton je zaključio memorandum napomenom da niko nikada neće saznati istinu o umešanosti Vašingtona u krvavi period „olovnih sedamdesetih". Puno učešće Ujedinjenog Kraljevstva u terorističkim napadima, svrgavanjima vlada, kampanjama destabilizacije i drugim gnusnim mahinacijama pod okriljem operacije „Gladio", ne samo u Italiji već i širom Evrope, takođe će gotovo sigurno ostati tajna, naravno svesno.

Tek 1993. godine javnost je saznala kako SAD i Velika Britanija predaju municiju borcima „Gladija" da podstiču krvave napade širom Italije. Kako je Frančesko Fulči rekao na „strogo tajnom" sastanku sa prijateljima iz NATO-a, Vašington i London su bili ti koji su snabdevali svoje izvršioce, uključujući i za bombaški napad na Centralnu stanicu u Bolonji 1980. godine, u kojem je poginulo 85 ljudi, a povređeno više od 200.

Gotovo svi odgovorni za ove gnusne zločine uspeli su da izbegnu pravdu. Nekoliko glavnih osumnjičenih za masakr u Bolonji, uključujući tvrdokornog nacistu i istaknutog agenta MI6 Roberta Fiorea, pobeglo je u London. Britanija je odbila da ih izruči, uprkos optužbama protiv njih u odsustvu za zločine.

Veliko iskustvo stečeno od strane britanskih obaveštajnih službi tokom operacije „Gladio" postavlja pitanja o poukama koje MI6 primenjuje u trenutnim tajnim operacijama na različitim poprištima rata. Kako je „The Grayzone" saznao u novembru 2022. godine, da su veterani britanske vojske i obaveštajnih službi obučavali i sponzorisali terorističku gerilsku vojsku u istočnoj Ukrajini da sabotiraju Krim i druga područja na kojima se govori ruski. Plan je predviđao obuku pripadnika ćelija radikalnih Ukrajinaca čiji su zadaci uključivali „gađanje, kretanje, komunikaciju i preživljavanje".

inosmi.ru

naukakultura.com

S ruskog preveo Zoran Milošević

* Autor je britanski istraživački novinar

 

уторак, 12. децембар 2023.

Apokalipsa danas – poslednja ruska opomena

standard.rs

Apokalipsa danas – poslednja ruska opomena

Милана Бабић

15–19 minutes


Da bi opisao dubinu beznađa – u koji je doveo sukob dva sveta, dva tumačenja biblijskih istina, dve misli i dva politička koncepta – Karaganov, u duhu starozavetnih sudija, poseže za formom opomene

Gospodnja je zemlja i punoća njena, vaseljena i svi koji žive na njoj"
(Ps.23/24,1;88/89,12)

Jer tajna bezakonja već dejstvuje, samo dok se ukloni onaj koji sad zadržava"
(2.Solunjanima, 2:7)

Nad svijetom su se nadvili oblaci samouništenja, a prizori koje gledamo izgledaju kao ostvarenje vizija proroka Danila i apostola Jovana. Dva mjesta ključnih okršaja su države sa bogatom sveštenom istorijom – koja su, ujedno, posebne geopolitičke i metafizičke tačke – što, svakako, nije slučajnost u pitanju. Realnost velikog sukoba – koji može biti i posljednji – sve je vidljivija.

Na nivou elita globalnog upravljanja kao da još uvijek vlada svjetonazor prošlog vijeka i, kako vrijeme odmiče, odsustvo strategije u slučaju gubitka pozicija postaje sve vidljivije. Nasumično ponavljana sintagma „kontrolisani haos" nije samo oksimoron – čija iracionalnost nije tek tako u definiciji – već i odraz ćorsokaka u koju je dopala elite iz sjenke, a koju je zahvatila sužena percepcija prometejskog osjećanja svemogućstva. Cijeli svijet se uvlači u spiralu sukoba i aktivirao se apokaliptični scenario.

Dok dio svijeta pokušava da se zatvori i konsoliduje – krećući se ka samodovoljnoj ekonomiji i izlasku iz globalizacijskih procesa – tek nekoliko država dobijaju atribut istinske nezavisnosti, ali ne i sigurnosti. Brzina promjena oko nas kao otima se kontroli – broj žarišta se povećava, a sa njom i neizvjesnost sutrašnjice.

