Претражи овај блог

понедељак, 31. мај 2010.

Балкан у мрежи „новог светског поретка“ (II)

31.05.2010

Петар ИСКЕНДЕРОВ

Балкан у мрежи „новог светског поретка" (II)

Део I

 

Политички вектор водећих западних светских центара моћи – САД, ЕУ и НАТО – непрестано се помера на исток. Међу првим тачкама дневног реда заседања архитеката „новог светског поретка" у Парламентарној скупштини НАТО, која се одржава од 28. маја до 2. јуна, и на сусрету Билдербершке групе , која ће бити отворена 4. јуна, налазе се Закавказје, Иран, Авганистан и енергобезбедност.

Дата стратегија захтева од западних престоница не само активну елаборацију и реализацију новог курса у односу према Русији, него и превентивно сређивање постојећих проблема, који могу да отежају „Дранг нах Остен". И ако се економска криза на јужном крилу НАТО и Европске уније умногоме развија по својим сопственим законима, ситуација на Балкану - том "меканом трбушном ткиву Европе" – потребна је што скорија санација. Основни њени правци требало би да буду ликвидација отпора Србије и косовских Срба у погледу независности Косова, укидање Републике Српске и поуздано „везивање" свих држава региона за евроиунтеграционе моделе, који предвиђају одрицање од државног суверенитета у области војне изградње и спољне политике. Постизање датих циљева омогућиће Западу да се, не везујући себе конкретним обавезама у погледу пријема Албаније и држава бивше Југославије у Европску унију и НАТО, у потпуности преоријентише на проблеме Закавказја, Средње Азије, Блиског и Средњег Истока, користећи у свом интересу – или пак у случају потребе, мирно их игноришући - балканске преседане, паралеле и аналогије.

Расположиве информације омогућавају нам да тврдимо да се, у крајњој линији, у овом тренутку, захваљујући децидном ставу који су заузели косовски Срби и одређеној политичко-дипломатској подршци коју им пружају Србија и Русија, а такође још неодређеној ситуацији насталој око пресуде Међународног суда ОУН у Хагу о Косову, успела избећи реализација насилног албанског сценарија на северу Косова. Као индиректна потврда томе може служити прећутни пристанак албанских власти Приштине на одржавање 30. маја у градовима Косовска Митровица и Ново Брдо српских локалних избора. Они су одржани у складу са одлукама које је усвојила влада Србије 24. децембра 2009. године. И мада су албански радикали позивали косовске власти да свим снагама спрече гласање, јер то, по њима, угрожава „суверенитет и територијални интегритет Косова" – даље се од бучних изјава и протестних митинга није ишло. Косовска влада Хашима Тачија изјавила је, да ће игнорисати изборе у Косовској Митровици и Новом Брду, али да ипак неће својим супростављањем "изазивати напетост и дестабилизацију ситуације". Специјани представник Европске уније на Косову Питер Фејт такође је само потврдио, да ЕУ не признаје резултате гласања, што је, уосталом, било унапред познато.

Претрпевши одређени неуспех на Косову, западни центри моћи сада намеравају да пооштре своју политику у односу на Босну и Херцеговину и конкретно – босанску Републику Српску. Управо ће питањима ликвидације те српске државне творевине и бити посвећен самит Европска унија – Балкан, који се 2. јуна отвара у Сарајеву. Осим тога, пропагандистичком логистиком антисрпској кампањи у Босни и Херцеговини намерава се учинити и 15-годишњица трагедије у Сребреници која се обележава 11. јула, а зна се да је на Западу та трагедија означена као „геноцид над босанским муслиманима". Јубиларне свечаности на костима жртава тобожњег геноцида нису лоше помагало за убрзану ликвидацију Републике Српске!

Да ли су Србија, српство и Русија спремни да се супроставе босанском сценарију макар у оноликој мери, у коликој држе одбрану Косова? На жалост, с тим у вези постоје озбиљне сумње. Русија је од 1995. године члан Руководећег комитета Савета за имплементацију Дејтонског мировног споразума. То, с једне стране, даје Русији одређену међународну трибину за одбрану свог става. Међутим, то што Москва у овом Савету нема право вета, заједно са потребом усаглашавања својих акција са другим његовим учесницима – земљама-чланицама НАТО, Европском унијом и Организацијом Исламска Конференција, објективно умањује способност Русије да спроводи самосталну и активну политику подршке Републици Српској. Одсуство руских представника на међународним консултацијама о уставној реформи у Босни и Херцеговини у октобру 2009. године у натовској авиобази „Бутмир" код Сарајева је то на најбољи начин и показало. А и основна теза руске дипломатије у односу на сређивање ситуације у тој бившој југословенској републици – о неопходности што скоријег затварања канцеларије Високог представника међународне заједнице – има противуречан карактер. Непоткрепљена децидним захтевом за гарантовано постојање српског ентитета, она на делу претпоставља што скорији прелазак целокупне власти у Босни и Херцеговини у руке муслиманских власти Сарајева – са свим тужним последицама по босанске Србе (а делимично и Хрвате) које из тога произлазе.

Што се руководства Србије тиче, ми смо данас, на жалост, сведоци фактички капитулантске позиције Београда о свим кључним балканским проблемима (изузев Косова) под паролама евроинтеграције и општерегионалног „помирења". Тај се процес очигледно испољио у току сусрета 29. маја у Сарајеву лидера земаља такозване Игманске иницијативе, створене пре 10 година у циљу „даљег јачања поверења међу народима". Изјаве, које је дао председник Србије Борис Тадић у присуству својих колега из Хрватске (Иво Јосиповић), Црне Горе (Филип Вујановић) и Босне и Херцеговине (актуелни председник колективног Председништва Харис Силајџић) имају крајње двосмислени, да не кажемо капитулантски карактер.

Кључном тезом српског лидера су речи о томе, да Србија „поштује територијалну целовитост" Босне и Херцеговине, Хрватске и Црне Горе. Овакву приврженост нормама међународног права могла би се само поздравити да Загреб и Подгорица раније већ нису признали независност Косова, што представља нагрубљи атак на територијалну целовитост Србије. Што се Босне и Херцеговине тиче, та бивша југословенска република би одавно начинила аналогни корак да није права вета, које имају босански Срби. У сваком случају, у Сарајеву је тешко наћи бољег адвоката албанских екстремиста од Хариса Силајџића. Тадићево заклињање у верност територијалној целовитости Босне и Херцеговине и Хрватске изгледа сумњивим и са аспекта искрене намере босанских Срба да продубе односе са „мајчицом Србијом", а такође са аспекта крваве историје гажења Републике Српске Крајине у Хрватској 1995. године. Изјава Бориса Тадића била би очигледно оправданом да је он на самиту истовремено покренуо ова питања и макар затражио од својих колега реалне гаранције за заштиту интереса Срба. Међутим, у његовој изјави то се није чуло.

Али се зато тамо чула још једна омиљена тема Запада – о Сребреници. Борис Тадић је обећао да ће његова земља „са максималном одлучношћу" наставити сарадњу са Међународним трибуналом за бившу Југославију", који суди Србе за тобожњи геноцид. „Самим тим ми исказујемо приврженост европским вредностима и дајемо допринос политици помирења у региону" – изјавио је српски лидер. Он је обећао да ће лично доћи у јулу у Сребреницу, без обзира на то што као и до сада не постоје поуздана сведочанства и документовани материјали о томе, шта се заиста догађало тамо пре 15 година. Не треба сумњати да је Борис Тадић већ изазвао бурне аплаузе Хариса Силајџића, једног од војних лидера босанских муслимана из периода рата 1992-1995. године, који се касније прославио изјавама са високих међународних трибина о томе, да босанска Република Српска нема право на постојање као продукт „етничког чишћења".

Тешко да Борис Тадић није свестан тога, да његове речи носе воду на воденицу најнеобузданијих антисрпских снага. Остаје нам да претпоставимо, да је оваква позиција део ширег сценарија, који има за циљ – како сматра српско руководство – да Београду олакша евроинтеграционе процесе, и да се уједно амортизује усијање страсти око Косова. Међутим, проблем је у томе што је светска геополитика увек додељивала балканским земљама и њиховим лидерима, у најбољем случају, улогу пиона. Умиривање агресора и истинских потпиривача и организатора геноцида, „етничког чишћења" и ратних злочина само утабава пут у нове злочине. А босански Срби већ су и очигледно одређени за клање.


________________

Петар Ахмедович ИСКЕНДЕРОВ - старији научни сарадник Института славистике РАН, магистар историјских наука, међународни коментатор листа «Времја новостјеј» и радиостанице «Глас Русије».

http://rs.fondsk.ru/article.php?id=3066

Русија и САД: Како ће поделити сфере утицаја

Русија и САД: Како ће поделити сфере утицаја

ponedjeljak, 31 maj 2010 22:42 Даниел Ларисон

El. poštaŠtampaPDF

 

Вашингтон је желео да се Косово призна као посебени случај јер је даље нарушавање суверенитета Србије нешто нормално, а нарушавање суверенитета Грузије и Украјине апсолутно није.

Москва не покушава да обезбеди подршку тих земаља само да се оне не би придружиле Западу. Она такође покушава да обезбеди и подршку западних земаља како би оне признале њену претпостављену сферу посебних интереса и потенцијално дале своју прећутну сагалсност на таква нова одређења ограниченог суверенитета. То је једно од главних питања из реда руских политичких изјава и у предлогу за европску безбедност Дмитрија Медведева. И мада се ни један западни лидер није потписао испод те идеје, не треба дуго лутати по дипломатским коридорима да би се налетело на оне који наглас постављају питање могу ли нове и савремене верзије финландизације постати пријемчивом политиком за земљу чије се перспективе западне интеграције чине магловитим, пише Роналд Асмус.

КОСОВСКИ ПРИМЕР У размишљањима такве врсте стално ме брине један детаљ: континуирано се испушта из вида чињеница да саме САД користе концепције "баланса снага, сфера утицаја и ограниченог суверенитета" у својој политици у различитим деловима света. Током последње две деценије присталице "хуманитарних интервенција" сматрале су да се само по себи разуме да неке земље немају право да воде сопствену унутрашњу политику, без бојазни мешања споља. Идејом о ограниченом суверенитету оправдавано је мешање у косовске догађаје. Она је чак била претпоставка за стварање зона забрањених летова, које су постојале 12 година на северу и југу Ирака. Ни једна од тих мера са правног аспекта није била санкционисана у међународној заједници. Очигледно су кршини државни суверенитет, али практично нико од чланова америчке и западноевропске политичке класе није на то обраћао пажњу.

Дакле, те концепције нису сасвим избачене из употребе захваљујући вери у "нову европску архитектуру заједничке безбедности". Једноставно су тројица претходних председника били убеђени да једино САД и њени савезници имају право да прибегавају тим концепцијама. Последњих десет година, нарочито после признавања независности Косова, Москва је почела да чини покушаје да нашу интервенционистичку реторику и праксу окрене против својих суседа, које су САД претвориле или покушавају да претворе у своје клијенте. Проширење НАТО довело је до тога да се сфера утицаја САД приближила тик до граница Русије, али би Вашингтон желео да ту сферу шири и на постсовјетски простор, без обзира на то што релативна, а каткада и апсолутна већина становништва у земљама бившег Совјетског Савеза не жели да стаје на страну САД жртвујући добре односе са Русијом.

Вашингтон је намеравао да на руским границама ствара баланс снага очигледно неповољан за Русију и да себи обезбеди сферу утицаја ослањајући се на отворено антируске владе. Он је такође желео да се Косово призна као посебни случај јер је даље нарушавање суверенитета Србије нешто нормално, а нарушавање суверенитета Грузије и Украјине апсолутно не. Међутим, САД не могу с времена на време да узурпирају туђи државни суверенитет активно ширећи сферу утицаја у суседство других великих држава и проглашавају намеру да стварају "баланс снага, повољан за слободу", а потом да се буне и премишљају када друге велике државе крену његовим стопама и покушају ограничити раст америчке сфере утицаја или променити баланс снага у своју корист.

