Претражи овај блог

уторак, 29. септембар 2020.

Siniša Ljepojević - Toni Bler i sporazumi u Vašingtonu

standard.rs

Siniša Ljepojević - Toni Bler i sporazumi u Vašingtonu - Novi Standard

Siniša Ljepojević

7-9 minutes


Šta povezuje nedavno potpisane sporazume između Izraela, UAE i Bahreina sa sporazumom Beograda i Prištine, i kakvu ulogu u svemu tome ima „vesnik rata" Toni Bler?

Nekoliko dana posle potpisivanja takozvanog Sporazuma o normalizaciji ekonomskih odnosa između Srbije (Beograda) i Kosova (Prištine) u Beloj kući u Vašingtonu, potpisani su, doduše sa mnogo više medijske pompe, sporazumi o normalizaciji diplomatskih odnosa između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) i Bahreina. Prema izveštajima iz Bele kuće, vodeći posrednik u sporazumima Izraela i arapskih kraljevina bio je bivši britanski premijer Toni Bler, koji je i savetnik vlasti u Srbiji. Tako se nameće pitanje da li bi ta dva događaja mogla da imaju neke veze?

Američki predsednik Donald Tramp izjavio je da je reč o „istorijskom sporazumu" koji će „doneti mir". Zapadni hroničari, međutim, ocenjuju da je, pored poena u predizbornoj kampanji, reč o projektu čiji je krajnji cilj američko-izraelski rat protiv Irana. Ovo je, naime, deo priprema o stvaranju američko-izraelsko-arapske koalicije koja bi bila političko-vojna platforma za oružani napad na Iran. Predsednik Tramp je najavio da će sličan sporazum sa Izraelom uskoro potpisati i Saudijska Arabija. Međutim, još uvek je neizvesno koliko male zalivske monarhije mogu bitnije da utiču na raspoloženje arapskog sveta jer organizacija Arapska liga okuplja 22 zemlje, a do sada su sa Izraelom mirovne sporazume pod američkim pritiskom sklopile samo četiri države. Pre UAE i Bahreina to su učinili Egipat, 1979. godine, i Jordan, 1994. godine.

„VESNIK RATA"
Trampov projekat sa Izraelom nije nov niti nepoznat ali je zapadne hroničare iznenadilo otkud Toni Bler u krugovima Donalda Trampa. Poznato je da on pripada delu duboke države vezanom za klan porodice Klinton. Procenjuje se, međutim, da je ključ u Izraelu s kojim je Bler izuzetno blizak. I naravno, sa Abu Dabijem, ali i Saudijskom Arabijom. Bler već ima status „vesnika rata" pa se njegovo angažovanje vidi kao pouzdan znak priprema za rat protiv Irana. I za to ima „reference" – bombardovanje Srbije i rat protiv Iraka. Blerova nevladina organizacija – jedna od njegovih petnaest registrovanih – pod nazivom Institut za globalne promene već više od godinu dana u svojim publikacijama zagovara ratni pohod na Iran. A taj institut finansiraju američki Stejt department, UAE i Saudijska Arabija. Na ceremoniji u Beloj kući bio je prisutan i Toni Bler, koji je za fotografisanje sa arapskim delegacijama bio najtraženiji posle predsednika Trampa.

U svetlu tih sporazuma u Beloj kući, zanimljivi su i detalji takozvanog Sporazuma o normalizaciji ekonomskih odnosa između Beograda i Prištine koji nemaju nikakve veze sa tom normalizacijom. Naime, Srbija (kao i Kosovo) se obavezala da libanski Hezbolah proglasi terorističkom organizacijom iako je taj pokret jaka, legalna, politička grupa u parlamentu Libana, zemlje sa kojom Srbija ima dobre odnose. Takođe, Srbija se obavezala da će svoju ambasadu u Izraelu premestiti iz Tel Aviva u Jerusalim kršeći tako rezolucije Saveta bezbednosti. Prema istom dogovoru, Izrael je priznao nezavisno Kosovo, a ono je priznalo Izrael i otvoriće ambasadu u Jerusalimu. Odjednom je nestala više godina isticana zahvalnost Beograda što Izrael nije priznao Kosovo. Stoga, neizbežna je očiglednost da je takozvani Sporazum o normalizaciji ekonomskih odnosa u velikoj meri i deo američkih ratnih planova na Bliskom istoku.

Ministar spoljnih poslova Bahreina Abdulatif bin Rašid el Zajani, premijer Izraela Benjamin Netanjahu, predsednik SAD Donald Tramp i ministar spoljnih poslova UAE Abdulah bin Zajed el Nahjan tokom potpisivanja sporazuma o normalizaciji odnosa UAE i Bahreina sa Izraelom u Beloj kući, Vašington, 15. septembar 2020. (Foto: Saul Loeb/AFP via Getty Images)

Mediji su tvrdili da su predstavnici Beograda bili iznenađeni tim detaljima „sporazuma", ali izgleda ipak da je sve to dugo pripremano i da iznenađenja nije bilo. Valjalo bi podsetiti da je u novembru 2019. godine otkazana poseta predsednika Srbije Iranu jer se on, kako je saopšteno, „iznenada razboleo" te mu lekari zabranjuju putovanje avionom 30 dana. Međutim, posle nekoliko dana je predsednik otputovao u Ženevu i Soči. A onda je prvih dana marta predsednik Srbije bio gost na godišnjem skupu najuticajnijeg izraelskog lobija u Americi, Američko-jevrejskog komiteta za javne poslove (AIPAC) na kome je nagovestio spremnost da Srbija prebaci ambasadu u Jerusalim. Takođe, nekoliko dana pre potpisivanja papira u Vašingtonu premijerka Ana Brnabić, koja je deo tima Tonija Blera u Srbiji, izjavila je kako Srbija „treba da modernizuje odnose sa Izraelom". Utisak je da su sve to bili znaci priprema tih neobičnih detalja „normalizacije ekonomskih odnosa" Beograda i Prištine.

I opet neizbežno dolazimo do Tonija Blera. On je već više godina savetnik aktuelnih vlasti Srbije, lobista je Izraela i savetnik i prijatelj uticajnog prestolonaslednika Abu Dabija Mohameda bin Zajeda, koji je blizak zvaničnom Beogradu. Uz to, Bler je, kako se tvrdi u zapadnim medijima, sada i deo američkog plana ratnog pohoda na Teheran. Istovremeno, nije više tajna da je u pripremi „sporazuma o normalizaciji ekonomskih odnosa" i „novoj fazi srpsko-američkih odnosa" učestvovao i Abu Dabi. A Toni Bler je, kako izgleda, tu jedina stalna veza.

OZBILjNE POSLEDICE
Stvari bi, međutim, mogle da budu daleko ozbiljnije od tog, po svemu sudeći, „privatnog biznisa". Naime, to bi moglo da znači i da Amerikanci Srbiju smatraju delom šireg Bliskog istoka, baš kao tokom Drugog svetskog rata, kada je saveznička komanda za Srbiju i tadašnju Jugoslaviju bila u Kairu, a ne u Londonu ili u Evropi. To bi mogao biti izuzetno važan indikator statusa Srbije s obzirom na njene evropske ambicije.

Istovremeno, sa tim bliskoistočnim američkim projektom Vašington je Kosovo označio kao muslimansku zemlju koja sada priznaje Izrael, a i nju Jerusalim. Davanje Kosovu statusa muslimanske zemlje može bitno da promeni politički reljef jer probleme Srbije sa tom još uvek formalno njenom pokrajinom prebacuje na polje odnosa sa muslimanima, a ne Albancima. Bez obzira što to liči na jeftinu strategiju – jer ako su Izrael i Amerika spali na muslimansko Kosovo onda tu, ipak, nešto nije u redu – takva percepcija može da ima ozbiljne posledice.

Islamska konferencija koja okuplja sve muslimanske zemlje na svetu, treba podsetiti, nikada nije priznala Kosovo, iako je tu temu Turska uporno nametala na svakom zasedanju. Među braniocima Srbije u Islamskoj konferenciji kao uporni protivnik priznanja Kosova bio je i Iran, a sada se Srbija uvlači u ratnu koaliciju Amerike i Izraela protiv te zemlje.

Ministar spoljnih poslova Irana Mohamad Džavad Zarif tokom sastanka sa predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem prilikom zvanične posete Beogradu, 26. februar 2018. (Foto: Tanjug/Dragan Kujundžić)

Iako se sve pokušava svesti na novu stranicu odnosa sa Amerikom, čemu aktuelna Srbija teži, trebalo bi biti daleko oprezniji. Srbiji nije u interesu da bude uvučena u bilo kakvu ratnu koaliciju, naročito ne u onu protiv zemalja koje su njeni prijatelji. Takođe, trebalo bi se prisetiti i Blerovog „prijateljstva" sa libijskim liderom Moamerom Gadafijem i Blerove uloge u njegovoj tragediji.

Siniša Ljepojević je novinar i publicista sa prebivalištem u Londonu i dugogodišnji saradnik Novog Standarda. Autor je nekoliko knjiga, među kojima je i „EU protiv Evrope, uspon i pad evropskog projekta". Ekskluzivno za Novi Standard.

Naslovna fotografija: Amos Ben Gershom/GPO

Izvor Novi Standard

BONUS VIDEO:

 

четвртак, 24. септембар 2020.

Abazović: Povlačenja priznanja Kosova neće biti, porazili smo mafiju, nikad nikog nisam izdao

kosovo-online.com

Abazović: Povlačenja priznanja Kosova neće biti, porazili smo mafiju, nikad nikog nisam izdao - Kosovo Online

6-8 minutes


Cilj koalicije koja je pobedila na crnogorskim izborima je ekspertska vlada, sa stručnim i dostojanstvenim ljudima, a uprkos režimu i mafiji koji će učiniti sve da se to ne desi naša obaveza je da pokažemo mudrost i odgovornost, izjavio je između ostalog u intervjuu za Kurir Dritan Abazović, nosilac liste "Crno na bijelo", prenosi Blic. On je govorio i o drugim pitanjima i planovim buduće vlade u Podgorici, posle 30 godina vlasti koju je predvodio Milo Đukanović.

Ako se u budućoj vladi Crne Gore nađe na dnevnom redu pitanje povlačenja priznanja Kosova, kako ćete reagovati?

Naravno da ćemo biti protiv, a mislim da se to pitanje i neće naći na dnevnom redu zato što je to nešto što smo završili, ne treba se vraćati u prošlost. Očekujem čak da Beograd i Priština u doglednom vremenu nađu zajednički jezik i dogovor koji bi smirio tenzije i omogućio proces pomirenja. Mir nema cenu. Ovde svi žele mir, nikome ovde nije do rata, nego do života, biznisa... U ovom trenutku poraženi su samo mafija i organizovani kriminal. Građani nijedne verske, nacionalne, političke organizacije ne smeju imati osećanje poraženosti.

Pojavili su se glasovi koji tvrde da ćete teško formirati vlast s Demokratskim frontom i da ćete se pridružiti DPS Mila Đukanovića?

Naša platforma je od početka jasna, za nas su glasali ljudi koji žele promene, promene su se desile i mi to nećemo izneveriti. Uprkos stotinama poziva, uprkos hiljadama poruka koje sam primio u prethodnom periodu. Uprkos pozivima iz međunarodne zajednice, pozivima mojih kolega iz regiona, dajem reč da Dritan Abazović i koalicija Crno na bijelo neće podleći nijednom pritisku.

Jedan prijatelj, koji živi ovde u Crnoj Gori i koji se izjašnjava kao Srbin i svim srcem je uz opoziciju, rekao mi je nešto slično - Dritan je poslednji koji će izdati! Bojite li se izdaje u redovima opozicije?

