Претражи овај блог

субота, 28. мај 2022.

Zašto Kisidžner daje dva meseca za dogovor o Ukrajini?

standard.rs

Zašto Kisidžner daje dva meseca za dogovor o Ukrajini?

Драган Бисенић

19-24 minutes


Nedavne Kisindžerove reči mnogi su doživeli kao poziv Zapadu da pritisne Ukrajinu da popusti pred zahtevima Moskve. Kisindžerov odnos s Putinom izuzetan je u mnogim aspektima

Kada ste, poput Henrija Kisindžera, svedok istorije skoro celog veka, a aktivno uključeni u njeno oblikovanje skoro 60 godina, onda ni ratovi koji na prvi pogled izgledaju nemogućni, niti njihova dramatizacija, ne primoravaju vas da se povučete bez volje i nade u mogućnost sporazuma, dogovora i diplomatskog rešenja. Ili kao što to sažima lokalni optimistički fatalizam: „Nikada nije bilo, da nije nekako bilo". Uvek se nađe neko rešenje.

Bilo je, stoga, neophodno da se pred biznis, političkom i nevladinom elitom u Davosu pojavi jedan stogodišnjak da ih podseti da je diplomatsko rešenje uvek nadmoćno nad svim drugim opcijama u sukobu i da, na kraju krajeva, i pobede i porazi u ratu moraju da se verifikuju za diplomatskim stolom.

U ovim mesecima, više nego ikada ranije, važi njegovo zapažanje koje je izrekao pre pedeset godina u razgovoru s tadašnjim britanskim premijerom, lordom Kalahanom. Na pitanje kakav će biti XXI vek, Henri Kisindžer je rekao: „Biće okrutan i biću srećan što neću morati da budem svedok u njegovom najvećem delu." Bio je samo dopola u pravu. Kisindžer je i u trećoj deceniji 21. veka i dalje aktivan, a svet je doista brutalan. I postaje sve brutalniji.

Henrija Kisindžera, koji je u petak, 20. maja, napunio 99 godina, s razlogom smatraju „patrijarhom svetske diplomatije". On je svestan da bi tekući sukob između Rusije i Ukrajine mogao da preoblikuje svet kakav poznajemo i zbog toga kaže da bi „sve strane trebalo da počnu mirovne pregovore u naredna dva meseca". Za Kisindžera centralno pitanje svetskog poretka i međunarodne diplomatije jeste izgradnja i očuvanje ravnoteže. A sukob Rusije i Ukrajine, a onda odgovor Zapada, udaljava svet od ravnoteže, a posebno od one koju na umu ima Kisindžer.

Kao trajni savremeni apologeta Meterniha, Kisindžer nastoji da ponovo stvori svetski poredak – novu Svetu alijansu – na osnovu konzervativnih vrednosti, iako je on sam poricao direktne analogije sa Meternihom. Svojevremeno je kao savetnik za nacionalnu bezbednost američkog predsednika Niksona činio sve da spreči zbližavanje Sovjetskog Saveza i Kine „ukrštanjem sporazuma sa obe komunističke sile". Danas, odnos SAD, Rusije i Kine Kisindžer smatra presudnim za budućnost američkog vođstva u svetu i za buduću svetsku ravnotežu.

Kisindžerovo pravilo je jednostavno: SAD moraju da imaju bolje odnose sa Moskvom i Pekingom nego što ih Peking i Moskva imaju među sobom. Savremena forma ove jednačine, međutim, porazna je po SAD: ne zna se s kim Vašington ima gore odnose, da li s Moskvom, da li s Pekingom. Sve to podseća na šezdesete prošlog veka kada je dotadašnji američki „establišment" počeo da nestaje sa istorijske scene, a pojavili se „tuđinci" poput Kisindžera, koji su preuzeli uzde spoljne politike.

U nedavnom razgovoru za Fajnenšel tajms, na pitanje da li bi u geopolitičkom interesu Amerike bilo da podstakne veću distancu između Rusije i Kine, Kisindžer je rekao:

„Geopolitička situacija na globalnom nivou će doživeti značajne promene nakon završetka rata u Ukrajini. Nije prirodno da Kina i Rusija imaju identične interese za sve predvidive probleme. Ne mislim da možemo da stvorimo moguće nesuglasice, ali mislim da će ih stvoriti okolnosti. Posle ukrajinskog rata, Rusija će morati da preispita svoj odnos prema Evropi i NATO-u. Mislim da nije mudro zauzeti suprotstavljenu poziciju prema dva protivnika na način koji ih međusobno približava. Kada jednom prihvatimo ovaj princip u našim odnosima sa Evropom i u našim unutrašnjim diskusijama, mislim da će nam istorija pružiti prilike u kojima možemo primeniti diferencijalni pristup. To ne znači da će Kina i Rusija postati intimni prijatelji Zapada, već da po konkretnim pitanjima, kako se ona pojave, ostavimo otvorenom mogućnost drugačijeg pristupa. U periodu koji je pred nama, ne bi trebalo da Rusiju i Kinu spajamo kao sastavni element."

Real-politika i medijsko doba

Kisindžerove ideje izgleda nisu naišle na tvrde uši ili neplodnu zemlju. Ruski ministar spoljnih poslova Segej Lavrov istog dana dao je neku vrstu odgovora koji u diplomatskom vokabularu ukazuje na mogućnost obnavljanja ruskih odnosa sa Zapadom, iako je on izrečen u formi odbijanja. „Zapad kao prvo mora da prihvati da Rusija postoji", rekao je Lavrov. „Rusija nije nestala i uveren sam da će svake godine biti sve jača. Isto tako, Zapad mora da ponudi nešto novo u vidu obnavljanja odnosa. Kada se to dogodi, onda će Rusija o svemu razmisliti."

Kisindžerova uloga u Niksonovoj Beloj kući (1968-1974), označila je enormnu promenu u prirodi američkog establišmenta, koji se u prošlosti ponosio sada arhaičnim shvatanjem da su karakter i integritet važniji od briljantnosti i originalnosti. Veće dobro vladajuće klase, što je naravno značilo i veće dobro zemlje, bilo je važnije od samonapredovanja. Kisindžerov uspon na vlast, njegova sposobnost da se preoblikuje i prilagodi, njegovo kultivisanje novinara, predstavljali su nešto drugo, nešto savremeno, drugačiju vrstu čoveka koji je igrao po drugačijim pravilima u novom, medijski vođenom dobu.

Njegov uspeh je označio kraj „establišmenta" kakav je postojao u prošlosti, onog o kome su pisali Ričard Rover i Džon Kenet Galbrajt, a koji je podrazumevao grupe ujedinjene ne samo određenim ciljevima i idealima već i nepromenljivim pravilima ponašanja. Štaviše, to je označavalo i dolazak novog etosa: karakter i tradicionalni standardi lojalnosti više nisu, kao ranije, bili neophodni; i što je još važnije, oni se sada mogu posmatrati kao slabost. Što je čovek bio odaniji, to ga je prošlost više opterećivala.

Američki predsednik Ričard Nikson i državni sekretar Henri Kisindžer tokom razgovora u Beloj kući, Vašington, 01. oktobar 1973. (Foto: Wikimedia/Flickr/The Central Intelligence Agency)

Najviša tačka prethodnog establišmenta verovatno je bila 1960. i izbor Džona Kenedija za predsednika SAD. Vijetnam je došao kao bujica u kojoj je tadašnji establišment izgubio nešto veoma važno: verovanje običnih Amerikanaca da on poseduje retku stručnost koja je nedostajala onima plebejskog porekla. Vijetnam je, između ostalog, otkrio i da je establišment slabo informisan o ogromnim područjima zemljine kugle, koja su, pored ostalih, uključivala i Kinu. Elitu su, naime, činili ljudi koji su gledali ka Evropi. Oni su Vijetnam smatrali suštinski perifernim i napravili su fatalnu grešku ne razumevajući ne samo neefikasnost američke tehnologije, već i snagu koje je pokretala njihove protivnike. Ove pogrešne računice su skupo koštale i njih i klasu koju su predstavljali.

Kisindžer se pojavio kao enciklopedija novih znanja i proverene istorije. Znao je da otkrije Rusiju iz Svete alijanse, vidi da je ona važna i u boljševičkom obliku, a još važnija pored najstarije svetske civilizacije koja je takođe prigrlila komunizam. Malo je reći da tada u Americi nije bilo nikoga ko je mogao da formuliše i ponudi novo rešenje, a koje ne bi stajalo na standardnom klišeu konfrontacije s komunizmom. Istina, okaljani i odbačeni predsednik Ričard Nikson imao je razumevanja za novi prilaz, toliko da je sebi pripisivao i ideju za put u Peking.

Skepsa prema idologiji

Februara ove godine obeležena je 50. godišnjica Niksonove posete Kini. To je bio veliki pomak u Hladnom ratu: Kina je odvojena od Rusije. Od tada su se stvari okrenule za 180 stepeni, sada su Rusija i Kina ponovo u veoma bliskim odnosima.

Pre desetak dana u razgovoru sa urednikom Fajnenšel tajmsa, Kisindžer je rekao da je u vreme „otvaranja Kine", Rusija bila glavni neprijatelj, „a naši odnosi s Kinom bili su otprilike onoliko loši koliko su mogli biti": „Naš stav u otvaranju prema Kini bio je da, kada imate dva neprijatelja, nije mudro tretirati ih potpuno isto. Ono što je dovelo do otvaranja prema Kini bile su tenzije koje su se autonomno razvile između nje i Rusije. Bivši šef države Sovjetskog Saveza Leonid Brežnjev nije mogao da zamisli da bi Kina i Sjedinjene Države mogle da se približe. Ali Mao je, uprkos svom ideološkom neprijateljstvu, bio spreman da započne razgovore. U principu, sadašnji kinesko-ruski savez je protiv stečenih američkih interesa, ali je sada uspostavljen. Ipak, meni ne izgleda kao da je to suštinski trajna veza", rekao je Kisindžer.

Govoreći o usponu Kine, Kisindžer se osvrnuo i na svoje iskustvo u pregovorima sa Pekingom: „Kada smo otvorili diplomatske odnose sa Kinom 1970-ih, uradili smo to sa osećajem da započinjemo trajnu vezu. Tada je bilo sasvim drugačije. Danas, Kina je moćna sila sa značajnim ekonomskim i strateškim interesima. Kako će SAD i Kina voditi svoje odnose u narednim godinama zavisiće od strpljenja i diplomatije njenih lidera."

Henri Kisindžer je sugerisao i da današnji suprotstavljeni aspekt odnosa SAD i Kine treba ublažiti i da treba slediti zajedničke interese. „SAD moraju shvatiti da su strateške i tehničke kompetencije Kine evoluirale", kaže on, i da „diplomatski pregovori moraju biti osetljivi, bazirni na realnosti i da treba da jednostrano teže miru."

Kisindžera je je upravo približavanje s Maovom Kinom naučilo skepsi prema vrednostima ideologije u spoljnoj politici i učvrstilo u stavu da zajednički interesi mogu da se pronađu bez obzira na ideološku isključivost.