ГРУЗИЈСКИ ПРИМЕР
Што се тиче разговора о "финландизацији", једина земља на коју се то сада стварно може односити је Грузија. Русија на очигледан начин не жели да Грузија постане чланица НАТО и, захваљујући непромишљености Сакашвилија, она је успела да улазак те земље у алијансу учини фактички немогућим. Ма како неки Грузини желели да се оријентишу на Запад и ступе у НАТО, реалности су такве да НАТО неће примити Грузију у своје редове а грузијску спољну политику ће ограничавати воља Русије. Ником на Западу се то не допада, али је реалност таква. Ми можемо званично одржавати илузију да мале земље, економски зависне од великих држава, слободно могу да самостално одређују своју спољну политику, али ми нећемо поверовати да је то у ствари тако нити ћемо обмањивати сами себе.

Нагласимо такође да Асмус не разматра значајне факторе, који компликују ситуацију, у две сепаратистичке републике, које је Русија ставила под своју заштиту. До рата је Грузија намеравала да их припоји и теоријски грузијска влада и данас пред собом има тај практично недостижни циљ који служи као озбиљан извор разлика између Грузије и Русије. У датим околностима тежња Вашингтона да уведе Грузију у НАТО било би катастрофална провокација јер би то учинило вероватним да Грузија, покушавајући да силом припоји себи сепаратистичке републике, може добити заштиту и покровитељство Запада, тим пре што би западне гаранције безбедности у том случају добила влада чији је шеф расположен отворено и ватрено антируски. У суштини, чак и без чланства у НАТО, Сакашвили је одлучио да у случају конфликта може да рачуна на подршку Запада. Очигледно је да је обећано "даље ширење западних институција" и подстакнуло грузијског председника на тај неразумни и рушилачки курс, па је стога тешко схватити за шта се боре заинтересоване стране настављајући да се залажу за такво ширење.

The American Conservative, SAD

Превод Рајко ДОСКОВИЋ

 

http://standard.rs/vesti/41-svet/4654-sad-i-rusija-kako-e-podeliti-svoje-sfere-uticaja-.html

недеља, 30. мај 2010.

Балкан у мрежи „новог светског поретка“ (I)

30.05.2010

Петар ИСКЕНДЕРОВ

Балкан у мрежи „новог светског поретка" (I)

Суочена са финансијско-економском кризом без преседана Европска унија жури да са свог дневног реда скине питања, која су повезана са Балканом. Другог јуна у Сарајеву ће се одржати најрепрезентативнији ове године скуп, посвећен балканском региону – самит Европска унија – Балкан. Претходни самит 20. марта у словеначком градићу Брдо код Крања протекао је у знаку низа скандала и демарша, тако да се после одустајања од учешћа свих руководилаца Европске уније самит претворио у празну и неформалну седељку.

Предстојећи сарајевски форум је нешто посебно на политичком дневном реду Европске уније у првом полугођу. Као главни организатор овог форума је актуелни председавајући Европском унијом - Шпанија. Шпански министар иностраних послова Мигел Анхел Маратинос ставио је до знања, да сусрет у Сарајеву треба да представља кулминацију полугодишњег председавања његове земље. За разлику од сусрета на Брду код Крања, на који су позвани руководиоци балканских земаља и водећи спољнополитички функционери Европске уније, у престоници Босне и Херцеговине очекују се шефови спољнополитичких ресора САД, Русије и Турске као земље – чланице Организације Исламска конференција и једног од гаранта босанског сређивања. Претпоставља се да ће учесници форума размотрити не само актуелну ситуацију у Босни и Херцеговини и планове Европске уније и НАТО о централизацији њеног национално-државног уређења, већ и елеборисати „мапу пута" за сређивање других балканских проблема – пре свега косовског и македонског.

Међутим, Европска унија, по свој прилици, ризикује да нагази на оне исте грабље или, парафразирајући словеначки превод назива месташца Брдо („планиница") - да се спотакне о то исто брдо. Шпански организатори самита ЕУ – Балкан, руководство Мисије УН за питања привремене администрације на Косову и покрајинска мисија Европске уније, принуђени су да поново решавају проблем који је довео до мартовског скандала: под којом заставом позвати делегацију косовских албанаца, који не желе ни да чују ни о чему другом сем да буду пуноправни учесник у својству представника независне државе, иако одлуке ОУН то директно забрањују.

На основу информација којима располаже аутор овог прилога, шпанска страна је у сарадњи са шефом косовске Мисије ОУН, италијанског дипломате Ламберта Заниера, унапред разрадила неколико варијанти, које могу, по његовом мишлљењу, задовољити како Београд, тако и Приштину. Једна од тих варијанти подразумева формално поштовање резолуције Савета безбедности ОУН број 1244 од 10. јуна 1999.године, којом се оуновској мисији дају искључива овлашћења да представља покрајину Косово на међународним сусретима и преговорима. Управо ту варијанту је и имао у виду министар спољних послова Србије Вук Јеремић, који је ових дана изјавио да је „постигнут чврст договор са шпанским организаторима о томе, да ће формат евентуалног учешћа привремених органа власти Приштине на сусрету у Сарајеву бити у складу са резолуцијом 1244". Он је појаснио да ће Косово представљати Мисија ОУН за питања привремене администрације и подвукао, да је „то у складу са нашим уставним ставом у односу на Косово".

Међутим, у садашњим условима тешко да се може очекивати од руководства Европске уније компатибилност њеног деловања са „уставним ставом" Србије о Косову. Тим пре што су организатори самита у Сарајеву припремили још два сценарија. Први од њих предвиђа присуство у босанској престоници делегација без државних симбола. Та варијанта је у старту хладно дочекана у Београду, иако је господин Јеремић подвукао, да „ма каква формула у резултату буде примењена, Приштина, за разлику од Србије, не може бити представљена као суверена држава ни у Сарајеву, нити на било ком другом месту". „У правном и политичком смислу то је за нас црвена линија коју ми никада нећемо прекорачити" – подсетио је шеф српског министарства спољних послова.

Варијанта са одсуством државних симбола на столу учесника форума већ је испробана на женевским консултацијама о сређивању ситуације на Кавказу, уз учешће делегација ОУН, Европске уније, ОЕБС, Русије, САД, Грузије, Абхазије и Јужне Осетине, која је наишла на одређено разумевање.

Међутим, током последњих дана појавила су се сведочанства о томе, да ће формат представљања Косова у Сарајеву имати заиста уникатни за међународно сређивање формат. Наиме, поред министра иностраних послова такозване „Републике Косово" Скендером Хисенијем седеће шеф покрајинске Мисије ОУН Ламберто Заниреи. Али ће овај последњи, међутим, представљати искључиво себе самог и свој институт, омогућивши албанским властима потпуну слободу деловања и изјава. То је већ наговестио портпарол Мисије ОУН за питања привремене адмнинистрације на Косову Расел Џики, који је приштинском албанско-језичком листу „Коха диторе" изјавио, да ће у Сарајеву „Заниери представљати само Мисију ОУН за питања привремене администрације на Косову, али не и институте Косова".

Овакав план разрађен је заједнички са функционерима ОУН, Европске уније и албанских власти Косова и он је постао познат чак и локалној албанској опозицији. Три опозиционе партије у Скупштини Косова („Алијанса за будућност Косова", „Алијанса за ново Косово" и „Демократска лига Дарданије") већ су позвали владу Хашима Тачија да објасни, у ком ће својству на самиту ЕУ – Балкан присуствовати Ламберто Заниери. По речима представника „Алијансе за будућност Косова" (најутицајније опозиционе снаге на данашњој политичкој сцени Косова) Бурима Рамаданија, „влада Косова дужна је да апсолутно јасно појасни каква је позиција Заниера на овој конференцији: кога он представља". А функционер „Алијансе за ново Косово" Мимоза Кусари-Лила изјавила је буквално следеће: „Ми сматрамо да ће на овакав начин Косово бити представљено у оквирима резолуције 1244 и свог статуса из периода пре независности". Да би умирили страсти, заменик шефа косовске владе Хајредин Кучи био је принуђен да делимично призна да је опозиција у праву и сложи се са мишљењем да ће учешће Косова на самиту у Сарајеву „безусловно потамнети због присуства Заниера".

Данас се, вероватно, нико неће усудити да тврди да ће шпанска и босанска дипломатија успети не само да постигну успех на сарајевском форуму, већ и да ће све учеснике поставити за један сто.

Треба имати у виду да предстојећи самит ЕУ – Балкан за председавајућу Европском унијом Шпанију има посебни значај због читавог низа околности. Као једна од пет земаља – чланица Европске уније, која до сада није признала Косово (заједно са Грчком, Кипром, Румунијом и Словачком), она је приморана да врши сложене маневре, тежећи да сачува образ у косовском питању и истовремено да задовољи очекивања бриселске бирократије, за коју је дато питање већ решено у виду независности Приштине. Осим тога, позиције Мадрида из дана у дан постају све слабије због продубљујуће кризе Европске уније, која вуче за собом целу Јужну Европу. А то значи да бранити „посебно мишљење" о Косову шпанске власти могу само до одређене границе: док то не постане препрека за ангажовање спољних извора финансирања.

Симптоматично је да је управо у јеку консултација поводом формата учешћа делегације Приштине на самиту ЕУ - Балкан у Сарајеву један од европских дипломата отворено изјавио, да Србија с тим у вези не треба да гаји посебне илузије. Амбасадор Шведске у Београду Кристер Брингеус, коме истиче амбасадорски мандат, подвукао је да српска страна не може рачунати на интегрисање у Европску унију док не призна Косово. Самим тим је шведски дипломата показао Београду на европску „црвену линију" о Косову.

И још једна значајна околност: проблем албанских сепаратиста Косова доводи у опасност догађај на коме Брисел намерава да добије „зелено светло" за ликвидацију босанске Републике Српске , која се означава никако другачије до као жариште великосрпског сепаратизма. Међутим, оваква некоординираност не буни творце западне политике.

Резултати сарајевског самита одмах морају бити реферисани учесницима редовног годишњег сусрета Билдербершке групе - једне од главне парамасонске организације-градитеља „новог светског поретка".

(Следи крај)

_________________

Петар Ахмедович ИСКЕНДЕРОВ - старији научни сарадник Института славистике РАН, магистар историјских наука, међународни коментатор листа «Времја новостјеј» и радиостанице «Глас Русије»

http://rs.fondsk.ru/article.php?id=3064

субота, 29. мај 2010.

VOJISLAV NEDIĆ - Pravosuđe na rubu propasti

VOJISLAV NEDIĆ Pravosuđe na rubu propasti

Intervju | Uglješa Mrdić | maj 25, 2010 at 14:49


Razgovarao Uglješa Mrdić

Za loše stanje u srpskom pravosuđu krivi su svi oni koji su bili glavne arhitekte reformi u pravosudnom sistemu Srbije. Većina nas koja se bavi sudstvom i advokaturom po nekoliko decenija smatramo da su takve reforme jedan veliki promašaj. Te reforme su i zamislili i izveli ljudi koji su nekompetentni i nestručni. Osim ako nisu imali neki drugi cilj, to jest da namerno naprave takvu reformu pravosuđa kako bi lakše uništili sudstvo", kaže u intervjuu za „Pečat" Vojislav Nedić, predsednik Advokatske komore Beograda. Prema njegovim rečima u reformu pravosuđa nisu bili uključeni ljudi iz struke, tako da ovakva reforma pre predstavlja antireformu.