Razumevanje Biblije

Ruski mislioci sve otvorenije, glasnije i detaljnije ukazuju na ovaj problem – među njima se ističe glas Sergeja Aleksandroviča Karganova. On, u nizu tekstova, slikovito predstavlja težinu trenutka u kojem se našlo čovječanstvo. Akcenat njegovog razmatranja, na prvi pogled, pada na nepromišljeno visok prag za upotrebu nuklearnog oružja koji je snagom izraza bacio u drugi plan slojevitost analize kojom su tekstovi i intervjui na ovu temu prožeti. Taj visoki prag je proizveo niz problema ruskoj državi – ali i cijelom svijetu – jer, poznato je, ruska zemlja je držač balansa, zaduzdavač oluja, katehon; država pozvana da ponudi izlaz iz strategijskog i duhovnog ćorsokaka u nekoliko prelomnih istorijskih trenutaka, pa i ovom.

Zamka današnje zapadnocentrične percepcije (koja se posredstvom kulture i medija proširila diljem zemaljskog šara), došla je sa otklonom od religijskog i filosofskom uma koji je usljedovao odsustvo istorijske samosvijesti. U dubljem sloju problema, u pitanju je pogrešno tumačenju istina Knjige. Današnji čovjek je izgubio sluh za slojevitost biblijskih istina. Moć koja izoluje i pasivizira instikte zahvatila je „značajne dijelove svjetskih elita" čije zemlje gube petovijekovnu „sposobnost isisavanja bogatstva iz cijelog svijeta, kao i nametanja  političkih i ekonomskih okvira i kulturne dominacije" [1], ali i sposobnost sagledavanja dubine pada i mogućnost stvaranja strategije izlaska iz apokaliptičnog scenarija.

Sveto pismo na liturgiji na dan sećanja na svetog Nikolaja Čudotvorca u crkvi Svetog Nikole u Kotelnicima (Foto: Sergey Pyatakov/RIA Novosti)

Sljepilo prosvetiteljske i protestantske misli – koja se odvojila od Riječi i Duha – doveo je do sniženja intelektualnog nivoa akademskih kružoka, kulture, duhovnosti. Kretanje je bilo dvostruko: 1) na planu misli došlo se do apsurdne koncepcije Armagedona, a 2) na planu djela do stvaranja zatvorene kapitalističke strukture sposobne da materijalno podupre kretanje ka – u osnovi neostvarljivog – projekta kontrole istorijskih procesa. Puritanski model misli, koji je posegnuo za hermeneutikom utemeljenom na doslovnom tumačenju biblijske riječi, prenio je nebeske istine u polje racionalnog razmatranja, i po nekoliko linija nastavio se na starozavjetni pogled na eshatologiju. Rađanju puritanskog cionizma i putevima kojim dispezacionalizam [2] ulazi u glavni pravac američkog političkog diskursa posvetio je odličan članak Leonid Savin [3].

Pokušavši da racionalno istraži svijet i riječ Knjige, biblijska kritika je došla i do „drugog kazivanja" stvaranja svijeta: „Po njima gde god se upotrebljava Ime Božije JHVH, ta mjesta pripadaju tzv. Jahvistu, za razliku od tzv.  Elohista, koji upotrebljava Ime Božije Elohim." [4] Bez obzira što i mnogi ljudi sa zapadnom percepcijom uviđaju da „Biblija nije nastala makazama i lepkom" (M. Buber), ipak, zapažaju pravoslavni bogoslovi, racionalizacijskom biblijskih istina izgubljen je duh sposoban da tumači, a time i da prepoznaje znake vremena.

Da bi opisao dubinu beznađa – u koji je doveo sukob dva svijeta, dva tumačenja biblijskih istina, dvije misli i dva politička koncepta – Sergej Aleksandrovič, u duhu starozavjetnih sudija, poseže za formom opomene. Naglašava da je na Zapadu gotovo ukinuta etička norme i da su odgojene „antiljudske ideologije koje odbacuju porodicu, otadžbinu, istoriju, ljubav između muškarca i žene, veru, posvećenost višim idealima, sve ono što konstituiše čovjekovu suštinu" još od prve glave Postanja. Zaboravlja se ko je vlasnik i zemlje i vaseljene. Ko zaustavlja vjetrove, daje život i vodi.