Zato on misli da je mudro raditi na okončanju rusko-ukrajinskog sukoba i to što pre. Kao što je govorio još 2007, zatim 2014, pa ponovio 2017. godine: „Ukrajina bi trebalo da bude most između Evrope i Rusije". Danas, kako se odnosi u svetu preoblikuju, možemo ući u prostor gde je linija podele ponovo iscrtana i gde je Rusija potpuno izolovana. „Sada se suočavamo sa situacijom u kojoj bi Rusija mogla da se potpuno otuđi od Evrope i potraži trajni savez negde drugde", smatra Kisindžer. „Ovo može dovesti do diplomatskih distanci nalik Hladnom ratu, što će nas vratiti decenijama unazad. Trebalo bi da težimo dugoročnom miru."

Dvomesečni rok

Dok je ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski na otvaranju ovonedeljnog samita u Davosu u Švajcarskoj objašnjavao da će gruba sila ponovo vladati svetom ako se dozvoli da ruska invazija na Ukrajinu prođe bez odgovora i poručio učesnicima skupa da će njihov samit postati besmislen ako Putinu bude dozvoljeno da pobedi u ratu jer njega „ne zanimaju naše misli", „a gruba sila… ne priča, ona ubija", Henri Kisindžer je rekao da bi bilo „fatalno" za Zapad da bude zahvaćen „trenutnim raspoloženjem" i zaboravi poziciju moći Rusije u Evropi. On je objasnio da je Rusija „suštinski deo Evrope" više od četiri veka, napominjući da evropski lideri „ne smeju da izgube iz vida dugoročne odnose" ili na drugi način rizikuju da Rusiju stave u trajni savez sa Kinom.

Kisindžer je dodao i da Rusija ne samo da je već 400 godina deo Evrope već da je u ključnim trenucima bila garant održanja ravnoteže moći na Starom kontinentu. On je takođe rekao: „Nadam se da će Ukrajinci mudrošću odmeriti herojstvo koje su pokazali… Pregovori moraju da počnu u naredna dva meseca jer će se inače stvoriti tenzije preko kojih neće moći tako lako da se pređe. Idealno, linija razdvajanja trebalo bi da bude povratak na prethodno stanje stvari. Insistiranje na nastavku rata nakon što prođu ta dva meseca ne bi dovelo do slobode Ukrajine, već do novog rata protiv same Rusije", rekao je on.

Bivši državni sekretar Henri Kisindžer u razgovoru sa državnom sekretarkom Hilari Klinton tokom intervjua u Stejt departmentu, Vašington, 20. april 2011. (Foto: AP Photo/Alex Brandon)

Kisindžer je tokom razgovora rekao i da bi poraz Rusa bio fatalan za Zapad jer bi doveo do reorganizacije evropske hijerarhije moći.

Mnogi su ovo doživeli kao poziv Zapadu da pritisne Ukrajinu da popusti pred zahtevima Moskve. Kisindžerov odnos s Putinovom Rusijom, pa i sa samim Putinom, izuzetan je u mnogim aspektima.

Prijateljstvo s Putinom

Vladimir Putin se s Henrijem Kisindžerom sastao dvadesetak puta. Prvi put su se videli pre više od trideset godina, kada je Putin radio u Sankt Peterburgu u timu tadašnjeg prozapadnog i liberalnog gradonačelnika Anatolija Sobčaka, i bio zadužen za međunarodnu saradnju. Početkom 1990-ih Vladimir Putin je dočekao Kisindžera na aerodromu, pa su zajedno putovali skoro sat vremena do hotela gde je gost bio smešten. Imali su priliku da razgovaraju i da se dobro upoznaju.

Kisindžeru se dopalo što je mogao da razgovara na nemačkom, ali je to i pojačalo njegovu radoznalost, jer je naslućivao da mu je domaćin obaveštajac sa stažom u Nemačkoj. Ovaj susret Putin je detaljno opisao u svojoj prvoj knjizi U prvom licu. Kako su pričali o prošlim vremenima, ispostavilo se da su neka vrsta kolega: obojica su započeli karijeru u obaveštajnoj službi.

„Kisindžer je veoma zanimljiva osoba, veoma je pametan i posebno ga poštujem. Kada smo se sreli, bilo je to u Sankt Peterburgu, negde početkom 90-ih, čekao sam ga na aerodromu. Pitao me je gde sam radio. Počeo sam da nabrajam, ali ne govoreći mu, naravno, o konkretnim institucijama u kojima sam radio. On je bio uporan: 'Pre toga, a pre toga?' Na kraju me je iscedio: 'Radio sam u obaveštajnoj službi, u sovjetskoj obaveštajnoj službi' Pogledao me je i rekao: 'Svi pristojni ljudi su počeli u obaveštajnoj službi – i ja sam', rekao je tada."

Tako je njihova komunikacija počela neformalnom notom, što im je omogućilo da i ubuduće zadrže odnos poštovanja jedan prema drugom. Kasnije su se u Rusiji pojavile čak i spekulacije da je Kisindžer na neki način i doprineo Putinovom usponu do Kremlja.

Razumeti Putina

U velikom intervju Džefriju Goldbergu za Atlantik 2016. godine, Kisindžer je napravio dotadašnji inventar američkih pogrešaka prema Rusiji. „Da bi se razumeo Putin, mora se čitati Dostojevski, a ne Mein Kampf", rekao je tada, odgovarajući indirektno na omiljena poređenja Obaminih zvaničnika Putina s Hitlerom. „On zna da je Rusija mnogo slabija nego što je bila. Mnogo slabija od SAD. Međutim, on je šef države koja se vekovima ponosila svojom carskom veličinom, ali je nakon raspada Sovjetskog Saveza izgubila 300 godina carske istorije. Rusija se suočava s pretnjama na svakom delu svoje granice: demografska noćna mora na granici sa Kinom; ideološka noćna mora u vidu radikalnog islama duž južne granice; a na Zapadu – Evropa, u kojoj Moskva vidi istorijski izazov. Rusija traži da bude priznata kao velika sila. Da je tretiraju kao ravnopravnu, a ne kao slugu u sistemu koji je osmislila Amerika."

„Ideju da Rusija može organski postati država NATO-a opovrgava iskustvo istorije", rekao je tada Kisindžer. „Rusiju su izgradili carevi koji su saopštavali: 'Ova močvara će biti grad Odesa ili grad Peterburg.' Preživeli su vekove pod Mongolima. Švedski kralj Karl XII došao je u Rusiju misleći da će Moskvi lako da nametne švedski poredak.  Ali su otkrili da ruski seljaci spaljuju svoje useve da bi lišili hrane osvajače. Radije će gladovati nego pustiti da im se zemlja zauzme. Karl je marširao po celoj Evropi, ali nikada nije video ništa slično. Njegove trupe su bile prisiljene da idu na jug u Ukrajinu da bi preživele, gde su na kraju i poraženi.

Bivši američki državni sekretar Henri Kisindžer uoči sastanka sa kineskim predsednikom Sijem Đinpingom u Velikoj sali naroda, Peking, 22. novembar 2019. (Foto: Jason Lee/AFP/ Getty Images)

„Malo je zemalja u istoriji vodilo više ratova od Rusije u njenoj večnoj težnji za očuvanjem svog statusa i bezbednosti. Ali u kritičnim trenucima Rusija je bila ta koja je održavala ravnotežu u svetu, razbijajući sile koje su nastojale da je unište. Ona je štitila svet od Mongola, od Švedske u XVIII veku, od Napoleona u XIX veku i od Hitlera u XX veku. I danas je Rusija od velike važnosti u borbi protiv radikalnog islama.

„Sve ovo govorim da bih naglasio da se Rusija njenom transformacijom ne može uvesti u međunarodni sistem. To je jedinstveno i složeno društvo. Pitanje Rusije treba rešiti isključivanjem vojnih opcija, i tako da ona zadrži svoje istorijsko dostojanstvo. Ali i Rusija mora da nauči lekciju: poštovanje se ne može dobiti jednostranim zahtevima ili demonstracijom sile", analizirao je tada Kisindžer.

Putinove crvene linije

Upitan o učestalosti susreta s Putinom, Kisindžer je nedavno rekao da se s Putinom sretao „kao student međunarodnih odnosa", otprilike jednom godišnje u periodu od možda 15 godina, čisto radi akademskih strateških diskusija. „Mislio sam da su njegova osnovna uverenja neka vrsta mistične vere u rusku istoriju. Takođe, mislim i da se osećao uvređenim u tom smislu, ne zbog bilo čega što smo posebno uradili u početku, već zbog ovog ogromnog jaza koji se otvorio između Evrope i istoka. Bio je uvređen i osećao se ugroženim, jer je Rusiji pretilo uvlačenje celog ovog područja u NATO. Ali nisam predvideo napad ovako velikih razmera i pokušaj preuzimanja jedne međunarodno priznate zemlje."

Putin je, veruje Kisindžer, pogrešno procenio situaciju sa kojom se suočio na međunarodnom planu i očigledno je pogrešno izračunao sposobnosti Rusije da realizuje tako veliki poduhvat. Ali kada dođe vreme za rešenje, svi treba da uzmu u obzir, smatra Kisindžer, da se nećemo vratiti na prethodnu poziciju, već na poziciju koja će za Rusiju zbog svega biti drugačija – i to ne zato što mi to zahtevamo, već zato što je sama Rusija takvu poziciju proizvela."

U razgovoru s Fajnenšel tajmsom vođen je sledeći dijalog:

FT: „Verovatno imate više iskustva od bilo kog drugog živog diplomate i političara u tome kako da upravljate sukobom između dve nuklearno naoružane supersile. Ali današnji nuklearni jezik, koji dolazi od  Putina i od ljudi oko njega, kako to vidite u smislu pretnje s kojom se danas suočavamo?"

HK: „Sada smo suočeni sa tehnologijama gde brzina razmene, suptilnost pronalazaka, mogu da proizvedu nivoe katastrofe koji ranije nisu bili ni zamislivi. Čudan aspekt sadašnje situacije jeste da se oružje umnožava na obe strane i da se njegova sofisticiranost svake godine povećava. Ali gotovo da nema međunarodne rasprave o tome šta bi se dogodilo ako bi se ovo oružje zaista i upotrebilo. Moj apel generalno, na kojoj god da ste strani, jeste da shvatite da sada živimo u jednoj potpuno novoj eri… Kako se tehnologija širi svetom, tako će i diplomatiji i ratu biti potreban drugačiji sadržaj, i to će biti izazov."

