Претражи овај блог

петак, 29. јул 2011.

MILORAD VUČELIĆ: KOSOVO 2011. ILI NIJE KRAJ

MILORAD VUČELIĆ: KOSOVO 2011. ILI NIJE KRAJ

petak, 29 jul 2011 12:13

Uprkos beogradskoj bedi politike ili politici bede – i nije!

Teško je pronaći zemlju koja traži hitnu vanrednu sednicu Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, a nije spremna i sposobna da zakaže vanredno zasedanje svog Parlamenta. Teško je pronaći zemlju u kojoj Poslovnik o radu Parlamenta suspenduje Ustav i u kojoj neki član 27 Poslovnika poništava preambulu tog Ustava. Teško je zamisliti zemlju čiju teritoriju golom silom i nasiljem nad narodom komadaju, a da njen predsednik ima prečih poslova u vidu primanja „prestižne nagrade 'Polak'" i da zato izbiva iz svoje zemlje. Nezamisliva je zemlja u kojoj u vreme najveće državne krize poslanici slavodobitno „odlaze na godišnji odmor". Nezamisliva je zemlja koja samo verbalno osuđuje sankcije koje je neka samoproglašena „država" uvela protiv nje i protiv pripadnika njenog naroda. Nezamisliva je zemlja u kojoj režim nema nijednu oštru reč osude, niti bilo koji efikasan postupak odbrane od onoga ko samoproglašenu među i punkt divlje gradnje na silu pretvara u državnu granicu kojom se ta zemlja komada. Nezamislivo je da se takvo odsustvo reakcije nadoknađuje hitnim zvaničnim saopštenjem, u kojem se oni koji taj punkt ruše žigošu „ruljom" i „huliganima" koji se „vandalski ponašaju". Nezamislivo je da se unapred takvim diskvalifikacijama i osudama legalizuje i pokriva nasilje koje će se primeniti prema svom narodu.

Nezamislivo je da će se neka zemlja bez reči odreći prava da se pozove na Rezoluciju Saveta bezbednosti UN, kojom se garantuje njen suverenitet i teritorijalna celovitost.

Nezamisliv je bilo koji reporter koji beži pet kilometara od mesta događaja da bi o njemu pričao i diskvalifikovao one koji u njemu učestvuju. Nezamislivo je da su takvi reporteri prošli obuku u nekom, recimo Bi-Bi-Siju ili Si-En-Enu. Nezamislivo je da se na taj način pomeraju granice profesionalizma, po kojem se događaji na terenu bolje vide iz režimskih kabineta nego sa lica mesta. Nezamislivo je da zvanični predstavnici neke zemlje, baš kao Pat i Patašon, dva dana krajnje neuspešno i jalovo pregovaraju i zamajavaju životno ugrožen sopstveni narod da bi ga na kraju osudili govoreći da im je rešenje bilo „nadohvat ruke" i da su njihovi napori osujećeni „zločinom najteže vrste kriminalnih elemenata"! Nezamislivo je da neka zemlja na uzavrelo područje šalje zvaničnike koji nemaju ama baš nikakvog ugleda i autoriteta. Nezamislivo je da neka zemlja uporno sama sebe onesposobljava za bilo šta, da bi u kritičnom trenutku mogla da sa punim pokrićem kaže da ništa nije u stanju da uradi.

Nezamislivo je da se za nasilne poteze šiptarskih terorista kaže „Albanci ne poštuju dogovor" i „prejudiciraju ishod pregovaračkog procesa", a za samoorganizovane Srbe u nužnoj samoodbrani koriste reči „kriminalci" i „kriminalni akt"…

Postoji li uopšte takva zemlja?

