Sumanuto prijateljstvo
Драгомир Анђелковић
13-16 minutes
Šta se to promenilo u politici Sjedinjenih Država prema Srbima pa nam Zorana Mihalović predlaže strateško prijateljstvo sa tom zemljom? Ništa, bukvalno ništa
Ministarka rudarstva i energetike u odlazećoj vladi, ovih dana je – uz ponavljanje već dobro poznatih svojih stavova da je Srbiji „mesto na Zapadu" – izjavila da smo sa SAD „prijatelji i partneri koji rade zajedno". Kako smatra Zorana Mihajlović takav odnos treba da bude krunisan „strateškim sporazumom" (čitajte savezništvom), jer „Balkan traži mir, stabilnost i regionalno povezivanje koje je sigurno moguće sa SAD kao partnerom".
Pre nego što se dublje pozabavimo rečima gospođe Mihajlović, kako bi njihova suština bila jasnija korisno je da se prvo osvrnemo na višedecenijski odnos Vašingtona prema nama. Odlična polazna tačka za to je izjava Pitera Galbrajta, visokopozicioniranog američkog diplomate iz devedesetih godina prošlog veka, tada angažovanog na našim prostorima. On nam je, uz svu drskost sadržanu u njegovom iskazu, neuobičajeno otvoreno rekao šta Amerikanci misle o nama i kako će nas tretirati.
Manje poznati sin širom sveta čuvenog ekonomiste (Džona Galbrajta), poručio nam je 1993. godine – u vreme kada smo u ratovima za jugoslovensko nasleđe mi pobeđivali – užasne stvari, koje očito i danas opterećuju naše živote. Kako je rekao: „Vi treba da znate da ste vodili rat protiv volje Amerike i da ste taj rat dobili. Ali, to je Pirova pobeda. Mi, za sada, nemamo dovoljno interesa da se neposredno, na terenu, angažujemo radi menjanja ishoda ovog rata, ali, znajte, ne samo Vi i Vaša deca, već će i deca Vaše dece gadno ispaštati zbog toga što ste se suprotstavili našoj volji". (M. Jevtić, „Na istoku zapada – razgovori sa Darkom Tanaskovićem", Beograd, 2000, str. 191-2).
Jedna politika, dva metoda
Ubrzo, već 1995. godine, Amerika je našla interes da se i direktno vojno angažuje protiv Srba. Ne samo što je pružila svu moguću posrednu podršku hrvatskoj vojsci u njenom pohodu na nas (kao što to danas čini sa ukrajinskim snagama u ratu sa Rusima), već je izvela i snažne vazduhoplovno-raketne udare po položajima armija Republike Srpske Krajine i Republike Srpske, odnosno na vitalnu infrastrukturu tih srpskih zemalja. Rezultat svega toga, u kombinaciji sa defetizmom u Srbiji, bilo je brisanje sa lica RSK i proterivanje stotina hiljada Srba sa tamošnjih prostora gde su vekovima živeli (što je Galbrajt Junior mirno posmatrao sedeći na hrvatskom tenku). Posle toga, došlo je do osvajanja i etničkog čišćenja zapadnog dela RS.
Amerikanci su procenili da bi dalje operacije protiv Srpske dovele do neminovnog ulaska Srbije u rat kao i milionske izbegličke krize. Usled toga su odlučili da ofanziva bude obustavljena, te da se forsirano krene ka iznalaženju mirovnog rešenja. Tako je, relativno brzo, zaključen Dejtonski sporazum, kojim je BiH uređenja kao konfederalno-federalni hibrid dva entiteta i tri naroda. To je našem narodu zapadno od Drine dalo prihvatljiv okvir za državni život. No, Vašington takvo stanje nije smatrao trajnim. Samo je oružanu agresiju protiv Srba zamenio mirnodopskim jurišem na RS.
Potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma u Jelisejskoj palati, Pariz, 14. decembar 1995. (Foto: U.S. Air Force/Staff Sgt. Brian Schlumbohm)
Dejtonsko mastilo se još nije ni osušilo, a otpočeo je udar na Srpsku, koji je u narednih deset godina rezultirao otimanjem oko 70 ovlašćenja (od državne bezbednosti, preko kontrole granice i carine, do vojske) i njihovim prenošenjem na nivo Sarajeva. Na žalost Vašingtona, takav tok je prekinut. Milorad Dodik, za koga su tamo u početku mislili da je njihov igrač, čim se učvrstio na vlasti izveo je kopernikanski obrt i poveo energičnu nacionalnu politiku. Imao je hrabrosti da se direktno soči sa SAD i njenim EU partnerima braneći interese RS. Usled toga ni jedna jedina nadležnost nije oteta RS u proteklih 15 godina, što je P. Galbrajta navelo da kivno kaže da su Amerikanci jako pogrešili što 1995. nisu podržali osvajanje Banjaluke.
Prestonicu RS nisu okupirali, ali zato su to učinili sa Kosovom i Metohijom. Po svim parametrima međunarodnog prava, sa tim ciljem su izvršili klasičnu agresiju na Srbiju 1999. godine. Zatim su, kako bi Beograd prihvatio privremeni gubitak kontrole nad svojom južnom pokrajinom, pristali da se Rezolucijom 1244. potvrdi suverenitet Srbije nad njom. Kosovo i Metohija su dospeli pod formalnu međunarodnu upravu a suštinski NATO okupaciju, ali je dogovoreno da takvo stanje traje do iznalaženja kompromisnog rešenja u duhu suštinske autonomije unutar Srbije.
Osnov za varanje
Ali kao što su Dejton shvatili kao osnov za varanje Srba, Amerikanci su tako tretirali i Rezoluciju 1244. Njima nije važno šta je dogovoreno, već da oni kontrolišu stvari na terenu i proces implementacije sporazuma. Tada se rodi ono šta žele, makar to bilo i protivprirodno. Pri tome veruju ili se prave da veruju – kako je svojevremeno rekao Frenklin Ruzvelt – da imaju „sudbinsku misiju". Ona im „daje pravo" da rade šta hoće gde god to mogu, i pri tome da se zaklinju u humanost i poštenje. Tako smo stigli i do proklamovanja kosovske tzv. nezavisnosti u američkoj režiji uprkos dogovoru iz 1999, odnosno njihovog i EU, sada dodatno pojačanog, pritiskanje Srbije da je postepeno prihvati. Toliko o tome. Sada se svim onim što se od 1999. do danas dešavalo na KiM nećemo detaljnije baviti.
Bitno je reći to da za promenu američkog stava prema nama ništa nije vredelo ni to što smo mi 2000. godine okrenuli novi list koji je bio po njihovoj volji (ili da budem precizniji saučestvovali smo u njihovom izboru stranice za nas). Uprkos tome što su Srbijom zavladali zapadni prijatelji, umišljene geopolitičke mesije su na stari način nastavile da guraju po svome, težeći zaokruživanju otmice Kosova i Metohije, odnosno centralizaciji BiH. Ono što su neki Srbi tumačili kao početak družbe sa Amerikancima, oni su videli kao naše pristajanje na totalnu kapitulaciju. Tako se oni tradicionalno „druže" sa podređenim narodima.
Da li se išta u tom pogledu promenilo do ovih dana, kada nam Zorana Mihajlović predlaže strateško partnerstvo sa SAD? Ništa! Bukvalno ništa. To vidimo od KiM, preko Crne Gore, do RS. Amerikanci, gde god za to imaju potencijale, podržavaju gaženje srpskih interesa. Ipak, ako pričamo o promenama, izgleda su se one dogodile, ali kod nas. I to ne samo one jasno vidljive, već i mnogo opasnije prikrivene, kojima se ponovo navodi voda na američku vodenicu. Neskriveno prozapadne snage su sa vlasti pale 2012. godine jer je narodu bilo dosta kvislinške politike (identifikacija sa okupatorom). Smenio ih je SNS, koji je takvu politiku navodno zamenio kolaboracionističkim odnosom (saradnja sa neprijateljima kako bi se spaslo nešto od nacionalnih interesa) prema Zapadu, što je trebalo da bude korak napred. Vlast se i dalje klanjala okupatorima ali se trudila da ne deluje da baš i njihove slike pretvara u ikone.
Predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić sa zamenikom pomoćnika državnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država Metjuom Palmerom, Beograd, 10. jun 2019. (Foto: Tanjug/ Dragan Kujundžić)
To ne znači da nisu davani ogromni ustupci samozvanim evroatlantskim gospodarima sveta (najpogubniji od njih je bio tzv. paket Brisel 2 iz 2015-16, kojim smo deinstalirali mehanizam odbrane severa Kosova), ali sve to je građanima predstavljano kao kupovina vremena kako bi se globalne okolnosti dodatno promenile nama u korist, a Srbija ojačala kako bi ih iskoristila. Međutim, ustupci su se em nagomilali toliko da je moguća korist pala u senku već učinjene ogromne štete, em sve više deluje, sada kada je Soroševo doba počelo ubrzano da prolazi, da državni vrh Srbije za njim žali i gleda kako da nas, uprkos volji naroda, ukrca na okupatorsku „Nojevu barku". Stiče se tako utisak da Srbijom i posle „žutih" ponovo u potpunosti vladaju „žuti" (koji dok rade i gore stvari od onih koje su činili stari „žuti", uporno njih prozivaju kao krivce svih nedaća Srbije).
Razotkrivanje istine
Sada da se vratimo rečima već više puta pomenute ministarke, koja je simbol opisanih nacionalno štetnih procesa. Ona, da to ponovim, kaže da smo sa Amerikancima „partneri koji rade zajedno". Ali kao što dobro znamo, oni dosledno rade protiv nas. Od toga ne odustaju. Da li to znači da gospođa Mihajlović naciji priznaje da Vučićeva vlast, radi svojih lično-partijskih interesa, saučestvuje u onome što Vašington čini srpskom narodu? Ako stvarno radi zajedno sa onima koji deluju protiv Srba, onda ispada da je tako.
Po nizu poteza koji su učinjeni u vezi sa urušavanjem naših odbrambenih pozicija na Kosovu i Metohiji te svakog efektivnog prisustva države Srbije na tom prostoru, odnosno po ponašanju prema BiH gde se, primera radi, uzurpator Kristijan Šmit (od Zapada siledžijski instaliran bez odobrenja Saveta bezbednosti OUN) od Beograda tretira kao punopravni „visoki predstavnik" nauštrb interesa RS – stiče se utisak da su te ministarkine reči istinite.
S druge strane, ono što vladajući plasiraju kao nacionalno samo je maska za obavljanje posla koji – teškim okolnostima opravdanu – kolaboracionističku politiku procesom političke alhemije pretvara u sramno kvislinško zatiranje sopstvene zemlje i nacije, kako bi konačno na tzv. Zapadnom Balkanu bio uspostavljen poredak koji, bez ikakvih suštinskih promena, SAD naturaju od početka devedesetih godina prošlog veka. „Strateški sporazum" sa njima, moguć je samo na tim osnovama.
Političko pozorište
Da li stvari u vezi sa onima koji vode ovu zemlju stoje kao što sam gore rekao (dopuštam mogućnost da nije tako), ili se možda ipak radi o lukavoj igri (koja prevazilazi moje spoznaje kapacitete) onoga ko vedri i oblači Srbijom, uskoro ćemo videti. Pri tome ne mislim na to kako će biti sastavljena predstojeća vlada, odnosno koliko će u njoj biti ministara koji dele stavove Zorane Mihajlović. Oni su i ovako, kada se radi o najvažnijim stvarima, samo ikebana. O svemu bitnom odlučuje Vučić, uz malu savetodavnu pomoć par ljudi iz njegovog najbližeg ličnog okruženja. Ministrima je dopušteno da u nekim sferama ispoljavaju svoje stavove pa i da se svađaju samo zato da se to ne bi jasno videlo. A i da bi postojali prigodni žrtveni jarci. Tu se radi o tragikomičnom političkom pozorištu, a raspored uloga u njemu ne menja fundamentalni kvalitet politike koja se vodi.
