"Dečko koji isporučuje" ili otpisan kao Tadić - KoSSev
9-11 minutes
Dušan Janjić u kolumni +381
Piše: Dušan Janjić
Šalja s pravom ukazuje na šansu koju za izlazak iz naše "talačke krize" predstavlja promena predsednika SAD. Šalja primećuje i da će novom predsedniku SAD "najverovatnije trebati da potroši par godina, možda čak i ceo svoj četvorogodišnji mandat, kako bi koliko toliko vratio u normalne tokove, ili u normalnu funkcionalnost, administraciju jednog američkog predsednika". Zaista, Tramp je došao na vlast u SAD na talasu jačanja populizma širom sveta. Tramp je pokušao da rešenje problema koje donosi globalizacija nađe u ekonomskom nacionalizmu. „Amerika pre svega!" i „Učinimo Ameriku ponovo velikom" mantre su za privlačenje nacionalista, izolacionista i protekcionista.
Sa pobedom desnog populizma u SAD i dolaskom Trampa na vlast, došlo je do prave pometnje u EU. Vodeće zemlje EU nisu bile spremne da prihvate Trampovo "priorodno savezništvo" koje je trebalo da partnersku saradnju, koja je bila osnov evro–atlantske saradnje posle drugog svetskog rat, zameni „vođstvom SAD" odnosno upravljanjem EU iz Vašingtona.
Trampova administracije je nastojala da marginalizuje uticaj EU u evro–atlantskim poslovima, a i u geopolitici. Ova politika je pasivizirala NATO koji nije uspeo da odgovori na izazov Erdoganove politika da upotrebljava svoju vojsku, članicu NATO, prevashodno po sopstvenoj proceni. Uz to, tesna saradnja Rusije i Turske značjano je narušila rezultate sankcija koje su EU i najveći broj država članica NATO nametnule Rusiji zbog njenog vojnog intervenisanja u Ukrajini.
Tramp je svoje viđenje „američkog vođstva"preneo i na Pacifik – oblast izuzetno važnu za SAD. Pokušaj uspostavljanja „velikog istorijskog otvaranja Severne Koreje" rezultirao je snažnom političkom propagandom i medijskom kampanju ali ne i promenom politike Severne Koreje. Neartikulisana politika SAD upustila se u mnoge avanture, pa i u odmeravanja moći sa Kinom. Tako je Tramp u vezi sa pandemijom kovid-19 optužio Kinu za zaveru i zločine protiv svetskog zdravlja. Istovrmeno, Kina je sledila svoju geopolitiku „Jedan pojas, jedan put" i dodatno osnažila poslovnu saradnju sa Azijom odosno priključila se stvaranju nove zajednička zona ekonomske saradnje (Regional Comprehensive Economic Partnership – RCEP).
Kina je iskoristila i nemoć Trampove administracije u susret izazovu koji je za nju predstavljao Iran i omogućila sebi značajno snabdevanje energentima ali i indirektno energetsko povezivanje preko budućeg južnog gasnog koridora sa Azerbejdžanom, Rusijom, Turskom i potom EU.
Sve u svemu Trampova politika se svela na reaktiviranje ratova kao mehanizama preraspodele moći i kapitala. U ovoj kockarskoj igri EU, Rusija, zemlje Bliskog istoka i centralne Azije, Kina pa i čitav Pacifik, uspostavljaju međusobno ad hoc savezništvo koje ponekad i isporuči nekome nešto, ali pre svega na teret treće strane. Takva situacija ugrožava budućnost SAD uticaja u ovim delovima sveta. Stoga će administracija novoizabranog predsednika SAD Bajdena (Joe Biden) imati pred sobom izuzetno težak zadatak resetovanja evro–atlantske saradnje, nove geopolitike i odnosa prema Pacifiku, Aziji kao i Kini.
Bajdenov posao biće otežan i posledicama Trampove unutrašnje politike odnosno porastom desnog populizma u SAD, Evropi, Brazilu, Indiji i širom sveta.
Kad se sve sabere i oduzme novi predsednik SAD će imati mnogo posla jer ima mnogo problema u kojima bi trebalo da pokaže svoju snagu isporučivanja odnosno da je Deliveri Boy. Valja imati na umu i činjenicu da Bajden i SAD nemaju niti mogu da imaju rešenje za sve probleme koji pritisakju svet i SAD. Rešavnje problema je i na onima koji su ih stvarali i koji ih održavaju. U našem slučaju, na vođstvima Srbije i Kosova.
Kako je napisao Šalja, "Bajdenu će jedan od glavnih spoljno-političkih prioriteta biti obnova narušenih trans-atlantskih odnosa sa Evropom, sa EU odnosno sa vodećim državama EU ali i sa NATO". U slagalici ili trijadi SAD – EU – NATO postaju važni odgovori na "nedovršene poslove" (u BiH i Kosovu) ali i strateški zadatak Vašingtona kakav je širenje NATO na čitavu Evropu, te i na Zapadni Balkan. Zbog toga su, na primer u Beogradu, uključeni mnogi alarmi ali je oživelo i sećanje na tragične posledice "Miloševićevog gambit-a" odnosno pogrešnog izabora poteza u igri na geopolitičkoj šahovskoj table. Jedan od tih alarma opominje da su pred Srbijom godine koje će pokazati da li je vojna neutrlnost održiva.