Ilustracija, bračni par sa decom (Foto: iStockPhoto)

Dakle, Zapad je izgradivši model „biblijske" riječi, mimo duha predanja, napravio „biblijski" projekat po starozavjetnom modelu izabranosti, suzio je horizont mogućnosti izlaska iz kretanja ka (samo)uništenju. Izgubivši smisao istinske biblijske riječi – izgubio je i ključ rješenja za destruktivno kretanje istorijskih procesa i aktivirao je scenario posljednjih vremena. I, posljedično, „vaspitao" ljude nesposobne da prepoznaju ozbiljnost situacije. Andrelj Iljič Fursov govori o entropiji koja je zahvatila nosioce globalizacijskih procesa, a – ako pažljivo čitamo tekstove Sergeja Aleksandroviča Karaganova – on upravo nad tom nedostajućom intelektualnom i duhovnom elitom i „jadikuje" – nedostajućim instinktom samoočuvanja koji je „oslabljen svuda, a naročito na Zapadu".

Borba za smisao

Ono što je nama Srbima od početka SVO jasno (što uslijed dugogodišnje borbe protiv satanizacije, što uslijed suženog sižea koji nam je veliko stradanje donijelo, što uslijed življenja stalnih posljednjih vremena…) da je rat protiv vodeće svjetske sile, „rat punog obima u mekom trbuhu jedne nuklearne supersile" – recept za katastrofu, Karganov detaljno analizira ne prestajući da opominje, ali i žali, zbog gubitka straha od nuklearnog rata zapadnih „stratega". Nosioce tog uništavajućeg procesa kvalifikuje kao nosioce nesposobnosti i neodgovornosti. Odsutstvo mislećeg protivnika dodatno komplikuje i razvoj robotizacije rata koji povećava opasnost od neželjene eskalacije. Uzrok je i „strateški parazitizam" – „preko 75 godina relativnog mira, tokom kojeg su ljudi zaboravili na užase rata, pa su čak prestali i da se plaše nuklearnog oružja".

Pogled na rat u Ukrajini Sergeja Aleksandroviča nadovezuje se na ono o čemu sam pisala u prethodnim tekstovima da težina ruske pobjede nije u pobjedi oružjem – koja je nesumnjiva – već u duhovnoj komponenti, svijesti da je brat duboko instrumentalizovan i da je za istinsku pobjedu potrebno više od obične pobjede, jer je na poljima krajnje ruske zemlje protivnik dobio bitku na planu smisla, koncepcijom virusa „slobode", poljuljanog identiteta i osjećanja dublje egzistencijalne ostavljenosti Rusa koji su se našli, gotovo preko noći, neprimjetno, izvan okrilja Otadžbine.

Pravoslavni ukrajinski vernici se mole i pale sveće u Sabornoj crkvi Svetog Vladimira u Kijevu, 6. novembar 2022. (Foto: Ed Ram/Getty Images)

Dok se „čeka kraj sna o Zapadu, koji je uljuljkao veliki broj stanovnika zemlje koja nekada bješe krajnja ruska zemlja" [5] S. A. Karaganov racionalno govori o ruskom kretanju ka Istoku. Piše hladne glave, svjestan mržnje stanovnika Ukrajine čije „iskupljenje" će trajati dugo dok će Zapad „nastaviti da podstiče gerilski građanski rat niskog intenziteta". Ističe nasušno potrebno preusmjerenje duhovnog, ekonomskog i vojno-političkog fokusa ka istoku Evroazije: „ka Uralu, Sibiru i Velikom okeanu"; potrebu za novom uralsko-sibirskom strategijom – što podrazumeva nekoliko ohrabrujućih projekata, uključujući i stvaranje treće prestonice u Sibiru.

Ovaj pokret bi trebao da postane dio napora za artikulisanje ruskog sna – slike Rusije i sveta koji želi da je vidi. O ovome govore i najveći ruski duhovnici. Mitropolit Venijamin (Puškar) ističe da je gospodar Nikolaj Aleksandrovič posebno značenje pridavao jačanju pravoslavne Rusije na istoku, na granicama sa azijskim zemljama: „...da je na obali Tihog okeana, založio početak Velike transsibirske železnice. Taj put kasnije nije imao samo veliki ekonomski značaj. Glavno je to što je on trasirao put hrišćanskom misionarenju među paganskim narodima Azije. Transsibirska železnica je postala put kojim su pravoslavlje i ruski narod u moćnom potoku jurili ka obalama Pacifika, noseći krst i Jevanđelje susednim narodima. Duž Velikog sibirskog koloseka podizane su crkve i manastiri, Rusija je pod vođstvom svog cara uspostavila pravoslavlje na istočnim granicama." [6]

Naravno, čekalo se i postepeno rastrežnjenje ruskog čovjeka, gordog stanovnika Trećeg Rima, anesteziranog bukom megalopolisa. „Moskovizacija Rusije" [7] dala je svoj danak stoga se pažljivo pratilo, i javno mijenje, i statistika – promjenu stava o veličini teritorije koju je neophodno vratiti u okvir ruske države i ruskog svijeta (kako je vrijeme odmicalo i satanizacija dobijala na intezitetu, te pristizalo oružje većeg dometa – rasla je svijest o neophodnosti povratka Malorusije u maticu). Svako, ko je barem jednom, bio u Rusiji osjetio je ruski zamor od finansiranja „interesnih sfera" ili onog što se – zavisno od ugla gledanja – smatra rubnim područjem, limitrofom. No, ne možemo a da se ne zapitamo da li je podrška išla u pogrešnom – ekonomskom pravcu, jer je izgubljena bitka na planu kulture, tradicije i duhovnosti. I, rađa se sljedeće pitanje: šta neku zemlju čini središnjom: prostor, istorija, metafizika, duhovnost ili simbolika kojom zrači?

Iščitavajući geopolitičku misao čovjek se ne može oteti utisku da se, uz svu naučnost i održivost teza, često naučnim terminima projektuju moć i pretenzije. Potrebno je posebno obratiti pažnju i razdvojiti koncepte koji su istinski naučno utemeljeni od onih koji su potureni kao „konceptualni virus", jer se često radi i o nametanjima gledišta, i o uvlačenju u svoj ugao gledanja. Idiolatrija naučnosti ne pomaže u iščitavanju trenutka. Bez svijesti o vječnim pitanjima, i biblijskoj istini – koja se pojavljuje pred našim očima sa istom snagom kao vijekovima unazad – ne možemo zaustaviti jahače apokalipse. U borbi za informaciju, resurse, tehniku gubi se često najvažnija bitka – za Smisao.

Sukob na Ukrajini je ponovljeni srpsko-srpski sukob u još destruktivnijem vidu. Jer tamo je brat koji se osjetio ostavljenim. S tugom i nemoćnošću gledamo na stalne obračune među slovenskim plemenom. Nesumnjivo, to su dometi pobjede onih koji se rukovode principom „zavadi pa vladaj", ali je svakako u pitanju i sukob koji je odraz drevnog sukoba, kosmoloških razmjera. Nema navijačkog patosa, svjesni smo da pravi sukob tek predstoji i da može biti posljednji. Svjestan je i Karganov, i zabrinut, pa govori „da neće biti brzog kraja u tekućoj defanzivnoj, ali agresivnoj konfrontaciji Zapada".

Pripadnici Oružanih snaga Ukrajine raspoređeni u blizini Zaporožja, 14. jun 2023. (Foto: Latin America News Agency via Reuters)

Neminovni kolaps moralnih, političkih i ekonomskih pozicija Zapada on ne gleda s zluradošću, već zabrinutošću čovjeka iz ruskog upravljačkog gnijezda, koji razmišlja strategijski, ali na pravi, ruski, način zagledan u posljedice po cjelokupan svijet. Povjerovavši u sopstvenu sliku o zloj Rusiji i strašnim Rusima, uprošćenu holivudskom produkcijom i naručenom literaturom, Zapad je, čini se, izgubio realnu percepciju koju protivnik mora da ima. Nad izgubljenim pravim protivnikom Karganov neprestano žali, jer protivnik koji zaista misli ne srlja, neće ni svoj opstanak dovesti u pitanje. On to izražava sviješću o Božjem djelovanjem u svijetu, te se stoga ograđuje da to nije naučan stav: „Dugo godina sam proučavao istoriju nuklearne strategije i došao sam do nedvosmislenog, mada ne baš naučnog zaključka: Pojava nuklearnog oružja je Božije delo. Užasnut time što su ljudi – Evropljani i Japanci – pokrenuli dva svetska rata u životnom rasponu jedne generacije, žrtvujući desetine miliona života, Gospod je oružje Armagedona darovao čovečanstvu kako bi podsetio one koji su izgubili strah od pakla da on i dalje postoji."