Ne znam o kakvoj je vrsti izdaje reč? Dakle, Dritan nikad ništa i nikoga nije izdao i sve što je rekao u političkom životu, ostao je dosledno iza toga. Jedino ko može da izda jesu oni koji su i ranije izdavali, a bilo ih je, čini mi se, iz svih opcija, to su ljudi podložni pritiscima. Kod nas pritisci ne prolaze, vrlo jasno znamo šta želimo.

Pre četiri-pet godina Milo Đukanović vam je rekao u jednoj raspravi da ste - bitanga. Šta vi danas kažete Đukanoviću?

Ništa! Svako ima svoj moral i svoj način komunikacije s kolegama i poslanicima. Mislim da je to stvar i kućnog vaspitanja, on je to rekao, mislim da je tu pokazao nervozu i mislim da je to bio početak njegovog kraja. Evo, malo se duže sačekalo, ali desilo se.

Je li vas pozvao da vam čestita pobedu na izborima?

Ne. Apsolutno ne. Nemam komunikaciju a njim.

Kako se osećate kada vas nazovu "albanskim četnikom"?

Uvek se osećam dobro, i kad me hvale i kad me napadaju. "Albanski četnik" postao je sinonim za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije i raduje me što mnogi ljudi koji su po nacionalnosti Crnogorci i Srbi počinju sada da govore: „Ja sam albanski četnik." Ako je albanski četnik sinonim za promene, neka to ostane deo ove kampanje.

Koliko će biti teško sastaviti novu vladu?

Biće teško. Biće izazovno zato što se prvi put dešavaju promene. Sigurno je da će to biti trnovit put, ali to je što je. Ne bih voleo da građani imaju očekivanja da će se to desiti preko noći i da će se desiti odmah. Treba doneti prave odluke, vreme iziskuje mudrost, vlast će pokušati sve da to sabotira. Imaju u tome bogato iskustvo... Možda i izazivanjem incidenata, možda i fizičkom prinudom, na sve treba računati. Siguran sam da ćemo na kraju uspeti i obradovati građane.

Akademik Matija Bećković je rekao da kada bi sad „Dritan Abazović, Albanac, došao u Beograd, srpska omladina bi ga nosila na rukama". Šta kažete na ove reči, hoćete li doći u Beograd?

Nisam fan Matije Bećkovića i nisam fan njegovih izjava, naročito iz prošlosti. Pročitao sam njegovu izjavu, ne treba niko nikoga da nosi, svi radimo najbolje što znamo. A ja ću rado doći u Beograd, isto kao što vrlo rado putujem u sve zemlje regiona. Radujem se susretima s ljudima, treba nam više pomirenja. Mislim da tome dajem veliki doprinos. Radujem se i dolasku u Beograd i u svaki drugi grad regiona.

Kako pomiriti posvađanu Crnu Goru? Crnu Goru i Srbiju?

Ličnim primerima je najbolje pokazati da narod nije posvađan, već da vlast iz ličnih interesa deli narod. Ako budemo više radili na integraciji, lako ćemo se razumeti. Kada nema ciljane medijske propagande protiv nekoga, kad stegnete ruku ljudima koji drugačije misle, nije cilj da se borimo za Albance, Srbe, Crnogorce, nego za ljude. Odnosi Crne Gore i Srbije su napeti zato što je to bio interes garniture koja je dosad bila na vlasti. Siguran sam da je jedan od važnijih nacionalnih interesa Crne Gore da ima najbolju moguću dobrosusedsku politiku.

Naslovi u beogradskim medijima danas - "Albanac Dritan Abazović odlučuje o budućnosti Crne Gore"! Kako se osećate u ovoj ulozi?

Ako mi je pripala ta odgovornost koju nisam očekivao, da ću odlučivati o budućnosti Crne Gore, prihvatam izazov. Živeo sam za dan da se dese promene.

Šta je vaš san?

Crna Gora u Evropskoj uniji, da bude pomirena i da ima mnogo veći životni standard nego sada. Siguran sam da taj san može postati java ako se budemo odgovorno ponašali u budućoj vladi Crne Gore.

Po čemu ćete se razlikovati od onih koji su do sada vladali?

Cilj je da se razlikujemo po svemu. Da radimo u interesu građana, da ne budemo bahati, da ne budemo rasipnici, da ne budemo posvećeni ličnom interesu, da budemo stručniji, efikasniji. Da budemo pomiriteljski nastrojeni prema svim verskim zajednicama, da budemo drugačiji po svemu.

Bojite li se da će vas vlast pokvariti?

Bojim se malo, zato bih voleo da ne ostanem preterano dugo u politici. Ponosan sam i srećan što sa kolegama dajem doprinos pozitivnim stvarima i pozitivnoj transformaciji Crne Gore.

Da li ćete vi vladati Crnom Gorom 30 godina?

Apsolutno neću vladati 30 godina. Nekako mi više leži opozicija nego vlast, vlast nikad nisam ni bio, ni probao. Mislim da niko ne treba da vlada 30 godina, a u Crnoj Gori posle Đukanovića niko ne sme da vlada duže od dva mandata, a najbolje je da vlada jedan.

 

среда, 23. септембар 2020.

Ker Lindzi: Trampova administracija promenila odnos SAD prema Srbiji

kosovo-online.com

Ker Lindzi: Trampova administracija promenila odnos SAD prema Srbiji - Kosovo Online

1-2 minutes


Profesor Džejms Ker Lindzi sa Londonskog ekonomskog univerziteta izjavio je da se narativ Sjedinjenih Američkih Država na Zapadnom Balkanu promenio, a administracija predsednika Trampa ima drugačiji pristup prema Srbiji, prenosi Reporteri.

"Nema sumnje da je Trampova administracija naklonjenija Srbiji nego bilo koja američka administracija koju smo videli u poslednjih 30 godina, pa je čak uključila i neke prosrpske ličnosti, poput Džona Boltona. Mislim da ovo nije nužno loše. Mislim da je za Vašington bolje da pokuša da osvoji Srbiju, nego da pusti da upadne u još dublji odnos sa Rusijom. Mnogi pretpostavljaju da SAD moraju da budu proalbanska ili prosrpska. U stvari, svaku američku administraciju zanima da li SAD imaju koristi", rekao je on.

Stručnjak za politiku jugoistočnog Balkana kaže da je veoma teško objasniti uzroke ove promene koja se dogodila u Sjedinjenim Američkim Državama.

Po pitanju dijaloga Lindzi kaže da Trampova administracija želi da dođe do epiloga dijaloga pre izbora u novembru.

 

уторак, 22. септембар 2020.

Aleksandar Đokić - Reakcija i Vašingtonski sporazum

standard.rs

Aleksandar Đokić - Reakcija i Vašingtonski sporazum - Novi Standard

Aleksandar Đokić

11-14 minutes


Odredba o diversifikaciji gasa se otvoreno kosi sa interesima Rusije, ali sve dok Vučić bude držao reč koju je dao Moskvi za Turski tok, Kremlj neće biti protiv njega

Potpis predsednika Srbije Aleksandra Vučića ispod teksta Sporazuma o normalizaciji ekonomskih odnosa između Beograda i Prištine izazvao je lavinu reakcija, ne samo kod domaće javnosti, već i u mnogim diplomatskim krugovima. Razlog za to je što se dati sporazum nije doticao samo teme ekonomskih odnosa Srbije i kosovskih predstavnika, već i gorućih međunarodnih problema s kojima ni Srbija ni Kosovo nemaju dodirnih tačaka. Do ovog trenutka, napisane su mnoge analize Vašingtonskog sporazuma – pravne, ekonomske, politikološke, ali se stiče utisak da što više vremena prolazi, sve manje zaista znamo o značaju tog dokumenta.

Veliki broj uopštenih tvrdnji, kao što je tačka o diversifikaciji izvora gasa, unosi očekivanu strepnju, jer se ne radi o poslovnom ugovoru između dve strane koje kasnije mogu istupiti i braniti svoja prava pred nezavisnim arbitrom, kao što je sud. Svaka uopštena tvrdnja u sporazumu koji se tiče država u asimetričnom odnosu moći – Sjedinjene Države su prva sila sveta – može biti okrenuta protiv slabije strane u dugoročnoj perspektivi. Kako bismo bolje razumeli lančanu reakciju koju je izazvala objava predstavnika ruskog Ministarstva spoljnih poslova, Marije Zaharove, moramo pokušati da dokučimo moguće posledice Vašingtonskog sporazuma u sferi međunarodnih odnosa.

MEĐUNARODNE REAKCIJE
Razumljivo da srpsku javnost ponajviše zanimaju implikacije sporazuma u tačkama koje se bave Kosovom i Metohijom – ako su građani Britanije bili zabrinuti za Foklandska ostrva, mogu i građani Srbije da strepe za budućnost svoje sopstvene teritorije, sa tako snažnim verskim, istorijskim, pa i ekonomskim značajem. Zanimljivo je, međutim, da administraciju Trampa očigledno kosovski čvor i nije preterano zainteresovao, naročito što predstavnici Evropske unije, među kojima je najglasnija Nemačka, insistiraju na liderskim pozicijama u pregovorima o statusu Kosova. Stoga ne treba da čudi što se predsednik SAD Donald Tramp udaljio od kosovske tematike i ustremio na ubiranje podrške za predstojeće predsedničke izbore.

Po toj logici, lako je zaključiti zašto u sporazumu obiluje bliskoistočna tematika, usmerena na ispunjavanje nacionalnih interesa Izraela. Tačke o osudi Hezbolaha kao terorističke organizacije, premeštanje ambasade Srbije iz Tel Aviva u Jerusalim, kao i međusobno priznanje Izraela i Kosova predstavljaju direktnu podršku Trampa premijeru Izraela Benjaminu Netanjahuu, čija je politička pozicija takođe ozbiljno uzdrmana. Zauzvrat, Tramp u predstojećem izbornom ciklusu očekuje zdušnu podršku uticajnog izraelskog lobija u Vašingtonu.

Prinudno uplitanje Srbije i Kosova u izraelsko-iranski i izraelsko-palestinski sukob, kao i korišćenje jedne formalno suverene države, kao što je Srbija, i jedne marionetske tvorevine kao što je Kosovo*, u političkoj kampanji predsednika Sjedinjenih Država je izazvalo reakcije prvenstveno iz arapskog sveta. Ambasador Palestine u Srbiji Mohamed Nabhan izjavio je da Palestina ne priznaje nezavisnost Kosova u skladu sa Rezolucijom UN 1244 i izrazio nadu da Srbija neće ispuniti obaveze koje je na sebe preuzela u okviru Vašingtonskog sporazuma.

Ceremonija potpisivanja Sporazuma o normalizaciji ekonomskih odnosa između Beograda i Prištine u Ovalnom kabinetu Bele kuće, Vašington, 04. septembar 2020. (Foto: Official White House Photo by D. Myles Cullen)

Predstavnici Evropske unije su takođe negativno reagovali na tačke sporazuma koje se odnose na Bliski istok, pa je tako portparol Evropske komisije, Peter Stano, podsetio srpsko rukovodstvo da nijedna članica EU nema svoje predstavništvo u Jerusalimu i da Srbija kao kandidat za članstvo treba to da poštuje. Kao što se može videti, negativne reakcije nisu došle samo od Rusije, već i iz arapskog sveta, pa čak i od Evropske unije.

Ruska reakcija je ipak bila najeksplozivnija i privukla je najviše pažnje. Između ostalog, možemo biti sigurni da su i kineski zvaničnici imali zamerke na tačku o zaustavljanju razvoja 5G mreže, čime se bavi državna korporacija „Huavej", ali nije stil kineske diplomatije da svoje kritike iznosi javno, osim ako drugog izlaza iz situacije nema.

KRITIKA ZAHAROVE ILI RUSIJE?
Prvo pitanje koje moramo postaviti jeste da li je Marija Zaharova izazvala diplomatski skandal na svoju ruku ili je to deo diplomatske strategije ruskog Ministarstva spoljnih poslova. Postoje dve varijante do kojih se može stići zdravorazumskim logičkim zaključivanjem: Prva je da Marija Zaharova ima odrešene ruke po pitanju aktivnosti na društvenim mrežama i može da publikuje kakve god stavove poželi; druga je da se Zaharova potčinjava određenoj činovničkoj hijerarhiji i mora da usklađuje svoje objave sa nadređenim licima.

Pritom treba imati u vidu da je malo verovatno da lično Marija Zaharova, koja ima jako ispunjen raspored, a nedavno je postala i načelnik katedre na Diplomatskoj akademiji u Moskvi, sama vodi stranice na društvenim mrežama. Ovakvim i sličnim poslovima se bave menadžeri marketinga u sferi društvenih mreža. U Rusiji, kao i na Zapadu, ova praksa je rasprostranjena u tolikoj meri da čak i firme srednjeg obima imaju otvorenu funkciju za menadžera društvenih mreža.

Imajući to na umu, možemo zaključiti da je gotovo nemoguće da Marija Zaharova kao činovnik u MSP Ruske Federacije može samostalno da naloži da se neki kritički sadržaj objavi na Fejsbuku ili Instagramu bez prethodne konsultacije sa činovnicima višeg ranga. Pošto je u pitanju bila otvorena kritika predsednika jedne prijateljske države, možemo sasvim slobodno pretpostaviti da su konsultacije vođene na najvišem nivou, sa ministrom spoljnih poslova Sergejom Lavrovim. Zašto je Rusiji toliko zasmetao Vašingtonski sporazum da je bila neophodna otvorena kritika?

Portparol ruskog Ministarstva spoljnih poslova Marija Zaharova u razgovoru sa šefom ruske diplomatije Sergejom Lavrovim (Foto: Vladimir Fedorenko/RIA Novosti)

Na prvi pogled, odredba o diversifikaciji gasa se otvoreno kosi sa ruskim ekonomskim interesima, naročito ako se uzme u obzir činjenica da Trampova administracija ulaže velike napore da osujeti projekat izgradnje gasovoda „Severni tok 2" i „Turski tok". Dalje, odredba o tome da Srbija neće pokušavati da spreči ulazak Kosova u međunarodne institucije, uključujući i Ujedinjene nacije, sa nejasnom vremenskom odrednicom, kosi se sa stavom zvanične Rusije o iznalaženju rešenja kosovskog problema u skladu sa Rezolucijom 1244.

Na kraju, čitava ikonografija, ponižavajući ritual koji je američki predsednik namenio svom srpskom kolegi, ali ne i parnjaku, jasno svedoči o tome da je mnogovektorna politika Aleksandra Vučića u ozbiljnoj krizi. Trampov posrednik u pregovorima između Beograda i Prištine, Ričard Grenel, ocenio je Vašingtonski sporazum kao okretanje Srbije prema Zapadu, a od Rusije i Kine. Baš je ovo i bila poenta kritike Marije Zaharove kao predstavnice ruske diplomatije.

„PRIMITIVIZAM" I IZVINjENjE
Sadržina same kritike jeste bila u najmanju ruku sporna. Šira ruska javnost koja nije bila ni upoznata sa sadržinom Vašingonskog sporazuma, jer ruski mediji tu temu nisu pomno pratili, bila je zatečena poređenjem srpskog predsednika sa Šeron Stoun u filmu „Niske strasti". Rusko društvo drži do javnog morala i ovakve igre sa polu-seksualnim kontekstom uvek nailaze na opštu osudu. Moramo razumeti da se ruska javnost ne deli na pro-Vučić i anti-Vučić deo, kao što je slučaj sa polarizovanim srpskim društvom, te da je za prosečnog Rusa Srbija jedina preostala prijateljska zemlja u Evropi. Možemo spekulisati da je izbor scene iz „Niskih strasti" kao sadržine kritike bio izbor menadžera socijalnih mreža koji je zaposlen u kabinetu Zaharove, a da je od nje dobio opšte smernice da kritika bude oštra i sa dozom humora. Većina ruskih medija, naročito liberalni, predstavili su objavu stranice Zaharove kao skandaloznu.

Reakcije srpske javnosti su razumljivije – opozicioni deo je to pozdravio u nadi da će Rusija krenuti u informativni rat sa Vučićem, pozicioni je krenuo u protivnapad. Tako smo bili svedoci i otvorenih napada na račun Rusije iz redova SNS-a, kao što je objava Dragana Šormaza, poslanika Narodne skupštine, koji je Rusiju nazvao „nemoćnim kepecom na međunarodnoj sceni", ali i umerenijih kritika, kao što je bila izjava Vučićevog pregovarača u briselskim pregovorima, Marka Đurića, koji je isticao Vučićeve dobre namere prema Moskvi i činjenicu da predsednik Srbije satima čeka ispred kabineta Vladimira Putina na prijem. Drugi bliski saradnik Aleksandra Vučića, donedavni minstar odbrane Aleksandar Vulin, optužio je Mariju Zaharovu za zlobu i zavist prema predsedniku Srbije, u čemu nema puno smisla (zašto bi portparol ruskog Ministarstva spoljnih poslova zavideo Aleksandru Vučiću, i na čemu), ali je indikativno da on nije kritikovao Rusiju, već lično Zaharovu.

Do ruskih medija je stigla izjava Aleksandra Vučića u kojoj je kritiku Zaharove predstavio kao „primitivizam", ali ne i deo njegove izjave u kojoj je podvukao da su za takav prostakluk odgovorni i „oni koji su je tu postavili" – to jest Sergej Lavrov i Vladimir Putin. Ruski mediji su ovaj poslednji deo preveli kao „oni koji su to objavili", očigledno pod instrukcijama Kremlja da se sukob ne bi dalje raspirivao. Vučić je takođe delimično objasnio i izjavu Vulina o zavisti, jer je podvukao da je objava Zaharove bila proizvod uspešnog okončanja pregovora u Vašingtonu. Ovde je gospodin predsednik u pravu, možda ne oko emocije, ali Rusija je zaista ostala nezadovoljna potpisivanjem tog sporazuma i protumačila je to kao neprijateljski čin.

Na stranici Zaharove su se kasnije pojavila objašnjenja konteksta objave u kojima je glavninu krivice poneo Tramp, mada kritika svejedno ostaje jer ako optužujete Trampa za poniženje Vučića, onda se postavlja pitanje zašto predsednik Srbije to poniženje trpi. Jasno je da je zvanični stav srpskih vlasti drugačiji i da sam Vučić ne priznaje nikakav ponižavajući odnos. Skandal se stišao tako što je predsednik Srbije pozvao prvo Sergeja Lavrova, a zatim i Vladimira Putina, očito u cilju da ih uveri da Vašingtonski sporazum nije usmeren protiv Rusije. Po reakciji vrha ruskih vlasti možemo zaključiti da su te garancije prihvaćene. Možemo se naravno zapitati, a zašto bi ruska strana istupila sa kritikom sporazuma, a docnije se sa istim složila u razgovoru sa Vučićem i još predsedniku Srbije uputila zvanično izvinjenje?

Ministar spoljnih poslova Rusije Sergej Lavrov i predsednik Srbije Aleksandar Vučić tokom zajedničke konferencije za medije, Beograd, 21. februar 2018. (Foto: Tanjug/Dragan Kujundžić)

Odgovor na ovo pitanje nije komplikovan – Rusija nema planove da politički integriše Balkan, Rusija nema planove da na tom prostoru gradi vojne baze, Rusija ima plan da konsoliduje postsovjetski prostor i strukturira ekonomski održivu i administrativno efikasnu Evroazijsku uniju. Balkanska strategija Rusije je čisto ekonomska i bazira se umnogome na trgovini energentima i izgradnji energetske infrastrukture – gasovoda. Rusija se iz tih razloga ne bavi rušenjem ili destabilizacijom režima na Balkanu. Srpska opozicija će zato morati da nađe drugi način borbe protiv Aleksandra Vučića, jer od Kremlja u tom zadatku neće dobiti pomoć.

Ovu tvrdnju možemo uzeti kao činjenicu sve dok Aleksandar Vučić bude držao reč koju je dao Moskvi, a ona se svodi na sprovođenje izgradnje kraka „Turskog toka" iz Bugarske, što je vitalni ruski interes na Balkanu. Problem je u tome što „diversifikacija izvora gasa" za predsednika Trampa može da znači jedno, a za predsednika Putina drugo, ali kako će između njih dvojice balansirati Aleksandar Vučić, nakon što se sporazumno obavezao jednom od njih, ostaje da se vidi.

Aleksandar Đokić je asistent katedre za uporednu politiku Ruskog univerziteta prijateljstva naroda (RUDN) u Moskvi. Ekskluzivno za Novi Standard.

Naslovna fotografija: Sergeй Bobыlev/TASS

Izvor Novi Standard

 

понедељак, 21. септембар 2020.

Кина против САД, где су Европа и Русија

 

politika.rs

Кина против САД, где су Европа и Русија

Жарко Ракић

5-6 minutes


Судбина „Северног тока 2": Случај „Наваљни" се некако преко ноћи претворио од приче о судбини једног човека – отрованог руског опозиционог политичара Алексеја Наваљног – у озбиљан међународни проблем. Запад и Москва размењују оштре оптужбе, САД и ЕУ најављују увођење санкција, Русија прети да ће узвратити истом мером...

У овој политичкој „игри", као улог појавио се чак и гасовод „Северни ток 2", који је у последње време остао некако у сенци других светских проблема. Прилично снажно лансирана је, наиме, идеја да се због случаја „Наваљни" одустане од завршетка друге цеви гасовода који повезује Русију и Немачку. Расправу на ову тему прекинута је тек када се умешала канцеларка Ангела Меркел закључивши да је реч о две различите теме које никако не могу бити стављене у исти кош.

Ова прича оживела је, међутим, интересовање за судбину гасовода чија изградња је тренутно „замрзнута". Озбиљне претње САД да ће казнити и фирме и државе које учествују у овом пројекту успоравале су радове на гасоводу да би тренутно – завршено је око 94 одсто пројекта – сви послови стали.

Америчка информативна платформа „Политико" недавно је објавила да постоји шест начина да „Северни ток 2" буде потпуно напуштен: да већ издате дозволе за изградњу буду поништене, да се посао замрзне док се чека судски исход тужби организација за заштиту животне средине, да се увоз гаса из Русије забрани законом, да се одустане од посла због опасности од америчких санкција, да се уведу европске санкције против извођача радова и фирми које су укључене у овај гасни посао или да се, на крају, не дају употребне дозволе за коришћење гасовода.

Ниједна од ових варијанти није прихватљива за Немачку и пет великих европских компаније које, заједно с руским „Гаспромом" желе да гасовод по сваку цену буде завршен а инвестиција вредна 9,5 милијарди евра почне да доноси профит. Озбиљан немачки недељник „Цајт" пише да је, због тога, Берлин кренуо у дипломатску акцију како би добио од САД зелено светло за „Северни ток 2". „Цајт" открива да је немачка влада понудила Американцима да уложи милијарду евра у изградњу два терминала, у лукама Брунсбител и Вилхелмсхафен, за прихват танкера с америчким течним гасом. Понуда је, према наводима „Цајта" уручена Вашингтону почетком августа, али америчког одговора још нема.

Кинеска економија јача од ковида 19: Американци тврде да ни ковид 19 није успео да озбиљније нашкоди кинеској економији. Напротив, изгледа као да ће Кина на крају бити највећи добитник пандемије. Амерички дневник „Њујорк тајмс" убедљивим бројкама потврђује такву прогнозу.

Кинески удео у укупном светском извозу износио је 2018. године 12,8 одсто, годину дана касније 13,1 одсто. У другом кварталу 2020. кинеско парче у светском извозном колачу износило је чак 20 процената.

Како процењује руска информативна платформа „Спутњик", кинеска економија се најбоље снашла после избијања епидемије вируса корона. Чак ни казнене америчке царине од 25 одсто нису успеле да озбиљније зауставе прилив кинеске робе на тржиште у САД.

„Кинеска роба је с казненом царином од 25 одсто и даље конкурента на америчком тржишту", наводи „Спутњик". „А стручњаци процењују да ће тако бити и у наредних 20–30 година."

У таквој ситуацији назире се нова поларизација планете: на део који не може – или не жели – да одупре америчком притиску и ограничи своје везе с Кином и други део који управо у јачању сарадње с Пекингом види своју будућност.

Европљани се нису, утисак је, баш најбоље снашли у овом светском комешању. Део чланица ЕУ, на пример, подлегао је америчком притиску и одустао је од  сарадње с кинеским „Хуавејом" у развоју 5Г мреже, неке државе, међутим, не прекидају послове с овом кинеском компанијом.

На новом кинеском путу свиле све је већа гужва, број теретних возова који преко Русије превозе робу из Кине у Европу је удвостручен. Чињеница је, међутим, и да Европа открива привлачност кинеског тржишта. Процењује се да данас у Кини око 400 милиона људи припада условно речено средњој класи која може да пожели разну европску робу: од немачког „поршеа", до белгијске и италијанске чоколаде или префињеног дамског шала из Париза.

Русија је, за разлику од Европе, већ раније открила предности развоја односа с Кином. Прича о стратешком партнерству утемељена је пре свега на трговини нафтом и гасом, али се све више говори и о могућности да две велике државе поставе чврсте темеље војног савезништва. За новембар је планиран нови сусрет руског и кинеског председника Владимира Путина и Си Ђинпинга када ће сигурно једна од важних тема бити и подизање војне сарадње на виши ниво.

У међувремену је, на пример, руска пољопривреда постала важан део кинеског ланца снабдевања. После америчке претње да ће обуставити извоз соје у Кину, Пекинг је брзо пронашао добру замену у Русији.

На први поглед звучи готово невероватно, али је бројка тачна: данас на Универзитету „Ломоносов" у Москви студира око девет хиљада кинеских академаца. И то је, кажу руски медији, тек почетак.


View article...

недеља, 20. септембар 2020.

Економски судар САД и Кине у Србији

politika.rs

Економски судар САД и Кине у Србији

Јелена Попадић

5-7 minutes


Доласком Америчке развојне финансијске корпорације (ДФЦ) у Београд, наша земља дефинитивно постаје економски полигон за доказивање утицаја највећих светских сила. На балканској раскрсници, по ко зна који пут, укрштају се интереси Истока и Запада. Ипак, саговорници „Политике" слажу се да овог пута немамо шта да изгубимо у овој врсти геополитичке борбе, која подразумева економска улагања. Можемо само да профитирамо, и то прихватајући улагања без обзира на то да ли долазе из Русије или Кине, или из САД, Италије, Немачке или Француске.

Прошле године стране инвестиције у Србији износиле су рекордних 3,58 милијарди евра, а у првих шест месеци ове године странци су у нашу земљу уложили 1,46 милијарди евра. Према подацима Развојне агенције Србије, када се гледа број страних улагања, на првом месту налази се Италија, која истовремено улаже и највише новца. Следе САД, Француска, Аустрија...

Стручњаци се слажу да одлука да се канцеларија ДФЦ-а за Балкан отвори управо у Београду показује одлучност САД да појача везе с регионом, али и да се створе могућности за улагања америчких компанија. Ипак, на првом месту је супротстављање џиновском расту Кине. Директор Центра за друштвену стабилност Огњен Карановић каже за „Политику" да је познато да је један од циљева доласка ДФЦ-а у Београд успоравање раста кинеских инвестиција, али додаје да су чак и сами Американци свесни да тај раст не могу да зауставе.

Слободан Зечевић, са Института за европске студије, додаје да САД покушавају са европског тла да истисну све озбиљније играче, како кинеске, тако и руске. „Ипак, нама улагања одговарају, без обзира на то од кога долазе. Немамо разлог да одбијамо западне инвестиције. ЕУ је те инвестиције најављивала кроз Берлински процес, а Америка кроз ДФЦ", додаје наш саговорник. Зечевић сматра да се Србија није окренула кинеским улагањима из идеолошких разлога, већ управо због недовољно улагања са Запада, што се сада може исправити.

Иначе, ДФЦ је правни наследник моћног ОПИЦ-а, државне агенције САД, која постоји од 1971. године. Агенција је формирана због подршке инвестицијама приватног сектора САД земљама у развоју. Огњен Карановић подсећа да ДФЦ данас располаже огромним буџетом, што показује колико су улагања у развој трећег света данас значајна за САД. „Најважније је што су политичке елите из Вашингтона у потпуности стале иза формирања ДФЦ-а", додаје он.

Наравно да, како додаје, амерички инвеститори имају намеру да зараде улажући широм света, али ипак ће највећу корист од трасирања америчког капитала имати Србија. Наш саговорник каже да се на овом примеру јасно види колико су економски и политички интереси великих сила испреплетани. „Иако је ДФЦ агенција која је формалноправно у приватном власништву, она ради директно за државу. Своју пословну политику усклађује са геополитичким интересима Вашингтона", каже наш саговорник.

Карановић напомиње и да је најава стварања балканске економске заједнице привлачан полигон не само за САД, већ за све светске силе. Разлози су, додаје, врло јасни. „Балкан је до сада посматран као распарчана територија на којој живе међусобно завађени народи. Наравно да проблеми балканских народа постоје управо због мешања великих сила, али значајно је то што данас и Исток и Запад подржавају уједињење балканских народа у економску заједницу. Садашње границе требало би учинити што флексибилнијим како не би представљале сметњу за проток људи, робе и услуга. То је окружење које је неопходно како би нам долазили страни улагачи", објашњава наш саговорник.

Амерички и кинески интереси, додаје Карановић, директно ће се сукобити кад је реч о градњи ауто-пута Ниш–Приштина, железничкој инфраструктури, као и о повезивању Ниша с албанском луком Драч. Реч је о инвестицијама чије финансирање ће подржати САД, али за које је НР Кина веома заинтересована како би се повезала с лукама у Солуну и Драчу, а преко њих и са целом Европом. „На овом примеру је јасно да ће ДФЦ свакако покушати у различитим пројектима да парира Кинезима. Они ће се економски и политички сукобљавати на Балкану, али Србија због тога неће бити угрожена, напротив", сигуран је наш саговорник.

Пројекат „Појас и пут" апсолутно је незаустављив, додаје он, осим уколико не буде заустављен у самој Кини. Немогуће је, како истиче, да дође до оштрих сукоба између кинеских и америчких инвестиција, јер су кинески пројекти огромне вредности, осмишљавају се деценијама унапред и раде се врло организовано. „'Појас и пут' има буџет већи од 1,3 билиона долара и он је већ трасиран на Балкану. Немогуће га је уклонити. Једино што може да уради ДФЦ, тачније америчка влада, то је појачавање инвестиција. Од тога може једино Београд да профитира, нарочито у условима тзв. мини-шенгена", мишљење је Карановића.

Иначе, ДФЦ финансира решења за највеће изазове с којима се земље у развоју суочавају, а учествује у пројектима у скоро 100 земаља широм света. За разлику од Кине, Американци не могу своје приватне компаније или банке да натерају да инвестирају у иностранство, па ћемо видети како ће канцеларија функционисати у Београду. Нама је остало само да вешто балансирамо између интереса великих сила, али и да, што квалитетније, одговоримо на захтеве сваког потенцијалног инвеститора.


View article...

Enclosures:

160z120_dolar-i-juan.jpg (9 KB)
http://www.politika.rs/thumbs/upload/Article/Image/2020_09//160z120_dolar-i-juan.jpg

 

среда, 16. септембар 2020.

Бошко Јакшић: Размагнетисани Вучић

politika.rs

Размагнетисани Вучић

Бошко Јакшић

6-7 minutes


После свих дипломатских тумарања по европском западу и истоку, потом и далеком истоку Азије, Александар Вучић коначно је открио Америку.

Председнику Србије требало је неколико бесаних ноћи и нешто времена у Овалној соби Беле куће да потисне у заборав све одушевљење Ангелом Меркел, гвоздено пријатељство с Владимиром Путином и челично братство са Си Ђинпингом и да усхићеним потписом промени спољнополитички курс Србије.

Тако, барем на први поглед, делује церемонија о нормализацији економских односа Србије и Косова. Сама та чињеница могла би да делује као „историјски продор" – који бих лично здушно поздравио – али и претекст, контекст и последице сувише су магловити да би заслуживали дивљење.

За почетак, преговарачка платформа с којом се Вучић појавио код Доналда Трампа. Која платформа? Ко учествује у сложеном процесу који одређује правце спољне политике? Да ли су скупштина или влада дале икаква овлашћења председнику? „Па шта?", рекао би Вучић, који домаћој јавности продаје горостасну личну храброст, да би у спољнополитичкој минијатури из једне еуфорије упадао у другу.

У републиканској монархији, у шта се земља претворила, некрунисани краљ одређује све, па и односе са светом. Отићи на тако важан састанак, а не повести министра иностраних послова, на дипломатском нивоу је срамота која не може да се правда било каквим коалиционим комбинаторикама око српске владе.

Када је тако, онда и третман буде онакав какав је био. Двојица балканских молилаца, за разлику од свих сличних церемонија које памтим, посађена су за сервис-сточиће на две стране Трамповог стола да би скрушено потписали оно што се од њих тражило.

Вучић је сведен на меру која драматично одудара од његовог велелепног представљања сопственом народу. Сићушан пред Трампом, кога ће, без обзира на све, хвалисаво уградити у сопствени си-ви. Баш као што је то радио с Путином, који га је, закаснело смо сазнали од брбљивог Марка Ђурића, пуштао да га чека по сат и по.

Но, нема у томе никаквог изненађења. Председников хибрис, после хвалоспева о пенкалу и кључу – деловима стандардне туристичке понуде Беле куће – брзо је нашао ново објашњење: све за Србију. Пошто је битно шта је донео, а не на чему је у Овалној соби седео, да видимо шта је донео. Шта је то „све за Србију"?

Вучић је поновио да нема шансе да потпише независност Косова. Трамп је рекао – Океј, одгодићемо то за годину дана, а сада има да се потпише оно што ми је важно уочи новембарских избора.

Сем нешто воде и киловата из Газивода, све остало је велика америчка инвестиција. Најважнији (и даље спорни) природни ресурси Косова, модалитети њиховог коришћења и развој економских веза између Београда и Приштине, експлицитно се стављају у интересни портфолио америчких привредних субјеката.

Амерички кредити за градњу путева и железница. Претпоставке за куповине америчког течног гаса. Биће да је „мини-шенген" неко из Вашингтона раније дошапнуо Вучићу.

Ако пренебрегнем члан споразума који се односи на рад на декриминализацији хомосексуалности у 69 земаља света – што је такође предмет борбе за америчке бираче – све остало више лични на неки блискоисточни споразум него да договор Србије и Косова.

Какве везе имају Вучић и Авдулах Хоти са проглашењем проиранске либанске шиитске милиције Хезболах за терористичку организацију? После посредовања САД у нормализацији односа Израела и Уједињених Арапских Емирата, ово је још један Трампов лични поен који ће користити да одобровољи јеврејски лоби, али и велики поклон Бењамину Нетанијахуу, који се већ хвали да ће Косово бити прва земља муслиманске већине која ће имати амбасаду у Јерусалиму.

Врхунац Трампове политичке инструментализације споразума тиче се Израела. Србија са своје листе брише земљу која није признавала Косово, а заузврат премешта амбасаду из Тел Авива за Јерусалим. Зашто Србија, после САД и Гватемале, прихвата да отворено крши резолуцију Савета безбедности? Када се не обазиреш на Резолуцију 478, како ћеш сутра бранити Резолуцију 1244?

Шта Србија добија од једног овако провокативног чина, који је директно конфронтира с највећим делом међународне заједнице? Реално би било помислити да награда мора да буде обилна, али плашим се да је Вучић ову клаузулу потписао само да би купио време пре коначног захтева: признања независности Косова.

То такође значи да не верујем у театралну ТВ збуњеност: шта ово Трамп прича? Каква амбасада Србије у Јерусалиму? Јефтина представа за јавност. Боље да испадне да су ми нешто подметнули а није био тренутак да правим скандал, него да буде јасно како сам се јефтино продао.

Лукави Трамп пустио је Вучића да живи у уверењу да без њега неће решити Косово – чиме Србија угрожава односе са маргинализованом ЕУ, која се у вашингтонском споразуму симптоматично и не помиње. Тек што се ускладила с Бриселом око Белорусије, српска дипломатија се у свом цик-цак лутању озбиљно замерила изненађујућим пресељењем амбасаде за Јерусалим.

Да ли је све, укључујући одрицање од 5Г мреже „Хуавеја" и неразумно полемисање с портпаролком Кремља, тектонски заокрет у спољној политици Србије?

Немам лично проблем с приклањањем Западу. Проблем је политика без визије и конзистентности, која увек води конфликтности. Као што данас Вучић потире много онога што је с личним одушевљењем остваривао с Путином и Сијем, тако ће му сутра дунути да се врати Истоку.

Бусола Вучићеве дипломатије потпуно се размагнетисала. Док год председника води необјашњиво инстант удвориштво у страху од Косова, Србија је у опасности. Прекомерне личне амбиције по правилу замагљују видике.

Прилози објављени у рубрици „Погледи" одражавају ставове аутора, не увек и уређивачку политику листa


View article...

Enclosures:

160z120_Zakletva-na-vernost.jpg (7 KB)
http://www.politika.rs/thumbs/upload/Article/Image/2020_09//160z120_Zakletva-na-vernost.jpg

 

понедељак, 14. септембар 2020.

Economides: SAD će u konačnici odlučiti šta će se desiti sa Kosovom i BiH

Economides: SAD će u konačnici odlučiti šta će se desiti sa Kosovom i BiH

Profesor na London School of Economics za Al Jazeeru govori o sporazumu u Bijeloj kući, stranim utjecajima na Balkanu, stanju u BiH.

Piše:

Vedrana Maglajlija

Postavlja se pitanje pod u kojem omjeru su balkanske zemlje strateški važne Rusiji u dugoročnom smislu, kaže profesor EconomidesAl Jazeera

Sporazum između Kosova i Srbije potpisan u Bijeloj kući više koristi američkom predsjedniku Donaldu Trumpu kao jedna dobijena pobjeda u njegovoj vanjskopolitičkoj inicijativi pomirenja uoči predsjedničkih izbora u SAD-u u novembru, nego balkanskim zemljama, smatra Spyros Economides, profesor međunarodnih odnosa i evropskih politika na London School of Economics, koji se između ostalog bavi i Zapadnim Balkanom.

Po njegovom mišljenju, ne radi se o 'historijskom' sporazumu jer ne donosi nikakve promjene prirode odnosa između Beograda i Prištine, a moguće je da on svakako neće više vrijediti nakon što na vlast dođe nove američka administracija, pa čak i u slučaju da to ponovo bude Donald Trump. Ipak, u političkom smislu, smatra da će možda to biti nešto što će potaknuti EU da se ozbiljno posveti normalizaciji odnosa. 

Economides, koji je i gostujući profesor na univerzitetu u Zagrebu i Beogradu te autor brojnih radova i knjiga o međunarodnim odnosima i Zapadnom Balkanu, objašnjava kako će ovo utjecati na vanjsku politiku Srbije, ali i na politički dijalog koji se vodi u Briselu.

Za Al Jazeeru govori i o situaciji u Bosni i Hercegovini, za koju kaže da je država koja funkcioniše jer vanjski svijet želi da funkcioniše te objašnjava zašto je Evropska unija veći prijatelj Srbiji nego što će Rusija ikada biti. 

  • Lideri Srbije i Kosova, Aleksandar Vučić i Avdullah Hoti, potpisali su sporazum u Bijeloj kući. Da li biste ga nazvali "historijskim" kao što se predstavlja? Mislite li da je ovo više vanjskopolitička pobjeda američkog predsjednika Donalda Trumpa koja pokušava da prikupi poene uoči izbora, odnosno da demonstrira snagu američkog lidera u rješavanju konflikata u svijetu, nego što je pobjeda za dijalog Srbije i Kosova?

Očigledno je da Donald Trump pokušava pronaći neki vanjskopolitički uspjeh uoči predsjedničkih izbora a odnosi između Srbije i Kosova su nešto što se posljednjih mjeseci koristi kao sredstvo za moguću pobjedu. Sjećate se da se sastank između Vučića i (Hashima) Thacija trebao održati u Washingtonu ljetos ali nije. Ovo je zamjena za to, i američka administracija to prikazuje kao pobjedu u smislu da su u istu sobu doveli dvoje ljudi koji nisu pričali baš puno posljednjih godina i ovo se predstavlja kao prvi korak koji bi mogao biti rješenje za različitosti ove dvije zemlje. I naravno Trumpova administracija će to predstaviti kao pobjedu.

Međutim, ovo nije historijski sporazum niti za Srbiju niti za Kosovo, jer ne donosi ništa po pitanju promjene same prirode odnosa. To je kao mjenica, mi samo obećavamo da ćemo razgovarati o nečemu u budućnosti. Suština je, ako gledate iz perspektive SAD-a, da Donald Trump možda neće biti predsjednik u januru, možda ćemo imati novog američkog predsjednika koji neće poštivati ovaj sporazum, a vjerovatno i neće. Možete vidjeti da sve strane žele dobiti nešto od ovog sporazuma, a američka administracija ga predstavlja kao veliki proboj, ali mislim da u stvarnosti svi znaju da on to nije. 

  • S obzirom na tradicionalne veze Srbije sa Rusijom, a u posljednje vrijeme i veze sa Kinom, da li ovaj sporazum znači da će se sada Beograd približiti SAD-u i da li će ovo predstavljati izazov za vanjsku politiku Srbije u budućnosti? 

Mislim da je ovo jako interesantno jer trenutna vlada u Beogradu je okarakterisana kao vlada koja ima veoma bliske odnose sa Rusijom, a u bliskoj prošlosti, pogotovo tokom pandemije, Kina je postala partner, ako ne i savezenik Srbije na razne načine. Kina je pružila humanitarnu pomoć, medicinsku i zaštitnu opremu, i prikazala se kao bolji partner od EU u suočavanju sa korona krizom. Međutim, u isto vrijeme predsjednik Vučić uvijek ima stav da su odnosi sa EU veoma važni, a sada imamo i ovo otvaranje ka SAD-u, što je veoma korisno za njega. Veoma je korisno da on sada kaže imam dobre odnose sa različitim stranama, i svi nas slušaju, svi nas uzimaju za ozbiljno, svi razmatraju našu ulogu u regiji, i ovo je dio te veće vanjske politike. 

Ono što je najinteresantnije za mene jeste da je interno, u samoj Srbiji, ovo potpisivanje sporazuma na neki način poremetilo i opozicione partije, jer odjednom sada oni moraju reći stvari koje ih prikazuju većim pristalicama Rusije i Kine nego što je to predsjednik Vučić, zbog čega zvuče baš onako kako Vučić želi da oni zvuče. On je posljednjih godina gradio dobre odnose sa Rusijom i Kinom, govorio da EU nije jedini cilj, dok je većina opozicionih partija govorila Evropa prije svega. Tako da je vanjska politika jedna stvar a unutrašnja politika je jednako važna i mislim da je predsjednik Vučić također tu napravio tu jedan manevar.

  • U slučaju da Trump pobijedi na izborima u novembru, mislite li da će doći do većeg približavanje Srbije SAD-u? Generalno, mislite li da će Zapadni Balkan i 'nedovršeni mir' u regiji ostati u nekom većem fokusu nove američke administracije?

Interesantno je da je ovo Trumpov način da izvojeva pobjedu da bi opet bio izabran, ali nema garancija da će, ako on bude izabran, imati ikakvog interesa da promovira pomirenje između Srbije i Kosova. Međutim, postoji zanimljiva pozadina ovoga, a to je da su posljednjih mjeseci Amerikanci 'gurali' ozbiljniji pristup u smislu rješenja problema između Beograda i Prištine. Ono što moramo dobro razmotriti jeste u kojem omjeru postoji nešto što dolazi iz Trumpove administracije, i što gura prema dijalogu, sporazumima i možda većim dogovorima, i onoga što dolazi iz State Departmenta, iz više tradicionalnog establišmenta vanjske politike koji također možda želi vidjeti pravo rješenje između Beograda i Prištine. Tako da je reizbor Trumpa mač sa dvije oštrice - na jednoj strani, to bi moglo biti početak nečega važnijeg u pogledu pronalaženja boljeg odnosa između Beograda i Prištine, a na drugoj strani, ako bude izbran možda neće više mariti za to i ovaj sporazum neće trajati. 

  • Ističete razliku između inicijativa predsjedničke administracije i State Departmenta. Šta vam onda govori prošlogodišnje imenovanje Matthewa Palmera za specijalnog izaslanika američkog State Departmenta za Balkan?

To je ozbiljno imenovanje. On ima široko znanje o regiji, služio je u Beogradu, razumije politiku zemalja, razumije prirodu odnosa Beograda i Prištine, poznaje Zapadni Balkan u smislu međunarodnih odnosa i odnosa sa vanjskim svijetom. To je ozbiljno imenovanje kojim State Department govori moramo imati nekoga ko zna regiju, ko ima glas u regiji, da zapravo pokuša provoditi politike koje su realne. Alternativa tome su drugi ljudi, koje je predsjednik imenovao, koji zahtijevaju procese koji nisu baš popularni, ne samo na Zapadnom Balkanu nego i u Evropi i drugdje. Ovo je intersantan kontrast između pojedinca i ličnosti i kako oni mogu provoditi različite politike. 

  • Ocjenjuje se da su Beograd i Priština potpisali više ekonomski sporazum u Washingtonu, ako izuzmemo vanjskopolitička pitanja. Da li on znači nešto za normalizaciju političkih odnosa između Kosova i Srbije? 

Na jednom nivou možda da, samo zbog toga što kao rezultat potpisivanja ovog sporazuma razni ljudi i različite evropske prijestolnice govore ovo je naša odgovornost i trebali bi mi raditi više, trebali bi raditi bolje i brže od SAD-a. Već znamo da postoje razgovori između dvije strane u Briselu kako bi se ponovo otvorio dijalog. U tom smislu, možda je sporazum dobar katalizator, međutim, inače ne mislim da je ovaj sporazum uopće značajan i da će se išta desiti u kratkom periodu. U njemu ništa nema snagu do sljedeće godine. U ekonomskom smislu ne mislim da znači puno, u simboličkom smislu da, sve pomaže, a u političkom smislu možda će to biti nešto što će potaknuti EU da ponovo ozbiljno uzme u obzir odnose i pokuša naći izlaz iz trenutnih problema koji postoje. 

  • Koliko ti pregovori o političkoj normalizaciji pod okriljem EU vode ka međusobnom priznanju? Mislite li da će se to desiti sa ovom generacijom političara, ovom političkom strukturom?

Da budem potpuno jasan, svi dobijamo političare koje zaslužujemo. Lideri Kosova i Srbije u velikoj mjeri predstavljaju neku volju naroda i apsolutno nema sumnje da u smislu vanjske politike i međusobnih odnosa političari koji imaju sada moć predstavljuju ono što narod želi. Možda ne u ekonomiji, možda postoje razlike u mišljenjima o načinu provođenju demokratije, slobode govora, zaustavljanju korupcije, ali u određenim aspektima ovi političari predstavljaju mainstream poglede. Pa zašto ne imati sporazum sa ovim ljudima, a ne čekati drugu generaciju. Možda zaista to može funckionisati. Možda ova generacija političara može "prodati" to javnosti. Iskustva u Srbiji su veoma interesantna. Godinama smo imali uspješne izborne kampanje Demokratske stranke koja je bila najsnažnija proevropska partija u Srbiji, koja nikada ne bi mogla postići ovaj sporazum, a onda imate "nacionalističku" stranku koja dođe na vlast i potpiše normalizaciju sa Kosovom. 

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ove stvari mogu ići u bizarnom smjeru. I mislim da nema sumnje da u suštini postoje političari i na Kosovu i u Srbiji koji bi voljeli vidjeti neko rješenje ovog problema. Radi se o pronalaženju mehanizma, načina da ne predate ono što nikada ne biste predali, naprimjer za Srbiju je to da prizna Kosovo, to je zadnja stvar koja će se desiti. Pa koji je to mehanizam koji možemo pronaći da riješimo naše razlike bez toga da koristimo tu riječ priznanje? Kosovo također ima mnogo problema u vezi sa Srbijom. Tako da je jezik bitan. Ne vidim da će se to promijeniti u kratkom roku. Da li će Evropa igrati važnu ulogu? Da, Evropa može imati važnu ulogu, ali Evropa je pokušavala da igra važnu ulogu dugo, ali nismo vidjeli bitan napredak od 2014. Gdje sada idemo, prošlo je sedam godina i Evropa nije imala utjecaj kakav se od nje očekivao. Zašto? Mislim da postoji podjela u Evropi šta bi se moglo desiti i šta treba da se desi. I dok ne bude konkretnog dogovora o tome i razumijevanja, neće biti mnogo evropskog posredovanja.

  • Slažete li se sa stavom Njemačke da bi korekcija granice u pregovorima Srbije i Kosova mogla destabilizirati regiju, a pogotovo se odraziti na Bosnu i Hercegovinu sa njenim kompleksnim uređenjem i svim problemima? 

Ovdje imamo problem. U jednu ruku imate jak argument koji kaže ako počnemo mijenjati granice u jednom dijelu Zapadnog Balkana zašto ne bismo mijenjali granice u drugim dijelovima. To je jak argument, ako ne uzmete u obzir dvije stvari. Prvo da međunarodna zajednica mijenja granice također kao dio stabiliziranja situacije. Bosna je ranjiva i ona je dijelom ranjiva jer smo je tako napravili, u smislu međunarodne intervencije, što ne znači da Bosanci nisu velikim dijelom odgovorni za ono što se desilo, ne možemo samo kriviti vanjski svijet, ali međunarodna zajednica naravno jeste imala ulogu.

Druga stvar, za koju mislim da je bitna, jeste da, ako bude napravljen dogovor o razmjeni teritorija između Kosova i Srbije, što je SAD predložio, to će desiti prema međunarodnom zakonu. To bi bio sporazum dvije suverene zemlje, to bi bio njihov izbor i ovo nije nešto što je nezakonito. Problem je što promjena granica može izazvati pobude za promjenu granica u drugim dijelovima regije, ali također postoji veliki interes velikog broja zapadnih zemalja da održe BiH u određenom stanju, jer su je takvom stvorili. 

  • Da li onda mislite da će BiH ikada postati funkcionalna država?

Ovo je tema o kojoj sam pisao, i mnogi su pisali o tome. BiH je država koja funkcioniše jer vanjski svijet želi da funkcioniše. Ako bi je napustili, ona više ne bi mogla funkcionisati politički i ekonomski. To je realnost. Postoje mnogi razlozi o tome zašto se ovo desilo i mnogi ljudi bi morali razmisliti o svojoj ulozi u stvaranju ovakve situacije. Međutim, reći da bi dogovor o razmjeni granica između Kosova i Srbije bio kraj BiH, mislim da je to pretjerano. Moramo biti veoma jasni, priznati da je BiH u situaciji u kakvoj jeste i vidjeti šta možemo uraditi da se ona izdigne iz te situacije, prije nego govoriti da ljudi ne mogu nešto uraditi jer će to destabilizirati BiH. 

  • Kako ocjenjujete izbore u Crnoj Gori i da li će oni utjecati na vanjskopolitički kurs zemlje?

Nisam ih detaljno pratio pa ne bih govorio o tome. 

  • Mislite li da je utjecaj Rusije sve jači na Zapadnom Balkanu i kako se on ogleda u stvarnosti? 

Naravno, ne postoji sumnja o ruskom ujtecaju na Balkanu i ovaj utjecaj dolazi na razne načine. Postoji historijsko-kulturni faktor koji utječe na odnose sa Srbijom i Crnom Goru, panslavizam, Pravoslavna crkva, stav 'mi smo vas podržali u Prvom svjetskom ratu'... Sva ta ideja da je Rusija naš veliki brat, da je to zemlja koja nas je čuvala u prošlosti i čuvat će nas u budućnosti. Naravno, Vladimir Putin ovo vješto koristi da bi održao bliske odnose sa onima s kojim želi takve odnose. Postoji realniji aspekt ovoga a to su ekonomske veze, investicije koje su drugačije u Srbiji, Crnoj Gori, i Sjevernoj Makedoniji, ali koje ipak predstavljaju utjecaj, bez obzira da li ulažete u turističku industriju u Crnoj Gori ili naftnu industriju u Srbiji ili druge aktivnosti u Sjevernoj Makedoniji. I naravno tu su uvijek neki aspekti strateških vojnih sporazuma koji postoje sa Srbijom, to nije u toliko mjeri, ali je značajno za mnoge zemlje. 

Mislim da ruski utjecaj ne raste, mislim da on postoji, ali pitanje je koju ulogu ima. Zašto Rusija želi imati utjecaj u regiji? I ono što kažem svojim prijateljima u Srbiji kada god sam u prilici, i veoma sam iskren u vezi toga, da, Rusija je vaš važan prijatelj ali koliko će to trajati? Ono što mislim pod tim je u kojem omjeru ste vi važni Rusiji u dugoročnom smislu. Da li je Rusija zaista strateški uključena na Zapadnom Balkanu ili je ovo nešto što je korisno Rusiji zbog različitih strateških razloga, u odnosu na Evropsku uniju, Ameriku, Kinu i druge zemlje. To uvijek pitam svoje prijatelje u Srbiji koji kažu da im je Rusija veći prijatelj od EU, Njemačke ili SAD-a. Da, ruski utjecaj je tu, ali kojoj svrsi on služi i koliko je koristan političarima u regiji da koriste takav utjecaj da balansiraju svoje odnose sa zapadnim svijetom, to je pravo pitanje. 

  • Tu je svakako i Kina koja dolazi sa svojim investicijama pred vrata EU, kao i Turska i njeni interesi. Svi oni dolaze bez politike uvjetovanosti na kojoj insistira EU ili SAD indirektno naprimjer putem MMF-a. Uz to, mnogi ocjenjuju da je Brisel svojim blagim stavom prema političarima i 'razvodnjavanjem' evropske perspektive regije doveo do jačanja drugih utjecaja. Slažete li se s ovom tezom?

Kina je naravno veliki igrač jer donosi velik novac, jer kaže mi ćemo investirati u željeznice, mi ćemo izgraditi ovaj infrastrukturni projekat, napravit ćemo vezu između Soluna i Beča. I ljudi kažu dobro, ako će ovo zaposliti ljude i ostaviti nešto što možemo koristiti, onda naravno ovo je nešto što ćemo iskoristi, pogotovo kada vidimo kako smo izostavljeni iz Evrope. I ovaj argument se također spominje u slučaju Rusije. Međutim, nemam brojke ispred sebe, ali može se provjeriti koju količinu novca daje EU a koju Kina. Naravno to je mnogo veći iznos u slučaju EU. 

Mnogo toga ima veze sa imidžom i kako se predstavlja. Kina postaje sve utjecajnija, Kina ima evropski forum "16+1", dok SAD nema takav forum nego se bavi zemljama kroz NATO i EU, ali nema "16+1" kao svoj investicioni forum, to je važna činjenica. Druga stvar, nije tačno da Kina dolazi bez uvjeta, ona traži nešto zauzvrat, jer svaka država koja drugoj državi daje pomoć od nje očekuje nešto zauzvrat u budućnosti. Ne znamo sada šta je to, ali ćemo možda saznati za pet godina. Naravno, poređenje sa EU je malo tu pogrešno, jer EU kaže ako želite da budete dio ovog kluba postoje pravila, to se odnosi na Ujedinjeno Kraljevstvo, kao i na Srbiju, nije Balkan izuzetak, to nije diskriminirajuće. Kina kaže niste dio kluba još uvijek, ali mi investiramo u vas, i forum "16+1" može postati interesantan u budućnosti, jer mogu reći ako želite da završite ovaj projekat postoje određene stvari koje trebamo od vas. Naprimjer, trebamo vašu podršku u Vijeću sigurnosti UN-a za nešto, i onda počinju političke igre. 

  • Postoji generalno mišljenje da je u prvih deset godina nakon rata, pogotovo u BiH nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kada je SAD imao glavnu ulogu postojao neki napredak u odnosu na period iza toga, kada je regija prepuštena EU.

To je politika, ono o čemu se sada raspravlja je da u slučaju Kosova i BiH ne smije biti sporazuma, promjena ili dogovora bez Amerike. U konačnici ovo je bila zemlja koja je vojno intervenirala 1995. i 1999, postavila je pravila za Dejtonski sporazum, postavila je pravila za Kosovo. To nije bila EU, i SAD će u konačnici odlučiti šta će se desiti. S druge strane EU mora raditi sav 'prljavi posao', reforme, uvjete. SAD nije uradio ništa, on je samo rekao uspostavili smo mir, postavili smo svoje snage ovdje, dali smo novac, ali sada vi raditi teški posao. To je realnost. 

  • Mislite li da je sporazum između Sjeverne Makedonije i Grčke jedan pozitivan primjer kako se mogu riješiti stvari na Zapadnom Balkanu?

Da, to je jedan pozitivan primjer kako se ogroman spor može riješiti dogovorom. Naravno, u obje zemlje mnogi se nisu s tim složili i to je nešto što će ostati predmet rasprave dugo vremena. Međutim, trebalo je 20 godina da se riješi taj problem, i trebalo je dosta stvari da se desi da dva premijera sjednu i potpišu papir koji normalizira odnose. Nisu svi bili sretni ali barem se desila normalizacija pozicija koja bi u budućnosti vodila prema boljim odnosima. Sada je Sjeverna Makedonija dio NATO-a i to donosi osjećaj da je dio međunarodne zajednice, a budućnost će donijeti nešto više.

Izvor: Al Jazeera

 

Albansko falsifikovanje i otimanje srpske istorije i kulture pokazuje prave razmere kosovskog spora

kosovo-online.com

Albansko falsifikovanje i otimanje srpske istorije i kulture pokazuje prave razmere kosovskog spora - Kosovo Online

3 minutes


Tekst objavljen u subotu na portalu "Koha ditore" u kome se bez ikakvog utemeljenja i istorijskih činjenica govori o "albanskim istorijskim spomenicima" navodeći pritom srpske manastire i crkve na Kosovu, pokazuje još jedan albanski pokušaj "prepravljanja" svoje prošlosti za šta koriste srpsku istoriju, koju žele da falsifikuju, ujedno to govori i koliki je nivo nerazumevanja i lošeg odnosa između Srba i Albanaca danas na Kosovu, poručili su na TV Pink advokat Goran Petronijević i Miloš Garić, urednik portala Kosovo Onlajn.

U tekstu Kohe, u kome se navodi i stara teza da su Srbi okupirali Kosovo, autor tvrdi da se kolevka srpskih crkava i manastira tokom vladavine Nemanjića "nije nalazila unutar Kosova", kao i da "teritorija današnjeg Kosova nije bila epicentar aktivnosti izgradnje srpskih crkava u doba Nemanjića".

Miloš Garić, urednik portala Kosovo Onlajn, kaže da pisanje prištinskog lista ne treba shvatiti naivno, ali i da je nešto tako bilo očekivano.

"Posle šoka koji se u Prištini dogodio vezano za sporazum u Vašingtonu, usledila je nova provokacija i zatezanje odnosa. Ovaj list je najstariji i važi u Prištini za jedan od najuticajnijih, i ne ide uz priču koju inače oni propagiraju. Tekst je bez utemeljenja i kada čitate shvatate kolika je dubina problema i nerazumevanja između Srba i Albanaca na Kosovu u ovom trenutku", ukazuje Garić.

Kako kaže, Srbija treba da nastavi da insistira na činjenicama i da ne dozvoli nikakvo falsifikovanje istorije.

"Oni će tek probati da ove tvrdnje plasiraju u svetsku javnost. Nalaze se u specifičnom političkom trenutku i sada im je svaka tema važna. Aljbin Kurti ima svakako radikalne odnose prema Srbiji, a u tu grupu se svrstala i Koha koja očigledno želi da dodatno poremeti odnose sa Srbijom", kaže Garić, ocenivši da Priština treba da bude pre svega zadovoljna sporazumom u Vašingtonu.

https://youtu.be/nj_CL06hQco

Advokat Goran Petronijević ocenio je da je cilj Albanaca da falsifikuju, na neki način operu, svoju istoriju i za to koriste  srpsku.

"Radi se o vrsti političke zloupotrebe nečega što je ozbiljnije od politike, a to je istorija. Oni pokazuju da im ništa nije sveto, da bi došli do cilja. Albanci peru svoju prošlost, kao devojka koja treba da se uda. Reč je o providnoj igri", objašnjava Petronijević, ocenjujući tekst koji je Koha objavila na nivou žute štampe.

"To sve prija njihovim ušima, i takve stvari oni žele da čuju",  dodaje Petronijević.

 

Стефан Немања и наше доба

politika.rs

Стефан Немања и наше доба

Епископ бачки Иринеј

5-6 minutes


Тешко да је ико могао очекивати овакву аутошовинистичку хистерију какву је изазвала најава подизања споменика великом жупану Стефану Немањи, од Бога прослављеном Светом Симеону Мироточивом, како је у именослов светих Православне цркве убележен родоначелник династије Немањићâ и једна од неколико најзаслужнијих и најзначајнијих личности српске историје. Духовни следбеници оних који су, на пример, слали људе на Голи оток, правили такозвана пасја гробља и чинили слична недела, траже од признатих уметника, научника, новинара и других да јавно осуде подизање овог споменика. Један, зачудо по презимену Поповић, јавно се заклиње да ће, чим он и његови истомишљеници преузму власт, одмах минирати споменик. Нема никакве сумње да би тако прошли и сви које он доживљава као политичке противнике. У том смислу, као саставни део истог насилничког, па и злочиначког менталитета, схватам припремање ломаче за поједине владике и сличне претње архијерејима. Да поновим, не треба ни најмање сумњати у озбиљност тих претњи, зато што је наш православни народ све то већ доживео и преживео. Пред остваривање тих претњи испречила се ипак једна реченица упућена владикама, коју је само поновио тај несрећни Поповић: „Када ми дођемо на власт..."

Ми, пак, који с радошћу очекујемо подизање споменика и освећење сваког новог храма посвећеног мироточивом светитељу српском, треба да чинимо све што Господ од нас очекује, а што је и Свети Симеон чинио, како би и наша отаџбина и било која друга земља и народ били поштеђени таквих искушења и страдања. Свако, пак, размишљање о овако опасним претњама или намерама ми, као хришћани, морамо закључити речима првог хришћанског мученика, Светог архиђакона Стефана: „Господе, не урачунај им грех овај!"

У исто време, у жељи да свој народ подсете на живот Светог Симеона, многи су ових дана добронамерно написали да је он основао прву српску државу. То није тачно, али је сигурно тачније – или макар мање погрешно – од тврђења оних који су 2004. године, поводом двовековног јубилеја Карађорђевог устанка, пласирали лажну максиму „два века српске државности". Немања је родоначелник светородне лозе и династије Немањићâ и творац потпуно независне, признате, а притом и јаке српске државе, увек присутне и живе у историјском памћењу нашега рода. Овде је прилика да укажемо на то да византијски и франачки писани извори говоре да велика и добро организована српска држава већ у 8. веку обухвата Далмацију, Србију, Босну, Паганију, Захумље, Травунију и Конавле. Ти извори сведоче о многим градовима, а не само о војним утврђењима наших предака.

У тим временима раног средњег века појављују се имена првих српских кнежева из династије Властимировића, која је предводила наш народ још у Полабљу, у данашњој Чешкој. Историјској науци су за сада позната имена српских кнежева Свевлада, Селимира, Владина, Ратимира, Вишеслава, Радослава, Просигоја и Властимира, кнеза по којем је династија названа. Та имена сведоче управо о владарском и државном континуитету код Срба од 7. до 10. века. Властимировиће, по смрти кнеза Часлава, наслеђује владарска породица Тихомировићâ, названа по Тихомиру, првом кнезу из тог рода. Године 1078, у време династије Војисављевића, кнез Миахило постаје први међународно признати српски краљ. Познат нам је ктиторски портрет краља Михаила, из 1080. године, у Цркви Светог Михаила у Стону, у данашњој Хрватској. Доба Михаиловог наследника краља Бодина врхунац је наше историје у раном средњем веку, јер је у јединствену државу успео да обухвати српске земље: Дукљу, Травунију, Захумље, Неретљане, Рашку и Босну. Овде ћемо, истичући ступање на историјску позорницу династије Вукановића, у којој ће се око 1113. године у Рибници, данашој Подгорици, родити Стефан Немања, застати и позвати све, нарочито младе нараштаје, да читају и уче о Стефану Немањи, о Светом Сави, да буду поносни на своје претке, да се моле у храмовима посвећеним Светом Симеону Мироточивом, у Београду, Ветернику крај Новог Сада, Чикагу, Подгорици, Лесковцу или Беранама, као и да се поклоне његовим светим моштима у његовој задужбини Студеници.

Напослетку, сви заједно треба да се радујемо што ћемо ускоро у Београду, после молитве у довршеном и величанственом Храму Светог Саве на Врачару, моћи да прошетамо лагано Немањином улицом до његовог споменика и да ту попијемо свеже цеђен и охлађен сок од малине из Ариља, а потом посетимо нови и његовог имена достојан Музеј Николе Тесле, највећег српског научника и једног од највећих светских научника. Први споменик Стефану Немањи, испред Музеја Николе Тесле, а подно Храма Светог Саве, биће заиста диван белег нашег времена. Сматрам да то никоме ко Српству добро мисли неће сметати. Коме ипак буде сметало, биће то показатељ његовог духовног стања и односа према сопственом народу и његовој вери, историји и култури.

Прилози објављени у рубрици „Погледи" одражавају ставове аутора, не увек и уређивачку политику листa

 

петак, 11. септембар 2020.

Londonski 'Ekonomist' o 'neobičnom zagrljaju Srbije, Kosova i Izraela'

 


Londonski 'Ekonomist' o 'neobičnom zagrljaju Srbije, Kosova i Izraela'

 

Britanski nedeljnik "Ekonomist" (The Economist) piše o "neobičnom zagrljaju Srbije, Kosova i Izraela" uz prošlonedeljno potpisivanje dokumenata o "ekonomskoj normalizaciji" u Vašingtonu.

List navodi da se retko dešava da se prepliću dve "najdugotrajniije problematične oblasti sveta Balkan s jedne, i Izrael i Palestina s druge strane, i to na miran način".

"Ali, 4. septembra predsednik Donald Tramp je telefonirao svom prijatelju (izraelskom premijeru) Benjaminu Netanjahuu, da mu kaže da je nagovorio lidere Srbije i Kosova nekada delova iste zemlje, a sada smrtnih neprijateljia, da srdačno zagrle Izrael".

"Ekonomist" piše da će "obe balkanske zemlje, ne hajući za politiku Evropske unije čijem se članstvu nadaju, priznati Jerusalim kao glavni grad Izraela".

"Nejasno je kako je Tramp nagovorio te dve balkanske zemlje na to", piše nedeljenik jer su, kako navodi, "njhovi lideri bili u Beloj kući da potpišu ekonomski sporazum koji su isposlovale SAD, izazivajući bol Evropske unije koja odvojeno pokušava da te neprijatelje ubedi da postignu medjusobni dogovor".


View article...

понедељак, 7. септембар 2020.

Ambasadorka Kurjak: Dokument iz Vašingtona nije obavezujući, nepotreban spor s Rusijom

 

Ambasadorka Kurjak: Dokument iz Vašingtona nije obavezujući, nepotreban spor s Rusijom

 

Bivša ambasadorka Srbije u Rusiji Jelica Kurjak izjavila je danas za Betu da dokument koji je predsednik Aleksandar Vučić potpisao u Vašingtonu nije obavezujući jer se ne radi o medjunarodnom sporazumu koji bi bio ratifikovan u organima zakonodavne vlasti.

"Skup u Vašingtonu je još jednom potvrdio da mi nemamo državne institucije koje rade svoj posao i da su svi naši i unutrašnji i medjunarodni odnosi svedeni na izrazitu personalizaciju politike koju zastupa Aleksandar Vučić", kazala je Kurjak.

Ambasadorka je navela da Srbija, kao ni njena delegacija u Vašingtonu, nije znala sadržaj dokumenta, jer o tim stavkama se nije raspravljalo u Skupštini Srbije ili u bilo kojem drugom nadležnom državnom organu.

"Dobili smo gotova rešenja koja nisu obavezujuća, jer se ne radi o medjunarodnom sporazumu koji bi bio ratifikovan u organima zakonodavne vlasti sva tri subjekta koja su potpisala dokument, odnosno dva subjekta pošto se govori da Amerika nije ništa potpisala", ocenila je ambasadorka.

Podsetila je da je pre odlaska Vu;i'eve delegacije u Vašington rečeno da je sporazum ekonomskog karaktera, "medjutim dobili smo dokument u kojem se nalazi nekoliko političkih tačaka o kojima uopšte nije razgovarano".

"To je veoma čudno, i nama sada treba da se objasni zašto Srbija prebacuje ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalim i zašto je napravljen tako veliki ustupak Donaldu Trampu koji prema svim analizama ima velike probleme u spoljno-političkom sektoru u kampanji za predsednika Sjedinjenih Američkih Država (SAD)", kazala je Kurjak.

Ona je ocenila da dogovori u Vašingtonu mogu da doprinesu poboljšanju ekonomske saradnje Beograda i Prištine, ali mogu da imaju i negativne posledice na saradnju za zemljama članicama Arapske lige, kao i sa Turskom, koje su već kritički reagovale na odluku da se srpska ambasada premesti u Jerusalim.

Jelica Kurjak je istakla da je u ovom trenutku najvažnije kako će na skup u Vašingtonu reagovati Rusija.

"Rusija je stalna članica Saveta bezbednosti i njoj je zaista stalo da se poštuje Rezolucija 1244, što je ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov i potvrdio u jučerašnjem telefonskom razgovoru s predsednikom Vučićem. Lavrov je Vučiću stavio do znanja da Rusija neće odustati od svoje pozicije prema Kosovu i dobrih odnosa sa Srbijom", kazala je ambasadorka.

Na pitanje Bete kako komentariše medjusobno prozivanje na društvenim mrežama izmedju Marije Zaharove i Aleksandra Vučića i njegovih saradnika, Kurjak je kazala da se radi o "neprimerenom dnevno-političkom gafu".

"Zaharova je visoko pozicionirani činovnik ruskog Ministarstva spoljnih poslova i ona sigurno nije objavila te fotografije i komentar bez prethodnog odobrenja svojih pretpostavljenih. Reakcija naših zvaničnika je bila 'brutalna', bez prethodnog razgovora s Lavrovom, što je takodje bilo pogrešno", ocenila je ambasadorka.

Dodala je da je Rusija veoma ozbiljna, kredibilna zemlja, potrebna Srbiji, a da je način na koji se iz Beograda reagovalo na post Zaharove bio nepotreban, "jer se sa Rusijom prave strateški dogovori".

Na pitanje Bete o tome kako komentariše to što se u dokumentu iz Vašingtona ne pominje Rezolucija Saveta bezbednosti UN 1244, Jelica Kurjak je kazala da se predstavnici vlasti u Srbiji već duže vreme ne pozivaju na Rezoluciju 1244.

"Mi u ovom trenutku ne znamo zašto se Rezolucija 1244 ne pominje, ni da li je u Vašingtonu razgovarano na tu temu. Ako se već duže vreme ne spominje Rezolucija 1244, onda to možda nagoveštava da smo spremni na neke druge korake", smatra ambasadorka.

Ambasadorka Kurjak je podvukla da Rezoluciju 1244 i ostanak Kosova u sastavu Srbije brani samo Rusija, "de fakto, temeljno i principijelno".


View article...

недеља, 6. септембар 2020.

Bofl diplomatija

danas.rs

Bofl diplomatija

Piše: Jovan Rajić

9-11 minutes


Konačno smo dočekali potpisivanje famoznog i dugo najavljivanog sporazuma između prištinske i srpske delegacije u Vašingtonu, koji smo svi iščekivali, više sa neizvesnošću i zebnjom, nego sa nestrpljenjem.

06. septembra 2020. 14.22

Foto: Pixabay/Sakurayim

Ovo pre svega jer niko u Srbiji nije imao uvid o čemu će se uopšte pregovarati u SAD, sa kim će se tačno razgovarati i da li će epilog svega biti potpisivanje nekog pravno obavezujućeg dokumenta koji bi, na ovaj ili onaj način, značio priznavanje Kosova kao države od strane Srbije.

Na kraju, čini se, ništa epohalno nije se dogodilo, osim što je američki predsednik ugrabio priliku da sebi pred izbore ubere još koji poen u jevrejskoj i LGBT zajednici, a da za američku ekonomiju sklopi dobre poslove kada je u pitanju infrastruktura na Kosovu i upravljanje čuvenim Gazivodama (ipak je, izgleda, dao Gazivode). Prištinska delegacija dobila je priznanje od Izraela i obećanje Srbije da u narednih godinu dana neće lobirati za nova povlačenja priznanja (što je u prethodnom periodu, treba to priznati, činjeno relativno uspešno) i sprečavanje članstva Kosova u međunarodnim organizacijama.

Srbija je, kao i obično kada je u pitanju ova vlast, bila kolateralna šteta, a njeni interesi ostali su u senci, sada već tradicionalnog, ličnog odnosa poštovanja i divljenja koji predstavnici svih velikih sila osećaju prema našem Predsedniku. Ovaj put, dobio je hemijsku olovku kojom lično Tramp potpisuje sve akte (pokloniće je Danilu), ključeve od Bele kuće (da može da dođe kad god poželi) i 15 minuta nasamo sa Trampom (da može da se hvali pred „ružičastim" i „marićevskim" auditorijumom). A šta je dobila Srbija ?

No, da krenemo redom. Sve je počelo kada nam je Predsednik saopštio da putuje u Vašington na pregovore sa prištinskom delegacijom, sa zebnjom, ali uz snažnu poruku da predaja nikada nije bila opcija za Srbiju (ovo mu je valjda neko savetovao da konstantno ponavlja i i on to neumorno i neumereno i čini). Takođe, rečeno nam je i da smo „10 puta spremniji" od prištinske delegacije i da ne zna sta je tačno agenda za sastanak u Beloj kući, ali da će se on, kao i uvek, junački boriti za naše interese.

Razuman čovek bi prvo postavio pitanje kako je upoznat sa spremnošću protivničke ekipe i na koji je tačno način kvantifikovao koliko smo puta spremniji od njih, ali to njegovim navijačima svakako nije previše bitno. Dodatno, za sastanak kućnog saveta stambene zgrade u Rakovici, prilikom lepljenja obaveštenja o njegovom održavanju na ulazna vrata zgrade, istakne se agenda sastanka i pitanja o kojima će se tom prilikom diskutovati (ovo znam iz prve ruke, živeo sam tamo). Da li bilo ko razuman veruje da se za sastanak u Beloj kući, sa predsednikom najmoćnije države na svetu, unapred ne znaju sve teme o kojima će se diskutovati, do tančina ?

Međutim, i pored ovako puno nepoznanica, Vlada Republike Srbije usvojila je deklaraciju kojom „šefu", što bi se reklo „na slepo", pruža snažnu podršku „u veoma teškim i kompleksnim razgovorima koje vodi u Vašingtonu u najboljem interesu svih građana", napominjući da su ovo vremena u kojima je potrebno pokazati jedinstvo. Kao da su to čuli, na jednom beogradskom kružnom toku spontano su se okupili i simpatizeri Predsednika republike, pružajući mu takođe blanko podršku za sve napore koji ga očekuju, složno poručujući Vučić = Srbija !

Ovako osokoljen, uz političku i narodnu podršku, predsednik je okupio četvoročlanu delegaciju i krenuo na sudbonosne pregovore preko okeana. A šta se događalo u Vašingtonu ?

Bilo je mučno gledati u četvrtak uveče kako naša delegacija u travi do kolena stoji na kružnom toku (opet kružni tok) u blizini Bele kuće i daje izjave za zabrinuti narod u otadžbini.

Glavna dilema oko sporne tačke 10 i šumovi u komunikaciji na liniji Vašington-Beograd, Grenel koji demantuje sve što predstavnici naše delegacije izjave, a oni, nesretnici, samo što mu ne kažu: „Pa ćuti čoveče, to mi moramo tako da predstavimo kod nas, nije važno šta tu piše i o čemu mi pričamo ovde, važno je kako mi to tamo prodamo". Bofl diplomatija kvazi diplomata, neko bi rekao. Na momente komično, ali pretežno tragično; ipak su oni tamo predstavljali ovu zemlju.

Ovde je svakako prednjačio Siniša Mali, koji je u sred sastanka izašao (valjda do toaleta), i tom prilikom novinarima saopštio kako se predsednik unutra bori nadljudskim naporima, „a da li će izdržati – videćemo", kao lekar koji nakon operacije na otvorenom srcu porodici pacijenta saopštava da su lekari učinili sve što je do njih. A ako i kojim slučajem de facto ili de jure priznaju nezavisnost Kosova – krivi su Koštunica, Tadić, Đilas, svi osim njih, koji su, ako se podsetimo 1999. godine sve ovo i zakuvali (kada kažem „oni", mislim na stranku preteču ove današnje koju svi oni predstavljaju, inače, crni deo tadašnje crveno-crne koalicije).

Predsednik je napomenuo u više navrata da u prethodnih 40, 50 godina niko iz Srbije nije imao priliku da sa američkim predsednikom ima bilateralni susret i da će to za njega biti velika čast. Ako odete na google i otkucate npr. „Đinđić i Buš", prvo što će Vam izaći je slika pokojnog Predsednika srpske Vlade, koji sa tadašnjim Predsednikom SAD u srdačnom razgovoru i sa osmehom na licu, zavaljen u fotelju (ne na hoklici) sedi i razgovara, stiče se utisak, o neobaveznim temama na početku (neformalnom delu) razgovora. Postavlja se pitanje, na koja verovatno psiholozi mogu da daju odgovor, iz kog razloga sadašnji Predsednik države ima potrebu da zaobilazi istinu čak i kada su u pitanju ove lako proverljive stvari i šta nam sve ne govori ili pogrešno interpretira, a u šta nemamo uvid.

Moram se, pred kraj osvrnuti i na sastav delegacije. Desna ruka u pregovorima predsedniku, bio je dokazani kradljivac intelektualne svojine, inače, po struci ekonomista Siniša Mali. Pored njega, u delegaciji je bio i Marko Đurić, diplomac privatnog Fakulteta za pravosuđe i privredu u Novom Sadu (???), kao i Marko Čadež, koji je prema dostupnim informacijama zvanje dipl. menadžera stekao na „Akademiji za marketing i komunikacije" u blizini Frankfurta.

Neko je na tviteru lepo primetio da je svojevremeno Slobodan Milošević (ne zaboravljajući ovde sve njegove grehe prema svom i drugim narodima) u svojim delegacijama ovog tipa uvek i bez izuzetka imao iskusne i školovane diplomate, kao i doktore pravnih nauka, profilisane za međunarodne odnose i međunarodno pravo. Vojislav Koštunica, doktor pravnih nauka, je za pitanja Kosova imao pomoć Slobodana Samardžića, još jednog doktora – političkih nauka, a Boris Tadić iskusnog diplomatu Dušana Batakovića, inače doktora sa Sorbone.

Vućiću eksperti nisu potrebni. On ih prezire. Oni imaju znanje, karakter i dostojanstvo. Znaju da povuku crtu i kažu „Ne, preko ovoga ne idemo". Sve što on ne poseduje i ne sme da uradi. Zbog toga je važno da u njegovoj delegaciji samo on govori i on se za sve pita, a da ostali članovi iste, u svakom smislu inferiorni u odnosu na njega, prave masu i ne postavljaju previše pitanja. Ovo poslednje važi i za novinare kojima je okružen i koje sa sobom vuklja levo-desno, razvlačeći kamere i mikrofone po trgovima i parkovima svetskih metropola, sve zajedno praveći jednu cirkusku predstavu koja ne priliči bilo kojoj ozbiljnoj državi. Ali to je priča koja je već poznata i ispričana više puta i na kojoj se ne vredi preterano zadržavati.

Konačno, Predsednika je u neku ruku bilo tužno gledati kako u „magarećoj klupi" potpisuje sporazum koji mu je serviran i kako, kao student prve godine fakulteta sedi na hoklici ispred Trampa, molećivo ga gledajući i nadajući se prelaznoj oceni. Ipak on, kakav god bio, tamo pod našom, srpskom zastavom, predstavlja ovu zemlju i nešto potpisuje u naše ime. On za to očekuje našu blanko podršku, bez da nas obaveštava o čemu se konkretno radi, tražeći da ga u tome podržimo bezrezervno, kao što je to učinila tehnička Vlada ili oni nesretnici sa beogradskog kružnog toka.

Ta ista Vlada apeluje na JEDNISTVO svih institucija i aktera. Kažu, sada nam je potrebnije nego ikad. I ja se slažem. Ali, možda je o tome trebalo da misle pre nego što su razvalili i obesmislili sve institucije, a sve ostale relevantne političke aktere i nezavisne intelektualce koji se sa njima ne slažu, satanizovali i obeshrabrili da se bilo gde pojave i iznesu svoj stav, a čitavu zemlju polarizovali do granice pucanja, usadivši u ova dva pola međusobnu mržnju i netrpeljivost, imanentnu sukobljenim stranama u građanskim ratovima. Ne gospodo, ovu čorbu koju ste zakuvali, sami ćete morati da kusate. Da ne kažem onu „sam pao, sam se razbio", jer se iskreno nadam da na kraju ove njihove avanture nećemo završiti razbijeni. Nadam se, ali strahujem. 

Autor je advokat