Da li je bilo potrebe da uopšte dolazi do bilo kakvog oblika reforme pravosuđa?
Ne mogu reći da eventualno nije bilo potrebe da se neke sudije razreše i zamene drugim sudijama, ali je to moglo da se uradi u jednom najnormalnijem postupku razrešenja svakog pojedinačnog sudije. Visoki savet sudstva (VSS) koji ima 11 članova morao je u svom sastavu da ima profesora i advokata. Profesora nikada nije imao, a advokata su nam nametnuli sa strane i taj VSS po Zakonu o visokom savetu sudstva, kao i po ustavnom zakonu nije ni mogao da radi u nepotpunom sastavu. Pošto je vršio izbor u krnjem sastavu, onda smatram da su sve njegove odluke nelegitimne. To je i stav većine pravih advokata u Srbiji, a videli ste da je i visoki predstavnik Evropske komisije Manuel Baroso stavio velike primedbe na rad Visokog saveta sudstva. O tome je Advokatska komora Beograd (AKB) javno iznela svoj stav na tribini koja je održana 24. aprila u Sava centru, a na kojoj je učestvovalo oko 250 eminentnih advokata. Gde su saopšteni određeni zaključci. Tada su advokati Beograda ocenili da su odluke o izboru sudija i tužilaca donete na nelegalan i nelegitiman način jer VSS i Državno veće tužilaca (DVT) nisu konstituisani u skladu sa Ustavnim zakonom za sprovođenje Ustava Republike Srbije (odredba člana 6. stav 5) i Zakonom o Visokom savetu sudstva (odredba člana 54. stav 1) i Zakonom o Državnom veću tužilaca (odredba člana 53. stav 2). O radu oba ova organa javnost nije bila obaveštena, tako da je izbor sudija i tužilaca izvršen kao da se radi o državnoj tajni, što je u suprotnosti sa načelima demokratičnosti. Advokati Beograda pozvali su da se na zakonom predviđeni način izvrši odabir izbornih članova VSS i DVT, odnosno predstavnika advokature i profesora Pravnih fakulteta. Kako iz neprava ne može nastati pravo, pa stoga sprovedena reforma pravosuđa nije dala pozitivne rezultate kako u personalnom tako i u organizacionom pogledu jer ne samo da nije dovela do efikasnijeg rada sudova već je ionako loše stanje u pravosuđu pogoršala i dovela gotovo do uslova u kojima rad nije moguć.

Koje je još zaključke donela Skupština Advokatske komore Beograda?
Upozorili smo vlast da je ovakvim stanjem u pravosuđu drastično smanjena mogućnost ostvarenja prava na pravdu građana Srbije i njihovih zastupnika. Izrazili smo ozbiljnu zabrinutost zbog permanentnog mešanja izvršne vlasti u sudsku vlast što je u poslednje vreme kulminiralo izjavama najviših predstavnika Ministarstva pravde vezanim za krivične postupke koji su u toku. Takođe, izrazili smo protest zbog pozivanja na odgovornost sudija zbog njihovog mišljenja izraženog u sudskim odlukama jer to predstavlja najgrublje kršenje Ustava i zakona. Oštro protestujemo zbog nezapamćenog mešanja vlasti u rad organa Advokatske komore Srbije (AKS) i želje vlasti da ona oktroiše Zakon o advokaturi, mimo volje srpskih advokata. Advokati Beograda zatražili su od organa AKS i AKB da hitno bez odlaganja o svemu, napred iznetom, obaveste sve relevantne međunarodne i domaće institucije. Obaveštavamo sve bivše i sadašnje advokate koji se nalaze na državnim funkcijama o izuzetno teškom položaju srpske advokature i pozivamo ih da u skladu sa svojim zakonskim ovlašćenjima daju svoj doprinos u prevazilaženju postojećeg stanja. Upozoravamo sve advokate u Srbiji na izuzetno težak položaj advokature i pozivamo ih da uzmu aktivno učešće u odbrani profesije, očuvanju njenog dostojanstva i integriteta. Pozivamo sve advokate da uzmu aktivno učešće u predstojećim izborima za organe Komore. Neminovno je da se u celosti mora obnoviti postupak oko izbora sudija. Jedan od najznačajnijih zaključaka AKB je preterana politizacija sudstva i advokature. Naime, videli ste da visoki funkcioneri Ministarstva pravde komentarišu sudske odluke i prete sudijama čijim odlukama nisu zadovoljni da će biti razrešeni. To jednostavno ni u jednoj pravnoj i civilizovanoj državi nije moguće. Abeceda koju na pravnom fakultetu uče studenti je da se još od Monteskjea vlast deli na zakonodavnu, izvršnu i sudsku i da se jedna drugoj ne smeju mešati u rad. Kod nas u Srbiji danas funkcioniše samo jedna vlast – izvršna.

Da li je danas položaj advokature u Srbiji bolji ili lošiji?
Položaj advokature u Srbiji je teži nego što je ikada bio. Dozvolite mi da citiram jednu misao Aleksisa Tokvila, koju je davno rekao a tiče se prava i zakona. On je rekao da nije bogata zemlja, koja ima rude, šume, proizvode, luke u koje dolaze natovareni brodovi, nego je bogata ili će bar postati bogata i razviće se ona zemlja koja ima sređene institucije, poverenje u pravosuđe, pravila koja vladaju i poštene ljude na vlasti. Jedan takav mislilac stavlja na prvo mesto po važnosti u jednom sređenom društvu koje se zove država, stavlja pravo i pravne institucije. Svesni smo da su naše pravne institucije ugrožene do te mere da gotovo jedva postoje. Po mom mišljenju, reforma pravosuđa je na žalost, propala. Vlada jedno nezadovoljstvo ne samo među sudijama, tužiocima i advokatima, nego i u široj javnosti, dakle kod građanstva. Prilikom te reforme izmenjena je mreža sudova i broj sudova, a izabrano je malo starih i mnogo novih sudija. Što se tiče same organizacije sudova sa preko 140, njihov broj je sveden na oko 80 sudova. Sada imamo oko 50 sudova manje. Takve reforme su totalni promašaj.

Advokati Beograda su ocenili da su odluke o izboru sudija i tužilaca donete na nelegalan i nelegitiman način jer Visoki savet sudstva i Državno veće tužilaca nisu konstituisani u skladu sa Ustavnim zakonom za sprovođenja Ustava Republike Srbije i Zakonom o Visokom savetu sudstva

Zašto?
Napravljeno je jedno nepraktično rešenje da sudije od mesta stanovanja do mesta rada putuju po nekoliko desetina kilometara u jednom, pa u drugom pravcu. Skoro se pojavila informacija da su posle mesec dana rada sudova na novi način sudije u prevozu prešle preko 10.000 kilometara. A možete zamisliti kakva je situacija po pitanju izgubljenog vremena i novca sa građanima, koji su prinuđeni da putuju u drugu opštinu zbog izmeštanja sudova, a sve u želji da nađu pravdu. Izmeštanjem sudova i drugih institucija iz manjih gradova ili iz varošica, dolazi do situacije da se ti manji gradovi pretvaraju u velika sela, što je ogromna šteta za Srbiju.
Drugi aspekt reforme sudstva bio je reizbor sudija. I tu je napravljen jedan potpuno pogrešan korak sa ciljem da se broj sudija smanji sa 2.500 na 1.800. Često kao primer navodim da kada se izvode građevinski radovi na nekom objektu, koji kasne, onda se angažuje veći broj radnika kako bi se objekat brže završio. Imali smo preopterećeno sudstvo sa velikim brojem nerešenih predmeta. I tada smo imali mali broj sudova, pa se postavlja pitanje kako će još manji broj sudija da reši još više povećan broj predmeta. Lično znam da su izabrane sudije jako nezadovoljne svojim položajem. Dakle, sada imamo nezadovoljne i izabrane i neizabrane sudije.

Ko kontroliše srpsko pravosuđe?
Jedan deo vladajuće koalicije, a prvenstveno jedan deo Demokratske stranke. Taj deo DS kontroliše skoro kompletno sudstvo u Srbiji. Isti oni kontrolišu i AKS, koja je potpuno potpala pod vlast politike jedne stranke, to jest nekoliko koalicionih stranaka na vlasti. To se videlo i kod dopunskih izbora za AKS i predstavnika u VSS. Tu je došla do izražaja politička volja jedne stranke na vlasti, a ne advokata. Napravljena je jedna politička trgovina da „određeni" advokati budu izabrani i da sprovode one naloge koje dobijaju od dela izvršne vlasti, to jest Ministarstva pravde i nekih naših bivših kolega koji su raspoređeni na državnim funkcijama. Neki od njih su još uvek advokati i tu postoji očigledan sukob interesa. Neki od njih su i u izvršnoj vlasti, a neki u Skupštini Srbije i u advokaturi.
Šta očekujete od izborne skupštine Advokatske komore Beograda, koja će biti održana u subotu 22. maja?
U pitanju su izuzetno važni izbori. Izborna skupština AKB održava se svake četiri godine. Postoje dva koncepta koja će biti izložena na Skupštini AKB. Jedan koncept je vezan za poboljšanje rada i razvoja advokature, kojem je cilj borba za jednu nezavisnu i samostalnu advokaturu od svakog uticaja izvršne vlasti i političkih stranaka.

Ko zastupa taj koncept?
Moram da kažem da taj koncept zastupam ja zajedno sa većinom advokata u Beogradu. Među njima je veliki broj eminentnih advokata koji veoma dugo rade. Drugi koncept je vezan za to da AKB bude ispostava Ministarstva pravde i da se ponaša podanički prema izvršnoj vlasti što uopšte nije interes advokature.

Svedoci smo medijskih hapšenja u Srbiji, posle novinarskih satanizacija pojedinih ličnosti koje nisu po volji aktuelnim vlastima, a advokati koji brane te osumnjičene ličnosti proglašavaju se advokatima mafije. Kako Vi kao predsednik AKB komentarišete takve pojave, koje su postale svakodnevica?
To je jedna ružna slika o stanju u našem pravosuđu. Prvo se napravi medijska kampanja da se neka ličnost javno diskredituje, napravi se medijski progon, i onda se protiv te ličnosti pokrene krivični postupak. Često se dešava da se prvo pritvori neka osoba, a tek posle sprovodi istraga i utvrđuje da li postoje osnovi za sumnju. Imamo slučajeve u Specijalnom sudu da neke osobe u pritvoru provedu po dve i više godina, a istraga se završi za šest meseci i taj se pritvor pretvara u jednu akontaciju pretpostavljene kazne koju je već neko odredio a da nije određena pravosnažnom sudskom presudom. A neke advokate proglase da su advokati mafije. Postoji jedna medijska blokada za sve one koji zastupaju stavove koji su suprotni onima koji su na vlasti. Ako govorite nešto što odgovara vlastima vi ćete dobiti priliku da se pojavite u medijima. To smo doživeli sa zaključcima o kojima sam Vam malo pre govorio u vezi sa reformom pravosuđa i stanjem u advokaturi. Novinarski izveštaji sa konferencija za novinare AKB od 28. aprila ove godine skoro da nigde nisu objavljeni. Ignorisan je stav čitave beogradske advokature koja ima oko 3.500 advokata u svom članstvu. Danas su u Srbiji advokati kontrolori rada sudova. Mi smo najveći borci za poštovanje zakonitosti i za poštovanje ljudskih prava.

Zar ne bi trebalo da sudije budu najveće borci za poštovanje zakonitosti?
Tako bi trebalo, ali nije. Smatram da su sudije zaplašene za svoje funkcije i radna mesta i to traje već nekoliko godina. Sudska vlast je zapravo pod kontrolom izvršne vlasti, a tu pre svega mislim na Ministarstvo pravde. Zakonodavna, izvršna i sudska vlast bi trebalo da budu potpuno razdvojene i ne bi trebalo da se mešaju jedna drugoj u rad. Koliko je važan pravni sistem pokazuje i Napoleonova izjava pred kraj njegovog života: „Niko mi neće pamtiti onih 40 pobeda u bitkama, jer je jedan Vaterlo poništio sve te bitke, ali ono po čemu će me pamtiti je „Code Civil de Francais" (Građanski zakonik zvan Napoleonov kodeks ili Francuski građanski kodeks), koji je donet 1804. godine". I on se ponosio time da je donet jedan veliki zakon i pridavao je pažnju, pravu, zakonu i pravdi. Sami smo svesni da kada ne funkcionišu sudovi, da onda nema uređenog društva. Kada ne funkcionišu sudovi, onda su građani prinuđeni da stvari uzimaju u svoje ruke, što nije dobro.

A Tužilaštvo?
Tužilaštvo kao državni organ manje-više sve radi po nalogu vlasti. Zbog tog mešanja dela izvršne vlasti u rad advokatskih komora došli smo u poziciju da AKB, koja predstavlja polovinu srpske advokature nema adekvatan položaj i mesto u jednom sistemu AKS. Stalno dolazi do preglasavanja i do majorizacije na nivou AKS, a sve na štetu AKB.

Smatram da je na advokatima Beograda sada velika odgovornost, oni moraju da izaberu na sve funkcije u AKB i AKS zaista najbolje među advokatima, one ljude koji imaju integritet, koji su moralno jaki i koji su u stanju da se odupru pritiscima koji se vrše spolja

Zbog čega?
Samo zato što je AKB ona prava slobodoumna advokatura, koja se jedina usuđuje da kaže kakvo je stanje u sudstvu i advokaturi. Imamo slučaj da AKB i grupa eminentnih advokata traže da se zakaže vanredna skupština AKS. Tri se skupštine AKS uzastopno odlažu, zbog nedostatka kvoruma koji onemogućava aktuelno rukovodstvo i koje time sprečava donošenje odluka koje su u interesu čitave srpske advokature. To onemogućava i Boško Ristić, koji je svog prijatelja Dejana Ćirića postavio u Visoki savet sudstva. Imamo situaciju da postoji jedna „grupa za pritisak", koju čini nekoliko članova DS-a. Pored pomenutog Ristića, tu su i Slobodan Homen, državni sekretar u Ministarstvu pravde, Nenad Konstantinović, šef Administrativnog odbora Skupštine Srbije i još nekoliko funkcionera DS-a.
Advokatura je u Srbiji politizovana preko svake mere. Rukovodstvo AKS je potpuno politizovano. Recimo Advokatska komora Niša je pod kontrolom Boška Ristića iz DS-a, koji je šef skupštinskog Odbora za pravosuđe, a Advokatska komora Novog Sada je pod kontrolom Dobrosavljeva i njemu sličnih, koji su pripadnici tamošnjih vladajućih stranaka, poput Čankove i drugih. Ja se ne slažem sa jednom takvom politizacijom advokature. Razumem ako advokati ulaze u politiku da bi dali svoj doprinos poboljšanju situacije u državi za sve građane. Razlog mog pristupanja Srpskoj naprednoj stranci (SNS), jeste moja namera da kao građanin doprinesem poboljšanju stanja, koje je postalo nepodnošljivo. Takođe, želja da izrazim jedno nezadovoljstvo zbog mešanja nekih drugih stranaka, a prvenstveno najveće stranke u vlasti u rad advokatske komore koji je bio na štetu advokature. S druge strane, imam uverenje da SNS može da donese promene i u pravnom sistemu i u političkom i društveno-ekonomskom životu. Želim da dam doprinos poboljšanju situacije i kroz političku borbu.

Možete li nam nešto reći o Predlogu Zakona o advokaturi?
Već nekoliko godina u toku je izrada novog zakona o advokaturi, koji je i te kako potreban. Jednostavno taj zakon nikako da bude izglasan u Skupštini. Imamo situaciju da su neki članovi Komisije za izradu zakona o advokaturi iz redova advokata, koji su godinama radili na tome, bili prinuđeni da podnesu ostavke. Sada su u toj komisiji advokati opredeljeni za opciju koalicionih stranaka na vlasti. Na čelu komisije je predsednik AKS, koji je upravo tu i postavljen da bi se radilo po nalogu vlasti. Zato i postoji velika zabrinutost kod advokata kako će taj zakon ispasti. Mi želimo da taj zakon bude moderan i primenjiv u našim uslovima. Prema onome koliko sam ja upoznat, on sadrži neke odredbe koje bi mogle da se primene u određenim uslovima, kada uđemo, ako i uđemo, u EU.

Koje su to odredbe?
Kao što je recimo obavezno osiguranje od odgovornosti. Za sada ne postoji materijalni uslovi u ovoj ekonomskoj krizi da advokati to plaćaju. Takođe imamo i nametanje njihovih fiskalnih računa i kasa. Čak je u jednom trenutku bilo predviđeno u tom zakonu da advokati u Srbiji mogu biti i oni koji nisu državljani Srbije. Na intervenciju AKB ta odredba je ukinuta, jer je apsurdno da neko ko nije državljanin naše države može da bude advokat u našoj državi. Onda bismo se mi advokati iz Srbije vremenom pretvarali u najamne radnike bogatih advokata iz inostranstva. Tako bi stranci preuzeli i advokaturu i sudstvo. Mi nismo za zatvaranje srpske advokature, nego za povezivanje sa Evropom i svetom, ali kroz partnerski odnos sa punim poštovanjem svih razlika, kako u materijalnom položaju, tako i u pravnim sistemima koji vladaju. Ako je ko pravio te dobre advokatske odnose to je AKB.  Kod nas se primenjuje kontinentalno pravo i u krivičnom i u građanskom postupku. Trenutno imamo miks gde se primenjuje i anglosaksonsko pravo. Potrebno je dobro promisliti pre nego se donese novi zakon. U toj šumi propisa koji se stalno menjaju ne snalaze se mnogi advokati. Primera radi, svuda su advokati u Evropi izuzeti od obaveze da imaju fiskalne kase. Međutim, uredbom Vlade Srbije od prošle godine advokati su ušli u krug onih preduzetnika koji imaju obavezu da promet registruju preko fiskalnih kasa. Sa pravnog aspekta je nedopustivo da se fiskalne kase uvode advokatima. Državni organi, to jest poreska uprava vrši navodnu kontrolu advokatskog honorara, a zapravo vrši uvid u rad advokata, to jest predmeta koji su jedna vrsta tajne između advokata i njihovih klijenata. Glavna karakteristika advokature je čuvanje tajne, a to sada hoće da uruše. Upravo zbog tog načela poverljivosti klijent i bira određenog advokata da ga zastupa. Ovde nije u pitanju finansijsko disciplinovanje advokata, nego kontrola rada advokata kroz uvođenje fiskalnih kasa kao mere disciplinovanja advokature i slobode misli koja postoji u našoj profesiji. Advokati nikada nisu bežali od plaćanja poreza i svih drugih dažbina koje se plaćaju državi. Advokati rade na čitavoj teritoriji Srbije i nije praktično da sa sobom vuku fiskalne kase kako bi izdavali račune po sudovima, kancelarijama, restoranima… Zbog svega nabrojanog i zbog nezavisnog rada advokature, te fiskalne kase ne postoje ni u jednoj zemlji EU, kojoj mi kao država težimo. Moram da istaknem da je na nivou AKS formiran protestni odbor povodom uvođenja fiskalnih kasa po meri i ukusu predsednika AKS na jedan krajnje nedemokratski način gde je predložena jedna grupa advokata istomišljenika koja se inače i privatno druži. Taj protestni odbor do sada nije uradio ništa, jer su odložili rešavanje problema za 31. avgust u nevreme kada su advokati na odmoru. Ja sam taj protestni odbor mirne duše nazvao kriznim štabom, jer taj odbor nije uradio ono zbog čega je formiran – da u tehničkom smislu organizuje proteste advokata. Taj protestni odbor formirali su da bi gurali svoje kandidate u AKS i AKB. Prilikom održavanja protesta advokata u novembru povodom uvođenja fiskalnih kasa, najbolju organizaciju demonstrirala je AKB, jer u ta dva radna dana nijedan advokat nije otišao na suđenje. Tada je protest uspeo zahvaljujući Upravnom odboru AKB i našem tadašnjem protestnom odboru koji smo formirali.

Šta očekujete od subotnjih izbora u Advokatskoj komori Beograda?
Mnogo toga zavisi od subotnjih izbora u AKB. Bira se uprava AKB i 64 delegata za Skupštinu AKS, što je otprilike polovina ukupnog broja delegata AKS. Smatram da je na advokatima Beograda sada velika odgovornost, oni moraju da izaberu na sve funkcije u AKB i AKS zaista najbolje među advokatima, one ljude koji imaju integritet, koji su moralno jaki i koji su u stanju da se odupru pritiscima koji se vrše spolja. Takođe smatram da tu nikakve lične veze i odnosi ne smeju da se umešaju, niti se sme dopustiti da oni budu odlučujući prilikom izbora. Potrebno je objektivno izabrati najbolje među nama. Mislim da će advokati znati da među prijavljenim prepoznaju one koji su se svojim višegodišnji radom u advokaturi i van advokature, pokazali kao pametni i moralni ljudi, koji su u stanju da vode advokatske komore.

http://www.pecat.co.rs/2010/05/vojislav-nedic-pravosude-na-rubu-propasti/

Ni Martić ni Milošević nisu odbacili plan Z-4 ( 18. 01. 2003 )

Ni Martić ni Milošević nisu odbacili plan Z-4

Borislav MIKELIĆ, 18.01.2003 19:30:47

Gospodin Leonid Kerestedžijanc, ambasador Rusije u Zagrebu od 1992. do 1995. izneo je ne mali broj teških političkih kvalifikacija. Među najtežima su bile: "Sa njima se nije moglo razgovarati" i "NJih nije interesovala autonomija u Hrvatskoj".
Na čelu vlade RSK bio sam od 20. aprila 1994. pa sve do kraja maja 1995. godine. U tom periodu sam vodio i pregovarački tim RSK o ekonomskim odnosima sa Zagrebom, a 2. decembra 1994. godine i potpisao Ekonomski sporazum sa Hrvatskom, što je omogućilo da 21. decembra 1994. godine bude pušten u promet auto-put kroz zapadnu Slavoniju. Dvadesetak dana kasnije i jugoslovenski naftovod.
Ne nađe gospodin Kerestedžijanc u "Novostima" za shodno da pomene bar da je brutalna hrvatska agresija na Krajinu 1995. godine - u prisustvu međunarodnih mirovnih snaga - sa vekovnih ognjišta oterala preko 250.000 Srba, da je potpuno unišeno oko 380 srpskih sela, 40.000 naših kuća, a da je pred kućnim pragom likvidirano oko 2.000 nedužnih Srba.
Stičem utisak da gospodin Kerestedžijanc i danas misli kako je trebalo da Srbi iz Krajine plate tako visoku cenu, samo zato što je Martić, u prisustvu ostalog rukovodstva, odbio da 30. januara 1995. godine primi plan Z-4, zbog čega su se iz Knina (tog dana) neobavljena posla četvorica ambasadora velikih država vratila u Zagreb. Sve je utoliko gore što Kerestedžijanc izbegava i da kaže da su oni, u dogovoru sa hrvatskim rukovodstvom, tempirali predaju Z-4 rukovodstvu Krajine u Kninu za nepovoljno vreme - desetak dana kasnije posle Tuđmanovog otkazivanja UNPROFOR-u.
A Kerestedžijanc ne govori ni istinu kada tvrdi da Krajina nije htela pregovore i sporazum sa Hrvatskom. Kao predsednik vlade RSK i šef pregovaračkog tima, u štabu UNPROFOR u Zagrebu boravio sam 13 puta, razgovori su ponekad trajali i preko 10 časova, pa i ovo pokazuje da li smo hteli ili nismo hteli da pregovaramo.