Što se tiče ruske vojne nuklearne doktrine da će Rusija odgovoriti nuklearnim oružjem ako oseti da je režim pod egzistencijalnom pretnjom i Putinovih „crvenih linija" u ovoj situaciji, Kisindžer smatra da u svim krizama treba pokušati da razumemo šta je unutrašnja crvena linija za suprotnu stranu:

„Očigledno je pitanje dokle će se nastaviti ovaj sukob i koliki je prostor za dalju eskalaciju? Ili je Putin dostigao granicu svojih sposobnosti i mora da odluči u kom trenutku će eskalacija rata dovesti rusko društvo do tačke koja će ograničiti njegovu sposobnost da u budućnosti Rusija vodi međunarodnu politiku kao velika sila. Nemam predviđanja kada će Putin da dođe do te tačke. Kada dođe do nje, da li će situacija eskalirati prelaskom na kategoriju oružja koje za 70 godina postojanja nikada nije korišćeno? Ako se ta granica pređe, biće to izuzetno značajan događaj jer na globalnom planu nismo iskusili šta bi bile sledeće linije podele", ocenio je Kisindžer.

Henri Kisindžer tokom konferencije za medije u Stejt departmentu nakon što je saznao da je dobitnik Nobelove nagrade za mir, Vašington, 16. oktobar 1973. (Foto: AP Photo)

Za Bajdenovu politiku, koja veliki geopolitički izazov predstavlja kao „sukob demokratije protiv autokratije", Kisindžer kaže da „moramo biti svesni razlika u ideologiji i tumačenjima koje postoje, ali svest o tome treba da koristimo da primenimo u sopstvenoj analizi važnosti pitanja kako se ona pojavljuju, a ne da je učinimo osnovnim pitanjem konfrontacije, osim ako nismo spremni da smenu režima učinimo glavnim ciljem naše politike".

Henri Kisindžer čeka svoj 100. rođendan, a establišment čiji je nekada bio deo sada je skoro potpuno nestao.

Na nedavnoj večeri, Kisindžer i grupa kolega razgovarali su o slabostima u savremenoj Americi. Neko je rekao da je problem u zemlji pad njene elite, nestanak establišmenta koji je Kisindžer nekada predstavljao. Pol Volker, bivši predsednik Federalnih rezervi, pogledao je Kisindžera i upitao ga da li misli da je to istina, da je elita u padu?

„Ne", rekao je Kisindžer, zaćutao nakratko i dodao: „Ali je istina da postajem veoma usamljen."

Izvor RTS OKO

Naslovna fotografija: kremlin.ru

BONUS VIDEO:

https://standard.rs/2022/05/26/zasto-kisidzner-daje-dva-meseca-za-dogovor-o-ukrajini/?fbclid=IwAR0IN_qayByvDhTg4k5gx9SoBY6LiXfX4Ax8v2DJKzseRMNSlaFYtKh8FKQ

 

 

Sent from my iPhone

Анђелковић: Санкције Русији - српска идентификација са агресорима

glassrpske.com

Анђелковић: Санкције Русији - српска идентификација са агресорима

Срна

8-10 minutes


Анђелковић: Санкције Русији - српска идентификација са агресорима

Срна

Анђелковић: Санкције Русији - српска идентификација са агресорима

БЕОГРАД - Ако Србија подлегне ЕУ и америчким притисцима и уведе санкције Русији, те се тако безрезервно сврста у табор америчких вазала, трасира пут и за пристајање на њихово виђење дешавања на нашим просторима крајем 20. вијека, упозорио је политички аналитичар Драгомир Анђелковић.

"Овид дана се суочавамо са новом серијом пропагандних и других удара из Хрватске. Од нас се дрско тражи да ради ЕУ перспективе – која је и сама по себи крајње неизвесна – прихватимо искривљено хрватско виђење наше и њихове прошлости и садашњости. У том злослутном сну наших суседа, Срби прихватају да је усташки геноцид над нашим народом током Другог светског рата, 'јасеновачки мит', док је хрватска злочиначка 'Операција Олуја', ослобођење крајева које су 'окупирали српски агресори'.

Наш одговор је јасан: нећемо прихватити те и сличне хрватске безобразлуке, којима се џелати претварају у жртве, а оне у крвнике. Међутим, да ли је баш све тако? Одговор умногоме зависи од нашег односа према сукобу који се сада одвија на истоку Европе", оцијенио је Анђелковић у ауторском тексту за београдску "Политику".

Он је указао да су у већ све мање посредан поход на Русију, кренули исти они фактори који су стајали иза серије агресивних акција против српског народа деведесетих година.

"Сетимо се само тога да је хрватска 'Операција Олуја' 1995. започета ударима америчке авијације на положаје ваздухопловства и ПВО Војске Републике Српске Крајине. Затим је уследило масовно НАТО бомбардовање Републике Српске и, кончано, 1999. године, агресија на Србију, која је окончана прикривеном окупацијом Косова и Метохије", навео је Анђелковић.

Он је додао да они који сада воде рат против Руса употребљавајући за то "украјинско топовско месо", на све могуће начине су подржавали народе са којима су Срби у региону били у сукобу.

"Сада упркос свему томе – те чињеници да и даље против нас спроводе агресију мирнодопским средствима подржавајући косовски сепаратизам и противно духу Дејтона сарајевски унитаризам – од Београда траже да се сврста на њихову страну, против Русије која нам је кључни фактор подршке у одбрани преосталих националних интереса.

Када бисмо то учинили, сви добро знамо какве би за нас биле последице. Исекли бисмо грану на коју се ослања наша одбрана државности Републике Српске и преосталих српских позиција на Косову и Метохији. Запад је свестан да ми нисмо никакав чинилац у његовом обрачуну са Русијом, већ му наше окретање против ње треба како бисмо ми остали без подршке Москве, и тако омогућили онима који нас веће три деценије мрцваре али ипак не успевају да заврше посао који су испланирали, да кончано ставе на њега тачку", појаснио је Анђелковић.

Укратко, указао је Анђелковић, санкције Русији значе капитулацију Србије у вези са одбраном српских националних интереса, али ни ту се трагична прича о санкцијама не завршава и то многи превиђају.

"Ако бисмо се потпуно покорили и приклонили онима који већ дуго делују против нас, ми бисмо се неизоставно – ако не одмах онда врло брзо – сложили и са њиховом накарадном верзијом прошлости, где смо ми, исто као и Руси данас, набеђени агресори и злочинци. Уосталом, њихове преваре које се данас користе у вези са Русијом само су репризе онога што је реализовано на нашој кожи.

Наводни руски злочини у Бучи су понављање пропагандне приче из Рачка, а погибија цивила у Краматорску, за коју су упркос доказима набеђени Руси, реприза је лажи о српској одговорности за Маркале или Тузланску капију", указао је Анђелковић.

Ко год то до сада није разумио, наглашава Анђелковић, вријеме је да схвати: "Ако се тотално поистоветимо са евроатлантском политиком која се у односу на Русе води на исти начин као што је раније чињено са Србима, ми ћемо се идентификовати са агресорима и то не само против Руса, већ што је за нас много важније, у односу на Србе".

Онда ће, каже Анђелковић, бити само питање времена када ће у Србији почети да се обиљежава дан сјећања на измишљени геноцид у Сребреници, односно да се кажњава оспоравање лажи у вези са оним што се у љето 1995. тамо стварно десило.

Према његовим ријечима, око тога нема дилеме пошто је то прворазредни интерес НАТО самозваних господара нашег региона, као што је то и заокруживање накарадне косовске независности и прање НАТО сила од онога што су починиле 1999. године.

"Што значи да ћемо морати да се клањамо и 'жртвама' наводног српског терора у Рачку. Једино је питање да ли ћемо у вези са 'Олујом' можда добити неки попуст, па ће то за нас 'неутрално' бити само окончање хрватске акције војне реинтеграције западног дела Крајине. Можда нећемо морати да радосно обележавамо и дан 'ослобођења' Книна, већ ће нас пустити да се негде далеко од очију света исплачемо због трагедије коју је наш народ доживео", истакао је Анђелковић.

Али, указао је он, ни у том случају Срби неће више смјети да Загребу и његовим заштитницима пребацују да су починили масовни злочин над српским народом.

"Хрвати нису толико битни у ЕУ и НАТО да бисмо због њих до краја морали да се одрекнемо себе већ, ако се поклонимо пред агресорима као што се од нас тражи, то ћемо морати да урадимо 'само' 80 до 90 одсто, али тамо где су у центру свега амерички интереси – као што је то случају са босанском и косовском причом, које су постале важни делови глобалног евроатлантског пропагандног мозаика – неће бити ни најмањег попуста.

Ако увођењем санкција Русији потпишемо тоталну капитулацију, те покренемо ланац догађаја који после тога нашу садашњост и прошлост треба да саобрази жељама водећих западних средишта моћи, до свега описаног засигурно ћемо брзо стићи. Нека о томе размисле сви они који нису баш огрезли у аутошовинизам, већ наивно мисле да бисмо се, плаћајући данак у вези са Русијом, како-тако спасили. Напротив. Само бисмо ископали свеобухватни гроб за све, баш све, наше националне интересе!", упозорио је Анђелковић.

Пратите нас на нашој Фејсбук и Инстаграм страници и Твитер налогу.

 

Vašington post otkriva pozadinu rata u Ukrajini

standard.rs

Vašington post otkriva pozadinu rata u Ukrajini

Moon of Alabama

8-10 minutes


Vašington post otkriva kako su SAD sa evropskim saveznicima radile na tome da Rusiju uvuku u rat u Ukrajini. Međutim, neke stvari nisu mogli da predvide

Da li realnost dolazi na naplatu? Da li je to razlog što je novinaru Vašington posta, koji je bio na terenu u Ukrajini, bilo dozvoljeno da napiše ovaj tekst:

Nakon tri meseca rata, društvo od 120 ljudi je spalo na 54 čoveka usled smrti, ranjavanja i dezertacija.

Volonteri su pre ruske invazije od 24. februara bili civili, i nisu ni sanjali da će biti raspoređeni na jednom od najopasnijih delova fronta u istočnoj Ukrajini. Ubrzo su se našli u nemilosti ratnih zbivanja, osećajući se napušteno od svojih vojnih starešina i boreći se da prežive.

Sredinom februara ovi ljudi su još uvek bili civili u nekom gradiću u zapadnoj Ukrajini. Potom su se "dobrovoljno" prijavili za teritorijalnu odbranu kako bi izbegli regrutaciju, nadajući se da će služiti u blizini svojih domova:

Lapko, građen kao rvač, imenovan je za komandira 5. zasebnog streljačkog bataljona od 120 ljudi. Jednako krupni Krus postao je komandir voda pod Lapkovom komandom. Svi njihovi saborci su iz zapadne Ukrajine. Podeljene su im puške AK-47 i obuka koja je trajala manje od pola sata.

„Ispucali smo 30 metaka i potom su nam rekli: 'Ne možemo vam dati više, preskupi su'", navodi Lapko.

Naređeno im je da idu u Lavov u zapadnoj Ukrajini. Kad su došli tamo, naređeno je raspoređivanje na jug zemlje, a potom i na istok zemlje, u Lugansk, koji je delimično već bio pod kontrolom Moskve i separatista koje podržava Moskva.