S druge strane SAD, EU i NATO su suočeni s problemom održavanja ravnoteže između štapa i šargarepe, odnosno pridruživanje EU i NATO, što su izabrali kao metod kada je reč o Srbiji i u Kosovu. Sadašnji odnos Srbije i NATO je određen Rezolucijom o teritorijalnom integritetu Srbije, koju je usvojila Narodna skupština Republike Srbije decembra 2007. godine, a čija tačka 6. glasi: „Zbog ukupne uloge NATO pakta, od protivpravnog bombardovanja Srbije 1999. godine, bez odluke Saveta bezbednosti UN, do aneksa 11 odbačenog Ahtisarijevog plana, u kome se određuje da je NATO 'konačan organ' vlasti u 'nezavisnom Kosovu', Narodna skupština RS donosi odluku o proglašavanju vojne neutralnosti Republike Srbije u odnosu na postojeće vojne saveze do eventualnog raspisivanja referenduma na kojem bi se donela konačna odluka o tom pitanju".
Od tada do danas, posotoji svojevrsna konfuzija u tumačenju vojne neutralnosti. Sama Rezolucija ostavlja mogućnost priključenja nekom od vojnih saveza. Uz to, politčko rukovodstvo nije učinilo ni jedan korak za priznanje vojne neutralnosti od strane drugih država ili međunarodnih organizacija.
U stvarnosti Srbija je partnerski odnos sa NATO-om uspostavila pristupanjem programu Partnerstvo za mir (14. decembra 2006. godine) i od tada prošla sve potrebne faze na putu ka punoprvnom članstvu. Nedostaje samo Izjava o spremenosti za punopravno članstvo. Takođe, Srbija je kandidat za punopravno članstvu u EU koje podrazumeva i poštovanje Evropske bezbednosne i odbrambene politike.
Ograničavajući faktor vojne neutralnosti Srbije predstavljaju i karakteristiku regiona u kome se nalazi. Pet od osam zemalja sa kojima se Srbija graniči članice su NATO-a, dok su dve na putu članstva. Četiri od njih (Mađarska, Rumunija, Bugarska i Hrvatska) članice su EU, pri čemu ni jedna od njih nije postala članica EU a da prethodno nije postala članica NATO. Situacija u BiH je, imajući u vidu suprotstavljene stavove dva entiteta, konfuzna kao i stanje u odnosima Srbije i Kosova. To samo po sebi opravdava pitanje da li će Srbija moći da bude izuzetak od pravila i da uđe u pregovore i postane članica EU, a da prethodno nije postala članica NATO.
Kada je reč o odnosima Kosova i Srbije Bajden je tu "veteran u svakom pogledu", piše Šalja. On je nesporni znalac i autoritet u ovim pitanjima kao i neki od njegovih najbližih saradnika, počevši od Antonija Blinkena, budućeg državnog sekretara. Oni na raspolaganju imaju većinu od onih par desetina diplomata i eksperata koji se bave porblemom Zapadnog Balkana u Vašingtonu.
Uz to, kad se uzme u obzir da, kada je u pitanju odnos Vašingtona prema Zapdnom Blaknu,Kosovu i Srbiji, ali i Briselskom dijalogu, ne treba očekivati dramatične promene. Da podsetim, Tramp je po ovom pitanju sledio najavu Bajdena iz 2016. godine i imenovao specijalnog predstavnika za zapdni Balkan (Palmera) i u strateško – političkom smilsu, na iznenađenje mnogih u Prištini i naročito u Beogradu, sačuvao kontinuitet u odnosu na svoje prethodnike (Klintona i Obame). Štaviše, opet na iznenađenje mnogih u Prištini i Beogradu, on je otišao korak dalje u odnosu na nasleđe administracije Obame, ističući u svojim pismima Tačiju i Vučiću da bi dijalog Kosova i Srbije trebalo zaključiti "međusobnim i verodostojnim priznanjem". Bajden je tokom svoje predizborne kampanje ponovio stav Trampa uz dodatak da međusobno priznanje Kosova i Srbije mora uvažiti sadašnje granice ove dve države.
Iz svega ovog proizlazi da se neće dugo čekati i da će započete konsultacije na liniji saradnici novog predsednika, Berlina i Brisela, dovesti do usaglašavnja jednog glasa i da će se s njima vođstva Srbije i Kosova suočiti već početkom iduće godine.
Pri tom, za razliku od Šalje, nisam siguran da je Bajdenovom stavu „slažemo se da se ne slažemo" istekao rok trajanja. Pre će biti da će se ovaj stav biti osnova zajedničkog stave SAD, EU i NATO kako bi se ostvario prvi, zaista istorijski korak a to je "puna normalizacija odnosa". Nema razloga da SAD odustanu od svoje politike upravljanja krizom i da požure kao "krajnjem cilju". Moguće je da će određenje pune normalizacije, u sveobuhvatnom sporazumu, biti instrument usopostavljanja održivog rešenja koje više neće zanemarivati bezbednosnu saradnju.
Danas, izgleda da će sa Bajdenovom administracijom ojačati podrška i insistiranje na sradanju u trouglu SAD – EU – NATO što donosi i saradnju na izgradnji strategije izlaska iz krize odnosno, u slučaju EU na European Green New Deal, a u slučaju Srbije – NEW Deal Srbija. Za to je potrebna promena političkog obrasca mada pitanje je da li to mogu da dosegnu sadašnji pregovarači. Zapravo, pred nama su meseci i godine koje će jasno pokazati ko je „Dečko koji obećava", a ko je „Dečko koji isporučuje". Oni kojima se dokaže da je "Dečko koji ne isporučuje" biće, poput Borisa Tadić, otpisani.
Comments
comments
Preuzimanje i objavljivanje tekstova sa portala KoSSev nije dozvoljeno bez navođenja izvora. Hvala na poštovanju etike novinarske profesije.
Нема коментара:
Постави коментар