ZAŠTO PREĆUTKUJE?
OBJAŠNJAVAJUĆI šta je sve Z-4 nudio Srbima u Krajini, gospodin Kerestedžijanc namerno propušta da kaže da je taj plan komadao RSK, da je samo delom predviđao autonomiju. Za teritorijalno pocepanu Krajinu na dva dela - sa 11 opština na zapadu koje su sve bile nerazvijene. Radilo se o opštinama Like i severne Dalmacije, Banije i Korduna: Kninu, Benkovcu, Obrovcu, Lapcu, Gračacu, Korenici, Vojniću, Vrgin-Mostu, Glini, Kostajnici i Dvoru na Uni. Autonomija, kao što se vidi, nije obuhvatala Petrinju, Slunj i Drniš, niti novoosnovane opštine na tim područjima posle 1991. godine. U opštinama predviđenim za autonomiju, po popisu stanovništva od 1991. godine, živelo je 155.000 Srba, oko 50.000 Hrvata i 5.600 Jugoslovena (područje zapadne Slavonije plan je predviđao za trenutnu reintegraciju u Hrvatsku, dok je za sremskobaranjsku oblast bio planiran protektorat od tri do pet godina).
Dakle, predlog Z-4, sa kojim su u Knin stigla četvorica ambasadora iz Zagreba, ni približno nije rešavao srpsko pitanje u Hrvatskoj, a Krajiške Srbe je potpuno cepao. Ako se ima u vidu da su Srbi u Hrvatskoj do kraja 1990. godine bili konstitutivan narod sa istim pravima kao Hrvati, a da ih je po popisu stanovništva iz 1991. godine bilo 581.000, plus još oko 240.000 Jugoslovena (uglavnom Srba) - stvari postaju potpuno jasne. U urbanim sredinama i drugim delovima Hrvatske živelo je daleko više Srba nego tamo gde je bila predviđena autonomija. Ovo bi, naravno, značilo da bi veći deo Srba u Hrvatskoj imao manjinska prava.
Pre nego što posvedočim šta se uistinu događalo u Kninu - u vreme kada su u njemu boravila četvorica ambasadora - podsećam da je polovinom januara 1995. godine predsednik RSK, Milan Martić, obavestio javnost, a time i Srbe iz Krajine, da će on voditi političke pregovore sa Hrvatskom.
Na dan sastanka (30. januara 1995) sa četvoricom ambasadora, u 17.00 časova bio sam, na intervenciju Milana Babića, kao predsednik Vlade RS - sat pre sastanka - pozvan na pripremni dogovor u Martićev kabinet. Osim mene, prisustvovali su Rajko Ležajić, predsednik Skupštine RSK, general Milan Čeleketić, komandant Glavnog štaba SVK, te Martićevi savetnici Lazar Macura i Ilija Prijić. Uoči sastanka, o Z-4 delimično me informisao Babić - posle razgovora sa Galbrajtom, ali sa samim dokumentom i njegovim ukupnim sadržajem uopšte nisam bio upoznat. Informaciju o tako važnom dokumentu nisam dobio ni od Ovena i Stoltenberga, iako sam sa njima imao stalne kontakte oko Ekonomskog sporazuma sa Hrvatskom. Martić je okupljenima saopštio da je svojim kanalima došao do Z-4, ali je zamolio da ga ne pitamo - kako, jer nam to ne može kazati. Govoreći o sadržaju plana, istakao je da je Z-4 čista i potpuna politička reintegracija RSK u Hrvatsku i da on nema mandat da takav dokumenat prihvati, budući da se zna kako se srpski narod u Krajini 1991. godine izjasnio na referendumu. Uz tu konstataciju, Martić je posebno podvukao da Z-4 ne tretira jednako sve delove RSK. Obavestio nas je da je o svom stavu i planu razgovarao sa Slobodanom Miloševićem i da se on s njim složio.

Plan razbijanja RSK
MORAM odmah da napomenem da se sa ovakvim pristupom nisam složio ni kao predsednik Vlade RSK, ni kao šef pregovaračkog tima za ekonomske odnose sa Hrvatskom. Moje mišljenje su delili Babić i Ležajić, ali ne i Martićevi savetnici. Smatrao sam da po svaku cenu treba izbeći sukob sa četvoricom ambasadora, pošto smo već bili suočeni sa situacijom izazvanom Tuđmanovim otkazivanjem postojećeg mandata UNPROFORU. Babić i ja pokušali smo da sugerišemo Martiću i njegovim savetnicima da nije mudro prihvatiti sastanak sa ambasadorima u Kninu, a onda odbiti dokument. Uveravali smo da bi bilo bolje dokument primiti, a nakon što Savet bezbednosti UN donese rezoluciju o novom mandatu UNPROFOR-a - započeti razgovore o planu. Martić je, međutim, tvrdio da ćemo odbijanjem da primimo Z-4 preko ambasadora izvršiti pritisak da Savet bezbednosti izglasa za nas povoljniji mandat UNPROFOR-a.
Sastanak sa četvoricom ambasadora iz Zagreba, otvorio je Martić i dao kraće uvodne napomene, predloživši da se prvo razgovara o mandatu UNPROFOR. Tom prilikom je upozorio na posledice ako se pripadnici mirovnih snaga povuku iz Krajine. Kerestedžijanc je na to rekao da je teško razgovarati o mandatu UNPROFOR-a kad se uopšte ne zna kakav će on biti, a to je, prevedeno na obični jezik, značilo da taj krupni problem za RSK nije za njega primaran. Za razliku od njega, ambasador SR Nemačke, Arens, rekao je da nijedna vlada zemalja Evropske unije, nije pozdravila otkazivanje mandata UNPROFORA, jer nema niko interesa, kako je rekao, da se rat u Hrvatskoj obnovi.

Sa svoje strane, predočio sam gospodi ambasadorima: da će Tuđmanova "atomska bomba" zaustaviti svaki dalji pozitivni proces.
Posle razmene mišljenja o otkazivanju mandata UNPROFOR-u Martić je dao reč gospodinu Kerestedžijancu. On je, pored ostalog, dao šire objašnjenje sadržaja Z-4, iz čega se zaista moglo videti da je i on unapred pocepao područje RSK.

Martićeva taktika
Preneo nam je takođe: da su njih četvorica u prepodnevnim satima rukovodstvu Hrvatske, na čelu sa Tuđmanom, predali plan, nakon što je Galbrajt objasnio njegov sadržaj. Kerestedžijanc nam je istovremeno saopštio da je rukovodstvo Hrvatske veoma negativno odreagovalo na ponuđena rešenja u Z-4, ali da je plan i pored toga primilo. Zato, rekao je ruski ambasador, rukovodstvo RSK treba obavezno da primi Plan Z-4, jer se moraju ubrzati aktivnosti oko političkih pregovora sa Hrvatskom.
Posle ovoga, reč je uzeo Martić i rekao da nema više razloga da se vodi bilo kakva rasprava o Z-4, jer bi to značilo da smo već započeli političke pregovore sa Hrvatskom, budući je njeno rukovodstvo već primilo plan. Stoga sam odlučio, bio je jasan Martić, da ga mi ne primimo danas. Dodao je: da ćemo biti spremni ne samo da primimo Plan Z-4, već i da o njegovom sadržaju otvoreno razgovaramo, prvo sa ambasadorima, a onda i sa rukovodstvom Hrvatske, ali tek onda kada Savet bezbednosti UN donese Rezoluciju o novom mandatu UNPROFOR-a.
Na ovakav stav Martića odmah je reagovao američki ambasador Galbrajt, tražeći da im se omogući tajm-aut kako bi njih četvorica zauzeli stav koji bi nam saopštili posle pauze.
Videvši da se situacija veoma zaoštrila, u toj pauzi sam pokušao zajedno sa Babićem i Ležajićem, da još jednom sugerišem Martiću da prihvatimo, odnosno primimo Z-4 i da, nakon što Savet bezbednosti UN donese Rezoluciju o novom mandatu UNPROFOR-a, započnemo pregovore. Ali, on takav predlog nije prihvatio.
Po isteku tajm-auta, obratio nam se Galbrajt i to u veoma oštrom tonu i sa porukama iz kojih se moglo videti da će Srbi iz Krajine zbog neprimanja Z-4 imati ozbiljne posledice. Galbrajt je tom prilikom rekao i ovo: "Ambasadori koji su radili na izradi Plana Z-4 danas su prevalili bespotreban put iz Zagreba u Knin, a najsrećniji će zbog odbijanja Z-4 svakako biti Franjo Tuđman". Pri tom nije krio da im je Tuđman prilikom predaje Z-4, naglasio da se ne može razgovarati sa krajiškim Srbima. Galbrajt je još rekao da neprihvatanje Z-4 istoremeno zatvara vrata Međunarodnoj zajednici, a to će, primetio je, za vas Srbe u Krajini biti "teška stvar". Na kraju je bio rezolutan: "Amerika neće pomoći onima koji joj zatvaraju vrata".
Martićevo odbijanje u javnosti je bilo predstavljeno kao odluka rukovodstva RSK, što apsolutno nije bilo tačno. Kao ni tvrdnje da je on odbio Z-4 i hteo time da izazove sukobe sa međunarodnom zajednicom ili da svesno nanese štetu Srbima u Krajini.

Susret sa Miloševićem
GALBRAJTOVE reči jasno govore da je sve bilo dobro isplanirano i projektovano. Takozvanoj međunarodnoj zajednici bila je potrebna onakva odluka Martića pa da se hrvatskom rukovodstvu da zeleno svetlo da vojnim putem razreši problem sa krajiškim Srbima, odnosno da ih protera sa vekovnih ognjišta. Bez ikakvih posledica po sebe.
Pošto se Martić pozvao na Slobodana Miloševića kada je saopštavao da je odlučio da ne primi Z-4, kao predsednik vlade RSK čije je programsko opredeljenje bilo da se ide na normalizaciju odnosa sa Hrvatskom, zatražio sam susret sa Miloševićem. Da bih iz prve ruke saznao njegovu poziciju. Prilikom viđenja, obavestio sam ga o toku sastanka sa četvoricom ambasadora, Martićevom pozivanju na njega a i tvrdnji da se on složio sa odbijanjem Z-4. Rekao sam mu da sam za vreme sastanka kod Martića pokušavao da iz Knina uspostavim telefonsku vezu sa njim kako bih proverio informaciju Martića, ali da u tome nisam uspeo. Na sve ovo Milošević mi je rekao: "Osam dana pre nego što će doći do vašeg sastanka sa ambasadorima iz Zagreba u Kninu, pozvao me je Ke Eide, ambasador Norveške pri organizaciji Ujedinjenih nacija, koji je inače posrednik u aktivnostima Ovena i Stoltenberga za bivšu Jugoslaviju. Pitao me: Mogu li da primim na razgovor četvoricu ambasadora iz Zagreba da mi predaju Z-4. Odgovorio sam mu da plan prvo treba da pokažu rukovodstvu RSK u Kninu, a da ću ja tek potom odlučiti kako ću se uključiti u tu problematiku". Pored ovoga mi je rekao i da Martiću nije dao sugestiju da se odbije Z-4. Nezavisno od svega ovoga, sugerisao sam mu da treba sve da učini da se problem oko odbijanja Z-4 sanira.