Postoji. Za razliku od svih onih širom planete koji se nalaze pred nemogućim zadatkom ovakvog zamišljanja, mi ne samo da znamo da postoji takva zemlja nego i živimo u njoj. To je današnja Srbija pod žutim režimom, to su današnji mediji i reporteri, to su današnji predsedavajući Parlamenta, a taj predsednik se zove – Boris Tadić. Posle proglašenja nezavisnosti „države" Kosovo odmaglio je u Bukurešt, a pred terorom šiptarskih oružanih hordi na srpski narod i njegovu teritoriju klisnuo je u Prag da primi „prestižnu nagradu za doprinos demokratskim reformama u centralnoj i istočnoj Evropi". Juče Bukurešt, danas Prag…

Nimalo slučajno za Srbiju upotrebljavamo reč zemlja, jer o državi svakako nije reč. Neka država bi, inače, punktove na Jarinju ili Brnjaku mogla tretirati kao divlju gradnju za koju nije podnesen zahtev za legalizaciju kod nadležnog ministarstva, pa je treba srušiti. Pogotovo što u takvoj divljoj gradnji, da bi se tolerisala, mora sedeti KFOR i to na osnovu Rezolucije 1244. SB, a ne neki samoproglašeni carinici i policajci.

Od početaka aktuelnih dešavanja na Kosovu bilo je opštepoznato da srpski režim ma šta činili srpskom narodu na Kosovu, i ne samo na Kosovu, neće preduzeti baš ništa. To je isti onaj režim koji se pred Generalnom skupštinom odrekao Rezolucije 1244. SB i prihvatio EU kao vrhovnog arbitra. Znalo se pouzdano da će Šiptari na Kosovu učiniti sve najgore i da je njihova akcija međunarodno usaglašena i sa Vašingtonom i sa Briselom pažljivo isplanirana uz puno sadejstvo KFOR-a i Euleksa („Euleks je znao šta radimo", tvrdi Hašim Tači).To dokazuje i činjenica da su na uništeni i očišćeni administrativni punkt na Jarinju oklopnim vozilima uleteli američki vojnici iz Bondstila sa namerom da štite granice „nezavisnog" Kosova, a ne da vrše funkciju zbog koje su i osnovani i za šta su bili dužni od samog početka. Verovatno se sada ljute na šiptarske specijalce što uz svu njihovu neposrednu podršku u tome nisu uspeli.

Beogradski mediji su otvoreno propagirali stav da se za prava Srba „često bore mentalno poremećeni". Podstaknuti masakrom Norvežanina Brejvika mediji u Srbiji su utvrdili da „Srbijom luta 150.000 Brejvika". U okviru takvog teksta očiglednosti poruke radi plasirana je vest „Napeto na severu Kosova".

Sve je bilo predvidljivo i isplanirano. Eto, već je bila uspostavljena i preventivna psihijatrijska dijagnoza. Sve je iskalkulisano, sve sem – Srba na Kosovu. Znajući da od srpskog režima ne mogu očekivati ni pomoć, ni zaštitu, Srbi su se samoorganizovali i oslonili na svoju snagu, slogu i odlučnost. I pokazali je više nego uverljivo i dramatično. Nisu Srbi sa Kosova ni pomišljali na nekakvo izbeglištvo, niti su samo branili pravo na opstanak. Oni su ustali da bi Srbija ponovo bila država i da pokažu da se ona ne može nikako ni nasilno, ni drugačije preparcelisati po bilo čijoj volji.

Odjednom je, suočen sa srpskom odlučnošću, KFOR rešio da zaposedne administrativne linije razgraničenja, što je bila njegova obaveza po najvišim međunarodnim dokumentima  i bez obzira na kapitulantsku politiku srpskog režima. A to je mogao uraditi i pre tri dana, ali nije, nego je ispomagao šiptarske specijalce u njihovom nasilju. Odjednom su zlosrećni srpski zvaničnici počeli da se, u velikoj nuždi i sve napadajući Srbe na Kosovu, ponovo pozivaju na Rezoluciju 1244. Primorali su ih Srbi sa Kosova da je se sete i da je pomenu. Sprema se  sednica SB, probudila se Eštonka sa naprasnom osudom „jednostranih akcija". Dakle, plan dokazanih srpskih neprijatelja nije ostvaren. Srbi sa Kosova su ga osujetili i to uprkos beogradskom režimu.

Igrom slučaja ili nekom višom voljom prvi broj „Pečata" (od 22. februara 2008. godine) izašao je sa slikom spaljenog Jarinja i sa velikim naslovom „Nije kraj".

Uprkos beogradskoj bedi politike ili politici bede – i nije!


Izvor Pečat 28. jul 2011.

 

Нема коментара: