Претражи овај блог

понедељак, 13. октобар 2008.

Trijumf nad dvostrukim standardima Evropske unije

Britanski analitičar Jan Bankroft o diplomatskom uspehu Srbije u Njujorku

Trijumf nad dvostrukim standardima Evropske unije

Kontradikcije

Uspeh Srbije da ubedi Generalnu skupštinu UN da podrži njenu rezoluciju kojom se od Međunarodnog suda pravde traži savetodavno mišljenje o tome da li je odluka privremenih institucija Kosova o jednostranom proglašenju nezavisnosti u skladu s međunarodnim pravom, predstavlja trijumf ne samo za diplomatske napore vlade iz Beograda, već i pobedu vladavine zakona i multilateralizma u širem smislu, smatra britanski analitičar Jan Bankrof.
Ipak, odluka većine članica EU da ne podrže takvu inicijativu odražava kontradiktorni stav Brisela o principima međunarodnog zakona.
U pokušaju da osujete napore Srbije, pojedini su pribegavali različitim taktikama. Britanski ambasador u Srbiji Stiven Vordsvort javno je upozorio da bi rezolucija bila „greška“, budući da predstavlja „direktan izazov Uniji“, te da bi „predstavljala kočnicu za saradnju sa Beogradom i osujetila integraciju Srbije u EU“. Bernar Kušner, šef francuske diplomatije, tvrdio je da je u više navrata stavljeno do znanja Srbiji da ne može istovremeno težiti pridruživanju EU i tražiti od Evrope da podrži tu inicijativu. Štaviše, Kušner je opisao potez Srbije kao „izolacionistički i autodestruktivan“.
Insistiranje Brisela da se razmirice na Zapadnom Balkanu rešavaju mirnim putem i njegovo odbijanje da podrži inicijativu Srbije u Ujedinjenim nacijama, u suštini jeste odraz nedoslednosti. Predsednik Srbije Boris Tadić je u više navrata naglasio da Beograd nema nameru da primeni silu ili da ulazi u sukobe sa svetom, već da „koristi političke metode različite od onih koji se obično mogu videti na Balkanu“. Savetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde, iako nije obavezujuće, pruža snažnu alternativu za mirno rešenje konflikata, imajući u vidu činjenicu da njegove odluke potiču iz zakonskog domena koji nije uvek u ravnoteži s političkim odlukama. Onda kada se ne preuzimaju napori u cilju jačanja međunarodnog prava i pravde, u vreme kada se EU bori da umanji posledice ruskog priznavanja Abhazije i Južne Osetije, takve institucije se podrivaju i prinuđene su da deluju u nestabilnom međunarodnom okruženju.
Kao što pokazuje nedavni izveštaj Evropskog saveta za inostrane poslove, uticaj EU u UN i dalje opada. Jedno od mogućih objašnjenja za to jeste primena dvostrukih standarda za koju su odgovorne evropske države. One ne žele da razgovaraju o problemima s kojima se suočavaju u domenu ljudskih prave, poput ophođenja prema imigrantima i ne uzimaju u obzir kritike.
Nepristajanje Evrope da podrži inicijativu Srbije, uprkos instistiranju Beograda na poštovanju principa UN, samo će dodatno osnažiti utisak o nedoslednosti i dvosmislenosti Evrope prilikom vođenja inostranih poslova.
Vraćanje kosovskog pitanja u domen zakona za posledicu će imati i odlaganje odluke pojedinih država da priznaju nezavisnost te pokrajine. Mada su tvorci kosovske nezaviznosti vršili pritisak na svet da podrži njihovu odluku, samo 48 od 192 članice UN dosad se odazvalo pozivu. Uprkos tome, gotovo je izvesno da će Kosovo nastaviti da se bori za međunarodno priznanje. Ukoliko Međunarodni sud pravde oceni da odluka Prištine predstavlja kršenje međunarodnog prava, Vuk Jeremić, šef srpske diplomatije svakako će očekivati od pojedinih država da povuku odluke o priznanju Kosova. Štaviše, to bi svakako izazvalo nove podele u evropskim državama, u prvom redu u Poljskoj i Češkoj. Setimo se da je poljski predsednik, Leh Kačinjski nedavno osujetio napore pojedinih zvaničnika u toj zemlji preduzete u cilju otvaranja ambasade u Prištini i osujetio odluku vlade u Varšavi da prizna Kosovo.
Najzad, odluka većine država EU da ne podrže inicijativu Srbije pokreće pitanja o njihovom zalaganju za jačanje međunarodnog zakona i multilaterlanih institucija. Poštovanje međunarodnoh prava trebalo bi da postane glavno obležje EU i samo na taj način ona bi mogla da osnaži uticaj u UN. Stoga, treba se kloniti dvostrukih standarda kada je reč o pravu i pravdi. Preneto iz Gardijana
http://www.danas.rs/dodaci/vikend/plave_strane/trijumf_nad_dvostrukim_standardima_evropske_unije.45.html?news_id=142104

понедељак, 8. септембар 2008.

Косово као прелудијум Грузије?

08.септембар 2008.

Извор: The Washington Times



Косово као прелудијум Грузије?



Џејмс Џорџ Џатрас
Недеља, 7. септембар 2008.

У очекивању да руски председник Димитриј Медведев призна независност Абхазије и Јужне Осетије, председник Буш је изјавио да ''према територијалном интегритету и границама Грузије мора да се показује исто поштовање као према онима сваке друге нације.''
Међу критичарима руске акције нашли су се и сенатори Барак Обама, Џозеф Бајден и Џозеф Либерман, државна секретарка Кондолиза Рајс, бивши амбасадор при УН Ричард Холбрук и многи други из двопартијског естаблишмента.
У правцу критика, помињало се руско кршење суверености територије Грузије, младе демократије и чланице Уједињених нација; несразмерни одговор на покушај грузијског председника Михаила Сакашвилија да реши статус Јужне Осетије силом, а ту се узимају у обзир и руске војне операције прилично изван Јужне Осетије, као и одуговлачење Москве у повлачењу снага према договору у којем је посредовао француски председник Никола Саркози.
Очигледно, у Вашигтону немају много смисла за иронију. Чини се да су ови критичари заборавили признање председника Буша независности Косова, покрајине демократског члана УН, Србије. Опаска председника Буша о ''свакој другој нацији'' према чијем ''територијалном интегритету и границама мора да се показује исто поштовање'' очигледно има барем овај изузетак. Ако он може да крши повељу Уједињених нација и Хелсиншки завршни акт, који гарантује суверенитет граница, какво право онда има да оптужи друге да то исто чине?
Ако је Москва претерала у свом војном одговору на офензиву Г. Сакашвилија, како онда да назовемо НАТО бомбардовање читаве Србије, равно 78 дана, уништавајући већину цивилне инфраструктуре ове земље? Ако треба да оптужујемо Русију за несавршену примену Саркозијевог договора, шта онда може да се каже за то што Вашингтон крши Резолуцију 1244 Савета безбедности Уједињених нација, којом је окончан рат на Косову 1999, и која у покрајини потврђује суверенитет Србије?
Стандардни разлози који се наводе да Србија буде изузетак од правила које ми захтевамо у Грузији су да је НАТО интервенисао да би се зауставио геноцид над косовским Албанцима и да они никад више неће да прихвате да буду део Србије. Но, након рата, показало се да стварне жртве у свим етничким групама – било због војних операција, злочина које су починили и Срби и Албанци, као и од последица НАТО бомбардовања – биле много мање од оних навођених као оправдање рата. У поређењу са много мањом популацијом Јужне Осетије, узајамних оптужби за геноцид између Јужних Осетина и Грузина, са друге стране је у овом случају број жртава онда много већи него у случају Косова. А да ли су Јужни Осетини и Абхази мање оштри у ставу да неће више да дођу под власт Тбилисија него што су то били косовски Албанци у односу на Београд?
Требало би, такође, да се има на уму и то да је правни статус Косова веома другачији од оног који су имали ентитети у бившем Совјетском савезу. Према Уставу Југославије, истом параметру којим је оправдана сецесија Словеније, Хрватске, итд, - Косово, део Србије и пре него што је Југославија формирана, нема никакво легално право на независност. Насупрот томе, совјетски закон о сецесији из 1990, правна основа за независност совјетских република као што је Грузија, захтевао је да аутономним ентитетима унутар граница република буде дозвољено, путем референдума, да остану унутар Совјетског савеза, а тако, путем сукцесије, и унутар Русије.
Тако, док је статус Косова као дела Србије неспоран, Јужна Осетија и Абхазија имају добру правну основу, јер су биле део Совјетске Грузије, али никада и део независне државе Грузије. (Исто би могло да се примени и на Трансдњистрију у односу на Молдавију и Нагорно Карабах у односу на Азербејџан. Када ће они да следе исти пример?)
Уништавајући прихваћена међународна ''путна правила'' у случају Косовоа, Вашингтон је створио оно што се претворило у правила џунгле. Свака сила наступа како јој је воља, било да потисне немирне мањине или да компромитује границе других држава: САД покушава да примора Србију да прихвати независност Косова и врши притисак на друге државе (без много успеха) да признају ту независност, Грузија покушава да покори Осетине и Абхазе и не успева у томе. Русија креће да успостави независност Осетина и Абхаза, а сада ће покушати да обезбеди и шире признање. Заузврат, сепаратистичка администрација косовских Албанаца, подржавана од САД-а, прети минијатурном верзијом офензиве Г. Сакашвилија над Јужном Осетијом, да покори српске енклаве, где уточиште налази преостала једна трећина од предратне српске заједнице. И где ту завршава логика ''велика риба једе малу рибу''?
На Косову је Вашингтон посејао ветар, а сада Грузија жање олују. Само повратком за преговарачки сто, где би се свеобухватно размотрили Косово, Јужна Осетија, Абхазија и слична жаришта другде, може да се спречи овај малигни преседан да се рашири даље и да измакне контроли са несагледивим последицама за глобални мир и сигурност. Сваком кораком даље овим путем, биће теже да се поново врати у боцу дух ''Сила је у праву''.


Џејмс Џорџ Џатрас је адвокат и директор Америчког Савета за Косово у Вашингтону, који је део Squire Sanders Public Advocacy, LLC, and Global Strategic Communications Group, које су регистровани заступници Српског Националног Већа Косова и Метохије. Господин Џатрас је бивши републикански аналитичар спољне политике у Америчком Сенату.





___________________________________________________________
Ви сте пријављени на мејлинг листу Епархије рашко-призренске, www.eparhija-prizren.com...

субота, 23. август 2008.

Zassto Kosovo nije "jedinstven sluccaj"?

SSSS
TANJUG 22S116 1254 2208
DOP:ZAPAD-SRBIJA-KOSOVO

NN: Dupli standardi i "jedinstvenost" kosovskog sluccaja

NA: Zassto Kosovo nije "jedinstven sluccaj"?

PN: Mnogi analiticcari i neki zvaniccnici ukazuju na occigledan presedan u kosovskom sluccaju, a Brisel i Vassington i dalje tvrde da to nije moguche.- Mnoge ccinjenice negiraju argumente zapada u sluccaju Kosova.- Kussner pre ssest meseci rekao da dve zajednice koje razgovaraju samo preko oruzzja treba odvojiti, a sada francusko predsednisstvo EU kazze da se mora pronachi ressenje koje che garantovati teritorijalni integritet Gruzije.

(Od dopisnika Tanjuga)

BRISEL, 22. avgusta (Tanjug-spec) - Generalni sekretar NATO-a Jap de Hop Shefer i francusko predsednisstvo Evropske unije ponovo su ove sedmice potvrdili svoje ocene da je jednostrano otcepljenje Kosova od Srbije bilo "jedinstven sluccaj", koji ne mozze da se prenese ni na jedan drugi sluccaj u svetu, pa ni na Juzznu Osetiju i Abhaziju u Gruziji.

I pored stotina komentara svetskih analiticcara, pa i zvaniccnika - poput rumunskog predsednika Trajana Baseskua - koji govore o occiglednom efektu kosovskog presedana, u Briselu i Vassingtonu se i dalje osstro tvrdi da to nije moguche.

U poslednje tri godine, od poccetka procesa ressavanja statusa Kosova i Metohije, zvaniccnici EU, NATO i SAD su koristili nekoliko argumenata za svoje tvrdnje.

Svaki od njih, medjutim, lako se mozze opovrgnuti, kao ssto pokazuje analiza projekta "Kosovski kompromis" u kojoj se uporedjuju stavovi pobornika i protivnika teze o "jedinstvenosti" Kosova.

Prvi argument "za" su "moralni razlozi", odnosno delovanje Slobodana Milossevicha prema kosovskim Albancima.

Medjutim, Milossevich nije na vlasti punih osam godina, a naccin na koji su kosovski Albanci tretirali Srbe posle rata (235.000 raseljenih, 2.000 ubijenih ili kidnapovanih, 4.600 oruzzanih napada, 176 porussenih ili osstechenih crkava, 20.000 otetih kucha …) oduzima im pravo na svaki moralni "kredit", navedeno je u analizi.

Drugi argument koji se koristi je da su Albanci trazzili nezavisnost zbog institucionalne diskriminacije Beograda tokom 90-ih godina.

Medjutim, zaboravlja se ccinjenica da su kosovski Albanci, mnogo pre 90-ih godina, trazzechi da Kosovo postane republika u SFRJ, ustvari trazzili nezavisnost.

Intervencija NATO-a se takodje koristi kao razlog za kosovsku specificcnost, ali se svesno zamenaruje da je ta intervencija bila ilegalna, jer je sprovedena mimo bilo kakve odluke ili rezolucije Saveta bezbednosti UN.

Kao argument spominje se i strah od mogucheg nasilja na Kosovu i hitnost ressavanja statusa, odnosno davanja nezavisnosti Prisstini.

Medjutim, SAD, NATO i EU imaju sve instrumente mochi na Kosovu da bi spreccili takvo nasilje - sa visse od 16.000 naoruzzanih pripadnika Kfora - a na samom terenu u februaru ove godine nije bilo nikakvog vojnog sukoba, odnosno hitnosti za ressavanje statusa, u poredjenju s drugim, mnogo opasnijim sluccajevima u svetu.

Dodatne argumente je ozvaniccila Evropska unija, kada je dan po proglassenju jednostrane nezavisnosti, u svojim zakljucccima usvojila "dupli standard" za Srbiju, odnosno priznala je pravo na teritorijalni integritet svim drzzavama sveta, sem Srbije u sluccaju Kosova i Metohije.

U poslednjem paragrafu teksta se isticce da:

"Savet ponavlja privrzzenost EU principima Povelje UN-a i Helsinsskog zavrssnog akta, izmedju ostalog i principima suvereniteta i teritorijalnog integriteta i svih rezolucija Saveta bezbednosti. Podvlacci svoje uverenje da, imajuchi u vidu sukob iz 90-ih i produzzen period medjunarodne administracije pod rezolucijom 1244, Kosovo predstavlja 'jedinstven sluccaj' koji ne dovodi u pitanje ove principe i rezolucije".

U prevodu sa "evrokratskog" zzargona, to znacci da je EU privrzzena teritorijalnom integritetu svih drzzava, osim Srbije po pitanju Kosmeta, jer je to, prema njoj, "jedinstven sluccaj".

Dupli standard i "jedinstvenost" kosovskog sluccaja se opravdavaju paussalnim formulacijama poput "sukoba iz 90-ih" i "produzzenog perioda medjunarodne administracije pod rezolucijom 1244".

Ovim formulacijama, medjutim, nissta se ne dokazuje o prirodi sukoba, niti o pomenutoj administraciji.

Usput, zaboravlja se ccinjenica da je 1998-99 godine - u vreme sukoba na Kosovu - bilo u toku ukupno 40 sukoba u svetu, svaki sa visse od 1.000 zzrtava. Nijedan od njih, sem Kosova, nije doveo do secesije.

Takodje, produzzena administracija je postojala u mnogim situacijama u svetu, izmedju ostalog u Istoccnoj Slavoniji nakon rata u Hrvatskoj, gde je misija UNTAES dovela do reintegracije te teritorije u Republiku Hrvatsku, a ne do otcepljenja.

Poslednji argument koji se koristi u prilog "jedinstvenosti" Kosova je da to trazzi "vechina" u regionu koji zzeli da se otcepi.

Medjutim, prema americckoj studiji "Manjine u opasnosti", trenutno 509 etnicckih grupa u svetu, koje okupljaju oko dve milijarde ljudi, zzeli poboljssanje svog statusa.

Ni u jednom drugom sluccaju sem Kosova, volja neke etniccke zajednice, pak, nije iskorisschena za davanje nezavisnosti.

Francuski ssef diplomatije, a sada predsedavajuchi Saveta ministara EU, Bernar Kussner, izjavio je nakon nezavisnosti Kosova da EU "nije imala izbora".

"Kada dve zajednice ne mogu da razgovaraju, vech zzele da razgovaraju samo preko oruzzja, onda je bolje odvojiti ih", izjavio je tada Kussner.

Samo ssest meseca kasnije, ssef francuske diplomatije je, povodom sukoba u Juzznoj Osetiji, predvodio posredniccku misiju EU izmedju onih koji occigledno nisu zzeleli da razgovaraju drugaccije sem oruzzjem.

Sada, medjutim, Kussner nije za njihovo "odvajanje", vech za puno posstovanje "nezavisnosti, integriteta i teritorijalnog integriteta Gruzije".

Aleksandar Mitich

(Kraj) mit/drm


среда, 2. јул 2008.

Srbi iz Hrvatske...Na korak do konačnog rješenja

Srbi iz Hrvatske

Na korak do konačnog rješenja

Da je Hrvatska na najboljem putu da dođe do “konačnog rješenja” srpskog pitanja pokazuje i broj povratnika, a pogotovo njihova struktura, jer su se, kako to u intervjuu za "NR" cinično reče Svetozar Livada, predsjednik Zajednice Srba u Hrvatskoj, vraćali “osamdesetogodišnjaci u pratnji roditelja”. Oni mlađi koji bi pokazali spremnost da se vrate, čak i po cijenu vlastite slobode, odvraćani su nevraćanjem stanarskih prava i imovine, nemogućnošću da se zaposle, da dobiju penziju ili ostvare bilo koje drugo statusno ili imovinsko pravo
D. Kovačević, S. Govedarica
Posljednju posjetu Hrvatskoj 34-godišnji Srbin Saša Cvetojević, bez sumnje će dugo pamtiti. Ne zbog susreta sa starim prijateljima sa kojima je namjeravao da obnovi kontakte po povratku u Zagreb nakon osamnaest godina izbjeglištva, nego zato što se ni kriv ni dužan obreo u “buvari” zloglasnog zatvora “Remetinec” okružen okorjelim kriminalcima. Njegovoj prošlonedjeljnoj “posjeti” Remetincu prethodilo je hapšenje na graničnom prelazu prilikom pokušaja da iz Hrvatske uđe u Srbiju u koju je 1991. godine, kao 16-godišnji dječak izbjegao sa roditeljima. Hrvatska policija uhapsila ga je pod izgovorom da nije odslužio hrvatsku vojsku zbog čega je odlukom zagrebačkog suda osuđen na osam mjeseci zatvora (tri uslovno) i upućen na izdržavanje kazne. Nakon dva dana provedena u zatvoru zahvaljujući zalaganju Srpskog nacionalnog vijeća iz Zagreba, ali i predsjednika Srbije Borisa Tadića Cvetojević je pušten iz zatvora.
Istina, svega toga mogao je biti pošteđen da nije napravio jednu neoprostivu grešku: počeo je da se interesuje za stan u Zagrebu na koji ima stanarsko pravo, te pokrenuo proceduru za dobijanje dokumenata sa šahovnicom čime je pokazao “opasno“ ozbiljnu namjeru da se vrati u Hrvatsku. Za branioce hrvatski čistog prostora to je bio više nego dovoljan razlog da iz arhive izvuku jednu od svojih (samo)odvraćajućih lista od povratka namijenjenih Srbima.
To što je “objašnjenje” za hapšenje bilo krajnje debilno i što su vjerovatno i oni sami znali da je presuda njihovog suda neodrživa, nije igralo nikakvu ulogu, jer cilj i nije bio kazniti tamo nekog nesretnika zbog navodnog neispunjavanja obaveza prema državi, nego još jednom upozoriti Srbe - potencijalne povratnike da im je pametnije da ostanu tamo gdje jesu, jer im u suprotnom niko ne garantuje bezbjednost, odnosno slobodu.
Ako od hapšenja nisu bezbjedni ni oni koji su kao djeca izbjegli iz Hrvatske, čemu mogu da se nadaju oni koji su u vrijeme ratnih dešavanja bili punoljetni. No, za takve je već odranije osiguran mehanizam u vidu Interpolovih i sličnih tajnih lista na osnovu koji su Srbi hapšeni i osuđivani na višegodišnje robije, najčešće bez i jednog jedinog dokaza za (zlo)djelo koje im se stavljalo na dušu.
Iako se hrvatske vlasti iz petnih žila trude da pred Evropom sebe prikažu kao zaklete borce za ljudska prava i slobode, posljednje bizarno hapšenje, dokaz je da Hrvatska nije odustala od svoj čvrste namjere da “riješi” pitanje Srba u Hrvatskoj - jednom za svagda.
Da su na najboljem putu da stignu do “konačnog rješenja” srpskog pitanja pokazuje i broj povratnika, a pogotovo njihova struktura, jer su se, kako to u intervjuu za "NR" cinično reče Svetozar Livada, predsjednik Zajednice Srba u Hrvatskoj, vraćali “osamdesetogodišnjaci u pratnji roditelja”. Oni mlađi koji bi pokazali spremnost da se vrate, čak i po cijenu vlastite slobode, odvraćani su nevraćanjem stanarskih prava i imovine, nemogućnošću da se zaposle, da dobiju penziju ili ostvare bilo koje drugo statusno ili imovinsko pravo.
Utoliko je veći cinizam Stjepana Mesića koji reagujući na izjavu Milorada Dodika da su Srbi iz Hrvatske dobrodošli u RS, tobože uvrijeđeno zapitao premijera Srpske “otkud mu pravo da poziva naše građane da se isele”.
Naravno, ta poruka nije bila upućena ni Dodiku, ni Srbima - već evropskim pregovaračima koji odlučuju kojim će se tempom Hrvatska uključivati u evropske integracije.

Sarajevska deklaracija: Problem bezbjednosti, odnosno tajnih i javnih optužnica koje Hrvatska raspisuje za svojim bivšim građanima, samo je jedan od problema sa kojima se suočavaju izbjeglice iz te bivše jugoslovenske republike. Osim njega, neriješena su i pitanja stanarskih prava, konvalidacije radnog staža, neisplaćivanje penzija, devastirana imovina povratnika koju niko neće da im nadoknadi, odnosno naplaćivanje od povratnika za radove koji su izvršeni na njihovim kućama dok su oni bili u izbjeglištvu... Ozbiljniji pristup rješavanju tih problema trebalo je da počne krajem januara 2005. godine kada su se, na sastanku u Sarajevu, predstavnici BiH, Hrvatske i tadašnje Srbije i Crne Gore, uz asistenciju kancelarija UNHCR-a, OSCE-a i Evropske komisije u tim zemljama, obavezali da će zajednički raditi na iznalaženju rješenja. Rezultat Sarajevske deklaracije, kako se naziva taj dokument, ogledao se u projektu „3x3“ koji je predviđao formiranje tri radne grupe iz te tri države čiji cilj je bio izrada mapa puta za svaku od njih. U osnovi, svaka radna grupa napravila bi mapu puta za svoju zemlju u kojoj bi bila predviđena rješenja i rokovi izvršenja svih problema koji muče izbjeglice. Nakon toga uslijedilo bi usaglašavanje i usvajanje mape puta sa predstavnicima druge dvije države. Suština i jeste bila u tome – da sve zemlje uključene u projekat odobre sve tri mape puta, mada je malo ko vjerovao da će one biti gotove u roku od tri mjeseca, kako je prvobitno predviđeno. Ipak, tada je urađeno bar nešto i to je bio dobar znak.
Tri i po godine nakon Sarajevske deklaracije, kvalifikacija „dobar znak“ sve je što je ostalo.
Ako bismo bili bezobrazni, rekli bismo da je jedina konkretna stvar, proizašla iz Sarajevske deklaracije, promjena naziva projekta iz „3x3“ u „3x4“ jer se u međuvremenu, Crna Gora odvojila od Srbije.
Istina je da su predstavnici i BiH, i Srbije i Crne Gore završili svoje mape puta i da na njih nije bilo previše primjedbi, ili bar ne primjedbi koje ne bi mogle biti prihvaćene. Ali problem, od početka se to znalo, i nije bio u Sarajevu i Beogradu, već u Zagrebu.
Tačno je i da je bilo određenog pomaka - od desetak otvorenih pitanja, preostala su samo dva: stanarska prava i konvalidacija radnog staža. Čak je i za to posljednje iznađeno određeno rješenje. Prema riječima Drage Vulete, pomoćnika ministra za izbjeglice i raseljena lica u Vladi RS i člana bh. radne grupe, hrvatska strana čak je pristala i da objavi tajne optužnice.
Iz toga proizlazi da je ostalo samo jedno neriješeno pitanje. Pa čemu onda pesimističan ton ovog teksta? Iz dva razloga: prvi je da je to jedno pitanje i najkrupnije i da, kako sada stvari stoje, neće skoro biti riješeno, ako ikada i bude. I drugo, ako ono ne bude riješeno na odgovarajući način, neće više biti bitno ako ostala pitanja i budu riješena jer hrvatska mapa puta, koje se to tiče, neće biti prihvaćena bez adekvatnog odgovora na to posljednje pitanje.
To „pitanje svih pitanja“ odnosi se na povrat stanarskih prava izbjeglicama iz Hrvatske koje Zagreb, ni u kom slučaju ne želi da uvrsti u svoju mapu puta. Riječ je o nekih 30.000 stanova, čiji su predratni korisnici mahom bili Srbi a koji se sada snalaze kako znaju i umiju po RS i Srbiji. Kako sada stvari stoje, sve hrvatske vlade, ni pod opcijom "razno", nemaju namjeru da vrate te stanove prijašnjim korisnicima, pravdajući to odredbom preuzetom iz zakona SFRJ prema kojoj se stanarsko pravo gubi ukoliko se stan ne koristi duže od šest mjeseci. Međutim, isti princip nije primijenjen u slučaju zapadne Slavonije, koja se do 1995. godine i mirne reintegracije nalazila u sastavu nekadašnje Republike Srpske Krajine i gdje su izbjeglice bili hrvatske nacionalnosti. Ilustracije radi, prema podacima UNHCR-a, u BiH je bilo 87.000 takvih stanova i svi do jednog vraćeni su ranijim korisnicima.
Što se zvaničnog Zagreba tiče, oni pitanje povratka stanarskog prava smatraju završenim (čak više takva kvalifikacija i ne postoji u njihovom zakonodavstvu), što nam je i potvrđeno iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH: „Zasada nema napretka u uvrštavanju u mapu puta Republike Hrvatske prava na povrat stanarskog prava jer predstavnici Vlade Hrvatske smatraju da je pitanje stanarskog prava u Hrvatskoj riješeno usvajanjem programa stambenog zbrinjavanja bivših nosilaca stanarskog prava.“

Vješto upakovana prevara: Pretenciozno nazvan projekat „stambeno zbrinjavanje“ nije ništa drugo već efikasno mazanje očiju međunarodnoj javnosti nakon mlakog pritiska iz Brisela da se konačno nešto uradi u vezi s pitanjem izbjeglih Srba. Vješto upakovan, projekat je geografski podijeljen na dva dijela: područje od posebne državne skrbi (teritorija koja se do 1995. nalazila pod kontrolom Republike Srpske Krajine) i van posebne državne skrbi. Prema tom projektu, samo onima koji namjeravaju da se vrate (što nije bio slučaj ni u BiH ni u Srbiji) biće omogućeno da budu uvršteni na listu potencijalnih korisnika projekta. Jedan od uslova jeste i da povratnik ne posjeduju nikakvu nekretninu u bilo kojoj državi na teritoriji bivše Jugoslavije. Nadalje, stanovi se dodjeljuju po principu: uzmi ili ostavi, odnosno, ako ste imali četvorosoban stan u centru Zagreba, teško da ćete dobiti išta slično tome – prostrana garsonjera od cijelih trideset kvadrati tik do industrijske zone biće vam sasvim dovoljna. A ako se „drznete“ i odbijete velikodušno ponuđeno rješenje, skidaju vas sa liste. Istini za volju, „zbrinjavanje“ ide znatno lakše i brže ako ste stanarsko pravo ili nekretninu imali u neatraktivnim dijelovima Hrvatske, ali ako je riječ o lokaciji u blizini mora ili ne daj Bože Zagrebu – mrka kapa.
Prema podacima koje je „Novi Reporter“ dobio od UNHCR-a, u području izvan posebne državne skrbi (gradovi) zbrinuto je 408 porodica od kojih je 315 već u stanovima a 93 porodice obaviještene su da mogu preuzeti ključeve. U području posebne državne skrbi, dodijeljene su kuće/stanovi/građevinski materijal za 4.346 porodica. Međutim, ono što UNHCR ne navodi, jeste ko su, po nacionalnoj strukturi ljudi koji su zbrinuti. Ne navodi zato što ne zna. Hrvatske vlasti te podatke ne žele da objave jer bi se onda vidjelo da u najvećem broju slučajeva nije riječ o izbjeglim Srbima iz Hrvatske.
Ovakvim načinom „konačnog rješenja srpskog pitanja“ niko, osim Zagreba, nije zadovoljan, pa ni međunarodne organizacije. „Smatramo da to nije adekvatno rješenje. To je više socijalno zbrinjavanje a ne adekvatna nadoknada. To je konstatovao i UNHCR“, kaže Vuleta. Nije pomogla ni činjenica da su hrvatske vlasti u cijelosti ignorisale i neke, iako pravno neobavezujuće, ali zato relevantne međunarodne standarde zaštite ljudskih prava, npr. Rezoluciju 2004/2 o stambenom smještaju i povratu imovine izbjeglicama i raseljenim osobama Potkomisije UN za promociju i zaštitu ljudskih prava te Načela o stambenom smještaju i povratu imovine izbjeglicama i raseljenim osobama UN ECOSOC (Pinheirovi principi).
O kakvom projektu hrvatske vlade je riječ možda najbolje govori obimna „Analiza pristupa stambenom zbrinjavanju izbjeglih i raseljenih“ koju su u aprilu ove godine objavile tri nevladine organizacije u sklopu projekta pružanja pravne pomoći izbjeglicama i raseljenim osobama: „Netransparentnost i samovoljno, nezakonito, nepredvidivo i neprofesionalno postupanje nadležnih tijela javne uprave; nepoštovanje važećih nacionalnih propisa; nedostatak i nemogućnost primjene adekvatnih pravnih lijekova, nepostojanje kontrole i sl. neke su od ključnih osobina sprovedbe postojećih modela stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, čime su u velikoj mjeri ugroženi pravna sigurnost građana i poštovanje načela vladavine prava.“ U zaključku svoje analize na kojoj su radili: Humanitarni centar za integraciju i toleranciju iz Novog Sada, Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć iz Vukovara te regionalni projekat „Movimento por la Paz, el Disarme y la Libertad“ iz Španije sa kancelarijama u BiH, Srbiji i Hrvatskoj navodi se: „Obaveze koje je Republika Hrvatska u 2007. preuzela u vezi sa stambenim zbrinjavanjem bivših nosilaca stanarskog prava nisu ispunjene, i to u velikoj mjeri. Deklarativno zalaganje za rješavanje problema stambenog zbrinjavanja bivših nosilaca stanarskih prava nedovoljno je propraćeno praktičnim učincima. Postojeći modeli stambenog zbrinjavanja, očigledno, predstavljaju neprimjeren mehanizam kojim bi se trajno i u razumnom roku mogao riješiti problem bivših nosilaca stanarskih prava i zatvoriti izbjegličko pitanje u skladu sa načelima Sarajevske ministarske deklaracije o regionalnom povratku izbjeglica i raseljenog stanovništva.“

Može im se: Kako je moguće da se Hrvatska danas ovako ponaša i otvoreno krši ljudska prava? Pa, može im se. Hrvatska nema Kancelariju visokog predstavnika da joj naredi nešto, kao što je to OHR u BiH svojevremeno donio odluku o vraćanju stanarskih prava bivšim korisnicima. „Nerješavanju problema dosta je doprinijelo i nejedinstveno stajalište međunarodne zajednice u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, a koja čini polovinu procesa“, navodi se u odgovorima koji su „NR“ proslijeđeni iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH. O ovome je „NR“ pisao još prije dvije godine, a odnosi se na postojanje određenih neslaganja ili barem nedosljednosti u stavovima UNHCR-a, OSCE-a i Evropske komisije, odnosno njihovih kancelarija u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. Posljedica toga jeste da su se njihove kancelarije u Sarajevu i Beogradu snažno zalagale za rješavanje i pitanja stanarskih prava dok zagrebačke ispostave nisu vršile dovoljan pritisak na hrvatsku Vladu.
Međutim, prema riječima Drage Vulete, danas je situacija znatno bolja: „Kada je u pitanju međunarodna zajednica mislim da su oni postigli jedinstven stav u vezi s ovim pitanjima pa čak i OSCE Hrvatske.“ Vuleta tu posebno ističe UNHCR: „Imamo situacije da prvi put prihvataju da se pomogne onima koji se zaista objektivno ne mogu vratiti Hrvatsku i da se ovdje riješi njihovo stambeno pitanje. Imali smo jedan pilot projekat UNHCR-a gdje smo četiri porodice: tri u Kotor Varošu i jednu u Banjaluci, izbjeglice iz Hrvatske, trajno stambeno riješili ovdje. Planiraju da taj projekat prošire i na dobrom su putu. To je pozitivna stvar ali oni to nisu htjeli da šire jer tu ima otpora.“
Ovakav potez UNHCR-a, kada već Hrvatska tvrdoglavo odbija da vrati stanarska prava prijašnjim korisnicima, čini se savršeno logičnim. Na tom tragu bio je i prijedlog bosanske, srbijanske i crnogorske strane, a koji je, prema Vuletinim riječima, prihvatila i međunarodna zajednica - da se kompenzuju stanarska prava, odnosno da se izbjeglicama iz Hrvatske, umjesto priznavanja stanarskih prava u toj zemlji pomogne u mjestima u kojima sada borave. Međutim, Zagreb je i to odbio uz cinično objašnjenje da bi tako sproveli etničko čišćenje.

Mrtvo slovo na papiru: Bh. strana je u Sarajevsku deklaraciju polagala velike nade, to je vidljivo i iz izjava Drage Vulete ali i iz odgovora koje smo dobili iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. Nakon određenog zastoja, u oktobru prošle godine ponovo je došlo do malog pomaka kada je hrvatska strana zatražila sastanak radnih grupa. Nade su ponovo probuđene ali ono na što ni bh. ni srbijanska strana nisu obratile pažnju bilo je vrijeme sastanka – mjesec dana uoči opštih izbora u Hrvatskoj. Jedini konkretan rezultat tog sastanka bio je dogovor da se opet sastanu. „Iskreno, mi još polažemo nadu u to da će oni morati da na adekvatan način riješe to pitanje. Međutim, kada je u pitanju Republika Hrvatska, njihovom dobrom voljom to se nikada neće riješiti ako ne bude uslovljena nekim zaista ozbiljnim sankcijama“, pomalo rezignirano dodaje Vuleta.
Iako sve upućuje na to, niko od naših sagovornika ne želi da kaže da su Sarajevska deklaracija i projekat „3x4“ danas mrtvo slovo na papiru. Nadaju se i u Ministarstvu ljudskih prava i izbjeglica ali su za svaki slučaj pokrenuli novi projekat, bilateralni ovaj put, kojim će raditi na neriješenim pitanjima izbjeglica sa Hrvatskom ali, vjerovatno ne i na pitanju stanarskih prava: „BiH, pored činjenice da je prva uradila mapu puta koja je usvojena, čitavo vrijeme je u tehničkom i organizacionom smislu 'vukla' proces... Nažalost, očekivani rezultati u smislu konačnog usaglašavanja mapa puta zasad su izostali. Svjesni ove činjenice, a uvidjevši da vrijeme prolazi i da nemamo vremena da čekamo, mi u BiH inicirali smo i obnovu bilateralne saradnje, pri tome ne dovodeći u pitanje važnost nastavka procesa '3x4'“, objašnjavaju svoje posljednje poteze u ovom ministarstvu.
Problem stanarskih prava u Hrvatskoj, u međuvremenu prešao je na sasvim drugi nivo – sudski. To se posebno reflektovalo u RS, gdje su izbjeglicama iz Hrvatske dodjeljivani stanovi u kojima su prije rata stanovali Hrvati i Bošnjaci, da bi oni kasnije bili deložirani u procesu implementacije imovinskih zakona. Istovremeno, Hrvatska je legalizovala otimanje takvih stanova tako što je dozvolila njihovu privatizaciju.
Rezultat toga jeste da su izbjeglice iz Hrvatske deložirane iz stanova koji su im privremeno dodjeljivani u RS a nisu mogli da se vrate u svoje stanove u Hrvatskoj jer zvanični Zagreb nije priznavao presude bh. sudova. Vlada RS protekle godine pokušala je da riješi tu situaciju odlukom da nema izvršenja sudskih presuda ukoliko strana u sporu – ona koja traži da mu se vrati imovina - ne dokaže da je sud u Hrvatskoj priznao presude iz RS te da je izmirio svoje obaveze prema državi. Ta odredba uvrštena je u Zakon o dopunama zakona o izvršnom postupku koji se odnosi na rad sudova. Međutim, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS, koje je zaduženo da sprovodi odluke sudova, odnosno deložacije, ne funkcioniše po tom zakonu, već po Zakonu o upravnom postupku. A to znači: ako ispoštuje odluku Vlade RS i ne deložira osobu A (izbjeglica iz Hrvatske), osoba B (potencijalni povratnik) tuži Ministarstvo zbog neizvršenja sudske presude; ako, međutim, odluči da ipak osobu A deložira iz stana, onda osoba A tuži Ministarstvo zbog kršenja Zakona o dopunama zakona o izvršnom postupku. Uglavnom, šta god da Ministarstvo uradi, neko će ih tužiti. Suočeni sa tom suludom situacijom, iz ovog ministarstva predložili su Vladi RS da ih potpuno isključi iz postupka te da nadležnost za izvršenje ovakvih sudskih presuda pređe na sudove koji bi svojim mehanizmima po sistemu priznanja stranih sudskih presuda lakše izlazili nakraj sa tom problematikom.

Nedefinisan status: Čekajući da politika i političari riješe njihovu sudbinu izbjegli Srbi iz Hrvatske su se, u međuvremenu, snalazili kako su znali. Skromna humanitarna pomoć, te riješenost hrvatskih vlasti da im ne vrate imovinu i stanarska prava natjerali su ih da svoja trajna boravišta i zaposlenja potraže u zemljama u koje su izbjegli. Prvi korak za ostvarivanje tih prava bilo je dobijanje državljanstva zemlje u kojoj su boravili nakon izlaska iz Hrvatske. Tako je učinio i najveći broj onih koji su izbjegli u BiH i time se doveo u situaciju da danas nemaju odgovor na pitanje kakav je njihov status u ovoj državi.
Naime, priznavanje statusa izbjeglica, u međuvremenu je, sa entitetskih organa prebačeno u nadležnost Ministarstva bezbjednosti BiH, a kao pravni okvir za to naveden je Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu. Prema podacima Ministarstva bezbjednosti od pomenutog broja izbjeglih lica iz Hrvatske, njih 7.498 ima bh. državljanstvo, te zbog te činjenice, stav je ovog ministarstva, ne mogu dobiti izbjeglički status u matičnoj državi, bez obzira na realnost da su de fakto izbjegle osobe, koje su najveći dio svog životnog i radnog vijeka proveli u Hrvatskoj gdje su stekli mnogobrojna prava (vlasništvo, stanarska prava, prava iz radnih odnosa, pravo na penziju...).
Pomenuto Ministarstvo nije prihvatilo tumačenje UNHCR-a da su svi oni koji su od Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS dobili status izbjeglice prije stupanja na snagu Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu - izbjeglice „prima facie“ te da im se status priznaje i pomenutim bh. zakonom. Umjesto da potvrdi izbjeglički status Ministarstvo bezbjednosti zauzelo je stav da se za svako od tih lica ponaosob mora sprovesti zakonom propisani azilantski postupak u BiH.
„Ono što mi u ovom trenutku znamo jeste da je jako mali broj izbjeglih Srba iz Hrvatske dobio izbjeglički status“, rekli su nam u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH. Na pitanje kakva prava u BiH imaju izbjegli Srbi iz Hrvatske s obzirom na prethodne protivrječnosti, u Ministarstvu kažu: „Sigurno je da ista osoba ne može u jednoj zemlji imati državljanski status te zemlje i istovremeno uživati status izbjeglice. Ono što možemo garantovati jeste da će ovo ministarstvo svim osobama koje nam se jave, a imaju uredan izbjeglički karton izdat od nadležnog Ministarstva bezbjednosti BiH, osigurati sva prava po osnovu izbjegličkog statusa. Tražitelji azila, imaju prava koja im garantuje taj status, dok sve osobe izbjegle iz Hrvatske koje imaju bh. državljanstvo imaju prava kao i drugi bh. državljani, što naravno nije dovoljno u smislu njihovih problema i potraživanja, posebno u Hrvatskoj.“
Da bi se riješili ovi problemi, potrebno je mnogo više od dobre volje i razumijevanja koje bh. institucije imaju prema izbjegličkoj populaciji iz Hrvatske. Što se hrvatske strane tiče, kako stvari sada stoje, najspornija od svega jeste ta dobra volja i moralo bi da se desi čudo pa da Hrvatska odustane od svog projekta „konačnog rješavanja“ srpskog pitanja koji se, iz njihovog ugla gledano, pokazao iznenađujuće uspješnim.

U RS 66.863 raseljenih i 9.008 izbjeglih lica
„Kao posljedica tragičnih sukoba u BiH svoje prijeratne domove napustilo je oko 2,2 miliona lica što je činilo više od polovine predratnog domicilnog stanovništva, od toga 1,2 miliona napustilo je BiH, a oko miliona lica bilo je raseljeno unutar RS i FBiH. Trenutno u Republici Srpskoj boravi 66.863 lica sa statusom raseljenih lica i 9.008 lica izbjeglih uglavnom iz Republike Hrvatske“, navedeno je u saopštenju Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS povodom Svjetskog dana izbjeglica koji je obilježen protekle sedmice.
U Republici Srpskoj ima 5.230 porodica korisnika alternativnog smještaja, a od toga 644 porodice u kolektivnim vidovima stanovanja gdje su uslovi stanovanja na vrlo niskom nivou.

Riječ plus: Prof. dr Svetozar Livada, predsjednik Zajednice Srba u Hrvatskoj

Srbi u Hrvatskoj nikada nisu bili u gorem položaju

Prof. dr Svetozar Livada, filozof, sociolog, istoričar i demograf, posljednjih je godina najveći dio svog vremena i energije posvetio istraživanju stradanja Srba u Hrvatskoj o čemu je napisao i knjigu „Etničko čišćenje - ozakonjeni zločin". No, predmet njegovog interesovanja nisu samo ratna stradanja nego i poslijeratna golgota kroz koju prolaze Srbi u „lijepoj njihovoj“. Predsjednik Zajednice Srba u Hrvatskoj u razgovoru za „Novi Reporter“, kategorično tvrdi da „Srbi u Hrvatskoj nikada u svojoj povijesti nisu bili u gorem položaju. Čak ni u NDH“.

Prava samo na papiru: Srbi su praktično sad izvan zakona jer u Hrvatskoj su sve nacionalne manjine svedene na jednu trećinu. To je klasična ksenofobija - nastavak rasizma iz Drugog svjetskog rata. Oni su izradili monumentalni zakon o nacionalnim manjinama, kojim mašu pred Evropom, ali ga ne primjenjuju. Drugo, oduzimanjem stanarskog prava Hrvatska je Srbe lišila elite, jer niko se u gradove ne vraća. Ne vraća se ni u provincijalne gradiće gdje su inženjeri, agronomi, ljekari - imali društvene stanove. Dalje, nekoliko desetaka hiljada Srba izgubilo je od jedne do deset godina penziju i vlasti to ne vraćaju. Onda, izglasana je potreba da svi oni koji su radili u društvenom sektoru u Krajini dobiju tzv. konvalidaciju - priznavanje radnog staža, ali se ni to u praksi ne primjenjuje iako postoji zakonski osnov. Umjesto toga primjenjuje se uzurpativno pravo.
Takođe, imate hiljade primjera uzurpativnog nasilja na nekretninama - zaposjedanje stana, zatim reambulacija katastra, čak prenos vrijednosti zemljišta na nekog drugoga, sječu voćnjaka, gajeva... Srbima je na selu opljačkana sva imovina.

Selektivna obnova: Obišao sam 1.500 uništenih naselja, od toga Srbi su uništili 300 hrvatskih, ali su zato Hrvati vratili četiri puta više – 1.200. Ja sam o tome napisao knjigu i imam tačnu predstavu koliko je čega i gdje uništeno. Hrvatska naselja su sva obnovljena i objekti vraćeni u prvobitno stanje, a Srbima se obnavljaju samo suženi gabariti, tako da se zakidaju i njihovi budući nasljednici. Recimo kuća koju oni obnavljaju ima 30 kvadrata, a čovjek je imao vile. Često puta ambar mu je bio veći nego kuća koju sada dobija.

Stambeno zbrinjavanje: U našem narodu postoji izraz da se zbrinjava stoka. Ne možete vi zbrinuti ljude pod nemogućim uslovima. Taj oblik zbrinjavanja povećavanje je kupovne moći države. Ljudi su otišli odavde samo sa najlon kesicom i ostavili ne samo kuću, nego svu njenu opremu. U jednoj kući može biti oprema vrijedna jedne četvrti grada: zlatnine, umjetnine... Sve je to ostalo. Primjera radi Zagreb je protjerao 18.5000 Srba. Njihovi stanovi i sve u njima ostalo je Hrvatskoj.
Zbrinjavanje je dalje diskriminirano, jer u najbolje objekte, oni zbrinjavaju izbjegle Hrvate iz Bosne, koji su takođe, žrtve rate. Ono što ostane kompenzira se Srbima. I onda se ljute što neće da prime.
Najveći dokaz poraza te obnove i povratka jeste to što je na početku prvog mandata Sanaderove vlade u kojoj je učestvovao SDSS, bilo 14.000 žalbi na obnovu - što znači svaki treći koji se vrati žalio se na obnovu. Na kraju tog prvog mandata bilo je 14.300 žalbi. Znači, ništa se ne rješava.
Inače, doministar koji rješava ta pitanja Srbin je i kažu da je dobar. On je možda dobar za sebe. Pokušao sam s njim da riješim neke slučajeve, ali neće ni da me primi, jer ja sam za njega, pošto kritikujem vladu, antisrbin, onemogućavam izmirenje.

Hapšenja i suđenja: Hrvatska je na Interpolove liste stavila nekih 4.000 Srba, a nigdje ih nisu objavili. Svaki Srbin strepi da dođe ovamo, jer ako dođe oni kažu da je na Interpolovoj listi i uhapse ga.
Znam desetine ljudi koji su osuđeni potpuno nevini. Najmarkantnija osuda za mene je, Zorana Banić - žena koja je u odsustvu osuđena najprije na 20 godina, pa onda na 13 kada je isporučena, pa na deset i izdržala je šest, a uopšte nije prisustvovala tom zločinu niti u njenoj presudi ima ikakvog dokaza za djelo za koje je osuđena.
Ovakvim hapšenjima i suđenjima hrvatske vlasti produžavaju etničko čišćenje. Oni su namjerili da završe srpsko pitanje u Hrvatskoj kao konačno pitanje. A, najtragičnije je to što u tome učestvuju i neki Srbi u toj koaliciji.
Činjenica je da postoji nekoliko stotina hiljada Srba izvan hrvatskog prostora, dok u Hrvatskoj postoje njihove nekretnine i razoreni zavičaji. Ali oni neće da se suoče s tim da je ovdje bio građanski rat.
Hrvatska insistira na Ovčari kao najvećem zločinu. To nije tačno. Najveći zločin u Hrvatskoj zločin je nad Srbima u selu Januzi gdje je ubijeno 500 ljudi i odvezeno u hladnjačama. O tome postoji zaštićeni svjedok. Međutim, nema ni jednog jedinog procesa za taj slučaj.
U Sisku je, od svih gradova, ubijeno najviše ljudi, ali nema procesa, jer bi
bio doveden u pitanje Đuro Brodarac, šef policije u to doba. Taj je izrekao najveći cinizam, koji sam pročitao, na račun Srba: da su Srbi tako nesposobni da ne mogu hodati nasipom Save, pa otklizavaju, onda im glave otpadaju, a tijelo ode Savom u Dunav.

Najčistije etničko čišćenje: U Hrvatskoj je sprovedeno najčistije etničko čišćenje koje je igdje ikada sprovedeno. Napadnuta je toponomastika - 52 toponima prenominirana su i nisu vraćena - najveći toponim je Vrgin most. U svakom tom toponimu uništen je identitet svega što je živo i mrtvo tamo postojalo. Gledao sam kako je kokoška sa pilićima ubijena. Onda je napadnut katastar. Pa je izvršen „knjigocid“. Moj prijatelj Hrvat napisao je knjigu o uništavanju knjižnog fonda. Osoba koja je napisala naputak o tome kako to treba uništavati nagrađena je prošle godine povodom dana bibliotekarstva. Uništeno je 100.000 knjiga - sve što je latinicom i ćirilicom štampano negdje u Srbiji, sva marksistička literatura i sva antifašistička literatura; mnoge knjige čiji su autori Jevreji, muslimani, Rusi. To je neka ksenofobija koja zahvata sve sa stanovišta čiste rase.

Lažni brojevi o povratku: Govori se o broju od 150.000 Srba povratnika. Međutim, to nije tačno. Na inicijativu nas nekoliko, UNHCR je odobrio sredstva da se naučnom metodom dođe do tačnog broja povratnika. Sprovedena je reprezentativna anketa i prema njoj vratilo se između 42.000 i 50.000. Od toga, otkako su se počeli vraćati do 2002. kada je anketa sprovedeno - umrlo je 15.000. To znači da je svaki treći umro.
Ljudi se ne vraćaju jer se ne osjećaju sigurno, ne obnavlja im se imovina.
Selektivno im se izdaje državljanstvo: jednom članu daju, drugom ne i tako su razbijali porodice. Ljudi koji su rođeni ovdje ne mogu dobiti ni privremeni boravak, iako im je potrebna radna snaga. Umjesto toga uvoze je iz Rumunije, Poljske - osam hiljada takvih dozvola su dali.
Na hiljade je onih kojima penzija nije vraćena. Nijedan Srbin - povratnik nije ostvario penziju iz osnove poljoprivrednog osiguranja, iako su godinama plaćali doprinose...

Prelazak u katoličku vjeru: Taj problem isto je tragičan. Postoji procedura pokrštenja to se zove baptizacija, to je jedan proces. Ali postoji i drugi proces - prenominacija nacionaliteta. Hiljadama đaka u školama razrednici su u dnevnicima promijenili nacionalnu pripadnost. Pred posljednje izbore dolazili su mi ljudi, starci, žale se da su dobili izvadak za glasanje i na njemu piše Hrvat.

http://www.novireporter.com/look/reporter/nr_article.tpl?IdLanguage=11&IdPublication=2&NrIssue=276&NrSection=5&NrArticle=3447

четвртак, 26. јун 2008.

Nafta i pseudo-nezavisnost Kosova

http://www.nspm.org.yu/debate_2007/2008_delamar1.htm

Kosovo i Metohija




Mirej Delamar
Nafta i pseudo-nezavisnost Kosova

Savet bezbednosti se krajem nedelje mora okupiti da bi se odlučivalo o
Kosovu. Taj region zauzima stratešku poziciju na putu nafte poreklom iz
Kaspijskog mora, što objašnjava interes SAD i određenih zemalja EU da
podrže njegovu pseudo-nezavisnost.

Sedamnaestog februara, Kosovo je jednostrano proglasilo nezavisnost od
Srbije. Nismo iznenađeni što su tu „nezavisnost“ odmah priznale SAD,
Nemačka, Velika Britanija, Francuska. Kosovo je jedna minijaturna
teritorija, ali u velikoj igri naftnih političara značaj Kosova je
obrnuto srazmeran njegovoj veličini.

Kosovo nema nafte, već ima geografski i strateški položaj za
Trans-Balkanski naftovod – poznat kao naftovod AMBO, po imenu svog
projektanta i izvođača albansko-makedonsko-bugarske naftne kompanije
registrovane u SAD – koji će prelaziti preko Kosova.

Naftovod će crpeti naftu iz Kaspijskog mora od bugarske luke Burgas i
prenosiće je preko Makedonije, sve do albanske luke Vlora. Odatle će
zatim biti prenošena ka SAD i evropskim zemljama. Naftovod AMBO, čija je
cena procenjena na 1,1 milijardu dolara će omogućiti kompanijama koje
rade u Kaspijskom moru da brodovima isporučuju naftu sve do Roterdama i
istočne obale SAD uz mnogo manje troškove od sadašnjih.

Kada postane aktivan 2011. godine, naftovod će biti deo nezaobilaznih
infrastruktura koridora Istok-Zapad, koji podrazumeva autoput, železnicu
i telekomunikacione linije od optičkih vlakana. Ovaj naftovod će
dovoditi naftu direktno na evropsko tržište eliminišući prevoz tankerima
koji prolaze kroz ekološki osetljive vode Egejskog i Sredozemnog mora.

Agencija za trgovinu i razvoj SAD je 2000. godine, proširujući i
osavremenjujući originalnu studiju izvodljivosti projekta iz 1996.
godine, finansirala i studiju izvodljivosti za ovaj naftovod. Projekat
originalne studije je uradila kompanija Energie Brown&Root, britanska
filijala u ekskluzivnom vlasništvu kompanije Halibarton (Halliburton).

Dokument Agencije za trgovinu i razvoj SAD objavljen u maju 2000.
potvrđuje da je taj naftovod od strateškog interesa za SAD. Prema tom
dokumentu, naftovod će snabdevati američko tržište naftom i gasom u
vrednosti procenjenoj na 600 miliona dolara mesečno. U tom dokumentu se
kaže da je taj naftovod neophodan jer će nafta koja dolazi iz Kaspijskog
mora „brzo prevazići kapacitet Bosfora kao puta dostave“. Taj plan će,
kako beleži pomenuta agencija, omogućiti da se „obezbedi konstantan
dotok sirove nafte za američke rafinerije, američkim kompanijama
obezbedi ključna uloga u razvoju vitalnog koridora Istok – Zapad,
pospeši privatizacija u regionu na kojoj insistira vlada SAD i olakša
brza integracija Balkana u Zapadnu Evropu.“

Prema Agenciji, izgradnja ovog naftovoda se podržava „od 1994.“ .

U novembru 1998, Bill Ričardson, tadašnji sekretar za energiju, najavio
je svoju politiku crpljenja i izvoza nafte iz Kaspijskog mora. „Radi se
o energetskoj sigurnosti Amerike“, objasnio je. „To je takođe, zbog toga
da bi se sprečio prenos enrgenata unutrašnjim putevima od strane onih
koji ne dele naše vrednosti. Mi pokušavamo da privučemo ka Zapadu ove
nove nezavisne zemlje.“

„Više bismo voleli da ih vidimo zavisne od zapadnih trgovinskih i
političkih interesa, nego da se okrenu na drugu stranu. Mi smo značajno
politički investirali u Kaspijsko more i vrlo nam je važno da u isto
vreme budemo zadovoljni i političkom i mapom naftovoda.“

Profesor Majkl Čosudovski (Michel Chossudovsky), autor studije „America
at War in Macedonia“ i direktor sajta Global Research
(www.globalresearch.ca) pružio nam je dublji pristup uvid u projekat
albansko-makedonsko-bugarskog naftovoda:

“Konzorcijum naftovoda AMBO sa sedištem u SAD je direktno povezan sa
političkom i vojnom vlasti SAD i energetskom kompanijom potpredsednika
SAD Dika Čejnija, Halibarton. Studija izvodljivosti za naftovod
Trans-Balkan AMBO koju je uradila međunarodna inžinjering kompanija
Brown&Root Ltd (britanska filijala Halibartona) je odlučila da naftovod
bude integrisan u koridor infrastruktura koje uključuju autoput,
železnicu i telekomunikacione linije od optičkih vlakana.“

„White and Case LLT, pravna kancelarija iz Njujorka kojoj se, čistom
slučajnošću, pridružio William J. Clinton kada je napustio Belu kuću,
takođe poseduje udeo u naftovodu AMBO.“

„I na kraju studije izvodljivosti koju je radio Halibarton, izvršni
direktor Halibartona imenovan je za Generalnog direktora AMBO-a.
Halibarton je takođe, dobio i uslužni ugovor za trupe SAD na Balkanu i
stvorio bazu „Bondsteel“ na Kosovu koja danas predstavlja najveću
američku vojnu bazu van Amerike sagrađenu posle Vijetnama.“

Zato su, u junu 1999. godine, baš posle bombardovanja Jugoslavije,
oružane snage SAD prisvojile 500 hektara obradive zemlje na jugoistoku
Kosova, blizu granice sa Makedonijom da bi na njoj napravile taj kamp
„Bondsteel“.

„Projekat Trans-Balkanskog AMBO naftovoda bi povezao naftovode koridora
između Crnog mora i basena Kaspijskog mora, gde je centar najvećih
neeksploatisanih rezervi nafte na svetu. Militarizacija tih različitih
koridora čini sastavni deo plana sačinjenog u Vašingtonu.“

Naklonjena pregovorima o naftovodima AMBO, vlada SAD ih je direktno
podržala preko Agencije za trgovinu i razvoj (TDA) i Inicijative za
Južni Balkan (SBDI). TDA je, potvrđujući odgovornost vlade SAD „za
konkretizovanje inicijative “ , sugerisala da će Albanija, Makedonija i
Bugarska morati da koriste udružene snage celog regiona da bi prikupile
javni i privatni kapital (kompanija iz SAD).

Vlada SAD je ispunila svoju ulogu promovišući projekat AMBO,
odobravajući Halibartonu više uslužnih ugovora za američke trupe na
Balkanu, među kojima je i jedan ugovor na pet godina, vredan 1,25
milijardi dolara, koji je odobren od strane američke vojske 2005.
godine, uprkos krivičnim optužbama protiv Halibartona koje, prema Kregu
Brenegenu (Craig A. Brannagan), autoru „On the Political Executive:
Public or Private?“, trenutno istražuje FBI.

Zbog svih ovih razloga, nezavisnost Kosova je obmana. E vropska Unija ,
koja je zainteresovana za taj novi put snabdevanja naftom, želi da na
Kosovu stvori jednu evropsku policijsku i bezbednosnu misiju, a SAD,
preko NATO i baze „Bondsteel“ – koja poseduje najveći zatvor na Kosovu u
kome se ljudi zadržavaju bez ikakve optužbe i bez mogućnosti da se
obrate advokatu ili budu pozvani pred sud – žele svoje stalno prisustvo
u tom regionu, i sve to uz saučesništvo Generalnog sekretara UN, Ban Ki
Muna. Spoljna politika, bezbednost, policija, pravosuđe i zatvori biće
pod kontrolom EU/NATO/SAD.

Samo veto Rusije u Savetu bezbednosti može da osujeti taj plan šape
stavljene na deo teritorije Srbije, iz čisto ekonomskih razloga,
najočiglednije kršeći njen suverenitet i Povelju Ujedinjenih nacija.

(Izvor nekih informacija: Abdus Sattar Ghzari „The Oil Factor in Kosovo
Independence“24.02.2008.
www.amperspective.com/html/the_oil_factor_in_kosovo.html )

19. Jun 2008.

http://www.planetenonviolence.org/Petrole-et-Pseudo-Independance-du-Kosovo_a1608.html

Geto bez Srbije

http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=5&status=jedna&vest=123517&datum=2008-06-26

Geto bez Srbije

A. MUSLIBEGOVIĆ, 25.06.2008 19:47:40


APSURDNO je stvarati privredni geto za dva miliona ljudi na Kosovu i Metohiji i oduzimati im svaku ekonomsku perspektivu van integracije sa Srbijom. Jer, samo u snažnoj povezanosti privrede KiM sa Srbijom ima izvora privrednog održivog rasta - kaže za "Novosti" dr Nenad Popović, šef ekonomskog tima za Kosovo i Metohiju i jug Srbije i predsednik "ABS holdingsa", povodom promocije njegove knjige "Otvoreno o ekonomiji Kosova i Metohije".

* Albanski političari obećavaju prosperitet KiM, kao nezavisne države.
Da li je to ekonomski moguće?

- Iluzija je da će KiM potpuno da se odvoji ekonomski od Srbije. To je velika greška međunarodne zajednice i vreme će to pokazati. Jer, nezavisno Kosovo nikada ne može biti ekonomski održivo, dok god se vode dezintegracioni procesi.

* Zašto je nezavisnost ekonomski neodrživa?

- Tamo gde caruje organizovani kriminal, gde je ugrožena bezbednost, nema vladavine prava i zaštite imovine, nema ni govora o privlačenju stranih direktnih investicija. Pravi primer je "Kosovska energetska korporacija", koja je bila energetski gigant do kraja devedesetih godina, a danas je praktično na kolenima i proizvodi 30-40 odsto onoga što se nekad proizvodilo.

* Da li je sada pravi momenat da se međunarodnoj zajednici ukaže na tu neodrživost?

- Jeste, jer zaštita ekonomskih interesa Srbije na KiM je nešto što nam niko ne osporava. Svi se slažu s tim da pored statusnih i bezbednosnih, moramo da zaštitimo ekonomske interese. Nepoznavanje ekonomskih elemenata i činjenica i kod međunarodne javnosti bilo je prepreka za razvoj ekonomskog dijaloga dveju strana.

* Šta su prednosti, a šta mane privrede na KiM?

- Prednosti su resursi, kao što su najveća nalazišta lignita u Evropi, čak 14,7 milijardi tona, najveće rezerve cinka i olova na Balkanu. Ali, najveća prepreka je to što je Kosovo potpuno dezintegrisano od Srbije.

* Šta Srbija može da učini?

- Siguran sam da će pregovori o statusu, gde treba da se razgovara i o ekonomiji, početi, možda ne ove ili sledeće godine, ali sigurno u naredne dve do tri godine. Ne možemo propustiti da zaštitimo svoju imovinu svim pravnim i političkim sredstvima, ali i država mora da obezbedi prosperitet za građane Srbije koji su ostali da žive na KiM.
Ako mi njima ne obezbedimo zaštitu imovine, posao, teško da će biti razvoja.

* Spremni ste na žestoke reakcije. Šta će reći albanski ekonomisti?

- Siguran sam da albanski ekonomisti razmišljaju slično kao mi. Ali, ostavljena im je ta iluzija da će nezavisno KiM imati ekonomske perspektive. Jer, ako nije bilo održivo za vreme stare Jugoslavije, kako će danas kada je dezintegrisano.

IZOLOVANO OSTRVO I GREŠKA

* ENERGETIKA na KiM je najprespektivnija, šta može da se učini odmah?

- Srbija ne može sve sama da radi. Velika je uloga međunarodne zajednice, i imamo pomoć Rusije i država koje nisu priznale nezavisnost.
Ali, nije sve samo u novcu. Bilo je velikih ulaganja u Kosovo posle 1974. godine, preko fondova za nerazvijene, kroz oslobađanje od poreza, ali rezultati nisu bili nikakvi. I posle 1999. godine Evropska unija je uložila tri milijarde evra, a od rezultata ništa. Sada je na Kosovu oko 60 odsto nezaposlenih, a Unmik je napravio grešku što je od te teritorije napravio izolovano ekonomsko ostrvo.





недеља, 1. јун 2008.

Opomena ludosti

Opomena ludosti
Autor Branko Dragaš
Thursday, 29 May 2008

Nakon održanih demokratskih izbora u Srbiji izgovoreno je toliko gluposti, nebuloza i podlosti da se normalnom čoveku, koji razmišlja sopstvenom glavom i koji živi od svoje plate, smučilo da sluša sve te političke laži, obmane, pretnje i ucene. U poplavi svih tih naručenih analitičkih komentara, koji uvek tendenciozno navijaju za neku stranu, niko od večitih estradnih polemičara nije izneo samu suštinu nastalih problema. Prava istina i ključni problemi ostali su, zapravo, potpuno skriveni u senci jalovih rasprava i različitih partijskih kombinatorika. Građani Srbije su neprekidno izloženi agresivnoj političkoj manipulaciji, dok im niko otvoreno ne govori u kakvoj se danas nevolji nalazimo i šta sve još može da nam se desi. A nevolja je ogromna i događaji koji su pred nama će biti dramatično teški kako za samu državu, tako i za sve siromašnije i zaduženije građane.

Zbog svega toga, pre nego što napravim političku analizu izbornih rezultata i predložim operativna rešenja koja treba hitno da se preduzmu, strateške poteze kojima se, koliko toliko, može da izbegne narastajuća nevolja, izneću ključne činjenice o kojima građani ništa ne znaju. Mislim da će takav pristup na najbolji način razjasniti sve probleme. A sve, gospodo građani, počinje i završava u – ekonomiji. Završni račun je najbolji pokazatelj uspeha vlasti. Politička naklapanja i blebetanja o reformama i evropskim inegracijama ili o odbrani Kosova jedino može da prekine tačno matematičko izvođenje državnog računa. Doduše, ne treba nam neko posebno znanje više matematike, nego je dovoljno da dobro poznajemo četri osnovne trgovačke operacije. Kako već godinama pišem i govorim o toj temi, na ovom mestu ću najkraće izneti samo osnovne teze. Mnogima koji čitaju moje tekstove je to sve već poznato.

Dakle, Srbija se nalazi pred ekonomskim kolapsom. To je porazna istina koju danas političari i njihovi analitičari skrivaju od građana. Neki skrivaju iz neznanja, ali mnogi iz ličnih i partijskih interesa. Nakon petooktobarske kontrarevolucije, potpuno je jasno da su reforme u Srbiji propale i da smo se vratili na sam početak. Naravno, danas je polazna pozicija mnogo teža nego tada. Računica danas pokazuje da je spoljni dug države prešao 27 milijardi dolara, da je prošle godine deficit tekućeg računa iznosio 5 milijadi evra i da se on pokrio sa 2 milijarde evra iz rasprodaje državne imovine i novim zaduživanjem od 3 milijarde evra. Računica dalje kaže da će ove godine deficit tekućeg računa biti 5,5 milijardi evra i da će se on pokrivati novim zaduživanjem od 7 milijardi evra. Vraćamo dugove tako što uzimamo nove kredite. Ove godine dospeva za naplatu 5,3 milijarde dolara, od čega 4,2 milijarde dolara glavnica i 1,1 milijarde kamata. Kako ćemo vratiti te dugove? Ponovonovim zaduživanjem.

Sledeće godine se dugovi za vraćanje uvećavaju. To znači da će rasti i naše zaduživanje. Istovremeno, uvećava se spoljnotrgovinski deficit, tako da je prošle godine dostigao rekord od 9,6 milijardi dolara. Ako je u vreme despota naš trgovinski deficit mesečno iznosio 100 miliona dolara, u prva tri meseca 2008. on se popeo na neverovatnih 1 milijardu dolara mesečno. To znači da se ubrzava pljačkanje građana i privrede. I ubrzava se i uvećava iznos novca koji odlazi iz zemlje. Taj proces stalnog, sve većeg zaduživanja i rasta odliva kapitala iz države ima svoj kraj. Takav koncept nije moguće braniti na duži rok. Odnosno, konkretno rečeno, taj koncept je priveden kraju. Može da opstane još svega dve godine, dok se sve strateške grane, resursi i privredna dobra ne rasprodaju. Šta posle toga?

Niko o tome ne govori. Niko ne razmišlja šta ćemo raditi kada sve rasprodamo? Nezaposleno je milion ljudi, dok je zaposlenost, po prvi put, pala ispod dva miliona radnika. Inflacija se otrgla kontroli i kreće se nešto preko 30%, dok se dinar brani lažnom makroekonomskom stabilnošću u kojoj ekstremno profitiraju samo banke, tako da su one prošle godine zabeležile profit od 296 miliona evra. Više od 1,5 miliona penzionera jedva preživljava, a u istoj poziciji su 2,5 miliona radno sposobnih ljudi. Srednju klasu čine 800.000 sretnika koji zarađuju isto onoliko novca koliko iznosi socijalna pomoć u razvijenim zemljama, dok je svega 50.000 ljudi toliko bogato da ne primećuju 300.000 dece koja nemaju hrane ili su neuhranjena. Ako ovoj poraznoj statistici dodamo da 30.000 ljudi svake godine više umre nego što se rodi i da 25.000 ljudi godišnje oboli od teških bolesti, onda je to dokaz da smo u velikoj nevolji. Istraživanja mlade generacije pokazuju da 72% mladeži razmišlja da napusti zemlju. Među prvima stručna i obrazovana radna snaga. To je presek našeg stanja.

Zašto je to sve tako? To je zbog toga što nemamo nikakve državotvorne vizije, niti bilo kakve nacionalne strategije. Ko treba da stvori viziju i strategiju? Elita. Imamo li elitu? Nemamo. Ko je kriv? Politička oligarhija koja je, iz svoje pohlepe i sujete, obesmislila politiku. Danas je politika postala profitabilan biznis za hulje i ološ. Umesto da dobijemo najbolje ljude na vlasti, okupirali su nas najgori diletanti. Najbolji dokaz su lažni reformatori koji su direktno sa ulice, iz asistentskih klupa, instituta, sa tetkinih kauča ili ujakovih donacija, preko noći, postali kapitalisti. Reforme su propale na samom početku. Građani to tek danas osećaju. Propale su reforme jer je primenjen pogrešan neoliberalni koncept i pogrešni su se ljudi našli u takvom konceptu. Bogati su postali još bogatiji, dok su siromašniji postali sve siromašniji. Sve veći i teži socijalni kriminal dokaz je teške bolesti našeg društva. Očaj je potisnuo nadu. Strah je pobedio veru. Građani su sluđeni i izbezumljeni. Građani očekuju da se nešto desi, ali se ništa ne dešava.

Političari manipulišu i špekulišu nezadovoljstvom očajnika. To se najbolje pokazalo u ovim izborima. Generalno gledano, sukobila su se dva isključiva bloka. Jedni su nam obećavali neizvesnu budućnost, dok su drugi branili izgubljenu prošlost. Niko nije govorio o sadašnjosti. Niko nije ni primetio da je ulje poskupelo na 146 dinara. Građani su plaćli danak svojoj političkoj naivnosti i nepromišljenosti. Računica je bila nemilosrdna. Društveni gubici su se gomilali. Ekstremno su profitirali samo uske privilegovane kaste političke oligarhije i njihovi tajkuni. Kada sve ovo znamo, onda je mnogo lakše da pređemo na političku analizu prethodnih izbora.

Dakle, politički blok okupljen oko DS i njenog predsednika, koji je istovremeno i predsednik svih građana, pokazao je da makijavelistički ne bira sredstva da utera strah u biračko telo kako bi po svaku cenu ostali na vlasti. Floskule o EU i evropskim inegracijama su mantra koja je slična komunističkoj propagandi o vlasti radničke klase ili despotovoj nacionalističkoj prevari o krvi i tlu. Rezultate tih obmana dobro znamo. Problem Tadića i političe oligarhije iz DS, ne govorim o velikom broju nezadovoljnih članova stranke, je što ne shvataju da se na razorenoj privredi, birokratizovanoj i partijskoj državi i kriminalu ne može ući u EU. Nije sporno da smo mi evropska zemlja i da treba da postanemo članica EU, ali je sporan način na koji se to želi postići. Ne mogu nas kriminalci iz vrha vlasti i njihovi tajkuni da uvedu u EU. Predsednik države je u kampanji plašio građane propagandom o povratku u mračne devedesete. Prizivao je ratove, sankcije, hiperinflaciju i bombardovanje. To je bilo prljavo i podlo. Mnogi građani su se uplašili i glasali. Tako je predsednik države zloupotrebio svoju funkciju i nije bio garant fer tržišnog nadmetanja. Predsednik države je u niz navrata kršio i Ustav i pokazivao je svu svoju političku ostrašćenost i primitivizam. O njegovom diletantizmu i foliranju najbolje je govorila izborna noć kada je proslavio pobedu. Mada je dobio svega 39% glasova, on se sam proglasio kao da ima izbornu volju većine građana. Kako je moguće da u zbiru manjina daje većinu, ostalo je da predsednik objasni. Marketinškim trikom se to htelo nadomestiti. Ali takvo ponašanje ne dolikuje predsedniku države. Nijedan predsednik države članice EU se ne ponašana takav način. Pravi predsednik države bi mirno čekao da vidi koja će politička koalicija prva skupiti parlamentarnu većinu.

Sve što je posle toga usledilo je – STRAH! Strah da se ne izgubi vlast. Tako su oni koji su širili strah u izbornoj kampanji, postali žrtve sopstvenog straha. Otkud toliki paničan strah u vrhu predsednikove stranke? Čega se plaše? Ako su pošteno i stručno radili svoj državni posao, zašto se onda plaše? Zašto mirno ne odu u opoziciju? Zašto prizivaju građanske nemire i obračune? Objašnjenje je vrlo jednostavno, predsednik i njegovi pajtaši su svesni da se moraju ispitati sve afere u poslednjih osam godina i da nekoliko njegovih najbližih saradnika i koalicionih partnera moraju da završe u zatvoru zbog organizovanog kriminala. Jedini način da se to ne dogodi i da ne završe na smetištu istorije je da ostanu na vlasti. Ostati na vlasti po svaku cenu je njihov jedini politički program. Kako žele da opstanu na vlasti i sačuvaju ukradeni kapital, izbegnu hapšenja i zatvore, oni su spremni na sardnju i sa, nekada ozloglašenim, pripadnicima SPS, jer , kakva podlost, dele, kako tvrde evropejci, istu socijalnu ideologiju. Ukoliko predsednik države i njegovi koalicioni partneri, ipak, uspeju nekako da ubede vrh koalicije SPS da formiraju novu vladu, to će dovesto do toga da će se nastaviti neoliberalna politika rasprodaje države i uzimanje provizije. Takva koalicija može da vlada svega godinu dana, dok ne rasprodaju sve što valja, a onda će uslediti ekonomski kolaps. U tom scenariju SPS nestaje sa političke scene i nastaje neka nova levica.