TUĐMANOVO PRIZNANJE
KOLIKO je sve povodom Z-4 bilo relativno, koliko je u svemu bilo međunarodne glume, najbolje - tvrdi bivši premijer Krajine - pokazuje govor koji je Franjo Tuđman, 24. maja 1992. godine održao na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Rekavši pri tom i ovo: "Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije željela. Međutim, mi smo procjenili da samo ratom možemo izboriti samostalnost Hrvatske. Zbog toga smo vodili politiku pregovora, a iza tih pregovora formirali smo oružane jedinice. Znači: rat je bilo moguće izbjeći da smo odustali od naših ciljeva, ali mi to nismo htjeli ni po cjenu života".

NIKO I NIKADA
NI na jednom jedinom sastanku kome sam, u svojstvu premijera, prisustvovao, niko od predstavnika Srba iz Krajine nikada nije izjavio da ne želi da razgovara sa Hrvatima. Isto tako, niko nikada nije rekao da Srbima Krajine ne odgovara autonomija u Hrvatskoj. Uostalom, da je u Kninu Z-4 bio neopozivo odbijen, zašto bi onda američki ambasador Galbrajt potom sa Z-4 dolazio u Beograd. Samo dan uoči hrvatske agresije na zapadne oblasti Krajine. Da bi sa Milanom Babićem razgovarao o njegovom prihvatanju - postavlja pitanje Borislav Mikelić.

BILO I DOKTORA
BIVŠI ruski ambasador tvrdi da Krajinu nije interesovala autonomija u Hrvatskoj, i da nismo hteli da pregovaramo sa Zagrebom. Sve to nije istina - tvrdi Borislav Mikelić, - a posebno je uvredljiva njegova ocena da je među Srbima u Zagrebu i drugim gradovima van Krajine bilo mnogo pametnih, i da je šteta što oni nisu pregovarali o Z-4. Ovo je uvredljivo i zato što se indirektno poručuje: da među Srbima u Krajini i nama pregovaračima nije bilo pametnih i dalekovidih. A, samo u Vladi Krajine, čiji sam ja bio predsednik, svi ministri su imali visoko obrazovanje. Među nama je bilo i nekoliko doktora nauka.

 

http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=4&status=jedna&vest=49392&search=ruski%20ambasador&datum=2

петак, 28. мај 2010.

FARMA VRLOG NOVOG SVETA

Vanja J. Vučenović: FARMA VRLOG NOVOG SVETA

                                                                                      
"Učini nas svojim robovima, samo nas nahrani!"

(F.M.Dostojevski, "Braća Karamazovi")

 

U potrazi za iole smislenim odgovorima na nezgodne upitanosti o tome kako bi trebalo da izgleda jedna, sa pozicije globalističkog menadžmenta, „idealna" država miljenica Novog svetskog poretka, koji bi bili njeni  prioriteti ili kakvim državnim i (a)nacionalnim interesima ili vrednostima  bi bilo poželjno da se rukovodi njena vladajuće politička kasta i intelektualna „elita", njeno javno mnjenje ili  narod,  svakodnevni primeri  „svetle"  srpske društveno-političke stvarnosti  omogućili su autoru ovih redova da čitav navedeni koncept Оrvelove Države-Farme predstavi u nekoliko, ni u čemu pretencioznih, teza. Čisto napomene radi, da ne bi bilo nedoumica ili (bes)potrebnih preispitivanja, svaka sličnost sledećih redova teksta sa prilikama u nekim stvarnim državama, sa političarima ili sa nekim narodom je posve slučajna i nenamerna.

Naravno, dodao bih i to da svim zapažanjima koja će biti izneta ovde pred vas poštovani čitoaci, uvek  se još nešto može, bez ikakvih problema ili ograničenja, pridodati ili oduzeti, pa čak i smatram da je svako od vas na osnovu nekog svog ličnog doživljaja (virtuelne) stvarnosti u kojoj živi, taj spisak sposoban, bez nekih velikih poteškoća ili intelektualnog naprezanja, dopuniti i dodatno "nafilovati".



Dakle, da vidimo kako bi to trebalo da izgleda jedna (uslovno rečeno) država, kojom strategijom i  vrednostima treba da se rukovodi njena politička elita, javno mnjenje, ali i i kakav bi bio poželjan profil naroda jedne takve surogat političke tvorevine, koja bi imala svu majčinsku naklonost i ljubav "Vrlog novog sveta" u nastajanju:

-          To je slika i prilika države koja sa podsmehom i lažnom zainteresovanošću posmatra grubu krađu i otimačinu dela sopstvene vekovne teritorije i likuje nad svakodnevnim pogromom i terorom koji se vrši nad njenim narodom, jer, tobože, novi globalni poredak u nastajanju ne poznaje granice i njemu je oznaka etniciteta posve relativna stvar, s tim što, da ne bi bilo zabune, kada njemu tako nešto zatreba, pravi jasnu razliku između „izabranih" i onih drugih „odmetnutih" naroda parija.

 

-          To je država, čija je politička vrhuška spremna da se u ime sopstvenog naroda, ukoliko globalni "Gazda" u tome vidi neki svoj interes, danonoćno izvinjava za sve nepočinjene zločine prema drugim narodima, a da i na samo pominjanje eventualnih zločina nad sopstvenim narodom s krajnjom nelagodom, odbojnošću i postiđenošću crveni, jer globalni „Gazda" kaže (a njegova reč je sveti zakon), da su žrtve pojedinih „odmetnutih" naroda manje vredne od žrtava drugih, za neke njegove interese „korisnih", naroda.

To je država one političke elite u kojoj se neprestano, papagajski ponavljaju fraze: "skore integracije", "ulaznica za civilizovani svet", "kadidatura za članstvo", samo zato da bi se prikrila sva nesposobnost, svo neznanje i sva nezainteresovanost da se društvo povede napred u bilo kakvu izvesnu budućnost. Naravno, globalni "Gazda" ne podnosi političare i državnike koji rade u interesu izvesne budućnosti svoje države i svog naroda.     

 

-          To su država, društvo, javno mnjenje, pa i narod koji veće interesovanje pokazuju za sudbinu nastradalog psa, nego za potresnu sliku svih onih nesrećnih ljudi koji svakodnevno bojažljivo mole za jedan dnevni topli obrok u narodnim kuhinjama. Jer, zaštita životinja mu danas dođe kao  globalni „in" trend, a ljudi su za „globalni menadžment" ništa drugo nego, u većini slučajeva, „beskorisne izjelice". Humanost i moral su prilično rastegljive kategorije za poredak koji nam dolazi , zar ne?

 

-          To je društvo, to je javno mnjenje i, napokon, to su ljudi čija je najveća preokupacija da, ako treba i danonoćno  posmatraju, komentarišu i ocenjuju „dešavanja" na „Farmi", u „Velikom bratu" ili nekim drugim postmodernim „rijalitiji eksperimentima", iskazujući tako svu opskurnost svog izopačenog voajerizma i perverznog egzibicionizma. Ne, ne interesuje njih što možda baš na taj način, kao „pokusni kunići",  dobrovoljno učestvuju u eksperimentu in vivo koji „Neko na vrhu" pažljivo i studiozno obrađuje i proučava, a sve a u cilju daljeg razvijanja mračnog plana uticaja na psihu i ponašanje širokih narodnih masa putem problematičnih „tv sadržaja". Ili se to samo pod maskom rijalitija proveravaju svi mogući mehanizmi nadziranja ljudskih jedinki u strogo kontrolisanim životnim uslovima, kao uvertira za neke potencijalno krupnije poduhvate u budućnosti, kao što su nadziranje i stroga kontrola  nad životom i smrti čitavih društava, kako su o tome svojevremeno (za one koji umeju da čitaju) pisali Džordž Orvel, Oldos Haksli i Zbignjev Bžežinski.

 

-          To je, napokon, država  onog naroda i onih ljudi koji bi za povoljan bankarski kredit uradili ama baš sve, izdali i "prodali" brata i sestru, oca i majku, državu, veru, istoriju i tradiciju. I to sve, samo da bi pošto-poto obezbedili sebi odlazak na letovanje ili na predstojeće nezaobilazno planetarno prvenstvu u fudbalu. Filozofija kredita je istinska paradigma Novog svetskog poretka, koju je moguće izraziti prostom definicijom: nikada ne možeš toliko da potrošiš, koliko možeš da se zadužiš. A zaduživanje vodi gde? U nova zaduživanja, pa u ropstvo, prvo ekonomsko, zatim kulturno, fizičko i na kraju, neizostavno i u ono najgore i najporaznije ropstvo-duhovno ropstvo. A globalni Veliki Inkvizitor sa osmehom  posmatra sve te silne redove i gužve u bankama, sve te silne kreditne kartice, čipovane i nečipovane, zadovoljno trljajući ruke i naslađujući se činjenici da je uspeo da stvori još jedno društvo, baš po njegovoj "meri". 

     Dakle, to bi ukratko, prema skromnom rezonovanju autora ovih redova,  bili  „idealna" država, „idealan" narod, „idealno" društvo, „idealni" ljudi i „idealno" stanje svesti, morala i mentaliteta o kojima sanjari i na kojima neprestano i neumorno, već godinama, decenijama, pa možda i vekovima radi globalni Veliki Inkvizitor. Dabome, to bi bila ta „idealna" slika budućeg  „Vrlog novog sveta" kojeg iz dana u dan očajnički prizivamo u zagrljaj proročkim rečima velikog Fjodora Mihajloviča Dostojevskog:

 „Učini nas svojim robovima, samo nas nahrani!"   

Priča se da je ovo omiljena rečenica današnjeg globalnog Velikog Inkvizitora, "Gazde vrlog novog sveta". Da li se još uvek pitate, zašto baš ona?


I da ponovim još jednom za sve one koji su nakon ovog teksta možda nešto i posumnjali:  svaka sličnost sadržaja gore napisanog teksta sa nekim stvarnim državama, političarima, narodom ili ljudima je posve slučajna i nenamerna.

A sada, nazad na Farmu da se "naš" Inkvizitor ne bi ljutio, jer ako se naljuti...



Novi Sad, 28.05.2010.

http://www.srpskaanalitika.com/

Afera Satelit: Reaktivirati Goli otok

IZ DIPLOMATSKOG UGLA

 

Reaktivirati Goli otok

 

