PETAR ISKENDEROV: EVROINTEGRACIJE SU IZBORNO ORUŽJE U SRBIJI (1)
petak, 23 mart 2012 11:47
Nije slučajno što zapadni mediji kažu da će se 6. maja „proevropski lager sudariti sa nacionalističkom proruskom opozicijom"
Parlamentarni izbori u Srbiji, koji su predviđeni za 6. maj, biće prvi u redovnom roku od otkada je u takozvanoj „buldožer revoluciji" u oktobru 2000. godine svrgnut zakoniti predsednik Jugoslavije Slobodan Milošević. Svi sledeći izbori za poslanike u Narodnoj skupštini od tada su bili vanredni, i bili su rezultat političke krize koju je, po pravilu, inicirala vladajuća prozapadna koalicija uvek kad se od nje zahtevalo da zauzme jasnu poziciju u vezi sa Kosovom. To se desilo, na primer, u proleće 2008. godine, kad je vlada lidera Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice naišla na opstrukciju ministara i poslanika Demokratske stranke predsednika Srbije i njihovih najbližih saveznika. Drugi put je predsednik Boris Tadić iskoristio administrativne mogućnosti već posle glasanja u maju 2008. godine da ne bi, po sopstvenom priznanju, dozvolio da dođe do formiranja patriotske koalicije na čelu sa Srpskom radikalnom strankom.
U protekle četiri godine raspored unutarpolitičkih i geopolitičkih snaga Srbije i oko nje nije pretrpeo suštinske izmene. Nije slučajno tradicionalno intoniranje u komentarima zapadnih medija koji javljaju da će se 6. maja „proevropski lager sudariti sa nacionalističkom proruskom opozicijom". [1]
Međutim, pri podeli političkih snaga u samoj Srbiji i van njenih granica pojavile su se važne nijanse koje posmatrači i novinari – i zapadni i ne samo zapadni – teže da ostave po strani tako što vrše najobičniju zamenu teza. Pre svega, shvatanje suštine sadašnje predizborne kampanje nije moguće ukoliko se ne uzme u obzir spoljni faktor koji je značajno ojačao, čak i ako se uporedi sa skorašnjom 2008. godinom. Postoje ozbiljni razlozi da se tvrdi da su svi postupci EU u kontekstu odnosa sa Srbijom preduzimani upravo kako bi se maksimalno ojačala pozicija koalicije na vlasti na čelu sa predsednikom Tadićem. Radi se pre svega o proceduri razmatranja srpskog zahteva za prijem u EU.
KANDIDATURA U SLUŽBI IZBORA Bez obzira na zaključak Evropske komisije koji je generalno povoljan za Srbiju a koji je objavljen u oktobru 2011. godine tako što je vođstvu EU preporučeno da Beogradu da status zvaničnog kandidata za stupanje u EU već na samitu u decembru, to je pitanje ipak zamrznuto na nekoliko meseci. U skladu sa formulom koju su lideri EU, uz ključnu ulogu Austrije, pronašli, kao, u poslednjem trenutku, da se „prouči i potvrdi da Srbija i dalje demonstrira istinsku privrženost kao i da ostvaruje progres na planu realizacije sporazuma" kojima se predviđa normalizacija odnosa sa Kosovom. [2]
Međutim, docnije je postalo poznato da nikakvih noćnih rasplamsalih debata na decembarskom zasedanju Saveta EU u vezi sa srpskim zahtevom nije ni bilo. Pri kuloarskom susretu koji je unapred dogovorio ministar inostranih poslova Austrije Mihael Špindeleger, zajedno sa vođama EU, dogovoreno je da se davanje statusa zvaničnog kandidata Srbiji odloži. Kao zvaničan razlog, navedeno je da ne postoji jedinstveno mišljenje u samoj EU kao i napregnutost koja i dalje postoji u odnosima između Beograda i Prištine. Međutim, prema informacijama kojima raspolažemo, najveću ulogu su odigrala upravo predizborna razmišljanja. Vođstvo EU je odlučilo da maksimalno objavljivanje pozitivne odluke približi parlamentarnim izborima u Srbiji kako bi to pomoglo propagandnim naporima Borisa Tadića i njegovog tima.
