PETAR ISKENDEROV: REALPOLITIKA I IDEJA O PODELI KOSOVA
četvrtak, 27 septembar 2012 15:23
Zadatak Srbije je da operativno proračuna opcije poput novog preformatiranja Balkana i da između njih odabere one koje odgovaraju njenim interesima
Izjava premijera i ministra unutrašnjih poslova Srbije Ivice Dačića o podeli Kosova kao jedino mogućem realnom rešenju kosovskog problema može da odnose u trouglu Beograd-Priština-Brisel pokrene u novom pravcu. (1) Kao što je poznato, tu ideju je lider socijalista prvi put obznanio još 2011. Godine sa dužnosti potpredsednika vlade u kabinetu Mirka Cvetkovića. Iz EU nije bilo reakcija, a tadašnja vlast Srbije je inicijativu okvalifikovala kao lično mišljenje samog Dačića. Međutim, danas se situacija u krizom zahvaćenoj EU razvija na taj način da predlog o "preformatiranju" Kosova može da dobije podršku reda evropskih država.
Ideja o podeli Kosova spada u domen "realpolitike", koja svoje istorijske korene vuče još iz 19. veka i Berlinskog kongresa iz 1878. godine. Upravo tada su velike države bile prvi put u pozadini vojno-političkih događaja koji su se odigrali u regionu – ustanaka i ratova. Kao rezultat toga, unesene su suštinske korekcije u prethodni princip očuvanja status quo i uveden je u dejstvo sistem "uzdržanosti i ravnoteže", koji je između ostalog sadržao u sebi i teritorijalne kompenzacije i administrativno-političku podelu teritorije, koja je ranije smatrana jedinstvenom celinom (u prvom redu Bugarske). Kao rezultat toga, u Balkanskoj regiji je sve do 1912. godine, očuvana određena stabilnost, a stanovnici Balkana su imali miran predah koji su iskoristili kako bi se učvrstili u ekonomskom i u vojno-državnom smislu.
DVA MODELA Hans Morgentau, jedan od vodećih spoljnopolitičkih analitičara u SAD i osnivač škole pragmatizma i političkog realizma, jednom prilikom je primetio da proces nacionalno-državnog opredeljenja može da ima beskonačan karakter pošto "ugnjetači" i ugnjetavani" periodično menjaju svoja mesta. Otuda potiču i stvarni i imaginarni pojmovi o "istorijskom revanšizmu" i "uspostavljanju istorijske pravde" – koji postoje kod svih naroda uvučenih u međuetničke sukobe. Zbog toga je jedina mogućnost da se zaustavi rušilački proces bar u doglednoj budućnosti i tako se stabilizuje situacija, spoljno mešanje i stvaranje tog samog sistema "uzdržanosti i ravnoteže" na kome je sagrađena "realpolitika". "Proces nacionalnog oslobođenja mora da se u nekom momentu zaustavi i taj momenat se određuje ne logikom nacionalizma, već konfiguracijom interesa i sila između vladara i njegovih podanika, a takođe i među suparničkim nacijama", ukazao je Morgentau. (2)
Ako razmotrimo današnji međunarodno-pravni ćorsokak oko Kosova upravo u gore ukazanom kontekstu "realpolitike", tada treba priznati da kod EU i drugih svetskih igrača postoji nekoliko modela kojima se obezbeđuje to isto "dugoročno rešenja" kosovskog problema, za koje ratuje srpski premijer.
Ovde se može govoriti o minimalno dva scenarija. Prvi pretpostavlja podelu Kosova de facto sa uspostavljanjem punopravne srpske administracije u severnim rejonima i likvidacijom kontrolno-propusnih punktova na administrativnoj granici sa ostatkom Srbije. Pritom i današnje vlasti u Prištini i srpski organi samouprav strogo deluju u skladu sa odlukama SB UN i u okvirima programa ubrzanja integracija Srbije i Kosova u EU. Ova integracija treba da se odigrava istovremeno. Tada finansijske i pravno-ekonomske norme treba da budu raširene po celoj teritoriji Srbije i pokrajine Kosovo i Metohija, uključujući i severni rejon. To će omogućiti da sve strane koje su uvučene u konflikt pristupaju normalizaciji uzajamnih odnosa, ali sad već u okviru EU, uz rukovodeću ulogu UN u regulisanju kosovskog problema. Realizacija sličnog modela u praksi može se pokazati efikasnijom čak i od prijema Kipra u EU 2004. godine, koji ne kontroliše severne rejone ostrva.