Vlastodršci u vrijeme Broza proglasiše za predstavnika takozvanog "crnog talasa" u umjetnosti, režisera koji je napravio film o nekakvoj brani za hidroelektranu, bez vode. Nije nikome palo na pamet da u ludnicu pošalje poznatog Brozovog funkcionera koji je htio tu branu, bez vode, no su okrivili režisera filma i uništili život njegove porodice i njega.
Vremena se mijenjaju, pa se više ne grade hidrocentrale, bez vode, no daju pare za špijunski satelit čija je zemaljska stanica u drugoj zemlji, čije slike i podaci ne stižu u realnom vremenu, a i te informacije, praktično beskorisne za nas, može operater u inostranoj zemaljskoj stanici da nam kroji po svojoj volji.
Ta nabavka je "najbudalastiji i najdestruktivniji vojni projekat u posljednjih 20 godina na ovim prostorima", kaže vojni analitičar Miroslav Lazanski, a Mlađan Dinkić, tvrdi: "Vatru su zapalili Svetozar Marović i Prvoslav Davinić." "Posao su inicirali Crnogorci, a nije im trebalo mnogo da se dogovore sa Tadićem i Davinićem" - tvrde mediji. "Posao" je išao preko jednog drugara Sveta od Milja, nekog NATO miljenika, Džefri Štajera, i njegove firme s čuvenih, po mućkama, Devičanskih ostrva. Sveto od Milja i ministar vojni ondašnje srpsko-crnogorske skalamerije zvane SCG, dr. Prvoslav Davinić (to je onaj što je slao vojne cisterne sa naftom da mu pune privatni rezervoar za grijanje kuće u Sremčici) namjeračili su da zakupe špijunski satelit. "Ćuj, ba`, srpsko-crnogorski satelit za špijunažu!?" Koga je to ondašnja SCG, obavještajno izbušena kao švajcarski sir, htjela, mogla i zašto da špijunira i to sa zakupljenim satelitom? A možda se to samo domislila pohlepna post-petooktobarska bratija da može da napravi biznis u sopstvenu korist, a koji niko ne smije ni da provjerava, jer je riječ, ništa manje, no o državnoj tajni i bezbjednosti (iako nije malo primjera da je razlika između naših bezbjednjaka i krimosa često manja no dlaka u jajetu).
Članovi ondašnjeg Vrhovnog savjeta SCG mogli su da načine tu štetu od 36 miliona evra, jer je "demokratska" vlast najurila iz vojske sve valjane oficire, samo zato što su se časno borili protiv NATO agresije, pa nije bilo više nikoga da im kaže da ne prave gluposti. Recimo, prevremeno je penzionisan i poslat u pekare, pukovnik Zoltan Dani, komandant protivavionskog diviziona koji je oborio "nevidljivi" avion F 117 i jedan F 16. Mile Isakov, bivši ambasador u Izraelu, tvrdio je da ta špijunska ujdurma košta najviše 20 miliona eura, a da je razlika trebalo da ide nekome u džep. Poslije izbijanja skandala neko je rekao onima koji su tražili objašnjenje "da se ne miješaju, jer je to državna tajna". Eto, dokle smo dogurali, s ovima na vlasti, da je lopovluk državna tajna. Zato se Dule, poznati "penzionisani" beogradski džeparoš, žali: "Nije ovo više nikakva država. Došlo je takvo vrijeme da pošten lopov ne može više da zavuče ruku u tuđi džep!".
Izraelci su ponudili nagodbu da spuste cijenu za oko 20 miliona eura, ali neko naš ju je "izminirao" kako bi se ipak isplatilo 36 miliona eura za nepotrebni zakup satelita. Zbog čega?
Opet onaj džeparoš Dule brunda: "Tucao sam tri godine mermer na Golom otoku, sa nepunih 18 godina, zbog neke radničke plate koju sam onomad izdžepario, a ovi izdžeparili državi milione eura, pa ništa, valjda zato što nema više Goljaka!"
Možda bi trebalo reaktivirati Goli otok, ali samo za lopove najvišeg državnog ranga, pa bi tamo bili, kao nekada, i kriminalci i "politički", ovaj put objedinjeni u jednoj osobi.
Jednim udarcem dvije muve: u istom robijašu i lopov i političar.
A satelit špija da ne pobjegnu.
(autor je bivŠi generalni konzul SRJ u Bariju)

 

http://www.dan.co.me/index.php?nivo=3&rubrika=Povodi&datum=2010-05-27&clanak=232767

среда, 26. мај 2010.

Масовни медији о масовној гробници

Масовни медији о масовној гробници

PDF

Штампа

Ел. пошта

 

Владимир Јевтић   

среда, 26. мај 2010.

Готово су сви медији пренели изјаву тужилаштва за ратне злочине у Бееограду да је у месту Рудници у близини Рашке откривена масовна гробница са телима Албанаца који су убијени током сукоба на Косову. Агенција BBS на српском језику је своје саопштење почела следећим речима: "Тужилаштво за ратне злочине у Београду је саопштило да је у Рудници крај Рашке откривена масовна гробница са телима, како се верује, око двеста педесет Албанаца убијених током сукоба на Косову крајем деведесетих година".[1] У саопштењу се даље наводи да је ово "шеста масовна гробница откривена у Србији после 5. октобра 2000. и пада режима Слободана Милошевића. Три су нађене на територији Србије а три на Косову".

У контексту поменутих изјава, а видећемо убрзо да и наши медији извештавају по истом рецепту, нарочито су индикативна два момента. Наиме, као прво јако је битно то да се "верује" да су у питању тела Албанаца, што по природи ствари упућује на чињеницу да ексхумација тела још увек није обављена управо зато што поменута масовна гробница још увек није ни откривена. Наши као и страни медији своја саопштења заснивају на претпоставкама и наводним изјавама непроверених сведока чији се идентитет заправо нигде и не помиње.

У вези са овим свако ко се само мало запита о целој овој медијској причи може врло лако да примети да постоји огромна контрадикторност у изјавама различитих медија. Док неки попут већ поменутог BBC-ија или РТС-а говоре како је масовна гробница пронађена, други медији, као што је Б92, говоре да постоје само претпоставке да се на тој локацији налази масовна гробница. Ово јасно можемо да видимо уколико само мало анализирамо изјаву РТС-а: „У Рудници код Рашке пронађена гробница са око 250 тела, у којој су највероватније тела Албанаца убијених 1999. године на Косову. То је шеста масовна гробница откривена у Србији после 5. октобра 2000. године", а одмах затим у следећој реченици стоји: "Тужилаштво за ратне злочине, у сарадњи са Еулексом, открило је локацију на југу Србије за коју се сумња да је масовна гробница у којој је, према сведочењима похрањено 250 тела косовских Албанаца" изјавио је српски тужилац Владимир Вукчевић.

Сасвим је јасно да речи "пронађена" и "сумња се" не иду заједно у саопштењу једне озбиљне медијске куће. Остаје недоумица да ли је то случајност или нешто што је постало симптоматично када су у питању изјаве овог типа. Очигледно је да некоме одговара да се сумње и претпоставке проглашавају за голе чињенице. Сада долазимо до тог другог момента који је заједнички за сва саопштења. Наиме, можда се делић одговора зашто се сумње и хипотезе проглашавају за чињенице крије у делу изјаве који се готово у потпуности поклапа са већ поменутом изјавом агенције BBC. Наиме и РТС помиње тачно један одређени датум, 5. октобар, као и број откривених масовних гробница који је сада већ достигао цифру од шест. Уз свe дужно поштовање према жртвама злочина, стиче се утисак да се медији напросто утркују око тога ко ће пре пренети вест о откривању неке нове гробнице док црна рачуница која се односи на број места у којима су похрањена тела непрестано расте и то све под будним оком страних и домаћих медија.

Осим што се с једне стане инсистира на томе да је гробница откривена, као да су ископавања већ почела, а с друге стране отворено се говори о томе да су у питању сумње које се базирају на изјавама сведока, у вези са изјавама да се на овој локацији налази масовна гробница још једна ствар збуњује. Наиме, на овој локацији налази се зграда предузећа "Космет пут" са прилазним паркингом. Радници који су запослени у овом предузећу не крију да су изненађени информацијом да се испод темеља њихове зграде налази поменута масовна гробница.[2]

Поставља се питање на који начин је заиста утврђено да се на поменутом месту налази гробница уколико се на тој локацији налази поменуто предузеће? Одговор је дао поменути Вукчевић који се опет, што не представља велико изненађење, позива на изјаве сведока, као и на анализе снимака из ваздуха. Ове анализе су нови моменат у целој причи јер се сада поставља питање како се из ваздуха може утврдити да је то гробница која садржи 250 тела косовских Албанаца?

У Тужилаштву за ратне злочине говоре да се до ових наводних информација дошло захваљујући сарадњи са мисијом Европске уније на Косову. Бруно Векарић је тим поводом изјавио: „Пре две године се тражила та гробница, међутим, у том тренутку она није пронађена. Сада мислимо да имамо праву локацију и учинићемо све да што пре дође до техничке реализације, да се та тела изваде и да се, наравно, уз регуларну процедуру предају њиховим родбинама." Заменик косовског премијера Рам Манај оценио је да откриће масовне гробнице у Рашкој наводно показује спремност Србије да се открије истина о несталим Албанцима. Он је рекао да је косовска страна имала информације да је тамо закопано од 250 до 400 људи. "Једно званично ископавање урађено је на тој локацији јуна 2007. године, али је копано на погрешном месту."

У саопштењу тужилаштва се на крају помиње да је тужилаштво, имајући у виду чињеницу да је Еулекс "одредио" место где се налази потенцијална масовна гробница, истражном судији предложило да изађе на лице места и да обави увиђај и да се, уколико се потврди информација да се ради о масовној гробници, изврши ексхумација, обдукција и идентификација жртава.

Уколико је то тако, морамо поново да поставимо питање зашто званичници тужилаштва у медијима износе тврдње како је гробница већ откривена? Коме то иде у прилог?

Уколико је заиста реч о масовној гробници, онда није потребно да се претпоставке и хипотезе већ унапред проглашавају чињеницом и да се то експлоатише у дневнополитичке сврхе. Неопходно је да се сачекају резултати истраживања на терену и уколико су они потврдни тек тада је потребно да се јавности саопшти истина. Међутим, проблем је у томе што сада готово да се и не говори о томе до ког је степена истрага напредовала тако да се стиче утисак да су медији изгубили интересовање за резултате истраживања поменуте локације. Као да је једино било важно то да се непроверене изјаве прогласе за чињеницу и да се случај затвори као да није битно да ли гробница заиста и постоји. Уосталом, ово је само још једна у низу масовних гробница на територији Србије, док се о несталим Србима на Космету готово и не говори.


[1] http://www.bbc.co.uk/serbian/news/2010/05/100510_kosovomassgrave.shtml

[2] http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2010&mm=05&dd=10&nav_id=430013

 

Пристигли коментари (15)

http://www.nspm.rs/politicki-zivot/masovni-mediji-o-masovnoj-grobnici.html

субота, 22. мај 2010.

Genocidom se ne trguje

Genocidom se ne trguje

Region | Aleksandar Vulin | maj 22, 2010 at 02:36


Piše Aleksandar Vulin

Ukoliko Srbija zaista odustane od tužbe za genocid protiv Republike Hrvatske, onda će to značiti da sedam hiljada imena ubijenih nisu vredni ni pamćenja ni kazne, i da je ona odustala od svoje istine i da prepušta drugima da određuju njeno mesto u istoriji, ali i u budućnosti

Sve države su nastale na osnovu nasilja, a sva društva koja u njima žive nastoje da nasilje ograniče, umanje ili sasvim iskorene. Da bi napravili razliku između dozvoljenog i nedozvoljenog nasilja, države pišu svoje istorije, predočavaju svoje istine i na osnovu njih objašnjavaju nastanak i pravdaju nasilje u kome su stvorene. Otuda SAD veliča ustanak protiv Engleza, Francuska pravda giljotiniranje Luja Šesnaestog, Rusija ne vidi ništa loše u ratovima i surovostima Petra Velikog, Kina ne broji milionske žrtve dugog marša već ono što je marš stvorio. SFRJ je nastala kao plod otpora fašističkoj okupaciji i želji za pravednijim društvenim odnosima, a većina država nastalih iz nje svoje postojanje pravda otporom „velikosrpskoj agresiji", antikomunizmu i borbi za tržišnu privredu.