Sledećih nedelja situacija u vezi sa srpskim zahtevom se razvijala u skladu sa tim planom. Ministri inostranih poslova zemalja članica EU su se unapred dogovorili da će 27. februara dati zeleno svetlo za davanje Srbiji statusa kandidata za stupanje u EU i da će Savetu EU dati preporuku. [3] To je prišapnuo niko drugi do šef MIP Nemačke Gido Vestervele, koji je posetio Beograd i do tog trenutka uporno govorio o svom neprihvatanju srpskog zahteva. On je izjavio da bi njegova zemlja „želela" da odgovarajuća odluka „bude doneta na sledećem zasedanju Saveta EU. [4] Međutim, upravo je Berlin u decembru 2011. godine zahtevao od Srbije da ne samo „normalizuje" odnose sa Kosovom već i da pripomogne likvidiranju organa srpske samouprave na severu te pokrajine.
Ipak treba čestitati srpskoj vladajućoj koaliciji. Njene vođe su potpuno shvatile lukavstvost zamešateljstva politike EU i sa svoje strane EU su na fin način dali na znanje da je moguća i smena spoljnopolitičkih prioriteta zemlje. Tako je ministar unutrašnjih poslova i prvi zamenik premijera Ivica Dačić operativno izjavio da će „Evropa napraviti veliku grešku ukoliko Srbija u martu ne dobije status kandidata". Prema njegovim rečima, u tom slučaju sledi da se „prirodno – očekuje" dolazak na vlast frakcije koja je u najvećoj mogućoj meri orijentisana prema Rusiji". [5]
GVIDOV PREOKRET Evroigru o tome da u Srbiji bude ponovo izabrana prozapadna koalicija, koja je i do sada bila na vlasti, nije mogla da naruši ni unutrašnja opozicija EU, koja je digla glas 28. februara, reklo bi se niotkuda, kada je na zasedanju ministara za evropske poslove 27 zemalja članica EU delegacija Rumunije odbila da potpiše dokument koji je trebalo da bude potpisan, pozivajući se na to da u Srbiji nije rešeno nacionalno pitanje Vlaha. Rumuni su izjavili da ne prihvataju formulaciju da su ministri za evropske poslove „doneli odluku" da Srbija postane zemlja kandidat za stupanje u EU. Prema mišljenju rumunske strane, srpske vlasti su dužne da najpre daju dopunske garancije o pravima vlaške manjine od 30.000 ljudi, koja govori rumunski, a naseljava istočne delove Srbije. Rumunski ministar inostranih poslova Kristian Djakonesku je izjavio da Bukurešt ne govori o „blokadi", već da samo želi da dobije „normalne" garancije za Vlahe u Srbiji. Radi se konkretno o davanju prava Vlasima da se školuju na rumunskom jeziku, da imaju svoju crkvu, novine, televiziju i radio, što bi sve bilo fiksirano međudržavnim sporazumom. [6]
Pošto se pojavila pretnja novog skandala u EU glavne zemlje članice te organizacije na čelu sa Nemačkom uzele su tajmaut kako bi se obratile direktno rumunskoj vladi. „To što je učinjeno ne odgovara evropskom duhu", tako je Gvido Vestervele prokomentarisao poziciju Bukurešta. Međutim, pošto je bilo neophodno da odluka koju EU donese bude jednoglasna, ministri su morali da unose izmene u već usaglašeni tekst. Na kraju su odlučili da samo „preporuče da se Srbiji da status kandidata, a da se odluka o tome donese na martovskom Savetu EU." I, tek tada je ovaj poslednji forum jednoglasno doneo odluku, koju je predsednik Tadić tako dugo čekao. [7]
Neobično je to da je, sudeći prema informacijama koje su stigle iz Bukurešta, demarš Rumunije bio izazvan ne toliko brigom o srpskim vlasima, koliko pokušajem da se reše sopstveni problemi u odnosima sa EU. Prema informacijama agencije Frans pres, Bukurešt je imao nameru da na taj način izlobira na najvišem nivou EU dozvolu Rumuniji za šengensku zonu, koja je prošle godine blokirana. [8]
Šta da se kaže: geopolitika je baš velika stvar! A srpskim biračima ostaje da čekaju nove manevre EU sa njihovom sopstvenom vlašću – u čijem „suvom ostatku" će se obavezno naći podela sve novijih državnih pozicija. Naravno, ukoliko 6. maja glasanje u takvu deobu ne unese korekcije koje se odavno naziru.
Napomene:
_________
[1] AFP 131838 GMT MAR 12
[2] AFP 082258 GMT DEC 11
[3] AFP 271247 GMT FEB 12
[4] REUTERS 1928 230212 GMT
[5] Vecernje Novosti, 15.02.2012
[6] DPA 281559 Feb 12 28.02.2012 19:00
[7] http://www.consilium.europa.eu/uedocs/cms_data/docs/pressdata/en/ec/128445.pdf
[8] AFP 281446 GMT FEB 12
(Nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар