SRPSKO OGLEDALO 93
Oliver Vulović
FELDMARŠALU IMA KO DA PIŠE
Dok , devetog maja, Evropa slavi Šumanov plan kojim je
1950 godine započeto stvaranje današnje EU, Srbija bije odlučnu bitku za
propast jednog drugog evrospkog plana , Ahtisarijevog, koji se po svom
legalističkom bazisu, stilu i formi ne sukobljava samo direktno i sa svim
tekovinama Šumanovog plana nego i sa svim ostalim zvaničnim dokumentima,
deklaracijama i rezolucijama koje su evropske zemlje utkale u pravila
sopstvenog pojedinačnog i zajedničkog funkcionisanja i postojanja nego i
uredjenja života kompletne planete. Srbija bije bitku protiv plana kojim bi pre
mogla da se podiči vlada u ime koje je , na isti dan ali 1945. godine,
nacistički feldmaršal Kajtel potpisao kapitulaciju. Na dan kada bi trebalo da
slavimo i evropski dan ujedinjenja ali i pobedu te iste Evrope i saveznika nad
fašizmom i nacizmom , pobede u kojoj su značajnu ulogu imali i Srbi, mi smo u
situaciju da sa nekadašnjim saveznicima i saborcima vodimo odsutne diplomatske
bitke u sprečavanju zaživljavanja jednog projekta čiji su duhovni i praktični
oci baš fašisti i nacisti , projekta rasparčavanja Srbije ili ti nezavisnog
Kosmeta.
Nekadašnji saborci hoće da nas stave pred izbor,
ili ispunjavanje nekadapnjih Hitlerovih i Musolinijevih geostrateških zamisli
ili nam sledi sudbina evrospkih beskućnika koji će od kompletne Evrope sa
njenim fondovima i kulturom moći da budu bliski samo sa njenim ivičnjacima,
slivnicima, šahtovima, betonom, autobuskim stanicama i izlozima prodavnica,
dakle samo sa onim što nam se spolja može prikazati u kratkom periodu jedva
odobrene posetilačke vize. Poslovne vize će moći da dobiju samo oni koji tamo
budu pozvani na pregovore o modalitetima odlaganja evropskog djubreta u našoj
zemlji. Ako tako budemo vredno radili dvadesetak godina (ambasador Cobel) možda
jednog dana i EU odobri neki plan tešnjih veza ili privilegovanog susedstva sa
neposlušnom Srbijom koja je svoju evropsku budućnost i i evroatlantske
integracije suludo proćerdala ne poštujući briselske ultimatume i odrekla se
najbitnijeg dela svoje teritorije, najvažnijeg dela svog istorijskog pamćenja.
U tom magnovanjskom bauljanju jedva da smo i svesni i šta su nam sve uradili i
šta se sve pripremaju da nam urade, jer su već mnogo toga nam
nepodnošljivog učinili. Konstruktivnost, objektivnost, realnost i milion
drugih lepih, za sada sa mekim oštricama tupih reči se šalje u etar ove države
ne bi li nam se nacionalna lobotomija uradila što lakše uz kreiranje
autosugestivnog osećaja apsolutne bezbolnosti i olakšanja. Nikom nije lako pa
ni onoj trojici tipova koji su i u vreme pisanja ovog teksta „pravili
vladu" dok se rusko ministarstvo spoljnih poslova bavi onim što treba da
radi srpsko a vladika Artemije radi ono što treba da rade Koštunica i Tadić a
neka Garda Cara Lazara se bavi onim što treba da radi Vojska Srbije. Evropska
kuća Srbiju gleda kao potencijalnog gosta kojeg najradje vidja samo kada mora i
to u stilu – komada ništa uneo, komada ništa izneo – kojem se toplo ponude
ostaci obroka i lepa reč ali i neskrivena srdačnost prilikom ispraćaja. Ima li
igde mesta za nas i da li nas iko želi je
pitanje koje se nameće sludjenom Srblju koristeći isti
način zamene teza kao tokom bombardovanja kada smo i pored rušenja nam države
nazivani agresorima, dok se u ovom slučaju namerno prenebegava činjenica da mi
imamo svoju kuću koju želimo da zadržimo celu i neoštećenu i da baš nije tačno
da kod nas neće niko da dodje i da nemamo kome da odemo ako to nije EU.
Ako Amerika može da ima svoje „otpadničke države" pa po Bogu zašto ih ne
bi imala i EU koja se svojim ponašanjem na Balkanu ne razlikuje puno od
ponašanja prekoatlantskog velikog brata u ostatku sveta.Treba vredno vežbati
strogoću do momenta kada se osim spoljnih granica sa Alžirom naprave i
unutrašnje evropske granice kao nekada u SSSRu. Srbija je divan opitni prostor
za takve naume, a srpski narod dovoljno mali ili nedovoljno veliki da opit
izdrži. U ostalom koga bi 9. maja ili bilo kojeg devetog bilo kojeg meseca i
bilo koje godine u ovom mondijalističkom Novom svetskom poretku trebalo da bude
briga za srpski narod. Ne znam da li o tome razmišljaju i ona već pomenuta
trojica tipova tokom svoje partije pokera, okruženi poluzaintzeresovanim
kibicerima dok im ulog od osam miliona duša i preko stohiljada kvadratnih
kilometara bez obzra na tok igre se sam od sebe topi.
Jedno je sasvim jasno, da je Kajtel znao šta će se
62 godine kasnije dogadjati potpis bi mu bio lepršaviji, stisak pera lakši i
mimika lica vedrija. Počivaj mirno Vilhelme, misle danas na tebe i tvoj Alber i
tvoj Marti, tvoj Oto i tvoji Ričard i Nikolas. Na žalost, iz sasvim drugih
razloga mislimo i mi, kada nas Šuman već nije predvideo.
Powered by ScribeFire.
Нема коментара:
Постави коментар