Momci su raspoređeni u rovove na frontu i od tada iznova i iznova trpe granatiranje, bez ikakve mogućnosti da odgovore. Potom su odbili naređenja i napustili front. A zatim su uhapšeni.

Vojna vrernost takve jedinice od samog početka je nepostojeća. Neobučeni borci pod komandom neiskusnog civila, bez pravog oružja, nemaju nikakvu šansu protiv profesionalne vojske kao što je ruska.

To što je više njih 60-ak ubijeno ili ranjeno bez ikakvog dobrog razloga je odgovornost sluge korumpiranih oligarha Volodimira Zelenskog (više o njegovoj korupciji ovde), kao i „zapadnih" političara poput Borisa Džonsona koji ga podstrekuju.

Ali najveći deo odgovornosti za živote ovih ljudi leži na Bajdenovoj administraciji, koja je podsticala Zelenskog da udari na Donbas još početkom 2021. Tada je Rusija izvela velike vojne vežbe i jasno stavila do znanja da će intervenisati. Zelenski se ohladio od ideje i obustavio plan napada.

Američki predsednik Džo Bajden tokom sastanka sa ukrajinskim predsednikom Volodimirom Zelenskim u Ovalnom kabinetu Bele kuće, Vašington, 01. septembar 2021. (Foto: AP Photo/Evan Vucci)

Tada je Dmitri Tretin na sajtu Karnegijeve zadužbine za demokratiju napisao sledeće reči:

U februaru 2021. Zelenski je rasporedio trupe (deo rotacionog procesa) i teško naoružanje (kao pokazatelj sile) u blizini zone konflikta u Donbasu. Nije se baš kockao kao Porošenko, koji je krajem 2018. u Kerčkom moreuzu – koji kontroliše Rusija – rasporedio male patrolne čamce, ali i ovo je bilo dovoljno da se privuče pažnja Moskve. Poenta priče je da iako Ukrajine nije dovoljno jaka za vojnu pobedu u Donbasu, ona ipak ima dovoljno snage da uspešno isprovocira reakciju Moskve, što bi podstaklo reakciju ukrajinskih partnera na Zapadu, čime bi odnosi između Moskve i Evrope bili narušeni. Na ovaj ili onaj način, sudbina Severnog toka 2 direktno utiče na ukrajinske interese. Mogućnost da odigra ulogu navodne žrtve ruske agresije i da sebe predstavi kao zemlju koja je prva na udaru ruskog pohoda ka Evropi je veliki adut spoljne politike Kijeva.

Kada je pokušaj iz 2021. propao, Bajdenova administracija nije menjala generalni plan kao deo šire strategije da se Zapad gurne u novi hladni rat sa Rusijom i Kinom. Nakon što je pohod na Donbas iz 2021. propao, SAD su odmah spremile novi pokušaj da se u proleće 2022. Rusija isprovocira da interveniše u Ukrajini, što se vidi u ovom tekstu Vašington posta.

Prva instrukcija koju je državni sekretar Entoni Blinken dobio od predsednika Bajdena bila je da „resetuje" američke saveze i partnerstva u svetu, kako bi SAD mogle uspešno da se uhvate ukoštac sa predstojećim izazovima. Ta strategija će se pokazati ključnom u suočavanju sa ruskom agresijom u Ukrajini.

Blinken i drugi zvaničnici dali su mi ove nedelje nove detalje o seriji privatnih sastanaka tokom prethodne godine, koji su pomogli da se napravi koalicija zemalja – pod vođstvom SAD – za podršku Ukrajini.

Tajno planiranje Bajdenove administracije počelo je u aprulu 2021. kada je Rusija nagomilala 100.000 trupa na granici sa Ukrajinom. Ispostavilo se da je to gomilanje snaga bio blef, ali Blinken i drugi zvaničnici razmatrali su tog meseca, zajedno sa piderima Britanije, Francuske i Nemačke, podatke američkih obaveštajnih službi o ruskim akcijama. Poruka je bila: „Moramo biti spremni", ističe viši zvaničnik Stejt departmenta.

Ratna pretnja u Ukrajini dostigla je vrhunac u oktobru, kada su Sjedinjene Države prikupile obaveštajne podatke o novom gomilanju ruskih snaga na ukrajinskoj granici, „kao i neke detalje o tome šta zapravo Rusija planira da uradi sa ovim trupama", navodi Blinken. Ovaj operativni detalj „bio je ono što nam je zaista otvorilo oči". G-20 se krajem oktobra sastao u Rimu, gde je Bajden izdvojio lidere Velike Britanije, Francuske i Nemačke i pružio im detaljan uvid u obaveštajna saznanja SAD koja su predstavljala tajnu najvišeg ranga.

Boris Džonson, Emanuel Makron, Angela Merkel i Džozef Bajden poziraju za fotografe na samitu G-20 u Rimu, 30. oktobar 2021. (Foto: Bela kuća)

„To je podstaklo dogovor… da se stavi do znanja kakve će biti posledice po Rusiju ako nastavi sa agresijom", rekao je Blinken.

Pretnja sankcijama može biti prazan diplomatski ritual. Ali Blinken i saveznici su u decembru počeli ozbiljno da razmatraju koji koraci bi mogli biti preduzeti. Prvi sastanak je održan u Liverpulu, na samitu G-7, 11. decembra. Učesnici su javno stavili do znanja da će biti „ogromnih posledica i ozbiljnih troškova" (po Rusiju), seća se Blinken. Kao rezultat toga, „kad se agresija dogodila, bili smo spremni da delujemo momentalno".

Zajedno sa diplomatijom u NATO-u se odvijalo i vojno planiranje. General avijacije Tod Volters, komandant NATO snaga, rekao mi je da su njegove kolege u decembru i januaru počele da spremaju „kopnene linije komunikacije" koje će obezbediti rapidne pošiljke oružja za Ukrajinu. Upravo tim linijama su Ukrajini dostavljeni sistemi Džavelin i Stinger, i to pre početka invazija 24. februara. Od tada je istim rutama dostavljena ogromna količina težeg naoružanja.

Ovaj narativ je duboko manipulativan. SAD nisu znale da će se dogoditi „ruska invazija". Ono što su znale jeste da će Zelenski, podstaknut od strane SAD, pokušati da izvrši invaziju na donbaske republike, koristeći toliko veliku vojnu silu da će prinuditi Rusiju da reaguje i stane u zaštitu svojih sunarodnika.

Ukrajinski napad počeo je 16. februara, kada je ukrainska vojska broj artiljerijskih napada na Donbas uvećala za čak 40. puta, u trajanju od nekoliko dana. Reagujući na to, Rusija je je 24. februara izvršila preventivni kopneni napad.

Deo plana Bajdenove administracije koji se odnosio na uvlačenje Rusije u rat i preuzimanje kontrole nad Evropom je završen uspešno.

Ali koliko dugo će izdržati „zapadna" koalicija suočena sa inflacijom, energetskim nestašicama i krizom hrane? Jedinstvo Evropske unije već je pred raspadom, budući da svaka zemlja zasebno rešava problem sa snadbevanjem energentima.

Sada svako vidi da Ukrajina, a sa njom i SAD, gubi rat. A da Rusija stoji mnogo bolje nego što je bilo ko očekivao.

Šta je Bajdenov plan sada kad situacija izmiče kontroli? Eskalacija ka širem ratu je jedna od opcija, ali u njoj rizici pretežu nad eventualnim dobicima.

Ruski vojnici prelaze ulicu uoči predaje ukrajinskih vojnika u čeličani Azovstalj u Marijupolju, 19. maj 2022. (Foto:REUTERS/Alexander Ermochenko)

Ipak, to bi mogao biti jedini put kojim Bajden želi da ide.

Prevod Vladan Mirković/Novi Standard

Izvor moonofalabama.org

Naslovna fotografija: Aris Messinis/AFP/Getty Images

BONUS VIDEO:

 

петак, 27. мај 2022.

Lavrov uporedio Buču i Račak, za Amerikance kaže – imaju kolonijalni mentalitet

kossev.info

Lavrov uporedio Buču i Račak, za Amerikance kaže – imaju kolonijalni mentalitet - KoSSev

2 minutes


Kada je nešto u interesu Sjedinjenih Država, onda im je sve dozvoljeno, pa i da u trenu izbombarduju Jugoslaviju koja je 10.000 kilometara udaljena od njihove obale, izjavio je ministar spoljnih poslova Rusije Sergej Lavrov u intervjuu za RT.

„Uporedite tu aroganciju, osećaj sopstvene superiornosti, to je taj kolonijalni mentalitet kada mi je sve dozvoljeno, a ti moraš da radiš šta ti kažem. Setite se, 1999. godine SAD su odlučile da Jugoslavija preti njihovoj bezbednosti, iako je 10,000 kilometara udaljena od njihove obale, i u trenu su je izbombardovali", kazao je Lavrov, prenosi Sputnjik.

On je kazao da je Kristofer Voker, koji je bio na čelu OEBS-a, proglasio genocidom nekoliko leševa koji su otkriveni u selu Račak na Kosovu 1999, a kasnije se, navodi Lavrov, „otkrilo da nisu bili u pitanju civili, već militanati koje su preobukli u civilnu odeću i razbacali".

„Na isti način je to bilo urađeno 23. aprila u Buči, kod Kijeva, to je ista šema i ona radi, nezavisno od toga da li nekoga ubeđuje ili ne. Oni nisu ni morali nikoga da ubeđuju, već su izbombardovali Jugoslaviju i formirali nezavisno Kosovo, kršeći sve principe OEBS. Samo su rekli – tako će biti", kazao je Lavrov.

„Posle referenduma na Krimu rekli su da samoproglašenost Kosova može, a samoproglašenost Krima ne. To se sve vidi golim okom i zbog toga niko i ne pocrveni od stida", zaključio je Lavrov.

N1

 


Preuzimanje i objavljivanje tekstova sa portala KoSSev nije dozvoljeno bez navođenja izvora. Hvala na poštovanju etike novinarske profesije.

 

Demokratskih institucija nema u planovima Billa Gatesa

pcnen.com

Demokratskih institucija nema u planovima Billa Gatesa

7-9 minutes


Autor: Jörg Phil Friedrich

Ako želite da napišete knjigu u kojoj hoćete da ponudite svetu predloge za rešavanje velikog problema, onda morate da razjasnite dve stvari: prvo da je problem zaista veliki  i drugo da pripadate onima koji su od početka ispravno procenili njegovu veličinu.

Bill Gates to radi u sveprvoj rečenici svoje knjige "Kako sprečavamo sledeću pandemiju" u kojoj kaže da je na jednoj večeri u petak, sredinom februara 2020, shvatio „da Covid-19 prerasta u globalnu katastrofu". I u nastavku kazivanja Gates retko propušta priliku da dočara veličinu ove katastrofe i da jasno stavi do znanja da je on jedan od onih koji ne samo da su to jasno videli od početka, već su i odmah reagovali i uradili prave stvari da je suzbiju.