Drugi mogući scenario, koji je izvesniji i bliži realnosti, da većinu u parlamentu naprave radikali, narodnjaci i socijalisti. O njihovom pokušaju da odbrane izgubljenu prošlost već sam dovoljno pisao. Manipulišući nacionalnim osećanjima pokušavali su, takođe, da sakriju istinu od građana. A istina je da smo u ekonomskom kolapsu. Krivac za taj ekonomski kolaps je i Koštunica koji danas pokazuje neverovatnu žilavost da se ponovo ustoliči za premijera. Svi mi znamo da je Koštunica nesposoban da bude premijer i da on može da bude ili predesnik Narodne skupštine ili predsednik Ustavnog suda. Ali, političe igre dovele su ovog ideologa verbalnog legalizma u poziciju da bude ponovo premijer. Građani i njegovi budući koalicioni partneri dobro treba da znaju da su dugovi u vreme vladavine Koštunice rekordno narasli za više od 13 milijardi dolara. Koštunica je sve vreme sprovodio neoliberalni koncept i zatvarao oči pred krađama reformatora. Koštunica je na ključna mesta u vladi i državi stavio korumpirane i nesposobne partijske birokrate koji su branili samo uske partijske interese. Ne zaboravimo, da je u Koštuničinom kabinetu tajkunima prodavan C market. Dakle, osnovno pitanja koje se postavlja i pred ovu novu koaliciju je – koji je, gospodo, vaš koncept? Kao što znamo radikali niti imaju nekakav koncept državnog i privrednog razvoja, niti imaju stručne i iskusne ljude koji bi mogli da nose taj koncept. Socijaliste smo već imali na vlasti. Odnosno, svi oni su se već obrukali na vlasti. Začarani krug vladavine istih se nastavlja.

Sve u svemu, bilo kako bilo, država se nalazi pred ekonomskim kolapsom. Koaliciju koja bi trebala da spreči ekonomski kolaps predvodi bivši premijer koji je primenjivao pogubni neoliberalni koncept, radikali koji nemaju ni koncept ni kadrove i socijalisti koji ne znaju šta ih je snašlo. Ovo je tragična istina naše političke zbilje. Istina koju većina građana zna. .Šta će se onda desiti, pitaju me zabrinuti građani.

Moje mišljenje je da moraju na vlast da dođu radikali i ova narodnjačko - socijalistička koalicija. Tu kombinaciju nismo još oprobali. Ne mogu više radikali da se kriju u opoziciji i da budu večito antiprotivni, nego moraju da preuzmu svoj deo istorijske odgovornosti. Što pre tim bolje po demokratiju u Srbiji. To tvrdim već godinama. Što pre dođu na vlast radikali, to će pre pokazati da li su sposobni ili nisu sposobni da upravljaju državom. Znači, sve je vrlo jednostavno. Građani zaista traže promene. Promene in nudi nova koalicija. Ako to budu kozmetičke promene, tvrdim da ta koalicija neće trajati duže od devet meseci. Ne samo što je krha sama koalicija, mala je razlika za sigurnu većinu u parlamentu, nego zato što će ekonomske nevolje dovesti do velikih socijalnih nemira u državi. Ponavljam, ako nova koalicija ne promeni neoliberalni koncept imaćemo nove izbor ili do kraja godine ili početkom naredne. Ni odugovlačenje oko sastavljanja vlade ne ide u prilog novoj koaliciji, jer ih ekonomske nevolje već uveliko sustižu.

Mnogi me pitaju, šta treba ta nova vlada da uradi. Možda bi bilo mudrije da ćutim i da čekam njihove prve poteze. Možda je bilo pametnije da nisam ni pristao da Đinđića savetujem, pristao sam tek na njegovo svakodnevno nagovaranje i uz pritisak prijatelja, nego sam trebao spokojno da čekam krah jedne pogrešne koncepcije. Međutim, smatram da angažovani intelektualc ne sme da ćuti i mora da krikne glasom pravednika. Iz tog razloga, ipak, radi javnosti, izneću moje stručno mišljenje šta treba da uradi nova vlada.

Nije bitno koje je boje mačka, kaže mudri Konfučije, važno je da mačka lovi miševe. Kina u praksi primenjuje ovu drevnu mudrost.

Dakle, nije bitno ko će sedeti u vladi, važno je da ta vlada prvo primeni sledećih nekoliko poteza
1. Presek finansijskog i materijalnog stanja u državi i privredi – rok 15 dana,

2. Obaveštavanje građana o pravom stanju u državi i privredi – rok 7 dana,

3. Krivične prijave protiv političara, tajkuna i kriminalaca – rok 7 dana,

4. Hapšenje političara, tajkuna i kriminalaca koji su optuženi po zakonu – rok 30 dana,

5. Donošenje Zakona o nacionalizaciji imovine stečene na privilegijama, korupciji i kriminalu – rok 15 dana,

6. Okupljanje stručnjaka iz zemlje i rasejanja bez obzira na stranačku pripadnost – rok 10 dana,

7. Izrada državotvornog i nacionalnog Programa za spas Srbije – rok 21 dan,

8. Formiranje 2.000 menadžera za upravljanje privredom – rok 10 dana,

9. Angažovanje 1.000 stranih menadžera na procenat – rok 30 dana,

10. Usvajanje 200 sistemskih zakona usaglašenih sa EU – rok 30 dana,

11. Profesionalno angažovanje 200 stranih stručnjaka u sudstvu, tužilaštvu i policiji,

12. Izrada Novoeg ekonomskog programa – rok 21 dan,

13. Program smanjivanja javne potrošnje – rok 7 dana,

14. Program smanjivanja poreza i doprinosa – rok 7 dana,

15. Program pokretanja privrede – rok 7 dana,

16. Program supstitucije uvoza – rok 7 dana,

17. Formiranje četri jake banke sa većinskim državnim kapitalom - rok 90 dana,

18. Formiranje Banke za razvoj - rok 30 dana,

19. Oslobađanje državnih medija partijskih uticaja – rok 7 dana,

20. Prezentacija novog koncepta stranim državama, bankarima, investitorima i kompanijama - rok 90 dana.
Napomena: Svi ovi rokovi počinju od dana formiranja nove vlade i sve aktivnosti se uporedno obavljaju.

Mišljenja sam da je ovo jedini put istinskih i korenitih promena. Ukoliko se to ne desi, slede ubrzo novi izbori. Sve što sam ovde predložio neko mora da sprovede. Ko to bude prvi uradio biće uspešan i narod će ga birati. Sve ovo što sam ovde izneo ostaje kao opomena političkoj ludosti onih koji nisu shvatili svoje mesto u istoriji. Da li će se ovo sprovesti? Da li će se istinski preporod dogoditi? Moram da priznam, da nisam siguran. Političari su kvarljiva roba. Vrlo loša iskustva imam sa političarima. Njihove partijske birokratije i njihova pohlepa i sujeta mogu da ponovo presude. .Zato sam prilično oprezan. Ali ono što mogu da obećam građanima, ukoliko ovi novi ne budu sprovodlili novi ekonomski program i ne promene pogrešan koncept, nastaviću oštru kritiku njihove vlasti. Do kada? Dok se ne pojave neki normalni političari koji će objediniti sve vredne, poštene i stručne ljude i koji će nas izvesti iz ove agonije. Izlaz postoji. Građani treba samo da prepoznaju kuda mora da se ide.

Tabloid broj 155, 29. maj 2008.


http://www.dragas.biz/content/view/5683/69/

понедељак, 19. мај 2008.

Srđa Trifković: SAMO TVRDO!

SAMO TVRDO!
S jasno definisanim strateškim ciljem Kosovo i Metohija mogli bi da se vrate pod pravno i faktičko okrilje Srbije za ne manje od pet i ne više od 50 godina

BEOGRAD - S jasno definisanim strateškim ciljem Kosovo i Metohija bi mogli da se vrate pod pravno i faktičko okrilje Srbije za ne manje od pet i ne više od 50 godina, kaže za Kurir Srđa Trifković, direktor Centra za međunarodne odnose Instituta Rokford u Ilinoisu.

A proglašenje privremene okupacije?
- To treba da uđe u upotrebu u komunikaciji sa strancima. Nastupila je kolebljivost i nedostatak ideja šta činiti dalje. Imali smo izjave da je moguć povratak ambasadora koji su povučeni iz zemalja koje su priznale nezavisnost, a da pri tom ne znamo zašto. Očigledna je nedovoljna spremnost Beograda na jedan izazov kakav je secesija teritorije.

Kosovske vlasti ste nazvali pobunjeničkim?
- Onaj ko se ilegalno otcepljuje od legitimne vlasti i pokušava da izgradi na teritoriji jedne države drugu u stanju je pobune.

Da li bi Zapad više uvažavao naše stavove da smo jedinstveni?
- Zapadne zemlje uvažavaju odlučnost, tvrdoću. Amerikanci su popustili posle tri godine sukoba sa sunitskom gerilom, uz stotine mrtvih i stotine miliona dolara izdataka, legalizujući ih u lokalnu miliciju i dajući im autonomiju u odnosu na šiite. Čak su ih stavili na platni spisak vojske SAD. Severnokorejski lider Kim Džon Jul je zbog nuklearnog programa bio izložen pretnjama i zaoštrenju američke retorike, da bi na kraju pristali da mu daju pare kroz programe ekonomske pomoći, samo da prihvati da ne razvija dalje nuklearni program. Moamer el Gadafi je svojevremeno bio eklatantni terorista koji je uputio ljude da dignu u vazduh američki „boing 747“ iznad Lokerbija u Škotskoj. I njega su legalizovali.

Znači, odlučan stav se isplati?
- Politika bezuslovnih ustupaka, u nadi da će vaša popustljivost biti nagrađena, ne rađa plodove. Srbija nema šta da izgubi ako bi probala da na jedan trezven i razuman način, bez preoštre retorike, sprovodi mere koje bi ogromna većina zemalja bez razmišljanja sprovela u sličnoj situaciji.

Možemo li zaista tužiti države za političko priznanje Kosova?
- Taj politički stav vuče konsekvence. Vlast u Prištini na osnovu Rezolucije 1244 nije imala pravni legitimitet da pristupi odluci koju je donela 17. februara, pa sve dalje odluke nemaju svoju validnost.

Svetski srpski kongres obrazloženje „Kosovo je jedinstven slučaj“ smatra antisrbizmom, diskriminacijom prema Srbima...
- Srbi su jedinstven slučaj tretmana jedne nacije. Taj antisrbizam je na sceni još od ranih devedesetih. Srbiji neće biti pod istim uslovima ponuđeno ni članstvo u EU, ni ukidanje viza, a tek ne dobijanje kredita ili investicija.

Predložili ste zamrzavanje SSP, a ne njegovo poništavanje?
- Ukoliko imamo isti tekst koji je bio parafiran jesenas, treba raščistiti novonastale političke okolnosti od njegovog parafiranja do danas, jer se desilo proglašenje nezavisnosti, koju je priznalo 18 od 27 zemalja EU. Srbija treba da traži objašnjenje Brisela zbog izjava Olija Rena da će jedan od uslova biti normalizacija odnosa sa okruženjem, odnosno izjave Doris Pak o evropskom putu Kosova.

Možemo li vojno povratiti KiM?
- Ako Srbija želi da ima vojsku koja će da služi za parade i sahrane, onda znači da se ona može smanjiti i na 500-1.000 ljudi. Sve normalne zemlje sveta imaju vojsku koja štiti njihov teritorijalni integritet. Ako je on ugrožen, mora se dopustiti intervencija kad nastupe povoljne okolnosti. Ali to ne bih nazvao ratom, jer je rat sukob s drugom državom.

Da li treba insistirati na nazivu Kosovo i Metohija, kako piše u Ustavu Srbije, što nije slučaj sa SSP?
- Stranci često koriste termin Kosovo kao skraćenicu. Ali, obavezujući međunarodni pravni akti bi korišćenjem naziva Kosovo i Metohija stavili do znanja da prihvatajuapri njihovom formulisanju.

Član 135. SSP u najmanju ruku je dvosmislen?
- Tačno. Ta dvosmislenost samo može da rađa nove konfliktne situacije i krize odnosa.

Zašto EU ne želi da promeni taj član?
- Zato što većina u EU veruje da će doći do pucanja srpske volje i leganja na rudu. Oni su podlegli američkom pritisku i nemaju varijantu B.

Šta je s povratkom 1.000 vojnika i policajaca na KiM prema Rezoluciji 1244?
- Zapad ne samo da ne želi sprovođenje Rezolucije 1244 već želi njenu likvidaciju. Konstituisanje Euleksa kao zamene za Unmik govori o tome. Ali, ta zamena ne ide glatko. Joakim Riker preti ostavkom ako se bude insistiralo na primopredaji već sredinom juna, a to će izazvati krizu odnosa i sa albanskim civilnim osobljem u okviru Euleksa.

S kojim pravom je Euleks ušao na KiM?
- Na osnovu samoproklamovanog prava bez ikakvog utemeljenja. Euleks je svojevrstan apsurd jer bi to trebalo da bude misija reda i zakona, a zasniva se na kršenju reda i zakona. Uostalom, bivši nemački ambasador saopštio je sledeću stvar Srbima: „Ako se pomirite s gubitkom Kosova danas, možda ćete ući u EU za 20-25 godina“.

http://www.kurir-info.co.yu/clanak/kurir-19-05-2008/samo-tvrdo

недеља, 11. мај 2008.

Raspršiće se kosovska zabluda!

Raspršiće se kosovska zabluda!
Goran Čvorović, 10.05.2008 20:17:10

Dik Marti
PARIZ
OD STALNOG DOPISNIKA

PREDSEDNIK spoljnopolitičkog odbora Saveta Švajcarske Konfederacije i poslanik Saveta Evrope Dik Marti napravio je presedan u svojoj zemlji kada je odbio da ode na otvaranje "ambasade" u Prištini, protiveći se stavu ministarke spoljnih poslova Mišlin Kalmi-Re.
* Istakli ste da se priznanjem jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova otvara Pandorina kutija, da se tako "pali loše ugašena vatra" i priprema teren za nove konfrontacije na Balkanu. U vašem odboru, koji verifikuje poteze ministra, rezultat o tome da li Švajcarska treba da prizna nezavisnost je bio veoma tesan, odlučivao je samo jedan glas...
- Protiv sam nezavisnosti Kosova, jer mislim da je još bilo prostora za pregovore. Jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova je protivno Rezuluciji 1244 SB UN. Švajcarska, koja ima politiku neutralnosti i striktnog poštovanja međunarodnog prava, nije trebalo da žuri.
* Kao doktor pravnih nauka, izjavili ste da je priznanje nezavisnosti Kosova, uz negiranje međunarodnog prava, istovremeno i nepravda prema srpskom narodu...
- Međunarodna zajednica uvek želi da deli lekcije, ali je do sada više puta kršila međunarodno pravo. NATO bombardovanje Srbije je, na primer, sa stanovišta međunarodnog prava, bilo nelegalno, jer nije bilo zasnovano na odluci SB UN. Embargo protiv Srbije, koji je pre svega pogodio nedužne građane, bio je takođe veoma nepravedan. Kosovo je postalo geostrateški ulog između NATO i Rusije. To je za Švajcarsku trebalo da bude još jedan razlog više da bude naročito oprezna.
* U svojim ranijim istupanjima isticali ste da se u Srbiji posle bombardovanja drastično povećao broj nekih oboljenja. Nije li time prekršeno još jedno pravo, pravo ratovanja?
- Mora da bude sprovedena nezavisna međunarodna istraga o posledicama tog bombardovanja. Postoje naznake da su korišćene bombe s osiromašenim uranijumom. Ništa ne tvrdim, ali mislim da postoje dovoljni dokazi za pokretanje istrage.
* Zbog čega je Švajcarska, kao zemlja koja pretenduje da bude neutralna, tako brzo priznala Kosovo, za razliku od, na primer, 1999. godine, kada je, iako su njeni mediji manje-više podržavali bombardovanje, ipak zatvorila svoj vazdušni prostor za avione NATO? Da li je Švajcarska, zaista, i dalje neutralna?
- Švajcarska je u specifičnoj situaciji, jer najmanje deset odsto populacije Kosova, oko 200.000 ljudi, živi u njoj. To je odigralo svoju ulogu. Možda je vlada mislila da bi priznavanje nezavisnosti normalizovalo situaciju i da bi ti ljudi mogli da se vrate kućama.
* Da li je dosta građana Švajcarske vašeg mišljenja?
- Da. Ali, pre svega treba istaći da mnogi ne poznaju kompleksnu situaciju na Balkanu. Treba znati istoriju da bi se razumela balkanska dinamika, koja je uzrok različitih događaja. Želeo bih da Srbija sada gleda napred. Bojim se da bi zatvaranje u samu sebe imalo za rezultat negativnu posledicu po njeno stanovništvo. Istorijski, i s geopolitičkog stanovišta,
dinamika priključenja zapadnog Balkana EU je neizbežna. Radovao bih se da građani Srbije konačno mogu da se kreću Evropom bez administritivnih prepreka, koje su uvek pomalo diskriminatorske. Za mene je Beograd jedna od evropskih prestonica.
* Rekli ste da nezavisnost Kosova nije odlučena u Prištini. Gde je onda odlučena?
- Velike sile NATO su donele tu odluku. U to nema sumnje. Predvodnice su bile SAD, ali u saglasju sa Parizom, Berlinom i Londonom. Treba, ipak, istaći i da su srpske vlasti mogle da budu malo konkretnije. Možda je bilo pogrešnih poteza koji su učinjeni s obe strane. Ipak, i dalje tvrdim da je jednostrano proglašenje nezavisnosti bilo greška.
Odgovornosti na Balkanu su podeljene između svih aktera, ali je na međunarodnom nivou dato previše težine srpskoj odgovornosti. Mnogo je lako tako pisati istoriju.
* Ispada da se priznanjem Kosova kažnjava sadašnja demokratska Srbija, a da nije bila kažnjena ona Srbija iz ere Miloševića...
- Ne bih se složio. Ipak je bila bombardovana Srbija Miloševića, a ne današnja, demokratska!
* Kako vidite Kosovo danas?
- Prilično sam pesimista. Posle početnog entuzijazma raspršiće se iluzije, ljudi će shvatiti da nije dovoljno samo reći da je Kosovo nezavisno. Ekonomska situacija je tragična, nezaposlenost prevelika, veliki je procenat kriminala. Mogu da konstatujem da Kosovo i dalje nije država. Nema pravu državnu strukturu, niti vlast koja istinski kontroliše situaciju. Bez prisustva međunarodnih snaga, sve bi se urušilo.
* Krajem osamdesetih bili ste glavni tužilac kantona Tićina i blisko sarađivali s Karlom del Ponte. Šta mislite o navodima iz njene knjige o trgovini organima kidnapovanih Srba na Kosovu?
- Bio sam veoma iznenađen. Ne mislim da ima dokaze i veoma je zabrinjavajuće da bivši međunarodni tužilac o tim stvarima govori u knjizi. Ako je ranije imala elemente, trebalo je da pokrene istragu. Ako to nije mogla da uradi, iz razloga koji su mi nepoznati, onda je bar trebalo da podnese izveštaj međunarodnim institucijama kao što su UN.
* Da li bi bar sada trebalo pokrenuti istragu i proveriti njene navode?
- Najmanje što sada treba da se uradi je da se pokrene nezavisna međunarodna istraga kojom bi se proverilo da li je to što je napisala zasnovano na istini.

”PAUKOVA MREŽA” CIA ILI - TAMNA STRANA AMERIČKE PRAVDE
* KAO izvestilac SE otkrili ste "paukovu mrežu" tajnih zatvora CIA u Evropi. Da li se situacija promenila?
- Teško mi je da zamislim da posle svega i dalje postoje tajni zatvori u Evropi. Možda negde drugde postoje, ali ne u Evropi. Ni izdaleka nismo rasvetlili sve ono što se zaista dogodilo. Sve se odvijalo u najvećoj tajnosti i velika je stvar to što smo uspeli da bar otvorimo tu tajnu, otkrivajući činjenice koje nikada nisu bile demantovane i koje su, suprotno, potvrđene novim otkrićima.
* Postoji li opravdanje ako se osnove međunarodnog prava negiraju u cilju borbe protiv terorizma, ili u bilo kom drugom cilju?
- Doktrina sadašnje američke administracije se zasniva na tome da "obična" pravda nije u stanju da se bori protiv terorizma. Zato SAD ističu da su u ratu. Ali, ni u ratu ne može da se radi šta se želi. Ratno pravo određeno je Ženevskom konvencijom. Ali, američka administracija smatra da se Ženevska konvencija primenjuje na "klasične" ratove, dok oni smatraju da nemaju posla s pravom vojskom. Stvorili su zato novu kategoriju van međunarodnog prava. Tako su opravdali ilegalno kidnapovanje, na ulici, bez bilo kakve pravne zaštite. Formirali su tajne zatvore, stvorili Gvantanamo, u kojem se neki nalaze i više od šest godina, bez bilo kakve sudske procedure. To je potpuno ilegalno i s etičke strane neprihvatljivo. Mnogo ih je oslobođeno, jer ništa nije moglo da im se pripiše. Prošle nedelje je tako, na primer, oslobođen kamerman "Al Džazire", posle šest godina zatvora, bez ijedne reči izvinjenja i mogućnosti da bude obeštećen!

http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=1&status=jedna&vest=120948&datum=2008-05-11

субота, 26. април 2008.

SRPSKI ANTIBARBARUS

SRPSKI ANTIBARBARUS
Piše Emil VLAJKI
Izvjesno je, da Srbi ne mogu van historije, ali čini se, da ni historija ne može van Srba. Srpsko-pravoslavno, u mnogo čemu, antiracionalno ponašanje, zadavalo je neizmjerne muke i malima i velikima. Srbi su vijekovima stajali u obranu kršćanske Europe sprječavajući prodor islama, zadali su odlučne udarce Austro-Ugarskoj u Prvom svjetskom ratu, istupili su iz nacističkog pakta 1941. godine, da bi iste godine uspostavili prvu slobodnu teritoriju u okupiranoj Europi. I ma što god tko pričao, Srbi su 1999. godine, naizgled suludo, ali hrabro ušli u rat protiv najmoćnije koalicije na svijetu koju su, prema analizama zapadnih stručnjaka, vojno nadmudrili, taktički i strateški. S obzirom na činjenicu da je NATO bio pred raspadom, bili bi, možda, i pobijedili da nije bilo Jeljcinove izdaje.
Srpski otpor barbarima svih vrsta i njihova težnja za pravdom, duboko je ukorijenjena u ortodoksnom kršćanstvu koje se od svojih početnih dana nije mnogo promijenilo. Ono je nesuglasno sa rimsko-katoličkom hijerarhijom i ofiranjem s vjernicima u obliku olakog oprosta grijehova. Mistika izvornih vrijednosti kršćanstva čini da je revolt koji osjećaju pravoslavne mase upotrebljiv za stvaranje idealnih društava pod vođstvom ovapločenog svjetovnog gospodara sa karakteristikama koje utjelovljuju tu želju za pravdom. Zato su se u pravoslavnom svijetu, posebno ruskom, snažne ličnosti mogle s lakoćom nametnuti narodu. To je slučaj Petra Velikog, Katarine, Lenjina, Staljina i, danas, Putina. Diskurs takvih ličnosti morao je biti zasnovan na pravdi bez obzira na to što se je u praksi moglo događati nešto sasvim suprotno kao, na primjer, užasi staljinističkih koncentracionih logora. Ali kao što ni užasi inkvizicijskog perioda katoličanstva ne mogu dovoditi ovu religiju u pitanje, tako se ni pravoslavlje kao vjera ne može dovesti u pitanje zato što je, nehtijući, iznjedrilo staljinizam. Što bilo da bilo, a što je naglasio kršćanski filozof Berđajev, jedino su izvornost i mističnost pravoslavnog kršćanstva mogli animirati i u praksi uspostaviti komunizam kao sistem idealno koncipiranih odnosa. Uostalom, pogledajmo na koji način danas Rusi gledaju Putina. Oni mu daju plebiscitarnu podršku jer je on za njih ovapločenje boga koji je tu na zemlji da Rusima donese pravdu.
To ne znači da ostali pravci kršćanstva, kao što su katoličantvo i protestantizam, nisu u stanju iznjedriti izvornu pravednost. Europska socijal-demokracija, a i anglo-saksonski pravni sistemi, su vrste njenih utjelovljenja. Ali dok je karakteristika pravoslavnih masa nevjerojatna naivnost u gledanju na pravdu, mase na Zapadu su impregnirane svjetovnom religijom i njenim praktičnim aspektima. Ove posljednje su mnogo, uvjetno rečeno, zrelije, racionalnije i promučurnije. Najjasnije se to ogleda u protestantizmu koje je od kršćanstva napravilo biznis-religiju. Tako, suvremeni protestant misli da bi Isus Krist, da je živio danas, bio ili kapetan fudbalskog tima, ili vrhunski menađer!
Što se drugih aspekata tiče, nasilje pravoslavlja najčešće ima kao osnovu revolt protiv neke nepravde ili pak izvršenje pravde, što ne znači da takav revolt ne može i sam, u svojoj iracionalnoj zaslijepljenosti, biti nepravedan, pa i zločinački, što se je pokazalo u pojedinim slučajevima u Hrvatskoj, i u nedavnim BiH sukobima i što aktuelno rezultira izvjesnim antisemitizmom pošto mnogi Srbi smatraju da su Jevreji u osnovi nepravde koja ih pogađa u svjetskim razmjerima. S druge strane, nasilje na Zapadu često je egoistično motivirano, prepuno je neistinitih opravdanja i nerijetko racionalno-zločinački sprovedeno. U modernim vremenima spomenimo genocide nad autohtoncima u Americi i Australiji kao i trgovinu afričkim robljem. Istovjetno, koncentracioni logori kao Aušvic, Treblinka, Buhenvald, Jasenovac, SAD-logori neljudskog karaktera kao Abu Graib u Iraku i Gvantanamo na Kubi te logori za mučenje zatvorenika diljem Europe i, konačno, uništavanje iračkog, afganistanskog i srpskog naroda od strane „međunarodne zajednice“ predvođene Amerikom, primjeri su takvog racionalnog antihumanizma
Ali, kao i sve ostalo, antibarbarus ima svoju dijalektiku. Kada se Srbi odreknu pravoslavne izvornosti koja je, rekli smo, dječje iracionalna i usmjerena prema suprotstavljanju nepravdi, i zamjene je sa katoličko-protestantskom racionalnošću, tada gube orijentaciju i pretvaraju se u služinčad koja se, pored svega, i međusobno izjeda. Ne snalazeći se u novom ruhu, ostaju bez osnovnih moralnih vrijednosti, odriču se svojih veličina, svoga tla i identiteta. Postaju izuzetno „prilagodljivi“, mazohisti, doušnici, prihvaćajući logiku prvenstveno onih koji im žele zlo umotano u ambalažu „humanizma“.U tom smislu, odričući se vlastitog sopstva, što se posebno odnosi na njihove političke i intelektualne elite, prihvaćaju pripadnost „genocidnom“ narodu, poslali su svoje heroje u Haške ralje „međunarodne zajednice“, dozvolili onima, à la Solana, koji su ih demonizirali i uništavali njihov teritorij, i koji to i dalje rade, da slobodno šeću njihovom zemljom i da im kroje zakone, te nude, svakom tko zaželi, svoju djedovinu za iluzornu šaku eura.
U „Majstoru i Margariti“ ruskog pisca Bulgakova, đavo okuplja u kazalištu svitu onih koji liče kao jaje jajetu sadašnjoj „demokratskoj“ srpskoj eliti koja je, kada joj se ponudi „ulazak u Europu“, spremna da se odrekne svega srpskog. Vrag se na pozornici prikazuje izuzetno human i darežljiv. Svi prisutni gledaoci dobijaju poprilične količine zlata. I upravo kada je njihova sreća na vrhuncu, zlato im se pretvara u prah. Sličnu sudbinu doživljavao je i sam Milošević u nekoliko navrata. U burnim devedesetim, „ međunarodna zajednica“ je od njega tražila različite koncesije obečavajući mu skidanje sankcija sa tadašnje Jugoslavije. Nastojeći da bude racionalan, po njegovom mišljenju za dobrobit zemlje, Milošević je pristajao na ovakve ponude. Ali je svaki put bio prevaren. Sankcije bi bile skinute za par mjeseci, a nakon toga, ponovo uspostavljane! Sadašnje ponude Srbiji u stilu: „odreknite se Kosmeta, pa ćete uči u Europu“, liče na prethodno opisanu prodaju magle.
„Međunarodna zajednica“ koja ohrabruje razne nacionalističke pokrete (Albanaca, Bošnjaka, Mađara, itd.) da razdiru Srbiju po volji, postaje cinično nehumana prema ovoj zemlji. U stvari, što Srbija sve pokornije spušta glavu, cinizam samozvane i vrlo ekskluzivne „međunarodne zajednice“ u kojoj (faktički) nema Rusa, ni Kineza, ni Indijaca, ni Afrikanaca, ni Latinoamerikanaca, postaje sve izrazitiji i brutalniji. Za vrijeme dok je bombama uništavala Jugoslaviju 1999.godine, istovremeno je bacala letke na kojima je pisalo: „srpski narode, mi te volimo“! Ali kako je rat neočekivano dugo trajao, leci su bili zamijenjeni još krupnijim („inteligentnim“ i radioaktivnim) bombama bacanim na škole, bolnice, vodovode, dječje vrtiče i slično. U ovim trenucima, nastavljajući istu politiku, Sjedinjene Američke Države koje su protupravno otele jedan dio srpskog teritorija i poklonile ga drugima, poručuju Srbiji: „mi smo vaši najveći prijatelji“!
Do sada su ofucani „novi gospodari svijeta“ najviši stepen cinizma prema srpskom narodu i, bez ikakvog pretjerivanja, neviđenim u svjetskoj povijesti, pokazali kroz ponašanje lažnog suda pravde: Haškog tribunala. Tako je, prilikom suđenja V. Šešelju, izveden protiv njega slijedeći „dokaz“. Na ekranu je reproduciran video snimak vladike Filareta iz ranih devedesetih koji pokazuje lubanju jednog srpskog dječaka, mučki ubijenog na početku rata. Pošto nitko, pa ni sudija, nije u trenutku shvatio kako se jednom Srbinu može suditi radi ubojstva nekog drugog Srbina počinjenog od strane srpskih neprijatelja, tužilac je dao kratko objašnjenje: „To je dokaz srpske propagande“! Za svoj navod nije pružio nikakav dokaz, nikakvu ekspertizu! Sudsko vijeće je pola minute nešto pričalo, i prihvatilo protiv optuženog takav „dokaz“ kao validan. Dakle, kada Srbi ginu, i onda su krivi jer njihovom, navodno „lažnom“ pogibijom, obmanjuju javnost. Tako se u Hagu sudi jednom Srbinu kako za neprijateljske tako i za vlastite žrtve.
Ali priča još nije završena. U toku suđenja Šešelju, prikazan je i video snimak jednog mitinga iz 1996. godine, gdje ovaj izjavljuje kako ne treba imati posla sa takvom Europom koja neprekidno Srbiju ucjenjuje. I ništa se drugo nije vidjelo ni čulo. Ovaj „dokaz“ Šešeljeve „krivice“ očito spada u izražavanje političkog mišljenja čiju nemogućnost sankcioniranja garantira niz međunarodnih povelja. Ali „genocidni“ Srbi očito ne mogu beneficirati ikakva ljudska prava. Umjesto da ustanovljava individualnu odgovornost na čvrstim dokazima, ovaj prostituirani sud je išao tako daleko, da je u jednoj osudi, nezapamčenoj u sudskoj praksi, presudio i srpskoj historiji spomenuvši da „genocidni srpski nacionalizam“ vuče svoje korijene iz samih „Načrtanija“! „Naučna osnova“ ovakvih stavova data je kroz pero dvojice britanskih akademika (!) koji su devedesetih godina napisali kako je točno da je Orič počinio brojne zločine nad Srbima, ali da je to bilo ispravno pošto su Srbi genocidan narod, pa je bilo korisno preventivno ih ubijati u što većem broju kako ovi ne bi naknadno uništavali muslimanski narod!
Posve je jasno, da Zapad preko Haga nije mogao osuditi Oriča i Hradinaja za počinjene zločine nad Srbima jer bi tako doveo čitavu svoju politiku u pitanje: od glavnog akterstva u raspadu Jugoslavije, preko demoniziranja Srba, favoriziranja Hrvata i Muslimana u nedavnim sukobima, zločinačke NATO-agresije 1999. godine, do promotorstva „nezavisnog“ Kosova. Ali, to je shvatljivo jer se radi o neprijatelju. Ono što nije shvatljivo je činjenica da je srpska „demokratska“ elita i dalje, nakon navedenih presuda, spremna na punu suradnju sa Hagom koji je postao, par excellence, antisrpska, institucija. U vrlo bliskoj budućnosti ćemo vidjeti da li će srpski narod, fizički i duhovno uništavan, pokleknuti i prihvatiti danajske darove, ili će reafirmirati svoju izvornost i još jednom, „iracionalno“ reči NE suvremenim barbarima.

http://www.novireporter.com/

среда, 16. април 2008.

Rupel nosi Srbiji vazelin

http://www.glas-javnosti.co.yu/clanak/glas-javnosti-16-04-2008/rupel-nosi-srbiji-vazelin

Rupel nosi Srbiji vazelin

BEOGRAD - Suveniri koje je slovenački ministar spoljnih poslova Dmitrij Rupel doneo posle posete generalnom sekretaru UN Ban Đi-munu, počev od slatke priče o novim razgovorima oko kosmetskog rešenja, pa do najave iznenađenja koje je EU spremila za predizborni birački apetit srpskih glasača, za upućene diplomatske krugove, uvod su u još jedne kvazipregovore, posle kojih bi Srbija potpisala ono što „niko normalan ne bi“.
Štaviše, prema vodećem srpskom intelektualcu u SAD Srđi Trifkoviću, uloga Rupela i Slovenije kao predsedavajuće EU je „da namaže Srbiju vazelinom, da bi bila lakše silovana od onih koji hoće da dovedu do kraja posao sa nezavisnošću Kosova“. Trifković, koji je urednik magazina Kronikls pri Rokford univerzitetu, ističe za Glas da „harmonično rešenje“ o kojem Rupel odjednom govori, ne treba tumačiti kao „pomirenje različitih stanovišta“, nego u duhu Banove, odnosno korejske i japanske filozofije da je „harmonično ono rešenje koje je prihvaćeno kao takvo“.
- Zato, Ban, odnosno Rupel, ne najavljuje nove pregovore bez prejudiciranja statusa, već novu opsenu. Vašington smatra da je Srbija na kolenima i da je, bez obzira na ishod izbora, njeno protivljenje beznačajno. Priče o novim razgovorima su još jedna varljiva šargarepica, da bi se kroz još jedan forum Srbiji ponudilo i ona potpisala nešto što niko normalan ne bi - ističe Trifković i dodaje da je „nezamislivo da bi SAD poslale Bana da priča o pravim pregovorima, jer bi to značilo da Šiptari pristaju na relativizaciju ove situacije dok ne dođu do rešenja sa Beogradom“.
Dakle, treba nam bistro viđenje problema, a to je da gensek UN ništa ne radi, a da ne pita Belu kuću i da je jedino rešenje za Srbiju da povrati autoritet silom, onda kada SAD ne bude u stanju ili ne bude voljna da diktira politiku na Balkanu. A to će biti kroz 20-25 godina - zaključuje Trifković.

субота, 12. април 2008.

Izbori - Vladapobedničkog kvantiteta ili vlada svesrpskog sporazuma



Beograd,
april 12, 2008.



Oliver Vulović





Izbori - Vladapobedničkog kvantiteta ili vlada svesrpskog
sporazuma





Na izborima 11. maja, koji
, makoliko oba suprostavljena bloka galamila iz sveg glasa, ipak se neće
odlučivati o tome hoće li Srbija u EUili ne. Ni jedan od
suprostavljenihpolitičkih blokova nije dobio blanko mandat ili obećanje od
eurokratije da će bašpod njihovom vlašću Srbija automatski po ustaljenom
redosledu ispunjavanjauslova postati član ove organizacije država ali ni apsolutno
nepromenjljivu icementiranu pretnju da to neće postatinikada pod vlašću
bloka partija koja prema EU u ovoj kampanji ne zagovarajuapsolutni negativizam
već vrlo oštri kriticizam koji nema veze sa evroskepticizmombritanskog tipa,
već sa suštinskim pitanjem, srpskim nacionalnim i teritorijalnimnerešenim
pitanjem u modernoj Evropi, kao i načina i uslova pod kojim bi smo
mi u tu organizaciju državabili primljeni ali takodje sa jakom izraženom željom
da Srbija na kraju bude uEU . Da nije tako onda bi smo mogli očekivati da će
Solana imati životni vek od200 godina a sadašnji sastavi holandskog i
belgijskog parlamenta najmanje po polamilenijuma, s,time što niko ne može da
garantuje ni da će Belgija opstati, bilou do sada poznatoj državnoj formi ili
kao država uopšte. Na ovim izborima će sesamo dati prilika EU da nas
prebroji uskladu sa invalidnim pricipima demokratije koji prednost daju
kvantitetu a nekvalitetu.



Vojislav Stanovčić u Zborniku
radova - o demokratiji - u izdanju 'Bibliotekepolitika i društvo' iz 1995-e
godine se osvrnuo na kvantitet kao postulatademokratije kao državnog uredjenja
i podvukao da - većina čiji glasovi prevagnui samim tim njihove kasnije odluke
budu opšteobavezujeće ne mora samim tim bitii apsolutno u pravu jer
kontrapredlozi koje daje manjina se u budućnosti mogupokazati kao mnogo
razumniji i pametniji po državu i narod -. Da nije tako ondaposle predsedničkih
izbora u Srbiji ne bi ni dolazilo do novih izbora, bezobzira što su ovi sada
parlamentarni, jer se i tokom predsedničkih kao tokomsadašnjih parlamentarnih
izbora tvrdilo i tvrdi isto - da će se konačno i za sva vremenaSrbija
opredeleiti za jednu ili drugu opciju. Onom prilikom kroz ličnostPredsednika
Republike a ovom kroz sastav Narodne Skupštine. Ako Predsednikovakoalicija i na
ovim izborima dobije većinu, onda bi trebala mnogo više da od utom smislu datih
verbalnih izjašnjenja nakon pobede na predsedničkim izborima, ako zaista
voli svoju zemlju, razmisli iosmisli kako da povede ozbiljne unutrašnje
pregovore sa kvantitativno gledano gubitničkompolitičkom manjinom. O
pregovorima sa kvantitativnim gubitnikom moraju ozbiljnoda razmišljaju i jedan
plan u tom smislu iznesu ispred birača i političari izPredsedniku
suprostavljenog političkog bloka u koliko su u pravu da nikada nisubili bliži
osvajanju vlasti od prevrata 2000-te. Ukoliko se to ne desi, zaSrbiju će i
dalje svi sledeći izbori biti 'na život i smrt' i samimtime automatski lišeni
demokratskog stila izbornih kampanja ali i demokratske formenakon objavljivanja
rezultata.



Nekadašnja komunistička Javna
rasprava koja je imala izuzetno malidemokratski kapacitet / ne može se ni
rećida uopšte nije imala nikakav / jer je svoju svrhu imala samo u okviru
jednepolitičke partije je srećom po državu i narod doživela svoj kraj
Miloševićevimprihvatanjem realnosti postojanja i drugih političkih opcija.
Medjutim, bilismo svedoci i da u višestranačju i demokratiji anglosaksonskog
tipa koja jepostojala u Srbiji i za vreme Miloševića, ukoliko politički
kavntitativno jačastrana bude uporna u svojoj isključivosti sopstvenog poimanja
vrsenja vlasti,kada tada dodje do prevrata / bez obzira da li je nastao kao
posledicaakumuliranog unutrašnjeg nezadovoljstva ili finansijskom potporom
izinostanstva ili kombinacijom oba/. Budućipobednici na parlamanetranim izborima
u Srbiji moraju ozbiljno povesti računa otome. Vesna Pešić je retko kada u
pravu kada govori o svom narodu i državi, jerod zloupotreba ideologije
nacionalizma kroz koje ona u svom delovanju jedino iposmatra nacionalizam gori
je samo alkoholisani apsolutistički mondijalizamčiji je ona neodvojivi deo,
ipak se mora izdvojiti jedan deo iz njenihskupštinskih govora u kojima je rekla
da bi trebalo svima u Srbiji da nampostane muka od smenjivanja vlasti
prevratima i pučevima i ako je ona sazadovoljstvom u jednom od njih kasnije
aktivno učestvovala. Ovo treba izdvojitine zbog njenog istinskog uverenja u
tako nešto, jer je svojim petoktobarskimdelovanjem i podrškom revolucionarnim
kriznim štabovima, upornim zalaganjem zaodstrel neistomišljenika kroz političko-policijsko-vojni
'6.oktobar',mučenica je ipak naslutila šta njene političke i mentore i
pulene može zadesiti. Ona je to rekla izstraha a ne iz uverenja, ali je ipak
činjenica da istorijski gledano demokratijau Srbiji traje samo u intervalima,
to jest da postoje samo odredjeni periodi ukojima dolazi do mirnog smenjivanja
vlasti, sve do trenutka kada političkikvantitet na konto demokratije ne uvede
demokraturu i time odustajanjem odkompromisa sa političkom manjinom dovede do
radikalizacije u njenom načinupolitičkog delovanja. U tom smislu se varaju
jastrebovi iz Predsednikovogpolitičkog bloka u svom uverenju da ako pobede i na
ovim izborima da su emkonačno za duži vremenski period sebi obezbedili
nesmetano sprovodjenje svojih političkihideja em takodje na duži
vremesnkiperiod neoporavljujuće porazili protivnika. Njihove procene bi možda i
imaledobru podlogu da osim zbog pojave jake Rusije u svetu, nije došlo i do
konačnogsvodjenja mera i u redovima njihovih protivnika na ovim izborima,
te se sve može ozbiljnije računati napostizbornu koaliciju večitih
gubitnika SRS sa DSSom. Izuzetno je bitna ičinjenica da su Socijalisti konačno
rakrinkani i da je svima sada jasno da jenjihova politika ekvidistance od SRSa
i od DSa verbalno praćena brigom zaradničku klasu i penzionere, ništa drugo do
izdaja sopstvenih kongresnihdokumenata i partijskog statuta, a SPS ipak nije
organizacija tipa NATO paktapa da olako nastavlja da uspešno vara ceo svet oko
sebe i ako tako krši isopstveno ustrojstvo. Birači nisu pobegli od SPSa samo
zbog smrti Miloševića ipermanentnog gubljenja izbora / i radikalski vodja je
utamničen u Hagu i oni redovnogube izbore/ već zbog suštinske promene svoje
politike i izdaje uverenja naosnovu kojih su nekada bili ozbljni politički
subjekt u Srbiji. Njihova nada daće biti politički tas na vagi koja će
odmeravati ko će formirati vladu bi biojednako porazni postizborni rezultat po
Srbiju kao i u meri u kojoj bi nakonpobede jednog od dva profilisana bloka
došlo do poruke - e sada ima da budesamo onako kako mi kažemo - Za prošlu
republičku vladu kažu da je bilaispregovarana, možda, ali ne u Srbiji. To je i
bio njen najveći nedostak irazlog njenog kratkog postojanja. Onog trenutka,
kada srpski političari zaistasami izmedju sebe ispregovaraju vladu bez uticaja
i Solane i Lavrova, kada seobavežu jedni drugima da neće donositiodluke
kroz sopstvene centralne komitete i svoje političke protivnikeposmatrati samo
kroz zloupotrebe ideologija koje predstavljaju a ne same ideologije, onda
će jedna takva vladamoći da izadje u svet i konačno bude ozbiljno i shvaćena i
prihvaćena. Ove dosadašnjepostkomunističke vlade su bile ili višeruske
ili briselsko-američke nego srpske i zbog toga smo tu gde sada jesmo.