GENOCID NIJE BILATERALNO PITANJE
Srbija svoje postojanje ne pravda ničim i svoje trajanje vidi pre kao razlog postojanja drugih nego što pokušava da objasni samu sebe, da se opredeli, izjasni prema svetu oko sebe, odredi prema interesima i svojim i tuđim. Tako pravdajući druge premijer Srbije Mirko Cvetković na sastanku predstavnika Makedonije, BiH, Albanije, Crne Gore, Hrvatske i Srbije održanom 14. maja 2010. godine u Zagrebu izjavio je da je „Srbija spremna da odustane od tužbe za genocid, podnete prema Republici Hrvatskoj" i to „ukoliko Hrvatska odustane od tužbe prema Srbiji". Kada je tužba predata u novembru 2008. godine većina parlamentarnih partija je podržala obraćanje Srbije MSP. Nada Kolundžija je rekla „Svi zločinci moraju biti kažnjeni, Hrvatska nije spreman na to i mi ćemo naći načina da odgovorimo". „Izvanredna je prilika da se hrvatska ocrni pred međunarodnom javnošću i zbog zločina koje je počinila i zbog zločina koji sada čini time što ne dozvoljava da se Srbi vrate tamo odakle su proterani", rekao je šef poslaničke grupe „Napred Srbijo" Tomislav Nikolić. Tužbu su podržali i DSS, NS, SPS i SRS, a protiv njenog podnošenja bili su samo LDP i LSDV, dok je Stjepan Mesić osporio legitimnost tužbe sa hrvatske strane.
Odustajanje od većinskog stava vidno je iznenadilo i premijera Hrvatske Jadranku Kosor, i zato je brzo odgovorila da „odluku o povlačenju tužbe može doneti samo Vlada, a ona o tome nije raspravljala"; za razliku od premijera Cvetkovića čija Vlada takođe nije raspravljala o povlačenju tužbe, ali je on svejedno ponudio i kao odgovor dobio stav premijerke da „genocid nije bilateralno pitanje". Postojanje genocida nije stvar dogovora. Ponuda premijera Srbije govori da oni koji Srbiju vode, ne veruju u zemlju o kojoj odlučuju, sumnjaju u narod kojim upravljaju, i da su čvrsto ubeđeni da je Srbija kriva za sva zla i balkanske ratove sa kraja prošlog veka. Da nisu zar bi odustajali od tužbe koju su sami podneli, za svoje vlade, imenom svog ministra inostranih poslova, saglasnošću čitave zemlje, pa i predsednika republike?
Tužba koju je vlada Mirka Cvetkovića podnela MSP, i koje se Srbija držala sve do 14. maja, sadržavala je opise zločina nad Srbima počinjenim na teritoriji Republike Hrvatske od početka građanskog rata pa sve do „Oluje" i proterivanja 300.000 Srba. U optužnici su navedeni zločini počinjeni u Gospiću, Sisku, Pakračkoj Poljani, Karlovcu, Osijeku, Paulinom Dvoru, Medačkom Džepu, Maslenici, operaciji „Bljesak". Pravni tim Srbije nabrojao je svedočenja preživelih, sabrao dokumentaciju o mrtvima, pravnički suvoparno ali zato ne manje istinito zapisao koliko je zaklanih, koliko streljanih, koliko pogaženih tenkovima, koliko raketiranih avionima u  izbegličkim kolonama. Na spisku dokaza je i lista od sedam hiljada imena ubijenih, poređanih po godištu i mestu gde su pobijeni. Na spisku je i imovina trista hiljada prognanih koja se procenjuje na više od tri milijarde evra, na spisku su i ubijeni povratnici i dokazi da hrvatska država sistematski onemogućava povratak Srba na prostore sa kojih su proterani u „Oluji". Sve je to na spisku, ali ne i podatak ko je odlučio da odustaje od tužbe za genocid prema Hrvatskoj. Mirko Cvetković to nije mogao da odluči sam, kao što nije odlučio o skoro ni jednoj važnoj stvari u dosadašnjem radu Vlade. To nije odlučila Vlada Srbije, jer bi smo to morali znati iz službenih saopštenje koja se izdaju i za mnogo manje razloge. To nije odlučio ni parlament jer bi čak i takav, prigušen i servilan morao da glasa i objasni ako ne opoziciji, a ono Srbiji zašto je promenio stav.

PREĆUTKIVANJE ZLOČINA
Jedini ko je o tome govorio neopterećen zakonima ili ustavnom predviđenom podelom vlasti jeste predsednik Srbije Boris Tadić, i to na brodiću na kome ga je primio novoizabrani predsednik Hrvatske Ivo Josipović. Kao jedan od pisaca tužbe protiv Srbije, Josipović je umeo da ceni Tadićev gest o odustajanju, ali Kosor nema isto mišljenje. Ukoliko bi Hrvatska odustala od tužbe prema Srbiji, ukoliko bi priznala da je „domovinski rat" bio ne otpor „velikosrpskoj agresiji", već građanski rat u kome je čitav jedan narod proteran i popaljen, onda bi se postavilo pitanje razloga i uzroka nastanka samostalne, etnički čiste države Hrvatske, kontinuiteta zločina NDH i legitimnosti otpora takvom ponavljanju istorije, a to bi vodilo i preispitivanju njenog međunarodnog položaja ali i razgovoru o obeštećenju žrtvama.
Sa druge strane, ukoliko Srbija odustane od tužbe protiv Hrvatske zbog genocida i tako prizna da genocida nije bilo, postavlja se pitanje kako je naša zemlja postala država sa najviše izbeglica u Evropi? Zašto su se u avgustu 1995. godine u Srbiju slile kolone prestravljenih, prežednelih, okrvavljenih i izmučenih Srba iz Hrvatske. Genocid je teška reč, i kada se izgovori iza nje mora stajati podjednako težak dokaz. Uprkos decenijskim pripremama u svim zapadnim medijima i gotovo opšte prihvaćenom stavu da je Srbija počinila genocid u BiH, MSP je morao da popusti pred strukom i pravom i da razočara svetske medije donoseći presudu po kojoj „Srbija nije počinila genocid u BiH", mlako pokušavajući da zadovolji odavno stvoreno javno mnenje rečenicom „Srbija nije učinila sve što je mogla da genocid spreči". Genocid je teška, najteža reč međunarodnog prava i ne sme se lako potezati, zapravo je zaključak presude po tužbi BiH, ali tu poruku Boris Tadić nije primio ili nije razumeo. Da jeste njegova vlada ne bi trgovala optužbom te snage.
Da li iko može da zamisli premijera Izraela koji kaže, ukoliko nam Nemačka da trgovačke povlastice, mi ćemo odustati od zahteva za ratnu štetu, prestaćemo da tražimo, sudimo i kažnjavane za ratne zločine u Drugom svetskom ratu, prestaćemo da govorimo o holokaustu. Holokausta je bilo ili nije bilo, genocida nad Srbima u Hrvatskoj je bilo ili nije bilo i to ne može biti stvar trgovine, dogovora, procene ili evropske budućnosti. Moderna Evropa postoji na osudi holokausta, i svi odnosi u njoj temelje se na principu da je istina lekovita. Pa kako onda Srbija misli da ide u Evropu, bilo da prećutkuje genocid, bilo da o njemu lažno svedoči?

 

Odlučuje o genocidu, neopterećen zakonima ili ustavnom predviđenom podelom vlasti: Boris Tadić, na brodiću na kome ga je primio predsednik Hrvatske Ivo Josipović

ZA RATOVE NEKO MORA BITI KRIV
Ako se optužbom za genocid, ako se kostima i patnjom može trgovati onda se mora pisati i drugačija istorija ratova u SFRJ, onda se mora pocepati trista hiljada izbegličkih legitimacija, i pokrenuti tužba protiv onih koji su bespravno i sa umišljajem obmanuli Srbiju da su bežali pred zlom. Jedno je kada se sklonite pred kamom i jamom, a drugo kada iz samo vama poznatih razloga lažno predstavljate kao prognanik da biste živeli na teretu poreskih obveznika Srbije. Ako genocida nije bilo, ako se odustaje od borbe za njegovo dokazivanje, onda Srbija treba da se pripremi za presude o njoj, Jadranka Kosor kaže „ svi se moramo opredeliti prema zločinačkoj politici Slobodana Miloševića koja je nanela toliko zla". Ukoliko nije bilo genocida ona je u pravu, jer za ratove i izbeglice neko mora biti kriv. Ako nije kriv Tuđman čija vojska je proterala i poubijala hiljade Srba onda je to morala biti Vojska Jugoslavije koja ih je ili branila ili zbrinjavala. Nije moguće i jedno i drugo, nije moguće da genocida ima, a da su Srbi iz Hrvatske proterani rečima i ekonomskom krizom. Ukoliko nije bilo genocida onda Mirko Cvetković mora da raspravi sa svojim koalicionim partnerima iz SPS ko će od njih da preuzme odgovornost za zlo koje će odustajanjem od tužbe biti pripisano Srbiji, jer neko za ratove i smrti, za izbegle i prognane mora biti kriv. Ili je bilo genocida nad Srbima, ili je Hrvatsku napao Milošević, dok je Tuđman mirno vodio zemlju ka demokratiji, a to bez SPS-a partije koju su činili i čine njegovi najbliži, oni koji su sa njim delili i vlast i uverenja, a možda još i više vlast nego uverenja, nije bilo moguće.
Mirko Cvetković ili ko god da mu je dopustio (ili naredio), da ponudi odustajanje od istine o stradanju naroda čiju vladu vodi, morao bi da se najpre obrati svom narodu. Da mu kaže da genocida nije bilo, da mu objasni da sve što je njegova vlada napisala u tužbi od koje sada odustaje, nije vredno ni pamćenja ni kazne. Da  sedam hiljada imena ubijenih nisu vredni ni pamćenja ni kazne. Da kaže kako mrtvi nisu ni živeli, jer da jesu zar za njihove smrti neko ne bi morao da položi račun. Genocida je ili bilo ili ga nije bilo, to nije i ne može biti stvar dogovora, međusobnog odustajanja. Kako je moguće da vladajuća većina tvrdoglavo insistira na potvrdi stava Saveta Evrope o genocidu u Srebrenici, a ne traži da i sama formira komisiju i utvrdi istinu koja se neće moći osporiti o Srebrenici i o svakom drugom stradanju, ali spremno odustaje od tužbe za genocid u Hrvatskoj koju je sama pisala i dokumentovala.

PODMUKAO BALKANSKI PUT
Genocid je preteška reč da bi se njome neko plašio, preteška da se njome trguje. Ako je izgovorena ona mora biti i dokazana. Ako genocida nije bilo, zašto smo tako ranjavi, tako siromašni, tako sabijeni na malom prostoru, ako genocida nije bilo zašto nas nema tamo gde smo pre dvadeset godina bili apsolutna većina, ako genocida nije bilo zašto smo rasejali tolike neobeležene grobove, zašto sinovi stradalih iz „Oluje" ne govore kao njihovi očevi, ne pamte sela dedova, ne znaju kako im se zovu rodna brda, reke i šume. Ako genocida nije bilo odakle nam obraza i hrabrosti da govorimo, a ako je genocida bilo, odakle nam obraza i hrabrosti da odustajemo, odakle nam obraza i hrabrosti da ćutimo. Naši vladari u svom nepoznavanju sveta i prilika u njemu često o drugima sude po sopstvenim shvatanjima i primerima.
Polazeći od svakodnevne prakse po kojoj u nas ništa što je zapisano u zakonima i tužbama ne vredi i ne važi ukoliko nije od koristi onom ko vlada, naši vladari, i naš vladar, misle da tako mora biti i među drugim ljudima, narodima i onima koji ih vode. Zato lako i bez dvoumljenja gaze i krše ono što su i sami doneli.  Istorijske knjige više od istine koju sadrže ili ne sadrže, određuju koji je to sistem vrednosti koji će odrediti i od svih drugih ljudi i naroda odlikovati pokoljenja koja dolaze. Zato ozbiljni državnici i narodi promišljaju šta će napisati, a još pažljivije kakve će tužbe pokretati i kakve će istine njima potvrditi.
Srbija nije među njima, sigurna da kao što je kod nje običaj i praksa, da ništa ne važi i da ništa nije vredno pamćenja i ponavljanja, ona odustaje od svoje istine i prepušta drugima da joj pišu udžbenike i određuju njeno mesto u istoriji, i zato naviknuta na bezakonje i silu u sebi samoj, lako i bez otpora pristaje da se odrekne sebe, da napusti i ono što zna da se napustiti ne sme, i još više od toga, da se na nesigurnom i uvek podmuklom balkanskom putu, nađe ogoljena i toliko siromašna da nema čak ni svoju istinu.

http://www.pecat.co.rs/2010/05/genocidom-se-ne-trguje/