Pri tome večere igraju važnu ulogu, što ukazuje na još jednu bitnu karakteristiku autorove kompetencije: očigledno je dobro umrežen sa drugim takođe važnim ljudima i ekspertima, koje može da pozove, od kojih može da se informiše i koje jelte može da pozove na radnu večeru. Ko će nas, ako ne takav čovek, zaštititi od velikih opasnosti?

Kako Bill Gates zamišlja zaštitu čovečanstva od pandemija čitaoc spoznaje u devet poglavlja, koja, usput, sadrže i pojedina dobra naučna-popularna objašnjenja o tome kako funkcionišu antigen i PCR testovi, mRNA vakcine i kako se virusi šire. Ali, naravno, ove spoznaje nisu centralna zadaća njegove knjige. A to je osmišljavanje master plana prema kome je moguće izbeći pandemije u budućnosti.

Najvažniji element u ovom planu je globalni ekspertski komitet, tzv. GERM-Tim (Global Epidemic Response and Mobilization Team), koji je predstavljen u drugom poglavlju, da bi se potom provlačio kroz celu knjigu. Taj tim je neka vrsta "snaga za brzo reagovanje" na epidemije, jedna organizacija koja identifikuje epidemije, odmah na licu mesta preduzima drastične mere (za šta očigledno poseduje em kompetenciju nadležnosti em ovlašćenje za donošenje odluka), održava globalne baze podataka i po potrebi organizuje dalje protivmere kao što su kao razvoj vakcine i kampanje vakcinacije.

Demokratske institucije?

Tim GERM-a treba da „proverava" spremnost država i on će „voditi" odgovarajuće vežbe. Pored toga, svakoj državi je potreban „poverenik za pandemiju sa mandatom da razvije i implementira plan za obuzdavanje izbijanja". Ova osoba treba da bude u mogućnosti da izdaje pravila i propise i da ima „pun pristup podacima i modelima". „Na međunarodnom nivou, tim GERM-a treba da preuzme ove funkcije".

Tim GERM-a, „svetski EOC (Emergenci Operation Center) sa super-ovlašćenjima", i nacionalni poverenici za pandemiju sa sveobuhvatnim mandatom da odlučuju i sprovode mere – za Billa Gatesa su to neophodni garananti za sprečavanje pandemija u budućnosti.

Demokratske institucije se ne pojavljuju u Gatesovom planu, reč „parlament" izranja tačno jednom u celoj knjizi, i to u fusnoti, a nije bez ironije da se i termin „demokratija" pojavljuje također precizno samo jednom – na kraju liste faktora koji izgleda nisu direktno relevantni za „problem sprečavanja pandemija": sem „akceptiranosti ljudskih prava i demokratije", ta lista faktora uključuje i poljoprivredne prinose, svetsku trgovinu i ekonomski rast.

Ovo je iznenađujuće jer Gates na početku svoje knjige priznaje da su globalizacija i industrijalizovana poljoprivreda, kao i klimatske promene izazvane čovekom (koje su jelte posledica intenzivirane poljoprivrede, svetske trgovine i ekonomskog rasta) čine uzroke koji vode ka tome da pandemije postaju sve verovatnije. Ali Gatesu ne pada na pamet da počne analizu uzrocima.

Ono što Gates želi je ekspertska organizacija sa punim ovlašćenjima koja deluje globalno, koja prati zdravstvenu situaciju u svim državama i odmah unosi sve upadivosti i anomalije u bazu podataka – koju sama vodi. Reč „zaštita podataka" se pojavljuje tri puta, svaki put u umetnutoj polurečenici koja kaže da zaštitu podataka, naravno, treba poštovati pri prikupljanju informacija – pri čemu izgleda da ova tri umetanja postoje samo u nemačkoj verziji knjige.

Kako poštovati privatnost kad će „svi rezultati testova biti povezani sa sistemom digitalnih podataka… kako bi službenici javnih zdravstvenih institucija mogli da vide šta se dešava u njihovoj zajednici" i kad će „sekvencirani podaci… takođe biti povezani sa informacijama o osobi na koju se odnose" i kad „svaki rezultat testa treba da bude povezan sa osobom od koje uzorak potiče" – o tome Gates ne kaže ni reči.

Relevantna veličina

Tim GERM-a, prema autorovoj zamisli, munjevitom brzinom procenjuje koja epidemija može da preraste u pandemiju i odmah pokreće odgovarajuće mere – karantin, testove, brzi razvoj lekova i vakcina. Nije iznenađujuće da Gates veruje da je zatvaranje škola i staračkih domova dobar način za suzbijanje pandemije.

Za Gatesa su ovo samo organizaciona i tehnička pitanja koja administriraju i realizuju eksperti. U trenutnom raspoloženju čovečanstva, ovo bi moglo biti dobro prihvaćeno jer rano otkrivanje i brza reakcija su visoko cenjeni, a sporost povezana sa političkim i demokratskim procesima su pod paljbom kritike.

Pitanja poput onih: kako ljude ubediti da učestvuju u neophodnim merama, kako obezbediti da ljudi prihvate da im dajete vakcine -za koje Gates kaže da treba da se razvijaju i odobravaju sve bržim tempom-, kako se u jednom demokratskom društvu zapravo pregovara prihvativa opcija i kako se donosi politička odluka koje su mere prikladne, a koje se ne mogu prihvatiti: ta pitanje se ne pojavljuju u ovoj knjizi Gatesa.

Za Gatesa je jedina relevantna kontrolna varijabla broj umrlih od pandemije, koji treba svesti, po mogućnosti na nulu, iskorenjivanjem svega što liči na izbijanje pandemije drastičnim merama a svega što se na ovaj način ne može iskoreniti: ograničiti usklađenim i doslednim merama i akcijama tim GERM-a. I ovim će Gates verovatno naići na raširene ruke u stanovništvu, javnosti i nauci – pri trenutnom raspoloženju.

Stoga je veoma važno pojasniti čega kod Gatsa nema: njega ne zanimaju etičke, političke i društvene cene apsolutističke borbe protiv pandemije. Da, „biće bolno" za štićenike staračkih domova i njihove porodice kad njihovi najmiliji budu „bukvalno zaključani u svoje sobe", ali finalno je ova mera spasla mnoge živote i zato je treba ponovo primeniti. Pri čemu čak ni Gates ne osporava činjenicu da se društvo mora zapitati koliko je spasavanje života etički prihvativo.

Sem toga, pandemija Covid-19 je takođe pokazala da su ograničeni ne samo finansijski i tehnički, već i politički i organizacioni resursi i čovečanstva i svake pojedinačne zemlje. Ne radi se samo o pretnji pandemija, već o isprepletenom kompleksu ogromnih problema, od kojih su klimatske promene i ratna žarišta samo najaktuelniji. I ovde se od društva stalno zahteva da ispregovara prioritete i deluje tako da se ne raspadne pod neminovno nastalim tenzijama.

Knjiga Billa Gatesa ima sve ono što je potrebno da postane Manifest za zagovornike oštrih tehnokratskih mera u borbi protiv pandemije. Zato bi trebalo da je pročitaju svi kojima etika i demokratija, ljudska prava i samoopredelenje nisu „faktori" koji se, eto nažalost, ne mogu uzeti u obzir u globalnoj zdravstvenoj politici.

Prevod: Mirko Vuletić

 WELT

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na pcnen@t-com.me

 

понедељак, 23. мај 2022.

Боја ствари које долазе

politika.rs

Боја ствари које долазе

Небојша Катић

5-6 minutes


Раст светских цена се убрзава и инфлација је данас на нивоу какав у већини развијених земаља није виђен већ четрдесетак година. У јучерашње, бајате приче о расту цена као пролазном феномену више нико не верује. Истовремено, само наивчине могу поверовати и у тезу да је на сцени „Путинова инфлација" изазвана ратом у Украјини и растом цена енергената. Инфлација је ту јер су је западне економске и политичке елите желеле. На чему се базира овако радикалан став?

Инфлација није кренула када је започео рат у Украјини и њено убрзавање је почело још средином 2021. Упркос опасним сигналима, западне централне банке су ноншалантно одмахивале руком, правдајући раст цена било чиме што би им пало на памет у том тренутку. Огромно штампање новца које под разним изговорима траје дуже од деценије се наставило, уз стално одлагање да се крене с подизањем и нормализацијом каматних стопа. Убрзани раст камата би могао изазвати дубоку рецесију, па то објашњава хамлетовску дилему централних банака … и тако из године у годину. Каматна стопа Европске централне банке је и данас негативна упркос стопи инфлације која је прешла седам процената – ту стопу би ЕЦБ морала да држи на нивоу до највише два процента. Америчка централна банка је почела да подиже своју каматну стопу најављујући нова повећања до краја године, али то вероватно неће бити довољно да се инфлација обузда.

Када је реч о „Путиновој инфлацији", суочени смо с феноменом какав никада није виђен. Цене енергије расту када расте тражња, или када картел произвођача аутономно подиже своје цене. Ово је први пут у модерној историји да купци енергената самовољно подижу цене онога што купују. Иако Русија (до јуче) није обустављала извоз гаса и нафте, Западне земље су, дубоко потресене ратом у Украјини, најавиле да ће се потпуно ослободити увоза енергената из Русије. (Додуше, Западне земље су, и непотресене, нешто слично најављивале већ годинама уназад.) Да случајно не би било дилеме, та врста изјава хистерично се понавља из дана у дан. Само апсолутни аматери могу бити несвесни какве последице по цене енергената имају такве објаве. Тешко је поверовати да њихов циљ није управо да цене енергената оду у небо, не би ли се захукталој инфлацији дало још мало импулса.

Ако су геополитички разлози овакве политике сасвим јасни, какви могу бити економски циљеви проинфлационе политике? Инфлација у комбинацији с ниским каматама обезвређује постојеће, огромне дугове држава. Када се ти дугови ставе у однос с БДП-ом који је инфлација значајно увећала, коефицијенти задужености ће изгледати значајно мањи. Западне државе сада најављују велики пораст трошкова за наоружање и за финансирање енергетске трансформације. Захваљујући инфлацији и овај прираст јавних дугова ће изгледати сношљивије.

Раст цена енергената ће помоћи и да се смањи ценовни јаз измећу фосилних и „зелених" енергената. Процес преласка на зелену енергију, који је успораван великим отпорима, сада ће се убрзати. Ако се баш и не буде убрзао, профити енергетских компанија ће експлодирати на радост акционара и њихових пријатеља из света политике. Грађани ће се навићи на високе цене енергије и почеће више да штеде. Стандард западних породица ће додатно опасти, али у њиховим кућним буџетима мањи део отпада на трошкове енергије и хране него што је то случај у остатку света. Коначно, у циљу ширења НАТО-а на исток нешто мора и да се жртвује. Локалне елите ће кривицу за осиромашење својих грађана приписати Русији и тако себе аболирати од кривице за економску политику каква се против интереса већине грађана води већ неколико деценија. Сјајно, боље не може.

Највеће жртве оваквих економских процеса и већ поменуте западне потресености, биће земље у развоју. Њихови буџети су због пандемије већ у озбиљним проблемима а сада су додатно угрожени и растом трошкова енергије и хране. Дугови ових држава ће зато наставити убрзано да расту, уследиће и нови каматни удари, као и вероватна, глобална рецесија. Велики број земаља ће се, попут Шри Ланке данас, наћи на ивици банкрота и социјалног хаоса. У неким државама ће се појавити масовна глад а покренуће се и нови таласи избеглица.

За разлику од развијених економија које могу штампати новца колико им треба, државе у развоју ту привилегију немају. Оне ће морати, с капом у руци, да моле за помоћ западне штампарије и међународне организације које су под западном контролом. А када до тога дође, уз уобичајена економска условљавања уследиће и она политичка. Државе које траже новац мораће јасно да се ставе на страну „врлине, правде и слободног и демократског света" у акутној фази геополитичког лудила. Сјајно, боље не може.

Поновићу – све што гледамо само је ћорсокак глобалног економског система који се одржава на силу, непрекидним стварањем хаоса и стимулисањем војних сукоба. Неко би, далеко било, могао помислити и да су људи постали велика сметња новом преуређењу света и да се некоме чини да нас је превише.

Економиста

https//nkatic.wordpress.com/

Прилози објављени у рубрици „Погледи" одражавају ставове аутора, не увек и уређивачку политику листa

https://www.politika.rs/scc/clanak/507489/Pogledi/Boja-stvari-koje-dolaze?fbclid=IwAR1uI8Vqi4Pe4NGX9uOe_59jlsAzmxsQ7rjHUjbKQT5WxHqNbpSEWVIY-Z8

 

 

Sent from my iPhone

четвртак, 19. мај 2022.

Biti ili ne biti

Biti ili ne biti

 

Za Medija centar piše: Nikola Lunić/18. maj 2022.

 

Rat u Ukrajini sve više poprima karakter nepredvidivosti i naglašava sav potencijal nepomirljivosti sukobljenih strana. Pored fatalnih razaranja, nedužnih žrtava i ratnih zločina koji su verni pratioci skoro svakog oružanog sukoba, svet je uglibljen u ratnu histeriju sa sve manje diplomatskih kanala komunikacije. Presedan u istoriji predstavljaju pretnje nuklearnim potencijalima jer su sve izvesnije devastirajuće posledice intervencije i nemogućnost ruske brze pobede. U ovom trenutku kada je svet prepun nesavesnih analitičara i oportunih političara, ultimativno se nameću pregovori i diplomatija kako bi se došlo do održivog mirovnog sporazuma. 

 

Aktuelni stavovi nekih od svetski poznatih eksperata koji jedino trajno rešenje za mir pronalaze u scenariju rasparčavanja Rusije na delove, pokazuje svu neodgovornost koja može kreirati apokaliptične posledice po civilizaciju. Iako je Rusija izgubila status velike sile po mnogim pokazateljima, prenebregava se činjenica o njenoj supremaciji u potencijalima za masovno uništenje, posebno u nuklearnim sposobnostima. Upravo zato nam je uprkos svih strašnih slika iz Ukrajine, neophodna suptilnost dijaloga i kreativnost rešenja, a ne bezumna histerija i politička egocentričnost. 

 

Početak rata u Ukrajini je očigledno bio zasnovan na pogrešnim obaveštajnim procenama iz kojih su kreirani maksimalistički politički ciljevi sa osvajanjem teritorije kao imperativom. Time su imperijalni snovi Putina bili u direktnoj koliziji sa vojnim mogućnostima. U toj fazi rata je Rusija pokazala da nije sposobna za moderno ratovanje i operativnu primenu savremenog koncepta disperzije, inicijative i decentralizovane komande. Uz očiglednu inferiornost u propagandnoj, komunikacionoj, obaveštajno-izviđačkoj i sajber oblasti, ruska vojska je pokazala neefikasnost u logističkoj podršci i blagovremenom snabdevanju, kao i urušeni moral koji je kroz socio-ekonomske nejednakosti i delom etničke raznolikosti posledica društvene diferencijacije. To se najbolje videlo u propalom pokušaju brzog osvajanja Kijeva i debaklu severnog operativnog pravca gde nije bilo izgleda za bilo kakav operativni prodor.

Pauza za drugu fazu rata je kupljena fingiranim pregovorima i pseudo diplomatskim naporima koji su omogućili obema stranama koncentraciju snaga, mobilizaciju dodatnog ljudstva i rekonpoziciju ostvarivih ciljeva. Ipak, analizirajući dešavanja u vojnom kontekstu, može se reći da ruska vojska i dalje pokazuje nesposobnost za brzu adaptaciju novonastaloj situaciji. Iako je u proces njene transformacije uloženo stotine milijardi dolara, koreni ruskog neuspeha leže upravo u preambicioznim planovima reformi, visokom nivou korupcije i zastareloj i loše održavanoj borbenoj tehnici ruske vojske.

 

Treba imati na umu da je ruska vojska po prvi put od Drugog svetskog rata ušla u sukob sa jednom jakom vojskom visokog morala koja ima podršku i naroda i međunarodne zajednice. U takvoj situaciji neophodna je sposobnost prilagodljivosti koja se sa ruske strane ne pokazuje na bojnom polju. Trenutna situacija pokazuje rusko vojno nesnalaženje i nemogućnost ostvarenja značajnih operativnih uspeha, ukrajinsko unapređenje ofanzivnih sposobnosti i nezabeleženu koheziju ukrajinskog identiteta. Upravo zato bi želja Putina bila da se Ukrajina teritorijalno podeli između susednih zemalja kako bi se uništili svi tragovi ukrajinske nacije što neodoljivo podseća na scenario nakon potpisivanja pakta Molotov-Ribentrop. Ono što se Putinu mora priznati je da ima hrabrosti i veštinu da našminka krah vrednosti kod ruske nacije i pretnju celokupnoj civilizaciji kao motiv za nadu. Zanemaruje međutim činjenicu da je svaka vrsta šminke kratkotrajna.  

Bez obzira što je nedavno javno obelodanjen konačan cilj ruske agresije što bi po Moskvi podrazumevalo kontrolu južne Ukrajine i teritorijalno spajanje sa Pridnjestrovljem, nije izgledno da će se to i ostvariti. Putin očigledno ima nameru da sve osvojene teritorije prisajedini Rusiji kroz inscenirane referendume i pozivanjem na presedan Kosova. Ipak, realan scenario je dugotrajni zamrznuti konflikt koji bi trebao da bar načelno, nekim sporazumom, definiše granice na kojima možemo očekivati stalne bezbednosne incidente i konflikte niskog intenziteta. 

Nesporno je da će ovaj konflikt generisati globalne geopolitičke promene, kao i novu bezbednosnu arhitekturu. Tehnološki razvoj civilizacije se nažalost inkorporirao i u visoku sofisticiranost savremenih bezbednosnih pretnji koje su odavno prevazišle mogućnosti mnogih zemalja da na njih odgovore sopstvenim sposobnostima. Zbog toga je kolektivni sistem bezbednosti postao optimalno rešenje za mnoge države jer neodrživa neutralnost omogućuje kratkotrajne spoljnopolitičke benefite, ali marginalizuje bezbednost nacije. Imajući to u vidu, a nakon suverenih odluka Finske i Švedske, možemo očekivati da se NATO širi ne samo na istok Evrope, već i na Daleki istok. U Aziji se SAD, Japan, Australija i Indija usaglašavaju o jačanju bezbednosne saradnje, a dilema ostaje samo da li će NATO preuzeti globalni format ili će blisko sarađivati sa nekim novim savezom. 

Uzimajući u obzir sve aspekte ukrajinskog rata i moguće globalne posledice u mnogim oblastima, ne možemo a da se ne zapitamo kakve će to refleksije imati na Zapadni Balkan i konkretno na Srbiju. Pritisci kojima je naša zemlja izložena su za sada samo na nivou diplomatskih upozorenja, iako je svima jasno da i Zapad i Rusija gube svoje strpljenje. Tako smo mogli čuti od ambasadora Harčenka da bi pridruživanje Srbije EU sankcijama, Moskva percipirala kao neprijateljski čin. Istovremeno, i Brisel i G7 urgiraju na Beograd da se opredeli odnosno da prihvati principe Zajedničke spoljne i bezbednosne politike EU. Odlučnost u namerama EU smo mogli videti nedavno u Briselu kada je predstavniku Srbije onemogućeno prisustvo na sastancima na kojima su zemlje Zapadnog Balkana raspravljale o evropskoj bezbednosti. 

 

Često potcenjujemo naš talenat za slepilom u međunarodnim odnosima. Ako Srbi ne žele nešto da vide, spremni smo da celog života ignorišemo pad Berlinskog zida, a da ispod sovjetske zastave i dalje percipiramo moćnu i nepobedivu Crvenu armiju. Ipak, istina se razlikuje od zabluda, a savesna spoljna politika postaje imperativ. I često se deklarativni vitalni nacionalni interesi Srbije moraju kalibrisati u skladu sa globalnim i regionalnim krizama na koje nismo u mogućnosti da utičemo. Ne treba da se zavaravamo da smo sada na raskršću principa jer u ovakvim geopolitičkim poremećajima svako raskršće može lako da postane izbor između održive budućnosti i neizvesnog opstanka. 

Ukoliko uvedemo sankcije Rusiji, čeka nas skuplji gas kao posledica tendeciozne opstrukcije diversifikacije energetskog snabdevanja Srbije koju su efikasno sprovodili delovi izvršne vlasti. Međutim, znatno gore posledice po Srbiju će biti ukoliko ne uvede sankcije i tako se ne pridruži praktički unisonom pristupu EU. Kao prvu meru bi mogli očekivati onemogućavanje pristupa fondovima EU iz kojih smo samo u proteklih sedam godina dobili 1,5 milijardi evra. Pored toga, izgubili bi i bilateralne finansijske podrške sa Zapada, a nemački parlament je već usvojio zaključak u kome se takav scenario najavljuje. Pregovori o pristupanju EU bi mogli biti suspendovani na neodređeno vreme, a građani bi se ukidanjem šengenskog viznog režima češće "družili" u redovima ispred zapadnih ambasada. 

 

Nadalje, moglo bi se očekivati i uvođenje sankcija prema eksponiranim akterima proruske politike u Srbiji, sa posebnim akcentom na poslenicima javne reči. Usvojena politika EU sankcija će se bez tolerancije odnositi i na sva pravna lica u kojima ima ruskog državnog vlasništva što bi moglo da značajno utiče na ekonomsku stabilnost Srbije, ali i na ostvarivost procena našeg daljeg razvoja. Sankcije bi se mogle lako pojačavati sve dok fokus javnog i političkog diskursa ne bude usaglašen sa spoljnom politikom EU odnosno sa vrednostima kojima deklarativno težimo.