Druga varijanta podele Kosova – više ne de facto, nego de iure – podrazumeva realizaciju sveobuhvatnijeg modela regulisanja koji u sebe uključuje i nacionalno-državno preformatiranje ne samo Kosova nego i drugih regiona Balkanskog poluostrva u kojima žive Srbi i Albanci, uključujući uz određene uslove i Bosnu i Hercegovinu. Sličan scenario može dobiti spoljnu podršku rukovodstva Republike Srpske i albanskih lidera. Jedan od lidera Albanaca u Preševu i predsednik Demokratske partije Albanaca u Srbiji Ragmi Mustafa već ranije se izjašnjavao u korist "razmene teritorija" između Beograda i Prištine. On smatra da se tri južnosrpske opštine u kojima živi većinsko albansko stanovništvo "trebaju prisajediniti Kosovu", dok se istovremeno "sever Kosova mora prisajediniti Srbiji". (3)
FOKUSIRANJE NA DRŽAVE Ipak, realizacija ovog sporazuma podrazumeva izgradnju novih međunarodno-pravnih normi na Balkanu, na nivou UN kao i na osnovu održavanja međunarodnog foruma po obrascu Berlinskog kongresa iz 1878. godine. Ovde se između ostalog radi i o odustajanju međunarodnih institucija od realizacije politike koja predviđa rešenja političkih i socijalno-ekonomskih problema svake od balkanskih država pojedinačno, nepovezanih jednih sa drugima. Profesor građanskog prava na Univerzitetu u Prištini Enver Hasani jednom prilikom je sličnu politiku nazvao "fokusiranom na države" a ne na teritorije. (4)
Jednostrano proglašena nezavisnost Kosova iz 2008. Godine unela je u ovu koncepciju odredbe o "unikalnosti kosovskog slučaja", što u praksi nije ništa drugo nego "dvojni standard". A još sredinom 1990-tih godina predsednik turske agencije za Međunarodnu saradnju u Ankari Umut Arik ispravno je upozoravao da se ne može govoriti o stvaranju bezbednosnog sistema na Balkanu sve do trenutka kada se "rešenja koja se tiču nacionalnih država mogu prihvatati i razmatrati samo u jednostranom poretku". (5)
Uzimajući u obzir krizu u EU, ćorsokak oko situacije sa kosovskim Srbima i jačanje albanskog nacionalizma, međunarodni posrednici balkanskog regulisanja mogu biti prinuđeni da pređu na politiku "fokusiranu na teritorije", koja region ne posmatra kao sveukupnost država u njemu, nego kao sistem teritorija koji se nalazi u dinamičkom kretanju i koji je zbog toga sposoban za preformatiranje.
Sličan razvoj događaja između ostalih prognozira i Nacionalni obaveštajni savet SAD, koji Balkan smatra važnim sastavnim delom "duge nestabilnosti", objedinjujućim za zemlje "najizloženije konfliktima". (6) Zadatak Srbije je da operativno proračuna opcije poput ponovnog preformatiranja Balkana i da između njih odabere one koje u najvećem stepenu odgovaraju njenim nacionalno-državnim interesima.
__________
Napomene:
(1) DPA 212023 GMT Sep 12 22.09.2012 00:25
(2) Morgenthau H. Paradoxes Of Nationalism // Yale Review, 1957, June. P.485
(3) Epoka e Re, 03.05.2011.
(4) Hasani E. The Solution of the Albanian Question as a Precondition for Fruitful Cooperation in the Balkans // Connections.Vol. II. No 2. June 2003. S.47.
(5) Arik U. Turkey and the International Security System in the 21st Century // Eurasian Studies. Winter 1995/96. № 4. S.5.
(6) Svet posle krize. Globalne tendencije – 2025: svet koji se menja. Referat nacionalnog obaveštajnog saveta SAD. M., 2009. S.127-128.
Нема коментара:
Постави коментар