MILORAD VUČELIĆ Aljaska i Kosovo
Uvodnik | Milorad Vučelić | septembar 26, 2010 at 17:10
Piše Milorad Vučelić
Pamtim to kao jednu od prvih trauma u ranom detinjstvu. Moj deda Milan Vlaškalić, solunski dobrovoljac, ispričao mi je kako je ruski car Aleksandar Drugi 1867. godine prodao Aljasku Amerikancima za oko sedam miliona dolara u zlatu. Bio sam potpuno zaprepašćen tim podatkom i ozbiljno ožalošćen. Vajkao sam se da je ta suma dolara ipak u zlatu, ali sam se hrabrio time da će to Rusija nekako vratiti u svoje okrilje i da ćemo mi i Rusi Aljasku kad-tad osloboditi. Na mapi sveta nepogrešivo sam znao da nađem teritoriju tadašnje zemlje, Srbiju, Kosovo polje, Crnu Goru i Rusiju, ali sam uvek čežnjivo pogledao i na Aljasku.
U pokušaju da me uteši i da nekako preda mnom opravda postupak ruskog cara, deda mi je ispričao da je i veliki Napoleon (morao mi je biti veliki da bi mi Kutuzov bio još veći), prodao Nju Orleans i celu Luizijanu Amerikancima, namerno izostavljajući podatak da je za to dobio dvostruko veću sumu – čitavih 15 miliona dolara. Deda mi je pokazivao i koliko je Rusija velika i da u odnosu na to Aljaska ipak nije preveliki gubitak. Uzalud, nisam tu Aljasku mogao prežaliti.
Kasnije smo svi moji drugari i ja teško podnosili teritorijalne gubitke i nepravde nanesene Srbima i drugim narodima, u tada zajedničkoj državi. Nismo mogli prežaliti Skadar, gde je poginuo moj drugi đed Panto Vučelić, deo Banata i Temišvar, tugovali smo zbog Istre i jadranskih ostrva koje nam nisu dali posle Prvog svetskog rata. Širom tadašnje zemlje, a Srbije posebno, odjekivali su borbeni pokliči „Trst je naš", „Život damo, Trst ne damo". Slušali smo i pevali takve „ratnohuškačke" pesme poput: „Ako bude do bombaša i Gorica biće naša", i bili ponosni na svoje pretke, koji su oslobađajući jug Srbije od Turaka pobedonosno uzvikivali „Kumanovo za Kosovo".
Za zločin secesije prvi put smo saznali kada je Mois Čombe proglasio secesiju Katange od Konga, a uz put ubio predsednika Konga Patrisa Lumumbu 1961. godine. Širom Srbije održavani su veliki protesni mitinzi na kojima su se držali borbeni i žestoki govori. Srbija je uzavrela („Čombe guta bombe" vikala su deca). Nismo baš precizno znali gde je Kongo, ali smo svi znali da je jednostrana i nasilna secesija nešto užasno, nepravedno i zabranjeno. I na neki način i danas kada se pominje reč secesija u likovima Tačija, Hisenija i Sejdijua prepoznajem nakazni lik Moisa Čombea.
Tu secesiju i sve Čombeove masovne zločine podsticao je Brisel. Kongo je, naime, pre nezavisnosti bio belgijska kolonija. U Beogradu je u znak protesta i revolta razbijena belgijska ambasada i uništena sva njena vozila. Postoji i javno zabeležen jedan događaj iz tog vremena. U blizini ambasade Belgije nalazila se ambasada Turske. Demonstranti su u svom gnevu zbog secesije Katange razbijali jedan automobil, koji je imao diplomatske tablice, ali je pripadao Turcima. Turski diplomata je izašao na prozor ambasade upozoravajući demonstrante da je to tursko, a ne belgijsko. Na to su mu demonstranti nastavljajući započeto odgovorili: „A, Kosovo"!
Sada bi neko kada je reč o secesiji Kosova od države Srbije analogijama lako mogao svašta da zaključi. Ponovo je reč o Briselu, koji se od prestonice Belgije pretvorio u sedište Evropske unije i NATO pakta. Pojam Brisela se na neki način multiplikovao. Ponovo je reč o secesiji samo ne Katange nego Kosova. Ponovo su pokrovitelji, inspiratori i vojni pomagači jednostranog nasilnog otcepljenja u Briselu. Tu je u bezbroj likova umnoženi Mois Čombe. Umesto mrtvih Kongoanaca, mrtvi su Srbi. Tu su i veliki protestni miting i jedna samozapaljena ambasada. Potpuni novitet bi bile samo one dve plavuše i onaj masovni medijski žal za ukradenim patikama.
Zato je srpski režim, da bi nas spasao od istorijskog sećanja, ili protestnog ponavljanja i bunta, odustao od svakog pominjanja jednostrane secesije Kosova i to upravo u Briselu. Ono na Generalnoj skupštini UN, bilo je samo ponižavajuće i prezira vredno sprovođenje briselskog diktata.
Možda bi se nešto dalo zaključiti i o Srbima nekada i sada, i da nam je teže pala Katanga nego Kosovo, ali ovo nije prava prilika. A i još je rano za takve zaključke. Polako. „Zagrcni se tu", što bi rekli moji zemljaci. U svakom slučaju zapamtićemo gde smo stali.
Da u svetu nije potpuno nestao osećaj vojničke časti dokazao je ovih dana jedan američki pilot potpukovnik:
„Američki borbeni pilot, potpukovnik Harold F. – Huč Majers, nije mogao da izdrži pritisak savesti i stalne noćne more, koje su ga mučile od 1999. godine i bombardovanja SRJ. Bombardovao je i Republiku Srpsku. Jedan od onih čije su bombe, između ostalih, ubile i malu Milicu Rakić iz Batajnice, prislonio je pre nekoliko dana pištolj na slepoočnicu i izvršio samoubistvo, postavši još jedan u dugom nizu američkih vojnika koji su na ovaj način, pošto im je proradila savest, prekratili sebi muke".
Njegovi prijatelji kažu da je sanjao ljude kako gore od bombi… Čuo je njihovu vrisku, jauke… sanjao je decu, starce, raskomadana tela. I to mu je očigledno došlo glave.
Za razliku od njega najveći deo političke elite Srbije sanja ulazak u NATO pakt. Oni nemaju noćne more. Ne sanjaju malu Milicu Rakić. Naprotiv, oni u najlepšim snovima vide sebe na komandnim mestima u NATO avionima i ljuti su na sve nas koji ih osujećujemo u tome da im taj san postane java.
Najveći deo naših strogo kontrolisanih medija napadno prećutkuje, ili prikriva vest o samoubistvu američkog oficira. Valjda to rade zbog straha da nekom među našim natovcima vlastodršcima ne proradi savest, ili da se, pak, ne probudi neki osećaj časti. Uzaludna je ta briga, nema tu nikakve bojazni, nema tu bilo kakvih tragova ni jednog ni drugog.
http://www.pecat.co.rs/2010/09/milorad-vucelic-aljaska-i-kosovo/
Нема коментара:
Постави коментар