 

Ono što bi trebalo da još više zabrine od mogućih sankcija je politika izolacionizma. Ukoliko Srbija, koja ima nepromenljivo geopolitičko okruženje, nastavi sa diplomatskim levitiranjem i mirnodopskom politikom sedenja na više stolica, mogla bi se lako naći u makazama izolacije, kako privredne, tako i saobraćajne, turističke, ekonomske i posebno bezbednosne. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju predstavlja okvir odnosa Srbije i EU koji nosi odgovarajuće obaveze i pravila ponašanja, uostalom kao i obaveza postepenog pridruživanja Zajedničkoj spoljnoj i bezbednosnoj politici EU. Ukoliko Srbija zanemaruje obligacije, onda se to isto može očekivati i od strane EU, ali sa katastrofalnim posledicama po privredni razvoj Srbije. U takvom scenariju bi se građani Srbije mogli lako suočiti sa inflacijom nalik onoj iz 90-tih prošlog veka.

 

U takvim sumornim opcijama, uz nestabilne regionalne odnose, nezatvorene knjige sukoba i opterećujuće breme istorije, veoma je lako fabrikovati razloge i za eventualne naredne ratove na Balkanu. A Srbiji bez potencijala savezništva, bez privrednog rasta i bez demografskog priraštaja ne trebaju ratovi, posebno ne porazi. Zato je sada odgovornost na Tebi! - odnosno na svakom pojedincu koji bi trebao uz svu emotivnu senzibilnost, doneti jedino moguću odluku ukoliko želimo svojoj deci da ostavimo nadu, budućnost i perspektivu. I ne treba se opterećivati pravednošću jer pravde nema, niti je kroz istoriju civilizacije bilo. Postoji samo moć velikih sa kojima moramo koketirati u granicama mogućeg kako bi ostvarivali naše nacionalne i deklarisane regionalne interese.

 

Sa druge strane, svaka kriza otvara i nove mogućnosti. Zapadni Balkan bi se lako mogao naći u EU po ubrzanoj proceduri ukoliko pokaže inicijativu, pouzdanost i poverenje. Nemački kancelar je više puta naglasio takvu mogućnost koju je u političkom i javnom diskursu kreirala agresija Rusije. Dvoumljenje u vezi sopstvene sudbine poput danskog kraljevića Hamleta u legendarnom monologu "Biti ili ne biti – pitanje je sad", legitimno je. Ali niko nema pravo dovoditi sudbinu nacije i države u pitanje. Izbor nije lak, ali je jedino moguć! I bez obzira na sve lukrativne opstrukcije, kognitivne zablude i maligna dejstva, obavezni smo da investiramo u budućnost i dosledno sledimo put evropskih integracija. A braća, ukoliko nas tako stvarno percipiraju, to će sigurno shvatiti i podržati, jer u suprotnom nisu, niti su ikada bili, naša braća.

 

 Autor je izvršni direktor Saveta za strateške politike 

 

https://mc.rs/biti-ili-ne-biti/misljenja-i-komentari/detaljno/1227

среда, 18. мај 2022.

Небојша Катић: Боја ствари које долазе - Стање ствари

stanjestvari.com

Небојша Катић: Боја ствари које долазе - Стање ствари

By Стање ствари

5-7 minutes


Небојша Катић: Боја ствари које долазе

on 18. маја 2022.

Само наивчине могу поверовати у тезу да је на сцени „Путинова инфлација". Инфлација је ту јер су је западне економске и политичке елите желеле

Небојша Катић (Извор: Археофутура)

Раст светских цена се убрзава и инфлација је данас на нивоу какав у већини развијених земаља није виђен већ четрдесетак година. У јучерашње, бајате приче о расту цена као пролазном феномену више нико не верује. Истовремено, само наивчине могу поверовати и у тезу да је на сцени „Путинова инфлација" изазвана ратом у Украјини и растом цена енергената. Инфлација је ту јер су је западне економске и политичке елите желеле. На чему се базира овако радикалан став?

Инфлација није кренула када је започео рат у Украјини и њено убрзавање је почело још средином 2021. Упркос опасним сигналима, западне централне банке су ноншалантно одмахивале руком, правдајући раст цена било чиме што би им пало на памет у том тренутку. Огромно штампање новца које под разним изговорима траје дуже од деценије се наставило, уз стално одлагање да се крене с подизањем и нормализацијом каматних стопа. Убрзани раст камата би могао изазвати дубоку рецесију, па то објашњава хамлетовску дилему централних банака… и тако из године у годину. Каматна стопа Европске централне банке је и данас негативна упркос стопи инфлације која је прешла седам процената – ту стопу би ЕЦБ морала да држи на нивоу до највише два процента. Америчка централна банка је почела да подиже своју каматну стопу најављујући нова повећања до краја године, али то вероватно неће бити довољно да се инфлација обузда.

Изглед текста у штампаном издању Политике

Када је реч о „Путиновој инфлацији", суочени смо с феноменом какав никада није виђен. Цене енергије расту када расте тражња, или када картел произвођача аутономно подиже своје цене. Ово је први пут у модерној историји да купци енергената самовољно подижу цене онога што купују. Иако Русија (до јуче) није обустављала извоз гаса и нафте, Западне земље су, дубоко потресене ратом у Украјини, најавиле да ће се потпуно ослободити увоза енергената из Русије. (Додуше, Западне земље су, и непотресене, нешто слично најављивале већ годинама уназад.) Да случајно не би било дилеме, та врста изјава хистерично се понавља из дана у дан. Само апсолутни аматери могу бити несвесни какве последице по цене енергената имају такве објаве. Тешко је поверовати да њихов циљ није управо да цене енергената оду у небо, не би ли се захукталој инфлацији дало још мало импулса.

Ако су геополитички разлози овакве политике сасвим јасни, какви могу бити економски циљеви проинфлационе политике? Инфлација у комбинацији с ниским каматама обезвређује постојеће, огромне дугове држава. Када се ти дугови ставе у однос с БДП-ом који је инфлација значајно увећала, коефицијенти задужености ће изгледати значајно мањи. Западне државе сада најављују велики пораст трошкова за наоружање и за финансирање енергетске трансформације. Захваљујући инфлацији и овај прираст јавних дугова ће изгледати сношљивије.

Раст цена енергената ће помоћи и да се смањи ценовни јаз измећу фосилних и „зелених" енергената. Процес преласка на зелену енергију, који је успораван великим отпорима, сада ће се убрзати. Ако се баш и не буде убрзао, профити енергетских компанија ће експлодирати на радост акционара и њихових пријатеља из света политике. Грађани ће се навићи на високе цене енергије и почеће више да штеде. Стандард западних породица ће додатно опасти, али у њиховим кућним буџетима мањи део отпада на трошкове енергије и хране него што је то случај у остатку света. Коначно, у циљу ширења НАТО-а на исток нешто мора и да се жртвује. Локалне елите ће кривицу за осиромашење својих грађана приписати Русији и тако себе аболирати од кривице за економску политику каква се против интереса већине грађана води већ неколико деценија. Сјајно, боље не може.

Највеће жртве оваквих економских процеса и већ поменуте западне потресености, биће земље у развоју. Њихови буџети су због пандемије већ у озбиљним проблемима а сада су додатно угрожени и растом трошкова енергије и хране. Дугови ових држава ће зато наставити убрзано да расту, уследиће и нови каматни удари, као и вероватна, глобална рецесија. Велики број земаља ће се, попут Шри Ланке данас, наћи на ивици банкрота и социјалног хаоса. У неким државама ће се појавити масовна глад а покренуће се и нови таласи избеглица.

За разлику од развијених економија које могу штампати новца колико им треба, државе у развоју ту привилегију немају. Оне ће морати, с капом у руци, да моле за помоћ западне штампарије и међународне организације које су под западном контролом. А када до тога дође, уз уобичајена економска условљавања уследиће и она политичка. Државе које траже новац мораће јасно да се ставе на страну „врлине, правде и слободног и демократског света" у акутној фази геополитичког лудила. Сјајно, боље не може.

Поновићу – све што гледамо само је ћорсокак глобалног економског система који се одржава на силу, непрекидним стварањем хаоса и стимулисањем војних сукоба. Неко би, далеко било, могао помислити и да су људи постали велика сметња новом преуређењу света и да се некоме чини да нас је превише.

Опрема: Стање ствари

(Политика/Блог Небојше Катића, 18. 5. 2022)


https://stanjestvari.com/2022/05/18/boja-stvari-koje-dolaze/?fbclid=IwAR0X5cir5eeSLS0NyHHu8OpkvVXe0xxG2-Qj2q03aCJRgEjMXYTeUGVS4gw

 

 

понедељак, 16. мај 2022.

Синиша Љепојевић: Санкције Русији за „европски пут”?

iskra.co

Синиша Љепојевић: Санкције Русији за „европски пут"?

13-16 minutes


Синиша Љепојевић: Санкције Русији за „европски пут"?

15.05.2022. - 20:52

Ширу расправу о политици санкција према Русији у Србији је заменила прилично агресивна медијска, опозициона и кампања западних емисара да је одлука већ донета и да ће Србија подлећи западном притиску и увести санкције. Представници власти тврде супротно. Утисак је да је реч о елементарном неразумевању озбиљности ситуације и њених последица.

А зашто би Србија уопште требало да уведе санкције Русији? Део опозиције, који је и јавно најгласнији заговорник увођења санкција, и мрежа невладиних организација тврде  да би санкције требало увести јер Србија мора да буде на „страни добра" када је реч о Украјини и санкцијама. Та „страна добра" су, према њиховим речима, Европска унија (ЕУ), „европске вредности" и Запад а Србија треба, и чак мора, њима да припада. Једна угледна професорка историје чак тврди да је Србија без ЕУ „гладна, гола и боса".

Тај део опозиције личи на адвокате западне  политике коју је најдиректније формулисала шефица немачке дипломатије Аналена Бербок, а она је како сада стоје ствари једина стварна власт у Берлину. Она каже да ако Србија „жели да се придружи европском блоку, мора да уведе санкције Русији". Она је наравно у праву јер ако желиш да будеш део тог блока онда мораш и да следиш његову политику, каква год да је. Проблем није у томе, то је опште место. Међутим питање је да ли је то заиста интерес Србије. Не само у овом тренутку, него и дугорочно, у светлу тектонских промена које се дешавају у свету. Јер, рат у Украјини је управо симбол тих промена.

Чињеница је, међутим, да је и део владајућих кругова на истој линији тог дела опозиције и ЕУ притисака. У основи јавност је у великој мери збуњена јер је преплављена мноштвом информација које су мешавина западне пропаганде и у основи недоречене позиције врха власти у Србији.

Јефтино и наивно

Министар спољних послова Никола Селаковић је изјавио да Србија неће уводити санкције Русији али да ће наставити свој „европски пут". А председник Србије, у светлу притисака око санкција Русији а после посете Берлину, каже да ће Србија „још снажније и одлучније бити на европском путу".  Шта то значи? Да ће Србија увести санкције Русији?  Јер,„европски пут" је, како сада стоје ствари, неспојив са неувођењем санкција. Или се, ипак, нешто крије од јавности па се само чека погодан тренутак?

Утисак је, у ствари, да још увек нема јасне позиције власти, која истовремено показује и неке контроверзе. На пример, по први пут после дуго година државна телевизија није преносила Параду победе у Москви а нити је то учинила нека друга велика телевизијска кућа у Србији. Ако се зна како функционишу медији онда то није могло да се деси без подршке власти. То је крајње неразумно јер у Великој Британији, која је међу шампионима антируске политике, државни Светски сервис Би-Би-Си-ја и продржавни Скај њуз су директно преносили Параду и говор Председника Владимира Путина. То је урадила и италијанска државна телевизија РАИ. Тај јефтин и наиван потез Србије је за многе био порука да ће Србија ипак увести санкције Русији.

Шта је „европски пут?"

И све се то, наводно, ради због такозваног „европског пута". Занимљиво је да је формула „чланство у ЕУ" наједном замењена формулом „европски пут". Шта је то „европски пут" ? По логици значења речи то би требало да буде "пут у Европу". Али Србија је већ у Европи, па какав је то онда пут? Европа није исто што и ЕУ. Ипак је реч о обмани јер је свима јасно да од ЕУ нема ништа, барем у дуго догледно време. „Европски пут" као такав у ствари не постоји.  Недавно је француски председник Емануел Макрон који сада, у време кризе власти у Немачкој, има амбицију да се наметне као лидер ЕУ, предложио стварање доста нејасне „европске политичке заједнице" у којој би поред ЕУ биле и земље које још нису чланице, од Грузије до Босне и Херцеговине. Те земље би, наводно, политички биле обавезне према Бриселу али не би постале чланице. У преводу, нових чланица ЕУ неће бити. Истовремено, „шеф дипломатије" ЕУ Жозеп Борел држи лекције лидерима Западног Балкана шта морају да ураде да би постали део ЕУ. Нешто ту, ипак, дебело није у реду.

Заговорници Запада бомбардују јавност теоријама како ће ЕУ казнити Србију ако не уведе санкције Русији. Али бивши амерички амбасадор Камерон Мантер каже, у изјави Гласу Америке, да ако Србија не изабере Запад, како се сада санкције Русији тумаче као избор између Запада и Истока, њу нико неће казнити већ ће Србија, тврди Мантер, бити заборављена. Па можда то и није лоше за Србију, да се ослободи страног терора.

Замагљивање проблема

Ако би се ЕУ и одлучила да казни Србију, што није искључено јер је у Бриселу паника, каква би та казна могла да буде? Говорено је да би у Србији  могли да уведу блокаду, ембарго, на нафту и гас. Али како кад ЕУ није ни себи увела такву блокаду, него само плаћање руског гаса у еврима или доларима? Још једна обмана.  На трагу те обмане је и такозвана диверзификација енергије.  У преводу, Србија треба да се одрекне јефтиног гаса из Русије за који већ постоји инфраструктура и да почне да купује далеко скупљи гас од америчких трговаца, за који не постоји мрежа снабдевања.

Непостојеће санкције за енергенте и бескрајне дискусије о томе су само замагљивање стварних проблема. Јер, санкције не значе да Европа неће да користи руски гас, већ да ће га куповати од других, махом америчких компанија регистрованих у другим земљама. Када је реч о нафти, Европа једноставно не може без руске нафте. Све рафинерије, посебно у Немачкој, су технолошки пројектоване на руској нафти и сада све то треба преправити за другачију технологију. То је веома скупо и узеће најмање две године. Уз то, финални производи се махом добијају од мешавине нафте различитог порекла и квалитета а квалитетна мешавина није могућа, на овом технолошком нову, без руске нафте.

И прелазак на течни гас је веома компликован. Европи би, како је израчунао амерички економиста Мајкл Хадсон,  било потребно пет хиљада милијарди долара да изгради све потребне терминале и основну инфраструктуру. Чак и кад би имала толики новац, подухват изградње гасне инфраструктуре би трајао неколико година. Како онда ЕУ може да казни Србију? Бесмислено је што Србија говори о енергетској диверзификацији.

Приватизација електро-дистрибуције?

Амбијент дискусија о санкцијама Русији и у Србији се користи за потискивање стварних проблема. Рецимо, зашто Србија нема довољно струје, него је увози?. И нико није одговоран. Актуелна влада је, занимљиво је, крајем прошле године дистрибуцију електричне енергије издвојила из система ЕПС-а и сада је то самостално предузеће у власништву владе Србије. То је јасан знак да је намера да се приватизује дистрибуција и на томе се увелико ради. И онда тај нови власник, а то ће наравно бити странац, неће бити заинтересован за развој и одржавање домаће производње него ће да увози струју са европског тржишта, што ће драстично да поскупи цену електричне енергије. А изговор ће да буде како нема довољно домаће производње.

Слично је и са пољопривредом која је скоро уништена. У продавницама у Србији, на пример, се продају суве шљиве из Француске, а Србија је својевремено направила златни динар на сувим шљивама. Кроасани се увозе из Бугарске, а међу тим бисерима је и најава да ће Америка помоћи Србији са млеком у праху. Да ли је могуће да Србија не може себе да храни?

Е то је тај „европски пут" од којег Србија не одустаје.

Финансијске уцене

Власти Србије тврде да је Србија већ имала штете од  неувођење санкција Русији и истичу да би могло доћи и до смањења страних инвестиција. То баш и није тачно. Све је то почело знатно раније и инвестиције се генерално смањују у целом свету због несигурних времена, а рат у Украјини је само један од изговора. Проблем је и са новим кредитима. Процењује се, наиме, да је Србија сада у шкрипцу јер не може више да се задужује, или јој је веома тешко да добије кредите. Запад Србију уцењује преко финансијског тржишта и посебно преко продаје државних обвезница, та продаја иде веома слабо.

То је невоља Србије. Запад има доста велики уцењивачки капацитет. Јер, Србија је на „европском путу". Ту је питање задуживања, а онда и широка мрежа невладиних организација које хране пре свега медије, па је тако створен веома широк фронт уцена против Србије. Али, руку на срце, и сама политичка елита је у великој мери одговорна за стварање тог уцењивачког капацитета Запада. Србији је у овој години, да би могла да сервисира своје обавезе, потребан раст од 5,6 одсто, а сама Србија је очекивала да ће раст да буде 4,5 одсто. Али, Светска банка процењује да ће бити највише 3,4 одсто. И шта ће радити Србија ако нема довољан раст да сервисира обавезе?

То су шкрипци Србије које Запад управо сада користи за њено сламање. Слабо иде и са продајом државних обвезница, тим класичним државним методом задуживања.  Током априла је продато само 10 одсто тржишту понуђених обвезница.  Србија је недавно емитовала и евро обвезнице у вредности од 150 милиона евра и то на рок отплате од 25 година. Продато је само 6,9 милиона по камати од 2,5 одсто. Било је интересената и за 12,5 милиона евра, али су тражили камату од 3,75 одсто, а за остало нико уопште није ни био заинтересован.  А изворни план Србије је био да се преко обвезница укупно задужи 3,5 милијарде евра.

Решење за задуживање?

Али то нема везе са санкцијама. И друге државе имају проблема са продајом обвезница. Дошло је до великих промена на тржишту државних обвезница и инвеститори напуштају несигурне земље.  Наравно, има ту много политике јер финансијско тржиште манипулише у складу са политичким интересима. Да ли би санкције Русији помогле Србији на финансијском тржишту? То је неизвесно јер би санкције ипак ослабиле државну финансијску моћ, а самим тим би опало и интересовање инвеститора. Србија и без санкција и са санкцијама има проблем презадужености коју у реалности не прати довољан економски развој. Практично, Србија нема економију, нема економски концепт развоја домаће привреде пре свега.

Зашто Србија рецимо не почне да продаје  обвезнице својим грађанима, као што то раде Јапан и однедавно Русија? Онда ће дуговати својим грађанима, а не странцима. На пример, грађани Србије, процењује се, у приватној штедњи у страним банкама у Србији држе између осам и десет милијарди евра. Зашто тај новац не би уложили у сопствену земљу? Али, онда нема „европског пута" јер тај пут је условљен муком и новцем грађана Србије.

Говори се и о повлачењу страних компанија. Али, оне би се могле повући управо због увођења, а не због неувођења санкција. Јер са санкцијама гас и енергија би у Србији драстично поскупели, што би довело  до комплетне промене амбијента, а онда им неће бити исплативо да раде у Србији. То значи да би управо неувођење санкција довело до пораста страних инвестиција.

Чему журба?

Не би  требало журити, није још време за одлуке.  Јер, после Украјине ће по свему судећи бити одржана нека нова међународна конференција о новој структури европске безбедности. То је на неки начин најавио и британски премијер Борис Џонсон изјавом да је потребна нова безбедносна структура Европе. Тада ће бити дефинисана та нова структура. Тај нови модел европске безбедности ће пресудно дефинисати они који победе у рату у Украјини, а како сада ствари стоје то неће бити ни НАТО ни Запад. На тој конференцији ће међутим бити речи не само о Украјини, него и о другим нерешеним геополитичким проблемима. Врло је вероватно да ће бити говорено и о Косову и Метохији и Републици Српској, у ствари о целом српском корпусу.

Зато се сада Западу жури, па користи проблем санкција да на Западном Балкану унапред обезбеди свој забран који ће потом користити као адут у преговорима. Све то би Србија требало да има у виду, и да ипак сачека. Јер, суштински, у току је стварање комплетно новог економског модела у свету.  Све ће то потрајати, али десиће се много брже него што се претпоставља.  У том новом поретку, у новом амбијенту, није неопходна директна географска повезаност. Другим речима, зашто би Србија морала да следи самоубилачки пут Европе само зато што се географски налази у Европи?

Санкционо тумарање

Утисак је да актуелна владајућа политичка елита у Србији доста тумара када је реч о санкцијама. Очигледно је да су свесни последица, али истовремено многи имају и личне обавезе према „европском путу". Занимљиво је да медијска пропаганда  покушава да  cрпској јавности наметне и осећај кривице због неувођења санкција. Србија, међутим, може да има већу корист од неувођења санкција. Већ је преко 300 компанија држављана Русије и Украјине регистровало компаније у Србији.

Кључно је шта је интерес Србије. Из онога што говоре власти то ипак није јасно, односно није јасно шта је стварни интерес државе Србије, а не њене махом уцењене политичке елите. Тачно је да у међународним односима нема пријатељства, али има поштовања. Мале земље имају право на поштовање и достојанство, и то је једино што им остаје када кризе прођу. Једном изгубљено поверење и поштовање се тешко враћа, скоро никада. То је као да вам неко одсече здраву ногу. Може да вам угради протезу, али ви више никада нећете имати ногу.

Живимо у историјском тренутку, а основни изазов за Србију је питање да ли ће успети да поврати самопоштовање и да постане поуздан партнер знатно шире од онога што је ЕУ. Избор је једино на Србији.

Нови Стандард