Kako bi se to ipak desilo,, odnosno kako bismo imali i najmanjeg osnova da poverujemo da je politika establišmenta i dalje samo koalboracionistička, a ne kvislinška, potrebni su brzi iskoraci po pitanju Kosova. Oficijelni Beograd zvecka oružjem i „mrko" gleda albanske ekstremiste, ali oni nesmetano okončavaju uspostavljanje kontrole na severu Kosova, nalik onoj koju imaju nad Prištinom ili Prizrenom. Nedelje su ostale da Srbija nešto energično preuzme da se to ne dogodi pre nagoveštenog „normalizovanja" odnosa Beograda i Prištine. A bez ikakve opasnosti od pravog sukoba, bukvalno preko noći – kao što je ukinula „Civilnu zaštitu" koja je branila taj deo Srbije – Srbija može tamo da instalira „samorganizovane" strukture koje bi to ponovo činile. Tamo gde ima 95 posto Srba, to ne bi izazvalo rat, jedino bi možda ugrozilo kredibilitet ovdašnjeg donosioca velikih odluka u očima NATO vrhuške.
Ahtisari i Išinger
Ali to je jedini put za odbranu minimuma naših interesa na KiM. Posle toga možemo i da kooperativno vidimo šta to znače nove kosovske armature Brisela i Vašingtona o kojima je govorio predsednik Srbije. Bez toga Zorana Mihajović i Peter Galbrajt mogu da odigraju NATO kolo, dok bi im Vučić iz senke aplaudirao. Sve ide ka brzom uspostavljanju mantre „mir, stabilnost i regionalnog povezivanje" na Balkanu, po starom klintonovsko-soroševskom modelu, dok je naša kupovina oružja iz Rusije i Kine, podsećanje na tragedije Jasenovca i Oluje i geopolitičko balansiranje – samo mešavina začina za čorbu u kojoj bi perfidno bile skuvane srpske žabe.
Marti Ahtisari (Foto: EPA/ALL OVER PRESS)
Na kraju će se pokazati – bilo bi čudo da se to ne desti – da su ono, što nisu mogli da odrade lokalni zagovornici otvorenog evroatlantskog pristupa, obavili reformisani radikalski tehničari URA patriotizma. Srbija neće priznati Kosovo ali će ga tretirala kao punopravnu „državu" (po receptu „dve Nemačke"), kojoj već neko vreme omogućava da fazno uspostavlja potpunu kontrolu nad celom teritorijom koju smatra svojom. To je i bila srž nemačkog (Išingerovog) plana iz 2007, koji je tada, zahvaljujući Koštuničinoj upornosti, naša država odbacila.
Trenutak istine se približava. Vrlo brzo ćemo videti da će Vučić, zajedno sa Ahtisarijevim planom koji je već prihvatio, (o čemu sam pisao u pretprošlom broju Pečata) realizovati i Išingerov plan, i tako nas vratiti u 2008, i to u stanju koje su tada Vašington i Brisel želeli ali ga ipak nisu dobili čak ni od Borisa Tadića. To će biti totalna kosovska kapitulacija Srbije. A ako bi se Beograd opredelio i protiv Rusije, stvari bi postale još gore (za Srbe, ne za vlast koja bi do kraja ispunila kvislinški zadatak). Time režim suštinski ne bi naneo štetu Moskvi, već, odricanjem od ruske podrške oko Kosova (u tom slučaju bi lično Vučić bio odgovoran za članstvo Kosova u OUN) i Republike Srpske, naneo bi štetu vitalnim srpskim interesima. Stvari mogu da se premazuju raznim bojama i neko vreme lažno predstavljaju kako moćnici to hoće, ali ni oni to ne mogu da čine doveka.
Dragomir Anđelković je istoričar i politički analitičar. Ekskluzivno za Novi Standard.
Naslovna fotografija: Tanjug/Miistarstvo rudarstva i energetike/Zoran Petrović
Izvor Novi Standard
BONUS VIDEO:
Нема коментара:
Постави коментар