Ko je pobednik
Milionske žrtve pre 65 godina danas deluju skoro uzaludne. Sovjetskog Saveza više nema, Jugoslavije više nema, a Izrael, nema mira ni spokoja. Na drugoj strani, sile gubitnici toga rata, Nemačka i Japan, danas su dve najrazvijenije ekonomije na svetu, lideri Evrope i Azije
Ovih dana je 9. maj, Dan pobede nad fašizmom. Pre 65 godina savezničke snage su posle šest godina Hitlerovog paljenja i žarenja Evropom i svetom slomile Adolfa i njegov Treći rajh. Ta pobeda i taj jubilej uz stalno asociranje na pobedu kad god prođem pored Kalemegdana, simbola Beograda, spomenika Pobedniku, zapitam se ko je danas u ovoj zemlji pobednik. U Aranđelovcu su nedavno održani vanredni izbori za lokalnu skupštinu. Najviše glasova je ostvarila SNS Tomislava Nikolića, ali to ne znači da je Tomislav pobednik iako su u SNS slavili pobedu. Zapravo, Boris Tadić misli da je on pobednik jer će njegova DS i ostalih 7 partija formirati koaliciju koja će imati taman toliko da formira potrebnu odborničku većinu koja će mu omogućiti da vlada Aranđelovcem.
Slično je i kad je Drugi svetski rat u pitanju. Staljin, Čerčil i Ruzvelt izvojevali su pobedu nad fašističkom Nemačkom i svaka je od sila pobednica imala drugačiji danak, neko veći neko manji. Na strani pobednika, najveće ljudske žrtve Drugog svetskog rata, po statistici i broju stanovnika, podneo je Sovjetski Savez (Rusija), Jugoslavija (Srbija) i jevrejski narod. Kako danas stoje oni koji su najskuplje platili Drugi svetski rat i slobodu. Milionske žrtve pre 65 godina danas deluju skoro uzaludne. Sovjetskog Saveza više nema, Jugoslavije više nema, a Izrael, koji nastao posle tog Drugog svetskog rata, nema mira ni spokoja ni jasne granice posle toliko godina u kojima je Hitler ubio više Jevreja nego što ih danas, nakon 65 godina, ima jevrejska država Izrael. Na drugoj strani, sile gubitnici toga rata, Nemačka i Japan, danas su dve najrazvijenije ekonomije na svetu, lideri Evrope i Azije. Pitam Vas ko je u ovoj priči profitirao, ko je u stvari pobednik?
Postali smo društvo gubitnika, skoro pa nedostojni spomenika Pobedniku na Kalemegdanu, koji ne može a da ne ugleda svaki posetilac Beograda. A znate zašto smo postali takvi? Ne zbog kompleksa devedesetih godina, ne ni zbog Evrope i sveta, gubitnici smo postali jer smo dozvolili da nam se tiho i polako razvali jedna mala ćelija, porodica Kad se vratimo u sadašnjost, u našu političku arenu, u rezultate izbora, ne može a da se ne uoči da je posle 5. oktobra nastala hiperprodukcija političkih partija i lidera. Kao po pravilu, sklapane su trule kombinacije i koalicije u kojima su oni sa najmanje glasova i podrške građana dobijali nesrazmernu vlast. Moć upravljanja državnim resursima kao da je reč o moćnim političkim partjama, a ne o kombi strankama koje tek što prebacuju cenzus, a imali smo slučajeve da su neki važni činioci u političkom životu učestvovali u vlasti i danas učestvuju, a da nikada samostalno nisu izašli na parlamentarne izbore, jer, naravno, cenzus ne bi mogli ni da sanjaju, kao što je, recimo, slučaj sa LSV i Nenadom Čankom. Ko je pobednik u političkoj areni Srbije – G 17 plus, koja jedva da dobacuje cenzus a gotovo 10 godina je u posedu imala skoro sve ekonomsko-finansijske resurse i resore Vlade, ili, recimo onda, SRS koja je osvajala najviše glasova građana, a nikako nije vršila vlast? O kakvim je tu pobedama i pobednicima reč?
Recimo, danima se sa TV i novina ne skida priča o keruši Mili. Neki manijak je odsekao sve četiri šape nesrećnoj životinji, a onda su medijsko-politički i nevladini dušebrižnici krenuli da se utrkuju o prilozima o Mili. Pas je dobio toliku medijsku i društvenu pažnju kakvu nisu imale mnogo važnije teme koje pritiskaju naše društvo. Da me ne razumete pogrešno, a ni oni agitatori za prava životinja, ja sam odrastao uz pse, imao sam ih, siguran sam, više i bolje se starao i kao dete i kao odrastao čovek od nekih kukavaca za prava životinja. Ima samo jedan mali problem, mene je stid zbog svih tih medija, svih tih priloga i svih tih životinjskih profitera od keruše Mile. A znate zašto me je stid zbog tih likova, pa zato jer ta tema ne zaslužuje medijskog prostora više od dece, siročadi, hendikepiranih, ugnjetavanih Srba na Kosovu, onih koji i danas žive u izbegličkim centrima nalik na najgore scene iz horor filmova. To je Srbija danas, to su medijski prioriteti, politička i društvena spinovanja i dodvoravanja, to je kao in, evropski. Ko je tu pobednik a ko poražen?
Da nije lako danas svima nama odrediti ko pobeđuje, kako pobeđuje, zašto pobeđuje, moram priznati da nije. Ono što sam sklon da zaključim jeste da smo mi postali drušvo gubitnika, skoro pa nedostojni spomenika Pobedniku na Kalemegdanu, koji ne može a da ne ugleda svaki posetilac Beograda. A znate zašto smo postali takvi? Ne zbog kompleksa devedesetih godina, ne ni zbog Evrope i sveta, gubitnici smo postali jer smo dozvolili da nam se tiho i polako razvali jedna mala ćelija, porodica. Onog momenta kad smo to svesno ili nesvesno, tuđom krivicom ili svojom dozvolili, tog momenta smo izgubili, izgubili sebe, svoju familiju, svoje društvo, svoju državu, narod, imovinu, prava, glas. Dan pobednika za Srbiju biće onaj dan, ne kad odleti neki naš kosmonaut na Mars, već dan kad se budemo odvažili da kaznimo svakoga ko nam ugrožava porodicu, u skladu sa Lazarevom filozofijom: „Ne opredeljujem se za boj na Kosovu prema sili koja nadire, već prema svetinji koju branim". Kad se u našoj zemlji, u našim porodicama, bude utvrdio minimum onog što je svetinja, tog dana više nećemo biti gubitnici, tog dana biće naš Dan pobede, a naša pobeda neće biti ni moralna ni nebeska, nego ona nalik na nemačke i japanske pobede
http://www.akter.co.rs/index.php/politikaprint/2492-ko-je-pobednik.html
Нема коментара:
Постави коментар