I kao lajtmotiv tekstova ponavlja se nepromišljeno visok prag za upotrebu nuklearnog oružja. Kao glavno pitanje, Sergej Aleksandrovič ističe da se na bojištima Ukrajine otvara ne samo pitanje kako će izgledati budući svetski poredak, nego hoće li biti bilo kakvog svijeta ili će se planeta pretvoriti u radioaktivne ruševine koje truju ostatak čovečanstva. Pominjanje  klimatskih promjena u tekstovima Karganova prvo mi je djelovalo kao omaž duhu vremena i ustupak zapadnim fatamorganskim pričama – koje imaju za cilj da parališu i zarobe misao čovjeka – ali nakon ukazivanja i Andreja Iljiča Fursova na to da se ne može zanemariti opasnost od geoklimatske katastrofe [8], mislim da raste vjerovatnoća aktivaranja najmračnijeg scenarija u kojem će čovječanstvo „imati  jedan zadatak – da preživi" (Dejvid Bejker). Andrej Iljič, citirajuži Bejkera, ukazuje da su ranije „takve 'faze depresije' obično ubijale u proseku 20% svetske populacije. Danas, na globalnom nivou, to bi značilo smrt od 1,6 do 1,7 milijardi ljudi. Ali svet je sada postao civilizovaniji i možemo izbeći takve žrtve."[9] No, da li je svijet postao civilizovaniji?

Tekst Sergeja Aleksandroviča bacio je u sjenku raspravu dva značajna ruska autora, koji – svako na svoj način – izražavaju dublje procese koji se dešavaju na nivou ruske istinske elite – one koja razmišlja dugoročno. U pitanju su Surkov i Stepanov. Oba teksta preveo je V. Kršljanin za portal Fakti. [10] U neku ruku oni najavljuju završnu ocjenu Karganova, koju je dao u intervjui za Sputnjik a tiče se okončanje procesa zapadnjaštva. [11]  Suština članka Surkova je zapravo antikineski manifest. Stepanov naglašava da je u stvari to glavna poruka njegovog članka, i glavna opasnost, jer upravo savez Rusije i Kine danas može da zaustavi procese globalizma. A, u intervjuu za Sputnjik, Karganov najavljuje dug period konfrontacije sa Zapadom. Ali ton njegovih odgovara, neuvijenost i završne ocjene jasno pokazuje da je rusko društvo konsolidovano, da je „postalo narod" te da se krenulo u korjenitu promjenu cjelokupnog svjetskog sistema. Promjena koja će trajati dvadesetak godina. No, da li će svijet preživjeti 20 godina ostaje otvoreno pitanje.

Milana Babić je profesor srpskog jezika, diplomirani teolog, predsednik Književnog udruženja „Susret" Trebinje i predsjednik „Besmrtnog puka" Srpske. Ekskluzivno za Novi Standard.

______________________________________________________________________________

UPUTNICE:

[1] https://standard.rs/2023/06/20/rusija-mora-da-razmotri-koriscenje-nuklearnog-oruzja/?alphabet=cyrillic

[2] https://www.gotquestions.org/Srpski/c/Serbian-dispensationalism.html

[3] Leonid Savin, „LOBI ARMAGEDONA" – SRODSTVO PO IZBORU (wordpress.com)

[4] Sveto Pismo Starog Zavjeta, Knjiga Postanja, uporedni prevod sa jevrejskog (MT) i grčkog (LXX) sa kraćim sholijama (objašnjenima), trudom Episkopa Atanasija, Beograd 2004, str.17.

[5] https://standard.rs/2022/10/02/ruski-revans-prologomena-1/

[6] https://www.pecat.co.rs/2022/01/mitropolit-venijamin-susret-s-papom-nije-mala-sablazan/

[7] https://iskra.co/reagovanja/milana-babic-zapisi-iz-podzemlja-moskovskog-metroa/

[8] https://srodstvopoizboru.wordpress.com/2023/11/19/%D0%B0%D0%BD%D0%B4%D1%80%D0%B5%D1%98-%D1%84%D1%83%D1%80%D1%81%D0%BE%D0%B2-%D0%B7%D0%B0%D1%88%D1%82%D0%BE-%D1%98%D0%B5-%D1%80%D1%83%D1%81%D0%B8%D1%98%D0%B0-%D0%B0-%D0%BD%D0%B5-%D0%BA%D0%B8%D0%BD/

[9] https://www.pecat.co.rs/2023/02/andrej-iljic-fursov-ko-su-neprijatelji-covecanstva-i-kako-oni-protiv-njega-ratuju-1-deo/

[10] https://fakti.org/rossia/stepanov-surkov-nudi-utopiju-velikog-severa-da-odvrati-putina-od-daljeg-zblizavanja-sa-kinom

[11] https://standard.rs/2023/12/06/sergej-karaganov-dva-argumenta-protiv-uvodjenja-sankcija-rusiji/?alphabet=cyrillic

Izvor Novi Standard

Naslovna fotografija: Chris McGrath/Getty Images

BONUS VIDEO: