FELJTON: Kosovo – Sećanja poslednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji (IV) - Kosovo Online
5–7 minutes
Kosovo onlajn, uz saglasnost izdavača „Club Plus", objavljuje odlomke iz knjige bivšeg diplomate Vilijema Montgomerija „Kad ovacije utihnu – Sećanja poslednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji" (2016.), poglavlje 12 pod nazivom „Kosovo". Vilijem Montgomeri bio je ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu od decembra 2001. do februara 2004. godine.
Standardi pre statusa
Početkom 2003, zamenica pomoćnika državnog sekretara za evropske poslove (Dženet Bog), šef naše misije na Kosovu i ja održali smo sastanak na marginama konferencije u Beču. Tema je bila šta sledeće preduzeti na Kosovu. Za razliku od perioda 2000-2001, kosovski Albanci tražili su da prelazna vlada koja je bila formirana dobije veće nadležnosti. Postajalo je sve teže govoriti samo „ne još".
Nastavio sam da tvrdim da je naš izraženi cilj bio stvaranje potpuno funkcionalnog multietničkog društva na Kosovu. Dok to ne postignemo, objašnjavao sam, ne treba da razmatramo naredne korake. I ponovo sam upozorio da bi to moglo dugo da potraje. Postojale su značajne razlike u našem mišljenju o napretku koji je ostvaren na tom putu.
Krajnji rezultat predstavljalo je postizanje sporazuma o politici nazvanoj „Standardi pre statusa". Bilo je predviđeno da grupa stručnjaka osmisli detaljan spisak standarda u svim domenima demokratske tranzicije. Tek posle nepristrasnog pregleda i zaključka da je ostvareno dovoljno napretka u domenu standarda, pitanje statusa počelo bi da se razmatra.
Na moju trajnu žalost, ubedio sam Čovića da ozbiljno shvati taj proces. Istakao sam da ukoliko standardi budu veoma specifični i budu sadržali numeričke činjenice koje se mogu proveriti, proces će biti pošten. To bi čak moglo da ohrabri ostvarivanje napretka u domenima koji brinu kosovske Srbe, kao što je povratak izbeglica. Čović je savesno naredio svom osoblju da počne da priprema predloge o standardima.
Događaji koji su sledili i dalje izazivaju bol u meni kad ih se setim. Prvo, Srbi su ustanovili da će se teško sastati sa Britancem Karneom Rosom, koordinatorom radnih grupa za izradu standarda za Kosovo pri Unmiku. Kad je Ros konačno stigao u Beograd, otvoreno je rekao Srbima da uopšte nisu uključeni u taj proces. Kosovski Albanci, kazao je on, oštro bi se protivili ukoliko bi procurila informacija da su standardi osmišljeni u bilo kakvoj saradnji sa Beogradom. Drugo, Srbima je rečeno da je u svakom slučaju taj proces gotovo okončan. Ros je nerado pristao da prihvati spisak srpskih predloga, ali je jasno stavio do znanja da će na njih obratiti malu pažnju.
Potom je postalo nemoguće dobiti na uvid čak i konačnu verziju nacrta standarda. Kad smo to konačno uspeli, nacrt je već bio betoniran. Standardi koje je sadržao bili su daleko do specifičnih. U stvari, predstavljali su potpunu suprotnost tome. Kada sam skrenuo pažnju na to, najpre tom Britancu, šefu pregovaračkog tima, a zatim i sopstvenoj vladi, dobio sam isti odgovor. Potpuno tačno, nisu specifični, a to će međunarodnoj zajednici omogućiti da odluči šta god budemo želeli prilikom provere. Drugim rečima, odluka će biti čisto politička i neće se temeljiti na objektivnoj proceni o ostvarenom napretku u pravcu uspostavljanja funckionalnog multietničkog društva.
Kad je objavljena lista konačnih standarda, ispostavilo se da nijedna ideja Srba nije prihvaćena. Odmah sam shvatio šta to znači. Nezavisnost Kosova biće proglašena u bliskoj budućnosti, a vežba zvana „Standardi pre statusa" predstavljala je privid. Bojazni Srba bile su potpuno odbačene. To je takođe značilo da nisu ispunjena obećanja koja sam dobio na visokom nivou da će biti uzete u obzir moje bojazni. U krajnjoj liniji, to je značilo da sam postao nemoćan da dalje utičem na politiku SAD prema Kosovu. Smatrali su da pokazujem suviše saosećanja sa srpskom stranom.
Zaključak
(...)
Na kraju, tu je pitanje Kosova. Međunarodna zajednica sada počinje da shvata koliko je Kosovo važno za srpski narod. Ali, uložila je toliko mnogo da proglasi i podrži nezavisno Kosovo da je nemoguće napraviti potpuni zaokret. Sjedinjene Države i Evropska unija sada pokušavaju da vode dva paralelna programa, očajnički se nadajući da će u nekoj budućoj tački te dve stvari moći da se spoje. Jedan je izgradnja vlade i unapređenje procesa demokratske tranzicije na Kosovu. Drugi je nastojanje da se u poslovima sa Srbijom izbegava reč na „K" kako bi se unapredila njena demokratska tranzicija. To znači nadu da će članstvo u Evropskoj uniji i vreme omogućiti da ovaj zamrznuti sukob postepeno gubi značaj. Nadaju se da će dva paralelna programa jednom u budućnosti mirno i postepeno da se stope. Mislim da su to pusti snovi čija je namena izbegavanje neophodnosti suočavanja s teškim odlukama.
Moje rešenje za Kosovo bilo je i ostaje podela. To se verovatno neće dogoditi iz mnogo razloga, i dobrih i loših. Međutim, vrlo se bojim da su Kosovo i Srbija povezani u jednom fatalnom plesu i da je rezultat to da su njihov napredak, njihova demokratska tranzicija i njihova stabilnost veoma neizvesni. Izvesno je da će tako biti narednih deset godina.
Sve u svemu, proces društvene promene podstaknut ili izazvan spolja daleko je teži no što je iko od nas verovao. Barijera čak i za pokušaj da se to učini treba da bude mnogo viša nego što je bila dosad.
(Kraj)
Нема коментара:
Постави коментар